Žabljak
Pretežno vedro
13.3 °C
Pljevlja
Pretežno vedro
13.0 °C
Herceg Novi
Pretežno oblačno
19.8 °C
Nikšić
Umjereno oblačno
13.2 °C
Cetinje
Umjereno oblačno
11.1 °C
Bar
Malo oblačno
21.8 °C
Podgorica
Umjereno oblačno
19.2 °C
Ulcinj
Pretežno vedro
16.5 °C
Kolašin
Umjereno oblačno
10.3 °C

Mimo glavnog toka

ZNANOST I ŠAMANIZAM 23. 12. 2013. 08:00   >>  08:00 7

ZNANOST I ŠAMANIZAM

K.Mišak: Na kauču kod šamana

Početkom 20. stoljeća znanost je šamane smatrala duševnim bolesnicima budući da ti ljudi svoje halucinacije shvaćaju ozbiljno. Tek je Claude Levi Strauss 1949. ukazao da šaman nije mentalno bolestan, već više nalik psihoterapeutu. Otkrićem LSD-a i drugih halucinogena znanost je počela proučavati izmijenjena stanja svijesti i shvatila da u temelju šamanizma nije praznovjerje već kemija u mozgu. Tako je krenula izgradnja mostova između suvremenih i šamanskih znanja, koji još nisu gotovi, ali mnogi preko njih odvažno prolaze.

Postoje razni načini stjecanja znanja: znanstvene metode, dedukcija, analiza, eksperimenti, iskustvo, predaja – ali i pribavljanje informacija nekim nama još uvijek neobičnim putom, kojega onda nazivamo intuicijom, ili ih, u dramatičnijim slučajevima izmijenjenih stanja svijesti, smatramo duboko mističnima. Ona to i jesu, ali ništa više ili manje nego što je sam svijet satkan od duboke mistike.

Koliko god u nekim tradicijama bilo normalno da se svakojake informacije pribavljaju subjektivnim psihodeličnim iskustvima, racionalistički Zapad dugo vremena  - pa sve do danas – nije mogao prihvatiti nešto tako čudno. Čak i kad se nije radilo tek o subjektivnim spoznajama važnim za razumijevanje i život pojedinca (koje bismo mogli nazvati nekom vrstom psihoterapije, ako psihoterapiju shvatimo kao prodor u dublje razine podsvijesti i način kako očitati i rasplesti zamršene programe naše podsvijesti kojima nas je okolina nehotice isprogramirala) već o sasvim objektivnim činjenicama. Recimo, kako napraviti neku složenu mješavinu biljaka koja će imati točno određeni učinak.  

Ipak, s vremenom, kroz sebi svojstvenu analizu i opsjednutost detaljima,  uporni i skeptični Zapad se, kroz neke pojedince koji su bili voljni razmotriti neke stvari iz raznih kutova, počeo približavati razumijevanju onoga što ću slobodnom interpretacijom nazvati duhovnim kanalom stjecanja znanja. On, naravno - u nekim slučajevima, ima svoju biološku i fizičku mjerljivu podlogu. U nekim slučajevima pak nema je  ili nije još uhvaćena.

Danas su te tradicije u svom cjelovitom obliku preživjele u nekim kulturama diljem svijeta. Često metode o kojima je riječ volimo objediniti pod pojmom „šamanizam“, no fragmente tih načina spoznaje nalazimo i na Zapadu, mada davno obilježene etiketom šarlatanstva. Što biste, recimo, rekli kad bih vam rekao da je doista moguće čitati iz kristalne kugle? Polako, doći ćemo i do toga.

Ono što slijedi pokušaj je pregleda pokušaja premošćivanja jaza između suvremene znanosti i šamanizma.

Antropologija i šamanizam

Razmotrimo za početak sam znanstveni pogled na šamanizam i šamane. Znanost u čiji djelokrug ulazi to područje jest antropologija. No, kako je to sročio antropolog Jeremy Narby, antropologija nije imala dobar početak jer je bila znanost koja se bavila proučavanjem onog što je proglasila inferiornim društvom, tzv. „primitivnim narodima“. Riječ 'primitivan' dolazi od latinske riječi primitivus – rođen prvi. Izvorno se antropologija bavila ljudima iz kamenog doba, našim recima, pokušavajući, proučavanjem djetinjstva čovječanstva, bolje shvatiti suvremenog čovjeka industrijskog doba. To je bio prvi razlog postojanja antropologije, rođene u rasizmu 1880-tih godina. Sredinom 1950-tih i 60-ih postala je kulturološki osjetljivija i prepoznala svoj rasističku crtu shvativši da je ideja znanstvenog proučavanja inferiornih naroda pogrešna te da znanstveno proučavanje ljudi zapravo nije moguće. Antropologija se iz znanosti počela pretvarati u način tumačenja.

No, nikad nije izgubila iz vida svoj cilj – a on je bio pokušaj shvaćanja kultura koje nisu europske i sjevernoameričke i razumijevanja po čemu su drugačije. A kad se dođe u Australiju, Amazonu, na Arktik, bilo gdje  izvan Sjeverne Amerike i Europe  - tko je taj koji je u najvećoj mjeri različit od tih koji su drukčiji od nas? To su šamani. Skaču naokolo u promijenjenom stanju svijesti, haluciniraju, bubnjaju i pjevaju govoreći kako komuniciraju s duhovnim bićima u prirodi. Također liječe ljude i pribavljaju korisna znanja.

Antropolozi pokušavaju šamane odgonetnuti cijelo 20. stoljeće. Na početku, u prvoj polovini 20. stoljeća, uglavnom su ih smatrali mentalno bolesnima. Rekli su kako ti ljudi svoje halucinacije shvaćaju ozbiljno, što znači da su ludi. Tek je Claude Levi Strauss 1949. ukazao na to da  šaman nije mentalno bolestan već više nalik psihoterapeutu. Psihoterapija je u to vrijeme u Europi postojala tek nekoliko desetljeća. Strauss i psihoterapija doveli su do drugačije pogleda na šamana, koji se još produbio  otkrićima LSD-a i drugih halucinogenih supstanci u 1940 –im i 50-im godinama. Znanost je počela proučavati izmijenjena stanja svijesti i shvatila da u temelju šamanizma nije praznovjerje već kemija u mozgu, a znanstvenici su sada i sami mogli imati isto iskustvo.

I imali su ga. Čak i ako ste materijalistički profesor antropologije s ateističkim pogledima koji predaje na njujorškom sveučilištu, poput Michaela Harnera, u ranim 1960- tima mogli ste  završiti u plemenu Jivaro i kušati ayahuascu. Našli biste se u zapanjujućem svijetu vizija koji nalikuje svijetu o kojem su govorili stari Egipćani i šamani širom svijeta. Ono o čemu pričaju šamani vidjeli biste vlastitim očima.

Dr. Moody i zurenje u kristalnu kuglu

Kad smo već spomenuli psihijatriju i metodu vlastite kože, ostanimo još malo kod njih.

Susretu psihijatra dr. Raymonda Moodya, pionira istraživanja fenomena «tik do smrti», sa zurenjem u kristalnu kuglu prethodio je susret s regresijama i iskustvima prošlih života. Danas su to poznati pojmovi i metode, ali u njegovo vrijeme u medicinskim krugovima bi vas čudno pogledali već ako biste spominjali bilo kakvu vezu duha i zdravlja ili emocija i bolesti. Moody nije vjerovao u regresije dok ih nije sam isprobao, ali je ostao oprezan, jer je kao iskusni psihijatar bio svjestan kakve zamke um krije. Puno su mu važnije bile neslućene terapijske mogućnosti iskustava prošlih života. Nakon tek nekoliko takvih seansi pacijent je mogao problem zbog kojega je došao sagledati u sasvim drugačijem svjetlu, za što bi inače trebale godine terapija.

Moody je slučajno otkrio još jednu metodu za doživljavanje prošlih života, koju je opisao lakšom i zgodnijom od hipnoze - zurenje u kristalnu kuglu.  Bio je iznenađen ustanovivši da u svim tim godinama studiranja  filozofije, koju je i doktorirao, završivši potom i medicinu i specijaliziravši psihijatriju, nikad nije čak niti čuo za metodu zurenja u kristalnu kuglu. Što nas vjerojatno i ne treba čuditi.

Moody je zurenje u kuglu otkrio u staroj knjizi iz antikvarijata naslova «Zurenje u kristalnu kuglu» (Crystal Gazing) Ernesta Schala, objavljenoj 1905, u kojoj je Schal opisivao kako je proučavao to drevno i nerazjašnjeno umijeće. Tvrdio je da su se ljudi u svim starim kulturama, unatrag sve do Egipta, tom metodom služili da bi našli odgovore na pitanja koja su ih mučila.

Zurenje u kristalnu kuglu u srednjovjekovnoj Europi koristilo su za razne namjene – za proricanje, otkrivanje zločinaca, potragu za izgubljenim predmetima. Nakon dovoljno dugog zurenja u ogledalo, u njemu bi se zuritelju ukazalo lice zločinca – ili bi klijent opisao izgubljeni predmet, a ogledalo se koristilo kao neka vrst preteče ureda za izgubljene stvari, pokazujući zuritelju sliku mjesta gdje treba tražiti. Nestalo je iz zapadnog svijeta kad ga je katolička crkva, zbog njegovih naizgled mističnih svojstava, stavila izvan zakona – kao i sve što se povezivalo s magijom.

Moody je nabavio kristalnu kuglu, stavio je na stol, upalio svijeću, ugasio svjetlu i počeo zuriti u njenu dubinu. Za nekoliko minuta ispred njegovih očiju pojavili su se oblaci, a zatim su vizije slijedile jedna drugu i bile su mu vrlo tajanstvene. Nije imao osjećaj da potiču niti iz jednog drugog izvora nego iz njegove nutrine. U kugli su se projicirale jasno, u boji i u tri dimenzije. Moody se osjećao kao da gleda holografsku televiziju.

Taj prvi put zurio je više od sat vremena. Od kugle je ustao zapanjen. Činilo mu se nevjerojatnim da ga tijekom toliko godina ispitivanja ljudske duše nitko nije upozorio na ovu pojavu. Isproba je metodu na supruzi, prijatelju psihoterapeutu, svojim studentima – svi su bili zapanjeni činjenicom da su tako jasno vidjeli neka živopisna sjećanja iz života, ali i slike nepoznatog podrijetla. Moody je počeo praktičnu terapeutsku svrhu zurenja u kristalnu kuglu pa ju je odnio u kliniku gdje se pokazala odličnom metodom tehnike projiciranja, u kojoj se pokušava otkriti što se događa u nečijem umu (primjer takve tehnike je Rorschachov test).

Kao i u hipnotičkoj regresiji, slikama u kristalnoj kugli ne može se upravljati. Vidite li skupinu ljudi koja sjedi za stolom, ne možete im «naređivati» što da čine. Ako to pokušate, slika će vjerojatno izblijedjeti. Kad se sjedne pred kristalnu kuglu, s jasnom odlukom i namjerom, treba sebi reći, primjerice: «Kad sjednem i pogledam u kristalnu kuglu, vidjet ću ono što se odnosi na moju lošu naviku» ili slično. Slike u kugli obično će se odazvati na zadanu temu. Doista, psihoterapija u svom izvornom – šamanskom – obliku!

Percepcija i kvantna fizika

Je su li vizije koje šamani imaju na bilo koji način 'stvarne' ili su tek halucinacije? Pitanje se pokazalo besmislenim s fizikalnim otkrićima da  univerzum koji percipiramo, u kojem vrijeme teče linearno i koji je čvrst, zapravo nije takav. Sve oko nas sastoji se od atoma, a  99,9% atoma čini prazan prostor. Središte jezgre i subatomske čestice koje čine jezgru atoma, kao i sami elektroni, nisu fizička tijela u onom smislu kako mi to razumijemo. Oni su fluktuacije u polju energije i pokazuju neobične pojave – recimo, mogu biti na  dva mjesta istodobno. Ili, ako su dvije čestice bile isprepletene tako da neko vrijeme dijele isti prostor, a potom razdvojene, mogu nakon toga biti razdvojene milijunima kilometara, ali će jedna čestica trenutačno reagira na zbivanja kod druge čestice. Zaključak može biti da komuniciraju brzinom većom od brzine svjetlosti. Ili možda da su na nekoj dubljoj razini stvarnosti te čestice, zapravo, jedna čestica, ali mi je percipiramo kao dvije. Prema kvantofizičkom 'paradoksu promatrača', stvari postoje zato što ih promatramo. Subatomske su čestice valovi dok ih ne izmjerimo ili promotrimo, a tada postaju čestice. Zašto bi onda svjetovi koje šamani opažaju bilo išta manje stvarno od ovog navodno  'stvarnog svijeta' oko nas?

Fizičari i sinkronicitet

Wolfgang Pauli, austrijski kvantni fizičar koji je osmislio princip isključenja, ključni dio suvremene kvantne fizike, bio je zadivljen sinkronicitetom i blisko je surađivao s psihoanalitičarom Jungom. Pauli je bio mislilac i zanimalo ga je što je točno sinkronicitet. Kako to da se u našem životu događaju slučajnosti? Smatrao je da postoji neuzročni princip, da te slučajnosti nešto znače, ali mi ponekad ne uočavamo signale. Drugim riječima, u životu imamo sinkronicitete koji nam ukazuju na nešto. Krajnje neznanstveno objašnjenje, ali šamani bi se s njime lako složili, zar ne? Nazvali bi ih znakovima.

Šamani i shizofrenija

Sindrom doppelgängera je pojava u kojoj neki ljudi vide svog dvojnika. Britanski znanstveni pisac Anthony Peake bavio se tim, kao i drugim fenomenima svijesti i percpecije, i  iznenadilo otkrivši da psihijatri sindrom doppelgängera zovu heautoskopija. Ljudi koji boluju od shizofrenije doslovno vide svoga dvojnika kako ih slijedi. Oni ne znaju zašto se to događa, ali kao da se podijele u dvije osobe. Peake smatra da mozak shizofrenih osoba percipira holografsku prirodu stvarnosti. Raynor Johnson, engleski fizičar koji je 1950-ih godina emigrirao u Australiju, opisao je stvarnost sa stajališta shizofrenije. Rekao je: „Zamislite da živite na vrhu irske kružne kule.“ U Irskoj imaju vrlo visoke i uske tornjeve. Jedina je prostorija na vrhu. Zamislite da živite u takvom tornju i imate pet prozora. Oni su vaši osjeti, pomoću njih percipirate stvarnost. Ako vas zahvati shizofrenija, to je kao da primijetite vratašca na krovu kule. Ako kroz njih izađete na krov, vidjet ćete stvarnost onakvom kakva jest.“

Ne bi li to moglo biti baš ono što vide šamani u izmijenjenim stanjima svijesti? Vrtloge i nabore u holografskom univerzumu, digitalni kôd,  holografsku prirodu stvarnosti. U slučaju shizofrenije, kaže Peake, otvara se prigušivački ventil u mozgu i vidi se prava stvarnost. Zbog toga shizofrene osobe 'polude'. Ispadaju iz vremena, vide ljude ondje gdje nisu, kad shizofreničar gleda stvarnost, on ne zna da halucinira i što je uopće halucinacija.

Može li uopće začuditi što su rani antropolozi šamane vidjeli isključivo kao shizofrenike? Postoji stvarnost koju naš mozak obrađuje na određeni način, ali to nije prava stvarnost, nego stvarnost iza prave stvarnosti, iluzija i tvorevina u kojoj postojimo i u kojoj smo zarobljeni. Američki SF-pisac Phillip K. Dick nazvao ju je crnim, željeznim zatvorom, iluzijom za koju mislimo da je stvarna. Šamani su očito davno prije znanstvenog Zapada, na temelju iskustva znali da - nije.

 Hipnagogno stanje i uređaj LL-stimulator

Granično područje između sna i jave naziva se hipnagognim stanjem. Grk Andreas Mavromatis napisao je knjigu Hipnagogija, tvrdeći da u trenutku kad čovjek još ne spava, ali nije niti budan, može donekle percipirati stvarnost iza naše stvarnosti. To je mali prolaz u područje gdje se ponekad može vidjeti budućnost, ponekad prošlost. Ponekad  ljudi imaju lucidne snove i izvantjelesna iskustva ili putuju alternativnim stvarnostima koje su dio tog golemog, holografskog, bezvremenog mjesta.

Doista, granice naše 'stvarnosti' mekše su nego što se čini. Istraživač i autor Anthony Peake opisao je iskustvo s uređajem zvanim LL-stimulator, kojega su  izumili Austrijanci  Engelbert Winkler, psiholog, i dr. Dirk Pröckl, neurolog. To je stroj sa stroboskopskim svjetlima čije treperenje može izazvati osjećaj izvantjelesnog iskustva, a osobu zapravo baca u hipnagogno stanje između sna i jave kroz koje prolazimo dok tonemo u san ili se budimo. Evo  Peakeovog iskustva:

