SLAVKO VUJISIĆ

Ostvario želju, oživio selo

Kada je prije petnaestak godina došao na ideju da sagradi nešto što će biti u funkciji očuvanja tradicije i indetiteta, građevinski inženjer Slavko Vujisić iz mojkovačke Štitarice, nije imao dilemu - sagradio je na svom imanju kameni objekat koji svojom unutrašnošću podsjeća na nekadašnje selo. Tako je i učinio. Svaki kutak novosagrađene kuće nosi priču za sebe koja posjetioca vraća u vrijeme kojeg se samo najstariji sjećaju. U tom jednom objektu sad ima kolibu, kućer i savaradak. Želja mu je bila da oživi nekadašnje selo sa karakterističnim obilježjima iz minulog perioda.

"Osnovni motiv mi je bio da sačuvam tradiciju i indetitet, ono što mi ustvari jesmo, da ne bih svojoj djeci objašnjavao šta je ralica, plug, testera itd. Većinu oruđa i alatki iz prošlosti imao sam u kući svojih roditelja, ostalo sam prikupio i sada posjedujem gotovo sve što se nekada koristilo na selu. Ideja je da otrgnemo sve to od zaborava i da generacije koje dolaze, ako Bog da, mogu da vide i da uživaju u onome na čemu su se stvarala najljepša djela na ovom prostoru", kaže Vujisić.

Kuću koja svojim izgledom skreće pažnju sagradio je u mjestu Kođa Lazina. Lazina je dobila naziv po livadi u šumi na kojoj su svakodnevno boravile koze. 

"Koze vole ovakva mjesta, jer su dobro energetski postavljena, prva okopne i imaju prijatnu mikro klimu. To se u mom slučaju pokazalo tačnim, pa se ja, moja porodica i naši prijatelji koji su česti gosti, ovdje osjećamo izuzetno prijatno", priča Vujisić.

Sam objekat privlači pažnju svojim izgledom, jer je istovremeno i jedinstven i svojim oblikom karakteriše arhitekturu sjevera Crne Gore. U jednom zdanju nalazi se kućer - mala kolibica, smještena sa onima koja je služila čobanima da prenoće pored kotara, kako bi čuvali stado. U drugom dijelu je koliba koja jako podsjeća na one sa Sinjajevine, ima arhitektonsku dinamiku sa položajem koji ostavlja utisak da je u pokretu. Treći je savardak. Ta tri objekta su bila inspirativna za Vujisića, tako da ih je projektovao pod jednim krovom.

"Samo što se uđe u objekat, pažnju privlače vrata kolibe oslikana jestivim i otrovnim pečurkama, tako da oni koji požele da u obližnjoj šumi uberu neku od njih, znaju koja im kasnije neće stvarati zdrastvene probleme. Tu je i čiviluk od stare ljese (ograda od parmaka) koji svojim prijatnim izgledom privlači pažnju. To je taj minuli život", podsjeća Vujisić.

U dnevnom boravku gdje je ognjište zamijenio kamin, dobro se uklopio stari šporet "bosanac" koji je itekako u funkciji. Šank u osnovi ima staru drvenu burad, što je već viđena stvar, ali u ovom ambijentu djeluje veoma orginalno. Ništa manje nije zanimljiv ni stap napravljen od jednog komada drveta, gdje je pravljen maslac, bez kojeg praktično nije bilo nijedno domaćinstvo. Teško je znati koje je sve oruđe korišćeno da bi se izdubio takav uređaj (stap), jer je dubok više od jednog metra. Zanimljivo je da je tokom rada, zid od stapa ostao neoštećen. Sve to je dokaz da su ljudi sa ovih prostora posjedovali visoko znanje i umjeće kada je obrada drva u pitanju. Stare košnice, takozvane trnke (pletene košnice koje su služile da pčelari hvataju odbjegle rojeve ili pokupe divlje rojeve koje pronađu), ovdje su u službi lustera. Nekadašnji stolarski banak sada ima ulogu trpezarijskog stola. Na njemu su se nekada pravili prozori, vrata, zubci za grabulje, kosišta i drugi elementi potrebni tadašnjem domaćinstvu. U pozadini se vidi kompletan alat koji je nekada korišćen: blanja, šaraman, tesla, bradva i još mnogo šta, što je koristilo za obradu drveta, izradu šestara, uglomjera, ralica, vagira, amova...

Ovdje je drljača sa još uvijek zdravim grabovim šiljcima, što znači da je veoma pažljivo odabrano vrijeme kada se grab sjekao ii sušio da bi mogao da drlja zemlju, a da se šiljci ne polome i da sve do sad svaki od njih ostane zdrav i čvrst. Ljudi su vodili računa o svemu, čemu svjedoči i ploča na stolici, popularnoj koklici, koja je iz jednog komada, rađena je od džefer javora od kojeg su se radile i gusle tako da kuckanje u ploču daje prijatan i prodoran zvuk.

"Iako stara oko osamdeset godina koklica nigdje nije napukla", ponosno priča Vujisić, prelazeći brzo pogledom na avan koji je služio da duvan koji se nabavljao u Hercegovini ili okolini Podgorice, reže i kasnije mota u cigarete.

Pokazuje nam makaze za striženje vune, grebene za njeno češljanje, cjediljke za cijeđenje jabuka, kako je dobijan najčistiji i najukusniji jabukov sok. Krplje za hodanje po snijegu vise na kamenom zidu pored drvenih stepenica koje vode na gornji boj...

"I sve je to ručni rad. Mnoge od tih stvari - alatki se već ne koriste, ali ako je potrebno, odnosno ako neko to poželi, mogu da budu u funkciji", nastavlja da pojašnjava domaćin.

Ovdje je i oružje koje je korišćeno u ratovima na tom području. Naravno nije ispravno, samo su sačuvani originali: kratka talijanka, austrijska puška, englezica, m-48, i više komada iz nepoznatog vremena, lovačke puške iz starih vremena.

Jako je zanimljiva natra koja je stara preko sto godina, slične se i danas u nekim mjestima koriste. I još na desetine eksponata koji prosto ne daju da se tek tako prođe pored njih.

"Jedina misija objekta je da se u njoj okupi porodica i prijatelji, naravno i svi drugi dobronamjerni posjetioci koji požele da više saznaju o zajedničkoj prošlosti", kaže Vujisić.

A kako bi ovdje boravak zadovoljio i savremene kriterijume i potrebe i imao dimenziju potpunog užitka, vispretni nostalgičar Slavko Vujisić u dvorištu je sagradio bazen i saunu, takođe u primamljivom stilu i dizajnu.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore