SJUTRA VEČE

"San na Božić" na Kotor arTeatru

Druga ovogodišnja pozorišna premijera Kotor Art-a “San na Božić” autorski projekat Lidije Dedović, biće izvedena sjutra veče od 21:30 sati. Predstava se odvija u formi procesije na različitim tačkama u gradu, počevši od mosta na Tabačini, do diskoteke Maksimus.

U ovom projektu rediteljka s autorskim timom, koristeći motive Njegoševe proze kao polazna tačku, preispituje savremene društvene nakaznosti i nepravde.

Predstava je rađena u koprodukciji Međunarodnog festivala Kotor Art, Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Crnogorskog narodnog pozorišta.

Reprize će se igrati 4. i 5. avgusta.

Režija: Lidija Dedović

Dramaturški tim: Ljubomir Đurković,Lidija Dedović,Jelena Milošević
Kompozitor: Ljupče Konstantinov
Scenograf: Hans Georg Schafer
Kostimograf: Leo Kulaš
Organizatori: Đorđije Radoičić, Andjelka Nenezić, Nataša Božović
Glumačka podjela:
Pjesnik Srđan Grahovac
Starac Zoran Vujović
Pravda/nepravda Gorana Marković
Majka Ana Vučković*
Žrtva Bojana Malinovska*
Trudnica Gordana Mićunović*
Djevojka Karmen Bardak*
Momak / policajac Miloš Pejović*
Zavisnik Petar Novaković*
Momak / policajac Aleksandar Radulović*
Ubica Jovan Krivokapić*
Akrobata Mira Dobrković

*Studenti specijalističkih studija Glume u klasi prof. B. Mićunović, FDU Cetinje

San na Božić

aligorija, tj. Primjena

Noćas u snu pođem u mjesec, i počnem po njemu hoditi. Kada dođem na jedno mjesto poizvišeno, đe bješe jedno slavno strojenije pred kojijem sjeđaše jedan starac, nazovem mu: “Pomoz’ bog!” i on mi odgovori: “Dobra ti sreća, sine.” Veselo i prijatno lice toga starca pozove me, i sjednem kod njega. I odma, kako sjednem, stanem ga pitati strojenije pred kim sjedimo čije je, i tko u njemu živi. Odgovori mi: “Ovo je strojenije opšte, svijeh svjetovah, i u njemu živu dvije stvari, tj. pravda i krivda.” Zamolim ga da pođemo, ako je moguće, da uljezemo u dvoru tom. On mi reče: “Dragovoljno, sine.” Otlen se krenemo i pođemo k dvoru. Kad do stijenah dođemo njegovijeh, pogledam - ali na njemu nije više do dvoje vratah: jedna velika i svakolika zlatom izvezena i različnijema bojama, koje se ne mogahu od dike gledat; druga mala i tijesna, tako da jedva čoek mogaše posagnut njima uljest. Upita me on: “Đe si voliji priđe da uljezemo?” Ja mu odgovorim: “Ovamo, k ovijema zlatnijema.” A on me ufati za ruku i pojako povikne: “Ne, sine, ne tamo! To je obitelište
krivde! No hajdmo sad na ova te su uža.” Otidemo i onijema uskijema jedva u dvor uljezemo. A kad u dvor uljegosmo, otvori ni se jedna prevelika soba, koje se užasna veličina ne mogaše očima pregledat, na srijedu koje bješe posađen prekrasno napravljeni prestol od slonove kosti, na kojemu prestolu sjeđaše prekrasno obučena đevojka u carskijema haljinama, kojoj bješe na glavu kruna, sva izrezana od jednog dragoga kamena, na koju bjehu ove riječi napisate: “Moj je prestol izagnat sa zemlje, ali jopet vječno ostajem pravda pravdom! Ja jesam pravda, i svi na me koji mrze i viču - vječnost će ih nakazati.” Ova velika i besmrtna carica držaše u rukama vjesi (iliti mjerilo) koje ne bjehu ni na jednoj strani nagnute, nego ravno stojahu. Kada sve to vidimo, onda me isti starac ufati za ruku i izvede me iz one užasne i čudokrasne palate visoke carice, i zbori mi: “Hajde sada, sine, da pođemo u onaj dvor na kojemu jesu ona velikoljepna vrata.” Ja pođem za njim, i uljezemo onijema velikoljepnijema vratima. Kada unutra pogledam, ali eto gomila različitijeh ljudih. Upitam starca koji su ovo, i on mi odgovori: “Ovo su razbojnici, zločinci, pohititelji i razoritelji sirotinjeki i najviši krvopije ljudski”. Tu gomilu ljudih prođemo, pa dođemo u jednu sobicu, ali eto prestol na kojemu sjedi jedna žena pristara kojojzi ne bješe krune na glavi, nego joj stojaše pod nogama; i ona u rukama držaše vjesi, kojizi stojahu nakrivo, zato što u jedan ne bješe ništa, a u jednome bješe jedna aspra kao cekin mletački. Otolen se drugijem krajem kuće vratimo i nađemo u oboru množestvo sirotah, koje plakahu, jaukahu i bijahu se rukama u prsi. Upitamo ih: “Što vi je tako nevolja, ter ste toliko plačem i žalošću razdražene?” One se stanu žalit i različne nepravde prikazivat i krivosuđa koja su učinjena protivu njih u istome dvoru đe se nalazahu. Ali sada već starac, razjareni tolikom žalošću, povika: “Ej nepravdo, da te već ne bude! No daj, bože, pravdu među ljude.”
Njegov me glas iz sna probudi. Ustanem i ovo napišem.