GRAD TEATAR

"Dječak sa koferom" približio djeci život malih migranata

Dramski program XXXV festivala „Grad teatar“ nastavljen je sinoć 27. jula, na sceni između crkava predstavom „Dečak sa koferom“, po tekstu Majka Kenija, a u režiji Damjana Kecojevića. Riječ je o produkciji Malog pozorišta „Duško Radović“ iz Beograda, a predviđena je za uzrast preko 11 godina.

Predstava se bavi pitanjem nasilne migracije djece koja je sve više prisutna u savremenom društvu i ima za cilj da kod publike razvije empatiju prema raseljenim licima.

“Dečak sa koferom je priča o dvanaestogodišnjem dječaku Nazu koji je primoran da napusti svoj dom i krene na dugo i opasno putovanje. U malom koferu, koji nosi sa sobom, nalazi se njegovo  najveće bogatstvo – priče koje su mu pričali roditelji prije spavanja. Uz pomoć tih priča i Krisje, djevojčice koju upoznaje na putu, dječak uspjeva da se sretne sa bratom na sigurnom i ispriča novu priču. Svoju priču. Priču maloljetnih migranata koji djetinjstvo provode lutajući svijetom u potrazi za boljim životom u obećanoj zemlji”, navodi se u saopštenju.

Komad je napisan u formi priče. Vještina kojom je priča ispričana je apsolutno virtuozna što omogućava jake glumačke transformacije i brze prelaske iz uloge u ulogu. Upravo ta konstantna promjena likova u predstavi, publici daje do znanja da se i u životu uloge brzo mijenjaju.

Režiju i scenski pokret je uradio Damjan Kecojević koji je kazao da je itekako moguće razviti empatiju kod ljudi.

“Ljudi postanu hladniji zato što je to sistem odbrane. Mnogo je informacija koje dobijamo, posebno sada u vrijeme kovida. Mislim da su svi slabi na djecu tako da, ako posmatramo da se ovo dešava nekome ko ima 12 godina i ko je krenuo na dug put bez roditelja, to ne može da ne dotakne nekog. Moja ideja je bila da ne dajem nikakvo rješenje kako mi treba da pristupamo tom problemu jer svako ima svoj ugao gledanja i svako ima neko svoju priču iza sebe. Nekako je bitno samo da se podsjetimo, posebno sada kada imamo cijelu ovu situaciju sa kovidom, da ti ljudi i dalje postoje”, istakao je on.

Svi bismo morali da se poistovjetimo sa ovom pričom jer smo, ne tako davno, i mi imali sličnu situaciju u regionu.

“Imali smo slične situacije sa Bosnom, Hrvatskom. Glavni lik jeste pobjegao od rata, ali imamo veliki broj ljudi koji emigrira zbog ekonomske situacije. Ljudi znaju šta znači kad ti neko nedostaje i kad je taj neko tamo negdje sam, i tu se nalazi ta dodirna tačka. Mislim da emocija ipak procuri na neki način”, istakao je Kecojević.

Tekst je napisan za tri glumca, ali je Kecojevićeva ideja bila da se odmah ustanovi pozorišni princip igre, tačnije dječije igre, gdje se uloge vrlo brzo zamjenjuju.

“Ono što mi je, takođe, bilo bitno jeste da publika osjeti da i ona nekad može biti u ulozi emigranta. U toj ulozi koju gledaš sa strane, a u kojoj vrlo lako može da se desi da si glavni akter. Razlog zbog kog glumci igraju više uloga kao i onaj zbog kog se predstava prekida jeste taj što u pozorištu postoji ta mogućnost da se nešto prekine, dok je u životu to datost. Taj dječak nije birao da emigrira, njemu je to dato i on mora da se nosi sa svim tim što slijedi. Ideja je bila da kroz pozorišnu igru, gdje glumci pomažu jedni drugima, da neko rješenje da bismo možda i mi mogli da pomognemo nekom ko je na toj ruti ka nekom boljem životu”, kazao je Kecojević.