Marija Razić

ROĐENA DA BRILJIRA

Dina Kukalj: Jedina magistarka violine u CG

Jedina magistarka violine u Crnoj Gori za sada, mlada Baranka Dina Kukalj, u intervjuu za portal RTCG otkriva, kako je pradjeda prvi upoznao sa violinom, i kako je ta škripa, koja je u početku samo njoj bila zanimljiva, postala njena "lična legenda", ali i mnogo više od toga...

Kako je izgledao tvoj prvi “susret” sa violinom?

Davne 1993. godine, u "Dunavskoj ulici" u Novom Sadu, pradjeda se pojavio sa nečim što je meni, u početku, više ličilo na igračku, nego na instrument, a što će mi kasnije pomoći da, Koeljovom terminologijom rečeno, pronadjem svoju "ličnu legendu". I moram da priznam, da je ta škripa u početku, jedino meni bila zanimljiva, i da su se dugo pitali šta djedu bi, jer niko nije bio upoznat sa činjenicom da je violina instrument na kojem, tek poslije nekoliko godina vježbanja, imate šansu da dobijete ton. Ali dobro, na kraju se sve dobro završilo.
 

Da li si bila neobična svojim vršnjacima? 

Jesam. I ta neobičnost nikako da me prođe, vršnjaci  i dalje jednako reaguju. Šalu na stranu, pojedini su me posmatrali kao neku čuđakinju, koja je na drugačiji način od njih provodila djetinjstvo i vrlo često žrtvovala druženje sa vršnjacima zarad vježbanja. I nikako im nije bilo jasno šta sad tu ima da se vježba, kada se violina "samo" svira. A s druge strane, mnogi su upisali muzičku školu, želeći istu naklonost nastavnika, čestitke poslije dobijenih nagrada na takmičenjima, aplauze na koncertima, ali su vrlo brzo odustajali, jer su očekivali nizbrdicu, a do svega navedenog moglo se samo uzbrdo.

Bila si prva na rang listi gudača, u klasi Evgenije Kravceve, profesorke iz Moskve, u čijoj klasi si diplomira 2010. sa desetkom. Krenule su nagrade, koje je nemoguće pobrojati. Koja ti je najdraža, za koju si posebno vezana? 

Ne želim da zvuči kao kliše, ali zaista mi je svaka draga na svoj način. Četiri puta sam bila prvak naše zemlje u svojoj kategoriji, i na te Zlatne lire sam jako ponosna. U kategoriji kamernih sastava mi je najdraža Prva nagrada i Laureat na 8. Medjunarodnom takmičenju gudača, 2010. godine u Sremskoj Mitrovici, kada smo, sa profesorkom Timeom Kalmar spremali Bramsov klavirski kvintet u F-duru,op. 34. Ali od tih svih nagrada, definitivno mi je najdraža desetka sa magistarskog ispita, 6. decembra    2011., jer sam, zajedno sa svojom profesorkom Evgenijom Kravcevom, izabrala jedno od najtežih djela violinske literature,  Koncert za violinu i orkestar u D-duru,op. 35, koji za svakog violinistu predstavlja svojevrstan izazov. Moram da priznam da su mi najdraže one pobjede nad samom sobom, a to se upravo desilo na magistarskom koncertu. 

U periodu od oktobra 2010. do avgusta 2011. godine bila si violinista alternativnog I ekstravagantnog sastava “Studio Alektik” iz Novog Sada, koji je bio kombinacija električnih gudačkih instrumenata i elemenata roka, latina, elektro svinga i tradicionalnih motiva Vojvodine. Kakvo je bilo to iskustvo?

To je bio moj drugi dodir sa nečim što nije bila klasika. Prvi susret se desio sa "Almazian Pop Simfonijom", ženskim orkestrom koji predvodi Khachatur Almazian, sjajni violinista iz Jermenije, i sa čijim sam orkestrom, na poziv Emira Kusturice, snimala muziku za film"Cool Water", koji je producirao Džoni Dep. Ta tri dana u studiju na Mokroj Gori  bili su sjajno iskustvo. Ubrzo je uslijedio "Alektik", i scene centra "Sava" i Kamerne opere "Madlenijanum" u Beogradu, dvorane"Borik" u Banja Luci, Cankarjevog dom u Ljubljani, Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, i za mene najdraži, koncert na trgu u Budvi,13. jula 2011. godine, povodom Dana državnosti i rodjendana TO Budve, sa kojom smo imali sjajnu saradnju. Taj koncert je bio vrhunac moje saradnje sa Alektikom, a ujedno i momenat kada sam shvatila da sam dovoljno naučila o estradi i da je vrijeme da se vratim samostalnim koracima i pripremi magistarskog rada. Grupnog rada se nijesam odrekla, na moje veliko zadovoljstvo, po povratku u moj grad Bar, dobila sam poziv od Etno-grupe "Zora" da budem njihov član i jako mi je drago što imam priliku da budem dio autorskog vidjenja našeg tradicionalnog, crnogorskog melosa u pjesmama kompozitora Željka Kosanića, koji je, ujedno, kako ja volim da kažem, "veliki štrumf" Zore.

Pedagošku karijeru započela si u u septembru 2012. godine, kao  magistarka violine u ŠOMO “Petar II Petrovićc Njegoš” u Baru i ŠOMO za talente“Andre Navara” u Podgorici. Kakve su nove generacije? Da li imaju strpljenja, pored mnogih izazova, da se koncentrišu na violinu I umjetnost uopšte?

Često sam od svojih roditelja imala priliku da čujem čuvenu rečenicu koja me jako iritirala a glasi: "U naše vrijeme to nije bilo tako". Međutim, u radu sa djecom i mojim prvim susretima sa pedagogijom, sve više imam potrebu da upotrijebim istu. Djeca su rastrgnuta izmedju raznih sekcija i nemaju vremena da se, na pravi način, posvete nečemu. Razumijem potrebu roditelja da otkriju pravi talenat djeteta, ali neko moje mišljenje je, da se djeci nameće previše izbora, u kojima se mnogo češće izgube, nego što se pronađu. Mada, to meni, kao pedagogu,predstavlja svojevrstan izazov, da u velikom broju mogućnosti, i u vremenu u kojem nam virtuelno fukcionisanje zauzima sve veću ulogu, navedem djecu da se zaljube baš  u violinu i da ih naučim da instantu uspjeh ne postoji. Da je red, rad i disciplina jedini put. Imam sjajne djake i čini mi se da sam na dobrom putu da, jednog dana, budem dobar pedagog.

Kako danas izgledaju tvoji nastupi, šta preferiraš, kako se pripremaš?

Možda publika daje najobjektivniji odgovor, ali do mene stižu zaista pozitivne reakcije i jedan od najdražih komplimenata, koji sve češće čujem, jeste " vladaš scenom". To mi zaista mnogo znači. Međutim, priprema jednog nastupa počinje daleko od scene, u četiri zida, sa instrumentom u rukama, notama na pultu i sa ciljem da se savladaju sve tehničke i muzičke strane izabranog programa. To je suštinski i najteži dio, pogotovo ako uzmeteu obzir da je rad na djelu za jednog muzičara isto što i rad na slici za jednog slikara. U prevodu, nikada ne moze biti gotov, ali se može dovesti do nekog nivoa, odredjenog visinom vaših ličnih kriterijuma. Kada se završi taj prvi dio priprema, kada sam zadovoljna sa onim što čujem, slijedi onaj drugi ljepši dio, kako će to sve izgledati. I tu nailazimo na ono čuveno žensko pitanje: Šta obući? Kada se i to riješi, koncert može da počne.

Koje su tvoje omiljene kompozicije, koje ne mogu da ti dosade, ako se tako moze reći?

Mnogo ih je, zaista. Evo trenutno sam se, po ko zna koji put, vratila radu na Grigovoj sonati za violinu i klavir, No.3. Volim Baha,Vivaldija... S druge strane, volim da izvodim djela romantičara, bliska su mi po senzibilitetu.

Uporedo sa klasičnom muzikom, posvećujes se i muziciranju na električnoj violini, u "cross over" maniru, i time želiš da približis publici ovaj instrument i pokažes koliko može biti svestran. Pojasni nam  formulaciju “cross over”.Da li publika shvata svestranost tvog poziva?

"Crossover" je fuzija različitih muzičkih pravaca, a sve u cilju njihovog približavanja publici. Konkretno, u mom slučaju, elementi klasike i tradicionalne crnogorske muzike u nekom modernijem aranžmanu, i izvodjenju na električnoj violini. Za onu publiku kojoj klasika nije bliska i za onaj dio mene koji voli reflektore, gruv, drugačiju vrstu energije  i adrenalin, u odnosu na onu, na koju je klasičar u meni navikao.

Šta ti najteže pada u tvom pozivu?

U pozivu mi ništa teško ne pada. Teško mi pada moj pristup pozivu. Uvjek imam jasnu viziju kako stvari želim da izgledaju i to, vrlo često, zna da  bude jako naporno i opterećujuće. Često zaboravim da stvari ponekad moraju da idu svojim tokom i pored silne želje da idu mojim.
 

Šta najviše voliš u njemu?

Najveće zadovoljstvo mi predstavlja ta čarolija na sceni. Kada uzmem violinu i gudalo u ruke, stanem pred publiku, poklonim se i počnem, taj osjećaj ne može ni sa čim da se poredi. U tom trenutku, svi sati vježbanja i godine odricanja dobiju svoj smisao i svaka nedoumica da li sam na pravom putu  nestane.

Koja je tvoja formula uspjeha, puno rada, učenja, vježbanja, ljubavi, odricanja ili?

Svega navedenog. I dodala bih, mnogo strpljenja i upornosti. I naravno, bezuslovna podrška moje porodice, mog malog logističkog tima, koja nikada nije izostala, i koja me naučila da u životu poraze posmatram kao lekcije, a nikako kao dobre razloge za odustajanje.

Kako izgleda tvoj običan dan?

Moj radni dan obično počinje  što većom šoljom kafe, jer i nijesam neki ranoranilac. Poslije nje može da počne oficijalni dio dana, odnosno rad sa mojim učenicima do popodnevnih časova, sa pauzom za ručak, dnevne novine i kafu sa nekim dragim ljudima. Poslije škole, na red dolazi moj omiljeni dio dana, a to je trening u teretani pored mora, koji mi pomaže da se izborim sa svom negativnom energijom a ujedno i ostanem u dobroj formi. Slijedi lagana večera i vježbanje violine od nekih 3, 4 sata. Nakon violine, dan se završava kupkom, zelenim čajem i nekom dobrom knjigom. U ovom rasporedu,ponekad se provuče partija jamba.

Kako sebe vidiš za 10 godina?

 Daću sve od sebe da budem prije svega srećna, a onda i uspješna, porodično i poslovno ostvarena violinistkinja, za čiji će se koncert tražiti karta više!