Objavila: M.M.Lj. [ PR Centar ]

"SAMA JE TRAŽILA"

Posvećeno onima koji mogu, a ne pomažu žrtvama

Predstava „Sama je tražila“ trebalo bi da utiče na zaposlene u državnom sistemu koji mogu da pomognu žrtvama nasilja, a to ne rade, poručila je rediteljka tog pozorišnog komada, Ksenija Krnjaski.

Predstava o nasilju nad ženama „Sama je tražila“ odigrana je sinoć u organizaciji Sigurne ženske kuće (SŽK) i pozorišta Pan teatar u Kulturno-informativnom centru (KIC) „Budo Tomović“.

Predstavu, koja je predstavljena kroz osam priča, ispovjesti, monologa i poema, a koja je u kontinuitetu držala pažnju mnogobrojne publike, na scenu su iznijele glumice Branka Stojković, Olivera Viktorović Đurašković, Maja Mitić, Tijana Janković i Bojana Đurašković.

Krnjaski je kazala je da je ideja o predstavi potekla od glavnih glumica, od kojih je jedna, kako je navela, imala lično iskustvo nasilja u porodici. 

“Nakon toga sam predložila da zovemo nekoliko pisaca mlađe generacije, koji su već etablirani i nagrađivani, i imamo nekoliko njih koji su iz različitih uglova govorili o različitim tipovima nasilja nad ženama”, objasnila je Krnjaski nakon izvođenja predstave.

Prema njenim riječima, priče u predstavi nisu biografske, već su „više alegorija na temu“.

“Naša je potreba je bila da sagledamo stvari iz daljine, da napravimo distance od priča koje smo čuli ili kojima smo svjedočili, koja će nam kao umjetnicima dati priliku da, od nečeg što je lično, napravimo metaforu”, istakla je Krnjaski.

Ona je pojasnila da je u pripremi predstave, dolazilo do susreta sa žrtvama i socijalnim radnicima, kao i forenzičarima koji su ustupili fotografije žrtava nasilja, koje su, kako je kazala, vezivale predstavu.

“Ovo je predstava koja bi trebala da malo drsko prodrma one koji su učaureni i koji se osjećaju previše zaštićeno i tu mislim na sistemske ljude koji mogu da nešto i promijene i pomognu žrtvama, a to ne rade”, pojasnila je Krnjaski.

Ona je kazala da se predstava igra od januara ove godine, da će uslijediti izvođenje tog pozorišnog komada u Nikšiću, a da će krajem maja učestvovati na međunarodnom festivalu u Prištini.

Izvršna direktorica SŽK, Ljiljana Raičević, kazala je, da ljudi treba da nauče da prepoznaju nasilje, shvate koliko ono može biti opasno, i da adekvatno reaguju.

“Pravosuđe ne kažnjava nasilnike odgovarajućim kaznama. Potrebno je da se, ono što piše u zakonima, sprovede u djelo”, smatra Raičević.

Ona je kazala da je predstava način da poruče žrtvama da postoji rješenje, i da, kako je naglasila, uvijek treba da pozovu sigurnu žensku kuću ili policiju i potraže pomoć.

“Ne možete da trpite čitav život jer ne trpite samo vi već i vaše dijete koje sjutra može postati nasilnik. Želite li još jednog nasilnika u kući”, poručila je Raičević.

Ona je dodala da, trenutno u SŽK, borave četiri žene i šestoro djece.

Direktorka KIC-a “Budo Tomović”, Snežana Burzan, smatra da je predstava otvorila mnoga pitanja i da su, kako je navela, gluma, tekst i scenografija, probudili emocije.

“Glumice su veoma izražajne, i uz malo nekih simboličnih predmeta, predstava gađa u srce i tjera na razmišljanje i pitanje da li je moguće da smo okruženi takvim nasilnicima i da li je realno da mi to dopuštamo”, kazala je Burzan.

Gledateljka predstave, Milica Vuletić, kazala je da su najjači utisak na nju  ostavile fotografije žrtava koje su se prikazivale u pozadini i koje predstavljaju, kako je istakla, materijalni dokaz nasilja koje se svakodnevno dešava.

Organizatori su kazali da je cilj predstave, čiji je moto “Važno je govoriti”, bio da se što više ljudi uključi u rješavanje problema nasilja nad ženama i da se podigne svijest o problemu nasilja uopšte.

Autori priča su dramski pisci iz Srbije, Hrvatske, Irske i Švedske - Milan Marković, Jasna Žmak, Branislava Ilić, Danijela Kulezić-Vilson, Željko Hubač i Maja Pelević.

Nakon predstave, publika je imala priliku da komentariše komad, ali i podijeli svoja lična iskustva, mišljenja i predloge.

Predstava je organizovana uz podršku Programa za podršku antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, koje partnerski sprovode Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i UNDP, a finansira ga Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori.