INTERVJU

Boki Milošević: Dugo i dobro trajanje

Gost XI Internacionalnog festivala tamburaša koji je nedavno održan u Bijelom Polju, bio je poznati klarinetista Božidar Boki Milošević. S obzirom da je njegov đed Milan rođen na Cetinju, Miloševiću nije bilo teško da, kako je rekao - među svojima, ispriča neke detalje iz svog života.

Rođen prije 82 godine u Prokuplju, Božidar Boki Milošević je već u prvim godinama života nagovijestio da će se u mnogome razlikovati od svojih vršnjaka.  Vrlo rano je pokazao  talenat  za muziku  koji je naslijedio  od đeda Milana, u kraju  poznatog po lijepom glasu, a znao je i da svira u duduk.

Otac Krsto imao je devet vinograda i dva podruma, pa je Boki  obavezu da pere burad obavljao tako što je ulazio u njih, ribao ih i pjevao. Akustičnost buradi bila je bolja od mnogih današnjih ozvučenja, priča Milošević. Lijep glas koji je dopirao iz Krstovih buradi, motivisao  je đeda Milana na pomisao da će njegov unuk zbog zvonkog glasa kada odraste biti pop.

-Umjesto da postanem pop, bio sam posebno opsjednut bogatstvom zvukova koje sam proizvodio kuckajući u razne stvari. Volio sam da jurim  za muzičarima koji su dolazili u Prokuplje. Tako sam sudiji Lazaniću, koji je nakon što je u Skoplju završio Pravni fakultet i muzičku školu doselio u moj komšiluk, svako jutro donosio pola litra kozjeg mlijeka kako bi me dva puta nedjeljno podučavao sviranju na violini. Kozje mlijeko je i meni koristilo jer sam ga, dok sam čuvao koze, stalno pio i zahvaljuijući tome sačuvao zube i do 82. godine. Violinu sam svirao sve do susreta na jednom rođendanu sa Dragim Aranđelovićem  koji sada živi u Crnoj Gori. Tada sam od njega uzeo klarinet koji se odlično sjedinio sa mojim usnama i zubima i tako se rodila prava ljubav koja traje do današnjih dana.

U sedmom razredu bio sam dio đačke priredbe kojoj je prisustovao Vlastimir Pavlović Carevac.   Poslije mog  nastupa on mi je obećao mjesto u Orkestru Radio Beograda,  nakon što završim osmi razred.  I, na moje posebno zadovoljstvo, održao  je obećanje. Davne 1957. godine od 300 kandidata iz bivše Jugoslavije za odlazak u Ameriku, našao sam se među njih deset, kako bih bivšu zemlju predstavljao na NVS TV, kada kod nas još nije postojala televizija. Pobrao sam tada  mnoga priznanja, a američke novine su me nazvale jugoslovenskim Beni Gudmanom. Godinu dana ranije osvojio sam III nagradu na Omladinskom takmičenju klarinetista u Ljubljani. Dvije godine kasnije, stigla je Specijalna nagrada na takmičenju mladih umjetnika Jugoslavije. Orden rada sa srebrnim vijencem dobio sam za izuzetne doprinose u širenju muzičke kulture od predsjednika Tita. Oskar popularnosti Radio TV Revija mi je dodjeljivala pet puta, a nagrada „Jesenjin“ koja se dodjeljuje najboljem instrumentalisti od strane RTV Novi Sad, dva puta. Sedamnaest posljednjih godina prošlog vijeka obilježila je moja dominacija kada je riječ o najboljem instrumentalisti po ocjeni Udruženja narodne i zabavne muzike iz  Beograda. Tu je i nagrada Maestro Internacional ,od Međunarodnog Muzičkog centra iz Beograda, Zlatni beočug za trajni doprinos kulturi od Kulturno prosvjetne zajednice Beograd ...

To je samo dio nagrada koje je mag klarineta dobio na domaćoj sceni. Priznanja su stizala i iz inostranstva, a jedno od zanimljivijih se dogodilo u Tunisu 1971. ili 73. godine kada je od svih  25 članova žirija dobio ocjenu 10, što više niko nije ponovio.

 - U pitanju je bila kompozicija Čoček sa kojom sam  dobio Prvu nagradu na Ilidži, a već naredne godine sam za Pastirsku baladu dobio tri nagrade za kompoziciju, izvođenje i aranžman,  što je takođe bio izvanredan uspjeh, kaže naš sagovornik.

-Moja kompozicija Hameum Svita  se svira na Đuliardu u Americi, a sada je profesor. konzervatorija u Australiji  to stavio u svoj repertoar i putujući po svijetu od petnaest kompozicija svira osam mojih. Postao sam kompozitor iz nevolje,  jer ni jedan violinist niti harmonikaš nijesu znali da napišu kompoziciju za klarinet, zato što ga nijesu dovoljno poznavali. Sa tim kompozicijama učestovao sam na brojnim festivalima u zemlji i  inostranstvu.  S obzirom da sam magistrirao na Muzičkoj akademiji i  kao bivši član Beogradske filharmonije i  profesor,  nijesam dozvoljavao da ambažuru sviram narodnjački-divljački. Jednostavno ton i ambažuru kojom sam svirao Mocarta sa istom tom tehnikom  sam svirao i narodnu muziku. Tako sam na neki način dao taj atest i sada mladi klarinetisti uglavnom sa Muzičke akademije po kulturno umjetničkim društvima sviraju po mom atestu. Do kvaliteta se stiže samo upornim  radom. Ja ne vjerujem da neko zna da svira pet i više instrumenata, jer za dobro sviranje na jednom treba „dva“ života,  uvijek ima toliko toga što se ne zna i što se treba usavršavati. Najvažnije je dugo i dobro trajati. Ja se, hvala Bogu, držim tog pravila tako da se i ovdje u Bijelom Polju, na Trgu, ponovo dokazujem i takmičim sa mladim muzičarima. Respekt i poštovanje koje svugdje osjećam  daju mi snagu da živim, da stvaram i da se stalno nanovo dokazujem.  Uostalom,  sve u životu, svi međuljudski odnosi,  ako ne počivaju na uzajamnom poštovanju ne mogu da egzistiraju, priča Milošević.

-Nastupao sam na pozornicama širom  svijeta,  a i danas putujem i sviram, pa evo i  večeras u Bijelom Polju. Nijesam dijelio publiku na onu značajnu i onu koja to nije. Svi moji nastupi bili su krajnje profesionalni. Ipak, ne mogu da se ne podsjetim vremena kada  sam kao tridesetogodišnjak  svake nedjelje svirao Titu i njegovoj supruzi Jovanki. Bilo je to u Starom dvoru, u Karađorđevu, Belom dvoru, Bledu, Brionima i drugim destinacijama. On je u mojim očima bio i ostao veliki gospodin koji je poštovao umjetnike i koji je znao šta je dobra umjetnost. Pored njega, svirao sam Leonidu Brežnjevu, predsjedniku Indonezije Sukarnu, indijskom predsjedniku Džavaharlalu Nehruu, etiopskom caru Hajle Selasiju, persijskom caru Rezi Pahlaviju, predsjedniku Ujedinjene Arapske Republike Gamal Abdel Naseru, te mnogim filmskim i muzičkim zvijezdama.

Ponosan sam što  moje ćerke imaju sjajne muzičke karijere. Tijana je magistrirala na Đuliardu u Njujorku,  najprestižnijem Konzaratorijumu na svijetu. Dvijehiljadite godine svirala je sa najvećim koncert majstorima svijeta u Karnegi holu. Ksenija, osim što svira,  bavi se i pjevanjem, pjevala je u Bjuti Kvinsu, sa sjetom i nostalgijom priča Boki Milošević svoju bogatu i veoma zanimljivu životnu priču.

Razgovarao: Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore