Izvor: Lupiga.com [ Objavio: O.Z. ]

FILM O MARI LAKOVIĆ

Podsjećanje kako su osvojena današnja prava

Na samom početku Drugog svjetskog rata Mara Laković, samouka žena sa Cetinja, ostala je udovica s četvoro djece i u okupiranom gradu se angažovala kao „pozadinka“ koja održava veze s partizanima, da bi nakon rata odselila u vojvođansko selo Lovćenac i nastavila svoju borbu, te umalo završila na Golom otoku. Priča o ovoj hrabroj ženi ovih je dana ispričana široj javnosti i to putem dokumentarnog filma "Borba Mare Bogdanove", koji je u četvrtak prikazan na TVCG.

Film su snimili Milica Bogdanović i Dragan Koprivica iz NVO Centar za demokratsku tranziciju (CDT), u saradnji s Media Solution produkcijom, a u okviru projekta "Evropski horizonti 1917.-2017.".

"Kroz borbu 'malog čovjeka' željeli smo da prikažemo kako su ljudi s jugoslovenskih prostora kroz antifašističku borbu spoznali neke nove vrijednosti, osvojili mnoga prava i slobode te pokazali da žene ne znaju samo da rađaju, već i uče, plešu, pa čak i pucaju. Htjeli smo da podsjetimo nove generacije na koji su način osvojena ova prava koja mi danas uživamo, ali i kako je svako pravo i svaka sloboda uvijek polje borbe“, objašnjavaju za Lupigu Bogdanović i Koprivica.

Kažu da su inspiraciju za ovu priču pronašli u knjizi "Orlov krš - 100 godina života jedne crnogorske porodice" poznatog Nebojše Bate Tomaševića (1929. – 2017.). On je kao golobradi dječak postao ilegalac i partizan, a kroz svoju knjigu opisao je tadašnju Crnu Goru, ali i sudbinu svoje porodice, njene uspone i padove, od pogibije starijeg brata, takođe ilegalca, preko sestre Stane koja je bila prva veleposlanica socijalističke Jugoslavije, pa sve do tragične minhenske avionske nesreće u kojoj je poginulo više od polovine fudbalera Mančester junajteda, a Tomašević nekako preživio. Na istom je mjestu pisao i o pokretanju televizijske emisije Yutel, u čemu je lično učestvovao, o Motovunskoj izdavačkoj grupi koja je obuhvatala oko 120 svjetskih izdavačkih kuća, ali i o borbi za izgradnju pravednog i modernog društva te, na kraju, i o raspadu Jugoslavije. U mnoštvu likova koje Tomašević spominje u „Orlovom kršu“ Milici Bogdanović i Draganu Koprivici „za oko je zapela“ upravo Mara Laković, koja je Tomaševiću bila uzor u partizanskom pokretu, jer je njena priča ustvari proživljena priča žena na ovim prostorima.

"Iako je ona rođena oko 60 godina prije mene, njena priča mi je bliska jer u njoj prepoznajem djeliće života žena iz moje porodice i iz mog okruženja. Osjećali smo da bi ta priča o antifašističkoj borbi i ženama koje su kroz tu borbu osvijestile svoju ulogu u društvu i porodici mimo onoga što je nametala patrijarhalna sredina, mogla podstaknuti građanke i građane da makar razmisle o tome dokle smo to nakon 70 godina stigli i kako se odnosimo prema onome što je u Drugom svjetskom ratu izboreno. Zapravo smo htjeli da podsjetimo da antifašizam ne pripada prošlosti već da je on budućnost Crne Gore i da bismo bez te borbe bili osuđeni na razne nacionalizme koji priželjkuju suživot između vjera i nacija. Htjeli smo i da objasnimo da se u antifašističkoj borbi nijesu osvajali samo bunkeri, gradovi i sela, već mnoga prava i slobode za koja se mi i danas borimo“, kaže Milica Bogdanović.

Autorski dvojac je na ideju došao oko Nove godine i odmah krenuo u istraživanje, jer su podaci o Mari Laković u Tomaševićevoj knjizi bili poprilično skromni. Zahvaljujući crnogorskim kolonistima koji su nakon Drugog svjetskog rata naselili Lovćenac saznali su da se tamo čuva pozamašna arhiva i da je Mara Laković preminula 1996. godine, a da njena kćerka danas živi u Novom Sadu.

"Kad sam je nazvala i objasnila joj da bismo dio antifašističke borbe i emancipacije žena željeli da prikažemo kroz borbu njene majke, nije mogla da vjeruje. Samo je rekla: 'Ovo je neka namještaljka'“, prisjeća se Milica Bogdanović.

Potom su se bacili na posao i od prvih kadrova do emitovanja dokumentarca koji sadrži i neke igrane djelove te traje gotovo 40 minuta, prošlo je tek nekoliko mjeseci.