Anka radović, TVCG

SJEĆANJE NA LESA IVANOVIĆA

Pjesnik koji je daljinu u duši nosio

Aleksanadar Leso Ivanović jedan je najpoznatijih pjesnika moderne crnogorske poezije. Njegove pjesme odišu ljepotom, nostalgijom, brigama, žalom za prošlim vremenima i tihom tugom zbog prolaznosti. Prošlo je 55 godina otkad je umro autor pjesama Kari Šabanovi, Jutra jugova, Ljudi sjenke...

Aleksandar Leso Ivanović bio je mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja, nego prema činjenici da je uopšte rođen. Tako je makar govorio pjesnik koji je daljini svakoj dio srca dao i na rodnom kršu ostao prepolovljen, ko suhi čapur u kamen urastao. Pisao je Ivanović o onim mirnim i dobrim ljudima što kroz zivot nečujno i tiho gaze, kao da nogom stupaju po pamuku.

“Kroz poeziju Lesa Ivanovića vidimo da je njegova želja za poezijom upravo bila želja za pronalaskom nekog mira, neke stabilnosti, vremena kojim bi on zalječivao one rane koje su nastajale bodljama okrenutim unutra”, kaže Goran Radojičić, književni kritičar. 

“Ako se za nekog pjesnika može reći da je živio svoju poeziju, to je bez sumnje Aleksandar Leso Ivanović, jer kad čitamo pjesmu Ljudi sjenke čini nam se da čitamo biografiju Lesa Ivanovića”, kaže pjesnik Đorđe Šćepović.

Podsjeća Šćepović i na to da Ivanović, za razliku od svojih savremenika, autora crnogorskog modernizma, Kostića, Đonovića, Mirka Banjevića, Mitrovića, Ratkovića, nije bio uključen u aktivni književni život.

Radni vijek je proveo kao činovnik, a svoje Cetinje, rijetko je napuštao.

“Poezija Aleksandra Lesa Ivanovića nije oslikavala ono što je Đilav tvrdio da uloga umjetnosti jeste u čuvenoj sukobno-književnoj ljevici da umjetnost mora biti u službi ideologije, revolucije, partije, za Lesa Ivanovića ta revolucija je bila sasvim drugačijeg karaktera”, navodi Šćepović.

“Znamo da je opus Lesa Ivanovića obimom izuzetno skroman, i upravo je to pokazatelj koliko je on veliki pjesnik kad je sa tako skromnim opusom od dvije zbirke pjesama uspio sebi da obezbijedi tako istaknuto mjesto u okvirima naše i jugoslovenske književnosti”, ističe Radojičić. 

Pjesme o slomljenom oknu, jutrima jugovim, pohodu na Crnu Goru, o sjećanjima, djetinjstvu, bolu, brigama, obojene tihom tugom, pokazuju, da ikao je, kao što je jednom kazao Miroslav Đurović, Aleksandar Leso Ivanović rijetko putovao, on je bio pjesnik koji je kao nijedan crnogorski daljinu u duši nosio.