BEOGRAD

Izložba Voja Stanića u SANU

U Galeriji SANU otvorena je izložba slikara Voja Stanića, priređena u čast umjetnikovog životnog jubileja - februara 2013. napunio je 90 godina. To je druga izložba Stanićevih slika u SANU i hronološki se nadovezuje na prvu, održanu 1988. Izloženo je 47 slika po izboru autora (koje su njegovom vlasništvu) nastalih od devete decenije 20. vijeka do prošle godine.

Decenijama ostavši dosljedan svom slikarskom jeziku, Stanić nam na platnima dočarava život svog Mediterana, kako ga doživljava i vidi iz ateljea u potkrovlju kuće u Herceg Novom, sa pogledom na pučinu. To su često fantastični prizori s običnim predmetima na neobičnim mjestima gdje se prepliću java i san, realno i izmišljeno.

„Na Stanićevim slikama postoji suprotnost dva svijeta - između onih koji svoj život provode na ulici, u gunguli, graji i trčkaranju i onih koji u sobičcima, na terasama, u tavernama, na zaboravljenim i nevidjivim mjestima provode usamljeničke dane osobenjaka, ljubavnika, sobnih umetnika, voajera, slijepaca i udovica. Suprotnost ta dva svijeta uslovljava suprotnosti samog čovjeka. Stanićeve ljudske figure često su pola ljudi, pola lutke. Lutka je simbol ljudske otuđenosti i mehanizovanog ponašanja”, piše Branko Kukić, autor teksta u katalogu koji prati izložbu, prenosi „Blic“.

„Stanić slikama hoće da nam kaže da je život jedan oblik fantastičnog, da smo mi u stanju da izmišljamo život i da čovjek svakog trenutka nesvjesno dokazuje da je i sam umjetnik sposoban da stvara nove svjetove, ali da nije toga svjestan“, dodaje Kukić.

Živjeći skriveno na obalama Jadranskog mora, Stanić nije podlegao promjenama koje su se tokom druge polovine 20. vijeka dešavale u centrima slikarstva. Ostao je vjeran svom izrazu koji se kreće između magritovskog nadrealizma i dekirikovskog metafizičkog svijeta, zaobišavši apstraktnu umjetnost jer smatra da je ljudski lik vrhunski motiv svake umjetnosti.

„Mnogi eksperimenti u današnjoj umjetnosti potiču od fiks ideje da se bude originalan, pošto je uobičajeno da se misli kako je to najvažnije. Da li je dovoljno da je nešto originalno i novo da bi bilo dobro? Da li je uvijek ono što je novo bolje nego staro? Prava originalnost je spontana i potiče od ličnosti koja je sama originalna, nastaje bez imalo muke i napora”, napisao je Stanić u monografiji „U dokolici”. Iako se njegov izraz nije mnogo mijenjao, on je uspijevao da uvijek bude nov.

„To je osobina originalnih ljudi: stalno govoriti isto o onome što se mijenja. Na prvi pogled ovo je protivrječno, ali iza te protivrječnosti krije se sklad“, smatra Kukić.