Žabljak
Pretežno oblačno
17.5 °C
Pljevlja
Malo oblačno
17.2 °C
Herceg Novi
Vedro
24.0 °C
Nikšić
Malo oblačno
23.4 °C
Cetinje
Pretežno vedro
27.8 °C
Bar
Malo oblačno
23.5 °C
Podgorica
Malo oblačno
27.7 °C
Ulcinj
Vedro
28.3 °C
Kolašin
Pretežno oblačno
17.3 °C

Mimo glavnog toka

RIJEČ KAO ZAMKA 09. 12. 2013. 08:00   >>  21:18 8

RIJEČ KAO ZAMKA

K.Mišak: Izgubljeni u prijevodu

Talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: „Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'.“ Stoga je i jasno kako ljudima uzeti slobodu. Nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi. Još je filozof David Hume primijetio kako "Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja".

Phillip K. Dick, poznati pisac  znanstvene fantastike jednom je rekao: „Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi.“

Kako točno! Ali i pomalo apstraktno. Apstraktno je i zbog toga što je suvremena manipulacija (zvana 'oblikovanje javnog mnijenja') kojoj smo izloženi vrlo suptilna, ali  sveprisutna. Rijetki je mogu prepoznati, izbjeći i potom se začuditi koliko je sve oko nas iz temelja drugačije od onog kako se činilo pod hipnozom masovnih medija, obrazovanja i drugih. No, tih rijetkih svakoga dana je sve više.

Pogledajmo nekoliko svakodnevnih primjera pojmova i izraza o kojima nikad ne razmišljamo, ali čim ih podvrgnemo razmišljanju o njima, dolazimo do fascinantnih uvida – da oni ili ne znače ništa ili pred našim očima predstavljaju svoju suprotnost,a  da je mi ne prepoznajemo. Skoro sam upotrijebio izraz „kritičko razmišljanje“, ali to je još jedna besmislica – postoji samo „razmišljanje“. Jer, Ako postoji „kritičko“ razmišljanje, postoji li onda i „nekritičko“ razmišljanje? I što bi to uopće bilo? Ne, ako razmišljanje nazovete „kritičkim“ već ste se unaprijed odredili i zadali si cilj. Gubite objektivnost i usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste „kritički“ razmišljali, dok, u biti, razmišljate potpuno nekritički. To jest – ne razmišljate, pa se „kritičko razmišljanje“ otkriva kao istoznačnica za „nerazmišljanje“. Ali majstorski prikrivena (za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi

Zato – samo „razmišljanje“. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas u Hrvatskoj posljednjih mjeseci obasipali mediji i pripadnici domaće političke elite, a kojim se htjelo uvjeriti ljude da glasaju protiv ulaska institucije braka kao muško-ženske zajednice u ustav. Na tom primjeru vidi se i koliko je programiranje riječi moćno, koliko ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od samog početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno.

Jedan takav izraz jest „tolerancija manjina“. Proanalizirajmo elemente tog dvorječnog pojma. „Manjina“: Što to uopće znači? Koliko sam ja uspio zaključiti razmišljajući, jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena „većina“. Svi smo manjine: Zagrepčani jednako kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi,  poljoprivrednici – svi su oni manjine. Oni su dio društva koje se sastoji od manjina koje se međusobno isprepleću, svi su dijelovi više manjina u isto vrijeme, a „većina“ je hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.

Drugi problematični pojam jest „tolerancija“. Nemalo sam se iznenadio kad sam prije sedam-osam godina u nekoj knjizi (zbirci misli) Sri Sri Ravi Shankara (zvanog Guruji) pročitao da je tolerancija loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je tolerancija jedna od najpozitivnijih ljudskih vrlina. No, Guruji je objasnio da tolerirati nekoga zapravo znači ne prihvaćati ga. Ti ga samo trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad kažete da nekoga „tolerirate“ vi zapravo zaboravljate da smo svi jedno i da time tvrdite da jedan dio beskrajnog sebe tek trpite. Znači da ste u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Razumnijim se čini put prihvaćanja sebe sa sviješću da je sve povezano. Tada niži oblik, tolerancija, nije više potreban. Dakle, umjesto da „toleriramo manjine“, ispada da bismo trebali „prihvaćati cjelinu“. Cjelina je sveukupnost prividnih  različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih „manjina“.

Zaključak svega ovog je prilično fascinantan. Ako zagovarate „toleriranje manjina“, zapravo zagovarate neprihvaćanje i stvaranje umjetnih podjela.

Imajmo na umu i to da je jedan dio scenarija izučavanih u institutima poput Tavistocka, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi “Institut Tavistock“ Daniela Estulina) „segmentacija društva na manje dijelove“. Estulin piše: „U tom scenariju sve skupine – etničke, rasne, spolne – bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju na još manja područja prema etničkoj podjeli“, a to se naziva „jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke“.

Izrazi koji znače suprotno od onog što govore 

Ali kad bi to bio jedini primjer, lako bismo se s time nosili. Naše društvo,a time i naš um premreženi su takvim izrazima koji u sebi sadrže proturječnosti i suprotnost od onog čemu su nas naučili da govore.

Recimo, suvremeni pojam „timski rad“ se kuje u zvijezde, prikazuje kao nešto pozitivno i prijeko potrebno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o uprosječivanju. Nikada „kolektivni um“ nije iznjedrio neki izum ili umjetničko djelo poput pjesme. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada vjerojatno će bit svijet bez novih ideja. Štoviše, „timski rad“ se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam, jer svako odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u ljudski urođenoj želji za izbjegavanjem sukoba i životom u miru i skladu s okolinom, ne popusti svojim dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu „timski rad“ odjednom se težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Jeste li to očekivali prije samo nekoliko redaka kad sam prvi put spomenuo pojam „timski rad“?

Isto vrijedi za još popularniji pojam „javno mnijenje“ ili „javno mišljenje“. Pridaje mu se velika važnost, ali ono u biti ne postoji samo po sebi. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, nego se ono stvara od strane nekog pojedinačnog uma i određenim metodama psihološke obrade drugih pojedinačnih umova, dok ih se ne gurnu u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju, u mentalitet roja.

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u već spomenutoj knjizi „Institut Tavistock“, jer „ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma“. Još piše: „Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki 'prosjek'. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drugačije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo „Harmonije svijeta“: 2% za, 48% protiv, 50 % neutralnih.“

Isto vrijedi za pojmove „divljaci – civilizirani ljudi“, jer u „divljim“ plemenima vlada daleko veći sklad nego u „civiliziranim“, mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u divljaštvo. Trebalo bi još jednom razmotriti te teze uzevši u obzir da „divlja“ plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Izraz „tranzicija“ također u sebi sadrži zamku, primijetio sam čitajući s kćeri udžbenik iz zemljopisa za sedmi razred. „Tranzicija“ se u medijima uvijek predstavljala kao nešto pozitivno, kao nekakav proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije, ali još ne potpuno u skladu s biti. Tamo doslovce piše da je „tranzicija“ proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. I evo nas opet na polju izgubljenosti u prijevodu,. Jer ti „privatnici“ koji za sitne novce kupuju državne imovine su zapravo korporacije, a one predstavljaju nadnacionalne entitete koji su u mnogim slučajevima veći i bogatiji od mnogih država, imaju neizmjerni utjecaj na socijalnu situaciju nekog društva, ali pritom nemaju nikakvu obavezu prema građanima. Taj balast nije povrgnut „tranziciji“.

Dakle, pravi prijevod riječi „tranzicija“ jest pljačka državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz „biti zemlja u tranziciji“. I kad je tranzicija gotova? Jedini je logični odgovor – kad država ostane bez dobara.

Fašizam će kazati:"Ja sam antifašizam"

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali to je samo trik koji su nam prodali pomoću – riječi.  Svjedoci smo činjenice da se prostor slobode sve više sužuje, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: „Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'.“

I sam sam došao do tog zaključka promatrajući domaće političke vladajuće strukture kako, s ustima punim antifašizma, sve u šesnaest promiču predaju zemlje Europskoj uniji, koja po definicija predstavlja fašističku državu, ako se krene od činjenice da se fašizam definira kao spoj jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. EU je upravo to. Dakle, prodajući antifašizam, nameću nam fašizam. Briljantno, doista, bravo dečki! Vrlo često se divim suvremenim društvenim inženjerima koji su smislili ove trikove s riječima.

U osnovi imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? No, iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.

Sad je već jasno da smo se naslušali svega toga, i uvijek je sve bila igra riječi: u vrijeme referenduma za EU protivnici su zvani „euroskepticima“, dok su ovi drugi, vladajući, valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potrebna neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, „kroatoskepticima“. Danas suvremena politička korektnost nameće da se sve ideje koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, etiketiraju kao ksenofobija, rasizam, nacionalizam, homofobija, pseudoznanost, konzervatizam. Pod krinkom riječi „sloboda“ ljudima se oduzima sloboda, pa se danas slobodno može reći da je u ovom trenutku povijesti zapravo jedino „napredno“ – biti „konzervativan“. Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

Kako normalno postaje tabu

Nadalje, u zemljama članicama EU, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam „gender mainstreaming“. I dok u Hrvatskoj donekle imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje („rodno osviještena politika“ – ali zapravo se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige „Svjetska seksualna revolucija“, ne postoji riječ „gender mainstreamnig“ pa  ljudi niti ne znaju da ih „već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i vlada i europski autoriteti i jedan dio medija“. Kuby piše da londonskim i švedskim dječjim vrtićima , koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi „otac i majka“ i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor. Prvo je istospolnim parovima dopušteno posvajanje djece. A onda se trebalo pobrinuti da se oni ne osjećaju prikraćeni tj. da ne osjećaju kako drugi imaju nešto što oni nemaju: „Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban.“

Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU (koja želi prisvojiti državne suverenitete) koje se prije koju godinu moglo pročitati u vijestima, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti „moja zemlja“, nego „zemlja koju najbolje poznajem“.

 

Kao što nećete znati što vam se zbiva („gender mainstreaming“) ako nemate riječ za to, tako nećete, primjerice, moći podizati revoluciju s ljudima u čijim umovima ta riječ ne predstavlja ništa. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to „revolucija“. Njihova društvena (i time  mentalna struktura) uopće nema prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao , tko ih je želio preodgojiti zvao se tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet – trik je u riječima! A ponekad koja i nedostaje.

Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u svojoj knjizi „Manifest protiv imperije – prilog povijesti američkog neoimperijalizma), koji je još davno promišljao demokraciju i poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u, a zastario mu je i izraz „tiranija većine“,  uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer mu riječi „despozitam“ i „tiranija“ nisu bile prikladne.

Zorni primjer kako ugnjetavanje ostaje skriveno. Jednostavno, nemojte mu dati ime, nemojte ga označiti riječju i nitko ga neće biti svjestan.

Revolucija u duši

U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knizi iz 1930. „Vrli novi svijet“, Aldous Huxley je napisao: „Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi.“ Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentora Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu „Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije“ u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom', kako jednog autora citira Estulin u knjizi „Institut Tavistock“, nije osmišljavanje nekog tajnog plana, niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, „za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti“.

A ideje, ne zaboravimo, u nas ulaze pomoću riječi.

Danas se čak i naizgled nedvosmisleni pojmovi otkrivaju kao potpuno obesmišljeni. Recimo, „sloboda“ je često korišten termin u SAD. Ipak, koliko god ustav SAD-a bio hvaljen, on je više, kako piše Saša Marković, okrenut „formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava – Bill of  Rights – koja je dio ustava od 1791.“

Tko zna, možda je moguće i to – sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? No, moja mašta je još uvijek previše ograničena da bih to dosta mogao i zamisliti.

Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. Fenomenalno je kako su to uspjeli koristeći riječ – „sloboda“.

Charles Byrd, jedna od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su prije svega bili zainteresirani za svoju imovinu. Rekao je: „Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine“. Živjeli „sloboda“ i „ustavna prava“! Kako ljudima oduzeti slobodu? Lucidno i pakleno rješenje – nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi.

Spolja liberalizam - unutar totalitarizam

26. srpnja 1947. je američki Kongres donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno – obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija, filmskom propagandom Hollywooda stvorilo one što američki pisac Gore Vidal naziva „prihvaćeno mišljenje“. Vidal lucidno parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Ponovimo tu misao još jednom:

Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučaja i procesuiran kao neprijatelj države i žigosan.

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira, naravno, pomoću riječi. Recimo, „kapitalizam“ bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca, koji će razvijajući svoj posao razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije „kapitalizam“, jer većina kapitala podijeljena je među korporacijama. Zovimo ga stoga preciznije: „korporatizam“.

„Komunizam“ je pak predstavljan kao suprotnost „kapitalizmu“, ali je sastavni dio njega bila  akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati „državni kapitalizam“, a ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i „komunizam“ nazvati „korporatizmom“. Tko bi rekao da smo živjeli u uvjerenju kako je svijet podijeljen na dva suprotstavljena sistema, kad se u biti radi o istom principu – da čovjek nema ništa?  Kako kaže stara francuska šansona:  Paroles, paroles, paroles,…

Ispiranjem mozga do željene paradigme

Obratite potom pozornost na razinu jezika u informativnim emisijama – jednostavni glagoli, mnoštvo imenica i vrlo malo dugih rečenica. Samo kratke rečenice i jednostavni vokabular, kratki i jezgroviti izrazi: „Predsjednik se neće ponovno kandidirati, detalji za pola sata“. Sve se to, piše Daniel Estulin, radi s određenom svrhom. Preko jezika i njegove ljepote i kompleksnosti čovjek prenosi ideje i načela svoje kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta jezik postaje nalik nečemu što potiče iz  fiksnog, brojčanog svemira: pas , kriminalac, privreda, bomba…nema tu kreativnih misli niti ikakvog pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. A to je ono što se naziva ispiranjem mozga, i to u ovom slučaju kumulativnim učinkom tijekom dužeg razdoblja, koji postupno uspijeva mijenjati paradigmu društva postupno .

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskog rata i ideja o uklanjanju svih nacionalnih jezika u korist „bazičnog engleskog“, budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. „Taj uvrnuti koncept“, piše Estulin, „osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku.“ U Ogdenovim idejama neki ljudi na najvišim razinama britanske oligarhije uvidjeli su potencijalnu vrijednost u sferi ispiranja mozga. Korištenjem „bazičnog engleskog“ u masovnim medijima velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.

No , ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje. Taj se proces naizva „promjena paradigme“, preokretanje postojećeg niza pretpostavki o društvu.

Ljudi talijanske renesanse govorili su jezikom koji nije postojao dvjesto godina ranije već ga je oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli.  Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća. Njegov rječnik koristio je Boccaccio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje se trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski.

Isto je Geoffrey Chauser, autor „Kanterberijskih priča“ učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pri tom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je autor Daniel Estulin zaključio da su jezici, stvoreni od strane pjesnika, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti.

Jezici su stvorili nacije, a ne obratno.

Može li se onda reći da se uništavanjem jezika uništavaju nacije?

Ovakvim razmišljanjem dolazimo i do novih razina smisla poznate rečenice: U početku bijaše riječ. Snalaženje u 'materijalnom' svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi.

Ali smisao Riječi na kraju se ipak oblikuje se u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija. 

Komentari 8

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo