VOLJENI BOEM

Sjećanje na Pavla Vuisića

Prije dvadeset i pet godina, na današnji dan, preminuo je Pavle Vuisić, jedan od najvećih glumaca koji je živio na prostoru bivše SFRJ.

Desetog jula 1926. rođen je umjetnik koji je promijenio dotadašnji trend oživljavanja likova pred kamerama i na potpuno drugačiji, komičan i ironičan način osvajao gledaoce.

Uprkos činjenici da nije bio školovan glumac i da je svojevremeno maštao o tome da postane pravnik, jedan od najvećih filmskih umjetnika na prostoru bivše Jugoslavije tokom svog glumačkog vijeka odigrao je više od sto uloga na kojima su mu tada zavidjeli, a situacija nije drugačija ni danas.

Međutim, i pored svog talenta, rijetko je dobijao glavne role. Jedni su zastupnici teze da ih nije zasluživao, a drugi su pak tvrdili da ih sam Pavle nikako nije želio.

Legenda kaže da je Pavle umio da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane kojima je svakodnevno iznova nalazio nove zamerke.

Filmsku karijeru otpočeo je 1955. epizodnom ulogom u “Šolaji”, a ubrzo zatim dobio je i glavnu rolu u “Tri koraka u prazno”, za koju je nagrađen Zlatnom plaketom Arena na festivalu u Puli. Jedan od retkih istaknutih filmskih glumaca koji ništa ne duguju pozorištu, tokom čitave karijere izuzetnom jednostavnošću življenja i glumljenja svrstao se u sam vrh evropske filmske glumačke elite.

Uvaženi kritičari toga doba isticali su da se činilo kao da uopšte ne glumi, da je uvijek isti, ali da je svaku emociju i mimiku njegovog lica bilo nemoguće ponoviti. Upoređivali su ga sa Žanom Gabenom, Orsonom Velsom i mnogim drugim slavnim glumcima.

Upravo je Orson Vels za Pavla rekao da je veći glumac i od njega samog, da mu zavidi i da je on vulkan glume. Od njega je na poklon dobio šubaru koju je slavni holivudski glumac nosio na snimanju “Bitke na Neretvi”.

Dok je bio u Jugoslaviji, Vels je redovno išao u Kinoteku i gledao Pavlove filmove. Svi su vjerovali da je bio onaj kalibar glumca koji bi ma gdje da se rodio ili pojavio, sigurno napravio veliku i blistavu karijeru, ali njega to nije zanimalo.

Iako često u situaciji da prihvati sve što mu ponude, glumio je i u filmovima najistaknutijih reditelja, pa mu je uloga dede u "Događaju" donijela Oktobarsku nagradu grada Beograda i Cara Konstantina u Nišu, uloge u filmovima "Hajka", "Beštije" i "Povratak otpisanih" Zlatnu arenu na festivalu u Puli, a za ulogu u filmu "Razmeđa" iz 1973., dobio je Grand Prix u Nišu.

Već od 1957. igrao je uloge različitog opsega u djelima "Majstor i Margarita", "Čuvar plaže u zimskom periodu", "Pas koji je voleo vozove", "Petrijin venac", "Ko to tamo peva", "Maratonci trče počasni krug", "Majstori, majstori", "Sjećaš li se Dolly Bell". Igrao je u više televizijskih serija: "Servisna stanica", "Više od igre" i "Kamiondžije", koje su mu donijele posebnu popularnost.

Mada su Miodraga Petrovića Čkalju i njega mnogi smatrali za idealan tandem na filmskom platnu i pred kamerama, u privatnom životu njih dvojica nijesu imali nikakve dodirne tačke. Naime, godinama nijesu pričali, a i umrli su u zavadi. Navodno je Pavla izluđivala Čkaljina iskvarenost, želja za dominacijom i sklonost ka spletkama koje mu nikada nijesu bile strane.

U ljeto 1988. otkriveno je da je obolio od karcinoma s kojim se borio svega tri mjeseca, a izdahnuo je u šezdeset drugoj godini. Njegova posljednja želja bila je ispoštovana, pa mu niko od kolega nije prisustvovao sahrani. Ostavio je dubok trag u filmskoj umetnosti u kojoj je bio maestralan, a koju je podjednako maestralno prezirao.