„Sjednete ispred stroja i zatvorite oči, a zatim svjetlost počne treperiti. Intenzitet bijele i stroboskopske svjetlosti se mijenja. (…) Zanimalo me hoće li taj stroj izazvati izvantjelesno iskustvo ili nešto drukčije što još nisam doživio. Sjeo sam ispred svjetlosti i zatvorio oči. Vidio sam samo svjetlost koja treperi. Nakon tri, četiri minute ništa se nije dogodilo. Pomislio sam da će mi biti vrlo teško reći im da se ništa nije dogodilo. Dok sam o tome razmišljao, odjednom sam sasvim s desne strane vidio bljesak plave svjetlosti. Prešla mi je preko vidnog polja. U isto to vrijeme, s druge se strane pojavila crvena svjetlost i pomiješala se s plavom. Počele su se vrtjeti. Čim sam to ugledao, pomislio sam da je ovo poput klasičnog opisa iskustva bliska smrti. Ljudi obično govore da vide tunel. To me zaintrigiralo. Okrenuo sam se i pitao ih jesu li promijenili boju svjetlosti. Rekli su da nisu, da je svjetlost bijela, ali da moj mozak počinje odgovarati na podražaje svjetlosti. Zatim sam osjetio da mi oči vibriraju. To je bilo vrlo neugodno. Rekli su mi da je to fiziološki učinak zbog treperenja svjetlosti. U perifernom sam vidu ugledao nekakvo kretanje. (…) Pitao sam austrijske liječnike smijem li okrenuti glavu kako bih to bolje vidio jer bi se time okrenuo od svjetlosti. Rekli su da smijem jer mi je svjetlost enkodirala mozak. Okrenuo sam se i pogledao dolje. Do današnjeg dana ne mogu vjerovati što sam vidio.

Doslovno sam vidio klasičnu astralnu ravan. Imao sam osjećaj kao da lebdim tridesetak kilometara iznad površine planeta. Vidio sam zakrivljenost planeta i rub okružen plavičastom svjetlošću. Planet je bio prekriven linijama, poput šahovske ploče na kojoj su treperila plava svjetla. Tek sam poslije otkrio da je Carlos Castaneda govorio o 'svjetlima svijeta', a to je navodno ono što šamani vide. Ja sam to vidio u svome umu sjedeći u jednoj dnevnoj sobi u Zürichu. Bio sam toliko zadivljen da sam samo zurio u to, a zatim sam se odmaknuo. Gledao sam natrag u svjetlost da vidim hoće li se slika zadržati. Tada sam imao osjećaj kao da mi se ruke i noge pomiču, kao da skakućem. Okrenuo sam se kolegama i pitao ih skakućem li. Rekli su da ne skakućem. Osjećao sam da mi ruke napuštaju ruke, a noge napuštaju noge. Imao sam osjećaj da se uzdižem. Priznajem da sam se tada uplašio te sam ih zamolio da isključe stroj. To je iskustvo bilo sasvim različito od ičega što sam prije doživio. Kad sam poslije toga s njima razgovarao, dogodilo se nešto vrlo čudno. U središtu glave osjetio sam vibracije. Imao sam osjećaj kao da se mala životinja ovdje kreće. To je trajalo cijelu večer, kao da mi je zujalo u glavi. Winkler i Pröckl smatraju, a o tome sam pisao u ovoj knjizi, kao i u sljedećoj, da se time stvara DMT u epifizi. Drugim riječima, time se na neki način aktivira treće oko. Ono što vidite u tom stanju zapravo je, u nedostatku boljeg opisa, alternativni univerzum. Smatram da kad imate osjećaj da izlazite iz tijela, zapravo prolazite međudimenzijskim prostorom u drugu dimenziju stvarnosti, na drugu vibracijsku razinu stvarnosti. Taj stroj to potiče.“

Astralna putovanja i šamanizam

Zvali ih astralnim putovanjima ili izvantjelesnim iskustvima, nismo opisali svu začudnost tog neobičnog fenomena kod kojeg subjektivno iskustvo pokazuje osobi da mu se očište odjednom našlo izvan njegova uobičajena mjesta kod glave ili očiju.

Jedan od pionira istraživanja izvantjelesnih iskustava, Robert Monroe, opisao je svjetove astralnih ravni koji su iznenađujuće dosljedno nalikovali svjetovima opisanim u šamanskim tradicijama i nazvao ih „lokalitet 1,  2 ili 3“, ovisno o stupnju njihova odmaka od stvarnosti .

Šamani doživljavaju gornji i donji svijet, a to je upravo i Robert Monroe doživio, koji nije ništa znao o šamanskim sustavima vjerovanja, koja su pak dosljedna diljem svijeta. Također je opisao susrete s nekim bićima. A i šaman putuje na neka mjesta gdje susreće druga bića, bića čiji su motivi drukčiji od naših i koja imaju svoju volju.

Svjetovi koje vide slijepi

Postoje indicije da slijepe osobe imaju vizualna iskustvima bliska smrti ili vizualne snove. Ako je tome tako i ako slijepi mogu u tim slučajevima vidjeti, čime gledaju? Očito ne uz pomoć svjetlosti koja dolazi izvana. Možda njihove mozgove i vizualne putove stimulira svjetlost koja ne dolazi izvana. Vrlo je teško reći je li to što su vidjeli fizička stvarnost, kaže Anthony Peake, ali smatra da oni primaju i vide drugi oblik svjetlosti, onaj koji vide šamani, kao i ljudi koji su na tripu od ayahuasce ili DMT-a. To je unutarnja svjetlost koju stvaraju biofotoni, svjetlost koja dolazi od stanica i DNK. Ona osvjetljava snove, misli i vizije.

DMT i epifiza

Rick Strassman, autor knjige „Duhovna molekula“ (objavio Teledisk)  početkom 1990-ih na sveučilištu u Novom Meksiku na ispitanicima je testirao različite doze dimetiltriptamina – DMT-a, jedne od najmoćnijih halucinogena. Kod DMT-a česta su iskustva leta izlaska tijela te doživljavanja i susretanja drugih bića koja imaju vlastitu motivaciju. Prema izvješćima Rickovih ispitanika, bića koja su opisali bila su vrlo slična klasičnom opisu sivih nezemljana.

 Također, DMT je otkriven u ljudskoj krvi,  u ljudskom mozgu, a nedavno je u mozgu otkriven receptor DMT-a, TAAR, trag amin-asocirani receptor. Taj je receptor poput brave za koju je potreban ključ, a ključ je DMT. Receptor je stvoren da funkcionira s DMT-om. Moramo se zapitati zašto mozak stvara DMT i zašto on postoji prirodnom svijetu, a nalazi se u gotovo svemu, kao sasvim prirodna supstanca. Možda upravo radi doživljavanja veće stvarnosti koja nam je uskraćena?

Henri Bergson, francuski filozof, tvrdio je da je mozak „prigušivač“ koji  smanjuje nam percepciju. Kad bismo vidjeli sve, došlo bi do preopterećenja. Zato mozak odabire informacije i predstavlja ih svijesti. No, DMT otvara ventil percepcije kako bismo mogli percipirati stvarnost kakva uistinu jest. DMT u mozgu stvara se u epifizi pa je svakako zanimljiva činjenica da se epifiza u zametku 49. dana trudnoće nalazi u stražnjem dijelu grla. Nakon 49. dana prelazi u središte mozga. A budisti pak kažu da 49. dan trudnoće postajemo ljudsko biće, a do tada nismo, jer toga dana dolazi duša. Sve više i više mostova između znanosti i starih tradicija…

'Curare' u kirurškim dvoranama

Južnoamerički starosjedioci tvrde da njihovo znanje o biljkama potječe iz halucinacija njihovih šamana na ayahuasci. No, i sam kemijski sastav ayahuasce je zagonetka, budući da je potrebna kombinacija dviju biljaka. Jedna je grm psychotria viridis. Listovi toga grma sadrže molekule DMT-a kojega također proizvodi i ljudski mozak, odnosno središnji živčani sustav sisavaca. No, ta halucinogena molekula nije aktivna kada se uzima oralno. Drugim riječima, skuhate li čaj od toga lišća i popijete ga, neće se ništa dogoditi jer probavnom traktu enzim monoaminooksidazu zaustavlja djelovanje. Stoga se listove te biljke miješaju s nekoliko sastojaka koji onesposobljavaju monoaminooksidazu. Tada halucinogene molekule mogu proći kroz probavni trakt i ući u krvotok sve do mozga. Kako se došlo do tako sofisticirane kombinacije, kad se  uzme u obzir da na području Amazone ima osamdeset tisuća biljaka, ostaje zagonetka. Starosjedioci će vam reći da su njihovi šamani u prošlosti upotrebljavali neke druge biljke i u svojim su vizijama naučili što je potrebno za ayahuascu.

Koliko je to znanje stvarno svjedoči jedan primjer transfera tog znanja na Zapad i njegove primjene u najsuvremenijom medicinskoj tehnologiji.

 Curare je amazonski otrov koji se upotrebljava za lov. Djeluje tako da paralizira sve mišiće, uključujući i one za disanje, a koriste ga lovci s Amazone da životinja koju pogode ne bi ostala smotana za stablo i izvan dohvata. Ako na vrhu strjelice imaju curare, tada će, recimo, majmun umrijeti od asfiksijacije, mišići će se opustiti i past će na tlo. Znanstvenici se danas tim sredstvom za paralizu mišića koriste za zaustavljanje mišića potrebnih za disanje. Ono omogućava ulazak u torzo čovjeka i operiranje vitalnih organa.

Ali prije no što je 1940. znanost otkrila curare nije bilo modernih kirurških zahvata. Svi se oni temelje se na molekuli curare - danas, dakako, u sintetskim spojevima, ali potekli su od otrova za lov. Curare  je mješavina nekoliko biljaka koja tri dana ključa u loncu, njene pare ugodno mirišu, ali su smrtonosne. Kolika je vjerojatnost da ćete otkriti nešto što ne djeluje oralno nego potkožno sjedeći pokraj lonca, ubacujući biljke u njega i kuhajući satima?

 Šamani imaju odgovor. U stilu: „Duhovi koji su stvorili život i prisutni su u svim oblicima života, s kojima naši šamani i danas komuniciraju u svojim vizijama, dali su nam recept.“

Nije li frapantno da su najmodernije operacije moguće zahvaljujući tako dobivenim informacijama? Ali zapadno razmišljanje jest kako je dobivanje provjerene informacije iz nečije halucinacije zapravo definicija psihoze. Amazonska načela znanja kontradiktorna su pretpostavkama našega znanja pa nam se onom što kažu može činiti nemoguće. Najbolje je da o tome niti ne razmišljamo. Uzmimo njihove molekule. Hvala im na tomu i doviđenja.

Stvarnost unutarnjeg svijeta

Rogera Penrosea, poznatog matematičara i fizičara zanimala je svijest i kako se ostvaruje u sustavu mozga, a Stuarta Hameroffa, anesteziologa na Sveučilištu u Arizoni mučilo je pitanje što se događa kad anestezija zahvati mozak. Počeli su zajedno istraživati strukturu mozga i otkrili da se mreža neurona sastoji od mikrotubula.

Mikrotubuli se pak sastoje se od dva sloja tubula koji odašilju svjetlost, a uz pomoć te svjetlosti dolazi do interferencije. Kako u svakom neuronu postoje milijarde mikrotubula, koji su izuzetno sitni, zaključili su da na subatomske učinke utječe svijest. Prema Penroseu i Hameroffu, to bi bila točka u kojoj svijest, koja je manifestacija kvantnog ponašanja, spaja dva svijeta.

U samim mikrotubulima postoji mikrotubularna rešetka koja se sastoji od bilijuna vlakana koja čine mikrotubule. Riječ je o još manjim veličinama koje nas sve više približavaju kvantnom svijetu. Dopustimo si ideju da mozak povlači informacije iz tog kvantnoga svijeta. Kao što šamani oduvijek znaju, mada ne tim riječima, promjena kemije mozga omogućava otvaranje kanala prema svevremenom i besprostornom polju frekvencija, izvoru sveg što postoji, pa tako i svakog znanja. Na tom putu očito se prolazi i kroz razine obitavanja drugih bića. 

DNK i zmije iz šamanskih vizija 

Antropolog Jeremy Narby povezao je elemente šamanističke prakse i spoznaje molekularne biologije. Okosnicu te veze jest podudarnost sličnosti oblika dvostruke zavojnice DNK i mnogobrojnih varijanti dvostrukih zmija koje  amazonski šamani viđaju u mnogim vizijama. Narby je zaključio da izmijenjena stanja svijesti omogućavaju šamanima da komuniciraju s prirodom na mikroskopskoj razini DNK.

 

Danas se svijest i emocije objašnjavaju kemijskim izmjenama u mozgu i  živčanom sustavu. No, prema Narbyju, naše stanice komuniciraju na još jednom suptilnijem nivou, u  jednoj drugoj stvarnosti koja postoji između svih nas. I ne samo da naše stanice međusobno komuniciraju, nego i stanice drugih živih bića. Možda je zato glavni motiv šamanskih vizija po cijelu svijetu  - zmija, koja se pojavljuje čak i u vizijama šamana koji žive tamo gdje nema zmija.

Kada ste u promijenjenom stanju svijesti, kažu šamani, ispod površine različitosti vidjet ćete jedinstvo. Na površini vidite ljude, travu, žirafe i bakterije – mnoštvo različitosti. Ali ispod te površine različitosti krije se temeljna jedinstvenost. U središtu jedinstva, ono čime su povezana duhovna bića života,  jest oblik dvostruke zavojnice nalik spiralnim ljestvama.

Dvostruki oblik zmije doista je srž života. Šamani na pet kontinenata tijekom tisuća godina došli su do tog istog zaključka i zato je taj oblik simbol šamana širom svijeta. U drugoj polovini 20. stoljeća to su opet otkrili molekularni biolozi, ali ne upotrebom promijenjenog stanja svijesti, već mikroskopima za elektrone. U središtu stanica svih živih bića pohranjene su informacije, a ono ima oblik dviju isprepletenih zmija koji omogućuje umnožavanje. Creek i Watson su 1953. otkrili da struktura molekule DNK objašnjava njezinu funkciju jer se zahvaljujući postojanju dviju zavijenih komplementarnih niti može odmotati i umnožiti, a i pohraniti podatke. To je ključ života, do kojeg su šamani došli prije zapadnjačke znanosti, pomoću intuicije i vizije.

Šamani diljem svijeta tvrde da su sva živa bića pokretana duhovima  povezanim s iznimno dugim oblikom kojeg opisuju kao uvijene ljestve. Poznate kao axis mundi (os svijeta), toliko su duge da se  smatra da povezuju nebo i Zemlju. Ispalo je da je DNA, informacijska molekula koja se nalazi u srcu svake stanice, zajednička svim živim bića i točno u obliku uvijenih ljestava. DNK-molekula u ljudskoj stanici je deset atoma široka i dva metra duga. To znači da je milijardu puta duža od vlastite širine. Kad bismo mogli izvaditi sva vlakna DNK iz tijela i poredati ih, protezala bi se 200 milijardi kilometara, što je ekvivalent 70 povratnih putovanja od Saturna do Sunca. Ili dovoljno da omota Zemlju 5 milijuna puta. Je li to – 'iznimno dugo'?

Osim što je molekula DNK ogromni tekst u čije smo značenje tek zagrebli, ona ima i elektromagnetska svojstva. DNK-molekule nosioci su biofotona i moguće ih je mjeriti samo indirektno. Jer da bi se došli do DNK, treba razbiti stanicu i jezgru, a u tom slučaju stanica umire i prestaje odašiljati život. Mjerenje fotona koje DNK prima i odašilje radio je Fritz Albert Pop u svom laboratoriju u Neuss, blizi Düsseldorfa. Pokazao je da je unutarnja svjetlost svih živih bića važan način suptilne komunikacije.

 Zaključak…

Ono što proizlazi iz šamanskih sustava uvjerenja, a uglavnom nedostaje u znanstvenom pogledu na svijet jest prihvaćanje da u prirodi postoji međupovezanost svega što postoji, a također i inteligencija: da svaka stanica ima sposobnost donošenja ispravnih odluka, slanja signala i obavljanja svoje funkcije na inteligentan način; da je čitava «građevina» života na zemlji građena ciglama inteligencije; da sama biosfera posjeduje neku vrstu inteligencije.

Iz te perspektive postaje sve jasnije da postoji neka vrsta stvaralačke inteligencije svemira. Svakako, moguće je takvo razmišljanje ignorirati i za komunikaciju među stanicama reći da je to samo kemijska tvar koja se kreće među stanicama, da tako to stanice rade i da nije posrijedi inteligencija. Moguće je i dalje promatrati svijet mehanički, ravnodušno i materijalistički. Sve, čak i ljudska bića moguće je smatrati strojevima. Moguće je reći da je DNK tek neki kemijski spoj ili da su Shakespearova djela tek tinta na papiru.

No, je li to istinito? Mnogobrojni mostovi između suvremenih i šamanskih znanja još su u gradnji, ali na sreću njima već mnogi prolaze. 

Komentari 7

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo