RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/rss.html me http://www.rtcg.me/img/logo.png RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/rss.html Put bijelih oblaka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/195434/put-bijelih-oblaka.html Nakon Vječnog grada i Podgorica napokon dočekala snijeg. Koliko smo ga prizivali i dozivali, morao je jednom pasti. ]]>

Gledalo se danima u nebo i vremensku prognozu, kao da nam od toga život zavisi.

Noćima se nije spavalo, ili tek na jedno oko. čekali veliki da iznenade male bajkovitim prizorom. Obećali roditelji djeci Snješka za kraj februara i zimovanje. I penzionari bezecovali isto, kao pozni novogodišnji poklon svojim najmlađim potomcima. Konačno, odrasli ovoga puta nijesu omanuli, makar što se snijega tiče, a ostalo će djeca oprostiti.

Na samom početku bijaše čupavo. Izgledalo je da neko tamo gore tek trese dobro sašiven perjani jastuk...Nakon obavezne drame, konačno se raspara davno zašiveno, željeno i dugo iščekivano.

Ono što je na početku samo trunilo i sipilo, poče ozbiljno da pada u svoj toj ljepoti. Probudi snijeg u Glavnom gradu ne samo najmlađe, već i djecu u ljudima.

Došlo vrijeme da i Podgorica sniježno zablista u sivilu svakonevice. Makar na kratko, sve je bilo nježno, čisto, lijepo i bajkovito. Kada bi još Nova godina odnekud stigla za koji dan, bilo bi nam sve potaman.

U ime djece ovog grada i onih koji se tako osjećaju, hvala ti sniježni oblače. Jer, Rim, Kolašin, i Žabljak su mnogima daleko, iako svi putevi tamo vode.

Mladen Đuretić

]]>
Wed, 28 Feb 2018 18:09:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/195434/put-bijelih-oblaka.html
S.Đurđić: Trgovački putnik http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/79338/sdjurdjic-trgovacki-putnik.html Gore od činjenice da je čovjek smrtan, bilo bi samo kada bi on, sazdan od praha zemnoga, posjedovao život vječni. Zato ne otvarajte vrata trgovačkom putniku. ]]>

General je smrznutim pogledom nekoliko trenutaka posmatrao ljekarski izvještaj, koji mu je ordonans, bez riječi, stavio na sto i udaljio se dva koraka, čekajući naređenje. Koristeći samo palac i kažiprst desne ruke, kao kad se dohvaća prljav rubac, ostarjeli je diktator podigao hartiju, lijevim okom praveći grimasu kojom je učvrstio položaj monokla.

Papir je drhturio među koščatim prstima, tako da starac nije razaznavao ni boldovana slova svih dijagnoza koje mu je konzilijum uspostavio. Opustio je oko i monokl je skliznuo na prsa u zlatno prostranstvo odlikovanja.

„Molim te, pročitaj mi“, obrati se neuobičajenim, kao somot mekim glasom, posilnom, s čijeg je lica, kad već nije mogao s papira, pokušavao da pročita smrtnu presudu koju je slutio. „Zanima me samo stanje vitalnih organa“, dodade, pošto osjeti namjeru čitača da krene od manje bitnih stvari. Ordonans uzdahnu i dok su mu plamovi kretali uz obraze, jer je znao sadržaj, procijedi: „Bubrezi- insuficijencija renal, hidronefrosis sinistra...“ dok je ispod oka mjerkao sjenku diktatorove glave koja je klimala na podu s lijeve strane stola na svaku izgovorenu riječ. 

„Jetra- cirrhosis, pluća - malignoma pulmonum...“ tu zastade i podiže glavu, pošto je generalova sjenka zaustavila kretnju.

Na uznemirenom reljefu diktatorovog lica, jasnije nego s papira, čitao je kako gasne posljednja nada onoga koji je mnogima ugasio upravo posljednju nadu.

“Dosta s tim strašnim opisom moje utrobe, latinski me  nazivi  izluđuju i čine ga  još strašnijim....Zanima me prognoza, naški mi i iskreno reci, koliko mi je ostalo?“

„Tri mjeseca...Ako ćemo pravo, ovdje, gospodine, to ne piše, ali sam čuo kako se konzilijum domunđava“- spusti pogled posilni na vrhove sopstvenih cipela.

Neprijatnu tišinu remetio je samo zidni sat koji je svakim „tik-tak“ pritezao uže oko diktatorovog vrata dugačko tri mjeseca.

Zlokobnu ritmiku klatna prekinuo je reski zvuk telefona, čiju je slušalicu žurno podigao posilni, spreman da izgrdi nesmotrenu službenicu koja je baš sad našla da, vjerovatno, izvijesti o beznačajnoj pobuni naroda u nekoj zabiti. Preduhitrila ga je službenica: “Pored mene je gospodin koji traži da vidi generala, glasom koji se ne odbija. Ja ću ga svakako pustiti gore kod vas“, odreza, a na upitan pogled posilnog, general samo sklopi kapke u znak odobravanja.

Na teškim se vratima, bez kucanja, za neki trenutak, pojavi uparađeni gospodin, ufitiljenih brkova, s cilindrom, štapom i aktn-tašnom.Uz širok osmjeh, samouvjereno je kročio u dvoranu, i prije nego što je dobio dopuštenje da sjedne, udobno se zavalio u fotelju ispred generala, predajući štap i šešir posilnom, koji se žurno udaljio. Aktovku je stavio pored sebe.

Nedostatak etikecije zbunio je generala, jer je neznanac u trenu preskočio nevidljivi bedem što ga je silnik oko sebe godinama gradio. Začudo, generalu to nije smetalo, jer mu se činilo da  čovjeka odnekud poznaje. Štaviše, u dnu duše zatitrao mu je osjećaj dubokog razumijevanja svakog oblika neverbalne komunikacije. Gotovo da se general mislima mogao sporazumjeti s neznancem.

„Ja sam Luj i zastupam firmu s veoma dugom tradicijom. Neka sam vrsta trgovačkog putnika“, prekide tišinu pridošlica. „Imam upravo ono što Vama treba“.

Dok je general prebirao po sjećanju da li je ikad sreo nekog Luja, začuo se „klik“ aktn-tašne u kojoj se ukazalo mnoštvo crnih kvadratića razvrstanih u kolone po bijeloj podlozi.  Nije bio siguran od kakve bi mu pomoći bili kvadratići.

„Ovako... protrlja ruke trgovački putnik, koji je pročitao nedoumicu - vi se nalazite u terminalnoj fazi bolesti i nije Vam još mnogo ostalo. Nećete vjerovati, nudim Vam, ne samo izlječenje, nego i život vječni“.

Ovakav priliv dobrih vijesti izvukao je generalu onaj nevidljivi ekser što mu ga je u pleksus zakucao posilni kad mu je saopštio mišljenje konzilijuma. Nastavak Lujeve priče je bio još nevjerovatniji.

„Život vječni u raju, s ljudima i u predjelima koje vi odaberete. Jednostavno, kreiraćete sopstveni život, odavde do vječnosti.“

Diktatoru je glava, u nevjerici krenula lijevo, pa desno.

„Razumijem, razumijem, nastavi Luj, djeluje nevjerovatno. Ali, kao što znate, najnevjerovatnije stvari su najjednostavnije. Naime, u osnovi svakog našeg mišljenja i osjećaja je bioelektrični impuls. Ono što zovemo dušom ima svoj elektronski trag na hardveru našeg mozga.“ Sad je i generalova vilica krenula nadolje.

Luj, koji je postigao radnu temperaturu ubjeđivanja, nastavi:“Taj elektronski trag moja kompanija može preseliti na silicijumski mikročip. Prethodno ćemo na njemu kreirati virtuelnu stvarnost po Vašoj želji. Naravno, kad Vašu dušu transferišemo, za Vaše „Ja“ ta će stvarnost biti realna, koliko i ova u kojoj razgovaramo.“

„Cijena, zanima me cijena Vaše usluge“, zavapi diktator.

„Za ono što dobijate, cijena je prava sitnica. Prenijećete sve vaše ovlasti i svu imovinu našoj kompaniji. Znate, našeg direktora  zanima realan i opipljiv, ovaj vidljivi svijet, koji Vi ionako napuštate. Vaš hardver, mislim tijelo, dostojanstveno ćemo ispratiti.“

General nije dalje razmišljao. Potpisao je ugovor koji mu je Luj tutnuo pod nos.

Sve odredbe ugovora kompanija je ispoštovala; diktatorova duša lege artis je preseljena u  okruženje koje je sama zaiskala; general se obreo u toliko željenom svijetu: pipao je svoje tijelo, pedeset godina mlađe, epolete i odlikovanja bili su na svome mjestu; gle, i sve voljene žene bile su tu, društvo za golf, netaknuta priroda i vječno ljeto i, iznad svega, više nego pokoran narod....Diktator u raju...

I prošlo mjesec dana...Tek tada otkrio je „bag“ u softveru koji je sam izabrao. Naime, život koji je silnik živio u svom Edenu bio je potpuno predvidiv. Prijatelji ga nijesu mogli iznevjeriti, žena prevariti, čak ni partiju golfa nije mogao izgubiti. Sve što je radio nije moglo imati po njega nikakvu negativnu posljedicu. Mogao je do mile volje maltretirati i unižavati podanike, koji su mu, uprkos tome, svako jutro s oduševljenjem klicali ispred rezidencije. Svaka promjena u životu bila mu je unaprijed poznata i kao takva neinteresantna. Shvatio je da u stvari živi u paklu raja koji je sam osmislio. Međutim, silicijumsko nebo nad njim je bilo zatvoreno, što je, za takvog zlodjeja i bilo pravedno. Luj Sajfer i dalje obija pragove...

p.s. Priča je inspirisana najavama naučnika da bi ljudsku dušu, u ne tako dalekoj budućnosti, bilo moguće izmjestiti na mikročip.

]]>
Wed, 21 Jan 2015 09:41:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/79338/sdjurdjic-trgovacki-putnik.html
S.Radusinović - U potrazi za izgubljenim "JA" http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/76842/sradusinovic---u-potrazi-za-izgubljenim-ja.html Knjiga "JA ili ja, ko sam ja?" autora dr Lazara Trifunovića, ljekara, homeopate, svjetskog putnika, privlači veliku pažnju čitalaca u našem regionu od sredine februara kada je prvi put predstavljena javnosti. Njegov je uvid da od sebe nikuda ne možemo pobjeći, ali i da se u nama nalaze svi odgovori. ]]> Dirljivo iskrena priča o potrazi za smislom, srećom i bezrazložnim jutarnjim osmijehom koji se negdje nekako zagubio, odvija se u najegzotičnijim krajevima svijeta koje je autor knjige obilazio u potrazi za odgovorima na suštinska pitanja - ko smo, zašto smo, kakva je svrha našeg postojanja. Putovanja po svim kontinentima, potraga po najudaljenijim geografskim širinama i dužinama, istraživanje najrazličitijih holističkih sistema, od šamanizma do homeopatije, doveli su pisca ove knjige do duboke samospoznaje i ljekovitog uvida da je zaista tačna stara poslovica da "sve svoje sa sobom nosimo" i da od sebe nigdje ne možemo pobjeći.

U nama samima kriju se sva pitanja, ali i svi odgovori. U nama se gomilaju  naši problemi, u nama se množe i njihova rješenja. Tako se spoljašnje putovanje po zemaljskoj kugli pretvorilo u unutrašnju potragu, u put pun uspona i padova, pun oscilacija izmedju našeg malog ja - ega i našeg višeg ja, ja koje je odjek božanskog u nama, onog ja koje je u naslovu ove uzbudljive knjige napisano velikim slovima.

Dr Trifunović govorio je za Televiziju Crne Gore uoči promocije knjige " JA ili ja, ko sam ja?" nedavno održane u Podgorici. Iskrenost kojom je pisac ispričao priču o svojim unutrašnjim previranjima, ogolio svoje uspjehe i neuspjehe, prikazao sebe u ritmu pobjeda, ali i u ritmu poraza, kao i univerzalnost teme - pitanje kako dokučiti sreću i smisao vlastitog postojanja, kvaliteti su kojima plijeni ova knjiga koju autor vidi prije svega kao zdravu hranu za dušu, pa se knjiga zato  može naći isključivo u prodavnicama zdrave hrane.

 

]]>
Sat, 27 Dec 2014 10:26:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/76842/sradusinovic---u-potrazi-za-izgubljenim-ja.html
Bolest kao put do izlječenja http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/14616/bolest-kao-put-do-izljecenja.html Može li se bolest posmatrati kao pomoćnik koji nas vodi ka rješenju problema, a ne kao neprijatelj od koga treba uzmicati, plašiti se i strijepiti? Kako nam simptomi bolesti mogu biti dragocjen putokaz ka ozdravljenju? Zbog čega je zapravo samo obolijevanje prvi korak u procesu iscjeljenja? ]]>

Ova, na prvi pogled, paradoksalna i pomalo čudna pitanja zaokupljala su dr Ridigera Dalkea, poznatog njemačkog ljekara i psihoterapeuta, i jednog od pionira psihosomatske medicine, posljednjih tridesetak godina i dovela ga do plodonosnih odgovora u vidu bestseler knjiga neobičnih naslova : " Iscjeljujuća moć bolesti", "Bolest kao simbol", " Bolest kao jezik duše".

Kada je 1983. u Minhenu objavljena njegova prva knjiga "Bolest kao put", niko nije predviđao blistavu budućnost mladom ljekaru, razočaranom u savremenu medicinu koja je potpuno okrenuta tijelu. Dalkeova teza da su sve bolesti, bez izuzetka, psihosomatske i da se svako oboljenje može prevesti na jezik duše i ukazati nam na ono što potiskujemo, sa čim ne želimo da se suočimo, čega nijesmo svjesni, prvobitno nije naišla na oduševljenje stručne javnosti, ali je pronašla svoj put do čitalaca.

Knjiga "Bolest kao put", napisana u saradnji sa psihologom Tornvaldom Detlefsenom, prodata je u milionskom tiražu, najprije u Njemačkoj, a potom i širom svijeta. Do danas je dr Ridiger Dalke objavio oko pedeset naslova, prevedenih na mnoge svjetske jezike, a njegov prvijenac je od januara ove godine dostupan i u našem regionu pod nazivom"Bolest kao put do izlječenja".

U prvom dijelu ove knjige autori izlažu svojevrsnu filozofiju bolesti, a u drugom dijelu se bave konkretnim bolestima i značenjem i tumačenjem njihovih simptoma.

Ideja da je bolest, poremećaj u funkcionisanju našeg tijela, zapravo duboko povezana sa nemirima naše duše, sa gubitkom unutrašnje ravnoteže, veoma je stara, i baštine je drevne, šamanske tradicije od kojih se moderno društvo odavno otuđilo i na koje poprijeko gleda kroz naočare savremene medicine.

Psihosomatska medicina tokom posljednjih deset godina postaje poznata i priznata i među ljekarima, dr Dalke obučava mlade kolege za ovakav pristup bolesti, a njegove knjige su se našle i na spisku obavezne literature na više univerziteta u svijetu. 

Tokom kratkog boravka u Beogradu gdje je, nedavno, promovisana njegova knjiga "Bolest kao put do izlječenja", dr Ridiger Dalke govorio je za Televiziju Crne Gore. Intervju, koji je sa dr Dalkeom uradila novinarka Snežana Radusinović.

 

]]>
Wed, 30 Apr 2014 12:05:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/14616/bolest-kao-put-do-izljecenja.html
K.Mišak: Sitna riba u europskom moru http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/48220/kmisak-sitna-riba-u-europskom-moru.html Na referendumu o članstvu u EU, upitne demokratičnosti, samo je 29 posto (od ukupnog biračkog tijela) zaokružilo 'za', dok je oko 15 posto zaokružilo 'protiv'. I to uprkos zapomaganju političke vrhuške ("O glavu nam je, ljudi") i prijetnjama da neće biti mirovina ukoliko referendum propadne. Kao da su i građani nazreli totalitarističko lice koje im svakog dana, u svakom pogledu, sve više otkriva Unija koja, po karakteru, više liči na sovjetsku, nego na europsku i demokratsku. ]]>

Propaganda vam djeluje nekako ovako – uskuhaju se emocije, mediji se napune svakojakim tvrdnjama o možda do nedavno irelevantnim temama, a ljudi, uvučeni u te rasprave, izaberu neku ciljanu opciju. I onda kad budućnost pokaže da se obećanja nisu ispunila…pa, ne sjećam se da je netko rekao, „dečki, ovo nije upalilo, idemo se vratit na početne pozicije“. Uvijek se nađe neko objašnjenje da je ideja stvarno dobra, ali neki treći ili četvrti faktor je spriječio da se ostvare sve obećavane dobrobiti

U rijetkim trenucima kad mi novine padu u ruke radim u mislima skokove kroz vrijeme po pitanju propagande vladajućih o pripojenju Hrvatske EU i onoga što se danas zbiva oko mene. Recimo, upravo je u tijeku devastirajuća „politika smanjivanja prekomjernog deficita“, poznata europska politika štednje koja je već upropastila nekoliko država. Naše vladajuće strukture se sad „bore“ za nas unutar suženog prostora koji im europska diktatura nameće. No, to su oni isti koji su se najviše potrudili da nam je i uvedu.

Konkrentno, trenutno je Europska komisija tražila od Hrvatske da smanji svoj deficit za 2,3 posto BDP-a, a Hrvatska ga je uz teške napore i rezanja na svim mogućim krajevima uspjela smanjiti za 1,8 posto. Neki optimisti su očekivali da će pravi šefovi Hrvatske (sad je to Europska komisija) možda pokazati razumijevanje, ali to se, naravno, nikad nije dogodlilo, pa ni sad. Pa, evo, nekoliko rečenica i citata iz aktualnog hrvatskog dnevnog tiska koje sam prepisao u svoj džepni blok. Recimo, pisalo je u naslovu, „Europska komisija nije zadovoljna fiskalnom prilagodbom i ostaje kod 2,3 posto.“

Nije zadovoljna? Bodež u moje srce, jer želim da svi budu sretni. I tako, svi moramo brinuti za duševno zadovoljstvo neke bezlične divovske institucije. Tjah.

A naš premijer je rekao: „Idemo prema tom iznosu, ali ne tako da napravimo scenarij kao u Grčkoj, da se ubije svaki rast, mogućnost investicija i ulaganja“. Bit će zanimljivo vidjeti kako će naša vlada odgovoriti na iste zahtjeve kao i grčka vlada, a da pritom ne stvori iste učinke.

AUTONOMIJA KOJA TO NIJE

Uglavnom, treba negdje odrezati još 1,3 milijarde kuna troškova, u uvjetima kad su poduzetnicima zdravstveni doprinosi već povećani za 15 posto, a povećane su i sve moguće trošarine. Potpredsjednik vlade je rekao: „Mislim da je bolje napraviti taj dodatni napor i smanjiti deficit za 1,3 miijarde kuna nego ući u nepotrebnu svađu s Europskom komisijom koja bi mogla rezultirati nametanjem mjera iz Bruxellesa. Ovako ćemo barem i dalje zadržati autonomiju i  sami voditi politiku vlade“.

Ako se ovo što se zbiva uopće može zvati „autonomijom“. Doista, teško je zadržati nešto što očigledno nemaš. Što bi s onim tvrdnjama od prije referendum da nikad nećemo više odlučivati sami o sebi nego kad uđemo u EU?

U tekstu je pisalo da 80 posto proračuna čine mirovine i socijalna prava, a već su po ministarstvima zaustavljena i minimalna financiranja. Jedan ekonomist upitan da komentira situaciju rekao je: „Rigoroznom štednjom nitko se nije izvukao iz krize. Grčka je daleko dužnija nego prije i zato se nadam da će pobijediti druga opcija koja će se znati suprotstaviti Bruxellesu“.

Kao da uopće postoji takva opcija. U jednoumlju kojim sam okružen ja je doista nigdje ne vidim. Vrijeme za „suprotstavljanje“ je, bojim se, prošlo. Bilo je to ono vrijeme referenduma kad su ljudi dopustili da ih se zaplaši posljedicama neulaska u EU pa su glasali „za“ (malo preko polovice one polovice koja je uopće izašla na refrendum) , a sad su na red došle posljedice ove tako slavljene odluke. Molim vas, rečeno je da nikad nećemo odlučivati sami o sebi više nego kad uđemo u EU. S obzirom da se tvrdnja pokazala lažnom, možemo li poništiti referendumske rezultate, izaći iz EU pa ponovno birati,ovoga puta na temelju stvarnih iskustava?

Sinko, pretjeruješ, ne fantaziraj, znaš da to ne ide tako.

U jednom od prošlih postova spomenuo sam neku akciju jedne nevladine organizacije koja je zagovarala ulazak u EU, a pri tom kao organizirala nekakve debate, ali s naglaskom da se u debatama ne iznose nikakvi „iracionalni“ stavovi.  A u jednoj od brošura namijenjenih školama napisali su : „Nažalost, u velikom broju rasprava najglasniji su upravo oni koji o određenom pitanju najmanje znaju, pa na taj način, često agresivnošću i bez argumenata, pokušavaju nametnuti svoje stavove. Oni u tome i uspijevaju od osoba kojima nedostaje osnovno znanje i informacije o dotičnom pitanju.“

Ok, informirajmo se onda  malo, makar i iracionalno. No, pretpostavljam da se slikoviti podaci koje ću izvaditi iz knjige Davida Ickea Vodič kroz zavjeru nikad neće naći ni u jednoj brošuri (ali tamo se nije našao ni podatak da Lisabonski sporazum  hrvatska vlada ni Sabor nisu preveli, niti pročitali, a ipak su ga potpisali).

SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE – NA SOVJETSKI NAČIN

Prvi korak u stvaranju Europske zajednice bilo je uvođenje „Europske zajednice za ugljen i čelik" koja je startala u srpnju 1952, a objedinjavala je industrije ugljena i čelika Zapadne Njemačke, Francuske, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga pod jednom središnjom upravom. Imala je ovlasti da određuje cijene, investicije, podiže novac i donosi odluke većinskim glasanjem. Bila je to nadnacionalna udruga, uvedena s isprikom da će tako spriječiti buduće ratove, jer se rat ne može voditi bez čelika i ugljena. Uvedena je u razdoblju Schumanova plana, ali je iza svega stajao Jean Monnet, predsjednik francuske Komisije za opće planiranje. Zamisao je pobrala salve pohvala gorljivih zagovornika iz redova zloglasnog Vijeća za vanjske odnose, kao što su američki ministar vanjskih poslova John Foster Dulles i Dean Acheson. Merry i Serge Bromberger, dvoje Monnetovih obožavatelja, iznijeli su taj plan u svojoj knjizi Jean Monnet i Sjedinjene Europske Države:

Postupno, kako se predviđa, nadnacionalne vlasti, pod nadzorom Europskog vijeća ministara u Bruxellesu i Skupštine u Strasbourgu, preuzet će upravu nad svim aktivnostima na europskom kontinentu. Doći će dan kada će vlade biti prisiljene priznati da je objedinjena Europa gotova činjenica, a da same neće imati nikakvog utjecaja pri uspostavi njenih temeljnih načela. Jedino će morati spojiti sve te nezavisne ustanove u jednu jedinu federalnu upravu, a zatim proglasiti Sjedinjene Europske Države.

David Icke piše ovo:

Godine 1984. prebjeg iz sovjetskog KGB-a Anatolij Golicin upozoravao je da će u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi doći do „lažnog oslobađanja". Rekao je da će to Zapad objeručke dočekati te da će to dovesti do spajanja Europske zajednice i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Sve je ispalo točno onako kako je i planirano. Tijekom jednog posjeta Europskom parlamentu 2006. godine, još jedan sovjetski disident, Vladimir Bukovski, spomenuo je tajne dokumente Politbiroa i Centralnog komiteta o Europskoj uniji koje je imao priliku pročitati 1992. godine.

Izjavio je da spisi potvrđuju postojanje 'zavjere' kojom se Europa želi pretvoriti u „totalitarističku državu". EU je nazvao 'čudovištem', a Bukovski je potvrdio ono što je rekao Anatolij Golicin. Dokumenti otkrivaju da su članovi Trilateralne komisije otišli na sastanak sa sovjetskim predsjednikom Mihaelom Gorbačovim u siječnju 1989. Komisiju je predvodio David Rockefeller (Bilderberška skupina) i Henry Kissinger (Bilderberška skupina), a uključivala je i nekadašnjeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d'Estainga (Bilderberška skupina).

Razgovarali su o tome kako Gorbačov treba integrirali Sovjetski Savez u GATT, sporazum o „slobodnoj trgovini", u MMF, te u Svjetsku banku, a raspravi je odlučio pridonijeti i Giscard d'Estaing koji je rekao: “Gospodine predsjedniče, ne mogu Vam reći kada će se to točno dogodili, vjerojatno u roku od petnaest godina, ali Europa će postati federalna država i za to se morate pripremiti. S nama, i s europskim vođama, morate razraditi načine na koje ćete reagirati, te kakvu ćete interakciju omogućiti drugim istočnoeuropskim zemljama ili kako da postanu dio toga. Morate se na to pripremiti.”

Govorio je tri godine prije potpisivanja Maastrichtskog sporazuma kojim je Europska zajednica pretvorena u Europsku uniju, a pogodite tko je sastavio nacrt planiranog europskog Ustava... Giscard d'Estaing. Da nije bilo izglasanog protivljenja Francuske i Nizozemske tim bi ustavom Europa postala „federalnom državom" otprilike sedamnaest godina nakon što je iznio svoje predviđanje o „vjerojatnom roku od petnaest godina".

I kažete da nema zavjere?

DA SE NI ORWELL NE POSTIDI

Anatolij Golicin kaže da ga Europski parlament, koji nema nikakve ovlasti vrijedne toga naziva, podsjeća na Vrhovni Sovjet koji je osmišljen da izgleda ‚vrhovno' premda je kontrola u stvari bila u rukama birokrata iz Politbiroa, za kojeg Golitsin kaže da je bio upravo onakav kakva je danas Europska komisija. „Kada pogledate vrstu korupcije u EU potpuno je istovjetna sovjetskoj vrsti korupcije, a polazi od vrha nadolje, umjesto od dna prema gore", kaže Golicin:

„Proanalizirate li sve te strukture i značajke ovog nastajućeg europskog čudovišta opazit ćete da ono sve više nalikuje Sovjetskom Savezu ... u njemu nema KGB-a - barem zasad - ali vrlo pomno pratim strukture tipa Europola, na primjer. Prilično sam zabrinut jer će ta organizacija imali ovlasti veće od onih KGB-a. Njeni će predstavnici imati diplomatski imunitet. Možete li zamisliti KGB s diplomatskim imunitetom? Nadgledat će nas u vezi trideset i dvije vrste kaznenih djela, od kojih dva izazivaju osobitu zabrinutost, jedno se naziva rasizmom, a drugo ksenofobijom ... To je, dakle, novo kazneno djelo i na nj smo već upozoreni. Netko iz britanske vlade rekao nam je da će oni koji se protive nekontroliranom useljavanju iz Trećeg svijeta biti smatrani rasistima, a oni koji se opiru daljnjim europskim integracijama bit će smatrani ksenofobima.”

Europska unija želi nadzirati sve sudove u svakoj zemlji svog stalno širećeg carstva, a posredstvom zakona vrši nečuvene napade na osnovne slobode kao što je sloboda izražavanja i mišljenja. Prednacrt jedne EU direktive koju predlaže Njemačka sadrži planove da se poricanje holokausta proglasi nezakonitim te da se stvori delikt kakav unutar britanskog prava ne postoji. Spomenuti planovi predviđaju da se poricanje službene verzije sukoba u Africi i na Balkanu proglasi kaznenim djelom. Takve zločinačke primisli (misaoni zločini) i preispitivanje službene povijesti povlačili bi za sobom kaznu zatvora do tri godine zbog „poricanja genocida". Neizabrani službenici Europske komisije uporno su zahtijevali donošenje takvih zakona jer se „rasizam i ksenofobija mogu očitovati u obliku poricanja genocida, tako da je iznimno važno poduzeti odlučne mjere." Koje li orvelovske fraze - „poricanje genocida".

Kad se čovjek dublje informira, više mu se ne mogu prodavati argumenti poput ovog koji sam pročitao u dnevnim novinama, u intervjuu s Peterom Gyorkosom, veleposlanikom u EU „koji je iza scene progurao zaključenje (hrvatskih) pregovora“. Tako je bar pisalo, hvala ti puno na tome, Peteru. Evo odgovora na ta aktualno pitanje što mogu očekivati hrvatski građani od članstva i što bi on rekao onima koji se boje da više neće jesti sir i vrhnje ili da će Hrvatska izgubiti identitet. Gyorkos je odgovorio klasičnom demagogijom: „Nećete izgubiti suverenitet, nego ćete zajedno s drugima dijeliti odgovornost, čime postižete višu razinu suvereniteta.“

Spin kakvog se ni Bernays ne bi posramio. Ali najbolje tek dolazi: „Zar mislite“, rekao je Gyorkos, „da bi Francuska i Velika Britanija bile u EU kad bi to značilo gubitak suvereniteta?“

Mislim da bi, ako su ušli na isti način kao i mi,  jer njihovi građani nikad to nisu niti željeli, već je sve proizvod manipulacije njihovih premijera i drugih političara (pod nevidljivim usmjeravanjem operativnih skupina), koji su javnosti govorili jedno, a radili drugo.

Bilo je po novinama još briljantnih rečenica u to vrijeme: „Sklapanjem Ugovora o pristupanju, sada, u zadnjim tjednima 2011. demokracija u Hrvatskoj više ne ovisi o samovolji lokalne političke elite nego svoju sudbinu počinje dijeliti sa sudbinom europske demokracije.“

Što svakako zvuči više kao nekrolog, nego kao povod za slavlje. Naravno, čovjek je bio i malo kritičan, pa je napisao da je „EU nesavršena kao i svaka politička tvorevina. Katkad je i vrlo glupa: sjetimo se samo propisa o pušenju i ribarstvu.“ Ali ne, druže, ti i mnogi drugi potezi nisu proizvod nesavršenstva nego dio hladno proračunate dugoročne ekonomske i psihološke igre, koja je autoru citiranih redaka u potpunosti nepoznata.

Zaključak kolumne bio je kao prepisan iz propagandnog priručnika nadnacionalne (između ostalog) i financijske elite: „Kao što se pokazalo da je monetarna unija nemoguća bez fiskalne, jasno je da je i fiskalna unija nemoguća bez političke unije, dakle bez europske vlade koja će biti odgovorna europskom parlamentu izabranom na sveeuropskim demokratskim izborima.“ Zar on ne zna da europski parlament ne donosi zakone niti daje vladu, a prava vlada, Europska komisija, uglavnom ne odgovara nikome. Barem ne javno, da mi to znamo.

PITANJA BEZ ODGOVORA 

Portal Politika.hr je 16. siječnja 2012. objavio je sadržaj pisma Johna Blundella, poznatog britanskog političara i autora, hrvatskom predsjedniku, s „deset važnih pitanja na koja treba odgovoriti“ prije nego što preda svoju zemlju EU. Evo (malo skraćenih) tih poučnih pitanja:

1. Zašto biste se željeli odreći upravljanja Vašom zemljom?

Naravno, reći će Vam da pripadnost EU ni na koji način ne znači odbacivanje suvereniteta Vaše zemlje. Suverenitet je ustavna neovisnost zemlje, njezina ekskluzivna politička vlast. (…) Ali, razmislite o sljedećem! Kad jednom bude članica EU, Vaša zemlja bit će podložna višoj političkoj vlasti - u Bruxellesu. EU će nadvladati politiku Vaše vlade u vanjskoj politici, sigurnosti, poljoprivredi, ekonomskoj politici i mnogo više toga.(…) [Vlast] ne možete je istovremeno predati i zadržati. Biti suverena nacija je isto kao i biti djevica - ili jeste ili niste.  

2. Želite li više pravila i propisa?

EU ima jaku želju za "usklađivanjem" kako bi izgladila razlike između država članica. Način na koji ona to radi je izmišljanje propisa. Već ih sada ima stotine tisuća, a pokrivaju raznovrsna područja, od zagađenja, pa do toga kako zapošljavate, odnosno dajete otkaz ljudima, s tim da Vam više od 5.000 novih dolazi svake godine iz Bruxellesa. Zemljama nije uvijek lako udovoljiti tim zahtjevima, a za mala poduzeća to je ponekad nemoguće. Ako mislite da već imate dosta propisa, još niste ništa vidjeli!  

3. Bi li Vas usrećilo pridruživanje korumpiranoj organizaciji?

Nema sumnje da je EU pokvarena do srži. U svibnju 2004. britanski nacionalni revizijski ured (NAO) podnio je izvješće o 10.000 slučajeva prevare u EU u 2002. godini što je stajalo 700 milijuna funti, i više, u odnosu na 5.482 slučaja koji su stajali 386 milijuna funti u 2001. godini, a što znači da se broj slučajeva prijevare udvostručio u samo jednoj godini. No, brojke poput ovih predstavljaju tek vrh ledenjaka - one se odnose na stvari za koje nacionalne vlade znaju i koje su spremne otkriti. Puno je gora procjena da oko pet posto proračuna Komisije - ili skoro 4 milijarde funti - nestaje svake godine. To je Vaš novac, usput rečeno. Osjećate se ogorčeni? I trebate. No, ne možete učiniti ništa u vezi s tim. Ne možete čak ni glasovanjem izbaciti krivce iz državne službe.

4. Smatrate li da su ograničenja u trgovini dobra stvar?

Pa, trebali biste, jer to je ono što ćete dobiti kad uđete u EU. Bit će tu, naravno, i prednosti kad dođe do trgovanja s drugim zemljama članicama, ali što je sa svim drugim zemljama, kao npr. SAD-om?(…).  

5. Mislite li da je zabavno imati visoku nezaposlenost?

Ako uživate u perspektivama sporog rasta, rigidnog tržišta rada, povećanju nametljivih propisa, visokim i rastućim porezima i visokoj razini strogo zaštićene trgovine u nekim sektorima, tada je EU pravo mjesto za Vas. Dokaz tome je visoka nezaposlenost koju Europa proživljava već više od desetljeća. Nije slučajno da dvije najnaprednije europske zemlje, Norveška i Švicarska, nisu u EU.  

6. Što mislite o ulasku u najneučinkovitiji sustav potpore poljoprivredi ikad osmišljen?

Zajednička agrarna politika je bila plemenita zamisao: subvencionirati poljoprivrednike da bi se održale visoke plaće na selu i zaustaviti odlazak ljudi sa sela u gradove u potrazi za bolje plaćenim poslovima. Ali, nije uspjelo, a nastradali su obični građani - kao rezultat svega plaćaju više za hranu i veće poreze. I zamislite - ruralna područja su i dalje u opadanju.
Čujem da se Vaša zemlja odriče mogućnosti uzgoja i proširenja profitabilne industrije vina odmah nakon ulaska u EU - na taj način ubijajući potencijal čitave industrije za prodaju svojih proizvoda svijetu?   

7. Smeta li vam što odustajete od izgradnje demokracije?

Vaši građani žele izraziti svoje poglede na ono što se događa u Vašoj zemlji glasovanjem.(…) Međutim, ulaskom u EU, stvari se mijenjaju. Za EU bi politička demokracija značila imati europski narod, europsko javno mišljenje i priliku da se glasuje za ono što se događa u Europi. Ali, Europa nema zajedničkog naroda, niti ima zajedničke spone savezništva i obveza, što znači da građani vjerojatno ne bi prihvatili odluke većine za koje vjeruju da ih diskriminiraju ili pak nepravedno idu u prilog drugima. Upravo zato će europske političke elite i birokracije odlučivati o vrlo važnim europskim pitanjima, što će, naravno, imati utjecaja i na ono što se događa u Vašoj zemlji. Tako je jednostavnije, čak i kad je cijena za to demokracija.  

8. Kako vam se sviđa biti sitna riba u velikom europskom moru?

Prema ustavu EU, veću moć glasovanja imat će države s većom populacijom i tamo će biti više većinskih odluka, nego onih koje se temelje na jednoglasnosti. To znači da će Vaši izabrani predstavnici imati malo utjecaja na ono što se događa u Europi. I kao što svi znamo, Francuzi i Nijemci slažu se u mnogim važnim pitanjima. Oni su velike ribe u europskom moru. Vaša zemlja, na žalost, je tek jedna od sitnih riba. I kad već govorim o ribama, odluka Hrvatske da se odrekne svog jedinstvenog gospodarskog pojasa na jadranskom moru dovest će do kraja obiteljski vođenih biznisa koji su stoljećima vodili računa o prirodnim resursima i opskrbljivali ribom naciju i izvan nje. Štoviše, gubitak milijardi eura potencijalnih izvora iz podmorja jadranskog mora će dodatno nanijeti štete hrvatskoj ekonomiji i njezinoj budućnosti.  

9. Jeste li sretni što ćete odustati od svoje valute?
          

(…) Ako vaša zemlja prihvati euro, gubi kontrolu nad svojim vlastitim gospodarstvom. Pogledajte samo kako danas stoje zemlje koje su usvojile euro. Europska središnja banka će donositi odluke o kamatnim stopama. Vaši financijski stručnjaci i političari više neće moći odlučivati što će biti s vašim novcem.(…) Vaše će gospodarstvo patiti jer je nemoguće odrediti jednu kamatnu stopu koja će odgovarati svim zemljama u Europi. Ako trebate još dokaza, imajte na umu da države koje najbolje napreduju nisu prihvatile EU.  

S poštovanjem,                                                                                                                                                    John Blundell

Istaknuti Stariji suradnik, Institute of Economic Affairs (IEA), London

BRIGE OKO REFERENDUMA

Jednog komentatora političkog tjednog novinskog priloga u ono vrijeme dosta toga je brinulo, pa je naveo je da treba pripaziti na neke stvari. Jedna je bila da se „ne treba pretjerano slaviti završetak pregovora jer bi raskošno slavlje moglo još više razjariti euroskeptike koji se najčešće regrutiraju iz pauperiziranih slojeva, sve brojnijih u Hrvatskoj.“

Dakle, euroskeptici nisu ljudi koji su u stanju jasno razmišljati već su razjareni i kao takvi, pomalo pomućenoga uma.

Što se tiče regrutiranja euroskeptika iz osiromašenih slojeva, o tome ne znam, jer oni koji je ja poznajem ne odgovaraju tom opisu, a nisu baš ni jako razjareni. Moglo bi se prije reći da razmišljaju dosta hladne glave. Meni osobno su zagovaratelji EU izgledali prilično 'napaljeni' na ulazak.

Referendum bi trebao predstavljati volju građana, pa reklamna kampanja samo za jednu stranu svakako nije bila etičan potez. Što se pak tiče prijedloga da se uključi oporba, on je spadao u kategoriju 'privid demokracije', jer tadašnja je oporba za ulazak u EU bila uključena srcem i dušom. Još je predsjednik rekao da je: "zadaća svih nas da građanima pokažemo sve prednosti ovoga puta, jer Hrvatska teško da bez Unije ima gospodarsku budućnost."

Opet mi se nametnulo pitanje: koga to „svih njih“? Tko su to „oni“? Netko tko bi zapravo trebala predstavljati nas, ali zapravo sebe zove „nas“, a mi smo netko drugi? Drugo pitanje: ako je to njihova 'zadaća', tko je njima dao tu zadaću da nas uvjere u bilo što? Kažem vam, oko referenduma su bili samo problemi, nikako ljudi nisu htjeli shvatiti što je za njih dobro. Kad su jednog bivšeg premijera prije nekoliko godina pitali što ako referendum ne prođe, odgovorio je: „Mora proći“. Te je dodao da će se ponavljati ako ne prođe, kao što se ponavljao i u drugim zemljama.

Na web-situ http://europskaunija.yolasite.com, koji je agitirao protiv EU, autori su izvadili zanimljiv citat jednog čovjeka, Davora Božinovića (za kojeg su napisali da je „još kao veleposlanik pri NATO-u za potrebe i u korist bruxelleske elite odradio propagandnu kampanju uoči utrpavanja Hrvatske u taj zločinački savez“) koje je izjavio za Novi List. 12. veljače 2007:

„Referendum je pitanje izražavanja mišljenja građana. S jedne je strane ono sučeljeno s elementima predstavničke demokracije. Treba li nam predstavnička demokracija ako ćemo za sva važna pitanja sazivati referendum? Neke su stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene. Tako je europski ustav pao na referendumu, jer tko možočekivati da ćprosječni građanin pročitati, proučiti shvatiti njegovih 1600 stranica?”. 

Imam i ja pitanje: Tko može očekivati da je prosječni parlamentarni zastupnik ikada pročitao tih 1600 stranica? A što vi mislite, je l' je ili nije? Iz raznih izvora već je poznato da parlamenti uglavnom usvajaju bez čitanja, pa bih rekao da su možda i za parlamentarce „te stvari prekomplicirane da bi bile shvaćene“.

STRAH ZAOKRUŽIVAO I "DA" I "NE"

I što je onda bilo na kraju? Kako su svi dijelovi slagalice sjeli na mjesto? Uoči referenduma osjećao sam se pomalo kao kad Dinamo igra s Manchester Unitedom. Znaš da im jedan krilni igrač košta više nego cijela Dinamova momčad, znaš da je riječ o momčadi koja je desetljećima u europskom vrhu i da nemaš šansi, ali se uoči utakmice ipak pomalo nadaš da će se dogoditi neka od onih čudnih nogometnih čarolija, da će nekom našem napadaču sijevnuti bljesak inspiracije, da će se neki njihov obrambeni igrač poskliznuti, da ćemo zabiti koji gol, pa možda čak nekim nevjerojatnim stjecajem okolnosti i pobijediti. Sve je moguće, pogotovo prije nego što utakmica počne. No na kraju, 'popušimo' tri-nula i to zato jer smo imali sreće.

Tako je bilo i s referendumom. Ali neka. Jer da bi čovjek rekao „ne“ prvo treba imati prave motive. Tome prethodi dobra informiranost o pravoj prirodi stvari, a usprkos pozitivnim  pomacima, ovog potonjeg nema, zahvaljujući dugogodišnjoj manipulaciji i propagandi kroz glavne medije. No, čak ni to nije važno jer postoji jedan neophodni uvjet koji nije bio zadovoljen da bi se „ne“ pojavio u svom punom sjaju.

Pravi „ne“ ima snagu onda kad dolazi iz pravih motiva. A u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, pravi motiv trebao bi biti samo jedan: je li nešto ispravno ili pogrešno.

Kakvih sam se sve argumenata naslušao od ljudi koji su glasali „za“ i „protiv“ ulaska Hrvatske u EU! Jedna osoba je glasala za EU zato jer joj nećakinja živi u Ljubljani pa je rekla da želi biti s njom u istoj državi. Druga osoba je glasala protiv EU jer mu bračni partner radi u špediciji pa će ostati bez posla. Treća osoba, neko kolumnist, je trkeljao nešto o tome kako će glasati za EU jer se još davno, negdje tamo osamdesetih „zaljubio u staru damu“. To bi valjda trebala biti Europa, samo Europa nikako nije istoznačnica za birokratsku strukturu zvanu EU. No, dobro, svatko ima pravo na svoje zablude. Četvrta osoba je glasala protiv EU iz razloga nacionalističke naravi, a nacionalizam je samo još jedan štetni program u našim glavama, koji je tijekom povijesti već napravio dosta sranja, hvala, ne treba više. Jedan mi je čovjek rekao da ne misli ništa dobro o EU, ali da je ulazak ionako neminovan pa će glasati „za“. To mi je bilo neshvatljiv razlog. Zatvoreni krug. Jer zbog takvog razmišljanja ulazak i jest bio neminovan. Neki su glasali za EU smatrajući da će Hrvatska biti izopćena ili ucijenjena ako donose odluku suprotnu planiranoj. Drugi su glasali protiv smatrajući da će biti opljačkani. Neki su iz straha glasali za EU, drugi su iz straha glasali protiv EU.

Dokle god će se odluke, i velike i male, donositi na temelju strahova, a i vlastitih partikularnih interesa, dokle god će se gledati ima li tu nešto nešto za mene, dokle god će umjesto pravih nas odlučivati „ja“, nećemo na zelenu granu, bez obzir na to je li ishod referenduma o ulasku u EU bio ovakav ili onakav. Snagu imaju samo pravi razlozi, a njih nema puno. Među tom nekolicinom nalazi se jednostavno pitanje: je li nešto pravedno ili ne. Ako se u tome nalazi trunčica nepravde, u smeće s tim. Oko žarulje koja svijetli nećete naći ni trunčicu mraka. Tako je i u ovom slučaju.

Kako znati što je pravedno, a što ne? Naizgled teško pitanje, situacije se uvijek čine tako složene. No, na kraju niti to ne ispadne baš toliko komplicirano. Jer u trenutku kad se zapitaš što je ispravno, znat ćeš odgovor, bez obzira na silne logičke zamke koje takvo pitanje može postaviti pred um. Kao što kaže stara kineska izreka: Kad si krenuo, već si stigao.

Zato je jedini pravi „ne“ na referendumu mogao proizaći iz pitanja: Kriju li se iza postojanja i postupaka EU pravedni motivi ili ne? Postavite si to pitanje, bez obzira biste li glasali „za“ ili „protiv“. Iznenadio bih se kad odgovor ne bi bio skoro jednoglasan, jer istina je uvijek jednostavna i jasno vidljiva, kad joj se odluči pogledati u oči. Naravno, potom mora uslijediti 'nogiranje' svih „ali“ i „ako“, svih sitnih ili krupnih osobnih interesa ili romantičnih pričica. Jer slijedeće pitanje - nakon što osoba samu sebe informira na jedini pouzdan način, onako trenutno, intuitivno, prema osjećaju ili srcu, ako hoćete -  jest ona temeljno raskrižje: hoću li donijeti odluku bez kalkulacija, samo na temelju toga što je ispravno, a što ne. Samo takvo razmišljanje, i nikakvo drugo, može svijet istrgnuti iz matrice mračnih tipova. Kako ono glasi stara izreka: Neka bude pravda pa makar se svijet srušio.

REFERENDUMSKE PRIČE

Naslov jedne kolumne glasio je ovako: „Zašto je odaziv na hrvatski referendum za EU bio ovako jadan i zašto se nije ponovio onaj plebiscitaran izlazak kao na referendumu za hrvatsku neovisnost?“

Ipak, politička vrhuška je slavila vičući „Hrvatska je izabrala EU“, mada na referendum nije izišlo 56 posto glasača.

29 posto (od ukupnog biračkog tijela) zaokružilo je 'za', oko 15 posto zaokružilo je 'protiv'.

U novinama je ponosno pak pisalo da se sa 66 posto glasova 'za' Hrvatska dvotrećinskom većinom odlučila za EU. Čudo jedno, ta statistika. Računali su samo one koji su izašli. Usprkos slabim brojkama, hrvatski je predsjednik rekao kako je to povijesni čin i da po svojoj važnosti stoji uz bok odluci Hrvatskog sabora o neovisnosti. No, odluci Hrvatskog sabora o neovisnosti 1991. referendum je prethodio, a na njemu je sudjelovalo 83,56 posto stanovnika Hrvatske s pravom glasa, od kojih se 93,24 posto izjasnilo za samostalnu Republiku Hrvatsku, pa je saborska odluka imala pokriće, dok je potpis o pristupanju u Bruxellesu dat prije referenduma, nakon kojeg je,umjesto upoznavanja stvarne slike EU, javnosti u Hrvatskoj ponuđena tek promidžba, a poznato je da promidžbi nikada nije cilj istina ni stvarnost, nego pridobivanje simpatija, odnosno zavođenje.

Jedan kolumnist je tih dana napisao: „Također treba otvoreno reći da su vlasti koje su se odlučile za promidžbu umjesto objektivnog i vjerodostojnog informiranja o EU-u, zapravo manipulirale javnošću i hrvatskim građanima, a to otkriva da im nije bilo na pameti služenje općemu dobru, nego partikularni interesi, poglavito interesi političara koji se mahom vide u dobro plaćenim europskim foteljama“. Smatram da su razlozi manipulaciji daleko dublji. Očito je da i našu vrhušku čine s ljudi s misijom, to ne treba ni jedne sekunde smetnuti s uma.

„Glavno obilježje“ kampanje, pisalo je u jednoj kolumni, „bilo je iznuđivanje posebnog statusa pod prijetnjom da ako se to ne ispuni slijede još gore stvari, a zar proteklih tjedana nismo gledali upravo to? Čitava hrvatska politička klasa, kojoj je pritekla u pomoć Crkva, veteranska desnica, čak i haški uznik Gotovina, ujedinili su se u utjerivanju straha u kosti građanima da ostanak izvan EU priziva neku strašnu pogibelj. Nju će preživjeti, dalo se razumjeti, samo najjednostavniji hrvatski organizmi, a i to pod uvjetom da ih nesreća zatekne negdje u ličkim pećinama ili, ne znam, u slavonskim arteškim bunarima.“

Dno je dotaknuto u trenutku kad ankete uoči referenduma nisu pokazivale željenu sliku pa je ministrica vanjskih poslova zaprijetila da neće biti mirovina ako ne uđemo u EU. Neki njeni kolege opravdavali su takvo nasilništvo govoreći da je „šok-terapija nekad nužna“. Još je neki slijepi tip iz SDP-a rekao za novine da:  "ministrica uistinu radi veliki posao kako bi uvjerila građane da je EU dobra za nas. Mislim da je ova izjava možda krivo shvaćena i smatram da u njoj nije bilo nikakve zle namjere".

Ne, uopće. Samo joj je dobrobit građana na srcu i ništa drugo. 

Ministrica je izjavila: “Ne bih htjela biti preokrutna, ali ako ne uđemo u Uniju, nećete dobiti mirovinu! Mogu vam ja biti antipatična, ali nemojte da vam bude antipatičan vlastiti život. O tome se radi! O glavu nam je, ljudi! Glasajte za budućnost ove zemlje”!

Nakon te izjave od koje su pekle uši i oči, članovi pokreta „Ne u EU“ optužili su je za kršenje članka 116. Kaznenog zakona RH, koji se odnosi na povredu slobode odlučivanja birača, a glasi: "Tko silom, ozbiljnom prijetnjom, podmićivanjem ili na drugi protuzakonit način utječe na birača, da na izborima ili prigodom glasanja glasa za ili protiv određenog kandidata, odnosno glasa za ili protiv opoziva, ili glasa za ili protiv određenog prijedloga u referendumu, ili uopće ne glasa, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine."

No, uzalud, jer je državni odvjetnik ignorirao prijavu, a na pitanje o prijavi rekao da je on „ pozitivan pristup u uvjeravanju građana o svemu što će EU donijeti njima i njihovoj djeci. Nisam za zastrašivanje i smatram da treba izbjegavati prijetnje na obje strane." Tako da ministrica nije kažnjenja za kršenje zakona.

Naslova slične intonacije u to je vrijeme bilo još, pa neka ostane zapisano: „Ne"- EU, donosi godine depresije“ (U biti sad već traju godine depresije, nakon ulaska u EU); „Odluka protiv EU značila bi kolaps gospodarstva“ (U biti, on se upravo sad zbiva zbog rigoroznih mjera štednje koje nameće EU); itd, itd.

Slični su se tonovi mogli čuti od mnogih prepariranih mozgova, o čemu je svjedočio novinski naslov iz siječnja 2012: „Ako se izoliramo, zaboravite na bolji život“. A čelnik Matice hrvatskih sindikata rekao je: „Kad pitate jesmo li za EU, to je kao da pitate žele li hrvatski građani disati. Građani žele disati, žele živjeti i to živjeti bolje. To je nemoguće ostvariti u izoliranoj zemlji kojoj je u susjedstvu zajednica od 500 milijuna ljudi.“

Bezvezarija. To je tako kad floskule uđu u ljude i onda ih plasiraju kao svoje mišljenje

Ali sve strukture bile su na istoj liniji, pa se mogao vidjeti i naslov: „Iako pozivaju na savjesno glasanje, biskupi su rekli 'da' EU“

Doista , kakvih je šansi tijekom referenduma bilo za ljude kad se predsjednik države otvoreno spustio na niske grane otvorenog agitiranja? U otvorenom obraćanju, koje je posvuda objavljeno i to uoči referenduma, 20. siječnja 2012, uskliknuo je:

U nedjelju je veliki dan! Imamo referendum, svečanost demokracije u kojoj ćete Vi, građanke i građani, donijeti jednu od najvažnijih odluka u hrvatskoj povijesti. Ali punu slobodu, ljudska prava, političke, gospodarske i poduzetničke slobode, radnička prava, slobodu savjesti, govora i vjere, željeni osobni standard građana, vrijednosti čije nam je ostvarenje omogućio pobjednički Domovinski rat, moguće je, u uvjetima globalizacije, ostvariti u svoj punini samo u europskim okvirima. EU nam jamči trajan mir i stabilnost. Hrvatskom neće vladati EU! Upravo suprotno, Hrvatska će zajedno s drugim članicama ravnopravno upravljati Europskom unijom, jednom od najsloženijih i najuspješnijih državnih zajednica u povijesti čovječanstva. (…) Je li kriza razlog da Europi kažemo NE? Upravo suprotno, kriza je još jedan razlog da Europi kažemo DA. Europa nije uzrok krize, uzrok su slabosti nacionalnih ekonomija, a Europa je lijek. Možete li zamisliti kako bi kriza izgledala u najugroženijim državama da im Europa nije pružila pomoć?! (Ja, recimo, mogu zamisliti kako bi tek te zemlje izgledale da im nadnacionalne strukture koje vladaju EU kroz mrežu tajnih društava nisu na čelo stavile vlastite pripadnike koji su sustavno urušavali nacionalne države da bi jednog dana predsjednici imali što za prodavati. Op. K.M.) Članstvo u EU, slikovito, znači ulazak u veliku utakmicu, gospodarsku, znanstvenu, umjetničku; utakmicu koja će svojim građanima osigurati veće slobode i bolji životni standard. (To se , doduše, niti u jednoj članici EU do sad nije moglo vidjeti. Op K.M). Vjerujem u Hrvatsku i njene građanke i građane! (Htio je reći da vjeruje da su u dovoljnoj mjeri izmanipulirani i zastrašivani. Op. K.M.) Izaći ću na referendum i glasati za europsku Hrvatsku.(U to nisam sumnjani jedne sekunde. Op. K.M.) Pozivam i vas, iskoristite i vi svoje pravo glasa, izađite na referendumu, recite DA Hrvatskoj, recite DA Europi!“

Dok su mi oči u šoku bile prikovane za ove nevjerojatne retke u kojima predsjednik snubi građane, jednom rukom sam na slijepo pipao oko sebe tražeći vrećicu za povraćanje. 

ISTINA U TRAGOVIMA

Da ne bismo pomislili da je sve do sad navedeno (u ovom i prethodnim nastavcima) neki izuzetak, a ne pravilo, što je Unija nakon desetak godina dala, a što uzela u Sloveniji, u jednom je intervjuu ispričala sociologinja Marta Gregorčič. Rekla je da u Sloveniji „prevladava agresivna sklonost utjecajnih figura prema skupom i neefikasnom forumu birokrata, lobista i tehnokrata, koji nije uspio donijeti zajedničku gospodarsku, financijsku, socijalnu, kulturnu i ostale europske politike, nego slijedi upute megalomanskog stroja Međunarodnog monetarnog fonda, OECD-a, Svjetske banke, Europske banke i drugih međunarodnih institucija koje predvode korporativnu pljačku periferije (…) Propadaju male tvrtke, obrtnici, manufakture, dok se većina velikih tvrtki prestrukturirala za proizvodnju dijelova proizvoda velikih stranih tvrtki (…) Bolonjska reforma degradirala je visokoškolsko obrazovanje u većoj mjeri nego bilo koja prethodna politika ili reforma sveučilišta. Subvencionirana agrarna politika temeljena na nafti potiskuje autohtono sjemenje biljnih kultura i uvodi monokulturnu proizvodnju, industrijsko stočarstvo briše kulturni krajolik te radikalno umanjuje samoopskrbni potencijal države. Svi pokušaji strukturnih reformi zadiru u prava radnika, zbog čega je udio zaposlenih na neodređeno vrijeme danas manji od udjela drugih prekarnih oblika rada, a radnici migranti podvrgnuti su robovskim oblicima iskorištavanja (…) Cijela se Europa suočava s nezaposlenošću povijesnih razmjera, pa tako i Slovenija. Danas imamo najveći udio ljudi ispod ili na samom pragu siromaštva (…) Socijalne slobode bi – po Lisabonskom ugovoru – trebale biti poštivane, no nisu i propisane, pa se zato u Sloveniji i drugim državama smanjuju socijalna i ostala davanja za siromašne, nezaposlene, isključene.“

Sociologinja Gregorčič još je opisala i nešto što neugodno podjeća na hrvatsku sadašnjost: „Unatoč tome što ne sudjelujemo u oblikovanju europskih direktiva, pri njihovoj implementaciji smo veći katolici od pape, samo kako nas ne bi sustigla novčana ili kakva druga kazna. Tako smo uveli niz nekonzistentnih, neodrživih i pogubnih mjera, među koje bez sumnje spadaju privatizacija javnog zdravstva (koncesije), sustav javnih nabava koji isključuje domaće proizvođače (…). Pokušaji eliminacije povijesne uloge sindikata posljednjih su godina bili nepodnošljivi.“

Po pitanju uništavanja visokog školstva navela je da su „na postdiplomskom studiju 2010. bez javne rasprave, nakon već predanih prijava za upis, uveli školarinu koja iznosi 2.500 i 5.000 eura na godinu, ovisno o fakultetu“ pa se „iz godine u godinu  smanjuje udio mladih znanstvenika“, a „svi ti čimbenici pridonose elitizaciji visokog školstva u koje ulaze bogatiji studenti, a ne oni s kvalitetnim znanjem i ambicijama za stjecanjem novih znanja i istraživanjem“. Osim toga, „studij se bolonjskom reformom skratio, smanjena je zahtjevnost, cjelovitost i dubina studijskih sadržaja. Današnji magisterij doseže stupanj nekadašnje diplome, doktorat možda nivo nekadašnjeg magisterija. Studenti su nezadovoljni, s novim statusima imaju manje šanse za zapošljavanje. Nakon Bolonjske reforme sadržajem studija dominira forma. Umjesto dubljih rasprava, prednost je dobilo sudjelovanje na predavanjima, naglasak je na parcijalnom znanju i brzom, instant-učenju, što je obilježje srednjoškolskog obrazovanja, koje ne donosi temeljna znanja, sveučilišnu širinu kojom bi student mogao stvoriti stručna i stvaralačka djela. Studenti ocjenjuju profesore, docenti i asistenti mogu habilitirati samo ako im studenti daju primjerene ocjene, zbog čega se popušta kod ocjenjivanja znanja studenata, a oni sami gube autonomiju u poslu.“

Gregorčič je još rekla da su „strukturne reforme koje zahtijevaju EU i MMF prokušane su u zemljama Azije i Latinske Amerike prije tri desetljeća. „Posljedice su bile zastrašujuće“, a „u Sloveniji cijene su ulaskom u eurozonu porasle, dok rast plaća nije bio proporcionalan rastu cijena. Daleko od toga da imamo europske plaće, a imamo europske cijene.“ Dodala je da je Slovenija bila prisiljena ne samo na privatizaciju nego i na gašenje tvrtki: „Imamo primjer gašenja jedine tvornice šećera 2006. godine u Ormožu da Slovenija ne bi prekoračila kvotu šećera. Tvornica šećera je osnovana 1980. odlukom federalne vlade o uspostavi osam tvornica u Jugoslaviji kako bi se izbjegao skup uvoz šećera. Danas Slovenija nema kvote za šećer, pa u potpunosti ovisimo o stranim tržištima, dok je istovremeno u Europi – upravo zbog sustava kvota – nabava šećera već neko vrijeme otežana te stoga, naravno, cijena šećera neprestano raste. Unija je platila Sloveniji 38 milijuna eura za zatvaranje. Novac je pokupio strani vlasnik tvornice, samo tri milijuna su ostala za restrukturiranje poljoprivrednog gospodarstva. Drugi je primjer zatvaranje Tvornice duhana Ljubljana, koja je simbolički zatvorena baš u vrijeme ulaska u EU, iako je bila najveći poslodavac u povijesti prijestolnice.“

Intervju je zaključila napomenom o „alternativnoj politici, koju jednakopravne, autonomne, samoupravne i samoodređujuće zajednice, gdjegod poznaju već više od 30 ili 40 godina“ da je „velika mogućnost za stvaranje alternative u lokalnoj sredini, kao što je, naprimjer, u njemačkim mjestašcima s alternativnom energijom, novom percepcijom razumijevanja društva, odnosa, sudjelovanja i uzajamnosti“ te da je „za alternative  potrebno puno maštovitosti i intuitivnosti, skoro ništa kapitala i prisile.“

I NA KRAJU…

9. ožujka 2012. osvanula je vijest: “Nitko nije bio protiv - Sabor jednoglasno ratificirao pristupni ugovor.“

Nitko nije bio čak ni suzdržan.

I time završavam ovu priču. Od slijedećeg puta podsjetiti ćemo da ima i drugih tema na ovom svijetu. Koje su pritom i nešto kraće.

]]>
Mon, 14 Apr 2014 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/48220/kmisak-sitna-riba-u-europskom-moru.html
K.Mišak: Što bi Arhimed rekao o zelju? http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/46620/kmisak-sto-bi-arhimed-rekao-o-zelju.html Dosta je etike i pravde poništeno u vrijeme kampanje za pripojenje Hrvatske Europskoj uniji. A možda je čak bilo i protuzakonitih radnji. Recimo, naš Zakon o nedopuštenom oglašavanju nalaže zabranu zavaravajućeg oglašavanja. Također, oglašavanje proizvoda koji su dokazano štetni ili mogu naštetiti je također zabranjeno Zakonom o medijima. Zato se da zaključiti da su i reklame za EU po svim navedenim točkama bile nezakonite. Ali, tko vas pita. Zakoni vrijede samo za vas. Zato, valjda, Arhimedov poučak ima samo 67 riječi, dok EU propisi o prodaji zelja imaju čak 26.911 riječi. ]]>

Nastavljam tamo gdje sam stao, mada ne precizno jer ova priča iz vremena ulaska Hrvatske u EU (za koju vjerujem da može biti korisna stanovnicima država čije se vlasti spremaju na to uglavnom bez pristanka građana – njega će tražiti tek kad sve bude potpisano, za potrebe „ratificiranja“, što bi valjda značilo „samo ti potvrdi što sam ja bez tvoje želje i znanja dogovorio) predstavlja mozaik mojih uočavanja iz tog vremena te mozaik mojih razmišljanja. Kao ni jedno drugo razmišljanje, niti ovo nemojte preuzimati bez vlastitog razmišljanja. Jedino tako možete biti na putu da počnete preuzimati vlastitu odgovornost za stvari koje vas se , na kraju krajeva, vrlo tiču htjeli vi to ili ne. A svaka tema koja ima veze s ljudima i društvo ionako je prefluidna da bi je se moglo s lakoćom staviti u okvir na način kako to, recimo, pokušava napraviti povijesna znanost. No, to ne znači da nema svoju težinu i neki rezultat kao zbir raznih odvojenih djelovanja. Stvari se zbivaju, čak i ako ih nije lako uredno posložiti po ladicama.

Slijedeći nastavak na ovu temu bit će konačan, a završetak će biti s danom pripojenja Hrvatske Europskoj uniji. 

Ali danas ćemo se još vratiti na početak 2011. godine. Negdje u to vrijeme, dakle početkom 2011, na prosvjedima u Hrvatskoj su se počele paliti europske zastave i prvi put se probio poneki glas protiv EU, jer je bio u sklopu vijesti s prosvjeda pa ga se nije moglo baš uvijek mimoići. Ipak, bilo je poučno gledati kako se uspješno obilazilo oko te teme u većini video-priloga. Kadrovi su pokazivali kolone prosvjednika koja marširaju po raznim gradovima, a u skoro svakom od tih snimaka ispred objektiva je prošla i zastava s prekriženim znakom EU. No, u anketama s prosvjednicima nikad nikoga nisu upitali ništa o toj zastavi, zašto je nosi, što ga smeta.

PROSVJEDNICI ZNAJU MAKAR ŠTO NE ŽELE

U vezi tih zbivanja, zastupnica u Europskom parlamentu Doris Pack je dala podršku tadašnjoj premijerki koja je radila sav prljavi posao za njih, rekavši da premijerka ima  "ima vrlo težak posao, jer s jedne strane vodi borbu protiv korupcije u vlastitim redovima i u zemlji, a s druge strane pripreme za članstvo u EU. Zato zaslužuje punu potporu.“ Na prvi pogled ova rečenica zvuči kao da je premijerka po tom pitanju zasluživala našu potporu (nas kao ljudi ili građana), ali zapravo je Doris htjela reći da zaslužuje potporu vlasnika EU.  

Na pitanje novinara o prosvjedima koji se održavaju u Hrvatskoj te o spaljivanju stranačkih zastava i zastava EU, Doris Pack je odgovorila kako je "riječ o ljudima koji ne znaju što žele".

Ali možda je riječ o ljudima koji su bar znali što svakako ne žele? Klasična metoda uvažavanja koja stiže od predstavnice EU koja se diči svojom politikom uvažavanja.

Rekao bih ipak da su to bili ljudi koji su vrlo dobro znali što žele – ostati izvan dosega birokratske diktature EU

No, još od Edwarda Bernaysa i njegove Propagande  mase su glupe i političke samozvane elite ih trebaju usmjeravati. Još je Doris Pack rekla: "Paljenje zastava u Europi se ne bi smjelo događati. Nepristojno je spaljivanje zastava stranaka koje su izabrane, a spaljuju i zastavu koja je simbol slobode i mira, a to je Europska unija“.

Ne bavim se paljenjem zastava, ali ipak bih na ovu rečenicu nešto rekao: Značenje simbola jest u oku onog tko gleda.

Recimo, kad sam ja gledao zastave EU po Zagrebu (koje su iz meni nejasnih razloga visile po gradu i dosta godina prije nego što su nas pripojili EU), za mene su bile simbol manipulacije, diktature  i gubljenja slobode, a ne simbol slobode. Pogotove ne slobode. Vlast EU, s ustima punim demokracije, nije izabrana demokratski niti priznaje ishode demokratski provedenih referenduma u državama članicama ako joj ne idu prilog. Je li to sloboda? Ne odobravam nikakve agresivne činove, kao ni većina ljudi, ali ako mogu reći koju riječ u obranu onog tko je spalio zastavu EU, a potaknut komentarom ove Doris, onda jest to da on nije spalio „simbol slobode i mira“, nego simbol manipulacijom nametnute vlasti čija se moć nalazi u rukama neizabranih nadnacionalnih i korporatističkih  struktura.

LOVE KO PLJEVE…

Postoji jedan često spominjani argument za ulazak u korporativnu diktaturu kojeg nikome ne treba posebno tumačiti jer taj jezik svi razumijemo, a to je – lova. Malo ljepšim rječnikom to se obično kaže: „standard“. Drugim riječima, kad se već odričemo suvereniteta i prava nad donošenjem zakona koji se tiču svakog aspekta našeg života, što zapravo dobivamo? Mislim, osim praznih obećanja i floskula. Dobivamo li nešto konkretno, što će nam svima podignuti životni standard? Recimo – lovu? A može i zlato, ili dijamante, ili platinu, svejedno, može bilo što, samo da gore navedeno odricanje barem ne bude zabadava. Kakva je perspektiva povećanja standarda našeg života? Prema onome što kažu naši dragi susjedi Slovenci – nikakva. Na video-snimcima na youtubeu možete vidjeti da je ljudima je stvarno svega preko glave, nakon što već godinama uživaju u 'dobrobitima' EU, zbog koje su svakoga dana sve nezaposleniji, sve siromašniji i sve zaduženiji. I sve bješnji, koliko se može vidjeti.

 

Uostalom, na tragu teze da je danas moguće donekle se točno informirati jedino usmenom predajom, dok je to kroz korporativne medije potpuno nemoguće, evo iskustva iz Slovenije koje mi je na moj blog u svibnju 2011. poslala jedna čitateljica. Takvih stvari nema u novinama:

Ovaj vikend posjetila me sa svojom obitelji sestra, koja već niz godina živi u Sloveniji (Ljubljana ) pa mi priča kako je živjeti tamo u posljednje vrijeme. Prvo, cijena rada od lani pala je s 5 eura na sat na maksimalno 3.75, a i za to se u Ljubljani čovjek itekako dobro mora potruditi da nađe  (npr. za rad u trgovini). Drugo, ljudi puno brže i lakše ostaju bez posla, sve ih je više na burzi rada. Treće, plaća zaposlenica u tekstilnoj industriji je 400 eura mjesečno. Peto, sestra uz rad studira ekonomiju, jedan od kolegija je posvećen raznim osiguranjima, pa im profesor, predavač tog kolegija, objašnjava da ne može obraniti svoju disertaciju na temu životnih osiguranja, jer je svojim istraživanjem uvidio te dokazao kako se radi o čistoj pljački.(…) Kao vid “poslovnog obrazovanja”, morala je prisustvovati tečaju gdje su se tumačile tehnike psihloškog pritiska na radnika kojem se željelo uzeti radno mjesto, ali ne na način da mu se uruči otkaz izravno ( čime bi on automatski po zakonu imao pravo na određene naknade od tvrtke ), već da ga se inidirektnim metodama represije (omalovažavanje, zahtijevanje nemogućeg… ) dovede u situaciju psihičke rastrojenosti, kako bi otkaz dao vlastitom voljom te tako izgubio prava na dotične naknade. Sedmo, nakon ulaska u EU, cijene su u prosjeku porasle oko 50 %. Naravno da se to nije odnosilo i na plaće, naprotiv – o tome se može zaključiti iz prethodnih točaka.

A od prijateljica koje su prošle godine radile u Njemačkoj (brale šparoge) saznajem da je cijena radnog sata pala s pet eura (tolika je bila prije pet godina kada sam u toj zemlji, članici EU, obavljala isti posao u organizaciji našeg područnog zavoda za zapošljavanje) na dva eura. Isti poslodavci sada zapošljavaju upola manje radnika, ali ne znam je li to zbog upola smanjenog obima poslova ili udvostručenja norme, koja je i onda bila jedva podnošljiva i najzdravijoj osobi (i do 14 sati dnevno).

HRVATSKA EU DAJE VIŠE NEGO ŠTO DOBIJA

U srpnju 2011. je pak, u sklopu pokrenute kampanje za povećanje potpore građana, premijerka Kosor rekla da ćemo kad uđemo u EU uniju, uplatiti jedan, a natrag dobiti tri eura. Pa to je znatno bolji omjer nego u bilo kojoj kockarnici!  Da vam neki poznanik priđe i predloži vam dogovor u kojem ćete vi njemu davati određenu količini eura, a a on će vama u isto vrijeme davati tri puta više eura, biste li možda postali bar malo sumnjičavi?

Naravno, premijerka se nije detaljno izjasnila kakva su to sredstva i za koji rok. (Iz današnje perspektive odmah da vam kažem – nije se ostvarilo. Hrvatska danas plaća gomilu love i za članarinu i za namete poput poreza po toni stvorenog CO2, što će iznositi oko 15 milijuna eura godišnje , a vrlo malo novca je uspjela povući iz fondova EU. Objašnjenje je predvidljivo – nesposobni smo).Taj fenomenalni omjer „tri za jedan“, premijerka je izvukla iz činjenice da će prvih šest mjeseci članstva Hrvatska biti obavezna uplatiti u proračun EU 267,7 milijuna eura, a pripada joj 800 milijuna eura. No, kako je još tada napisao jedan komentator, „za prvih šest mjeseci članstva Hrvatska će uistinu dobiti manje od polovice od planiranih 800 milijuna eura, i to uglavnom iz kohezijskih i strukturnih fondova, te za poljoprivredu i uređenje granica.“ Osim toga, realnost omjera „jedan za tri“ gubi se i time što će se „sredstva koja se spominju isplaćivati tijekom duljeg razdoblja, a članarina se mora platiti odmah. Također, sredstva koja se spominju neće biti predana Hrvatskoj jednostavno za trošenje, bit će potreban napor da se u većem postotku iskoriste. Također, nema jamstva koliko će sredstava iz proračuna EU Hrvatska u budućnosti dobivati pa je ovaj početni iznos, možda, osim pomoći za lakšu prilagodbu, samo slatkiš kojim nas se treba uvjeriti kako je put u EU za nas dobar.“

Autor je dalje naveo kako se Hrvatska odriče velikog dijela carinskih pristojbi te će plaćati doprinose za šećernu proizvodnju. Zbog članstva u EU, piše dalje, „a radi zaštite njezine brodograđevne industrije, Hrvatska se obvezala smanjiti svoje brodograđevne kapacitete. U poljoprivredi, koja nije razvijena kao ona u EU, moramo mijenjati sustave potpora i državnih poticaja, tako da će nam se mljekarstvo, šećerna industrija i ratarstvo teško boriti s konkurencijom. Odrekli smo se i ZERP-a te će strane flote moći izlovljavati ribu u našem teritorijalnom moru.“ 

Skup hobi, ta Europska unija. Nakon svega nabrojanog, što predstavlja tek letimični pogled na cijelu situaciju, zašto ne izbjeći sve te probleme, u kojima će se tako malo dobiti ili ništa dobiti, a tako puno izgubiti? Tko nas je tjerao u EU – osim svih političkih stranaka, premijera, predsjednika, političkih analitičara, velikih medija…?

I može li me netko još jednom podsjetiti – koja je bila svrha cijele te gungule iz tog vremena i zašto je  Hrvatska uopće ušla u EU? Zapravo ne još jednom, nego po prvi put, jer nikad nisam čuo ništa suvislo kao odgovor na to pitanje. Slutim da je to zato jer i nema suvislog odgvora. To je sve jedna ogromna prijevara, da nazovemo stvari pravim imenom.

Ukupni godišnji trošak EU prije koju godinu iznosio je  upravo nevjerojatnih 1.147.885.101.616 eura. I danas približno toliko moraju izdvojiti članice Unije, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU. 281.977.916.466 eura otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 eura su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 eura za više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, 35.247.239.558 eura plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 eura su troškovi administracije, a 118.665.706.513 eura su ostali troškovi.  (izvor: Taxpayers Alliance)

Samo članovi parlamenta imaju – bili nazočni na sjednicama ili ne, dakako – plaćicu od 7339 eura. Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 eura. Plus 284 eura dnevnice po danu zasjedanja u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 eura mjesečno. Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 eura mjesečno. A gdje su tek komesari Europske komisije s 23.000 eura mjesečno.

Jedan dnevni list nas je tih dana obavijestio kako će se Hrvati moći natjecati za 400 mjesta u europskim institucijama, prepunih niza povlastica koje se građanima Europe tako temeljito uskraćuju svakoga dana. Petodnevni radni tjedan od 37,5 sati, 42 dana godišnje praznici, ako rade svaki dan 45 minuta duže mogu ostvariti još 24 slobodna dana, polovica zaposlenih u Komisiji zarađuje više od 600 000 kuna godišnje, plus besplatna hrana i piće u kantinama, djecu mogu školovati u privatnim školama, a za školarinu dobivaju 140 000 kuna godišnje, imaju pravo na „zlatne mirovine“ koje iznose čak 19 posto plaće nakon samo 10 godina rada. 

Prema podacima službene stranice EU, europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. tu su i drugi djelatnici. Europska komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijska služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika.  

TEŠKA BOLEST: EUROSKEPTICIZAM. KAŠLJUC, KAŠLJUC….

No, kako je državnim budžetom za 2011. godinu za informiranje hrvatskih građana o EU planirano 15 milijuna kuna, nažalost je došlo do nakaradne i neukusne 'komunikacije'.

O nedostatku komunikacije Vlade s građanima, pisalo je dalje u istom članku, „svjedoči i potpuno pogrešna priča koja je odjeknula medijima po kojoj se nakon ulaska u Uniju neće moći više saditi vinova loza i masline. Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom Vesna Pusić kaže da su građani neinformirani i, naravno, onda slušaju one informacije do kojih mogu doći ili koje su im servirane bez obzira na njihovu istinitost. 'Baš u spomenutim slučajevima izborili smo se za odgode primjene više nego što je to slučaj u EU-u', napominje ona.“ (naglasak dodan).

Koliko ja razumijem smisao ove rečenice, spomenuta gospođa je rekla da su se dogovorili za ODGODU primjene u spomenutim slučajevima, a nije rekla da se to neće dogoditi. Ispada je da je kod one „potpuno pogrešne priče“ da se nakon ulaska u EU neće moći više saditi vinova loza i masline, netočan samo onaj dio „nakon ulaska“. Odnosno, ispada da nije ni on netočan ako ga se ne shvaća kao „odmah nakon ulaska“. Ali pitao sam se tada (a pitam se i sada)  zašto se uopće izlagati ikakvim rizicima i raspravama hoće li se ili neće saditi vinova loza. Nudio sam jednostavnije rješenje: da uopće ne uđemo u EU - i problem riješen. 

Recimo, na radiju se uoči ljeta 2011. moglo čuti reklamu u kojoj dva neobrazovana i neinformirana (što je očito naglašeno kajkavskim naglaskom) seljaka pričaju o EU. Jedan čujno zabrinut govori drugome kako će nakon ulaska stranci pokupovati "njegov grunt". U tom se trenutku javi jedna fina gospođa (naglašeno štokavskim.) Slušatelje obavještava kako nakon ulaska u EU stranci nemaju pristupa našim zemljama sedam godina (s naglašenim 'čak', kao da se radi o jamstvu za perilicu rublja) te da ako ćemo to baš jako željeti možemo taj rok produžiti još pune tri godine! I da naša prirodna bogatstva uvijek ostaju naša. Tad čujemo onog drugog, isto neobrazovanog, no malo bolje informiranog seljaka. Tješi onog prvog ponosnim tonom da „im grunta nitko ne bu diral još deset godina“.

Koji mjesec prije ovakvih dementnih TV i radijskih reklama, naša europska veza Neven Mimica rekao je da 'prave informacije' nisu došle do zainteresiranih poput ribara ili poljoprivrednika, koji žele znati kako će se to članstvo sutra konkretno odraziti na njihove živote i posao. Ali, pisalo je dalje u članku „vremena je malo i Mimica kaže da ga je, nažalost, ostalo samo za kampanju, a ne za dijalog.“

Eto, baš šteta, koji peh nije više bilo vremena za dijalog, već samo za kampanju.

LISTAJUĆI NOVINE

U jednim dnevnim novinama-glasilu se, u propagandnom tonu, na  pune dvije strane prostirao reklamni tekst s nadnaslovom „Slovenski i poljski seljaci u EU su profitirali. Hoće li i pobunjeni hrvatski?“ Čuo sam drugačije iz usta samih slovenskih seljaka. Ali znate kakvi su seljaci - nikad zadovoljni!

Sve to pozitivno što je – po ne znam kojem ključu, osim propagandnom – zaslužilo toliko prostora, nije pričao neki seljak nego bivši slovenski pregovarač za poljoprivredu Emil Erjavec i razbacivao se silnim brojkama, a od samih seljaka nije bilo nikakve izjave. Misli li netko doista da je slovenski pregovarač za poljoprivredu objektivni izvor informacija da kaže kakvo je stanje slovenske poljoprivrede nakon ulaska u EU? Da će popljuvati samog sebe i svoj rad u bilo kojim okolnostima, čak i da je sve ispalo naopako?

A taj je pričao svakojake postotke – da su obiteljska slovenska gospodarstva, po strukturi slična hrvatskima, profitirala s ulaskom u EU jer im se zbog većih poticaja povećao dohodak od poljoprivrede, a zajedničko tržište omogućilo da robu prodaju tamo gdje je skuplja, pa je dohodak seljaka navodno u prve tri godine povećan od pet do deset posto. Ne navodi se što je bilo kasnijih godina, a Slovenija je ušla u EU već dosta davno. Rekao je da su poljski seljaci supersretni jer su prvih pet godina članstva kroz razne programe Agencije za restruktiriranje i modernizaciju poljoprivrede dobili 12 milijardi eura iz europskih fondova, pa im se povećao izvoz, dohodak itd. To ne znam, nisam sreo niti jednog poljskog seljaka da ga pitam, ali slovenske jesam.

Evo malo prostora za informacije koje su stigle do mene privatnom usmeno-pismenom predajom. Kad sam na blogu pisao o slovenskim seljacima, jedan se čitatelj nadovezao na temu svojim komentarom:

Početkom svibnja slušao sam na slovenskom radiju jednu emisiju koja sasvim solidno sumira prednosti i nedostatke koje sa sobom nosi sedam godina članstva u EU. Između ostalog, seljak u emisiji je rekao da je Slovenija prije EU proizvodila 80 posto hrane za vlastite potrebe, a sada proizvodi samo 40 posto; da seljaci propadaju na sve strane jer se ne mogu nositi s europskom konkurencijom, a pazi sad tipičnog briselskog apsurda: prosječni slovenski seljak ne može konkurirati na natječajima za unapređenje poljoprivrede — jer nije dovoljno napredan, naime, da bi vam dali lovu/kredit za kupnju, vi već morate imati nešto što je prosječnom seljaku nedostižno…

Što mislite da je bliže istini, ovo upravo rečeno ili sve ono čime se razbacivao slovenski pregovarač za poljoprivredu?

Ali sam zato koji tjedan kasnije – jer sve piše u novinama -  u članku koji je obavještavao da je HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvoj)  Vladu upozorio da seljaci ne vraćaju kredite i da im kreću zaplijeniti imovinu, pročitao ponešto o seljacima u srcu EU, u Francuskoj.

SUICID KAO BJEKSTVO OD KREDITA

Francusko ministarstvo poljoprivrede najavilo je te godine uvođenje telefonske SOS linije za psihološku pomoć seljacima u nevolji jer je u prethodnoj godini došlo do povećanja suicida među poljoprivrednicima zbog financijskih problema. Iako je, pisalo je dalje, Francuska jedna od najjačih poljoprivreda u EU, koja povlači najviše novca iz poljoprivrednog proračuna, „zbog drastičnog pada dohotka, najvećeg od 2. svjetskog rata, protekle godine zabilježene je povećan broj suicida među poljoprivrednicima. Iako nema službenih procjena, postoje procjene da je samo 2010. svakog dana po jedan francuski seljak počinio suicid.“

Jer francuski seljaci sve teže vraćaju velike kredite, pred njih se postavljaju sve teži zahtjevi, rastu troškovi prozvodnje, a cijene proizvoda padaju, što je unijelo nemir i depresiju. A riječ je o državi na čije selo odlazi najveći dio poticaja iz zajedničke EU-blagajne. Dat je i primjer 35-godišnjeg poljoprivrednika Francoisa Vicharda kojima ima imanje od 200 hektara u Burgundiji i posjeduje oko 300 grla stoke. Kad je prije trinaest godina od svojih roditelja preuzeo posao, imanje je ostvarivalo zaradu, pa je sam mogao isplaćivati plaću od 1500 eura mjesečno, dok je taj iznos sad pao za 300 eura, pa sad nitko ne želi raditi 70-tak sati tjedno za tako malu plaću. Tako po prilici zvuči prava slika o poljoprivrednicima u EU.

U jednom političkom magazinu se moglo pročitati i nešto istine koja leži iza mantre o Poljskoj kao zemlji koja je superprofitirala ulaskom u EU. Kad god se htjelo istaknuti dobrobiti ulaska u EU, uvijek se spominjala Poljska (iz čega je zapravo bilo očigledno da su sve druge nove članice prošle kao po trnju) kao uspješna nova članica EU. Nažalost, samo u pismu čitatelja koji je bio iziritiran načinom kako se piše o Poljskoj moglo se dobiti drugačiji uvid.

KAKO JE "USPJELA" POLJSKA

Nezavisni portali poput www.nezaleznapolska.pl, pisao je on, daju drugačiju sliku od tiskovina, kao i razgovori na poljskoj televiziji o kojima također nikad ne čujemo. Poljska je danas prezadužena (zbog čega je ulazak u eurozonu odgođen, svako dobro za neko zlo). Predviđeni rast BDP-a u trenutku objave teksta korigiran je bio na 0,7 posto a i to je bilo upitno. Po EU diktatu poljska brodogradilišta su morala vratiti državne subvencije i time došla u stečaj, a zatim su privatizirana. Poljska danas, piše autor, zatvara bolnice i ambulante radi pomanjkanja novca pa je zdravstvena zaštita, posebno za stanovnike izvan velikih gradova, vrlo loša. Ne samo da je odlazak liječniku povezan s dodatnim troškovima, nego se za pojedine specijalističke preglede, recimo kardiološke, čeka i do godinu i više dana. Nezadovoljno uvjetima rada i niskim primanjima, medicinsko osoblje štrajka, a mnogi liječnici i medicinske sestre odlaze u druge EU članice pa se u Poljskoj osjeća veliki manjak tog osoblja. Radi pomanjkanja novca Poljska danas zatvara osnovne škole pa čak i gimnazije.

(Ovaj dio o bolnicama podsjetio me na aktualnu situaciju u Hrvatskoj gdje se također ukidaju bolnice u nekim gradovima, a broj ukupnih kreveta u drugim bolnicama smanjuje, dok već par mjeseci pratimo štrajkove liječnika.)

 

Poljska je, pisalo je dalje, podijelila i djelomično privatizirala željeznice pa su „prošle zime pred Božić mnogi vlakovi vozili bez grijanja, s premalo vagona i potpuno pretrpani tak da su mnogi putnici ostajali na peronima“. To je korisno znati u svjetlu naslova koji su tijekom ljeta 2012. osvanuli u glavnim domaćim proneoliberalnim dnevnim novinama, poput: „Konačno rasprodaja – Sva raskoš HŽ-a“. Hrvatskih željeznica, hoće reći.

Da, konačno, desetljećima samo to čekamo, a sada će konačno biti ispunjena želja da se rasprodaju nacionalne željeznice. Sramotna je to i tužna propaganda koja čovjeka može samo ispuniti nemoćnim bijesom, kad bi izgubio iz vida da je cijela ta igra nametanja moći tek jedna obična iluzija. Postoji narodni izraz koji bi dobro opisao tu umreženu strukturu medija i vlasti, ali dobrog ukusa radi, sami ga se sjetite.

Vratimo se Poljskoj, najuspješnojoj novoj članici EU. Šećerana u Szcecinu je zatvorena, pisalo je, a atraktivni teren i objekti prodaju se za neke druge sadržaje među kojima je i veliki trgovački centar, a u samom centru grada, u krugu od dva kilometra pokraj nekoliko već postojećih grade se još dva. Ribarima su obećani poticaji iz pretpristupnih fondova za neku drugu djelatnost ako se odreknu ribarenja. Od onih koji su pristali, većina je danas nezaposlena. Mala seljačka gospodarstva propadaju, seljaci od države ne dobivaju ili dobivaju vrlo malu pomoć, mada se po medijima uporno ističe kako su poljski seljaci debelo profitirali od ulaska u EU. Nakon velikih poplava seljacima je obećana pomoć, ali ostalo je samo na obećanju. Poticaji iz fondova EU daleko su manji od onih koje dobivaju seljaci u Njemačkoj. Mladi ljudi s visokim školovanjem odlaze u bogate članice EU u potrazi za bilo kakvim poslom, makar i pranjem suđa, jer u Poljskoj nemaju nikakvu perspektivu. Uglavnom dolaze u Englesku i Irsku, a i tamo su redovi pred Zavodima za zapošljavanje sve duži, a lokalno stanovništvo pokazuje sve veću netrpeljivost je im uzimaju posao. Uz to, u Poljskoj su poskupljele osnovne životne namirnice. Itd, itd…

Poljski premijer Kaczynski, piše autor, nastojao je zaštiti poljske nacionalne interese i time postao prepreka koju je trebalo ukloniti, pa je prije parlamentarnih izbora počela kampanja klevetanja i blaćenja. (Da ne spominjemo nikad do kraja objašnjenu zrakoplovnu nesreću u kojoj je poginula cijela poljska vlada.) Kad je pobijedio njegovo oponent Donald Tusk, obećavao je puno, ali nije ispunio nijedno obećanje (zvuči poznato, kao neki univerzalni zakon), ali je zato „dobio medalju za uspješan rad“. Očito je i bio uspješan, ali za strukture koje stoje iza EU i drugih institucija koje marljivo rade na upropaštavanju ljudi. Ako je Poljska uspješna nova članica, ne želim ni pitati kakve su tek neuspješne?

Dr. Bernd Fischer, tadašnji veleposlanik Savezne Republike Njemačke u Hrvatskoj u novinskom intervjuu na pitanje: „Hrvatska svejedno još ima veliki broj euroskeptika. Neki kažu i do polovine stanovništva. Što im poručujete?“ rekao:Vidim da su prednosti članstva toliko velike da sam siguran da će svi oni koji misle na budućnost obitelji i djece, kad se bolje informiraju, biti za ulazak i tako glasati na referendumu. Teško je zamisliti kako će Hrvatska prosperirati i imati solidnu budućnost izvan EU-a.'

Gospodine Fischer, meni to uopće nije bilo teško zamisliti. Pogotovo u svjetlu  vijesti poput ove, koja, doduše, nije zauzimala dvije stranice novina, pa čak niti jednu ili pola, već je bila mali kvadratić negdje uz rub. Vijest je bila iz Bruxellesa, a naslov je glasio: „Prosvjedi zbog krhke Eurozone“. Toliko je bila kratka da ću je cijelu prepisati: „Summit članica Europske unije, koje traže rješenje za stabilizaciju eura, popratile su demonstracije u Bruxellesu, tijekom kojih je izbio sukob s policijom. Pad portugalske vlade donio je novu nesigurnost u eurozoni, a demonstranti ne vjeruju politici čelnika EU.“

I to je sve, ne može se reći da nas nisu informirali, a sami smo si krivi što kod čitanja novina sa sobom ne nosimo povećalo ili mikroskop.

Što se tiče tih neprijatelja nacija, euroskpetika, evo kako je predsjednik Hrvatske tih dana doživljava optimizam. Rekao je: „Budimo optimisti. Manji je postotak onih koji su protiv, a postoji jedan broj onih čije je stajalište nedefinirano i upravo se za njih moramo boriti.“

Baš sam se tada pitao (a sad se pitam još i više) na koga je predsjednik mislio kad je rekao „budimo optimisti“. Taj se „mi“ sigurno ne odnosi na mene, to znam stoposto, a mislim da ni vi koji ovo čitate uglavnom niste uračunati u taj „mi“. Taj „mi“ su zapravo neki tamo „oni“, šaka ljudi kojima je bilo stalo do toga da se vlast nedemokratski izabrane Europske komisije proširi i na Hrvatsku. Uključeni u taj „mi“ su i sve one skupine ljudi koje zakulisno usmjeravaju svijet, a za koje ste jedva čuli. Ako je predsjednik po pitanju EU bio optimist, onda su građani Hrvatske imali poprilično razloga da budu pesimisti, jer se već odavno interesi vlasti i građana kod nas, a i u drugdje, ne podudaraju.

I da kažem i ovo: svakome tko nije bio za pripojenje EU, lijepile su se etikete kakvih je bio puno tih dana po novinama. Evo, prepisat ću neke od njih: „ekstremisti“; „populizam s elementima ekstremne desnice“; „autoritarne i šovinističke promjene ustava“; „trend opasan sa stajališta osjetljivih ravnoteža u Europskoj uniji“; „rasistička retorika“: „ksenofobna desnica“…

PROPAGANDNA KAMPANJA ŠIROKOG SPEKTRA

Kao što je sredinom 2011. vidio svatko, osim onog u dubokoj hibernaciji, reklamna kampanja za ulazak u EU bila je agresivna. Baš kako su i najavili neki uglednici u prethodnim odlomcima. Kako su ono rekli? Ah, da, nažalost više nema vremena za javnu raspravu, ali na svu sreću točno ga ima toliko koliko je potrebno za dobro tempiranu reklamnu kampanju. Slogan medijske i javne kampanje vrha za referendum bio je banalan i isprazan: „Tu pripadamo“.

 

Premijerka je na sam dan zaključivanja pregovora rekla: „Ovaj smo trenutak sanjali, željeli i za njega radili. Zatvorili smo najteže stranice u povijesti (Koja glupost, op. K.M.) i sada otvaramo novu knjigu. Sve će biti drukčije od sada!“

Toga se i bojim. Kampanja (im) je svakako bila potrebna. Na to podsjeća mali novinski tekst iz studenog 2011. naslovljen „Građani gube živce ali EU nam je spas“. Nadnaslov je bio : „Zašto Hrvati ne žele u Uniju“.

Pisalo je da se predsjednik dan prije u Splitu osvrnuo na pad podrške oko ulaska u EU, jer je prema Gallupovom istraživanju samo oko 25 posto Hrvata smatralo da je članstvo u EU dobra stvar. Predsjednik je taj podatak dosta slobodno interpretirao: „To je očekivana reakcija, jer proces pristupanja traje predugo. (Točno, ako nekoga želiš smuljati, moraš to učiniti na brzinu, dok se ne snađe, op. K.M.) Građani su opterećeni problemima, a nezadovoljstvo izazivaju i strahovi u odnosu na europska pravila. (S razlogom, rekao bih, kako se vidi na mnogim mjestima, op. K.M.) Zadaća vrha države (tko vam je dao tu zadaću? Op. K.M), ali i proeuropskih snaga u Hrvatskoj jest da vrlo jasno kažemo: bez ulaska u EU Hrvatska nema dobru perspektivu. (Ako uđe, tada nema nikakvu, jer je neće ni biti, ako upravljači ostvare svoj cilj Europe podijeljene na regije. Op. K.M.) Onaj tko danas ostane izvan EU, postat će slijepo crijevo.“

Kako su građani i demokratski procesi još jednom  bili smetnja „zadaći“ vrha države, sedam mjeseci kasnije krenule su reklame. Kako bih vam ih najbolje opisao? Recimo ovako - izgledaju kako da su ih smišljali William Randolph Hearst, Joseph Goebels i Rupert Murdoch zajedno. Čak nisu niti na suptilno-perverznom Bernaysovom nivou. Bernaysovski dio posla odrađen je već prije. Taj čovjek je još 1928. rekao je da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi oglašavanjem nego stvaranjem vijesti da bi se javno mnijenje usmjerilo nekom željenom smjeru i da je u novinama sve uglavnom propaganda. Prava mustra, taj Bernays. I to je upravo ono što se zbivalo oko nas, a reklame za EU bile su veliko finale.

Neki su smetnuli s uma: to nisu bile informacije. To su bile reklame.

REKLAMOM PROTIV EUROSKEPTICIZMA

Reklame se oblikuju onako kako klijent želi i onda se u njima laže o svom proizvodu ili se o njemu čak ništa bitno niti ne govori, jer se želi da ga netko kupi. Kad se tako postave stvari, odmah se nameće zanimljivo pitanje: kome je toliko stalo, i zašto, da uđemo u EU, pa plaća i radi silne reklame? Vladaju li zaista svijetom altruisti koji su spremni potrošiti novac za tuđu dobrobit? Povijest nas tome svakako ne uči. Pa čak ni sadašnjost. Čak je i u emisiji Euromagazin u lipnju 2011. bio prilog prepun očajnika iz mnogih novih i starih članica EU, od Bugarske i Rumunjske do Grčke i Španjolske. Nikakvih tu nije bilo dobrih vijesti, osim te da se istina u tragovima probila u medije.

Jedan slušatelj Radija 101 tih je dana postavio ispravno pitanje: Tko financira te reklame? Ako ih financira Republika Hrvatska, u ime koga troši novac 15 milijuna kuna poreznih obveznika, u ime one polovice ljudi koji su za ulazak u EU ili one polovicu ljudi koji su protiv? I što bi na to rekla ova polovica ljudi koji su protiv? Naravno, uz uvjet da ih itko išta i pita.

Zvuči kao borba za pravdu, ali zapravo je to opet borba protiv te anomalije, bolesti, čudne izrasline koju se zvalo - euroskepticizam. Jer, rečeno je u Aktualcu Radija 101, „GONG je upozorio političare, ali i medije, da ozbiljno shvate četrdesetak posto građana koji izražava neki oblik skepse prema ulasku Hrvatske u EU“ te da sve „upućuje na zaključak da Vlada pod hitno mora otvoriti široku javnu raspravu o ulasku u EU.“ Sada bi otvarali raspravu, kad su se svi hvalili po novinama kako smo konačno završili pregovore, pa ne bi bilo zgodno da ljudi ne glasaju za EU. (GONG je nevladina udruga čije ime dolazi od kratice „Građani organizirano nadgledaju glasanje“, ali bavi se i mnogim drugim stvarima osim navedenog u svom nazivu)

Jedan takav projekt, kako piše Marjan Bošnjak u knjizi EU – Ne Hvala, bile su radionice po srednjim školama -  910 radionica u 157 srednjih škola (financirala ih je Europska komisija, uz Otvoreno društvo i Ministarstvo vanjskih poslova) na temu EU. Ideju su saželi u brošuri namijenjenoj srednjoškolcima: „Velik dio vas već će ove godine napunivši 18 godina steći pravo glasa, a za par godina svi ćete ga imati. Za očekivati je stoga da ćete u vrijeme kada će se donositi odluka o pristupanju Hrvatske EU, svi vi moći glasovati na referendumu na kojem će se ta odluka donositi“.

Inače, UN-ova Konvencija o pravima djeteta zabranjuje političku indoktrinaciju djece, ali delegacije Europske Komisije u Zagrebu i GONG su to ipak radili.

Spin se krio se na kraju te propagande brošure, pune apstraktnih prednosti članstva („od presudne je važnosti biti tamo gdje se odlučuje, tamo gdje se donose političke odluke“), koju se dobivalo nakon propagandnog predavanja, a glasi ovako (drž'te se): „Stoga, pripremite se, informirajte se, stvorite svoj stav i neka to bude vaš izbor.“ (naglasak dodan).

GONG je školarce upozorio i ovo: „Nažalost, u velikom broju rasprava najglasniji su upravo oni koji o određenom pitanju najmanje znaju, pa na taj način, često agresivnošću i bez argumenata, pokušavaju nametnuti svoje stavove. Oni u tome i uspijevaju kod osoba kojima nedostaje osnovno znanje i informacije o dotičnom pitanju.“

S ovom izjavom sam se slagao i srcem i dušom. Kao da su opisali ponašanje predstavnika EU u Hrvatskoj, hrvatske vlade, hrvatskih predsjednika, nevladinih udruga i svih ovih agresivnih reklama koje ne daju relevantne informacije i znaju vrlo malo.     

Recimo,  Lisabonski sporazum  hrvatska vlada ni Sabor nisu niti preveli na hrvatski, a još manje pročitali ili raspravili, a ipak su ga potpisali.

Mislim da je dosta etike i pravde poništeno u vrijeme kampanje za pripojenje Hrvatske Europskoj uniji. A možda je čak bilo i protuzakonitih radnji. Recimo, naš Zakon o nedopuštenom oglašavanju nalaže zabranu zavaravajućeg oglašavanja. To je bilo koje oglašavanje koje na bilo koji način dovodi u zabludu osobe kojima je upućeno ili do kojih dopire, pa je vjerojatno da će zbog toga utjecati na njihovo ekonomsko ponašanje. Također, oglašavanje proizvoda koji su dokazano štetni ili mogu naštetiti je također zabranjeno Zakonom o medijima. Nije mi bilo druge nego na temelju tih kriterija zaključiti da su sve ove reklame za EU po svim navedenim točkama bile nezakonite.

Ali zakoni vrijede samo za jednu stranu. A snažnija intergracija između ostaloga sa sobom nosi i nametanje gomile besmislenih pravila i zakona, koji nadjačavaju nacionalna zakonodavstva ako su u suprotnosti s njima, a parlamenti zemalja ih ionako usvajaju bez čitanja. Slikoviti prikaz te kafkijansko/orvelovkse diktature stigao je do mene e-mailom:

 Tweet 

Pitagorin poučak: 24 riječi

Molitva Oče naš: 66 riječi

Arhimedov poučak: 67 riječi

10 zapovijedi: 179 riječi

Američka Deklaracija nezavisnosti: 1.300 riječi

Američki Ustav sa svih 27 izmjena i dopuna: 7818 riječi

Propisi EU o prodaji zelja: 26.911 riječi

 

]]>
Mon, 31 Mar 2014 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/46620/kmisak-sto-bi-arhimed-rekao-o-zelju.html
K.Mišak: Diktiranje slobode http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/45057/kmisak-diktiranje-slobode.html Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja nameće zakone članicama i koja je nastala zakulisnim manipulacijama, u puno malih koraka kod kojih se nikada nije otkrivao krajnji cilj već se namjerno stvarao utisak da se takvo okrupnjavanje događa spontano, nekom povijesnom logikom. Zato je priča hrvatskih čelnika kako ćemo se u EU pitati više nego ikad sami o sebi, tek pusta floskula, koju na primjerima demistifikujemo i u ovom nastavku. ]]>

Kako je i obećano, evo nas opet kod teme načete u prethodnom nastavku, koja me vraća u vrijeme koje je prethodilo pripojenju Hrvatske Europskoj uniji, a kad se često vidjelo po novinama da će po ovom ili onom pitanju Europska komisija „ formalizirati svoje zahtjeve te tražiti da se usklade s europskom pravnom stečevinom“, koja nije nikakva „stečevina“, kako si rado tepa, nego skup zakona i pravila koji su dekretom donijela neizabrana tijela EU.

Ako me sjećanje ne vara, posljednji put sam načeo temu o korporacijskoj prirodi EU. Ne može se reći da se u dnevnom tisku može, tada kao i sada, naći puno materijala na tu temu, ali povremeno se nailazilo na naslove poput „Pravila igre EU – Nacionalne blagajne ostat će kratke za milijardu eura: Jedinstvena osnovica korporacijskog poreza“. Što je sad to, zapitam sam se. Rekao bih to da je EU, pod MMF-ovskom retorikom 'slobodne trgovine', napravljena da zastupa korporativne interese, a ne interese građana europskih država. Pisalo je:

„EU uvodi sve na jednom mjestu, ali će zbog toga štetu pretrpiti državne blagajne. Oko tri milijarde eura u godini ostat će više europskim tvrtkama koje posluju preko unutarnjih granica u Europskoj uniji kada se primijeni Zajednička pročišćena osnovica korporacijskog poreza (CCCTB), čiji je prijedlog sredinom ožujka predstavila Europska komisija. Zbog te bi uštede nacionalne blagajne u EU imale štetu od oko milijardu eura, a čak bi dvije milijarde tvrke uštedjele ukidanjem sadašnjih troškova prilagodbe propisima iz 27 različlitih poreznih sustava država članica.“

Iako je u EU uspostavljeno jedinstveno tržište, pisalo je, nikad zadovoljne multinacionalne tvrtke koje posluju u više država članica suočavaju s velikim teškoćama pri izračunu porezne osnovice. U svakoj zemlji moraju posebno obračunavati porez za prihod ostvaren u njoj, prema različitim poreznim propisima u svakoj zemlji, pa moraju „unutar tvrtke voditi vrlo zapleteno knjigovodstvo. K tome, ne mogu prebiti dobit u jednoj s gubitkom u drugoj zemlji.“ Ovo zadnje je posebno zanimljivo. Zamišljam kako neka telekomunikacijska korporacija ostvari dobit u nekoj državi, ali potom ne plati porez državi za tu dobit nego je prebije s gubicima u nekoj drugoj zemlji.

Većina država članica se već, bilo je rečeno, usuglasila s ujednačavanjem te stope, jedino se Irska tad bunila jer je htjela  nastaviti niskim porezom privlačiti ulagače. No, to da netko sam odlučuje o sebi, kao što bi Irci htjeli, a nama su obećavali naši politički vođe, negdje brže, a negdje sporije postaje prošlost.

POZICIJA-OPOZICIJA

U to vrijeme  mi je jedan prijatelj u raspravi oko EU rekao su oni ipak razvijeniji od nas i da nema ništa loše u tome da se kod nas živi sa standardom koji bi bio blizak njemačkom. To je još jedna od zabluda i zbrka koje se često šire u sklopu propagande u budućim članicama EU jer (osim što bismo mi trebali tražiti usporedbe s novim članicama EU s istoka Europe) Njemačka svoj standard nema zahvaljujući EU, ona je motor kontinentalne Europe stopedeset godina, a i duže, ako uračunamo austrougarska stoljeća.

Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja nameće zakone članicama i koja je nastala zakulisnim manipulacijama, u puno malih koraka kod kojih se nikada nije otkrivao krajnji cilj već se namjerno stvarao utisak da se takvo okrupnjavanje događa spontano, nekom povijesnom logikom. Europa je pak nešto drugo – lijepi kontinent prepun raznolikih jezika, tradicija i naroda. I naravno da svi ti ljudi, baš kao i svi ostali na svijetu, rado prihvaćaju ideju o zajedništvu i miru. No, kroz floskule o zajedništvu nekako se progurava diktatura koja se rijetko naziva tim imenom. 

Bilo bi poučno da nije bilo mučno tamo negdje prije dvije-tri godine gledati kako je naša politička elita pojačavala korake sustavne kampanje za ulazak u EU. Recimo, stalno se spominjao „uspjeh referenduma“. Što li to znači „uspjeh referenduma“, pitao sam se.

Pa referendum je u svakom slučaju uspješan, jer pokazuje volju građana. On prema tome ne može biti neuspješan. Izraz „uspjeh referenduma“ jasno je govorio o namjeri, kao i o tome što politička elita smatra da je ulazak u EU nešto korisno i potrebno. Za mene bi, recimo, uspjeh referenduma, bio da su rezultati, čak i usprkos ustavnih promjena koje su smanjile broj glasova potrebnih za ulazak u EU bar za pola, pokazali da ovih jedva 25 posto građana koji su za EU ipak ne može biti dovoljno. Nažalost, upravo je toliko bilo dovoljno.

U tome sam se slagao i s predsjednikom i s bivšom premijerkom – i ja sam se nadao da će referendum biti uspješan, što na kraju nije bio, jer evo nas  u EU. Da se ne biste zavaravali oko toga da živimo u pluralizmu mišljenja – oko EU slagali su se predsjednik, premijerka i stranka na vlasti, a  i „opozicija“. I veća i manja, i glavnine i manjine.

Šef tadašnje opozicije (SDP-a) rekao je da će njegova stranka aktivno pozivati ljude da izađu na referendum i glasuju za ulazak u EU. U javnost je izašao sa slijedećim spinom kojeg se moglo čitati po portalima: „Kad uđemo u EU, više nego ikad odlučivat ćemo sami“.

Baš kao sad, kad odlučujemo o ulasku o EU ili nekako drugačije?, zapitao sam se tad. Dok danas promatram tok stvari oko sebe i to kako nas je EU prisiljava da uđemo u njihove programe smanjenja deficita i štednje, koji za sobom povlače smanjivanje radničkih prava, plaća i socijalnih davanja, nekako bih volio da mi isti ljudi koji su davali gornje izjave objasne što su zapravo njima htjeli reći.

EU UZIMA VIŠE NEGO ŠTO DAJE

Gornja izjava rečena je kad je u sjedištu SDP-a održana otvorena sjednica na temu 'Hrvatska u finišu pregovora s Europskom unijom'. Uvodna izlaganja održali su šef stranke i tadašnja predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, a sadašnja ministrica vanjskih poslova, koja se uvijek jako trudila da nas smjesti u EU, sa ili bez naše volje. U svom izlaganju je istaknula da je na političkoj sceni jedini bitan politički konsenzus postignut oko ulaska Hrvatske u EU: „Naša je zadaća informirati javnost o onome što nas u budućnosti čeka. Možda nisu svi zainteresirani za svaki sadržaj, ali svi žele da ih se tretira kao normalne i inteligentne građane“, naglasila je Pusić.

Pa i ja to želim, ali još nisam dočekao da ih političke elite počnu tako tretirati.

Jer je potom, ne trepnuvši, rekla da nas čeka ukidanje nulte stope PDV-a i uvođenje najmanje pet posto na sve vrste kruha, mlijeka, knjiga, znanstvenih časopisa i ortopedskih pomagala; uvođenje novih trošarina za električnu energiju, plin i duhanske proizvode te ukidanje posebnih poreznih olakšica. I još dodala da „nažalost nećemo uspjeti iskoristiti sav novac koji smo dobili od EU.“

I druge nove države-članice su očekivali silni novci, ovako za reklamu, a u praksi se dogodilo da, iz ovih ili onih razloga, plaćaju u blagajnu EU više nego što iz nje dobivaju. Kod EU ništa nije onakvom kakvim se predstavlja, to treba stalno imati na umu.

Po pitanju, rekao bih - besramnih izjava da ćemo „s ulaskom u EU više nego ikada odlučivati sami“ mogao bih navesti više od nekoliko konkretnih primjera takvog „odlučivanja“ na raznim područjima, kad su preporuke domaćih stručnjaka do kojih je došlo elaboracijama ili na temelju dugogodišnje prakse  jednostavno odbačene dekretom pa su uvedene restriktivne europske direktive, ali bilo bi to previše detalja na jednom mjestu. Ono što je pouka tih događaje jest da kod tog „odlučivanja“ jedino smiješ odlučiti bespogovorno prihvatiti što ti se naredi usprkos svim vlastitim podacima, istraživanjima i ekspertima.

„NIKAD SAMI O SEBI NEĆEMO ODLUČIVATI VIŠE NEGO KAD UĐEMO U EU…“

Spomenimo i ovo: prema 'ustavu' prihvaćenom u Lisabonu 13. prosinca 2007, odluke unutar EU se više neće morati donositi konsenzusom (tj. da se sve zemlje moraju složiti) nego će se od 2014. godine odluke donositi većinom od 75%, a već od 2017. odluke će se donositi većinom od samo 55%.(Članak 1 Deklaracije iz Lisabona od 13.prosinca 2007.)

To je nekako prešućeno tijekom kampanje o pripojenju Hrvatske Europskoj uniji.

Valja stalno mati na umu - kad god netko žučno zagovara ulazak u Europsku uniju, najvjerojatnije je ili potpuno odgojen u tom duhu ili žestoko potplaćen novcem ili obećanjima. Čovjek sa zadatkom. Ne vjerujete? Neka povijest bude učiteljica. U jednom tekstu o skandaloznom trošenju novca u Europskoj komisiji pisala je i jedna mala slovenska epizoda iz 2004 godine: „Kad je Slovenija već završila pregovore i bilo je jasno da ulazi u EU 1. svibnja 2004. godine, otvorilo se važno pitanje – tko će biti slovenski povjerenik u Komisiji (velika prava, malo obaveza, odgovornost nikakva, ravno dobitku na lotu, op. K.M.). Tadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel smatrao je da to mjesto po svim zaslugama pripada njemu“.

Al' krivo je procijenio. Netko drugi se malo dublje ugurao, pa je pisalo: „I onda je uslijedio hladni tuš – vlada je odlučila da taj položaj dobije Janez Potočnik, glavni pregovarač. Rupel je bio bijesan pa je napustio ministarski položaj i prešao u glavnu opozicijsku stranku.“ Baš me zanimalo u čemu je sve glavni pregovarač Potočnik morao zakinuti slovenske građane da bi udovoljio Europskoj komisiji? Sigurno je dao bolje stvari od Rupela. Bilo je prenesportski kladiti se tada da ću glavne zagovarače hrvatskog  ulaska u EU za koju godinu gledati na ladanjskim položajima u europskoj birokraciji, dok će nama ostaviti europske programe štednje.

Jer već tada je po novinama pisalo da će hrvatski p(r)ovjerenik u Europskoj komisiji, Mimica mu je prezime, s 23 000 eura biti naš najbolje plaćeni političar kad  nakon ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2012. ode u Bruxelles.

A dok Hrvatska ne postane punopravna članica u Europskom parlamentu, pisalo je tada u novinama, Sabor je poslao 12 promatrača čija je naknada za promatranje 304 eura na dan uz saborsku plaću. Hrvatski promatrači u Europskom parlamentu imaju sva prava poput izabranih zastupnika osim što ne mogu glasovati (što i nije neki gubitak). Inače, mjesečna plaća prije oporezivanja europskih zastupnika u 2011. godini bila je gotovo 8.000 eura, nakon europske porezne stope 6.200 eura, a i zemlje članice također imaju pravo naplatiti porez na njihovu plaću. Uz plaću, euro-zastupnici imaju pravo i na neke dodatke kako bi pokrili troškove koje iziskuje njihov rad, poput pomoćnika, ureda i uredskog materijala, koji dosežu 4299 eura na mjesec. Također imaju pravo na plaćene putne troškove u poslovnoj klasi u zračnom prometu, u prvoj klasi u željezničkom ili povrat od pola eura po kilometru za putovanja automobilom plus fiksni iznos koji se izračunava na osnovi udaljenosti i duljine putovanja. Nadoknađuju im se i svote koje izdvajaju za autoceste.

Parlament zasjeda 12 puta godišnje u Strasbourgu, a ima i šest mini-zasjedanja u Bruxellesu, ali postoji i nadoknada plaća za rad u odborima i drugim tijelima europskog parlamenta. Uz sve to, dnevnica za rad Parlamenta i parlamentarnih tijela je 304 eura. To pokriva smještaj, prehranu i sve druge troškove. Naravno, zastupnik se mora registrirati da je prisutan kako bi ostvario pravo na dnevnicu. Gromko je odjeknula TV-reportaža jedne njemačke televizije u kojoj su kamere uhvatile parlamentarce kako se dolaze registrirati i potom hvataju krivinu.

Nije prehrabro tvrditi da su ta odlično plaćena mjesta neka vrst obećanog mita političkim elitama u budućim članicama, jer upravo će njihovi pripadnici biti najutjecajniji po pitanju ulaska neke zemlje u EU, pa sam se često pitao je su li doista tako gorljivi zagovornici zbog nacionalnih interesa, ili zato jer smatraju da je ulazak u EU odlična ideja, ili se možda negdje krije i nada da osiguraju sebe i svoju obitelj pomoću birokratskih beneficija koje dolazi izigravanje fikusa u europskim tijelima.   

U tekstu koji se bavio pitanjem monitoringa nad Hrvatskom u razdoblju od završetka pregovora do potpisivanja pristupnog sporazuma pisalo je da su, „s druge strane, sve države članice pod nekom vrstom permanentnog monitoringa – svaki zakon koji iskače iz pravne stečevine naiđe na neodobravanje i pritisak da ga se izmjeni.“

 Eh, da, ali „nikad nećemo više odlučivat o samima sebi…“

TKO JE BOLJI: EU ILI SAD?

Naš je premijer tih dana često govorio slične rečenice, poput te da sad kad ulazimo u EU, „prvi put imamo sudbinu u svojim rukama“, što je upravo nevjerojatan spin, kad su zapravo svi znali da tek sad ne možemo više utjecati na svoju sudbinu. Još je rekao da je EU „najbolja naddržavna kreacija ikada stvorena, bolja i od SAD-a zbog toga jer je humanija i socijalnija“.

Pitam se za koga najbolja. Ako je mislio da će njeni građani biti socijalni slučajevi s tendencijom beskućništva, kao što se to zbiva s američkim građanima, onda doista jest „socijalna“, a osim toga bizarno reći „bolja čak i od SAD-a“, jer za većinu svojih građana SAD nije ni približno toliko dobra kako je to prikazano u holivudskim filmovima. O tome je dosta govorio članak na  jednom portalu, koji je govorio o „smrti američkog sna“ a glasio je: „Srednja klaso, počivaj u miru“.

Prenesena je kolumna iz Newsweeka u kojoj se autor između ostalog zapitao: „Je li već toliko loše da se siromašni ne mogu više nadati uspjehu? Jesmo li na putu prema ekonomijama Trećeg svijeta, gdje nekolicina ima sve, a većina nema ništa? Svjedočimo li smrti velike američke srednje klase?“. Jer „nedavni izvještaj Središnje banke SAD-a ukazuje na kolaps srednje klase.“ Danas oko 40 posto američkih građana živi ispod ili oko granice siromaštva. O tome se, naravno, ne izvještava skoro nikad ni u novinama ni na televiziji

Danas europske države još uvijek ima u svojoj praksi elemente socijalne države, ali ne može se ne uočiti da se one dosta brzim ritmom iz mjeseca u mjesec i godine u godinu sve više smanjuju, pa se može reći da se naddržavne kreacije svakako nisu pokazale kao njihov zaštitnik.

EU TOTALITARIZAM U SVAKOJ PORI DRUŠTVA

U vrijeme koje je prethodilo pripojenju Hrvatske Europskoj uniji često se u medijima pisalo o točkama pregovora vezanim uz poljoprivredu, što je jedno od najosjetljivijih područja u svakoj zemlji. Jednom prilikom pisalo je i ovo:

„Među mnogim uspjesima po kojima je znamenit EU jedan je 'uspjeh' postao predmet sprdnje: regulativa koja je propisivala da mrkve, krastavci i drugo povrće ne smiju biti na tržištu ako su 'čudnog' ili 'ružnog' oblika. Ta je regulativa pod pritiskom javnosti 2008. U Hrvatskoj ukinuta, ali je ostala na snazi za deset vrsta među kojima su jabuke, jagode i paradajzi. Što je RH 'ispregovarala' u vezi s time? Hoće li uzgajivači smjeti prodavati 'kvrgave' paradajze? Ispregovarana stajališta ne spominju paradajze, ali spominju ovo: EU pristaje na hrvatski zahtjev za prijelaznim razdobljem do 31. prosinca 2014. tijekom kojeg će različite sorte repe, žitarica, ulja, povrća i sjemenskog krumpira koje nisu prošle DUS-test smjeti u prodaju, ali samo na hrvatskom tržištu. DUS je test jasnoće i ujednačenosti koji propisuje, među ostalim, i oblike povrća“.

Ta odluka EU nije nimalo za sprdnju, niti je tek pokazatelj birokratiziranosti koju se želi preliti na prirodu, već je dio korporativne agende uništavanja biološke raznolikosti, uvođenja beživotne hrane poput GMO-a, a na sitne „ustupke“ nemojte ni računati. 2014. je već tu, ali odgoda je tada poslužila samo da se javnost privremeno sedativizira.

Također, Hrvatska se u pregovorima s EU obvezala da će se odreći svih „posebnih prava u privatiziranim kompanijama“, dakle neće imati prava veta na odluke u državnoj naftnoj kompaniji INA-i i slično.

Potom, obavezala se do dana ulaska u EU ukinuti nultu stopu na kruh, mlijeko, knjige i lijekove: „U početku pregovora Hrvatska je tražila da zadrži nultu stopu PDV-a na te proizvode“, ali su hrvatske pregovarače glatko odbili. (Nikad nećemo više odlučivati o samima sebi?).

Hrvatska se trudila i da kinoulaznice ostanu oslobođene PDV-a, jer su distributeri filmova zbog silne piratizacije na rubu sloma, ali uzalud. Nevjerojatno je do kakvih sve detalja europski diktatori žele kontrolirati ljudske živote. Ali to je odlika svakog totalitarizma, da je opsjednut detaljima i da se nastoji uvući u sve pore društva i svijesti ljudi.

KAKO JE EU "UPECALA" RIBARE

Kako je dalje pisalo u novinama tih dana, „u iskustvima turista koji ljetuju na Jadranu često se može čuti jedna lijepa priča: uživali smo, bili smo smješteni u apartmanu uz more, a vlasnik je bio stari ribar koji bi nam navečer pripremao ono što je ujutro sam ulovio. Ta praksa ribarenja za osobne potrebe mijenja se ulaskom Hrvatske u EU“.

Slijedio je citat ispregovaranoga: „EU prima na znanje promijenjeni zahtjev Hrvatske za prijelaznim razdobljem do 31. prosinca 2014. za postupno ukidanje nekomercijalnog ribarenja, tj. malog ručnog ribarenja u osobne svrhe.“ Hrvatska je prvotno tražila  prijelazno razdoblje od pet godina od ulaska u EU (kao da je uopće bitno koliko je prijelazno razdoblje ako će se neka šteta ionako dogoditi), ali u posljednjem krugu pregovora promijenila je taj zahtjev i tražila rok do 2015. kada će ribari koji love za osobne svrhe morati dobiti posebne dozvole i uči u hrvatsku ribolovnu flotu.

 

Ali tu postoji kvaka – EU je to prijelazno razdoblje prihvatila samo pod uvjetom da broj takvih plovila „ne prelazi 2000“. Od 2015. više se neće prepoznavati ribarenje za osobne potrebe, a to je ono „u kojem se koriste udičarski alati i ograničen broj mreža stajaćica do ukupne dužine 20 metara, a dnevni je ulov manji od 5 kg“. Najveći je broj takvih ribara među otočnim stanovništvom. No, Hrvatska je već u zaključivanju pregovora o ribarstvu prihvatila odredbe kojima je zabranjeno izdavanje novih ribolovnih dozvola i certifikata za izvoz ulovljenje ribe u EU. Ne zna se kad će uopće nove dozvole dijeliti.

 Zato se moglo vidjeti naslove poput: „Sramotni državni propust - crna budućnost hrvatskog ribarstva“. Vraga propust. Jednostavno im puca ona stvar. Pisalo je da je „vodeći hrvatski stručnjak za ribarstvo, dr. sc. Alen Soldo iz Centra za studije mora Sveučilišta u Splitu, upozorio u intervjuu u Vjesniku da „većina ribara ni dan danas ne zna što ih čeka nakon ulaska u EU', a razlog tome je što doslovno nijedan europski ribarski propis nije preveden na hrvatski jezik”.

Ima vremena, sad kad je sve gotovo svi su obaviješteni.

Eh, da, sva sreća da sami odlučujemo o svojoj sudbini.

A ta će nas sudbina koštati, o čemu se više nigdje ne piše. Tek povremeno se može naslutiti ponešto, kao što sam u intervjuu s najutjecajnijim slovenskim ekonomistom i akademikom, prof. dr. Jožom Mencigerom, saznao da Slovenija u Fond solidarnost EU („fond za spašavanje očajnika“) daje 3,7 milijardi eura godišnje, više od deset posto BDP (što je postotak veći od njemačkih 211 milijardi eura).

KAKO EU POTAPA BRODOGRADNJU

Vrijeme pregovora s EU donosilo je i druga ograničenja pa se krajem 2011. moglo pročitati slijedeći naslov: „Brodogradnja – četiri naše kompanije zajedno smiju proizvesti samo 13 tankera godišnje“.

Brodogradilištima je, prema poglavlju o tržišnom natjecanju, limitirana godišnja proizvodnja od 323 600 CGT (bruto registarske tone, otprilike 13 tankera nosivosti 52 000 toma), što je za 21 posto manje nego što imaju sada. Navodno zbog „fer tržišne utakmice“, da pukneš od smijeha. Državne potpore za tako životno važnu i sofisticiranu industriju koja pokreće mnoge druge industrije i od koje direktno i indirektno živi preko dvjesto tisuća ljudi trebale biti najnormalnija stvar. To su dugoročni poslovi kojima treba pomoći da prebrode neka razdoblja. Ne moramo razmišljati, sve se to već dogodilo, kako piše dalje: „Poljaci su na tom području potpuno nepripremljeni ušli u EU i ubrzo nakon ulaska Unija je počela istragu o državnim potporama. Potpore su bile nelegalne (po zakonima koje nije donio poljski parlament nego ih je nametnula EU, op. K.M.) i Gdanjsk je otišao u stečaj.(…) Imovina gdanjskog škvera u stečaju prodavana je komad po komad.“

A evo kako je isti tekst opisao „uspjeh“ hrvatske strane u uništavanju svojih brodogradilišta, nakon što je navedeno da su nam 2006. progledali kroz prste (kad je restrukturiranje brodogradilišta bila obaveza prema  Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i potom kad je kasnije bilo uvjet za otvaranje poglavlja u pregovorima, koje je otvoreno mada tu obavezu nismo ispunili, pa je poglavlje i zatvoreno, a da restrukturiranje nije provedeno, već su samo usvojeni planovi o njemu): „U bilo kojem udžbeniku o pregovorima, odgađanje ispunjavanja obveze jedne strane do krajnih mogućih granica naziva se uspješnim pregovaranjem te strane“.

Svašta! Gdje je tu uspjeh kad ti neizabrana birokratska struktura EU određuje da smanjiš  proizvodnju brodova. Njima se ne žuri s time jer znaju da će to prije ili kasnije doći na red, zato su nam „gledali kroz prste“ dok smo stavljali potpise na dokumente koji su nas sve dublje uvlačili u paukovu mrežu.

DIREKTIVA 2004/24/EC - KRAJ TRAVARA I MEDARA

Nadalje, krajem travnja 2011. na snagu je u EU stupila Direktiva 2004/24/EC koja zabranjuje prodaju lijekova tradicionalne medicine baziranih na ljekovitom bilju. Vidite kako to lako ide u centraliziranoj diktaturi, neizabrana vlast jednostavno izda direktivu i zabrani prodaju čajeva i drugih preparata kao lijekova te propiše da se ti proizvodi moraju registrirati kao hrana ili dodaci hrani što znači da će potpasti pod kontrolu drugog zloglasnog dokumenta zvanog Codex Alimentarius, koji ima za cilj ukloniti životnu energiju iz hrane, a „do sada ga je prihvatilo 120 zemalja svijeta, pa i Hrvatska, a propisuje da se posebni dodaci hrani koji sadrže vitamine i minerale moraju znanstveno kontrolirati desetak godina, a istraživanje svakog tog proizvoda stoji 100 000 eura!“

Dovoljno je navesti komentar Vlaste Toth, supredsjendice Zelene liste koja je rekla: „To znači kraj travara i medara. Budući da je Hrvatska odavno uvrstila Codex Alimentarius u svoju pravnu legslativu, može se očekivati da će se brzo donijeti propisi u skladu sa Direktivom 2004/24/EC.“

Uoči referenduma neki su novinari pokušali napraviti mali test za domaće političare i zagovornike EU, da se vidi koliko zapravo znaju o strukturi koju zagovaraju. Rezultati su bili porazni. Neki nisu čak ni htjeli poslušati pitanja, neki su se ispričali obavezama, a samo je jedan političar, inače nezavisni kandidat, pošteno rekao: „Nisam proučio zakone EU i ne bih mogao odgovoriti na ovu anketu. Trebao bih pogledati na internetu za odgovore, a za to bi mi trebalo nekoliko dana. Osobno  jesam za ulazak u EU, ali prije referenduma narodu bi svakako trebalo detaljno objasniti što nas tamo čeka“.

A ne bi li onda prvo trebalo iste stvari objasniti zastupnicima i političarima, koji su nas uvjeravali da je ulazak u EU dobar, a u ovoj vijesti se ispostavilo da nemaju pojma o njoj, već samo papagajski i u skladu s političkom korektnošću ponavljaju reklamne poruke?

Jedan profesor, sveučilišni profesor i bivši SDP-ov ministar znanosti, te tadašnji kandidat za europski parlament“ kazao je u vezi te ankete: „Pa to je smiješno. Imamo pametnijeg posla nego se baviti ovakvim testovima“.

Da, recimo, sapunati dasku nama ostalima i čekati europsku plaćicu od par somova eura.

Nikad nećemo odlučivati o sebi više nego kad uđemo u EU? Bullshit, rekli bi Ameri.

AUTOMATSKO USVAJANJE PREPISANIH ZAKONA   

Obrazac toga da „odlučujemo sami o sebi“ jest taj da se odjednom niotkuda, ignorirajući i domaća istraživanja, i domaće strukovne udruge i podatke koji govore u prilog tome da to baš nije dobro tako napraviti, donese neki zakon, protiv kojeg su svi koji imaju pojma o toj temi. Malo se žale, i to je to, zakon je donesen bez javne rasprave, praktički automatski, prepisan i uvezen i bez čitanja od strane saborskih zastupnika, i moraš ga prihvatiti. Demokracija suspendirana. Sve se odvija ispred naših očiju i može se naći po novinama i news-portalima.

Tako to ide ovih dana – ljudi se bune, ali zakoni se donose.

 

Zato bi bilo zabavno (da nije bilo mučno) pročitati ciničnu primjedbu izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku, čovjek imenom Swoboda, u kojoj je, povodom prosvjeda u Hrvatskoj, rekao da je „legitimno pravo da ljudi prosvjeduju“ jer „to je Europa“ i „to je demokracija“.

A možda ne bi trebali prosvjedovati, kad bi postojali drugi kanali za promicanje njihovih želja?

Pokušajmo ovako prevesti Swobodine riječi. Donosit će se zakoni koje nitko ne želi, niti će ih struke podržavati, a sve bez ikakve javne rasprave, pa će ih se potom nametati ljudima kroz parlamente i vlade njihovih država već obvezanih svakojakim ugovorima potpisanim u tišini. I kad se provede sva ta nedemokratska procedura, nek' ljudi protiv njih (uzalud) prosvjeduju, jer to je demokracija. Netko te baci u zatvor, a onda mu se ti kroz rešetke žali. To je sloboda, prema Swobodinom shvaćanju i shvaćanju EU. Tako je i sa zastupnicima u Europskom parlamentu. Oni mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju. U tom parlamentu  Hrvatskoj pripada12 zastupnika, što u ukupnom broju od 736 članova čini 1,6% zastupnika, a što je manje od prosječne statističke pogreške.

Da ne zaboravimo - Unija ima i vođu, Predsjednika Europskog vijeća. Tko je on? Tko ga je izabrao? Predsjednika pola milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone i sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu. Po Lisabonskom ugovoru, EU efektivno preuzima, određuje i vodi vanjsku politiku, a sporazumi koje zaključi obvezni su za sve zemlje članice. 

Uz takve prijatelje – što će ti neprijatelji?

]]>
Mon, 17 Mar 2014 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/45057/kmisak-diktiranje-slobode.html
K.Mišak: Ispravljanje krivog krastavca http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/43462/kmisak-ispravljanje-krivog-krastavca.html Pogrešno je gledati na EU kao naddržavu kojom velike zemlje žele potčiniti male zemlje. Riječ je o nadnacionalnoj tvorevini koja za cilj ima ukinuti sve nacije, granice i zaštite, ali ne radi sveopćeg dobra, već da bi kroz centralizirano zakonodavstvo određena nadnacionalna interesna (korporatistička) grupacija totalitarno vladala nad stanovnicima Europe, a potom i svijeta. U nekolika nastavka približit ćemo iskustva Hrvatske kao najmlađe članice EU. ]]>

„Europske države treba voditi prema naddržavi, ali tako da njeni narodi ne dokuče što se zbiva. To se može postići postupnim koracima, od kojih svaki ima neku ekonomsku svrhu, ali koji će naposljetku i nepovratno dovesti do federacije.“ Jean Monnet, 'otac' Europske Unije, 1952. godine

Nakon ovog citata za početak, evo i vijesti iz siječnja 2014. godine. Naslov je bio: „Reding: Želimo Sjedinjene europske države!“

A evo i izvatka iz te vijesti cijele vijesti: „Potpredsjednica  Europske komisije izjavila je da glasači na proljetnim izborima za europske institucije moraju donijeti odluku jesu li za ili protiv Sjedinjenih europskih država, piše Telegraph.Reding smatra kako će kampanja da EU postanu Sjedinjene europske države biti najbolje oružje protiv euroskeptika."Potrebno je izgraditi Sjedinjene europske države na čelu s Europskom komisijom kao vladom i s dva doma - Europskim parlamentom i Senatom zemalja članica", naglasila je Reding.Stvaranje "super države" s manjom političkom ulogom nacionalnih vlada i parlamenata po nekima je 'centralistički fanatizam'.“

A sad se još jednom vratite na onaj prvi citat. Zanimljivo poklapanje, zar ne? A još uvijek postoje neki koji tvrde da ne postoji nikakav Plan, već da se sve zbiva inercijom.

Deja vu u Makedoniji

Nedavno sam na poziv bio u Makedoniji, radi sudjelovanja u televizijskoj emisiji na temu ulaska Makedonije u EU i osjećao sam se kao da sam se našao u vremeplovu. Sve što sam čuo i vidio prethodnih godina u Hrvatskoj sada se zbiva tamo. Ista propaganda, isti pokreti protiv ulaska u EU…jedina je razlika što bi danas, 2014. godine, oni koji žele vidjeti ishode eventualnog ulaska u EU, ali i sve vidove pritisaka i propagande kojima će ljudi biti izloženi, trebali samo okrenuti glavu prema Sloveniji, a još bolje prema Hrvatskoj koja je još „friška“, a osim toga ulazila je u EU upravo u ovo doba kad su sve karte već na stolu (za one koji žele vidjeti).

Tema razgovora u Makedoniji (jer sam osim u Skopje bio odveden i u neki pljoprivredni kraj) bila je pitanje što će se dogoditi s makedonskim seljacima ako dođu pod udar europskih zakona. Njih se inače naziva „europsko pravnom stečevinom“, što implicira da se radi o nečem što se dugo i mukotrpno provjeravalo i sticalo, ali ništa nije dalje od istine od toga. Nije riječ o „pravnoj stečevini“ nego o pravim diktatima koje je donijela neizabrana europska birokracija koja ne odgovoara ljudima niti je oni biraju.

I doista, s ulaskom u EU, a baš ovih dana novine su zasute svakojakim vijestima o temama koje se nekako baš nisu spominjale prije referenduma. Evo par naslova i izvadaka iz vijesti, koje imaju veze s temema poput onih koje su zanimale Makedonce (doduše oni nemaju more, ali imaju druge vlastite tradicije i proizvode) :

-„Dalmatinci šokirani - od 1. ožujka zabranjuje se mali ribolov; "Kao da su mi odsjekli i ruke i noge! To je obiteljska tradicija"

-„Ovo je za mene tragedija. Kao da su mi odsjekli i ruke i noge! Bavim se 50 godina dopunskim ribolovom. To je obiteljska tradicija. Radio je to i moj otac Frane, baš kao i moj 40-godišnji sin Mišel. Sada bih sve to trebao zaboraviti. Baciti ribolovne alate i zapaliti oba obiteljska drvena broda od pet i pol i osam i pol metara.ošak. Nisu besplatne ni mriže i drugi alati.“

-„…U istom "košu“ od 1. ožujka naći će se i obitelj Stipe Grgasa Bilog koji otkako zna za sebe ide na more da bi za ručak uhvatio ribe. Kad se oženio, umjesto s ocem, na more je odlazio sa suprugom Ankom. I dok je nekad to radio iz navike i obiteljske tradicije, danas kada su i on, i supruga u mirovini, kilo-dva ribe im znači puko preživljavanje: 'Zabranjuju nam da radimo ono što smo naučili raditi i što jedino, zapravo, znamo raditi. Sve ove godine nisam prodala ni kile ribe. Ako ulovimo koju kilu više, stavimo u zamrzivač. Kada je hladno ne idemo na more. Ne činimo to ni vikendom. Koga mi ugrožavamo uistinu mi nije jasno i sve mislim da će se ova zabrana ukinuti - kaže Anka Grgas Bile.“

- “EU propisi potopili dalmatinsku tradiciju”

 „Mali ribolov zabranjuje se od 1.ožujka: "Šokirani smo,lovimo ribu za prehraniti se, a ne za prodaju" 

-“Mali ribolov od 1. ožujka bit će zabranjen u Hrvatskoj što je šokiralo mnoge Dalmatince, kojima je takva vrsta ribolova u tradiciji i koji se hrane od ulovljene ribe. Ribar Vedran Milin iz Jezera vlasnik je dozvole za mali ribolov i kaže da su ribari šokirani jer su lovili ribu za vlastite potrebe i doslovno za prehraniti se, a ne za prodaju.”

-“Europska komisija vrlo temeljito kontrolira kako članice provode zajedničku ribarstvenu politiku, ocijeni li potrebnim u nadzor stiže i nenajavljeno. Na vlastitu inicijativu i bez predstavnika države domaćina može provjeravati ne samo ribare, njihova plovila i ribolovni alat već i sve sudionike koji se bave preradom ribe. Ocijeni li potrebnim EK provodi i reviziju cjelokupna sustava, otvoren joj je pristup svim informacijama i dokumentima na istovjetan način kao i lokalnim inspektorima, odnosno državnim tijelima pojedine članice. Utvrdi li nepravilnosti EK može privremeno do 18 mjeseci zemlji članici ukinuti financijsku pomoć iz zajedničke blagajne. Sljedeći stupanj kažnjavanja trajno je ukidanje financijske pomoći, a ocijeni li da je prekomjernim izlovom ugroženo očuvanje ribljeg stoka može potpuno zabraniti ribolov.”  

I tako dalje, i tako dalje…

Plimni val europskog zakonodavstva

Dio je to ogromne trakavice koju se  može sagledati te kroz bezbroj sitnih zbivanja i događaja koji  su dio velike mreže koja se plete oko ljudi. Niti jedan pojedinačni događaj ne čini se jako značajnim, a tek učinci svih njih zajedno u kombinaciji stvaraju učinak 'stezanja obruča' koji tako dobro na svojoj koži danas svi pomalo osjećamo.

U slijedećih dva tri nastavka ove kolumne, za crnogorsku publiku ću pomalo razbacano prepričati što sam vidio, čuo, pročitao, spojio i zaključio u vezi Europske Unije, a imao sam prilike što vidjeti jer sam posljednjih godina, kao stanovnik Hrvatske, imao priliku sumnjive kvalitete da iz prvog reda promatram ono o čemu sam prije samo čitao da se zbiva u drugim državama.

 

Prije sedam godina David Icke je u mojoj emisiji rekao ovo: „Hrvatska nema pojma što je čeka i u što ulazi. Vlada i oporba Hrvatske sramote svoju zemlju jer dozvoljavaju slijepi ulazak u Europsku Uniju bez imalo razmišljanja. Hrvatska kultura, suverenitet i sposobnost odlučivanja zbog toga jure prema ponoru. … Na predavanjima u Hrvatskoj spomenuo sam kako ljudi znaju reći da se na granicama države gomila vojska koja čeka da krene u invaziju. Na granicama Hrvatske nešto se doista gomila, ali ne vojska i tenkovi, već zakonodavstvo. To je plimni val Europe s 500 milijuna stanovnika koji će preplaviti ovu državicu od svega pet milijuna stanovnika. Hrvati će biti zaprepašteni promjenama kad vlada, ako joj to Hrvati dopuste, učlani Hrvatsku u Europsku Uniju.“

Na žalost, sve se upravo tako zbilo. Do sad sam uočio da, kad se pojavi odluka neugodna za ljude, ili čak potpuno nepotrebna, uvijek se ispostavi da je ona posljedica „usklađivanja zakona s europskom pravnom stečevinom“. Na prvi se pogled uvijek čini da je riječ o nekakvom velikom pospremanju, da su ti zakoni napredak jer stvaraju disciplinu, spašavaju od recesije (koju su stvorile iste sile koje sad nude i rješenje za nju) i sl., ali u biti su uglavnom potpuno nepotrebni. Do sad se živjelo bez njih. Dodir niti jednog od tih zakona ljudima nije bio ugodan. Zar doista zakoni navodno dobri za društvo moraju biti neugodni za ljude? Otkad su društvo i ljudi dvije različite kategorije? Možda odonda otkad su svi ti zakoni sustavno na tragu ciljeva skupina poput grupe Bilderberg, o čijim namjerama  Estulin u svojoj knjizi piše da je jedan od njihovih ciljeva i načina uspostavljanja nadnacionalne strukture to da svijetom vlada nulta stopa rasta – dakle, besparica i stalna kriza, ali ne tolika da se pretvori u revoluciju.

Pravna stečevina EU jača od domaće legislative

Primjera ulaska legislative EU bilo je na svakom koraku. Evo jednog sasvim nevezanog primjera:  „Potres mozga više se neće smatrati ozljedom niti će se isplaćivati odšteta, što se opravdava usklađivanjem s EU“. Pa, ima neke, logike, jer Eliti sigurno ne trebaju ljudi s mozgom. Možda se čak oštećenja mozga počnu nagrađivati! 

Odvjetnici koji se bave odštetom napominjali su da je prijedlog novih tablica osiguranja nepravedan, da se prilikom njegove izrade nije konzultiralo niti jednog od 350 članova Hrvatskog društva sudskih vještaka, gdje ima liječnika svih medicinskih struka, te da nisu konzultirani odvjetnici niti provedena javna rasprava. U posljednjih je petnaest godina, kažu, teškom mukom ustaljena jedinstvena praksa u vezi s isplaćivanjem odšteta, a sad se sve nepotrebno ruši. Pa da, tako to ide.

Recimo, kad se prije koju godinu radio novi Zakon o socijalnoj skrbi, za njega je napravljen nakon niza intervjua s ljudima s terena, napravili su ga najcjenjeniji stručnjaci te je poslan velikom krugu ljudi. Većina struke ocijenila ga je dobrim. Ali tadašnji ministar raspustio je to povjerenstvo za izradu novog Zakona te da je izradu zakonskih okvira za reformu sustav socijalne skrbi preuzeo državni tajnik koji ga je trebao napraviti sasvim sam u vrlo kratkom roku. I „napravljen je“, to jest prepisan i poslan u Europsku uniju bez ikakve rasprave, s cijelim svojim sadžajem daljnih rezanja mogućnosti dobivanja socijalnih naknada.

Iz aviona je vidljivo što se zbiva. Pravna stečevina EU nadjačava domaće zakone, pa tako uopće nije bitno kakvo je stanje stvari na terenu, a još manje je potrebna javna rasprava, samo se mora u tišini prenijeti i ratificati diktat EU. Koji u pravilu ne ide na ruku građanima ove zemlje. Ono što se precizno vidjelo iz tih vijesti jest da je ministar bez razloga raspustio domaće  tijelo koje je analiziralo situaciju i na temelju analize predložilo rješenje, a potom šefovima u Europskoj uniji javio da sve ide po njihovom planu.

EU ne prihvaća "ne"

Stupanj  opčinjenosti političke elite i glavnih medija s EU otkrivao se uoči referenduma na svakom kutu. Jer trajalo je. U Hrvatskoj je prvo trebalo izmijeniti ustavne promjene nužne za ulazak Hrvatske u EU“. Pa su ih i donijeli. Izvorno je pisalo da se za ulazak u neku državnu ili naddržavnu asocijaciju treba pozitivno izjasniti više od pedeset posto svih birača, što je pripajanje Hrvatske Europskoj uniji činilo nemogućim, ali onda je ustav promijenjen tako da se trebalo izjasniti samo više od pedeset posto onih koji izađu.

Uz to, glavne novine su zdušno pomagale u nametanju netočne postavke da „EU nema alternativu“. Jedna je novinarka u tekstu tih dana ovako postavila pitanja: „Što ako Hrvati na referendumu jednostavno odbace ulazak u EU? Hoće li Hrvatska postati i ostati posljednja oaza zakrivljenih krastavaca ili pak mala izolirana državica koju guraju uz istočno susjedstvo? Europa nema alternativu, maksima je koju ponavljaju sve političke opcije. Ima li uopće života izvan EU?“

I bacila se na skupljanje odgovora od 'kompetentnih' ljudi, pripadnika političke elite, pa su takvi i odgovori. Nekadašnji ministar za europske intergracije izjednačio je unutrašnje promjene u državi s nužnošću da se uđe u EU, inače odoše promjene u vjetar. Indirektno je potvrdio politiku svršenog čina čije je geslo 'tko te pita'. „Otišli smo predaleko“, rekao je, „i nema pravnih izgleda da se političkom odlukom povučemo iz cijele priče“ (što nije točno jer negativni referendumski ishod bi značio upravo to, da smo se pravno ispravno 'povukli iz cijele priče'). I on to zna pa je nastavio: ….“a i teško da bi referendum, u ovom okviru, mogao propasti“, (To je točno, jer je „u ovom okviru“, napravljenom ustavnim promjenama,  potrebno skoro polovica glasova manje nego prije za ulazak u EU). Ali u “gotovo nevjerojatnom scenariju da Hrvatska ne uđe u EU“ on tvrdi da je „EU već ušao u Hrvatsku“.

To je, nažalost, točno, kao što su to na koži osjetila brodogradilišta, pušači, klijenti osiguravajućih društava…

Nikako mi nije bilo jasno zašto su nas tih dana svi uvjeravali da ne možemo živjeti bez EU? Ako su se i dogodile pozitivne promjene iznutra, zašto to nužno podrazumijeva da moramo svoj (okrnjeni i nagriženi, ali ipak) suverenitet predati nekoj birokraciji? No, bivši ministar europskih integracija, od kojeg se zaista ne može očekivati objektivno mišljenje, smatra da ne bismo uspjeli sačuvati promjene niti standarde EU. Pa, nekih standarda EU, poput Codexa Alimentariusa, bih se rado odrekao, za dobrobit svih.

Neulazak Hrvatske u EU prikazivali kao katastrofu

Slijedeći ispitanik, bivši ministar vanjskih poslova, jednom je rečenicom izrekao da EU ne prihvaća 'ne' kao odgovor, kao niti pravu demokraciju. To je sročio ovako: „Kad bi referendum pao, i to bilo bilo demokratski“, započeo je, ali i dodao: „U tom bi ga slučaju trebalo ponoviti i učiniti apsolutno sve da prođe.“  Jer tako je učinila i Irska, kaže. Poruka ove rečenice je opet u Bernaysovom duhu: ljudi su glupi i treba ih nekako navesti da ne donose krive odluke.

Kad se već spominjalo ponavljanja refrenduma, imao sam i ja jednu ideju - da se referendum ponovi ako slučajno ljudi izglasuju ulazak u EU, i da se to radi sve dok ne izglasaju protiv. Može li tako? Ili ovako: ako prvi referendum bude protiv, a drugi za – koliko se ja ‚kužim‘ u sport - to je tek 1:1. Znači, mora se raspisati play-off  da se vidi tko će pobijediti.

Jedno je sigurno, oni dečki na samom vrhu imaju plan i odlučni su ga provesti na ovaj ili onaj način, a demokracija im je samo maska koju navlače samo kad je mogu (zlo)upotrijebiti.

Drugi bivši ministar vanjskih poslova  tom je tekstu rekao da moramo u EU jer „Hrvatska nema plan B“. Ja sam imao prijedlog 'plana B' - da zauvijek ostanemo izvan EU, ali nažalost nitko me nije slušao. Dodao je i to da su „od 3. siječnja 2000. sve vlade usmjerene prema EU“, pa bi „neulazak  u EU značio odbacivanje deset godina zajedničkih napora“.

Pa, cijenjene političke elite – došlo mi je da ih zapitam -  je li vas  netko molio, tražio ili tjerao da se izlažete takvim 'zajedničkim naporima'. Nitko nije upitan, nije bilo javne rasprave, i sad bi trebalo pustiti suzu zbog vaših napora? Ne bi li, po nekoj logici stvari, prvo trebalo raspisati referendum, a onda, ovisno o rezultatu, pristupiti pregovorima? A ne pregovorima stvarati dojam svršenog čina i poslije se još žaliti na neposlušni puk.

Taj bivši ministar je i malo plašio ljude rekavši da bi nas u slučaju neulaska, osim političkih previranja, po glavi lupile i cijene: „Cijene kredita bi porasle, naišao bi val skupoće“.

To je pogotovo smiješna rečenica iz sadašnje perspektive kad se upravo to događa oko mene, između ostalog i kao posljedica ulaska  u EU.

Jedan politolog  bio je direktniji rekavši da bi neulazak u EU bila „ekonomska, ali i politička katastrofa, a rezultat uzdrmana politička scena jer je EU apsolutni konsenzus hrvatske vlasti i oporbe“. Šteta što slični konsenzus ne postoji između ljudi i vlasti. I uopće, ne bi li se vlast trebala prilagođavati ljudima, a ne da se ljudi moraju prilagođavati tome što misle „vlast i oporba“ (koji su se po pitanju ulaska u EU činili kao jedna stranka, pa tu zapravo i nije bilo opozicije). Još je rekao kako bi carine za hrvatske proizvode narasle, što bi dovelo do skupoće i slično.

I opet ta ista smiješna rečenica -  jer ove sekunde se za proljeće u Hrvatskoj koja je ušla u EU najavljuju trideset do pedeset postotna poskupljenja najosnovnijih potrepština. Kad vas budu time plašili nemojte vjerovati jer vam iz iskustva mogu reći da nije točno.

Uprkos spinovanju građani bili skeptični

Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom smatrala je  da bismo se u slučaju neulaska u EU „našli u slijepoj ulici, u kojoj ne bismo imali svijetlu budućnost“. Susjedstvo bi ubrzano ušlo u EU, a mi bismo izgubili utjecaj na donošenje bilo kakvih odluka. „O našoj budućnosti bi se odlučivalo bez nas“, završila je spin.

Stvar je  suprotna: upravo ulazak u EU donosi taj scenarij, da se o tvojoj budućnosti odlučuje, a da ti nemaš utjecaja na to.

No, građani su bili neugodno dosljedni. Rezultati Eurobarometra objavljeni u Bruxellesu krajem 2009. pokazali su da su Hrvati bili među najvećim euroskepticima u Europi, manje od četvrtine građana je smatrala da bi članstvo u Europskoj uniji bilo dobro za zemlju. Sve se tamo pratilo. Prema tom istraživanju na tisuću ispitanika u Hrvatskoj, samo 24 posto Hrvata smatralo je da bi članstvo u Europskoj uniji bilo dobro za njihovu zemlju, 37 posto ih je držalo da bi bilo loše, a 35 posto da ne bi bilo ni dobro ni loše. U rujnu 2010.  Eurobarometar opet pokazao da tek 26 posto Hrvata smatra da bi članstvo Hrvatske EU bilo „dobra stvar“, dok ih 31 posto misli da bi bilo loše.

To su bile službene ankete. Prema neslužbenim stvari su stajale još gore po Europsku uniju. Prema anketama na internetu tih dana, za članstvo u EU-u glasalo bi 32 posto građana, a protiv bi bilo čak 59 posto, dok na referendum uopće ne bi izašlo devet posto hrvatskih građana.

Naravno da Europska unija nije mogla dopustiti da na tome ostane. „Diplomati u EU smatraju“, pisalo je u novinama, „da se sada i Hrvatska i Europska unija moraju više pozabaviti kampanjom kojom će građanima objasniti korist od članstva.“

Ta kampanja traje neprekidno, ali ti iskusni ispirači mozga znali su svoj zanat i slijedila je intenzivna demnostracija Bernaysovih načela.

A što se tiče novina, valja razmisliti o tome koliko se one bave novinarstvom, a koliko propagandom imajući u vidu slijedeću rečenicu glavno političkog kolumnista glavnih dnevnih novina u Hrvatskoj koji je u novinama  napisao ovu rečenicu: „Ove su novine uvijek i gotovo bezuvjetno podržavale što brži ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju“. 

Bezuvjetno?

Razmislimo o implikacijama te riječi.

A potom i o implikacijama tih implikacija na vjedostojnost informiranja kroz novine. I konačno, nazovimo novine pravim riječima, kad već to i one samo indirektno priznaju:

Politička propaganda.

Ujedinjeni u porobljenosti

Nezaustavljiva propaganda za stvar koja se (kao što je to dokumentirano u knjizi Velika obmana - Tajna povijest Europske unije britanskih novinara Bookera i Northa) rado predstavlja falsificiranom poviješću, u smislu da se još od samih začetaka Zajednice za ugljen i čelik i vremena Marshallovog plana pripisuju pozitivni gospodarski učinci koji su zapravo nastali zbog nekih sasvim drugih razloga ili prije implementiranja određenih nadnacionalnih ovlasti.       

Naše domaće političke elite nam niti u vezi jedne druge teme nisu sapunale dasku koliko kao u vezi Europske unije. To nije moglo proći bez rezultata, čak ni u doba poplave vijesti o negativnim zbivanjima u raznim državama EU i brojnih simptoma totalitarne fašističke diktature i financijske manipulacije, kao i metode „problem-reakcija-rješenje“, gdje rješenje uvijek bude još jedan korak prema svjetskoj centralizaciji. Kako ono glasi slogan EU, „ujedinjeni u različitosti“? Kako da ne. Točnije bi bilo reći: ujedinjeni u porobljenosti.

Pogrešno je gledati na EU kao naddržavu kojom velike zemlje žele potčiniti male zemlje. Riječ je o nadnacionalnoj tvorevini koja za cilj ima ukinuti sve nacije, granice i zaštite, ali ne radi sveopćeg dobra, već da bi kroz centralizirano zakonodavstvo određena nadnacionalna interesna (korporatistička) grupacija totalitarno vladala nad stanovnicima Europe, a potom i svijeta.

Dok sam u novinama uglavnom čitao izjave političke, ekonomske ili akademske stručne elite o nužnosti ulaska u EU radi nekog našeg apstraktnog boljitka (nikad zapravo objašnjenog), do mene su 'terenskim' putem stizale potpuno drugačije informacije. Recimo, gospođa koja 45 godina živi u Parizu, poprilično apolitična, i u razgovoru se usput požalila kako u Francuskoj, zemlji koja je tradicionalno znala cijeniti uživanje u životu, nikad nije bilo gore nego otkad su ušli u EU. Jedan drugi prijatelj je ispričao kako mu je prijatelj iz Češke ispričao da su navečer, onog dana kad je Češka ušla u EU, svi na ulicama slavili i mahali zastavama, a već doslovno drugog jutra svi su plakali – kad su vidjeli cijene koje su se odmah pojavile po dućanima. Treći čovjek je pričao kako je poslovno bio u Mađarskoj i iznenadio se kad je vidio masovne demonstracije protiv Europske unije. Kad se začudio, njegov poslovni kolega, Mađar, rekao mu je da to nije ništa čudno, da se takve demonstracije stalno zbivaju. Zanimljivo, pomislio je i očekivao da će, vrativši se u Hrvatsku, u nekim novinama pročitati nešto o tim burnim zbivanjima u susjednoj državi. Na njegovo iznenađenje, ali ne i na naše – nigdje ni slovca.

Tamo gdje sam u to vrijeme živio, u brežuljkastom kraju blizu Bregane i slovenske granice, hrvatski seljaci se i dalje često druže sa slovenskim kolegama, kao što čine već desetljećima, pa su iz prve ruke slušali o lošim posljedicama slovenskog članstva u Uniji po seljake. I tako dalje, i tako dalje. Tako da ispada da su suvremene komunikacije podijelile ljude, umjesto da ih povežu. Što je logičan ishod činjenice da se sve one nalaze u piramidalnom vlasništvu svakojakih korporacija, koje se negdje visoko na vrhu zamotanom sivim oblacima, sve spajaju u jednu veliku korporaciju.

No, da vidimo može li se negdje u novinama možda iščitati između redova prava, korporatistička priroda EU. Da ne zaboravim spomenuti - mjerit ćemo djela, a ne riječi. Je li EU doista korporatistička država?

Kapitalizam s gmazovskim licem

U ožujku 2011. radili su se planovi za blokadu svih pristupa glavnom gradu EU, kako šefovi država ili vlada EU ne bi 24. ožujka mogli stići na redoviti proljetni sastanak Europskoga vijeća. Europski kongres radničkih sindikata razmišljao je o toj blokadi, pisalo je, a čak i da se ne slože sindikati svih država članica, blokadu bi proveo Opći savez belgijskih radnika. Belgijanci bi štrajkom prekinuli željeznički i zračni promet i zatvorili zračne luke, dok bi radnici svojim tijelima zapriječili prometnice, uz pomoć njemačkih i francuskih sindikata.

Čemu takav taktički pothvat širokih razmjera? Pa zato jer očito nitko u EU ne želi slušati. Nico Cue, glavni tajnik metalske sekcije belgijskog sindikata je rekao: „Da sa svih strana Europe u Bruxelless dovedemo i 100 000 radnika, ništa ne bismo promijenili. Jednostavno nas ne žele slušati.“

Baš tako, ne žele, niti su ikad željeli

Sigurno ne EU koju u šaci drži mali broj korporatista i sve što radi jest u njihovom interesu. To je ono što žulja radnike Europe, jer je proljetni summit EU 2011. na dnevnom redu trebao imati Pakt o konkurentnosti koji su sastavili okosničari Europe, Angela Merkel i Nicolas Sarkozy, koji i nisu toliko različiti kako se ponekad čini, pogotovo s obzirom na činjenicu da su i jedan i drugi zeleno svjetlo za preuzimanje vlasti na „demokratskim“ izborima u svojim zemljama dobili, kako piše Daniel Estulin, upravo na sastancima skupine Bilderberg, jednog od operativnih tijela Elite.

Uglavnom, među šest predloženih točaka osovine Merkel- Sarkozy, dvije su posebno razljutile radnike, mada one ne bi više nikoga trebale iznenađivati. To su ukidanje automatskog godišnjeg usklađivanja plaća s indeksom inflacije te sveeuropsko povećanje dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina. Naravno, kaže se u novinama, Sarkozy je u jeku krize obećavao da će se globalno preslagivanje (uobičajena igra riječima, koja zapravo znači globalno porobljavanje) iskoristiti za izgradnju „kapitalizma s ljudskim licem“, koji neće biti usmjeren samo na maksimiranje dobiti nego će i biti i društveno odgvoran.

To bih htio vidjeti. Ipak sve više dobivamo kapitalizam s gmazovskim licem, a Sarkozy je jednostavno lagao govoreći je cilj EU izgraditi „društveno-tržišno gospodarstvo“. Pisalo je dalje da se taj francusko-njemački prijedlog temelji na liberalnom načelu rezanja troškova. To je klasični novoorvelovski izraz, jer u tim kategorijama su ljudi i njihove potrebe uvijek tek „troškovi“. Spominjala se tu i nekakva solidarnost, u čemu ima istine - svima nam se nudi zajednička mračna sudbina. Čelnik europskih socijalista Poul Nyrup Rasmusen je ispravno rekao: „Taj bi ultraneoliberalni prijedlog pretvorio države članice u podružnice jednog korporacijskog tijela i dodatno oslabio one već slabe. Siromašna država odgovara samo bogatima.“ (Naglasak dodan.)

U slijedećem nastavku (ili možda dva) provest ću vas kroz hrvatska iskustva vezana uz ulazak u EU kako sam ih ja zapamtio i shvatio, zabilježio i pohranio u kuvertama  novinskim izrescima. Shvatite to kao niz sličica koje će vam možda biti dobar podsjetnik onda kad se isto počne događati i oko vas.

Za kraj ovog dijela, evo jedne sažetog opisa prirode Europske unije:

„Europska unija nije zastupnička (parlamentarna) demokracija, nego neoliberalna federalna diktatura korporativnih interesa. Neoliberalni kapitalizam sa svojom politikom i ideologijom isključivo oplođuje kapital na strani privilegirane bogate manjine nasuprot sve siromašnije većine. To je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita.Takva EU politika radi u korist sitne gospodarsko-političke elite i korporacija na štetu većine građana. Neoliberalna se politika kroz institucije EU provodi na različite načine i obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU, nego i na države-pristupnice, kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članicama, nameće kao uvjet ulaska u EU.“

Nema tu slučajnosti. Podsjetite se na to onim citatom sa samog početka.

]]>
Mon, 3 Mar 2014 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/43462/kmisak-ispravljanje-krivog-krastavca.html
K.Mišak: Budućnost vidimo srcem http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/41871/kmisak-buducnost-vidimo-srcem.html Da li ste znali da naša fiziologija reagira tri sekunde ranije na događaj koji tek treba da se desi? I da u toj reakciji srce i mozak tijesno surađuju. Te da srce reagira prije mozga. Zbog čega je prirodno zaključiti da je ljudsko "ja" čista iluzija. A naša svijest nelokalna i netemporalna. Nemoguće? Nemoguće je stav, a ne činjenica. ]]>

Ako pokušate igdje pronaći definiciju vremena, nećete je naći. Ili ćete ih naći stotine. Što zapravo opet znači – da je nećete naći.

Nitko ne zna što je vrijeme, pa niti zašto je strijela vremena usmjerena od 'prošlosti' prema 'budućnosti'. Štoviše, kad bi se sudilo samo prema fizikalnim jednadžbama, vrijeme bi jednako ispravno moglo teći i unatrag. Mnogi su stoga – razmatrajući i prirodu percepcije – utemeljeno zaključili da bi dojam prolaska vremena mogao biti tek prikaz u svijesti. Jedini „čvrsti“ dokaz o prolasku vremena koji imamo jest propadanje stvari, starenje, entropija…Vrijeme je mjera propadanja. Dosta pesimistični prikaz, ali ne nužno i točan.(Vidi prve tri rečenice teksta) .

Ostanimo još malo kod svijesti. Mnogi fenomeni - poput snova s predskazanjima, slutnji koje se pokažu istinitima, ljudi koji imaju dar prekognicije – pokazuju da je moguće na neki egzotičan način ponekad pribaviti informacije iz prošlosti ili budućnosti, kao da te dvije kategorije postoje simultano s onime što percipiramo kao sadašnjost.

No, manje je poznata, ali puno dramatičnija spoznaja da svi mi neprekidno „virimo“ u budućnost nekoliko sekundi. Uglavnom toga nismo svjesni, ali fiziološki mehanizmi našeg tijela itekako jesu. O tome zorno svjedoče stotine eksperimenata o čijim će rezultatima biti riječi. Ti rezultati se nama laicima mogu činiti tek kao zanimljivi kuriozitet, ali u biti riječ je o podacima koji bi iz temelja mogli promijeniti sliku svijeta kakvu nosimo ugrađenu u sebe. U svijetlu tih podataka svijet svakako više nije rigidno i zadano mjesto na kakvo smo naučeni.

Ne zaboravimo reći i ovo – kao što nitko ne zna što je to vrijeme, jednako tako nitko ne zna niti što je to svijest, kakva je njezina priroda, otkuda izvire…. Ali ipak imamo iskustvo i jednog i drugog. Zanimljive se stvari zbivaju kad se te dvije velike nepoznanice spoje.

Osam desetljeća eksperimenata pokazuje da svijest može puno više nego bi joj to dopuštale sposobnosti koje joj inače pripisujemo, a možda i puno više no što je pristojno pomisliti. Treba li nas to čuditi? Pa ona predstavlja naš cjelokupni doživljaj svijeta, nas samih, pa i samog vremena.

SEKUNDE IZ BUDUĆNOSTI

Rezultati pokusa koje je prije nekoliko godina proveo profesor Dick Bierman, psiholog na Sveučilištu u Amsterdamu, ukazuju da ljudi doista posjeduju ‘šesto čulo’ pomoću kojeg mogu vidjeti budućnost, kao i to da je moguće pribaviti mjerljivi znanstveni dokaz za postojanje stvarnosti iza do tada anegdotalnih fenomena kao što su moć predviđanja budućnosti kod medijâ, izvanosjetilna percepcija, déja vu ili vidovitost, ali i pojave iz svakodnevnog života, poput intuicije ili instinkta. Bierman je pokazao da naš mozak stalno vidi tri sekunde u budućnost.

A nije čak bio ni prvi u tome.

Kako su fiziološke studije pokazale da tijelo često registrira anomalnu informaciju, ali ona ne prelazi prag svjesnosti, Bierman je eksperimente izveo pomoću bolničkog skenera za mozak.

Izvana gledano nisu se razlikovali od običnog medicinskog pregleda u kojem pacijent legne na stol koji ga potom uvuče u skener. No, u ovim situacijama skener je bio dio jednog od najtemeljitijih paranormalnih eksperimenata svih vremena, onoga kojim se namjeravalo dokazati je li moguće predviđati budućnost. Rezultati Biermanova pokusa nisu bili usamljeni, već u skladu s podacima mnogih drugih znanstvenika i istraživača paranormalnih pojava, a profesor Brian Josephson, profesor na Cambridgeu i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, nazvao je sve te dokaze »vrlo intrigantnima«, dodavši da se »čini kako nam te informacije dolaze iz budućnosti«, da »fizika ne objašnjava zašto ne možemo vidjeti budućnost« te da se »vidovitost u fizici jednostavno ne može posve isključiti«. Profesor Bierman postao je pak uvjeren da je vrijeme, kako ga mi vidimo, samo iluzija te da nema argumenata za neprihvaćanje postojanja predosjećaja, koji su po njemu podjednako normalni kao i prisjećanje na prošle događaje. Vjerojatno bi se s njime složio i Einstein, koji je granicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti opisao kao »vrlo upornu iluziju«.

Pravi naziv za takve fenomene jest ‘predosjećaj', jer nam iz budućnosti ne dolaze čvrste činjenice, nego naslućivanja.

Da bismo saznali kako se Bierman zainteresirao za ova istraživanja, moramo se vratiti koje desetljeće unatrag.

BUDUĆNOST MOŽE DOPLUTATI KROZ VRIJEME

Niz je godina američka vojska bila fascinirana tim fenomenom pa je utemeljila tajni program »Stargate«, koji je, u sklopu istraživanja gledanja na daljinu, istraživao slutnje i sposobnosti medija da predvide budućnost. Jedan od znanstvenika na programu »Stargate« bio je dr. Dean Radin, kojega je fascinirala  sposobnost »sretnih« vojnika da predvide budućnost. To su bili oni vojnici koji su preživjeli bitke unatoč naizgled nemogućim izgledima za to. Postao je uvjeren da misli, predosjećaji i – povremeno – pravi bljeskovi budućnosti mogu doplutati kroz vrijeme kako bi vodili vojnike i pomogli im da donesu odluke koju su im spasile život, i to tek na temelju tih anticipacija. Stoga je dr. Radin odlučio napraviti eksperiment kako bi provjerio svoje ideje.

Skupio je dobrovoljce za pokus s modificiranim detektorom laži, uređajem koji mjeri električne struje na površini kože. Ta se struja mijenja kada osoba reagira na događaj – u ovom slučaju radilo se o gledanju nasilnih slika ili snimki – i predstavlja električni ekvivalent straha. Radin je dobrovoljcima, nasumičnim redoslijedom kojeg je odredilo računalo, pokazivao slike s eksplicitnim seksom, nasiljem ili pak one umirujućeg sadržaja. Uskoro je otkrio da ljudi počinju reagirati na slike prije nego li ih vide. U tome nije bilo iznimke. Detektor laži je otkrivao da njihova fiziologija počinje davati signale straha unaprijed, da su subjekti počinjali ‘strahovati’ nekoliko sekundi prije no što bi zaista vidjeli sliku. I ovo se ponavljalo stalno iznova, iznad svake statističke mogućnosti koja bi to dopuštala. Radinov eksperiment odvijao se na sljedeći način:

Subjekti su sjedili ispred računalnog zaslona. Pet sekundi nakon klika mišem, na zaslonu se pojavila slika u boji, a nakon toga bi zaslon deset sekundi ostao zatamnjen. Drugim klikom miša postupak se mogao ponoviti. Računalni je program nasumice birao iz zbirke od 150 slika. Programski postupak izbora trajao je 0.1 sekundu. Svaki subjekt je kliknuo miš četrdeset puta i tijekom pojavljivanja tih četrdeset slika snimani su fiziološki parametri ispitanika. Neke slike imale su miran sadržaj lišen emocija, kao što su krajobrazi, portreti, voće, drveće ili životinje, dok su druge imale emocionalno nabijen sadržaj pornografske ili agresivne prirode. Radin je odlučio da u jednom kompletu bude svega pedeset slika emocionalnog sadržaja nasuprot stotinu neutralnih slika, kako bi se izbjegao efekt navikavanja koji bi nastao nakon prečeste pojave uzbuđujućih prizora.

ISTE REAKCIJE PRIJE I POSLIJE PREDSTAVLJANJA SLIKE

S obzirom na širok raspon mogućih reakcija na potresne slike, efekt slabog anomalnog predosjećaja mogao bi nestati ako bi se samo zbrojili rezultati svih subjekata. Radin je stoga odlučio u svoju studiju uključiti oblike pojedinačnih reakcija. Bilo je za očekivati da će se refleks na sliku pojaviti nakon njezine pojave na ekranu, ali da će to izrazito varirati od subjekta do subjekta. Osoba koja – fiziološki govoreći – na agresivne sadržaje reagira relativno mirno, pokazat će slične, relativno mirne reakcije i u svojim predosjećajima. Važnija od razlike u podsvjesnim reakcijama na neutralne ili uzbuđujuće slike je stalnost same reakcije pojedinca. Radin je postulirao da će fiziološki efekti, mjereni nakon predstavljanja slike, biti jednaki kao fiziološki efekti neposredno prije predstavljanja. Da bi postigao jednoobrazni kriterij, složenim je postupkom uveo tri fiziološka parametra.

Već na grafičkom prikazu rezultata bili su vidljivi oni nastali kao reakcije na emocionalne ili na neutralne slike, ne samo tijekom i nakon promatranja slika nego i ranije, prije no što ih je osoba vidjela. Efekt je bio osobito jasan u razlikama fiziološke reakcije na neutralne ili na emocionalne prizore – volumen krvi u prstima pokazao je najveći efekt – a bio je vidljiv tri sekunde prije pojavljivanja slike. Brzina srca preduhitrila bi sliku za dvije sekunde, a elektrodermalna aktivnost prethodila bi otprilike za jednu sekundu pojavljivanju emocionalno uzbuđujuće slike. Dakle, promjena u volumenu krvi očitovala je najjaču reakciju predosjećaja.

Radinovi rezultati bili su tako impresivni da se za njih zainteresirao dr. Kary Mullis, kemičar i dobitnik Nobelove nagrade, koji se odlučio i sam podvrgnuti eksperimentu. Prikopčan je na Radinove strojeve i pokazivane su mu emocionalno uzbuđujuće slike, a rezultati su bili nedvosmisleni.

»Bilo je sablasno«, rekao je Mullis, »mogao sam vidjeti oko tri sekunde u budućnost. Mi ne bismo trebali biti u stanju činiti tako nešto.«

I drugi istraživači diljem svijeta, od sveučilištâ u Edinburghu pa do Cornella u SAD-u, požurili su ponoviti Radinove eksperimente, još su ih poboljšali i potom dobili slične rezultate. Uskoro je otkriveno da kockari podsvjesno počnu reagirati malo prije nego što izgube ili dobiju. Američke su novine 15. travnja 1997. objavile priču žene koja je jednim žetonom osvojila bogatstvo na automatu za kockanje u Las Vegasu. Izjavila je da je slutila kako će jedan osobit aparat izbaciti jackpot. Nije igrala ni na jednom drugom aparatu nego je stajala čekajući svoj red baš na njega. Nakon sat vremena došla je na red, odigrala i aparat joj je isplatio jackpot od 12 milijuna dolara.

Isti efekt viđen je kod ljudi koje su zastrašivali životinjama – uređaji su zabilježili strah trenutak prije nego što su im te životinje pokazane. Šanse da bi se takve stvari dogodile slučajno iznose jedan prema nekoliko milijuna.

Gotovo sve važne znanstvene formule koje objašnjavaju kako svijet funkcionira dopuštaju dvosmjerni tok informacija iz budućnosti u prošlost i obratno, a čini se da se u našem svakodnevnom životu ta mogućnost, koju nazivamo prekognicijom ili predosjećajem, najizrazitije ‘pali’ onda kada je to najpotrebnije, dakle u opasnim situacijama. U ostalo vrijeme, tu osobinu držimo negdje u zapećku, odnosno zaključanu u podrumu našeg uma, a najčešće smo toliko malo uvjereni da tako nešto može postojati, da se ne obaziremo čak niti kada nam ti signali iz budućnosti donose važne informacije o opasnostima u kojima ćemo se naći. Istini za volju, što može poslužiti i kao malo opravdanje za nas same, treba reći da naše misli i naš mozak neprekidno stvaraju toliku ‘buku’ da se slab signal prekognicije teško probija kroz sav taj kaos.

A kada se probije – znači da je zaista zagustilo.

PREDOSJEĆAJI TRAGEDIJA

Mnogobrojne studije pokazuju da se prekognitivne vizije često odnose na tragedije. Slutnje nesretnih događaja četiri su puta učestalije od slutnji sretnih događaja. Najbrojniji su predosjećaji smrti, dok su nesreće na drugom, a bolesti na trećem mjestu. Razlog za to čini se očiglednim – tako smo duboko uvjereni kako percipiranje budućnosti nije moguće da naše prirodne prekognitivne sposobnosti ostaju uspavane. Poput nadljudske snage koju pojedinci iskazuju u po život opasnim situacijama, one se u našu svijest preliju tijekom kriznih trenutaka.

Dokumentiranih primjera prekognicije ne manjka. Jedinstveno vrelo egzaktno promatranih i preispitanih primjera fenomena očite prekognicije nudi časopis „Proceedings“, kojega je izdavalo „Društvo za psihička istraživanja“ (Society for Psychical Research), koje je 20. veljače 1882. u Londonu osnovao sir William Fletcher Barret, poznati profesor fizike iz Dublina. Društvo za psihička istraživanja uvijek se držalo zahtjeva da postupa u duhu ‘uzorne nepristranosti’, i nikada nije, u pogledu parapsiholoških fenomena čije se postojanje moglo dokazati, zauzelo stav u korist neke druge hipoteze, ili se pak izjasnilo za ili protiv nekog spiritističkog tumačenja. Činili su ga ugledni znanstvenici poput sir Olivera Lodgea, profesora fizike sa Sveučilišta u Liverpoolu, Henryja Sidgwicka, profesora psihologije na Cambridgeu, te sir Williama Crookesa, poznatog fizičara i kemičara.

Od mnogobrojnih primjera koje je zabilježilo i proučilo Društvo za psihička istraživanja, u svrhu ilustracije dat ću sažeti prikaz jednog slučaja koji se dogodio u siječnju 1887. u Brooklynu, tadašnjem predgrađu New Yorka.

Kapetan A. B. MacGowan dovezao se u pratnji svoja dva sina u grad i obećao im da će ih odvesti u kazalište te je već kupio tri karte. No dogodilo se nešto neobično, što je MacGowan ispričao za zapisnik časopisa Proceedings: »Istog dana kada smo nakanili poći u kazalište, učinilo mi se kao da mi neki glas neprekidno govori: ‘Nemoj ići u kazalište, odvedi dječake kući.’ Nikako nisam mogao potisnuti te misli, one su čak postajale sve upornije, tako da sam nekim prijateljima i dječacima naposljetku rekao da nećemo poći u kazalište. Prijatelji su me nagovarali tvrdeći da je okrutno dječacima uskratiti tu rijetku radost kada sam im već obećao da ćemo ići, a oni su se unaprijed radovali. Umalo da me nisu nagovorili. Međutim, one riječi su se ponovile i duboko se usadile u moju svijest. Sat vremena prije početka predstave odlučio sam: dječaci se vraćaju sa mnom u New York. Prenoćili smo u nekom hotelu u blizini željezničke stanice. Stidio sam se što me jedan tako neprovjereni osjećaj prisilio na takav postupak, ali nisam se mogao oteti njegovomu utjecaju.« Kasnije te večeri, vjerujem, MacGowanu više nije bilo žao. U kazališnoj dvorani izbio je požar. Izgorjelo je do temelja, a s njim i 305 posjetitelja.

PONEKO PREDOSJETIO 11.RUJAN 

Neki od suvremenih primjera u vezi su s tragedijom rušenja njujorških »blizanaca«. Ubrzo nakon 11. rujna počele su kružiti čudne priče o nekolicini sretnika koji su izbjegli napad. Zbog neobjašnjivog osjećaja nelagode, mnogi od njih su u zadnji tren promijenili svoje planove. Radilo se o suptilnom, upornom osjećaju da nešto nije u redu. Nitko nije govorio o tome, ali neposredno prije napada, ljudi su počeli mijenjati svoje planove radi nekog prešućenog instinkta. Jedna je žena osjećale jake bolove u trbuhu dok je čekala ukrcavanje na jedan od zlosretnih zrakoplova koji se zaletio u WTC. Otišla je u zahod gdje joj se stanje, samo od sebe, popravilo. Propustila je let, ali je ostala živa.

Uslijed kolektivne tuge i užasa, takve je priče bilo lako otpisati kao slučajnosti. Ipak, one ukazuju na zanimljivu i duboku istinu. Ako se, primjerice, manji broj ljudi nego inače odluči ukrcati na zrakoplov koji se kasnije sruši, to može ukazivati na podsvjesnu moć predviđanja budućnosti. Upravo se to i zbilo – zrakoplovi koji su se 11. rujna zaletjeli u tornjeve Svjetskoga trgovinskog centra bili su neobično prazni. Broj putnika bio je upola manji nego inače. Možda je jedan poluprazan zrakoplov moguće otpisati kao slučajnost, ali ne i sva četiri koja su bila dio te terorističke akcije.

Može li se očekivati da oni koji su najviše uključeni, to jest piloti, imaju bolje podešene instinkte od drugih? Da – i to se događa. Kad se 2000. godine srušio Concorde Air Francea, nije prošlo puno vremena prije no što su kolege poginulih u nesreći počeli govoriti o osjećaju slutnje i nagovještaja koji je zahvatio posadu i inženjere leta prije nesreće. Za francuske novine »Le Parisien« jedan od njih je anonimno ispričao o ‘morbidnom očekivanju nesreće’: »Imao sam osjećaj da ćemo tresnuti u tom predjelu«. Još je rekao: »Atmosfera u timu Concordea zadnjih nekoliko mjeseci, ako se ima hrabrosti priznati, bila je morbidno očekivanje nesreće. Bilo je to kao da čekamo da se nešto dogodi.« To nije slučaj samo sa zrakoplovima.

LJUDI PREDOSJEĆALI I ŽELJEZNIČKE NESREĆE

Parapsiholog William Cox je, u statističkoj studiji provedenoj nad dvadeset osam teških željezničkih nesreća koje su se dogodile u Americi, otkrio da se u dane nesreća na vlakove ukrcalo značajno manje ljudi nego u iste dane prijašnjih tjedana. Coxova otkrića navode nas na zaključak da svi mi možda neprestano nesvjesno pretkazujemo budućnost. Iako predviđanja nisu u tehnikoloru, očito su često dovoljno emocionalno snažna i uvjerljiva da ih ljudi poslušaju.

Prekognicija ili znanje o budućim događajima jedna je od najpotpunije dokazanih činjenica u parapsihološkim istraživanjima. Odlično dokumentirana i potvrđena spontana iskustva gomilaju se u arhivama institutâ. Osim toga, fenomen prekognicije u laboratorijima je eksperimentalno istraživan najsuvremenijim tehnikama i ona je prepoznata kao stvarno iskustvo.

Evo jednog primjera iz stotina anegdota o paranormalnome. Mnogo je izvješća o događajima u kojima je sudjelovao njemački fizičar i pisac Friedrich Wilhelm Weber (1813. – 1894.), autor epa Dreizehnlinden, koji svjedoče o njegovoj nadarenosti za prekogniciju. Jedne noći dok je čitao u sobi, začuo je buku praćenu glasovima seljaka kojeg je poznavao i koji je svojim kolima došao po Webera jer je njegova majka slomila nogu. Weber se spremio i doviknuo da će uskoro sići. Kada je izašao iz kuće, vani nije ugledao nikoga, iako se obzirao na sve strane. Jedan sat kasnije seljak se doista pojavio kako bi odvezao Webera do njegove majke koja je slomila nogu.

Međutim, u mnogim slučajevima budući se događaji ne zapažaju konkretno, nego se doživljavaju tek kao nejasan osjećaj. Takvo što nazivamo predosjećaj ili slutnja. Predosjećaji se često doživljavaju kao neobjašnjiv pritisak, unutarnji nemir, bojažljivost, a ne kao konačno prepoznata ‘spoznaja’ o nekom uznemirujućem događaju. Slutnja je emocionalna reakcija zasnovana na podsvjesnoj, prekognitivnoj impresiji koja ponekad osobu, koja je u takvom stanju, potiče da se odluči na poteze za koje ne zna zašto ih poduzima.

VRIJEME  U BOLNIČKOM SKENERU            

Profesor Dick Bierman doznao je za sva ova istraživanja i odlučio ih  odvesti korak dalje. Ponovio je eksperimente Deana Radina, ali je u mozgove volontera zavirio pomoću bolničkog skenera za magnetsku rezonanciju. Taj skener pokazuje koji je dio mozga aktivan dok se izvršavaju određene zadaće ili doživljavaju određene emocije. Iako su Biermanovi eksperimenti bili iznimno kompleksni, a njihova je analiza zahtijevala tjedne računanja, dvaput je izveo eksperiment s više od dvadeset dobrovoljaca.

U eksperimentima o predosjećaju, stanja uzbuđenosti temelje se na obično pogrešnim očekivanjima pa ih valja brižljivo isključiti. Subjekti ubrzo shvaćaju o čemu je u eksperimentu riječ. Postoje dosadne slike, a tek povremeno jedna koja izazove neku vrst emocija. Ako je pokazan niz neutralnih slika, subjekti će automatski pretpostaviti da će se uskoro pojaviti jedna koja će pobuditi emocije te će početi graditi reakciju odgovarajućeg fiziološkog očekivanja koje će postupno rasti.

Dick Bierman je svoje eksperimente pripremio nastojeći isključiti takve efekte koji bi omeli prepoznavanje prave prekognicije za kojom je tragao. Između ostalog, subjekti nisu znali svrhu eksperimenta nego su, čim se pojavila prva emocionalno nabijena slika, smatrali da je eksperiment završen. To ih je sprječavalo da grade bilo kakva očekivanja. S druge strane, Bierman je sebi stvorio problem, jer mu je bio potreban velik broj subjekata, s obzirom da je svaki pojedinačni test trajao vrlo kratko. Općenito, Biermanovi eksperimenti potvrdili su Radinove rezultate, čak i nakon što su isključene strategije očekivanja. Rezultati su jasno pokazali da obični ljudi mogu predvidjeti budućnost nekoliko sekundi unaprijed, a Bierman je naglasio da kod ljudi, s obzirom na ono što treba uslijediti, nastaju osjećaji, a ne jasno definirane ‘vizije’. No ako obični ljudi mogu slutiti što će se zbiti u budućnosti, možemo pretpostaviti da neki posebno nadareni mogu imati i vizije budućih događaja.

 SRCE NAJBOLJE VIDI BUDUĆNOST

 Eksperimenti koji mjere interakciju naše svijesti s materijom sadrže mnoga iznenađenja koja nam pokazuju da su mnogi od linearnih, uzročno-posljedičnih odnosa na kojima se zasniva naša percepcija ustvari konstrukcije nastale u našem mozgu, a ne način na koji svijet zapravo funkcionira, što je možda jedna od najvećih pouka proučavanja interakcije svijesti i onoga što doživljavamo kao vrijeme.

Znanstvenici s Instituta HeartMath proveli su niz eksperimenata kojima su ispitivali djelovanje svijesti na stanice, u skladu sa strogim protokolima i s ciljem da se ponove ranija istraživanja i proširi rad dr. Deana Radina, a također su dotaknuli i pitanje vremenskog slijeda. Pored galvanske reakcije kože koristili su i elektroencefalograf (EEG) za mjerenje promjena u cerebralnom korteksu te elektrokardiogram (EKG) za mjerenje ubrzavanja ili usporavanja srčanog ritma ispitanika.

U nekim od eksperimenata, ispitanici u istraživanju Instituta HeartMath su gledali u prazni, bijeli računalni zaslon. Nakon nekoliko sekundi na zaslonu bi se pojavila neka od slika. Jedna skupina slika trebala je umiriti ispitanike (na njima su bili prizori iz prirode i nasmijani ljudi) dok je druga skupina trebala  proizvesti emocionalno uzbuđenje (među njima su bile slike obdukcija i seksualni prizori). Računalo je iz skupine od četrdeset i pet slika pohranjenih na tvrdom disku nasumično odabiralo po jednu sliku neposredno prije njezina prikazivanja na ekranu. Cilj je bio otkriti u kojem točno trenutku dolazi do emocionalnog uzbuđenja u srcu, mozgu i ostatku tijela. Nadalje, prikazivali su ispitanicima slike u dva različita eksperimentalna stanja. Jedno je bilo osnovno stanje normalne fiziološke funkcije. Drugo je bilo stanje povišene srčane koherencije u kojem su njihova srca kucala neuobičajeno ujednačenim ritmom.

Prvo je otkriće bilo da srce reagira na slike, što za te istraživače i nije bilo iznenađujuće.

Neočekivano im je bilo otkriće da je srce reagiralo prvo, prije no što bi se na EEG-u pojavila bilo kakva mentalna aktivnost. Srce je opažalo prije mozga, a ne obratno.

Zapanjujući rezultat tih eksperimenata, koji je potvrdio i mnoge ranije navedene eksperimente, bio je da i srce i mozak reagiraju prije nego što se slika pojavi na zaslonu, prije nego što je nasumični generator slika u računalu uopće proizveo sliku.

Dakle, srce i mozak reagirali su na vrstu slike koja će se pojaviti na zaslonu nekoliko trenutaka prije nego što je računalo napravilo svoj slučajni izbor i prikazalo ga ispitaniku. Tijelo ispitanika zatim je reagiralo u skladu s emocionalnim podražajem slike, premda u objektivnom, realnom svijetu ni srce ni mozak još nisu bili izloženi tom podražaju. Riječima znanstvenika koji su vršili eksperiment: »Ovo istraživanje pruža čvrste dokaze da osjetilni aparat tijela neprekidno ‘skenira’ budućnost.«

Kanadski znanstvenici su u nizu eksperimenata obavljenih još 1949. godine opazili sličan fenomen. Ispitanici su bili epileptičari podvrgnuti operaciji mozga, a elektrode su im bile postavljene izravno na cerebralni korteks. Ispitanicima se nalagalo da u intervalima pomiču prste. Snimke korteksa pokazale su da su ispitanici imali porast aktivnosti neposredno prije nego što su im istraživači dali nalog »pripremite se da pomaknete prste«. Drugi tim znanstvenika ponovio je te rezultate 2000. godine. 

KAKO SURAĐUJU SRCE I MOZAK

Drugo istraživanje znanstvenika s Instituta HeartMath bavilo se pitanjem gdje se i kada u srcu, mozgu i ostatku tijela obrađuju intuitivne informacije primljene izvan svjesnog područja svijesti (dakle, u onome šro bismo mogli nazvati podsvijest ili nadsvijest), pa tako i one iz ‘budućnosti’. Kao glavne dijelove mozga uključene u taj proces otkrili su frontalni korteks te sljepoočno, zatiljno i tjemeno područje, a na sve njih utječe srce.

Zaključili su: »Dobiveni podaci ukazuju na to da srce i mozak zajedno sudjeluju u primanju, obradi i dekodiranju intuitivnih informacija. Na temelju tih rezultata i rezultata drugih istraživanja čini se da je intuitivna percepcija proces koji obuhvaća čitav sustav te u kojem glavnu ulogu imaju srce i mozak (a možda i neki drugi tjelesni sustavi).«

»Srce ima pristup domenama kvantnih informacija koje nisu ograničene vremenom i prostorom«, rekao je voditelj instituta dr. McCraty i dodao: »Ne postoji drugo objašnjenje osim da je svijest nelokalna i netemporalna.«

McCraty sada priprema novi niz znanstvenih radova kojima će postulirati teoriju utemeljenu na holografskim načelima što objašnjavaju na koji nam način intuitivna percepcija omogućava pristup energetskom polju koje sadrži informacije o ‘budućim’ događajima. Osim toga, priprema strogi novi skup protokola za eksperimente u kojima će se koristiti žive stanice iz tijela ispitanika kako bi se utvrdilo postoji li u stanicama slična prethodna reakcija na namjere koje odašilje ispitanik udaljen od njih.

MOZAK 'FALSIFICIRA' STVARNOST

Dr. Benjamin Libet još je jedan znanstvenik koji je proveo provokativan niz eksperimenata u kojima je bilježio točan trenutak u kojem moždana aktivnost pokazuje svjesnost osjeta na koži. Mjerio je kada koža postaje 'svjesna' osjećaja, a kada mozak. To ga je dovelo do otkrića »zakašnjenja od pola sekunde«. Libetovi eksperimenti mjerili su vremenski razmak između našeg izvođenja neke mišićne radnje, na primjer pružanja ruke kako bi dohvatili predmet, i trenutka u kojem naš svjesni um kaže »uzet ću taj predmet«.

Libet je zaključio da se naša svijest projicira unatrag u vremenu i tako povjeruje da je postala svjesna poticaja oko pola sekunde prije nego što se to zapravo dogodilo. Mozak je uvjeren da je postao svjestan neke radnje prije nego što se ona dogodila, iako ustvari postane svjestan radnje tek pola sekunde kasnije.

U svojoj knjizi „Iluzija korisnika: svođenje svijesti na pravu mjeru“ (The User Illusion: Cutting Consciousness Down to Size), danski popularno-znanstveni pisac Tor Norretranders napisao je: »Predstava počinje prije nego što mi to odlučimo! Čin započne prije nego li ga mi odlučimo poduzeti! Čovjek nije primarno svjestan. Čovjek je primarno nesvjestan. Ideja o svjesnom ‘ja’ kao gospodaru svega što ulazi i izlazi iz čovjeka je iluzija; možda korisna, no ipak iluzija.«

Spomenimo i studiju dr. Daryla J. Bema, profesora emeritusa na Sveučilištu Cornell, objavljenu u uglednom časopisu „The Journal od Personality and Social Psychology“ u siječnju 2011., koja je uvjerljivo demonstrirala sposobnost običnih ljudi da predviđaju budućnost.

Bemovo istraživanje sadrži neke od najboljih dokaza ikada iznijetih u prilog tvrdnji da čovjekova svijest ima izravan pristup događajima u budućnosti. Između ostalog, dr. Bem je htio vidjeti hoće li se ljudi ‘sjećati’ riječi koje su pobliže proučili tek nakon što su u vezi tih riječi testirani.

Eksperiment je započeo time što je Bem sudionicima dao test u kojem su morali zapamtiti određene riječi iz rječnika. Kada su to napravili, on je nasumično izabrao neke od navedenih riječi iz rječnika i naložio sudionicima da ih pažljivo prouče, da nauče njihove definicije, da ih uvježbaju koristiti i da ih usvoje. Ispostavilo se da su riječi koje su proučavali u budućnosti (nakon testa) postale riječi koje su najlakše zapamtili u prošlosti (tijekom testa).

Drugim eksperimentom je dr. Bem pokazao da emocionalni učinak viđenja neke erotske slike zapravo putuje unatrag kroz vrijeme. Zaslon računala pokazivao je dvije ‘zavjese’. Sudioniku je rečeno da se iza jedne od njih nalazi slika i on treba pogoditi iza koje. Slika je odabrana nasumce, ali tek nakon pokušaja pogađanja. Rezultat je bio sljedeći: kada je računalo odabralo neku erotsku sliku, sudionici su u većem broju slučajeva pogodili iza koje će se zavjese slika pojaviti, što bio prosjek u 53 posto pokušaja, dok neutralne ili negativne fotografije nisu imale takav učinak.

Ta vrlo kvalitetna istraživanja, uz druga ranije navedena, bacaju sasvim novo svjetlo na pitanje prirode vremena, a posljedično prirode ‘stvarnosti’ same i ulozi naše svijesti u njezinom oblikovanju.

Naš mozak može obraditi samo pedesetak informacija u sekundi, dok naš podsvjesni um obrađuje približno jedanaest milijuna informacija u sekundi. Dakle, svjesni mozak, kaže dr. Brad Blanton u svojoj knjizi „Radikalna iskrenost“ (Radical Honesty), neprestano racionalizira kako bi objasnio ono što je podsvijest već izvršila. Te priče zvuče razborito, no one su izmišljene tek nakon pojave činjenice. Fizičar Roger Penrose sugerirao je da bi »primjena uobičajenih fizikalnih pravila, koja vrijede za vrijeme, u razmatranjima svijesti zapravo bila velika pogreška.« Iako se naši bistri, svjesni umovi drže ugodne iluzije da oni vode glavnu riječ, ustvari su samo dio slike koja je tako velika da je možda nikada nećemo moći pojmiti.

KAKO ČUTI PREDOSJEĆAJ

Dr. Jessica Utts sa Sveučilišta u Kaliforniji, koja je radila za američku vojsku i CIA kao neovisni promatrač njihovih istraživanja paranormalnog, vjeruje da mi stalno preispitujemo budućnost i to znanje koristimo kako bi donijeli bolje odluke. Problem s predosjećajem je što se čini tako maglovitim i nejasnim da se ne možemo osloniti na njega u donošenju pouzdanih odluka. No postoji puno slučajeva kada su ljudi zažalili zato što nisu poslušali predosjećaj.

Godine 1966. urušio se vrh brda ugljena i pomeo školu u Aberfanu, ubivši 144 ljudi, uključujući 116 djece. Psihijatar dr. J. S. Barker posjedovao je vrijednu zbirku predskazanja katastrofe u Aberfanu. Na javni poziv primio je 76 pisama o predskazanjima, od kojih se za 24 moglo potvrditi da su se doista zbila prije događaja. Svi detalji iz pisama dali su jasnu sliku katastrofe, spominjalo se čak i ime sela. Oni koji su imali tu viziju osjećali su dugo vremena prije katastrofe, a neki tek neposredno prije nje, nemir različitog intenziteta.

Jedna od tih osoba bila je i djevojčica koja je poginula. Nešto ranije nego li je otišla u školu rekla je mami: »Sanjala sam da sam išla u školu i da tamo nije bilo škole. Nešto crno ju je prekrilo.« Jedan stanovnik Aberfana je tjedan dana prije nesreće sanjao o tome kako djeca viču, zatrpana pod lavinom ugljena. Drugi je sumještanin dva tjedna prije nesreće sanjao školu, zaplakanu djecu i smolastu crnu, sluzavu masu. Treći je u noći prije nesreće odjednom imao viziju škole i djece odjevene u narodnu nošnju Walesa kako lebde u nebu. Četvrti je primio poruku od »duhova«, a odnosila se na preko stotinu djece okružene crnom truleži. Velik dio takvih slutnji o katastrofi doživjeli su ljudi koji nisu stanovali u Aberfanu već u drugim, često udaljenim mjestima.

Na temelju tih zapanjujućih činjenica, dr. Barker je u suradnji s engleskim novinama „Evening Standard“ – a posebno sa znanstvenikom Peterom Fairleyem – u Londonu osnovao institut pod nazivom „Ured za predosjećaje“ (Premonition Bureau), u ono vrijeme jedini te vrste na svijetu, koji je registrirao i obrađivao unaprijed iznesene slutnje budućih događaja. Za njegovim su primjerom krenuli i drugi, pa je u lipnju 1968. u SAD-u osnovan „Središnji registar predosjećaja“ (Central Premonition Registry), a u Njemačkoj su prekognitivni snovi sabirani i arhivski sređivani već od 1954. u „Institutu za rubna područja psihologije“ u Freiburgu.

Pitanja koje se meni nameću – nakon što je ustanovljeno da cijelo vrijeme nesvjesno skeniramo budućnost – jest možemo li nekako osvijestiti ili uvježbati prepoznavanje tih suptilnih informacija koje stižu do nas? Osim u sportskoj kladionici, mogu zamisliti još desetke korisnih primjene te svima nama urođene, a potpuno zanemarene osobine.

Ali za mene puno važnije pitanje koje proizlazi iz svega navedenog jest – kakva je zapravo prava priroda svijeta, svijesti i vremena ako su ovakve pojave  sastavni i neodvojivi dio našeg svijeta? Odbacili smo ih kao nemoguće, ali ne treba zaboraviti jednu rečenicu koju sam čak napisao na dasku police iznad glave da mi stalno bude pred očima:

Nemoguće je stav, a ne činjenica.

 

            

]]>
Mon, 17 Feb 2014 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/41871/kmisak-buducnost-vidimo-srcem.html
K.Mišak: Opasnost iz kutije s mašnom http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/40322/kmisak-opasnost-iz-kutije-s-masnom.html Planetarna diktatura koju se želi izgraditi trebala bi biti zasnovana na kontroli emisije ugljičnog dioksida tj. na laži da čovjek proizvodi CO2 koji uzrokuje klimatske promjene. U bliskoj budućnosti predviđam brojne pokušaje da se nova karbonska valuta predstavi kao spasonosan odgovor na globalne izazove, kao što su: smanjenje siromaštva, kontrola populacije, kontrola nad okolišem, globalno zatopljenje i raspodjela energije i ekonomskog bogatstva.Dakako, to će zahtijevati i autoritarnu središnju kontrolu nad svim aspektima naših života, od kolijevke do groba. ]]>

Prije nekoliko mjeseci na ovom ste mjestu mogli pročitati dva teksta na temu prijevare oko postojanja globalnog zatopljenja u sadašnje vrijeme te druge razine prijevare koja kaže da je za globalno zatopljenje (ili klimatske promjene) kriv čovjek koji ga je stvorio svojom djelatnošću. Tekstovi su i dalje negdje niže pa se možete podsjetiti. Ovog puta pozabavio bih se pitanjem zbog čega je ta laž vladajućim nadnacionalnim strukturama toliko važna da od nje ne odustaju ni pod koju cijenu niti se obaziru na bilom kakav podatak, već samo guslaju svoje. 

Postoji bar nekoliko razina odgovora do kojih su došli ljudi koji su o tome razmišljali. Ja vjerujem da su svi ti odgovori točni jer operacija ili spin „globalno zatopljenje“, kao i mnoge drugi lukavo izvedeni šahovski potezi, djeluje istovremeno na nekoliko razina. Nikad se ne smije potcijeniti inteligencija koja se krije iza agende promjene svijeta, ljudskog društva i same biti i shvaćanja ljudskosti. No, ta inteligencija lišena je empatije koja je temeljni izvor mudrosti, pa se može reći da su master-mindovi iza agende inteligenti, ali ne i mudri. Inteligencija i bez mudrosti, kao što vidimo na puno primjera u povijesti, može biti ubojito efikasna.

Jedna razina odgovora o svrsi laži o globalnom zatopljenju jest da se želi stvoriti iluzija globalnog problema za koji bi bilo potrebno globalno rješenje za koje bi bilo dobro stvoriti globalnu vladu. U redu, slažem se, naznaka otome svakako ima. Druga razina jest da se želi ograničiti razvoj zemalja ograničavanjem razvoja njihovih industrija, što također ima temelja u nekim pojmovima koje je uveo jedan od potrčaka i operativaca korporatista, slavni Brzezinski, spominjući meni nikad poptuno jasne pojmove „postindustrijsko“ i „postdemokratsko doba“.

Treća razina odgovora jest da ideja globalnog zatopljenja služi da se opravda (tek poluslužbeno priznat) program zasipavanja atmosfere kemikalijama, tzv „chemtriling“. Prema toj tezi, umjetno stvaranje naoblake bi povećalo albedo Zemlje. Albedo je reflektivna sposobnost. Znači, čim bi se više svjetlosti reflektiralo natrag tim bi manje ušlo u atmosferu pa bi se smanjilo globalno zatopljene jer bi se tako hladilo atmosferu. Kao da se već dovoljno ne hladi i sam, što idi svatko tko nema jako krmeljave oči.

I taj odgovor je vjerojatno točan.

I sad idemo na četvrti odgovor koji još nije šire prepoznat, ali ja bih rekao da je on zapravo najbitniji – a to je stvaranje pretpostavki za promjenu same naravi novca i stvaranje tzv „karbonskog novca“, neke vrsti energetskog certifikata koji se dodjeljuje, nalik bonu za mobitel, na neko vrijeme, a i na temelju toga koliko sustav procijeni da je čovjek pridonio ili nije pridonio povećanju CO2 u atmosferi. Jer ne zaboravite – svi smo mi neprijatelji planeta jer izdišemo CO2, luči se i zbog našeg grijanja i tople vode, i kad navečer čitamo pa koristimo struju prilikom čije se proizvodnje također stvara CO2…Stvarno, lukav ali dijaboličan plan kako napraviti čovjeka neprijateljem samom sebi.

"Karbonska valuta"- zamjena za sve valute

Nasilno implementiranje ideje o globalnom zatopljenju (koja u sebi sadrži ideju da je svatko od nas neprijatelj Planeta i da je trošenje energije neka vrst zločina) odličan je temelj za uvođenje  globalne elektroničke valute.

Rekao bih da je namjera uvesti potpuno novu vrst valute, koja će biti globalna i koja će zamijeniti sve papirnate valute i potpuno promijeniti tj. centralizirati ekonomski sustav.

Već ima  ime: „karbonska valuta”.

Karbonska ili ugljična valuta trebala bi biti temelj novom ekonomskom sustavu koji se neće zasnivati na cijeni već na energiji - njenoj proizvodnji i potrošnji.

Mali korak prema tom cilju su vijesti poput: „Švedska šalje gotovinski novac u povijest“ u kojoj je pisalo da „Švedska ne misli uvesti euro, nego u potpunosti ukinuti papirnati novac i uvesti virtualnu valutu.“ Ukidanje valute, pisalo je, potaknuto je i izrazitim porastom pljački i krađa, a  ''averzija prema gotovini počela se intenzivnije osjećati prošle jeseni kada se dogodila jedna od najspektakularnijih pljački u našoj zemlji uopće. Lopovi su se helikopterom spustili na krov vozila koje je transportiralo novac i odnijeli kruna u milionskom iznosu. Od tada se u javnosti sve češće čuju glasovi za uvođenjem tzv. 'virtualne valute'', objasnio je Jonas Milton iz Središnje banke u Stockholmu. Mo’š mislit. Puca ljudima prsluk za banku. Drugi stručnjak je rekao da „oni koji isključivo plaćaju gotovinom, najčešće imaju razloga i nešto skrivaju.”

Uobičajeni argumenti za ukidanje fizičkog novca su da je nespretan za rukovati, težak, prljav, da ne ostavlja trag kad se njime rade financijske transakcije. Dok u SAD-u novčanice i kovanice još uvijek predstavljaju 7 posto ukupne ekonomije, u Švedskoj - koja je, prema Svjetskom ekonomskom forumu, prošle godine bila najuspješnija u Izvještaju o globalnoj informatičkoj tehnoogiji -  gotovina je još rijeđa. Švedska je bila i prva zemlja koja je uvela novčanice, daleke 1661, a sad će biti prva koja će ih ukinuti. Baš zanimljivo kako se povijest vrti u krugu. U mnogim švedskim gradovima javni autobusi ne primaju gotovinu; mali ali rastući broj poslova prima samo kartice; neki bankovni uredi u potpunosti su se prestali koristiti gotovinom; čak se u nekim crkvama prilozi mogu davati karticom. Svijet bez gotovine dovodi nas u pravu ovisnost o kontrolnom sustavu. Znate o čemu pričam ako vam bar jednom uređaj na blagajni nije htio prihvatiti karticu. Tada ste imali alternativu. A u budućnosti bez gotovine? Osim toga, društvo bez gotovine je društvo koje ima problema s privatnošću. No, što je privatnost i bivanje pod stalnim nadzorom uz takve beneficije kao što su povećanje sigurnosti, pad korupcije, pad sive ekonomije i pad kriminala, pitam vas ja? Da ne spominjem propast džepara, nacionalnog neprijatelja broj 1.

Karbonska valuta kao odgovor na globalne izazove

No, i takva elektronska valuta samo je prelazna stepenica. Diktatura koju se želi izgraditi trebala bi biti zasnovana na ugljičnom dioksidu tj. laži da čovjek (proizvodnjom energije za život) proizvodi CO2 koji uzrokuje klimatske promjene. U bliskoj budućnosti predviđam brojne pokušaje da se nova karbonska valuta predstavi kao konačni odgovor na globalne pozive za smanjenje siromaštva, kontrolu populacije, kontrolu nad okolišem, globalno zatopljenje, raspodjelu energije i sveobuhvatnu raspodjelu ekonomskog bogatstva. Nekom čudnom slučajnosti, ona će zahtijevati i autoritarnu središnju kontrolu nad svim aspektima naših života, od kolijevke do groba.

Karbonska valuta temeljila bi se na redovitoj raspodjeli  raspoložive energije ljudima u svijetu. To zvuči tako humano i pošteno, zar ne?

Ne upotrijebi li se u određenom periodu, valuta će isteći (poput mjesečnih minuta u vašoj pretplati za mobitel), tako da isti ljudi mogu primiti novu raspodjelu na temelju novih kvota za proizvodnju energije za sljedeće razdoblje. Budući da lancem opskrbe energijom već dominira svjetska elita, uspostavljanje kvota za proizvodnju energije ograničit će količinu karbonske valute u bilo kojem danom trenutku. A kvote za proizvodnju energije već se indirektno uvode kroz sustav karbonskih kredita. Naime, sve proizvodne djelatnosti na svijetu imaju obavezu smanjiti lučenje CO2. Kad ga više tehnološki ne mogu smanjivati, tada mogu pomoći i financirati taj postupak u nekim drugim, nerazvijeniji dijelovima svijeta. O tome dobivaju potvrdu, da su s toliko i toliko novca pridonijeli smanjenju lučenja CO2. Takvim se potvrdama („karbonskim kreditima“) danas već naveliko trguje, baš kao i sa svim ostalim vrijednosnim papirima.

Također, karbonska valuta prirodno će ograničiti proizvodnju, proizvodnju hrane i kretanje ljudi. Lokalne valute bi neko vrijeme ostale u igri, međutim s vremenom bi nestale i bile potpuno zamijenjene karbonskom valutom, slično kao što je euro tijekom vremena zamijenio pojedinačne europske valute.

Ideja tehnokracije

Korijeni društvenog pokreta zvanog tehnokracija, s njegovim obračunskim sustavom koji se temelji na energiji, mogu se pronaći još u 1930-ima, kada ga je skupina inženjera i znanstvenika ponudila kao rješenje za Veliku depresiju. Glavni znanstvenik u pozadini tehnokracije bio je M. King Hubbert, geolog koji će kasnije (1948.-1956.) iznijeti sada slavnu teoriju vršne proizvodnje nafte. Hubbert je ustvrdio da će otkriće novih rezervi energije i proizvodnja energenata u jednom trenutku biti nadmašeni potrošnjom i stoga na posljetku uzrokovati ekonomski i društveni kaos. Zvuči baš kao netko tko bi mogao poučavati geofiziku na Sveučilištu Columbia i primiti mnoge počasti poput Rockefellerove nagradu za javnu službu 1977. godine. (U iluminatskom novogovoru to znači: za službu Eliti). Gle, sve se to doista i zbilo!

Godine 1933. Hubbert i Howard Scott ustanovili su organizaciju zvanu Tehnokracija d.d. (od grčkih riječi techne, što znači “vještina”, i kratos, što znači “vladavina”. Prema tome, to je vladavina vještih inženjera, znanstvenika i tehničara, za razliku od vladavine izabranih dužnosnika. Uvijek sam se pitao tko bi i po kojim kriterijima trebao birati te vladajuće tehnokrate.) 1934. godine objavili su knjigu Tečaj o tehnokraciji (Technocracy Study Course),  od koje potječe većina modernih tehnokratskih razmišljanja. Integralni dio tehnokracije bio je implementiranje ekonomskog sustava zasnovanog na raspodjeli energije umjesto na cijeni. Predložili su zamjenu tradicionalnog novca energetskim kreditima. Bio je to prvi nagovještaj pokreta za očuvanje okoliša u SAD-u (stvorenog i od samog početka manipuliranog od strane Rockefellera i škvadre), a ideja o smanjivanju potrošnje karbonskih goriva zbog navodnog globalnog zatopljivanje u stvari je proizvod rane tehnokratske misli.

Tehnokratsko rješenje djelotvornosti društva jest raspodjela raspoložive energije i mjerenjem potrošnje kako bi se pronašlo stanje “ravnoteže”. Ideja je bila da da građani dobiju energetske certifikate kako bi sudjelovali u ekonomiji: “...[energetski certifikati] izdaju se individualno cjelokupnom odraslom stanovništvu...”;  “Podaci o prihodu pojedinca i njegovoj stopi potrošnje čuvat će se u Distribucijskoj sekvenci, tako da Distribucijskoj sekvenci bude jednostavno u svakom trenutku utvrditi saldo određenog potrošača...”; “Prilikom kupnje bilo dobara ili usluga, pojedinac predaje energetske certifikate koji glase na njegovo ime i ispravno su ovjereni i potpisani...”;  „Jedna jedina organizacija upravlja i vodi čitav društveni mehanizam. Ista organizacija ne samo da proizvodi nego i distribuira sva dobra i usluge...”

Jedna, jedina organizacija?

 Hm, zvuči nekako prikladno.

Dvije glavne razlike između novca zasnovanog na cijeni i energetskih certifikata su u tome što novac pripada njegovom nositelju, dok su certifikati individualno registrirani na svakog građanina, ali mu ne pripadaju. Novac traje, a certifikati istječu. Ovo drugo bi, očito je, potpuno spriječila bilo kakav oblik štednje ljudi i vjerojatno kao posljedicu potpuno ukinulo privatno vlasništvo.

Pokret tehnokracije je i danas vrlo živ (njihove ideje još i življe) pa je 2005. utemeljena Mreža europskih tehnokrata (Network of European Technocrats, NET) kao “autonomni istraživački i društveni pokret čiji je cilj istraživati i razvijati kako teoriju, tako i izgradnju tehnokracije” te implementirati globalnu energetsku politiku. S obzirom na vezu između pokreta za očuvanje okoliša, globalnog zatopljivanja i tehnokratskog koncepta energetskih certifikata, moglo bi se očekivati da će ta zajednica predložiti karbonsku valutu. To se i dogodilo.

Karbonska valuta je već u medijima

Ako mislite da je sve ovo nekakva fantazmagorija, izmaštani scenarij neke SF-priče, moram vas nažalost razuvjeriti. U tome će mi pomoći mnogi novinski naslovi i citati.

1995. je Judith Hanna u članku “Prema globalnoj karbonskoj valuti” u znanstvenom časopisu New Scientist napisala: “Predlažem da se postavi globalna kvota za godišnje sagorijevanje fosilnih goriva te da je se ravnomjerno raspodijeli na sve odrasle osobe u svijetu.”

2006. je prestižni Harvard International Review objavio članak “Nova valuta” u kojem je pisalo: “Onima koji žele usporiti globalno zatopljivanje najbolje bi bilo da krenu smjerom stvaranja jakih nacionalnih karbonskih valuta. (…) Globalno zatopljenje smatra se pitanjem očuvanja okoliša, međutim najbolje upute neće se pronaći u kanonu zakona očuvanja okoliša. Sveprisutnost ugljika u svjetskom gospodarstvu zahtijeva da svaki režim koji želi ograničiti emisije uzme u obzir trošak. Doista, trgovanje emisijama bilo je bog i batina jer je najviše reagiralo na trošak. A budući da je trgovanje karbonskim emisijama sličnije trgovanju valutama nego eliminiranju zagađenja, kreatori politika povezanih s trgovinom i financijama trebali bi paziti na način upravljanja tržištem karbonskim emisijama.“ Autori su zaključili da je “nakon sedam godina pričanja priča i pogrešnih analogija, međunarodni sustav kontrole nad ugljikom krenuo, iako pokusno, produktivnim putem.”

2006. je tadašnji britanski ministar za okoliš je na godišnjem predavanju i debati britanske Komisije za reviziju bez ustezanja rekao: “Zamislite zemlju u kojoj je ugljik postao nova valuta. U kojoj sa sobom nosimo bankovne kartice koje na sebi imaju pohranjene i funte i karbonske bodove. Kada kupujemo električnu energiju, plin i gorivo, koristimo svoje karbonske bodove, jednako kao i funte. Kako bi pomogla u smanjivanju karbonskih emisija, vlada mora ograničiti količine ugljika koji se može koristiti.”

2007. New York Times objavio je članak Hannah Fairfield pod naslovom “Kada ugljik postane valuta”. Ona je otvoreno napisala: “Da bi izgradili tržište ugljikom, njegovi začetnici moraju stvoriti valutu karbonskih bodova kojima će sudionici moći trgovati.”

9. studenog 2009. godine britanski Telegraph objavio je članak pod naslovom “Svima u Britaniji mogla bi biti dodijeljena osobna ‘karbonska kvota’: “...uvođenje individualnih karbonskih kvota za svaku osobu bit će najdjelotvorniji način za ostvarivanje ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova. U sklopu toga, ljudima bi se dodijelio jedinstveni broj koji bi pokazali prilikom kupnje proizvoda koji pridonose njihovom ugljičnom otisku, kao što su, na primjer, gorivo, zrakoplovne karte i električna struja. Kao kod bankovnog računa, izvod s računa slao bi im se svakog mjeseca kako bi im se pomoglo da prate što troše. Kada bi njihov 'karbonski račun' došao do nule, morali bi plaćati da dobiju nove bodove.“

I u naš medijski prostor, za sad vrlo sramežljivo, prodiru iste ideje. U Splitu je u srpnju 2012. održan događaj pod naslovom: „Energetska Valuta - Prva Međunarodna konferencija o društvenoj transformaciji“ na temu, rečeno je, monetarne reforme i alternativne valute. Zanimljivo, pomislio sam, i upalio svoje naočale za čitanje između, ispod i iza redaka.

Evo teksta kojim je konferencija najavljivanja, uz pokoji skromni komentar  ovog  pisca: „Sve  je  više  ljudi  kojima  je  kristalno  jasno  da  je  nepošten  i zastarjeli monetarni sustav baziran na dugu primarni uzrok većine problema na ovoj planeti. (To je svakako točno, a dok ovo čitam sve mi se čini da je i sam spomenuti monetarni sustav dio igre ‘problem-reakcija-rješenje’. Prvi korak, ‘stvaranje problema’, je iza nas, op. K.M.) Sasvim je očigledno da čovječanstvo mora promijeniti novac kojim se koristi, novac je logični ključ cijele ekonomije. (Ovdje smo u drugom koraku koji traži reakciju.Osim toga, zaključak je pogrešan. Ako je problem novac temeljen na dugu, onda prestanite proizvoditi novac na sadašnji način, da bude dug, i vratite državama pravo primarnih emisija novca koji ne dolazi u opticaj kao dug već kao neopterećen njime ,sam po sebi novac je praktičan izum op. K.M.) Monetarna reforma koja će uskoro nastupiti, (Eto nas i u trećem koraku, ‘rješenju’, op. K.M.) trenutno se zasniva na istraživanju i eksperimentiranju u potrazi za izvedivim projektima boljih, poštenijih i prije svega održivih valutnih sustava.

‘Energetska Valuta - Prva Međunarodna Konferencija O Društvenoj Transformaciji’,  inicijativa  je  koju  pokreću  organizacije The  40  Foundation, New Economics Foundation,i Global Round Table. (Vidi, vidi, poznata imena,   Op, K.M. Cilj održavanja događaja je proučavanje alternativnih monetarnih sustava plasirati unutar glavne struje ekonomskih  razmišljanja  i  ubaciti  globalnu  monetarnu  reformu  u  politički dnevni red. Aktualna svjetska financijska kriza probudila je interes za globalnom monetarnom reformom. Evolucija prema održivom i socijalno pravednom globalnom gospodarstvu postat će moguća tek nakon što se eliminiraju temeljni uzroci sustavnih ekonomskih neuspjeha. No na koji način bi trebalo reformirati monetarni sustav? Kakav bi trebao biti novi novac, u koju svrhu bi trebao služiti i koje funkcije bi trebao ispunjavati? Ova i slična pitanja potragu za boljim monetarnim sustavom čine ključnom zadaćom današnje ekonomije.

‘Prva Međunarodna Konferencija O Društvenoj Transformaciji – Energetska Valuta‘, susret je kojem će u Splitu prisustvovati neki Nobelovci, Predsjednik Opće skupštine UNESCO-a, i mnogi utjecajni europski političari.”

Jasno vam je, pitanja su samo retoričke naravi. Ti dečki već imaju spreman odgovor, čak su ga stavili u naslov svoje konferencije.

Mikročip kao osobna iskaznica

U srpnju 1937. Howard Scott je u članku objavljenom u časopisu Technocracy magazine vrlo detaljno opisao karticu za raspodjelu energije. Napisao je da je upotreba takvog instrumenta kao “računovodstvenog sredstva dio tehnokratskog prijedloga promjene uređenja našeg socioekonomskog sustava.” Scott je napisao: “Certifikat će se izdavati izravno pojedincu. Neprenosiv je i neunovčiv; prema tome, ne može ga se ukrasti, izgubiti, pozajmiti ni darovati. Nije akumulativan; prema tome, ne može ga se štedjeti, ne može ga se gomilati niti donosi kamate. Ne mora se potrošiti, ali gubi valjanost nakon određenog vremenskog razdoblja.”

To se 1937. možda činilo znanstvenom fantastikom, međutim na websiteu organizacije Tehnokracija d.d. stoji: “Danas je moguće koristiti plastičnu karticu sličnu kreditnoj kartici u kojoj je ugrađen mikročip. Taj čip mogao bi sadržavati sve podatke potrebne za kreiranje kartice za raspodjelu energije kakva je opisana u ovoj knjižici.“ Ta kartica bit će i univerzalna osobna iskaznicai sadržavat će mikročip, u skladu s tehnokratskom filozofiju da se svaka osoba u društvu mora pedantno nadzirati kako bi se pratilo što troši u smislu energije i također kako pridonosi procesu proizvodnje.

Suvremeni sustav karbonskih bodova izum je protokola iz Kyota, počeo je dobivati na zamahu 2002, a 2005. to je tržište regulirano međunarodnim zakonom. Predviđa da će do 2020. godine ili ranije dosegnuti promet od tri bilijuna američkih dolara. Tko su predvodnici u toj trgovini? Tvrtke J.P. Morgan Chase, Goldman Sachs i Morgan Stanley, naši stari znanci i vrlo opaki tipovi. S obzirom na puku snagu tih svjetskih bankarskih giganata koji stoje iza trgovanja ugljikom, ne čude predviđanja da će karbonsko tržište uskoro nadmašiti trgovinu svim drugim robama.

Društvo potpunog nadzora i pametne mreže

Naravno, valuta je tek sredstvo za ostvarivanje cilja. Tko god upravlja valutom upravlja i ekonomijom i političkom strukturom koja ide uz nju.  Ako globalna elita odredi da karbonska valuta zamijeni nacionalne valute, tada će se također zauvijek fundamentalno promijeniti svjetski ekonomski i politički sustavi. Prema knjizi Tečaj iz tehnokracije,distribucija energetskih resursa mora se nadzirati i mjeriti kako bi sustav funkcionirao – i to je ključno: nadzor i mjerenje. Hubbert i Scott napisali su da sustav mora „na stalnoj bazi, dvadeset i četiri sata dnevno, evidentirati ukupnu konverziju energije“; između ostalog, „osigurati posebnu evidenciju potrošnje svakog pojedinca, kao i podatke o pojedincu i njegov opis...“

Pomalo mi sviće zašto su nas u zadnjih godinu dana svi isporučioci kućanskih računa počeli tražiti da im pošaljemo OIB. Isprva sam se pitao što će HEP-u ili Vodoopskrbi moj porezni broj, do sada smo sasvim dobro funkcionirali bez njega. Onda mi je rečeno da je to potrebno radi efikasnijeg i bržeg provođenja ovrha. Sad postaje jasno – preko tog jedinstvenog broja već sada se mogu skupljati na jednom mjestu ne samo podaci o prihodima i porezima već i o energetskoj potrošnji. U zadnje vrijeme, s ulaskom u korporatističku tvorevinu zvanu EU, došao nam je i zakon o ugrađivanju razdjelnika na radijatore, koji daljinski (poput mobitela) šalju podatke o potrošnji, temperaturi itd radijatora, ne znam točno tehnički kako funkcionira ta stvarca koju i ove sekunde vidim kraj sebe na radijatoru. No, službeno je objašnjenje da je tako pošteno jer će svatko plaćati točno onoliko koliko se i grije. Zvuči lijepo, ali u kontekstu ovog teksta ti razdijelnici jedan su mali korak prema ostvarenju ideje karbonske valute.

U 1930-ima takva tehnologija nije postojala. No, danas postojii ubrzano se implementira kako bi provodila točno ono što su Scott i Hubbard odredili: konkretno, da iscrpno nadzire, mjeri i kontrolira svaki kilovat energije isporučen potrošačima i tvrtkama u čitavom sustavu. To se zove “pametna mreža”. Pametna mreža je široki tehnički izraz koji obuhvaća proizvodnju, distribuciju i potrošnju električne energije, može obuhvatiti i plin i vodu, a uključuje instalaciju novih digitalnih brojila u svim domovima i tvrtkama. Sa žaljenjem sam već konstatirao - upravo onakva kakva imam na svojim radijatorima. Ta digitalna brojila osiguravaju danonoćno praćenje moje potrošnje energije i koriste dvosmjernu komunikaciju između komunalne službe i mog stana. U budućnosti, brojila će komunicirati s električnim uređajima unutar kuće kako bi prikupljala podatke o potrošnji i izravno kontrolirala određene uređaje bez intervencije potrošača.

2003. je, pod predsjednikom Georgom W. Bushem, osnovan Ured za isporuku energije (u sklopu Ministarstva energetike), navodno da bi modernizirao električnu mrežu, a 2007. godine status mu je povišen stvaranjem položaja pomoćnika ministra za isporuku električne energije i energetsku pouzdanost, koji mu je sada na čelu. 27. listopada 2009. godine Obamina administracija predstavila je plan za implementaciju pametne mreže i dodijelila 3,4 milijarde za sto projekata za provedbu pametne mreže. U dokumentu “samo za internu upotrebu”, napisanom u kolovozu 2009. godine, piše: “Tehnologija pametne mreže uključuje sve, od interaktivnih kućanskih aparata do pametnih brojila, automatizacije električnih međustanica i senzora na dalekovodima.”

Sveopće umreženje pametnim mrežama

Ono što je World Wide Web ljudima, to je Network of Things (“Mreža stvari”) kućanskim aparatima. Ta potpuno nova tehnologija stvara bežičnu mrežu između širokog raspona neživih predmeta, od cipela do hladnjaka. Prema tehnokratskoj zamisli, u pametnoj mreži svi kućanski aparati, brojila i međustanice međusobno komunicirati.

Na primjer, godine 2008. Nacionalni laboratorij sjeverozapadnog Pacifika (PNNL) razvio je mali električni sklop, kontroler, zvan Grid Friendly Appliance (upravljački sklop, odnosno kontroler za “uređaje prilagođene mreži”).  To je ustvari jednostavni kompjutorski čip koji se može ugraditi u obične kućanske aparate poput perilica za suđe, perilica za rublje, sušilice, hladnjake, klimatizacijske uređaje i grijala za vodu, a detektira poremećaje u mreži i isključuje aparate na nekoliko sekundi ili minuta kako bi omogućio mreži da se stabilizira. Kontroleri se također mogu programirati da odgode ponovno uključenje kućanskih uređaja.

Riječ je o automatskom djelovanju koje će se aktivirati izravnom interakcijom između predmeta, bez ljudske intervencije. Pravila će napisati programeri po naputcima tehnokrata koji razumiju sustav, i zatim će ih se, po potrebi, učitati na kontrolere. Prema tome, promjene pravila moći će se  izvoditi u bilo kojem trenutku i bez znanja kućevlasnika. Tvrtka koje se bave razvijanjem tog sustava, PNNL, nije privatna tvrtka već je u “vlasništvu” američkog Ministarstva energetike i pod upravom instituta Batelle. Sva ta tehnologija bit će opremljena Wi-Fi sklopovima koji su identični onima u Wi-Fi mrežnim modemima i routerima koji se koriste u domovima i tvrtkama širom svijeta za bežično umrežavanje osobnih računala, mobilnih telefona, međusobno i s internetom. 

Dakle, dvosmjerni komunikacijski sustav pametne mreže koji će funkcionirati u stvarnom vremenu temeljit će se na bežičnom umrežavanju. 

Dok će se potrošače smirivati obećanjima o nižim cijenama usluga, komunalne kompanije će provoditi politike koje odrede regionalni, nacionalni i globalni regulatori. Ako premašite svoju dnevnu kvotu električne struje, energetski zahtjevni zadaci poput pranja i sušenja odjeće bit će vam ograničeni na noćne sate i sl.

U članku iz tjednika BusinessWeek pod naslovom “Kako je Italija prestigla svijet u pametnom umrežavanju”, objavljenom 16. studenog 2009., navedeno je: “Nakon nekoliko neuspjelih startova, 2010. bi konačno mogla biti godina u kojoj će doći do globalizacije pametnih brojila.” Doista je i bila: implementirala je tehnologiju pametne mreže u 85 posto domova širom zemlje. Kina pak ulaže 7,32 milijardi dolara u izgradnju pametne mreže u Aziji. Pilot-projekte za pametnu mrežu pokrenule su Njemačka, Francuska, Engleska, Rusija, Japan, Indija, Australija, Južna Afrika i mnoštvo drugih. Utemeljena su regionalna udruženja kao što je Smart Grids Africa (Pametne mreže Afrika) kako bi promovirala pametnu mrežu u manjim zemljama.

Ugradnja digitalnih brojila vratolomnom brzinom

Pri tom, po starom receptu Elite, sam moraš platiti za konopac koji će ti staviti oko vrata. Naime, razvoj pametne mreže ubrzavaju novčani poticaji državnih vlada. Drugim riječima, globalni dobavljači koriste novac poreznih obveznika, mada je vrlo malo otprije postojeće ili latentne potražnje za tehnologijom pametne mreže. Potražnju su umjetno stvorile vlade svake pojedine zemlje. Danas se razvoj i uvođenje tehnologije pametnih mreža – preuređivanje električnih mreža digitalnim brojilima električne struje s mogućnošću bežičnog umrežavanja – odvija vratolomnom brzinom. Tvrtke poput IBM-a, General Electrica i Siemensa ulažu maksimalne napore u “razvoj” koji će cijelu Ameriku konsolidirati u jedan, integrirani sustav za isporuku i nadzor električne struje koji može komunicirati, a njihovi planeri rade na standardima koji će čitavu Sjevernu Ameriku, uključujući Meksiko i Kanadu, integrirati u jedinstveni sustav pametne mreže. Evo što je rekao Boutros Boutros-Gali, bivši glavni tajnik UN-a: “Dok sam od 1977. do 1991. godine bio na čelu Ministarstva vanjskih poslova u Egiptu, zagovarao sam integraciju električnih mreža svih afričkih zemalja oko Nila.”

Uopće ne sumnjam. Ne postaje se slučajno glavnim tajnik UN-a, izgrađenog na zemljištu koje je darova Rockefeller.

Nadalje, u tijeku je ozbiljna inicijativa za uvođenje globalne pametne mreže koja će integrirati sve svjetske kontinente!

Institut za globalnu energetsku mrežu (GENI, Global Energy Network Institute) predstavio je kartu napravljenu iz perspektive Sjevernog pola koja prikazuje globalnu mrežu koja je trenutačno u izgradnji. Jedini dio planeta Zemlje koji je ostao nedirnut je Antarktik.

 

Website inicijative GENI navodi pokojnog R. Buckminstera Fullera (1895.-1983.) kao konceptualnog oca i tvorca globalne energetske mreže. U svojoj knjizi Critical Path iz 1981. Fuller je napisao: “Ta svjetska električna mreža će zbog svoje prednosti posvemašnje integriranosti svagdje, svima i u svakom trenutku moći isporučivati svoju električnu energiju po jednoj, zajedničkoj tarifi.

To će stvoriti svesvjetski uniformni sustav koštanja i cijena za sva dobra i usluge, realistički zasnovan na vremensko-energetskom promjenljivom obračunskom sustavu svemira. U tom kozmički uniformnom, zajedničkom sustavu energije i cijena za cijelo čovječanstvo, koštanje će biti izraženo u kilovatsatima, vatsatima ili vat-sekundama rada. Kilovatsati će postati glavni kriterij za određivanje cijene proizvodnje složenih promjenjivih angažmana po svakoj funkciji ili proizvodu. Ta uniformna vrednovanja energije zamijenit će sve svjetske monetarne sustave, koji, takvi kakvi jesu, međusobno ekstremno variraju te su podložni raznoraznim spekulacijama i manipulacijama od strane najvećih energetskih sustava. Obračunski sustav zasnovan na vremenu i energiji eliminirat će sve nejednakosti do kojih sada dolazi u pogledu proizvoljno varijabilnog međunarodnog transporta dobara i obračunavanja međunarodnih trgovačkih bilanci i bankarskih izuma od strane najmoćnijih ekonomskih struktura. Eliminirat će sva zamršena izrabljivanja na bankarskom tržištu i na tržištu vrijednosnicama koja su danas prisutna kod svih aktivnosti u svim različitim svjetskim vremenskim zonama, a sasvim su nepoznata dvjema milijardama ljudi koji u svako doba spavaju.”

Lijepo rečeno, kao i uvijek.

Pametna mreža kao monumentalan globalni zadatak

Najopasnije zamisli uvijek stižu u kutiji s mašnom, pa i ekonomski  sustav koji neće biti zasnovan na cijenama već na “vremensko-energetskom sustavu obračunavanja” koji se temelji na kilovatsatima, vatsatima i vatsekundama.

Tu ideju podupire i utjecajni Svjetski ekonomski forum (svake se godine održava u Davosu u Švicarskoj, sudionici su mu većinom istaknuti pripadnici globalne elite) koji je napredovanje pametne mreže povezao sa smanjenjem emisija ugljika (zijev), obećavajući, opipljiv način za borbu protiv globalnog zatopljivanja. (zijeeeeev).

U siječnju 2011. Svjetski ekonomski forum objavio je veliki izvještaj o napretku Programa za partnerstvo energetske industrije u kojem piše: „U izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma ‘Ubrzavanje uspješnih pilot-projekata pametne mreže’, koji je sastavljen uz pomoć kompanije Accenture i stručnjaka iz industrije, centraliziranost pametnih mreža ističe se kao ključni faktor za nisko-karbonsku ekonomiju i rješenje za sve veće potrebe za energijom. (…) Imamo priliku pokrenuti novi val razvoja prema energetskom sustavu s nižim emisijama ugljika, i uspješni pilot-projekti pametnih mreža bit će ključni korak u tom procesu.”

Globalna energetska mreža, ili pametna mreža, funkcionirat će u skladu s univerzalno prihvaćenim standardima koji tokove energije i podataka čine kompatibilnima jedne s drugima.

Tko će određivati te standarde?

Institut inženjera elektrike i elektronike (Institute of Electrical and Electronics Engineers, IEEE).

Kao što navodi na svojim internetskim stranicama o pametnoj mreži: “Ne postoji globalna organizacija koja bi nadzirala preobrazbu energetskih sustava svih država – to je golemi pokret koji je trenutačno u povojima. S naših trideset osam društava i šest vijeća IEEE se pozicionirao kao predvodnik inicijative za pametnu mrežu. Uz pomoć njih i naših 395.000 članova, koji rade u svjetskim akademskim, vladinim i privatnim sektorima, IEEE dodiruje praktički sve aspekte pametne mreže. Mi svoje snažne temelje i sveobuhvatnu suradnju koristimo da bismo razvijali standarde, razmjenjivali najbolje metode, objavljivali dostignuća i pružali povezane edukacijske usluge s ciljem promicanja pametne mreže. Mi smo na čelu usavršavanja tehnologije i omogućavanja uspješnog uspostavljanja pametnih mreža širom svijeta.Radimo ruku pod ruku s vodećim organizacijama kako bismo stvorili jedan skup standarada za pametnu mrežu….”

Bravo, dečki!

Doduše, ova samohvala nije bez temelja. IEEE je doista jedina globalna organizacija sposobna za obavljanje tako monumentalnog zadatka.

Uostalom, tehnokracija i jest kolektivistički, utopijski političko-ekonomski sustav pod vođstvom inženjera, znanstvenika i tehničara.

Mogla bi biti daleko opasnija i nametnuti daleko veću kontrolu od komunizma, socijalizma ili fašizma.

A pametna meža je izdanak tehnokracije, a ne obrnuto.

Nije sasvim jasno tko će nadgledati pojedine ili sve aspekte globalne pametne mreže. Implicirana sugestija je da će to biti oni isti inženjeri i globalne korporacije koji je trenutačno razvijaju.

Iluminati pomno paze na tajming

U svijetlu ovih informacija, pogledajmo vijest iz travnja 2012. naslovljenu: „Planet pod pritiskom - Zemlji prijeti globalno izvanredno stanje!“ Ako se svjetski čelnici i stručnjaci na summitu u Rio de Janeiru u lipnju ne uhvate ozbiljno u koštac s problemima okoliša, čovječanstvo bi mogla snaći globalna humanitarna kriza, poručili su svjetski stručnjaci s konferencije 'Planet pod pritiskom' koja se održala u Londonu. U deklaraciji Stanje planeta istaknuli su da je Zemlja danas suočena s izazovima bez presedana - od nestašice vode, preko zagađenja i izumiranja vrsta do naglog porasta potražnje za hranom, razvoj situacije mogao bi intenzivirati gospodarsku, ekološku i društvenu krizu te stvoriti humanitarno izvanredno stanje globalnih razmjera, pa su pozvali sudionike predstojećeg summita da preispitaju upravljanje okolišem.

Skup je okupio gotovo 3000 znanstvenika, ekonomista, poslovnih ljudi i političara, a organiziran je kao uvod u UN-ovu konferenciju o održivom razvoju u Riju. U snimljenoj poruci glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon pozdravio je deklaraciju ističući da ona „nije mogla doći u bolje vrijeme“.

Osobno nikad nisam sumnjao u to da Iluminati pomno paze na 'tajming'. Striček Ki-moon je još rekao „kako razmišlja o uspostavljanju znanstvenog tijela ili imenovanju savjetnika koji bi o ovim problemima savjetovali njega i druge djelatnike UN-a.“.

Prema deklaraciji, globalizacija je donijela stabilnost i inovacije, ali i sustav koji je ranjiv za iznenadne poremećaje. (Koji su iznenadni samo za žrtve, ljude, za planere u njima nema ničeg 'iznenadnog'). „Za hvatanje u koštac s problemima okoliša“, rekli su, „trebat će nam opsežne reforme. Jedna od njih tiče se načina upravljanja.“ (naglasak dodan).

U izvješću stoji da se „postojeći međunarodni aranžmani ne bave dovoljno brzo globalnim izazovima kao što su klimatske promjene i nestajanje bioraznolikosti“ pa se poziva na „policentričan pristup što podrazumijeva raznovrsna partnerstva među lokalnim, nacionalnim i regionalnim vlastima te poslovnim grupacijama.“

Same igre riječi, pogotovo kad je se spominju pojam „regionalnih vlasti“. Nema tu ni primisli o nekoj „policentričnosti“.

Deklaracija je još istaknula da je „neophodno osloboditi se opsesije BDP-om kao jedinim pokazateljem napretka“ jer „važno je provesti transformaciju u kojoj ćemo odustati od prihoda kao glavnog stupa blagostanja i razviti indikatore koji mjere stvarna poboljšanja blagostanja u svim područjima“, (naglasci dodani) što je upravo na tragu tehnokratske ideje o odustajanju od valute temeljene na cijeni i zaokret prema valuti temeljenoj na energetskom otisku.

Sve u svemu, zamišljeno je da nam se ne piše nam se dobro -  ako se ubrzano ne proširi shvaćanje o prirodi mreže koja se plete oko čovječanstva.

 

]]>
Mon, 3 Feb 2014 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/40322/kmisak-opasnost-iz-kutije-s-masnom.html
K.Mišak: Kozmički digitron na dlanu http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/38613/kmisak-kozmicki-digitron-na-dlanu.html Na pomen matematike mnogi od nas će se namrštiti, prisjećajući se komplikovanih zadataka kojima su nam predavači te discipline zagorčavali školske dane. Nikad se nismo zapitali - da li je sve moglo biti jednostavnije? Zagovornici vedske matematike tvrde da jeste, jer postoji 16 sutri, ili sanskrtskih formula izraženih riječima, koje rješavaju sve poznate matematičke probleme, a lako su razumljive, primjenjive i pamtljive. ]]>

Je li moguće množiti višeznamenkaste brojeve u sekundi, napamet? Tko je za okladicu? …da je moguće i štoviše - lako izvedivo. Uz pomoć vedske matematike - mentalne jednolinijske aritmetike u kojoj nije potrebno ispuniti cijelu stranicu brojevima da bi se nešto izračunalo. Sve se može izračunati u jednoj liniji jer su svi  brojevi zamišljeni ispred očiju, kao na nekom nevidljivom unutarnjem kino-platnu, pa ćemo odgovor praktički vidjeti, a ne računati. To ne činimo pomoću lijeve strane mozga, već pomoću desne, koju koristimo za oblike.

Vedska matematika je ime dano drevnom sustavu matematike koji je između 1911. i 1918. Sri Bharati Krsna Tirthaji (1884–1960) ponovno otkrio u Vedama. Prema njegovom istraživanju, sva matematika temelji se na 16 sutri ili formula izraženih riječima. Primjerice, jedna od tih sutri je  «Okomito i poprijeko». Te formule opisuju način na koji um prirodno radi i zbog toga su od velike pomoći kod usmjeravanja učenika na odgovarajuće metode rješavanja.

Kod vedskog matematičkog sustava možda najviše zapanjuje njegova koherentnost, kako kaže Jain, australski učitelj vedske matematike. Umjesto zbrke nepovezanih tehnika, cijeli je sustav usklađen i ujedinjen. Opća metoda množenja lako se može obrnuti kako bi se dobilo dijeljenje u jednom redu, a jednostavna metoda kvadriranja može se obrnuti radi izračunavanja drugog korijena u jednom redu. Ta ujedinjavajuća kvaliteta pruža veliko zadovoljstvo; ona matematiku čini lakom i ugodnom te potiče inovacije.

«Teški» problemi ili ogromni računi često se mogu u tren oka riješiti pomoću vedske metode. Te zapanjujuće metode samo su dio kompletnog sustava matematike koji je daleko sustavniji od modernog «sustava», kako kaže Jain. Vedska matematika pokazuje povezanost i ujedinjenu strukturu matematike, dodaje on, a metode su komplementarne, izravne i lake. Jednostavnost vedske matematike znači da se računanja mogu obavljati mentalno (iako se metode također mogu i zapisivati). Korištenje fleksibilnog, mentalnog sustava ima mnoge prednosti, recimo, učenici mogu izmišljati vlastite metode, nisu ograničeni na jednu «ispravnu» metodu, pa to stvara kreativnije, zainteresirane i inteligentne učenike.

                                                                             ZNANSTVENICI ISMIJAVALI GANITA SUTRE 

Bharati Krsna je rekao da su početkom 20. stoljeća, dok je u Europi vladalo veliko zanimanje za sanskrtske tekstove, neki znanstvenici ismijali određene tekstove pod nazivom Ganita sutre – što znači «matematika». U prijevodu nisu mogli pronaći nikakvu matematiku pa su tekstove odbacili kao gluposti. Sutre dosta zvuče kriptično: „Sa jedan više od prethodnog“, “Sve od 9 i posljednje od 10“, „Okomito i poprijeko“, „Preokreni i primijeni“, „Ako je Samuccaya jednaka, onda je nula“, „Ako je u omjeru jedan, drugo je nula“, „Dodavanjem i oduzimanjem“, „Po završetku ili ne-završetku“, „Diferencijalni račun“, „Po nedostatku“, „Specifično i opće“, „Ostatak kod posljednje znamenke“, „Posljednje i dvaput pretposljednje“, „Sa jedan manje od prethodnog“, „Umnožak zbroja“, „Svi množitelji“…

Međutim, Bharati Krsna, koji se i sam bavio sanskrtom, matematikom, poviješću i filozofijom, proučio je ove tekstove i nakon dugog i pažljivog istraživanja uspio je rekonstruirati matematiku Veda. Prema njegovom istraživanju, sva matematika temelji se na 16 sutri ili formula izraženih riječima.

Bharati Krsna napisao je šesnaest knjiga u kojima je izložio vedski sustav, ali one su kasnije izgubljene bez traga. Kad je nestanak knjiga potvrđen, u posljednjim godinama života napisao je samo jednu knjigu, «Vedic Mathematics» (Vedska matematika). Objavljena je 1965, pet godina nakon njegove smrti i još uvijek se može nabaviti.

Jedan primjerak knjige donesen je u London nekoliko godina kasnije. Za nju su se zainteresirali neki engleski matematičari (Kenneth Williams, Andrew Nicholas, Jeremy Pickles). Proširili su uvodni materijal iznesen u knjizi Bharata Krsne i održali brojne tečajeve i predavanja u Londonu. Knjiga (više nije dostupna) «Introductory Lectures on Vedic Mathematics» (Uvodna predavanja o vedskoj matematici), objavljena je 1981. godine.

Između 1981. i 1987. Andrew Nicholas putovao je u Indiju četiri puta, u početku želeći doznati što je još poznato o vedskoj matematici. Ta putovanja potaknula su ponovno buđenje zanimanja među indijskim znanstvenicima i učiteljima. Čini se da su, vidjevši da neki ljudi na Zapadu vedsku matematiku uzimaju za ozbiljno, shvatili da imaju nešto posebno. Škola St. James, tada u Queensgateu u Londonu, a i druge škole, počele su predavati vedski sustav i to sa zamjetnim uspjehom. Danas se vedska matematika predaje u školama širom Indije i provodi se velik broj istraživanja. Tri knjige pojavile su se 1984, na stogodišnjicu rođenja Sri Bharati Krsna Tirthajija (objavila ih je Grupa za istraživanje vedske matematike, tog mentalnog, jednorednog drevnog sustava), a danas ih se već može naći dosta na internetu.

                                                                                      NULU I ZAREZ OTKRILI HINDUISTI

Dar koji su hinduisti poklonili svijetu prije više tisuća godina, i koji se trenutno koristi u našoj globalnoj tehnologiji silicijskih čipova, bio je ništa drugo nego otkriće nule i upotreba decimalnog zareza, kaže Jain. Naše obične brojeve zovemo «arapski brojevi», ali oni zapravo potječu još od hinduističke koncepcije stvaranja i ništavila poznate kao Bindu ili «Nulta točka». Sva vedska matematika temelji se na razumijevanju svijesti Jednog, što znači korištenje brojevnih baza koje odgovaraju: 0,  10,  100,  1 000, 10 000, itd, koje se sve temelje na 1.

Postoji 16 sutri, ili jednostavnih sanskrtskih formula izraženih riječima, koje, kako kaže Jain,  rješavaju sve poznate matematičke probleme u granama aritmetike, algebre, geometrije i diferencijalnog računa,a  lako su razumljive, lako primjenjive i lako pamtljive. Nakon što ih se uputi u ova vedska pravila, učenici svih uzrasta skloniji su cijeniti i uživati u poboljšavanju matematike, što sam i sam imao prilike vidjeti na nekoliko primjera. Dugo izgubljena, vedska matematika je ranije bila riznica inteligentnog matematičkog znanja i trebala bi biti lako dostupna svakom tko ju želi usvojiti i imati koristi od nje, a vedski matematičar također je bio astronom, inženjer, glazbenik, liječnik i pjesnik. Graditelj hrama nije imao olovku ni papir; jednostavno je računao u glavi. Dakle, nalazite se na terenu i trebati popločati pod koji ima 98 jedinica na kvadrat. Kako ćete to izračunati s takvom mentalnom lakoćom? Pogledajmo neke praktične primjere.

KVADRIRANJE BROJEVA KOJI SU BLIZU BAZE

Da bismo dobili kvadrat broja 98 (98 x 98, ili 982), moramo prvo utvrditi u kojoj smo bazi. Broj je blizu 100, pa kažemo da je baza 100. Sada moramo izabrati jednu od 16 glavnih sutri kako bismo riješili problem. Ona koju ovdje treba primijeniti zove se «Po nedostatku – koliki je nedostatak, umanji ga za još toliko i dopiši kvadrat od toga.» Zvuči kriptično i besmisleno, pa ipak, brzo rješava problem.

Odgovor ćemo dobiti jednostavno utvrdivši za koliko je 98 manji od 100. Znajući da je manjak 2, samo umanjimo 98 za 2 i dopišemo kvadriranje te dvojke. Kao jednoredan odgovor, to bi izgledalo ovako:

98 na kvadrat = 98 – 2 / 2 x 2

Ili pojednostavljeno:                                 =  96  / _4

Skoro imamo odgovor. Moramo znati da, budući da je baza 100, ona ima dvije nule; stoga, ta činjenica nalaže potrebu za dva mjesta za dvije nule ili znamenke nakon kose crte (/). Ubacivanjem ili izmišljanjem nule kao «oznake mjesta», dobivamo odgovor:

 98 na kvadrat = 96  /  04

                     =   9604

Pogledajmo slične primjere:

97 na kvadrat = 97 – 3 / 3 x 3

              = 94 / 09

             =   9409

96 na kvadrat = 96 – 4 / 4 x 4

              = 92 / 16

             =   9216

Kada je broj koji se kvadrira veći od baze – u ovom slučaju od 100 – dodajemo višak i kvadriramo višak:

104 x 104 = 104 + 4 / 4 x 4 = 108 / 16 = 10 816

104 x 105 = 104 + 5 / 4 x 5 = 109 / 20 = 10 920

Što ako povećamo naše brojeve do 998 na kvadrat? To je blizu 1000, pa kažemo da je baza 1 000 i znamo da moramo imati tri mjesta (za nule ili znamenke) na desnoj strani od (/).

998 na kvadrat = 998 – 2 / 2 x 2

                   = 996  / _ _ 4

                = 996 / 004

              = 996 004

Shvativši ovo, možemo računati s milijunima:

9998 na kvadrat = 9998 – 2 / 2 x 2

                        = 9996 / _ _ _ 4

Budući da smo u bazi 10 000, četiri nule određuju potrebu za četiri mjesta (nule ili znamenke) nakon (/):

 = 9996 / 0004

= 99 960 004

"VREĆA TRIKOVA" ILI "KOZMIČKI KOMPJUTER"?

Trenutno postoji debata o djelotvornosti vedske matematike nasuprot  temeljima zapadne matematike. Teoremi koji se uče nisu pogrešni, ali mogu biti nespretni, kaže Jain, te dodaje da su neke od zapadnih geometrijskih formula svakako neprikladne. Na primjer, formule za pakiranje sfera u višim dimenzijama povećavaju se do šeste dimenzije, a onda se jednostavno smanjuju za više dimenzije, što je jednostavno apsurdno, nastavlja Jain. Kaže i da danas postoje matematičari koji vedsku matematiku ismijavaju kao «vreću trikova», no da se nada da će se većim udubljivanjem u tu materiju stvari početi mijenjati.

Kada je Maharishi Mahesh Yogi 1988. počeo objašnjavati važnost i  kvalitete vedske matematike, Maharishijeve škole širom svijeta počele su ju predavati. U školi u Skelmersdaleu (Lancashire, Velika Britanija) predavao se pravi pokusni školski predmet pod nazivom «Kozmički kompjuter» za učenike od 11 do 14 godina. Maharishi je rekao da su sutre vedske matematike softver kozmičkog kompjutera koji upravlja cijelim svemirom na svakoj razini i u svakom detalju. «Kada vide kako ovakvo računanje izvode mala djeca, doktori, profesori i ostali 'autoriteti' s područja matematike ostaju zapanjeni od čuđenja i kažu: 'Je li to matematika ili magija?' A mi uvijek odgovaramo i kažemo: 'I jedno i drugo. To je magija dok ju ne shvatite, a nakon toga je matematika...'», rekao je Bharati Krsna Tirthaji (1884–1960), ponovni otkrivač vedske matematike.

VEDSKO NUMERIČKO KODIRANO ZNANJE

Čini se da su vedski matematičari imali i druge domišljate načine pamćenja. Recimo,  dugi decimalni oblik broja Pi su – pjevali.

U drevnoj Indiji bio je običaj pjevati pjesme kako bi se zapamtile duge decimale. Brahmani iz učenjačke kaste, skloni skrivanju svojih znanja, zvučno su šifrirali matematičke formule u svoje pobožne hvalospjeve i pjesme Krišni i također su bilježili povijesne podatke u šifriranim pjesmama. Sustav ima određene sličnosti s numerologijom, u kojoj se vrijednostima brojeva pridružuju suglasnici (kao u A = 1, B = 2, C = 3, D = 4), ali vedski numerički kod bio je tako sofisticiran u sanskrtu da je imao tri razine, i stoga trostruko značenje.

Pokazalo se da je decimalni oblik transcendentnog broja,

Pi = 3,1415926535897932384626433832792...

bio skriven ili kodiran u slogovima sljedećeg napjeva:

Gopi Bhagyamaduv rata

Shringishodadi Sandiga

Kala Jeevitarva Tava

Galladhalara Sangara

Prvi red, go = 3, pi = 1, bha = 4, ya = 1, ma = 5, dhu = 9, ra = 2, ta = 6, itd., daje prvih osam znamenki broja pi (π), omjer opsega kruga i njegovog promjera.

Ne samo što kod skriva Pi do 32. decimalnog mjesta, nego je postojao i tajni Univerzalni Ključ unutar strukture ovih 32 mjesta koji je mogao otključati sljedeće 32 decimale broja pi, i tako dalje – ključ za beskonačnost. Kod ne samo što je slavio Krišnu, nego je djelovao na još jednoj razini kao posveta Shankari (oko 800. po Kr. Shankara je bio glasoviti ačarija ili učitelj, koji je utemeljio četiri samostanska reda. Znao je čitati s dvije godine, a do osme godine proučio je Vede. Napisao je učene komentare na Bhagavad-Gitu i Upanishade, koji su doveli do slabljenja budizma u Indiji. Smatran je djelomičnom inkarnacijom avatara Šive.)

Što se mene tiče, dopalo bi mi se da moja djeca u školi uz postojeći program matematike, uče i bar nekoliko prečica koje nudi vedska matematika. U par navrata, kad sam njima, a i drugim klincima, pokazivao te „trikove“ (bar onih par jednostavnijih koje sam u tom trenutku znao), interes je bez iznimke bio ogroman. Svatko je odmah htio probati (i mogao je), odmah je htio naučiti (i mogao je) i svatko od njih se osjećao vrlo dobro i moćno zbog činjenice da u glavi može kvadrirati četveroznamenkaste brojeve i tako impresionirati okolinu. Svakako, bili su to zanimljivi trenuci kad je matematika postajala zabava, a mozak vježbao vizualizaciju. Kad bi se krenulo tim putom, možda više ne bi bilo aforizama poput onoga koji je 1992. rekao Robert Kiyosaki, autor knjige «Želite li biti bogati i sretni, nemojte ići u školu»: „Kada gledam dijete koje prolazi kroz naš obrazovni sustav, to je kao da gledam obrnutu metamorfozu: uleti divan leptir, a izgmiže gusjenica.“

Za kraj, na linku http://www.youtube.com/watch?v=ODI0Zg7Zs8Y možete pogledati nekoliko demonstracija koje je u razgovoru sa mnom pokazao Jain, a u nastavku evo još nekoliko primjera vedske matematike kojima možete impresionirati susjede.

1.KVADRIRANJE BROJEVA KOJI ZAVRŠAVAJU NA 5

Ako bismo htjeli kvadrirati broj 25, tj. pomnožiti 25 sa 25, konvencionalno bi nam trebala tri reda računanja. Vedska matematika samo pogleda pitanje, primjeni jednu od 16 sutri i mentalno ga riješi u jednom redu. U ovom slučaju, sutra koju treba upotrijebiti je «Sa jedan više od prethodnog», to jest, od prethodne znamenke.

25 je dvoznamenkasti broj, a posljednja znamenka 5, ali najviše nas zanima «prethodna znamenka», koja je 2. Mentalno kažemo, «Koliko je jedan više od dva? To je tri.» Riječ «sa» u sutrama zapravo znači «pomnožiti». Prva polovina odgovora na papiru izgleda ovako:

25 na kvadrat = 2 «sa» 3 / ...

                  = 2 x 3 / ...

Ovome dopišemo posljednju znamenku «5», kvadriranu:

   = 2 x 3 / 5 x 5

  =      6   /   25

=          625

Slično tome, kvadrat svih drugih brojeva koji završavaju na 5 može se izračunati trenutno:

15 na kvadrat = 1 x 2 / 5 x 5 =  2  /  25  =   225

35 na kvadrat = 3 x 4 / 5 x 5 = 12  /  25  =  1 225

45 na kvadrat = 4 x 5 / 5 x 5 = 20  /  25  =  2 025

95 na kvadrat = 9 x 10 / 5 x 5 =  90  /  25  =  9 025

2.SUTRA: «OKOMITO I POPRIJEKO»

Evo još jedne jednostavne sutre (one koju Bharati Krsna Tirthaji opisuje kao najčešće korištenu) zvane «Okomito i poprijeko». Ona rješava množenja primjenom obrasca, što desni mozak registrira kao matematiku ženske prirode (nasuprot logičkom, muškom, stilu matematike koji koristi lijevi mozak i općenito se predaje u školama).

          Postavimo stvar ovako:

   26

x 31

Obratite pažnju na činjenicu da su uključene četiri znamenke. Riječ je o  «unakrsnom zbrajanje». Lijeva i desna brojka budućeg rezultata dobiju se okomitim množenjem, a srednja brojka dijagonalnim množenje znamenki. Oba umnoška se zbroje. I taj se broj stavlja u sredinu između znamenki. Slijedi još jedna radnja i imate rezultat. Evo redoslijeda:  

(Ispod, malo slovo «x» označava množenje.)

=  2 x 3 /  (2 x 1) + (6 x 3) /   6 x 1

 =    6  /  20 /  6 

 (Sada se «2» se prebacuje i pribrojava lijevoj strani gdje se nalazi 6)

=        8  /    0  /      6

=         806     

(Isto tako, ako na desnoj strani imate dvoznamenkasti broj, lijevu znamenku pribrojite srednjem broju – nakon što ste lijevu znamenku srednjeg broja pribrojili desnom broju. Primjer:

   42

X 25 ide ovako:

4x2 / (4x5) + (2x2) /2x5

8/ 24/ 10

8+2 / 4+1/ 0

=10/5/0

=1050

Pokušajte i sami izabrati par dvoznamenkastih broji i bit će vam sve jasno čim prvi put sami izvedete operaciju - ja sam se time zabavljao sat vremena.

3 SUTRA: ZBRAJANJE ZNAMENKI ZA MNOŽENJE S JEDANAEST

«Kompresija znamenki» (ili «Ako je Samuccaya jednaka, onda je nula») je sutra koja rješava množenje s jedanaest. Ako želimo pomnožiti 25 sa 11, jednostavno zbrojimo dvije znamenke broja 25 i kažemo «2 + 5», što daje 7, i ubacimo tu znamenku između ostale dvije znamenke. Odgovor je tako 275.

Drugi način da se to prikaže je da se dvije znamenke razdvoje i ubaci njihov zbroj znamenki:

25 x 11  =   2   (2 + 5)   5

              =   2        7       5

       =          275

U ovom primjeru, «1» iz «12» prebacuje se na lijevu stranu

39 x 11  =   3   (3 + 9)   9

              =   3       12      9

       =          429

Sretno vam bilo!

         

 

]]>
Mon, 20 Jan 2014 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/38613/kmisak-kozmicki-digitron-na-dlanu.html
K.Mišak: Prst umjesto skalpela http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/37283/kmisak-prst-umjesto-skalpela.html Sedamdesetih godina prošlog stoljeća tisuće su ljudi hrlile na Filipine da se riješe nekog teškog zdravstvenog problema - putem operacije bez reza i boli. Međutim, magija, izgleda, funkcionira sve dok je ljudi ne pokušaju pretvoriti u biznis i profit. ]]>

Tijekom  sedamdesetih godina 20. stoljeća u središtu interesa mnogih liječnika našli su se filipinski iscjelitelji. Invaziji doktora na Filipine prethodila je navala bolesnih ljudi koji su se s Filipina vraćali s fantastičnim pričama o neobičnim postupcima liječenja ili operiranja psihokinezom. Američki, engleski, filipinski, njemački, japanski i švicarski znanstvenici, medicinski doktori, klinički psiholozi, psihijatri i hipnoterapeuti nekoliko su godina proučavali paranormalno liječenje i «psihičku kirurgiju». Jedan od timova je izračunao kako su samo njegovi članovi kolektivno na to potrošili 120 tjedana.

Starosjedioci Filipina nazivaju se Aete. Oni su stoljećima primali infuziju u došljacima s polinezijskih otoka i iz Indije. Kad je Filipine 1521. otkrio Magellan, došlo je do prvog kontakta s kulturom Europe. Usprkos potpadanju pod vlast europskih kolonijalnih gospodara, u mnogim područjima vjerovanja i običaji domorodaca ostali su nepromijenjeni sve do vremena španjolsko- američkog rata 1898. Na velikim južnim otocima oni su preživjeli i do najnovijeg doba, kao što je mogao provjeriti svaki istraživač koji je skupio hrabrosti uputiti se u ta područja u kojemu je bilo mnogo plemenskih ratova. U područjima sjevernog središnjeg Luzona, u područjima rižinih polja, stari običaji i vjerovanja nastavili su život i tijekom prve polovice 20. stoljeća te su još  uvijek duboko ugrađena u život svih filipinskih iscjelitelja. Značajno je da je većina suvremenih iscjelitelja rođena upravo u tom području rižinih polja, unutar kruga promjera 60 milja.

JEDINSTVO S PRIRODOM

Ovi domoroci, koji su živjeli u  malim, uglavnom otvorenim kućama od bambusa i palminog lišća s jednom prostorijom, prljavih podova, neprekrivenih otvorenih prozora, bez struje i tekuće vode, okruženi svinjama, govedima, kozama, pilićima i patkama, svake godine izloženi punoj snazi tropskih tajfuna i bujica izazvanih kišama, bili su potpuno stopljeni s  prirodom.   Vještice te crna i bijela magija bili su (i još uvijek su) važan dio njihova sustava vjerovanja u koji spadaju i iscjelitelji. Svi filipinski iscjelitelji su prirodni mediji koji su od ranog djetinjstva posjedovali taj dar. Oni su vrlo rijetki i obično vode jednostavan život bez stresa, a paranormalni fenomeni poput psihokinetičke kirurgije događali su se samo u njihovoj nazočnosti, Čim je medij bio jači i čim je osjećao više sažaljenja, tim je postajao bolji iscjelitelj.

EUROPA UPOZNAJE ISCJELITELJE

 

Sa slučajevima otvaranja i zatvaranja tijela psihokinezom zapadnjaci su se susreli tek po završetku Drugog svjetskog rata kad je Eleuterio L. Terte, koji je  pružio značajnu pomoć američkim oružanim snagama tijekom rata, razvio sposobnosti slične onima koje su kasnije proučavane i u radu iscjelitelja Arigóa u Brazilu. Tijekom narednih deset godina Terte je obučio, u cjelini ili djelomično, 14 od oko 30 iscjelitelja koji su krajem 60- tih i početkom 70-tih godina 20. stoljeća postali predmetom proučavanja zapadnih znanstvenika. Čini se da se prvo izlaganje stranih pacijenata psihičkoj kirurgiji zbilo tijekom ranih 50- tih godina 20. stoljeća. Jedan od prvih istraživača koji je svijetu ukazao na neobične sposobnosti filipinskih iscjelitelja bio je Harold Sherman koji je 1966. prvi ustvrdio da oni mogu otvoriti ljudsko tijelo bez dodirivanja. No, kad su ljudi poput Henrya Belka i Harolda Shermana posjetili Filipine da započnu seriju ozbiljnih proučavanja iscjelitelja strani su pacijenti već  pristizali u znatnom broju.

PSIHOKINETIČKI ZUBARI

Ti  neobični iscjelitelji privukli su pažnju velikog broja uglednih svjetskih znanstvenika koji su se na Filipine uputili prepuni sumnje. U promatranjima koja su trajala mjesecima uvjerili su se da u mnogim slučajevima na Filipinima zakoni fizičkog svijeta jednostavno za  iscjelitelje nisu vrijedili. Jedan od tih ljudi, koji se odlučio ozbiljnije pozabaviti tim fenomenima te je proveo puno vremena promatrajući ih, bio je i prof. dr. sc. Alfred Stelter s njemačkog sveučilišta Gutenberg u Meinzu (koji se bavio atomskom fizikom i kemijom kao istraživač i predavač, a od 1967. i proučavanjem  parafizičkih i parapsiholoških fenomena). Alfred Stelter je ustvrdio da su pojave kojima je prisustvovao, poput paranormalnog vađenja zuba, bile još puno češće i efikasnije u starim danima nego tada, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Jedno od psihokinetičkih vađenje zuba kojima je Stelter prisustvovao  izgledalo je ovako: iscjelitelj Marcelo Jainar (kojeg je dr. Stelter tijekom veljače 1971. promatrao više puta) prstima bi dotaknuo zub kojega je trebalo izvaditi, potom  usredotočio um na «injekciju» protiv boli (kako pacijenta ne bi ništa boljelo) i potom bez imalo napora izvadio zub palcem i kažiprstom, usprkos tome što je on čvrsto stajao u čeljusti. Često je trebalo vaditi i zube koje je bilo teško dosegnuti, a nekad s radilo o kutnjacima koji su bili duboko ukopani u zubno meso pa je iscjelitelj imao ograničeno područje za kontakt. Stelter je naglašavao da nema nimalo sumnje u postojanje ovog fenomena iako ga se već u to vrijeme, prije četrdesetak godina, više nije moglo promatrati tako često jer sve češće pokušaji iscjelitelja nisu uspijevali.

Da je riječ o pravoj paranormalnoj pojavi, a ne jednostavnom vađenju zuba snagom ruke ili palca, naglašavao je Stelter, govori činjenica da je «metoda» besprijekorno radila u slučaju pacijenata Filipinaca s pokvarenim kutnjacima, ali isti iscjelitelj  ne bi uspio izvaditi već labavi pokvareni zub strancu-zapadnjaku, pogotovo ako je pacijent bio skeptičan. Stelter je zaključio da izvođenje ovog čina, kojeg je smatrao psihokinetičkim po prirodi, ovisi o jednoglasnosti ili odnosu između pacijenta i iscjelitelja. Očito ga je bilo lakše postići s Filipincem nego sa Zapadnjakom - snaga palca nije bila važna, ali psihološko-parapsihološki faktori jesu.

U rujnu 1973. dr. Stelter promatrao je drugu vrstu psihokineze – paranormalno vađenje i zamjenu očnih jabučica. Bez ikakvih instrumenata koji bi im pomogli da zahvate iza očne jabučice, iscjelitelji Alex Torbito i Marcelo Jainar bi je izvadili cijelu, a Stelter je to promatrao iz blizine u društvu veterinara specijaliziranog za operacije očiju životinja.

SPIRITUALNE INJEKCIJE

Treća vrst psihokineze filipinskih iscjelitelja bile su tzv. magnetske ili «spiritualne injekcije», koje su često «davali» Juanito Flores i José Mercado u pokrajini Pangasinan. Tu je proceduru dr. Stelter ovako opisao: iscjelitelj bi rukom zahvatio u zrak te «uzeo» imaginarnu iglu koju bi smjestio na Bibliju kako bi se  «napunila». Potom bi je usmjerio u pacijenta, pomaknuo prst kad da stišće injekciju, često bez dodirivanja tijela, a ponekad i s udaljenosti od jednog metra. Nekad bi «injekciju» usmjerio prema otkrivenoj koži, a nekad prema koži prekrivenoj odjećom.

U veljači 1972. talijanski neurolog prof. F. Granome proveo je veliko istraživanje na devet iscjelitelja s Filipina. Bio je na čelu tima znanstvenika i ekipe s kamerama, a istraživanje je trajalo 15 dana. Između ostalog, sa zanimanjem su promatrali davane «spiritualnih injekcija», tj. onih davanih  rukom bez dodirivanja tijela. Na sedam Europljana kojima su te injekcije date, one su stvorile osjećaj «suvišnosti» ili osjećaj električnog šoka na njihovu tijelu. Tri člana istraživačkog tima koji su «primili injekciju» počeli su krvariti. Analiza jednog od uzoraka krvi, koja je provedena na Medicinskom institutu sveučilišta Turin, pokazala je da uopće nije riječ o ljudskoj krvi. Usprkos filmskim kamerama, infracrvenim fotoaparatima i drugim načinima promatranja ulazne točke injekcije, ništa sumnjivo nije otkriveno. Analiza krvi koja je curila niz nogu jednog drugog člana tima također je pokazala da nije riječ o krvi, što istraživački tim nije mogao razumjeti. Komad papira smješten ispod košulje jednog od znanstvenika pokazao je tri male rupe tamo gdje je dana injekcija. Ruke iscjelitelja se pomno motrilo i snimalo kamerama. Nikada se nisu približile pacijentu bliže od pola metra. I sam dr. Stelter je primio injekciju s udaljenosti od jednog metra. Iz rupice je iscurilo malo krvi te ju je trebalo brisati nekoliko puta prije nego što se krvarenje zaustavilo.

PSIHOKINETIČKI REZOVI

Od veljače 1971. dr. Alfred Stelter je često bio prisutan i četvrtoj varijanti psihokineze koju je pod puno različitih uvjeta izvodio Juan Blance iz Manile. On je psihokinetički radio rezove na koži. Obično bi uzeo kažiprst promatrača, napravio šaku od ostalih prstiju i palca promatračeve ruke te bi s tim kažiprstom napravio trzave pokrete 20 do 30 cm iznad kože pacijenta. Na koži bi se pojavio rez nalik onom kakvog bi napravila oštrica žileta. Ovakav psihokinetički rez, koji je izvodio Blance (ali i drugi filipinski iscjelitelji, poput Davida Oliganija) mnogi su promatrači (oni koji nisu imali puno iskustva s filipinskim iscjeliteljima) smatrali prevarom, mada su brojna testiranja pokazala da je riječ o autentičnoj i nepatvorenoj pojavi. Skeptici su tvrdili da ti Filipinci  kriomice koriste oštre objekte poput trijeski stakla ili malih komada žileta pričvršćenih na lažni palac te da njima prvo na koža naprave vrlo tanak i isprva nevidljiv rez. Krv bi se pojavila koji trenutak kasnije te bi se činilo da je riječ o «psihokinetičkom» rezu. Ukazujući na to da pažnja pacijenta i promatrača prije pojave krvi obično nije bila usmjerena na mjesto reza, skeptici su tvrdili da je iscjelitelj prethodno obrisao mjesto s pamučnom vatom u kojoj se nalazila neka mehanička pomoć, tj. predmet koji je napravio rez. No Stelter, koji je tijekom četiri godine često promatrao i proučavao Blanceove psihokinetičke rezove (i u Manili kao i tijekom njegova četverotjednog posjeta Njemačkoj u siječnju 1974) nije se slagao s time.

Rez nije uvijek nastajao na isti način. Stelter je izvijestio da je često vidio kako se rez pojavljuje bez ikakva kontakta ili bilo kakvog prethodnog postupka na koži, i to u trenutku kad bi iscjelitelj u zraku napravio pokret rukom. Takva je bila procedura kad su iscjeliteljeve moći bile jake. U drugim slučajevima iscjelitelj je ipak trebao kontakt s kožom, koja bi se otvorila nakon što je on stavio na određeno mjesto prst ili palac.

Promatrajući mnoge psihokinetičke rezove, Stelter je zaključio kako su  pokreti prstima u zraku simbolični jer se rez pojavljivao neovisno o njima ili čak i prije. Pod povoljnim okolnostima Blance i David Oligani mogli su rezati kožu su udaljenosti i bez dodira s kožom pacijenta. Jednom je bio svjedokom kad je Oligani otvorio prsa Filipincu s udaljenosti od jedan metar. Ponekad se događalo da moći iscjeljitelja nisu bile najjače, ili da je iscjelitelj imao faktore smetnje; recimo, nazočnost osoba s negativnim stavom. U tom slučaju on bi stvarao rez direktnim dodirom kože i njegova prsta ili palca, ali također psihokinetički – bez ikakve oštrice.

Filipinski iscjelitelji na djelu

 

PARANORMALNO JE NORMALNO          

Dr. Alfreda Steltera je kao znanstvenika zanimala činjenica da su psihokinetički rezovi uopće mogući, a ne pitanje koriste li ti iscjelitelji ponekad pravu oštricu ili ne. Primijetio je  da oni često nisu shvaćali razliku između «paranormalnoga» i «normalnoga» u našem smislu te riječi.  Puno puta se dogodilo da iscjelitelj nije mogao otvoriti tijelo paranormalnim načinom te bi instinktivno, mrtav-hladan i bez osjećaja krivnje, posegnuo za mehaničkom pomoći poput oštrice žileta. Sva njegova pažnja bila je usmjerena na pomaganje pacijentu, a ne na misli o tome koristi li se «paranormalnim» metodama toliko zanimljivim promatračima sa Zapada.

U veljači 1975. dr. Stelter je provjeravao imaju li u blizini psihokinetičkih rezova ionizirajućih zrake u većim količinama. Koristio je filmove koje u Njemačkoj koriste ljudi koji rade s radioaktivni materijalima.  Filmovi, zapečaćeni u plastičnim kutijama, polagani su na kožu pacijenta prije nego što je Blance napravio daljinski rez. Nakon što su se njegovi prsti pomaknuli kroz zrak, film je s gornje strane bio netaknut. No, koža je bila razrezana, a  film je bio zastrugan sa donje strane. Rez na koži i rez na filmu bili s jednake dužine. To je pokazano u nizu eksperimenata provedenih tijekom veljače i ožujka 1975.

Blance je često, nakon što bi napravio rez, vadio velike tumore. 1971. godine je, u Stelterovoj nazočnosti, izvadio tumor veličine šljive iz kuka filipinskog pacijenta. Nije ga odvojio nikakvom mehaničkom metodom već je izgledalo kao da je tumor uskočio u iscjeliteljevu ruku. Stelter je zabilježio i slijedeće: Kad je Blance u dobroj formi, pacijent ne osjeća bol ili je osjeća vrlo malo. U nekim operacijama gdje se očekivalo obilno krvarenje, iscurio je tek mali mlaz krvi  te nije bilo nikakvih infekcija iako se nije radila nikakav sterilizacija u konvencionalnom smislu riječi. Kad iscjelitelj nije u dobroj formi, ponekad su se pojavljivale neke manje infekcije.

POSJET NJEMAČKOJ

Još jedna pojava koja, po Stelteru, govori u prilog stvarnosti tog fenomena jest činjenica da je iscjelitelj energiju mogao poslati kroz drugu osobu. Krajem 1973. Juan Blance došao je u Njemačku i tri tjedna radio u klinici koju je vodila njemačka iscjeliteljica Irena Lutz. Ona je tijekom Blanceovog boravka kod nje, ali samo u njegovom prisustvu, proizvodila sve fenomene kao I filipinski iscjelitelj.

Stelter je tamo boravio dva tjedna i vidio sve Blanceove zahvate koji su mu bili poznati iz Manile. No, s vremenom, oni su postajali sve slabiji. Na kraju drugog tjedna Blance je bio iscrpljen. Pripisali su to njemačkoj klimi koja mu nije odgovarala. Tijekom trećeg tjedna pojavila se čudna pojava - rez se pojavio ispod oznake stranica koja je visila iz Biblije (koju su Blance i drugi isjeljitelji često davali pacijentima da drže tijekom tretmana) i bio je izazvan njome (oznakom). Moguće je da je to bio trenutak kad su se psihokinetičke moći, koje je Blance obično s lakoćom kontrolirao, otele kontroli. Blance je postao bio vrlo uznemiren kad više nije mogao kontrolirati rezove. Oni su se počeli pojavljivati  na mjestima gdje nisu trebali biti – čak na gornjoj strani njegove ruke. Dok su on i Irene Lutz radili na gornjem dijelu tijela pacijenta, rezovi su se pojavili na rukama asistenta koji su masirali pacijentova stopala. Očito je bilo da Blance više nije vladao svojim psihokinetičkim sposobnostima.

Dva dana kasnije doživio je potpuni slom u vidu kolapsa srca i cirkulacije. Odbio je lijekove i hospitalizaciju, a život mu je bio u opasnosti nekoliko dana prije nego što je bio u stanju vratiti se u Manilu. Kad ga je Stelter mjesec dana kasnije posjetio u Manili, Blance se polako vraćao poslu, ali je još uvijek bio slab, a vidljivi su bili i ožiljci od psihokinetičkih rezova na gornjoj strani ruku.

MATERIJALIZACIJA

 

Alfred Stelter je proučavao još jednu neobičnu pojavu kod filipinskih iscjelitelja – materijalizaciju. Često je bio nazočan pri praksi Josefine Sison i drugih, kad je kirurški pamuk nestajao, a potom bi se ponovno pojavio na površini pacijentova tijela.  Pamuk, često navlažen posvećenim uljem kokosova oraha, iscjelitelji bi oblikovali u čvrstu grudu i naizgled pritisnuli kroz kožu u pacijentove grudi, trbuh, glavu, ruku ili nogu. Kad bi Josefine nakon toga otvorila ruke, pamuka više nije bilo. Ponekad je taj pamuk koji je «ugurala» kroz kože micala tek prilikom slijedeće posjete, a tada je bio crven od krvi. Svježe ubačeni pamuk kojega bi odmah vadila izlazio bi bijel kao što je i bio.

Tu materijalizaciju filipinskih iscjelitelja i dr. Stelter i drugi liječnici promatrali su stotinama puta i pod svim mogućim uvjetima. Dr. Hiram Ramos i drugi njegovi kolege često su molili Josefinu da otvori ruke prije nego što počne tijelo puniti pamukom i nakon što bi on nestao. Prof. dr. Werner Schiebeler je čak snimao tu akciju pri jakom osvjetljenju na 16-milimetarski film u boji. Ispitivanje filma frame po frame pokazalo je da pamuk zaista nestane između njenih prstiju, a ne vidi se da fizički prođe kroz pacijentovu kožu.

Tijekom devetomjesečnog svakodnevnog proučavanja rada filipinskih iscjelitelja, Alfred Stelter je imao nekoliko rijetkih prilika promatrati zaista senzacionalne dematerijalizacije tjelesnog tkiva na pacijentima. U veljači 1971. Tony Agpaoa dematerijalizirao je meso 38-godišnjeg pacijenta da bi izložio kost noge koja je bila slomljena 16 godina ranije, ali nije pravilno zarasla.  Sasvim je jasno i vidio i fotografirao slomljene krajeve kosti. Bilo je dosta krvi, ali nakon operacije (Agpoa je opet materijalizirao meso na njegovo mjesto) noga je izgledala isto kao prije, kao da nimalo krvi nije nedostajalo. Fotografija je bila dokaz da nije bila riječ niti o hipnozi niti o halucinaciji.

FOKUSIRANA SVIJEST I TRANSPORT KRVI 

Istraživač George W. Meek opisao je slijedeći slučaj. Stanovnica Filipina stara oko 45 godina bila je treći put kod iscjeliteljice Josefine Sison zbog raka desne dojke, a tvrdila je da je došlo do poboljšanja nakon prethodnih posjeta.  Josefina je prstima dotakla kožu u korijenu dojke i bez ikakvog rezanja «odstranila»  krvlju natopljen pamuk koji je stavila unutra tijekom prethodnog posjeta pacijentice. Potom je uzela novi pamuk i krenula ga staviti u kožu u korijenu dojke. Ponovila je tu proceduru s dodatnim komadima pamuka koje joj je dodavao jedna od doktora promatrača. Očigledno nije pamuk zadržavala u ruci niti ga se na bilo koji način rješavala. Ona je stavljala pamuk u tijelo kroz netaknutu kožu. On će tamo ostati do slijedeće posjete (kada će ga maknuti crvenog od krvi) ili tek nekoliko trenutaka (kad će ga isti misteriozni način izvaditi, a on će vrlo malo promijeniti boju). Josefina je objasnila timu kako pamuk koji je «blagoslovila» (psihički tretirala) stavlja u tijelo na granicu između zdravog i bolesnog tkiva, tako da bi s vremenom tijelo odbacilo bolesno tkivo do te mjere da će ga ona moći maknuti rukom.

Puno analiza prošli su filmovi na kojoj je Josefina imala problema sa zaustavljanjem curenja «krvi»  (ili što god je to bilo) kroz kožu pacijenta. Ispitujući frame po frame snimke gdje je Josefina stvorila «krv» malo ispod uha sa strane pacijentova vrata, vidi se da se morala vraćati na to mjesto tri puta i stisnuti s vršcima dva prsta da bi spriječila krv da teče. Nakon što je «krv» obrisana, na koži niti u porama kože nije bilo nikakvoga traga ikakvom rezu.  Kirurg koji je stajao pokraj Josefine i to promatrao izjavio je kako ne može povjerovati čak i kad gleda u to. Današnjoj znanosti teško se prilagoditi misli da se tekuća krv može transportirati kroz kožu činom fokusirane svijesti.

POLAGANA PROPAST FILIPINSKIH ISCJELITELJA                

Domaći filipinski iscjelitelji tijekom 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća živjeli su u primitivnom okružju, stopljeni s prirodom i potpuno bez stresa. Prekidali bi svoju aktivnost – obično rad na  poljima riže ili kikirikija – da bi olakšali patnju nekom od svojih susjeda koji je pješke stigao iz okolnih polja ili malih sela. Obično im se nije plaćalo, a ponekad bi dobili ekvivalent od nekoliko centi ili dar  u vidu neke prirodne namirnice.

Onda su se stvari počele mijenjati. Pojavili su se stranci u potrazi za ozdravljenjem. Otkrili su da su iscjelitelji oduševljeni darom u vidu novca koji je predstavljao tek maleni djelić onoga koliko bi iznosili troškovi liječenja tamo otkud su stizali, a kući su se vraćali sa snimkama čudesnih medicinskih tretmana. U takvim okolnostima neki iscjelitelji postali su zainteresirani za još više publiciteta i za stvaranje što više sljedbenika jer je to značilo veće prihode i mogućnost kupnje motocikala, automobila i boljih kuća. Preokupacija takvim stvarima nespojiva je s ravnodušnim, opuštenim meditativnim životom bez stresa, koji je najbolja atmosfera za medije. Bez takve atmosfere nije moguće stvarati materijalizaciju ili telekinezu , otvaranje tijela, uklanjanje bolesnog tkiva i  potom zatvaranje tijela kao prije. Osim toga, takve paranormalne aktivnosti nemoguće je raditi u svakodnevnom ritmu,  kad je iscjelitelj pod velikim stresom, bilo zbog obiteljskog života ili zbog velikog broja pacijenata.

1975. godine na Filipine je stiglo između sedam i devet tisuća pacijenata. U takvoj situaciji zabilježeno je da se jednom iscjelitelju samo iz Australije najavilo 65 pacijenata mjesečno tijekom 6 mjeseci; tome treba pribrojati dvadeset pacijenata mjesečno iz Novog Zelanda; plus svi ostali pacijenti, kako domaći, tako i strani iz drugih zemalja. Ponekad je na jednog iscjelitelja čekalo sto pacijenata. U takvim okolnostima novine, radio i televizija počele su pisati o prevarama. Kod nekih iscjelitelja, koji su se našli izloženi pogledu mnoštva, zaista je došlo i do neke vrste «šoumenstva» u psihičkoj kirurgiji, jer  vjerojatno nisu željeli iznevjeriti interes  publike, a nisu bili u stanju neprekidno proizvoditi paranormalne efekte.

Timovi doktora često su pratili operacije filipinskih liječnika (nakon što su savladali sve poteškoće kao što je; sprijateljivanje s iscjeliteljem - koje nekad može trajati i nekoliko mjeseci - te dobivanje njegove dozvole da tijekom više tjedana i mjeseci oko njega boravi nekoliko ljudi s kamerama  - to su morale biti osobe koje neće prema njegovom radu u sebi imati negativan odnos, što je bio još jedan problem s kojim su se suočavali istraživači).

TRIKOVI KAO POMOĆ

Česta je primjedba skeptika bila kako bi u takvim «nadzornim» timovima, ako je cilj ustanoviti radi li se o pravim paranormalnim pojavama ili trikovima, bilo važnije imati profesionalnog mađioničara koji bi jedini bio u stanju «pročitati» trikove. To je bilo vrlo nepraktično u uvjetima višemjesečnog strpljivog proučavanja u prirodnom okružju iscjelitelja u očekivanju da se dogodi paranormalni fenomen (kojemu je potrebno prirodno i opušteno okružje, nikako ne neprirodni laboratorijski uvjeti). U ovom slučaju to je značilo da se mora biti unutar pedesetak milja od Pangasinana, na Luzonu.

Stoga je istraživač George W. Meek pozvao u pomoć dr. Davida Hoya, koji je imao i potvrdu o svojoj stručnosti na polju profesionalnog mađioničarstva. Mada dr. Hoy nije doveo u pitanje da paranormalni fenomeni po njegovu uvjerenju zaista postoje, u svojim je izvještajima precizno opisao kako su u nekoliko slučajeva kojima je bio nazočan bili primijenjeni klasični trikovi iz profesionalne magije, kao što su odvlačenje pažnje «čarobnim» pokretima ruku prilikom vađenja minijaturne oštrice kojom bi se neprimjetno, naizgled laganim dodirom prstom, napravio rez na koži, a potom bi se, prije nego bi krv potekla, prstom nekog promatrača prešlo preko reza kako bi izgledalo da je krv potekla sama od sebe.  

Na tom mjestu potrebno se sjetiti riječi Arthura Koestlera, poznatog istraživača paranormalnih pojava. On je rekao: «Kad sam lovio gurue u Indiji, vratio sam se obogaćen jednom spoznajom. Ona je glasila: Nikad ne pitaj je li 'sveti čovjek' šarlatan ili je zaista svet. Pitaj se u kojoj je mjeri šarlatan, a u kojoj mjeri sveti čovjek. Nikad ne primjenjuj kriterij 'sve ill ništa'. Do 'šoumenstva' dolazi u trenutku kad se nađete pred okom javnosti. Izloženi oku javnosti sačinjene od neograničenog broja sljedbenika, morate primijeniti malo 'šoumenstva'. U loše dane, kad vam ništa ne radi kako bi trebalo, trebali biste biti superčovjek kad ne biste pribjegli 'corriger la fortune' s nekoliko trikova.»     

A što se tiče neobičnih sposobnosti filipinskih iscjelitelja, nije loše prisjetiti se još jedne izreke, ovoga puta one koja dolazi od svetog Augustina.

On je rekao: «Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom već u suprotnosti s onim što je nama poznato kao priroda.»

 

                                                

]]>
Mon, 6 Jan 2014 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/37283/kmisak-prst-umjesto-skalpela.html
K.Mišak: Na kauču kod šamana http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/35899/kmisak-na-kaucu-kod-samana.html Početkom 20. stoljeća znanost je šamane smatrala duševnim bolesnicima budući da ti ljudi svoje halucinacije shvaćaju ozbiljno. Tek je Claude Levi Strauss 1949. ukazao da šaman nije mentalno bolestan, već više nalik psihoterapeutu. Otkrićem LSD-a i drugih halucinogena znanost je počela proučavati izmijenjena stanja svijesti i shvatila da u temelju šamanizma nije praznovjerje već kemija u mozgu. Tako je krenula izgradnja mostova između suvremenih i šamanskih znanja, koji još nisu gotovi, ali mnogi preko njih odvažno prolaze. ]]>

Postoje razni načini stjecanja znanja: znanstvene metode, dedukcija, analiza, eksperimenti, iskustvo, predaja – ali i pribavljanje informacija nekim nama još uvijek neobičnim putom, kojega onda nazivamo intuicijom, ili ih, u dramatičnijim slučajevima izmijenjenih stanja svijesti, smatramo duboko mističnima. Ona to i jesu, ali ništa više ili manje nego što je sam svijet satkan od duboke mistike.

Koliko god u nekim tradicijama bilo normalno da se svakojake informacije pribavljaju subjektivnim psihodeličnim iskustvima, racionalistički Zapad dugo vremena  - pa sve do danas – nije mogao prihvatiti nešto tako čudno. Čak i kad se nije radilo tek o subjektivnim spoznajama važnim za razumijevanje i život pojedinca (koje bismo mogli nazvati nekom vrstom psihoterapije, ako psihoterapiju shvatimo kao prodor u dublje razine podsvijesti i način kako očitati i rasplesti zamršene programe naše podsvijesti kojima nas je okolina nehotice isprogramirala) već o sasvim objektivnim činjenicama. Recimo, kako napraviti neku složenu mješavinu biljaka koja će imati točno određeni učinak.  

Ipak, s vremenom, kroz sebi svojstvenu analizu i opsjednutost detaljima,  uporni i skeptični Zapad se, kroz neke pojedince koji su bili voljni razmotriti neke stvari iz raznih kutova, počeo približavati razumijevanju onoga što ću slobodnom interpretacijom nazvati duhovnim kanalom stjecanja znanja. On, naravno - u nekim slučajevima, ima svoju biološku i fizičku mjerljivu podlogu. U nekim slučajevima pak nema je  ili nije još uhvaćena.

Danas su te tradicije u svom cjelovitom obliku preživjele u nekim kulturama diljem svijeta. Često metode o kojima je riječ volimo objediniti pod pojmom „šamanizam“, no fragmente tih načina spoznaje nalazimo i na Zapadu, mada davno obilježene etiketom šarlatanstva. Što biste, recimo, rekli kad bih vam rekao da je doista moguće čitati iz kristalne kugle? Polako, doći ćemo i do toga.

Ono što slijedi pokušaj je pregleda pokušaja premošćivanja jaza između suvremene znanosti i šamanizma.

Antropologija i šamanizam

Razmotrimo za početak sam znanstveni pogled na šamanizam i šamane. Znanost u čiji djelokrug ulazi to područje jest antropologija. No, kako je to sročio antropolog Jeremy Narby, antropologija nije imala dobar početak jer je bila znanost koja se bavila proučavanjem onog što je proglasila inferiornim društvom, tzv. „primitivnim narodima“. Riječ 'primitivan' dolazi od latinske riječi primitivus – rođen prvi. Izvorno se antropologija bavila ljudima iz kamenog doba, našim recima, pokušavajući, proučavanjem djetinjstva čovječanstva, bolje shvatiti suvremenog čovjeka industrijskog doba. To je bio prvi razlog postojanja antropologije, rođene u rasizmu 1880-tih godina. Sredinom 1950-tih i 60-ih postala je kulturološki osjetljivija i prepoznala svoj rasističku crtu shvativši da je ideja znanstvenog proučavanja inferiornih naroda pogrešna te da znanstveno proučavanje ljudi zapravo nije moguće. Antropologija se iz znanosti počela pretvarati u način tumačenja.

No, nikad nije izgubila iz vida svoj cilj – a on je bio pokušaj shvaćanja kultura koje nisu europske i sjevernoameričke i razumijevanja po čemu su drugačije. A kad se dođe u Australiju, Amazonu, na Arktik, bilo gdje  izvan Sjeverne Amerike i Europe  - tko je taj koji je u najvećoj mjeri različit od tih koji su drukčiji od nas? To su šamani. Skaču naokolo u promijenjenom stanju svijesti, haluciniraju, bubnjaju i pjevaju govoreći kako komuniciraju s duhovnim bićima u prirodi. Također liječe ljude i pribavljaju korisna znanja.

Antropolozi pokušavaju šamane odgonetnuti cijelo 20. stoljeće. Na početku, u prvoj polovini 20. stoljeća, uglavnom su ih smatrali mentalno bolesnima. Rekli su kako ti ljudi svoje halucinacije shvaćaju ozbiljno, što znači da su ludi. Tek je Claude Levi Strauss 1949. ukazao na to da  šaman nije mentalno bolestan već više nalik psihoterapeutu. Psihoterapija je u to vrijeme u Europi postojala tek nekoliko desetljeća. Strauss i psihoterapija doveli su do drugačije pogleda na šamana, koji se još produbio  otkrićima LSD-a i drugih halucinogenih supstanci u 1940 –im i 50-im godinama. Znanost je počela proučavati izmijenjena stanja svijesti i shvatila da u temelju šamanizma nije praznovjerje već kemija u mozgu, a znanstvenici su sada i sami mogli imati isto iskustvo.

I imali su ga. Čak i ako ste materijalistički profesor antropologije s ateističkim pogledima koji predaje na njujorškom sveučilištu, poput Michaela Harnera, u ranim 1960- tima mogli ste  završiti u plemenu Jivaro i kušati ayahuascu. Našli biste se u zapanjujućem svijetu vizija koji nalikuje svijetu o kojem su govorili stari Egipćani i šamani širom svijeta. Ono o čemu pričaju šamani vidjeli biste vlastitim očima.

Dr. Moody i zurenje u kristalnu kuglu

Kad smo već spomenuli psihijatriju i metodu vlastite kože, ostanimo još malo kod njih.

Susretu psihijatra dr. Raymonda Moodya, pionira istraživanja fenomena «tik do smrti», sa zurenjem u kristalnu kuglu prethodio je susret s regresijama i iskustvima prošlih života. Danas su to poznati pojmovi i metode, ali u njegovo vrijeme u medicinskim krugovima bi vas čudno pogledali već ako biste spominjali bilo kakvu vezu duha i zdravlja ili emocija i bolesti. Moody nije vjerovao u regresije dok ih nije sam isprobao, ali je ostao oprezan, jer je kao iskusni psihijatar bio svjestan kakve zamke um krije. Puno su mu važnije bile neslućene terapijske mogućnosti iskustava prošlih života. Nakon tek nekoliko takvih seansi pacijent je mogao problem zbog kojega je došao sagledati u sasvim drugačijem svjetlu, za što bi inače trebale godine terapija.

Moody je slučajno otkrio još jednu metodu za doživljavanje prošlih života, koju je opisao lakšom i zgodnijom od hipnoze - zurenje u kristalnu kuglu.  Bio je iznenađen ustanovivši da u svim tim godinama studiranja  filozofije, koju je i doktorirao, završivši potom i medicinu i specijaliziravši psihijatriju, nikad nije čak niti čuo za metodu zurenja u kristalnu kuglu. Što nas vjerojatno i ne treba čuditi.

Moody je zurenje u kuglu otkrio u staroj knjizi iz antikvarijata naslova «Zurenje u kristalnu kuglu» (Crystal Gazing) Ernesta Schala, objavljenoj 1905, u kojoj je Schal opisivao kako je proučavao to drevno i nerazjašnjeno umijeće. Tvrdio je da su se ljudi u svim starim kulturama, unatrag sve do Egipta, tom metodom služili da bi našli odgovore na pitanja koja su ih mučila.

Zurenje u kristalnu kuglu u srednjovjekovnoj Europi koristilo su za razne namjene – za proricanje, otkrivanje zločinaca, potragu za izgubljenim predmetima. Nakon dovoljno dugog zurenja u ogledalo, u njemu bi se zuritelju ukazalo lice zločinca – ili bi klijent opisao izgubljeni predmet, a ogledalo se koristilo kao neka vrst preteče ureda za izgubljene stvari, pokazujući zuritelju sliku mjesta gdje treba tražiti. Nestalo je iz zapadnog svijeta kad ga je katolička crkva, zbog njegovih naizgled mističnih svojstava, stavila izvan zakona – kao i sve što se povezivalo s magijom.

Moody je nabavio kristalnu kuglu, stavio je na stol, upalio svijeću, ugasio svjetlu i počeo zuriti u njenu dubinu. Za nekoliko minuta ispred njegovih očiju pojavili su se oblaci, a zatim su vizije slijedile jedna drugu i bile su mu vrlo tajanstvene. Nije imao osjećaj da potiču niti iz jednog drugog izvora nego iz njegove nutrine. U kugli su se projicirale jasno, u boji i u tri dimenzije. Moody se osjećao kao da gleda holografsku televiziju.

Taj prvi put zurio je više od sat vremena. Od kugle je ustao zapanjen. Činilo mu se nevjerojatnim da ga tijekom toliko godina ispitivanja ljudske duše nitko nije upozorio na ovu pojavu. Isproba je metodu na supruzi, prijatelju psihoterapeutu, svojim studentima – svi su bili zapanjeni činjenicom da su tako jasno vidjeli neka živopisna sjećanja iz života, ali i slike nepoznatog podrijetla. Moody je počeo praktičnu terapeutsku svrhu zurenja u kristalnu kuglu pa ju je odnio u kliniku gdje se pokazala odličnom metodom tehnike projiciranja, u kojoj se pokušava otkriti što se događa u nečijem umu (primjer takve tehnike je Rorschachov test).

Kao i u hipnotičkoj regresiji, slikama u kristalnoj kugli ne može se upravljati. Vidite li skupinu ljudi koja sjedi za stolom, ne možete im «naređivati» što da čine. Ako to pokušate, slika će vjerojatno izblijedjeti. Kad se sjedne pred kristalnu kuglu, s jasnom odlukom i namjerom, treba sebi reći, primjerice: «Kad sjednem i pogledam u kristalnu kuglu, vidjet ću ono što se odnosi na moju lošu naviku» ili slično. Slike u kugli obično će se odazvati na zadanu temu. Doista, psihoterapija u svom izvornom – šamanskom – obliku!

Percepcija i kvantna fizika

Je su li vizije koje šamani imaju na bilo koji način 'stvarne' ili su tek halucinacije? Pitanje se pokazalo besmislenim s fizikalnim otkrićima da  univerzum koji percipiramo, u kojem vrijeme teče linearno i koji je čvrst, zapravo nije takav. Sve oko nas sastoji se od atoma, a  99,9% atoma čini prazan prostor. Središte jezgre i subatomske čestice koje čine jezgru atoma, kao i sami elektroni, nisu fizička tijela u onom smislu kako mi to razumijemo. Oni su fluktuacije u polju energije i pokazuju neobične pojave – recimo, mogu biti na  dva mjesta istodobno. Ili, ako su dvije čestice bile isprepletene tako da neko vrijeme dijele isti prostor, a potom razdvojene, mogu nakon toga biti razdvojene milijunima kilometara, ali će jedna čestica trenutačno reagira na zbivanja kod druge čestice. Zaključak može biti da komuniciraju brzinom većom od brzine svjetlosti. Ili možda da su na nekoj dubljoj razini stvarnosti te čestice, zapravo, jedna čestica, ali mi je percipiramo kao dvije. Prema kvantofizičkom 'paradoksu promatrača', stvari postoje zato što ih promatramo. Subatomske su čestice valovi dok ih ne izmjerimo ili promotrimo, a tada postaju čestice. Zašto bi onda svjetovi koje šamani opažaju bilo išta manje stvarno od ovog navodno  'stvarnog svijeta' oko nas?

Fizičari i sinkronicitet

Wolfgang Pauli, austrijski kvantni fizičar koji je osmislio princip isključenja, ključni dio suvremene kvantne fizike, bio je zadivljen sinkronicitetom i blisko je surađivao s psihoanalitičarom Jungom. Pauli je bio mislilac i zanimalo ga je što je točno sinkronicitet. Kako to da se u našem životu događaju slučajnosti? Smatrao je da postoji neuzročni princip, da te slučajnosti nešto znače, ali mi ponekad ne uočavamo signale. Drugim riječima, u životu imamo sinkronicitete koji nam ukazuju na nešto. Krajnje neznanstveno objašnjenje, ali šamani bi se s njime lako složili, zar ne? Nazvali bi ih znakovima.

Šamani i shizofrenija

Sindrom doppelgängera je pojava u kojoj neki ljudi vide svog dvojnika. Britanski znanstveni pisac Anthony Peake bavio se tim, kao i drugim fenomenima svijesti i percpecije, i  iznenadilo otkrivši da psihijatri sindrom doppelgängera zovu heautoskopija. Ljudi koji boluju od shizofrenije doslovno vide svoga dvojnika kako ih slijedi. Oni ne znaju zašto se to događa, ali kao da se podijele u dvije osobe. Peake smatra da mozak shizofrenih osoba percipira holografsku prirodu stvarnosti. Raynor Johnson, engleski fizičar koji je 1950-ih godina emigrirao u Australiju, opisao je stvarnost sa stajališta shizofrenije. Rekao je: „Zamislite da živite na vrhu irske kružne kule.“ U Irskoj imaju vrlo visoke i uske tornjeve. Jedina je prostorija na vrhu. Zamislite da živite u takvom tornju i imate pet prozora. Oni su vaši osjeti, pomoću njih percipirate stvarnost. Ako vas zahvati shizofrenija, to je kao da primijetite vratašca na krovu kule. Ako kroz njih izađete na krov, vidjet ćete stvarnost onakvom kakva jest.“

Ne bi li to moglo biti baš ono što vide šamani u izmijenjenim stanjima svijesti? Vrtloge i nabore u holografskom univerzumu, digitalni kôd,  holografsku prirodu stvarnosti. U slučaju shizofrenije, kaže Peake, otvara se prigušivački ventil u mozgu i vidi se prava stvarnost. Zbog toga shizofrene osobe 'polude'. Ispadaju iz vremena, vide ljude ondje gdje nisu, kad shizofreničar gleda stvarnost, on ne zna da halucinira i što je uopće halucinacija.

Može li uopće začuditi što su rani antropolozi šamane vidjeli isključivo kao shizofrenike? Postoji stvarnost koju naš mozak obrađuje na određeni način, ali to nije prava stvarnost, nego stvarnost iza prave stvarnosti, iluzija i tvorevina u kojoj postojimo i u kojoj smo zarobljeni. Američki SF-pisac Phillip K. Dick nazvao ju je crnim, željeznim zatvorom, iluzijom za koju mislimo da je stvarna. Šamani su očito davno prije znanstvenog Zapada, na temelju iskustva znali da - nije.

 Hipnagogno stanje i uređaj LL-stimulator

Granično područje između sna i jave naziva se hipnagognim stanjem. Grk Andreas Mavromatis napisao je knjigu Hipnagogija, tvrdeći da u trenutku kad čovjek još ne spava, ali nije niti budan, može donekle percipirati stvarnost iza naše stvarnosti. To je mali prolaz u područje gdje se ponekad može vidjeti budućnost, ponekad prošlost. Ponekad  ljudi imaju lucidne snove i izvantjelesna iskustva ili putuju alternativnim stvarnostima koje su dio tog golemog, holografskog, bezvremenog mjesta.

Doista, granice naše 'stvarnosti' mekše su nego što se čini. Istraživač i autor Anthony Peake opisao je iskustvo s uređajem zvanim LL-stimulator, kojega su  izumili Austrijanci  Engelbert Winkler, psiholog, i dr. Dirk Pröckl, neurolog. To je stroj sa stroboskopskim svjetlima čije treperenje može izazvati osjećaj izvantjelesnog iskustva, a osobu zapravo baca u hipnagogno stanje između sna i jave kroz koje prolazimo dok tonemo u san ili se budimo. Evo  Peakeovog iskustva:

„Sjednete ispred stroja i zatvorite oči, a zatim svjetlost počne treperiti. Intenzitet bijele i stroboskopske svjetlosti se mijenja. (…) Zanimalo me hoće li taj stroj izazvati izvantjelesno iskustvo ili nešto drukčije što još nisam doživio. Sjeo sam ispred svjetlosti i zatvorio oči. Vidio sam samo svjetlost koja treperi. Nakon tri, četiri minute ništa se nije dogodilo. Pomislio sam da će mi biti vrlo teško reći im da se ništa nije dogodilo. Dok sam o tome razmišljao, odjednom sam sasvim s desne strane vidio bljesak plave svjetlosti. Prešla mi je preko vidnog polja. U isto to vrijeme, s druge se strane pojavila crvena svjetlost i pomiješala se s plavom. Počele su se vrtjeti. Čim sam to ugledao, pomislio sam da je ovo poput klasičnog opisa iskustva bliska smrti. Ljudi obično govore da vide tunel. To me zaintrigiralo. Okrenuo sam se i pitao ih jesu li promijenili boju svjetlosti. Rekli su da nisu, da je svjetlost bijela, ali da moj mozak počinje odgovarati na podražaje svjetlosti. Zatim sam osjetio da mi oči vibriraju. To je bilo vrlo neugodno. Rekli su mi da je to fiziološki učinak zbog treperenja svjetlosti. U perifernom sam vidu ugledao nekakvo kretanje. (…) Pitao sam austrijske liječnike smijem li okrenuti glavu kako bih to bolje vidio jer bi se time okrenuo od svjetlosti. Rekli su da smijem jer mi je svjetlost enkodirala mozak. Okrenuo sam se i pogledao dolje. Do današnjeg dana ne mogu vjerovati što sam vidio.

Doslovno sam vidio klasičnu astralnu ravan. Imao sam osjećaj kao da lebdim tridesetak kilometara iznad površine planeta. Vidio sam zakrivljenost planeta i rub okružen plavičastom svjetlošću. Planet je bio prekriven linijama, poput šahovske ploče na kojoj su treperila plava svjetla. Tek sam poslije otkrio da je Carlos Castaneda govorio o 'svjetlima svijeta', a to je navodno ono što šamani vide. Ja sam to vidio u svome umu sjedeći u jednoj dnevnoj sobi u Zürichu. Bio sam toliko zadivljen da sam samo zurio u to, a zatim sam se odmaknuo. Gledao sam natrag u svjetlost da vidim hoće li se slika zadržati. Tada sam imao osjećaj kao da mi se ruke i noge pomiču, kao da skakućem. Okrenuo sam se kolegama i pitao ih skakućem li. Rekli su da ne skakućem. Osjećao sam da mi ruke napuštaju ruke, a noge napuštaju noge. Imao sam osjećaj da se uzdižem. Priznajem da sam se tada uplašio te sam ih zamolio da isključe stroj. To je iskustvo bilo sasvim različito od ičega što sam prije doživio. Kad sam poslije toga s njima razgovarao, dogodilo se nešto vrlo čudno. U središtu glave osjetio sam vibracije. Imao sam osjećaj kao da se mala životinja ovdje kreće. To je trajalo cijelu večer, kao da mi je zujalo u glavi. Winkler i Pröckl smatraju, a o tome sam pisao u ovoj knjizi, kao i u sljedećoj, da se time stvara DMT u epifizi. Drugim riječima, time se na neki način aktivira treće oko. Ono što vidite u tom stanju zapravo je, u nedostatku boljeg opisa, alternativni univerzum. Smatram da kad imate osjećaj da izlazite iz tijela, zapravo prolazite međudimenzijskim prostorom u drugu dimenziju stvarnosti, na drugu vibracijsku razinu stvarnosti. Taj stroj to potiče.“

Astralna putovanja i šamanizam

Zvali ih astralnim putovanjima ili izvantjelesnim iskustvima, nismo opisali svu začudnost tog neobičnog fenomena kod kojeg subjektivno iskustvo pokazuje osobi da mu se očište odjednom našlo izvan njegova uobičajena mjesta kod glave ili očiju.

Jedan od pionira istraživanja izvantjelesnih iskustava, Robert Monroe, opisao je svjetove astralnih ravni koji su iznenađujuće dosljedno nalikovali svjetovima opisanim u šamanskim tradicijama i nazvao ih „lokalitet 1,  2 ili 3“, ovisno o stupnju njihova odmaka od stvarnosti .

Šamani doživljavaju gornji i donji svijet, a to je upravo i Robert Monroe doživio, koji nije ništa znao o šamanskim sustavima vjerovanja, koja su pak dosljedna diljem svijeta. Također je opisao susrete s nekim bićima. A i šaman putuje na neka mjesta gdje susreće druga bića, bića čiji su motivi drukčiji od naših i koja imaju svoju volju.

Svjetovi koje vide slijepi

Postoje indicije da slijepe osobe imaju vizualna iskustvima bliska smrti ili vizualne snove. Ako je tome tako i ako slijepi mogu u tim slučajevima vidjeti, čime gledaju? Očito ne uz pomoć svjetlosti koja dolazi izvana. Možda njihove mozgove i vizualne putove stimulira svjetlost koja ne dolazi izvana. Vrlo je teško reći je li to što su vidjeli fizička stvarnost, kaže Anthony Peake, ali smatra da oni primaju i vide drugi oblik svjetlosti, onaj koji vide šamani, kao i ljudi koji su na tripu od ayahuasce ili DMT-a. To je unutarnja svjetlost koju stvaraju biofotoni, svjetlost koja dolazi od stanica i DNK. Ona osvjetljava snove, misli i vizije.

DMT i epifiza

Rick Strassman, autor knjige „Duhovna molekula“ (objavio Teledisk)  početkom 1990-ih na sveučilištu u Novom Meksiku na ispitanicima je testirao različite doze dimetiltriptamina – DMT-a, jedne od najmoćnijih halucinogena. Kod DMT-a česta su iskustva leta izlaska tijela te doživljavanja i susretanja drugih bića koja imaju vlastitu motivaciju. Prema izvješćima Rickovih ispitanika, bića koja su opisali bila su vrlo slična klasičnom opisu sivih nezemljana.

 Također, DMT je otkriven u ljudskoj krvi,  u ljudskom mozgu, a nedavno je u mozgu otkriven receptor DMT-a, TAAR, trag amin-asocirani receptor. Taj je receptor poput brave za koju je potreban ključ, a ključ je DMT. Receptor je stvoren da funkcionira s DMT-om. Moramo se zapitati zašto mozak stvara DMT i zašto on postoji prirodnom svijetu, a nalazi se u gotovo svemu, kao sasvim prirodna supstanca. Možda upravo radi doživljavanja veće stvarnosti koja nam je uskraćena?

Henri Bergson, francuski filozof, tvrdio je da je mozak „prigušivač“ koji  smanjuje nam percepciju. Kad bismo vidjeli sve, došlo bi do preopterećenja. Zato mozak odabire informacije i predstavlja ih svijesti. No, DMT otvara ventil percepcije kako bismo mogli percipirati stvarnost kakva uistinu jest. DMT u mozgu stvara se u epifizi pa je svakako zanimljiva činjenica da se epifiza u zametku 49. dana trudnoće nalazi u stražnjem dijelu grla. Nakon 49. dana prelazi u središte mozga. A budisti pak kažu da 49. dan trudnoće postajemo ljudsko biće, a do tada nismo, jer toga dana dolazi duša. Sve više i više mostova između znanosti i starih tradicija…

'Curare' u kirurškim dvoranama

Južnoamerički starosjedioci tvrde da njihovo znanje o biljkama potječe iz halucinacija njihovih šamana na ayahuasci. No, i sam kemijski sastav ayahuasce je zagonetka, budući da je potrebna kombinacija dviju biljaka. Jedna je grm psychotria viridis. Listovi toga grma sadrže molekule DMT-a kojega također proizvodi i ljudski mozak, odnosno središnji živčani sustav sisavaca. No, ta halucinogena molekula nije aktivna kada se uzima oralno. Drugim riječima, skuhate li čaj od toga lišća i popijete ga, neće se ništa dogoditi jer probavnom traktu enzim monoaminooksidazu zaustavlja djelovanje. Stoga se listove te biljke miješaju s nekoliko sastojaka koji onesposobljavaju monoaminooksidazu. Tada halucinogene molekule mogu proći kroz probavni trakt i ući u krvotok sve do mozga. Kako se došlo do tako sofisticirane kombinacije, kad se  uzme u obzir da na području Amazone ima osamdeset tisuća biljaka, ostaje zagonetka. Starosjedioci će vam reći da su njihovi šamani u prošlosti upotrebljavali neke druge biljke i u svojim su vizijama naučili što je potrebno za ayahuascu.

Koliko je to znanje stvarno svjedoči jedan primjer transfera tog znanja na Zapad i njegove primjene u najsuvremenijom medicinskoj tehnologiji.

 Curare je amazonski otrov koji se upotrebljava za lov. Djeluje tako da paralizira sve mišiće, uključujući i one za disanje, a koriste ga lovci s Amazone da životinja koju pogode ne bi ostala smotana za stablo i izvan dohvata. Ako na vrhu strjelice imaju curare, tada će, recimo, majmun umrijeti od asfiksijacije, mišići će se opustiti i past će na tlo. Znanstvenici se danas tim sredstvom za paralizu mišića koriste za zaustavljanje mišića potrebnih za disanje. Ono omogućava ulazak u torzo čovjeka i operiranje vitalnih organa.

Ali prije no što je 1940. znanost otkrila curare nije bilo modernih kirurških zahvata. Svi se oni temelje se na molekuli curare - danas, dakako, u sintetskim spojevima, ali potekli su od otrova za lov. Curare  je mješavina nekoliko biljaka koja tri dana ključa u loncu, njene pare ugodno mirišu, ali su smrtonosne. Kolika je vjerojatnost da ćete otkriti nešto što ne djeluje oralno nego potkožno sjedeći pokraj lonca, ubacujući biljke u njega i kuhajući satima?

 Šamani imaju odgovor. U stilu: „Duhovi koji su stvorili život i prisutni su u svim oblicima života, s kojima naši šamani i danas komuniciraju u svojim vizijama, dali su nam recept.“

Nije li frapantno da su najmodernije operacije moguće zahvaljujući tako dobivenim informacijama? Ali zapadno razmišljanje jest kako je dobivanje provjerene informacije iz nečije halucinacije zapravo definicija psihoze. Amazonska načela znanja kontradiktorna su pretpostavkama našega znanja pa nam se onom što kažu može činiti nemoguće. Najbolje je da o tome niti ne razmišljamo. Uzmimo njihove molekule. Hvala im na tomu i doviđenja.

Stvarnost unutarnjeg svijeta

Rogera Penrosea, poznatog matematičara i fizičara zanimala je svijest i kako se ostvaruje u sustavu mozga, a Stuarta Hameroffa, anesteziologa na Sveučilištu u Arizoni mučilo je pitanje što se događa kad anestezija zahvati mozak. Počeli su zajedno istraživati strukturu mozga i otkrili da se mreža neurona sastoji od mikrotubula.

Mikrotubuli se pak sastoje se od dva sloja tubula koji odašilju svjetlost, a uz pomoć te svjetlosti dolazi do interferencije. Kako u svakom neuronu postoje milijarde mikrotubula, koji su izuzetno sitni, zaključili su da na subatomske učinke utječe svijest. Prema Penroseu i Hameroffu, to bi bila točka u kojoj svijest, koja je manifestacija kvantnog ponašanja, spaja dva svijeta.

U samim mikrotubulima postoji mikrotubularna rešetka koja se sastoji od bilijuna vlakana koja čine mikrotubule. Riječ je o još manjim veličinama koje nas sve više približavaju kvantnom svijetu. Dopustimo si ideju da mozak povlači informacije iz tog kvantnoga svijeta. Kao što šamani oduvijek znaju, mada ne tim riječima, promjena kemije mozga omogućava otvaranje kanala prema svevremenom i besprostornom polju frekvencija, izvoru sveg što postoji, pa tako i svakog znanja. Na tom putu očito se prolazi i kroz razine obitavanja drugih bića. 

DNK i zmije iz šamanskih vizija 

Antropolog Jeremy Narby povezao je elemente šamanističke prakse i spoznaje molekularne biologije. Okosnicu te veze jest podudarnost sličnosti oblika dvostruke zavojnice DNK i mnogobrojnih varijanti dvostrukih zmija koje  amazonski šamani viđaju u mnogim vizijama. Narby je zaključio da izmijenjena stanja svijesti omogućavaju šamanima da komuniciraju s prirodom na mikroskopskoj razini DNK.

 

Danas se svijest i emocije objašnjavaju kemijskim izmjenama u mozgu i  živčanom sustavu. No, prema Narbyju, naše stanice komuniciraju na još jednom suptilnijem nivou, u  jednoj drugoj stvarnosti koja postoji između svih nas. I ne samo da naše stanice međusobno komuniciraju, nego i stanice drugih živih bića. Možda je zato glavni motiv šamanskih vizija po cijelu svijetu  - zmija, koja se pojavljuje čak i u vizijama šamana koji žive tamo gdje nema zmija.

Kada ste u promijenjenom stanju svijesti, kažu šamani, ispod površine različitosti vidjet ćete jedinstvo. Na površini vidite ljude, travu, žirafe i bakterije – mnoštvo različitosti. Ali ispod te površine različitosti krije se temeljna jedinstvenost. U središtu jedinstva, ono čime su povezana duhovna bića života,  jest oblik dvostruke zavojnice nalik spiralnim ljestvama.

Dvostruki oblik zmije doista je srž života. Šamani na pet kontinenata tijekom tisuća godina došli su do tog istog zaključka i zato je taj oblik simbol šamana širom svijeta. U drugoj polovini 20. stoljeća to su opet otkrili molekularni biolozi, ali ne upotrebom promijenjenog stanja svijesti, već mikroskopima za elektrone. U središtu stanica svih živih bića pohranjene su informacije, a ono ima oblik dviju isprepletenih zmija koji omogućuje umnožavanje. Creek i Watson su 1953. otkrili da struktura molekule DNK objašnjava njezinu funkciju jer se zahvaljujući postojanju dviju zavijenih komplementarnih niti može odmotati i umnožiti, a i pohraniti podatke. To je ključ života, do kojeg su šamani došli prije zapadnjačke znanosti, pomoću intuicije i vizije.

Šamani diljem svijeta tvrde da su sva živa bića pokretana duhovima  povezanim s iznimno dugim oblikom kojeg opisuju kao uvijene ljestve. Poznate kao axis mundi (os svijeta), toliko su duge da se  smatra da povezuju nebo i Zemlju. Ispalo je da je DNA, informacijska molekula koja se nalazi u srcu svake stanice, zajednička svim živim bića i točno u obliku uvijenih ljestava. DNK-molekula u ljudskoj stanici je deset atoma široka i dva metra duga. To znači da je milijardu puta duža od vlastite širine. Kad bismo mogli izvaditi sva vlakna DNK iz tijela i poredati ih, protezala bi se 200 milijardi kilometara, što je ekvivalent 70 povratnih putovanja od Saturna do Sunca. Ili dovoljno da omota Zemlju 5 milijuna puta. Je li to – 'iznimno dugo'?

Osim što je molekula DNK ogromni tekst u čije smo značenje tek zagrebli, ona ima i elektromagnetska svojstva. DNK-molekule nosioci su biofotona i moguće ih je mjeriti samo indirektno. Jer da bi se došli do DNK, treba razbiti stanicu i jezgru, a u tom slučaju stanica umire i prestaje odašiljati život. Mjerenje fotona koje DNK prima i odašilje radio je Fritz Albert Pop u svom laboratoriju u Neuss, blizi Düsseldorfa. Pokazao je da je unutarnja svjetlost svih živih bića važan način suptilne komunikacije.

 Zaključak…

Ono što proizlazi iz šamanskih sustava uvjerenja, a uglavnom nedostaje u znanstvenom pogledu na svijet jest prihvaćanje da u prirodi postoji međupovezanost svega što postoji, a također i inteligencija: da svaka stanica ima sposobnost donošenja ispravnih odluka, slanja signala i obavljanja svoje funkcije na inteligentan način; da je čitava «građevina» života na zemlji građena ciglama inteligencije; da sama biosfera posjeduje neku vrstu inteligencije.

Iz te perspektive postaje sve jasnije da postoji neka vrsta stvaralačke inteligencije svemira. Svakako, moguće je takvo razmišljanje ignorirati i za komunikaciju među stanicama reći da je to samo kemijska tvar koja se kreće među stanicama, da tako to stanice rade i da nije posrijedi inteligencija. Moguće je i dalje promatrati svijet mehanički, ravnodušno i materijalistički. Sve, čak i ljudska bića moguće je smatrati strojevima. Moguće je reći da je DNK tek neki kemijski spoj ili da su Shakespearova djela tek tinta na papiru.

No, je li to istinito? Mnogobrojni mostovi između suvremenih i šamanskih znanja još su u gradnji, ali na sreću njima već mnogi prolaze. 

]]>
Mon, 23 Dec 2013 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/35899/kmisak-na-kaucu-kod-samana.html
K.Mišak: Izgubljeni u prijevodu http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/34322/kmisak-izgubljeni-u-prijevodu.html Talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: „Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'.“ Stoga je i jasno kako ljudima uzeti slobodu. Nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi. Još je filozof David Hume primijetio kako "Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja". ]]>

Phillip K. Dick, poznati pisac  znanstvene fantastike jednom je rekao: „Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi.“

Kako točno! Ali i pomalo apstraktno. Apstraktno je i zbog toga što je suvremena manipulacija (zvana 'oblikovanje javnog mnijenja') kojoj smo izloženi vrlo suptilna, ali  sveprisutna. Rijetki je mogu prepoznati, izbjeći i potom se začuditi koliko je sve oko nas iz temelja drugačije od onog kako se činilo pod hipnozom masovnih medija, obrazovanja i drugih. No, tih rijetkih svakoga dana je sve više.

Pogledajmo nekoliko svakodnevnih primjera pojmova i izraza o kojima nikad ne razmišljamo, ali čim ih podvrgnemo razmišljanju o njima, dolazimo do fascinantnih uvida – da oni ili ne znače ništa ili pred našim očima predstavljaju svoju suprotnost,a  da je mi ne prepoznajemo. Skoro sam upotrijebio izraz „kritičko razmišljanje“, ali to je još jedna besmislica – postoji samo „razmišljanje“. Jer, Ako postoji „kritičko“ razmišljanje, postoji li onda i „nekritičko“ razmišljanje? I što bi to uopće bilo? Ne, ako razmišljanje nazovete „kritičkim“ već ste se unaprijed odredili i zadali si cilj. Gubite objektivnost i usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste „kritički“ razmišljali, dok, u biti, razmišljate potpuno nekritički. To jest – ne razmišljate, pa se „kritičko razmišljanje“ otkriva kao istoznačnica za „nerazmišljanje“. Ali majstorski prikrivena (za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi

Zato – samo „razmišljanje“. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas u Hrvatskoj posljednjih mjeseci obasipali mediji i pripadnici domaće političke elite, a kojim se htjelo uvjeriti ljude da glasaju protiv ulaska institucije braka kao muško-ženske zajednice u ustav. Na tom primjeru vidi se i koliko je programiranje riječi moćno, koliko ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od samog početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno.

Jedan takav izraz jest „tolerancija manjina“. Proanalizirajmo elemente tog dvorječnog pojma. „Manjina“: Što to uopće znači? Koliko sam ja uspio zaključiti razmišljajući, jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena „većina“. Svi smo manjine: Zagrepčani jednako kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi,  poljoprivrednici – svi su oni manjine. Oni su dio društva koje se sastoji od manjina koje se međusobno isprepleću, svi su dijelovi više manjina u isto vrijeme, a „većina“ je hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.

Drugi problematični pojam jest „tolerancija“. Nemalo sam se iznenadio kad sam prije sedam-osam godina u nekoj knjizi (zbirci misli) Sri Sri Ravi Shankara (zvanog Guruji) pročitao da je tolerancija loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je tolerancija jedna od najpozitivnijih ljudskih vrlina. No, Guruji je objasnio da tolerirati nekoga zapravo znači ne prihvaćati ga. Ti ga samo trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad kažete da nekoga „tolerirate“ vi zapravo zaboravljate da smo svi jedno i da time tvrdite da jedan dio beskrajnog sebe tek trpite. Znači da ste u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Razumnijim se čini put prihvaćanja sebe sa sviješću da je sve povezano. Tada niži oblik, tolerancija, nije više potreban. Dakle, umjesto da „toleriramo manjine“, ispada da bismo trebali „prihvaćati cjelinu“. Cjelina je sveukupnost prividnih  različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih „manjina“.

Zaključak svega ovog je prilično fascinantan. Ako zagovarate „toleriranje manjina“, zapravo zagovarate neprihvaćanje i stvaranje umjetnih podjela.

Imajmo na umu i to da je jedan dio scenarija izučavanih u institutima poput Tavistocka, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi “Institut Tavistock“ Daniela Estulina) „segmentacija društva na manje dijelove“. Estulin piše: „U tom scenariju sve skupine – etničke, rasne, spolne – bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju na još manja područja prema etničkoj podjeli“, a to se naziva „jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke“.

Izrazi koji znače suprotno od onog što govore 

Ali kad bi to bio jedini primjer, lako bismo se s time nosili. Naše društvo,a time i naš um premreženi su takvim izrazima koji u sebi sadrže proturječnosti i suprotnost od onog čemu su nas naučili da govore.

Recimo, suvremeni pojam „timski rad“ se kuje u zvijezde, prikazuje kao nešto pozitivno i prijeko potrebno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o uprosječivanju. Nikada „kolektivni um“ nije iznjedrio neki izum ili umjetničko djelo poput pjesme. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada vjerojatno će bit svijet bez novih ideja. Štoviše, „timski rad“ se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam, jer svako odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u ljudski urođenoj želji za izbjegavanjem sukoba i životom u miru i skladu s okolinom, ne popusti svojim dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu „timski rad“ odjednom se težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Jeste li to očekivali prije samo nekoliko redaka kad sam prvi put spomenuo pojam „timski rad“?

Isto vrijedi za još popularniji pojam „javno mnijenje“ ili „javno mišljenje“. Pridaje mu se velika važnost, ali ono u biti ne postoji samo po sebi. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, nego se ono stvara od strane nekog pojedinačnog uma i određenim metodama psihološke obrade drugih pojedinačnih umova, dok ih se ne gurnu u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju, u mentalitet roja.

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u već spomenutoj knjizi „Institut Tavistock“, jer „ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma“. Još piše: „Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki 'prosjek'. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drugačije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo „Harmonije svijeta“: 2% za, 48% protiv, 50 % neutralnih.“

Isto vrijedi za pojmove „divljaci – civilizirani ljudi“, jer u „divljim“ plemenima vlada daleko veći sklad nego u „civiliziranim“, mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u divljaštvo. Trebalo bi još jednom razmotriti te teze uzevši u obzir da „divlja“ plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Izraz „tranzicija“ također u sebi sadrži zamku, primijetio sam čitajući s kćeri udžbenik iz zemljopisa za sedmi razred. „Tranzicija“ se u medijima uvijek predstavljala kao nešto pozitivno, kao nekakav proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije, ali još ne potpuno u skladu s biti. Tamo doslovce piše da je „tranzicija“ proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. I evo nas opet na polju izgubljenosti u prijevodu,. Jer ti „privatnici“ koji za sitne novce kupuju državne imovine su zapravo korporacije, a one predstavljaju nadnacionalne entitete koji su u mnogim slučajevima veći i bogatiji od mnogih država, imaju neizmjerni utjecaj na socijalnu situaciju nekog društva, ali pritom nemaju nikakvu obavezu prema građanima. Taj balast nije povrgnut „tranziciji“.

Dakle, pravi prijevod riječi „tranzicija“ jest pljačka državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz „biti zemlja u tranziciji“. I kad je tranzicija gotova? Jedini je logični odgovor – kad država ostane bez dobara.

Fašizam će kazati:"Ja sam antifašizam"

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali to je samo trik koji su nam prodali pomoću – riječi.  Svjedoci smo činjenice da se prostor slobode sve više sužuje, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: „Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'.“

I sam sam došao do tog zaključka promatrajući domaće političke vladajuće strukture kako, s ustima punim antifašizma, sve u šesnaest promiču predaju zemlje Europskoj uniji, koja po definicija predstavlja fašističku državu, ako se krene od činjenice da se fašizam definira kao spoj jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. EU je upravo to. Dakle, prodajući antifašizam, nameću nam fašizam. Briljantno, doista, bravo dečki! Vrlo često se divim suvremenim društvenim inženjerima koji su smislili ove trikove s riječima.

U osnovi imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? No, iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.

Sad je već jasno da smo se naslušali svega toga, i uvijek je sve bila igra riječi: u vrijeme referenduma za EU protivnici su zvani „euroskepticima“, dok su ovi drugi, vladajući, valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potrebna neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, „kroatoskepticima“. Danas suvremena politička korektnost nameće da se sve ideje koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, etiketiraju kao ksenofobija, rasizam, nacionalizam, homofobija, pseudoznanost, konzervatizam. Pod krinkom riječi „sloboda“ ljudima se oduzima sloboda, pa se danas slobodno može reći da je u ovom trenutku povijesti zapravo jedino „napredno“ – biti „konzervativan“. Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

Kako normalno postaje tabu

Nadalje, u zemljama članicama EU, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam „gender mainstreaming“. I dok u Hrvatskoj donekle imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje („rodno osviještena politika“ – ali zapravo se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige „Svjetska seksualna revolucija“, ne postoji riječ „gender mainstreamnig“ pa  ljudi niti ne znaju da ih „već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i vlada i europski autoriteti i jedan dio medija“. Kuby piše da londonskim i švedskim dječjim vrtićima , koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi „otac i majka“ i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor. Prvo je istospolnim parovima dopušteno posvajanje djece. A onda se trebalo pobrinuti da se oni ne osjećaju prikraćeni tj. da ne osjećaju kako drugi imaju nešto što oni nemaju: „Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban.“

Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU (koja želi prisvojiti državne suverenitete) koje se prije koju godinu moglo pročitati u vijestima, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti „moja zemlja“, nego „zemlja koju najbolje poznajem“.

 

Kao što nećete znati što vam se zbiva („gender mainstreaming“) ako nemate riječ za to, tako nećete, primjerice, moći podizati revoluciju s ljudima u čijim umovima ta riječ ne predstavlja ništa. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to „revolucija“. Njihova društvena (i time  mentalna struktura) uopće nema prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao , tko ih je želio preodgojiti zvao se tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet – trik je u riječima! A ponekad koja i nedostaje.

Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u svojoj knjizi „Manifest protiv imperije – prilog povijesti američkog neoimperijalizma), koji je još davno promišljao demokraciju i poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u, a zastario mu je i izraz „tiranija većine“,  uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer mu riječi „despozitam“ i „tiranija“ nisu bile prikladne.

Zorni primjer kako ugnjetavanje ostaje skriveno. Jednostavno, nemojte mu dati ime, nemojte ga označiti riječju i nitko ga neće biti svjestan.

Revolucija u duši

U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knizi iz 1930. „Vrli novi svijet“, Aldous Huxley je napisao: „Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi.“ Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentora Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu „Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije“ u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom', kako jednog autora citira Estulin u knjizi „Institut Tavistock“, nije osmišljavanje nekog tajnog plana, niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, „za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti“.

A ideje, ne zaboravimo, u nas ulaze pomoću riječi.

Danas se čak i naizgled nedvosmisleni pojmovi otkrivaju kao potpuno obesmišljeni. Recimo, „sloboda“ je često korišten termin u SAD. Ipak, koliko god ustav SAD-a bio hvaljen, on je više, kako piše Saša Marković, okrenut „formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava – Bill of  Rights – koja je dio ustava od 1791.“

Tko zna, možda je moguće i to – sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? No, moja mašta je još uvijek previše ograničena da bih to dosta mogao i zamisliti.

Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. Fenomenalno je kako su to uspjeli koristeći riječ – „sloboda“.

Charles Byrd, jedna od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su prije svega bili zainteresirani za svoju imovinu. Rekao je: „Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine“. Živjeli „sloboda“ i „ustavna prava“! Kako ljudima oduzeti slobodu? Lucidno i pakleno rješenje – nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi.

Spolja liberalizam - unutar totalitarizam

26. srpnja 1947. je američki Kongres donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno – obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija, filmskom propagandom Hollywooda stvorilo one što američki pisac Gore Vidal naziva „prihvaćeno mišljenje“. Vidal lucidno parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Ponovimo tu misao još jednom:

Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučaja i procesuiran kao neprijatelj države i žigosan.

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira, naravno, pomoću riječi. Recimo, „kapitalizam“ bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca, koji će razvijajući svoj posao razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije „kapitalizam“, jer većina kapitala podijeljena je među korporacijama. Zovimo ga stoga preciznije: „korporatizam“.

„Komunizam“ je pak predstavljan kao suprotnost „kapitalizmu“, ali je sastavni dio njega bila  akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati „državni kapitalizam“, a ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i „komunizam“ nazvati „korporatizmom“. Tko bi rekao da smo živjeli u uvjerenju kako je svijet podijeljen na dva suprotstavljena sistema, kad se u biti radi o istom principu – da čovjek nema ništa?  Kako kaže stara francuska šansona:  Paroles, paroles, paroles,…

Ispiranjem mozga do željene paradigme

Obratite potom pozornost na razinu jezika u informativnim emisijama – jednostavni glagoli, mnoštvo imenica i vrlo malo dugih rečenica. Samo kratke rečenice i jednostavni vokabular, kratki i jezgroviti izrazi: „Predsjednik se neće ponovno kandidirati, detalji za pola sata“. Sve se to, piše Daniel Estulin, radi s određenom svrhom. Preko jezika i njegove ljepote i kompleksnosti čovjek prenosi ideje i načela svoje kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta jezik postaje nalik nečemu što potiče iz  fiksnog, brojčanog svemira: pas , kriminalac, privreda, bomba…nema tu kreativnih misli niti ikakvog pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. A to je ono što se naziva ispiranjem mozga, i to u ovom slučaju kumulativnim učinkom tijekom dužeg razdoblja, koji postupno uspijeva mijenjati paradigmu društva postupno .

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskog rata i ideja o uklanjanju svih nacionalnih jezika u korist „bazičnog engleskog“, budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. „Taj uvrnuti koncept“, piše Estulin, „osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku.“ U Ogdenovim idejama neki ljudi na najvišim razinama britanske oligarhije uvidjeli su potencijalnu vrijednost u sferi ispiranja mozga. Korištenjem „bazičnog engleskog“ u masovnim medijima velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.

No , ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje. Taj se proces naizva „promjena paradigme“, preokretanje postojećeg niza pretpostavki o društvu.

Ljudi talijanske renesanse govorili su jezikom koji nije postojao dvjesto godina ranije već ga je oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli.  Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća. Njegov rječnik koristio je Boccaccio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje se trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski.

Isto je Geoffrey Chauser, autor „Kanterberijskih priča“ učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pri tom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je autor Daniel Estulin zaključio da su jezici, stvoreni od strane pjesnika, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti.

Jezici su stvorili nacije, a ne obratno.

Može li se onda reći da se uništavanjem jezika uništavaju nacije?

Ovakvim razmišljanjem dolazimo i do novih razina smisla poznate rečenice: U početku bijaše riječ. Snalaženje u 'materijalnom' svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi.

Ali smisao Riječi na kraju se ipak oblikuje se u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija. 

]]>
Mon, 9 Dec 2013 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/34322/kmisak-izgubljeni-u-prijevodu.html
K.Mišak: Newton pogrešno zagrizao jabuku http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/32748/kmisak-newton-pogresno-zagrizao-jabuku.html „Mislim da bi bilo daleko bolje da je Newton ponajprije razmišljao kako je jabuka uopće došla gore“- riječi su "čarobnjaka vode" Viktora Schaubergera. On je razvio vlastiti način shvaćanja prirodnih načela i oponašajući ih napravio je mnoge strojeve i korisne načine kako upregnuti prirodnu energiju na ne-destruktivan način. Predstavljamo čovjeka koji je otkrio "tehnologiju implozije" i silu levitacije. ]]>

Ne može se dovoljno naglasiti koliko je zdravo za mentalno i psihičko zdravlje, a korisno ako čovjek želi saznati nešto istinito o svijetu, biti svjestan da sve što znamo – zapravo ne znamo. Svijet za kojega mislimo da ga vidimo i razumijemo zapravo je sklop naših mentalnih koncepata. Eh, kad bi samo bili naši… Ali većinom njih nas je isprogramiralo društvo, u širem smislu, a odgoj, obrazovanje i mediji u užem smislu. Zato se mnogi koncepti uzimaju zdravo za gotovo, a o drugima se niti ne čuje. U konačnici to i dovodi do svijeta kakvog vidimo oko sebe, u kojem uvijek, istina, imamo izbor – ali taj je izbor netko drugi filtrirao i svodi se na izbor između lošeg i još goreg.

Tko zna kakav bi bio svijet da je njegov razvoj temeljen na nekim drugim načelima. Kojim, pitate se? Pa postoje samo načela za koja smo do sad saznali, nema drugih. O, nema li?

Rekao bih da ima.

Newton i jabuka

Evo nekoliko citata osobe kojom će se baviti ovaj tekst:

„Jednako je tako nužno pročistiti sadašnji pristup onih koji kao političari otuđeni od Prirode osuđuju (našu) sadašnju sudbinu, situaciju za koju je cijelo pučanstvo također bez sumnje krivo. Slobodnim i dragovoljnim otkrivanjem najveće tajne Prirode to se, barem djelomice, može ispraviti.“

„Mislim da bi bilo daleko bolje da je Newton ponajprije razmišljao kako je jabuka uopće došla gore.“

„Današnja tehnologija stremi naprijed sa silama koje djeluju unazad.“

„Ili je posvemašnja glupost ili najveći zločin svih vremena koristiti razgrađene atomske energije za izgradnju svjetskog gospodarstva“.

„Kako bi to drugačije trebalo napraviti? Pitanje je koje uvjek slijedi. Odgovor je jednostavan: točno suprotno od onoga kako se radi danas!“

„Ptica ne leti – ona je letena. Riba ne pliva – ona je plivana.“

„Svaka snaga…otkriva se i izbija iz izvornog oblika života, jajeta.“

„Visoko svećenstvo drevnih kultura imalo je dominirajuće znanje o toj sili, koje su njegovali i čuvali kao sam život tako da zbog svojeg umijeća budu poštovani kao bogovi.“

„Učestalost raka povećava se razmjerno dužini glavne željezne vodovodne cijevi.“

„Ako se pospe umjetno gnojivo, tada ostaci troske, posve lišeni potencijala zbog razarajućeg utjecaja vatre, lišavaju podzemnu vodu njezinih levitativnih i stimulirajućih  supstancija. Biološka posljedica takvoga nasilnog sustava popunjavanja lažna je proizvodnost koja daje mnogo ploda, ali zemlji prepušta malo hranjivih vrijednosti.“

„Implozivni strojevi…mogu se povjeriti samo onima koji smještaju opće dobro iznad svoga osobnog blagostanja. Oni apsolutno ne bi smjeli imati nikakva interesa da žude za vlašću.“

„Ljudski rod, po naravi nikad tovarna životinja, s mojim će strojem biti oslobođen svake muke.“

Ako su vas ovi citati ispunili inspiracijom, znatiželjom ili tek zaintrigirali, pozivam vas da upoznate tog izuzetnog, ali nedovoljno poznatog čovjeka (brižljivo izbrisanog?) kome pripadaju…

Tvorac "tehnologije implozije"

Austrijanac Viktor Schauberger (1885 – 1958), kojega se zove „čarobnjakom vode“, bio je šumar i revni promatrač prirode. Njegov moto bio je „kopiraj i shvati“, što ga je učinilo i filozofom i izumiteljem onoga što je nazvao „tehnologija impozije“, koju je razvio na temelju vrtloga tekućina i kretanja u prirodi.

Schaubergerova epopeja počela je koritima za prevoženje trupaca poslije 1. svjetskog rata. Dio njegovog lugarskog posla bio je dovlačenje već prodanog drveta s planine. Obično se to radilo tegljenjem na saonicama s upregnutim parom volova. Schauberger je vidio koliku bol na teškom terenu životinjama prouzrokuje teret koji su morale vući i podnositi vozačev bič, ali je također znao da vozač mora natovariti saonice što je više moguće da bi pokrio svoje troškove i zaradio plaću. Stoga je počeo  razmišljati o prijevozu trupaca niz planinske brzake.

Takav je način ranije dvaput odbačen iz dva razloga. Smatralo se da bi se tako uništavala korita bujica i da kako teže klade bukve i bora neće plutati. No, Schauberger se sjećao kako je njegov otac prevozio tone bukovih stabala vodom na velike udaljenosti. Sjećao se očeva objašnjenja da noću, osobito za mjesečine, voda postaje svježija i žustrija te s lakoćom nosi teške trupce. Stoga je napravio improviziranu branu i ustavna vrata te u nju nabacao raspršene klade. Idućeg jutra plutale su brzakom bez teškoća, ali čim su se sunčane zrake probile do vode, drvo je potonulo. Kloneći se dnevnog svjetla, Viktor Schauberger je uspio gotovo cijelu pošiljku spustiti u dolinu, izuzimajući nekoliko jogunastih „topljenika“ zaostalih u dubokoj jaruzi.

Kako su plutale bukva i jela

1922. je za princa Adolfa von Schaumburg-Lippea dizajnirao i izgradio nekoliko korita za prijevoz trupaca i smanjio cijenu transporta na jednu desetinu prethodne cijene te omogućio i transport trupaca stabala težih od vode, kao što su bukva i jela. Ti kanali nisu bili nalik nijednome do tad. Bili su napravljeni od drveta i podignuti, zmijoliko kružeći niz strmine, a ne najkraćom crtom te su imali profil zatupljene strane jajeta. Za gradnju prvog, demonstracijskog korita Schauberger je sam prikupio novac za gradnju, tako da su njegov račun i samopoštovanje zavisili o uspjehu pothvata. No, kad je prvo korito iskušano, trupac je plutao kojih stotinjak metara, a zatim potonuo na dno. Voda je nadirala odostraga i prekrila stranice kanala, ali trupac se nije pokrenuo.

Schauberger je bio zaprepašten. Bio je siguran da su zavoji ispravni. Spustio se do bazena za zadržavanje vode, sjeo na kamen na toplom suncu i zagledao se u vodu. Sjedeći tako, osjetio je kako mu nešto vršlja u kožnatim hlačama. Poskočio je i spazio da je sjedio na zmiji koja se smotala na toplom kamenu. Dohvatio ju je, bacio u vodu i promatrao. Zapitao se kako zmija bez peraja pliva tako brzo. Predstavio je sebi zmijino gibanje kao petlju i shvatio da je izvodila naizmjenične vodoravne i okomite zavoje.

 

Sinula mu je zamisao. Rekao je radnicima da donesu tristo tankih daščica ariša i pokazao im kako da ih zabiju pod kosinom u dnu korita. Do kasno navečer šuma je odjekivala od udaraca čekića. Blizu ponoći, kad se vratio kući, našao je poruku da će princ, princeza i nekoliko stručnjaka ujutro prisustvovati pokusnom spuštanju trupaca. Pohitao je nazad i obećao radnicima platiti trostruku satnicu ako nastave raditi cijelu noć i završe posao do osam ujutro.

Kad je svita stigla, njegovi su radnici otvorili vrata ustave i započeli šipkama gurati trupce u kanal. Teška klada se sjurila niz korito vijugajući s jedne na drugu stranu i iza zavoja nestala s vidika. Daščice u koritu, na koje ga je potakla vodena zmija, poticale su vodu da spiralno kruži prema unutra tako da smjer gibanja okreće prema središtu spirale, oslobađajući pritisak na obale ili stijenke cijevi za vodu i omogućujući da se vodom mogu transportirati objekti teži od vode. Kasnije se tim otkrićem Schauberger služio u regulaciji rijeka tako da voda ne dere obale te kod patentiranog pronalaska načina za poboljšanje protoka u cijevima za vodu.

1924. Viktor Schauberger je postao savjetnik Javnog vijeća za korita za trupce austrijske države i počeo je s konstrukcijom velikih sustava korita. 1929. je dostavio prve prijave za patente na polju vodnog inženjeringa i konstrukcije turbina. Počeo je istraživati kako umjetno stvoriti centripetalno kretanje kod raznih tipova strojeva i predložio načine korištenja hidroelektrične energije za mlazne turbine.

Jastreb, lososi i sila levitacije

Jedan od svojih glavnih principa, otkriće sile levitacije koja je suprotna gravitaciji, Schauberger je, kao i sve dugo, uočio u prirodi. Jedno od planinskih jezera je svake večeri u isto vrijeme nadlijetao jastreb. Sjurio bi se nad vodu te odletio s lososom u kandžama. Za mladog Schaubergera to je predstavljalo tajnu. Lososi nisu površinski plivači. Kako ga je jastreb uspijevao zgrabiti, a da i ne smoči noge? Jedne večeri uspeo se na drvo i, skriven zelenilom, promatrao svojim teleskopom. Nedaleko, ispod sebe, ugledao je losose koji su plivali u svojoj rupi. Jastreb je stigao točno kao i obično. Kreštavo se oglasio i započeo letjeti prema gore praveći iznad jezera spiralu sa sve manjim krugovima. Iznenada se sjurio u jezero, lepetom krila zakočio iznad površine  i veliki losos već se koprcao u njegovim kandžama. Viktor je bio hipnotiziran jastrebom pa nije gledao što su radili lososi. Zato se prvom prilikom vratio. Ponovno u sumrak, lososi su i opet plivali u svojoj rupi, a jastreb je počeo u spirali kružiti nad jezerom. Ovaj put motrio je losose. Počeli su plivati u spirali, podražavajući let jastreba iznad njih, kao da ih njegovo kruženje navodi da se i oni sami počnu kretati na isti način i kao da ih privlači prema površini. Dok su se izdizali u vodi, oponašajući način uspinjanja ptice, plivali su sve bliže jedni drugima prema površini. Ribe u sredini spirale bile su blizu jedna drugoj pa su se njihove peraje najzad probile površinu vode. Jastreb je opet odletio s lososom u kandžama. Viktor se mnogih večeri vraćao da promatra ovu dramu, u kojoj kao da je jastreb spiralnim kretanjem povlačio ribe prema površini.

Principi prirode

 

Schauberger je smatrao da su dva oblika ključna za život – spirala i oblik jajeta. Spirala se udobno smješta u jajoliki oblik. Jaja čuvana s vrhom nadolje dulje će sačuvati svježinu. Amfore koje su se koristile za čuvanje hrane i pića, također su imale takav, inače nepraktičan, oblik. Schauberger je vjerovao da se tehnologija jajolikog oblika i spiralno gibanje koje mu prirodno pristaje može primijeniti i danas – za osiguravanje vode visoke kakvoće, za nove oblike energije koji mogu zamijeniti naftu i dizelske strojeve za koje je ustvrdio da su razarajući, rasipni i opasni.

Smatrao je da se život održava implozivnom vrstom kretanja, dok suprotna, eksplozivna sila rezultira uništenjem života. U svakoj situaciji aktivne su dvije vrste energije koje uvijek rade sinergijski, u suradnji – toplina i hladnoća, gravitacija i levitacija, pritisak i usisavanje te centrifugalna i centripetalna sila. Međusobno su suprotne, ali i komplementarne i interaktivne na recipročnoj osnovi. Smatrao je da su toplina, elektricitet i gravitacija međusobno povezani s hladnoćom, biomagnetizmom i levitacijom, što omogućuje nastanak novih energija i oblika. Hladnoća, centripetalna sila, biomagentizam i dr. morali su biti malo dominantniji kako bi evolucija napredovala jer su bili povezani s izgradnjom, stvaranjem formativnih energija, dok je Schauberger elektricitet smatrao silom ili energijom koju priroda koristi za dezintegraciju, razlaganje. Njegovo je stajalište bilo da je naša civilizacija nastala eksplozivnim procesima, onima kojima se priroda koristi za razlaganje.

Gravitacija i levitacija

Uz Schaubergera česta je asocijacija pastrva, jer je upravo promatrajući pastrve došao do zanimljivih otkrića. Gledao ih je u brzacima, kako s lakoćom plivaju uzvodno i preko slapova visokih po 60 metara. Pitao se kako je moguće da u divljoj bujici stoje nepokretno, tek kormilareći malim pokretima repnih peraja. Koje su sile omogućavale da tako navladaju težinu vlastitog tijela i težinu vode koja teče prema njima? Zaključci su ga doveli do teorije prirodnih vrtloga i spiralnog kretanja prema središtu spirale.

I drveće i ljudi rastu uvis, usprkos gravitaciji, zamijetio je Schauberger. Nešto ih osnažuje da se opiru sili teže. Tu suprotnu silu nazvao je levitacijom. Zapisao je: „Mislim da bi bilo daleko bolje da je Newton ponajprije razmišljao kako se je jabuka ondje podigla.“ Kod gorskih brzaka, ta je sila nevidljiva zbog nizvodnog tok vode koji je manifestacija gravitacijske sile.

Levitacijska sila se spiralno uzdiže s dna prema središtu, a ne ide ravno prema gore. Schauberger je takvo gibanje nazvao izvornim gibanjem. No, mehanički pronalasci industrijske revolucije temelje se na obrnutom procesu. Naši strojevi rade spiralno prema van, prouzročavajući buku, toplinu i pritisak. Fosilna goriva se uništavaju da bi proizvele energiju ili gibanje te oslobađaju otrovni otpad. Schauberger je tu vrstu nazivao tehnoakademsko ili tehničko gibanje, koje se temelji na pritisku, tj. spiralnom rastu prema van. Ono vodi zagrijavanju, širenju i destrukciji komponenti, a priroda koristi to gibanje da bi prouzročavala raspadanje i truljenje. Zato je zapisao: „ Današnja tehnologija stremi naprijed sa silama koje djeluju unazad.“. A iz toga je slijedio i njegov slijedeći zaključak: „Kako bi se to drukčije trebalo napraviti? Odgovor je jednostavan: točno suprotno od onoga kako se radi danas!“

Schauberger je zaključio da su ptice i ribe (čija su tijela izvedena da razviju levitacijske energije) privučene svojim medijem dok se kreću. To je  suprotnost tehnologiji koja pokreće sve naše strojeve jer tehničko gibanje odbija i potiskuje. Izvorno gibanje poziva, privlači. Zato je Schauberger zapisao: „Ptica ne leti – nju se leti. Riba ne pliva – ona je plivana.“

U njegovim sustavima sve se zbivalo prema načelu „dvojnosti“, a kombinacija tih dviju sila uvijek stvara jedinstvo. Postoji zakon gravitacije, ali ne postoji odgovarajući zakon levitacije prema kojemu, barem je tako mislio Viktor Schauberger, stvari mogu stajati uspravno. Ta levitacijska energija, životna sila, sila koja uzdiže, sila je koja održava pastrvu na mjestu usred brzog potoka i omogućava lososima da prijeđu vrlo visoke vodopade.

Temperatura vode pri tome jedan je od ključnih faktora, otkrio je Schauberger.

U potoku s pastrvama to je i demonstrirao. Zamolio je kolege šumare da u kotlu zagriju vodu 150 metara uzvodno od mjesta na kojem se nalazila pastrva. Kad je voda proključala, dao im je signal i izlili su vodu u potok, a on je 150 metara niže držao pastrvu na oku. Čim su izlili kipuću vodu u potok, pastrva je istog trenutka počela mahati repom što je brže mogla i počela je plivati unatrag. Više nije mogla plivati prema naprijed. Topla je voda omela i prekinula prirodni tok levitacijske energije koja je održavala pastrvu na mjestu, a pastrva se nije mogla vratiti na svoje mjesto dok se tok energije nije ponovno uspostavio. Uvođenjem topline, došlo je do kaosa, zaključio je Schauberger, a ljudi također uvode kaotičnu toplinu u okoliš u kojem se toplina koristi isključivo za uništavanje, umjesto da koriste sustave kojima bi se smanjila toplinu i dozvolilo životu da se razvije jer život ne ovisi samo o toplini, već i o hladnoći. No, stvaralačke energije su uglavnom nevidljive, dok su rušilačke energije vidljive.

Anomalna tekućina

Važan dio Schaubergerovih teorija bilo je pitanje strukture vode. Zaključio je da je voda najgušća na 4° C (anomalična točka vode) i u vrijeme punog Mjeseca te da postoji puno slojeva u strukturi vode koja teče.

Opće je poznato da je voda neobična supstanca te da je gušća u tekućem nego u krutom stanju, pa led pliva na površini vode. Kako je voda najgušća na 4°C, Schauberger je zaključio da će svaki dio vode koji se odmakne od anomalne točke (zagrijavajući se do pet stupnjeva ili hladeći prema tri stupnja) proširiti i time će se kretati prema van u svim smjerovima. Obrnuto, svaka voda koja se hladi ili zagrijava prema anomalnoj točki, postaje gušća i sažima se. To privlači više vode pa tako sloj vode na anomalnoj točki od 4° C skuplja svu okolnu vodu.

U podzemnoj vodi ispod nas djeluje pulsirajući ritam proširivanja ili zgušnjavanja vode prema promjenama temperature u danu ili godišnjim dobima. Ako je biljni pokrivač odstranjen, tlo je izloženo izravnoj sunčanoj toplini, pa toplina gura gornju granicu podzemne vode dublje. Sve dok je površina zaštićena vegetacijom i zadržava se na stalnoj temperaturi, voda će se probiti do površine.Viktor Schauberger je u mnogim prilikama mjerio temperaturu izvorske vode u trenutku izviranja iz zemlje i otkrio da je voda iz planinskih izvora zaista na ili blizu temperaturi četiri stupnja Celzija. U jakim izvorima voda zadržava takvu temperaturu cijele godine.

U temperaturi vode krije se drugi dio objašnjenja kako su Schaubergerovim kanalima za spuštanje trupaca mogle ploviti klade teže od vode koja ih je nosila. U tim kanalima on je na nekim točkama ispuštao iskorištenu, a punio korita svježom, hladnom vodom tako te se postupak odvijao cijelim tokom.

Kako su drveni kanali za spuštanje trupaca, koje je gradio posvuda u središnjoj Europi, već privukli pažnju šire javnosti, nije vidio zašto se jednako načelo ne bi moglo primijeniti kod vodovodnih cijevi. Sve dok je drvo dobre kakvoće i dobro položeno, potrajat će dulje od željeznih cijevi.

I ne samo to, vratio se zamisli koju je prvi put primijenio kod kanala za spuštanje trupaca, inspiriran plivanjem vodene zmije. Sad je, umjesto tankih daščice na stranama kanala, zamislio lopatice za vođenje od posrebrenog bakra pričvršćene na unutarnje stranice cijevi koje će poticati vodu da teče kružno-spiralnom prostornom krivuljom, okrećući se oko sebe. Voda potaknuta da teče u takvom kanalu ovim gibanjem postaje zdravija jer joj ono omogućuje da sve nečisto izbaci u vanjski dio cijevi. To gibanje daje vodi snagu da protječe sredinom cijevi poboljšavajući kakvoću i, također, održavajući zdravim drvo cijevi. Na odredište stiže zrela, zdrava pitka voda. Schauberger je napisao: „Učestalost raka povećava se srazmjerno dužini glavne željezne vodovodne cijevi.“

Znanstvena testiranja u 1950-tima

Schauberger je 1952. dobio priliku da svoje istraživanje predstavi na Tehničkom sveučilištu u Stuttgartu. Profesor Franz Popel iz Instituta za higijenu, u ime zapadnojemačke vlade, nevoljko je pristao obaviti neka istraživanja protoka vode u cijevima različitih oblika i materijala, da bi zaustavio Schaubergerove napade na njihove metode upravljanja rijekama.  

U prvom testu voda je iz bazena ulivana u usku staklenu cijev tako da je oblikovala vrtlog baš kako se događa s vodom kad iz kade istječe u odvod. U cijev je postavljena tanka svilena nit s bakrenim vlaknima. Istraživači su promatrali pokretanje niti, a one su lagano rotirala u prostornoj krivulji u središtu vrtloga, kao što je Schauberger i predvidio. Uobičajena bi mudrost rekla da će centrifugalnim gibanjem nit biti odgurnuta uza stranu cijevi. Činjenica da nije bila je prvo iznenađenje za profesora Popela.

Potom, u cijev su postavljene tri svilene niti, u svaki kut trokutastog čepa, učvršćene razmaknicama u sredini i prema donjem dijelu te otežane na kraju. Iako su niti imale manje prostora za pokretanje nego da je jedna nit, i one su se njihale u spiralnom utoku vode u cijev. I ne samo to, uplele su se jedna oko druge. Rekli su da je takvo ponašanje novina za znanost, a zamijetili su i tamnjenje vode oko vlakana, kao da iz vode oko njih dolazi manje svjetla. Zaključili su da same mehaničke sile – centrifugalno i centripetalno gibanje – ne mogu objasniti taj fenomen, ali bi se mogao objasniti ako djeluju i električni procesi.

 

U sljedećem nizu testova, voda je otjecala u cijevi različitih oblika i materijala te je mjerena protočnost. Korištene su tri cijevi: ravna staklena cijev, ravna bakrena cijev i bakrenu cijev u obliku opadajuće spirale poput  roga. Voda koja je protjecala kroz staklenu cijev pokazala je najveći otpor tj. najveće trenje. Ravna bakrena cijev pokazivala je manje trenje, ali spiralna bakrena cijev je prkosila očekivanjima. U jednom trenu, mjerni uređaji bilježili su ništicu ili čak negativno trenje u vodi koja je otjecala tom cijevi. Tako je narušen jedan od svetih kanona znanosti, drugi zakon termodinamike, po kojem se zatvoreni sustav prazni bez novog dotoka energije.

Prof. Franz Popel je 15. ožujka 1952. zapisao: „Tumačenje i vrednovanje gore odabranih promatranja također dopušta hipotetički zaključak da sinkronizacija kinetičke energije tekuće vode proizvodi više energije zahvaljujući spiralnosti i uvrtanju cijevi nego što je potrebno da se svladaju gubici nastali trenjem. Pojavljuje se neprekidno rastuće ubrzanje protoka vode.“

Zahvaljujući tome, danas je ime Viktora Schaubergera, otkrivača levitacije, nezaobilazno i kad se govori o free energyju.

]]>
Mon, 25 Nov 2013 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/32748/kmisak-newton-pogresno-zagrizao-jabuku.html
K.Mišak: Misao na gumb http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/31251/kmisak-misao-na-gumb.html Da li ste sigurni kako ste vašom slobodnom voljom isključivi autor svake misli koja se javi u vašem umu i da ništa na to ne može utjecati? Ako jeste, onda obavezno pročitajte ovaj tekst. Njime želimo upozoriti na mogućnost da čak i neki vješt radio-operater može na daljinu proizvesti vaše misli i emocionalna stanja. Nastavite domišljati ostale mogućnosti. ]]>

Godine 1973. doktor Joseph Sharp s Istraživačkog instituta kopnene vojske ‘Waltera Reedea’ nadopunio je Freyev rad eksperimentom u kojemu je ispitanik – u ovom slučaju sam Sharp – ‘čuo’ i shvatio riječi prenesene pulsno-mikrovalnim analognim zvukovnim vibracijama govornika.

– Martin Cannon

U nekih pacijenata električna stimulacija izloženoga sljepoočnog režnja izazvala je percepciju glazbe. Povremeno je to bila određena melodija koju je subjekt mogao prepoznati i pjevušiti, a u nekim slučajevima bilo je kao da je u operacijskoj dvorani svirao radio ili gramofon. Čini se da spomenuti zvuk nije bio prisjećanje, već je nalikovao stvarnom iskustvu slušanja orkestarskih glazbala ili riječi nekakve pjesme.

– dr. med. Jose M. R. Delgado (Iz knjige Physical Control of the Mind: Towards a Psychocivilized Society (Fizička kontrola uma: na putu ka psiho-civiliziranom društvu)

Sustav tihe subliminalne prezentacije

Jedno od najintrigantniji područja znanstvenih istraživanja jest utjecaj na um, misli i stanja čovjeka. Neka od tih istraživanja danas su općepoznata dok su druga odmah nakon objavljivanja nestala s vidika. Nije teško zaključiti zašto – riječ je o tehnologijama koje pružaju zastrašujuće potencijale onima kojima je stalo oblikovati umove ljudi. Indoktrinacija se u suvremenom društvu provodi na različite načine, ali elektronički, frekvencijski utjecaj na mozak i um čovjeka ipak pruža najdirektniji način. Misli i stanja na pritisak gumba, tako bismo to mogli ukratko opisati.

Pogledajmo, primjerice, slijedeći podatak, koji stiže iz knjige Josepha Farrella „Genes, Giants, Monsters, and Men: The Surviving Elites of the Cosmic War and Their Hidden Agenda“ (koju uskoro objavljuje zagrebačka izdavačka kuća AGM).

Dana 27. listopada 1992. doktoru Oliveru Loweryju iz (države) Georgije odobren je patent #5 159 703 (za područje SAD-a). Njegov je izum bilo nešto što je sam nazvao 'Sustav tihe subliminalne prezentacije':

„Sustav tihe komunikacije u kojem su neantenski nositelji elektromagnetskog vala u vrlo niskom ili vrlo visokom audiofrekvencijskom rasponu susjednoga ultrazvučnog frekvencijskog spektra, amplitudinalno ili frekvencijski moduliraju željenim podacima i prenose, akustički ili vibracijski, kako bi se inducirali u mozak, obično uporabom zvučnika, slušalica ili piezoelektričnih pretvarača. Modulirani se nositelji mogu emitirati izravno, u realnom vremenu, ili se prigodno snimiti i pospremiti na mehanički, magnetski ili optički medij za odgođeno ili ponovljeno emitiranje slušatelju.“

Obratite pozornost na eufemističku frazu „moduliran željenim podacima“ i jednako eufemističku referenciju na „slušača“ tih amplitudinalno ili frekvencijski moduliranih „subliminalnih prezentacija.“ Amplitudinalna ili frekvencijska modulacija su, dakako, dva tipa modulacije koji se rabe u AM i FM radiouređajima. Tako je i sama modulacija tek elegantan naziv za podatke ukodirane u radiovalove, odnosno za informaciju koju čujete kada upalite radio. Stoga fraza „moduliran željenim podacima“ ne znači drugo doli „moduliran željenim informacijama“ koje se „subliminalno prezentiraju“ „slušaču.“

Prema Loweryju, njegovim bi se izumom mogla inducirati sljedeća emocionalna stanja.

Pozitivne emocije: zadovoljstvo, dužnost, vjera, prijateljstvo, nada, nevinost, radost, ljubav, ponos, poštovanje, ljubav prema samome sebi i obožavanje.

Negativne emocije: ljutnja, jad, tjeskoba, prijezir, očaj, strava, posramljenost, zavist, strah, frustracija, žalovanje, krivnja, mržnja, ravnodušnost, indignacija, ljubomora, samilost, žaljenje, kajanje, srdžba, tuga, sram, inat, užas i taština.

Samo četiri godine poslije – preciznije 13. prosinca 1996.  –  Loweryjeva tvrtka Silent Sounds Inc. na svoju je mrežnu stranicu postavila poruku uznemiravajućeg sadržaja: „Sve shematske prikaze američka je vlada proglasila (odsada) tajnima i nije nam dopušteno otkrivati njihove točne pojedinosti… snimamo trake i CD-ove za njemačku vladu, čak i za bivše zemlje Sovjetskog Saveza! Sve s dopuštenjem State Departmenta, dakako… Sustav se vrlo uspješno koristio za cijelog trajanja operacije Pustinjska oluja (u Iraku).“

Od tada pa nadalje razvoj te tehnologije postaje nepoznat. A koje su to zapravo poznate tehnologije tehnološke manipulacije umom? Kako djeluju? I kakve su im mogućnosti?

U CIA-inim vlastitim studijama tehnika i tehnologije manipuliranja umom – koje možemo smatrati reprezentativnim uzorkom rada kojim su na tom polju bavile druge nacije – eksperimentiralo se s doslovce cjelokupnim spektrom, od „blagih“ tehnika poput hipnoze, droga, stvaranja i manipuliranja vjerskim kultovima, ekstrasenzornom percepcijom (ESP-om), senzornom deprivacijom i kondicioniranjem do „teških“ tehnologija poput korištenja mikrovalova, moždanih umetaka, psihokirurgije i svih mogućih njihovih kombinacija. Spomenuti eksperimenti uključivali su projekte brisanja pamćenja, hipnotičke otpornosti na mučenje, serume istine, posthipnotičku sugestiju, brzu indukciju hipnoze, elektroničku stimulaciju mozga, neionizirajuće zračenje, indukciju intracerebralnih „glasova“ s pomoću mikrovalova te mnoštvo drugih, još problematičnijih tehnologija.

Po izrazom „mnoštvo drugih, još problematičnijih tehnologija“,  ključno je ukazati na uporabu mikrovalova za induciranje glasova u ljudski mozak, glasova koje čovjek uistinu „čuje.“

Elektromagnetska polja, usadci i kombinirani pristupi

Prvi tipovi električne manipulacije umom uključivali su izravno usađivanje elektroničkih komponenata u mozak. Martin Cannon, istraživač fenomena NLO-otmica, bilježeći da žrtve otmice „često opisuju operacije u kojima su im igle bile umetane u mozak“ i „još češće govore o umetanju stranih predmeta kroz sinusne otvore“, zapaža da su se istraživači otmica na temelju tih bizarnih okolnosti brže-bolje bacali na zaključak da je riječ o nečemu nezemaljskom „a da se pritom nisu upoznali s određenim, malo reklamiranim postignućima zemaljske tehnologije“.

Usadci koje žrtve iskustva otmice spominju snažno ukazuju na tehnologiju čije se podrijetlo može pratiti do sprave zvane Stimociever koju je na prijelazu 1950-ih i 1960-ih godina izumio neurobiolog José (Manuel Rodriguez) Delgado. Stimociever je minijaturna dubinska invazivna elektroda koja može i primati i odašiljati elektronske signale ultrakratkim valovima. Stimulirajući pravilno postavljen Stimociever, osoba koja njime izvana upravlja može postići iznenađujuće visok stupanj kontrole nad reakcijama ispitanika.

Najpoznatiji primjer Stimocievera na djelu dogodio se u madridskoj areni za koridu. Delgado je, posve nezaštićen, „premrežio“ bika prije nego što je ovaj izašao u arenu. Bijesan i krvoločan, bik je nasrnuo na doktora, a onda stao, tik pred njim. Tehničar (koji se prometnuo u toreadora) zaustavio je životinju jednostavno stisnuvši tipku na crnoj kutiji koju je držao u ruci.

Spomenuta epizoda, mnogo puta prepričana u literaturi o kontroliranju uma, opipljivo je demonstrirala potencijal spomenutih tehnologija još krajem 1950-ih godina, stoga je jednostavno zamisliti što bi se moglo učiniti danas, desetljećima poslije, nakon što su oni koji su spremni odbaciti moral i humanost uložili dovoljno novca, istraživanja i ljudske radne snage kako bi postigli napredak.

Energično nastavivši sa svojim istraživanjem, Delgado je 1973. godine mogao objaviti da je „radiostimulacija različitih točaka u amigdali i hipokampusu… proizvela različite učinke uključujući ugodne senzacije, zanos, duboku kontemplativnu koncentraciju, neobične osjećaje, superopuštanje, vizije u bojama i druge reakcije.“ Obratite pozornost na to da već 1973. godine više nije bio nužan izravan kontakt usađenog uređaja i mozga; učinci, uključujući i „vizije u bojama“, mogli su se inducirati na daljinu, elektromagnetskim ciljanjem određenih područja u mozgu.

Te vrste otkrića brzo su potaknula nova istraživanja na polju tehnologije manipulacije umom, tehnologije koja omogućava induciranje točno određenih slušnih, vizualnih i emocionalnih učinaka u ciljanog pojedinca ili skupine.

Prema izvještaju Obrambene obavještajne agencije, DEA-e,  objavljenom na temelju američkog zakona o slobodi informiranja, mikrovalovi mogu potaknuti metaboličke promjene, izmijeniti moždane funkcije i narušiti obrasce ponašanja. Projekt Pandora otkrio je da pulsirani mikrovalovi mogu dovesti do „curenja“ krvno/moždane barijere, potaknuti srčane napade i dovesti do neorganiziranog ponašanja. Godine 1970. znanstvenici korporacije RAND izvijestili su da se mikrovalovi mogu koristiti za izazivanje nesanice, umora, razdražljivosti,  gubitka pamćenja i halucinacija.

 

Možda najvažniji rad na ovom području onaj je doktora W. Rossa Adeya sa Sveučilišta Sjeverne Kalifornije. On je utvrdio da se ponašanje i emocionalna stanja mogu mijenjati i bez elektroda – jednostavnim postavljanjem ispitanika u elektromagnetsko polje. Usmjeravanjem analognog signala određene frekvencije kojim se stimulira mozak te koristeći modulaciju amplitude vala kako bi ga se „oblikovalo“ u imitaciju željene EEG-frekvencije svojim je ispitanicima uspio nametnuti teta-ritam od 4,5 Hz – što je frekvencija koju je prethodno izmjerio u hipokampusu tijekom ometanja učenja.

Očito, nije puno potrebno da se u ciljani mozak 'ukrca' val željene frekvencije normalnog encefalograma i da se taj proces može iskoristiti za izazivanje gubitka pamćenja, halucinacija (doživljavanje vizija), pa čak i srčanih napada, iz daljine i bez lako uočljivih tragova.

Daljinsko induciranje transa i "glasova"

No sa spomenutim se tehnologijama i tehnikama otišlo još dalje u radu obavljenom još daleke 1973. godine.Trans se može inducirati na daljinu, no može li se njime i upravljati?

Odgovor je, čini se: Da

Već su spomenuti Delgadovi  intracerebralnih glasova, dakle glasovi koje osoba čuje u svojoj glavi. Isti se efekt može postići i „valom“. Američki neuroznanstvenik Allan H. Frey je početkom 1960-ih godina demonstrirao da mikrovalovi mogu proizvesti duboke rezonantne zvukove (eksplozije), šištanje, zujanje i druge intracerebralne (dakle – unutar mozga) atmosferske smetnje (taj se fenomen danas naziva Freyev učinak); godine 1973. doktor Joseph Sharp s Vojnoga istraživačkog instituta Waltera Reeda nadopunio je Freyev rad eksperimentom u kojemu je ispitanik – u ovom slučaju sam Sharp – „čuo“ i razumio izgovorene riječi prenesene pulsirano-mikrovalnim analognim zvučnim vibracijama govornika.

Doktor Robert Becker komentira kako „takav se uređaj očito može primijeniti u tajnim operacijama smišljenim da metu dovedu „do ludila ‘glasovima’ ili emitiranjem neprimjetnih uputa programiranom atentatoru.“Drugim riječima, danas postoji tehnologija kojom se, jednim pritiskom na tipku, možemo potaknuti elektronička inačica „plinskog svjetla“– oblika psihološkog zlostavljanja kod kojega se žrtvi prezentiraju lažni podaci kako bi ona posumnjala u vlastito pamćenje, opažanje i zdrav razum – ili stvoriti pravoga mandžurskog kandidata. Štoviše, prethodna sposobnost može učinkovito prikriti posljednju. Tko će slušati žrtve kada se elektronski inducirane halucinacije koje opisuju točno poklapaju s klasičnim znacima paranoidne shizofrenije i/ili epilepsije sljepoočnog režnja?

Ipak stvar ne završava na tome. Spomenute tehnologije, naime, u kombinaciji s „blagim“ tehnikama hipnoze, donose još strašnije rezultate:

Vjerojatno najzlokobnija otkrića tiču se tajanstvenog rada J. F. Sharpitza koji je 1974. godine predao plan istraživanja interakcije radijskih frekvencija i hipnoze. U njemu je iznio sljedeće:

„Ovim će se istraživanjem pokazati da se riječ koju izgovori hipnotizer, moduliranom elektromagnetskom energijom, u podsvjesne dijelove ljudskog mozga može prenijeti izravno, odnosno bez korištenja bilo kakvih tehničkih uređaja za prijam ili konvertiranje poruka, a da pritom nema načina da osoba izložena tom utjecaju svjesno kontrolira unesene informacije.“

Iznio je u općim crtama svoj eksperiment, prema neposrednim učincima bezazlen, ali po implikacijama zastrašujući, u kojima će se ispitanicima ugraditi podsvjesna sugestija da napuste laboratorij i kupe točno određen predmet: njihovu bi aktivnost potaknula određena ključna riječ ili postupak. Schapitz je bio uvjeren da će ispitanici svoje ponašanje racionalizirati – drugim riječima, da će se ispitanik „uhvatiti“ za bilo kakav izgovor, koliko god slabašan, za svoje postupke te da će ih pripisati djelovanju slobodne volje.

Schapitzov je rad financiralo Ministarstvo obrane, a unatoč pozivanju na Zakon o slobodi informiranja njegovi rezultati nikada nisu javno objavljeni.

Elektroničko rastakanje sjećanja: izgubljeno vrijeme i izgubljena povijest

Jedan od najvećih problema s kojima se istraživanje manipulacije umom najprije susretalo bio je „problem odlaganja“, odnosno načina da vinovnici eksperimenata te eksperimente zadrže u tajnosti. Jedan način, dakako, bio je jednostavno poubijati sudionike, no drugi je način – brisanje određenih dijelova njihova pamćenja – bio učinkovitija metoda, koja bi, ako bi se sredstva za to uspjela razviti, u arsenalu manipulacije umom imala vlastite prednosti.

Cilj je bio „EDOM“ ili „Elektronsko rastakanje sjećanja“ (Electronic Dissolution of Memory). I postignut je ničim kompliciranijim od „blokade sinaptičkog prijenosa u pojedinim područjima mozga“, slične onoj do koje dolazi kod moždanog udara. Taj se učinak može postići elektromagnetskim ometanjem signala živčanih staza što rezultira brisanjem pamćenja iz svijesti u pojedinim dijelovima mozga. Rezultat je „izgubljeno sjećanje“ (koje, pogleda li se drukčije, može biti nalik fenomenu „izgubljenog vremena“ kod žrtava otmice. Brisanjem pamćenja, naime, briše se i vrijeme, a brisanje vremena, provede li se na dovoljno velikoj skupini ljudi, nužno vodi brisanju povijesti.)

Bez određenih sjećanja, kontekst u kojemu osoba – ili skupina osoba – tumači događaje i donosi odluke neizbježno će se promijeniti pa se brisanje pamćenja može promatrati i kao sredstvo socijalne manipulacije čija je svrha stvaranje određenog oblika djelovanja.

Potencijal spomenute elektromagnetske manipulacije umom pruža još jednu mogućnost. Čovjek se mora zapitati bi li normalna mentalno zdrava osoba, primjerice, stisnula nekakvu tipku i digla planet u zrak, u stilu proslavljene „Zvijezde smrti“ u filmskom epu Georgea Lucasa „Zvjezdani ratovi?“ Vjerojatno ne bi. Za to je potreban suludi vojnik, a ne „normalan“.

 

Uvijek je bilo kandidata spremnih za vojne zadaće, čak i one najrizičnije pa se nameće pitanje je li hipnoza uopće potrebna. No, na suvremenom ratištu malo je mjesta za tradicionalnog vojnika. Napredno naoružanje zahtijeva sve višu razinu tehničke sofisticiranosti, što pak zahtijeva operatera hladne glave. No posve ljudski ratnik, premda sposoban za djela iznimne hrabrosti u najstresnijim okolnostima, ne posjeduje njene neiscrpne rezerve.  Kao što piše Richard Gabriel, izvrstan povjesničar uloge psihijatrije u ratovanju: „Suvremeno ratovanje postalo je toliko smrtonosno i intenzivno da ga mogu izdržati jedino oni koji su već ludi.“

Prema Gabrielu, vojska se s tim izazovom namjerava suočiti „stvaranjem ‘kemijskog vojnika’, zombija na dizajnerskim drogama odjevenog u ratničku odoru.“

No, za drogama možda uopće neće biti potrebe; možda če  ishod biti takav da će se samo određeno područje ili određenu ciljanu skupinu „vojnika“ izložiti elektromagnetskom polju ili „obrascu.“ Već smo vidjeli da je ta tehnologija sposobna potaknuti emocionalna stanja i postupke koji izlaze iz granica uobičajenog iskustva obične osobe, uključujući sposobnost poticanja posve bezrazložnoga „luđačkog bijesa.“ Zašto se služiti drogama koje za sobom ostavljaju tragove – dokaze – u tijelu ako će elektromagnetski valovi izvesti isti trik ne proizvodeći uočljive tragove?

Frekvencija moždanog ritma

„Mozak“, bilježi Cannon, „ima vlastiti ‘ritam’.“ To je otkrio njemački psihijatar Hans Berger 1924.  Berger je promatrao dvije zasebne frekvencije: alfu (8 – 13 ciklusa u sekundi), povezanu s opuštenim budnim stanjem te betu (14 – 30 ciklusa u sekundi), koja nastaje u stanju uzbuđenja i intenzivne mentalne koncentracije. Poslije su zabilježeni i drugi ritmovi, osobito važni za ovu temu: teta (4 – 7 ciklusa u sekundi), stanje hipnogogije te delta (0,5 – 3,5 ciklusa u sekundi), koja se obično bilježi kod usnulih subjekata.

Te su javno raspoložive činjenice poslužile kao osnova za novu „industriju“ čiji počeci sežu s kraja 1970-ih i početka 1980-ih. Tada su pametni izumitelji osmislili strojeve poput Hemi-Synca, uređaja nalik slušalicama koji stvara „neznatno različite frekvencije u svakom uhu“. Tu bi razliku mozak potom izračunao, što bi rezultiralo svojevrsnom „frekvencijom ritma“ na koju bi se potom i sam priključio. Drugim riječima, ispitanikov bi se elektroencefalogram usporio ili ubrzao kako bi održao korak s elektroničkim partnerom s kojim se utrkuje.

Ideja o frekvenciji ritma može se činiti čudnom, pa čak i nevažnom, no ona zapravo predstavlja jedno od ključnih operativnih načela tzv. skalarne elektromagnetike o kojemu na ovome mjestu vrijedi ponuditi riječ-dvije objašnjenja.

Ova se vrsta fenomena potpuno temelji na inerferometriji, pri čemu je utvrđivanje „frekvencije ritma“ svojevrstan obrazac djelovanja. A taj se„obrazac frekvencije ritma“ može utvrditi upravo ometanjem ili stapanjem dvaju ili više signala različitih frekvencija. Razlika među frekvencijama, ometanima ili stopljenima, potom stvara „stacionarni val“ koji se temelji na frekvenciji ritma. Možemo se pozvati na jednostavnu, premda nespretnu, analogiju: uzmemo li šaku kamenčića različitih veličina i bacimo ih na mirnu površinu jezera, svaki će kamenčić pri sudaru s površinom proizvesti određeni uzorak. Ti će se uzorci presijecati, stapati i na kraju na površini vode formirati kratkotrajni zajednički uzorak stacionarnog vala te frekvencije ritma. Mozak se priključuje upravo na taj uzorak ili obrazac. Za „moždane strojeve“ koji su stekli popularnost krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina tvrdilo se i da mogu „inducirati“ „izvantjelesna iskustva“ za kojih primatelj mentalno „putuje“ na drugo mjesto, a njegovo tijelo ostaje mirovati. Ta se tehnologija munjevito razvijala i iznjedrila tehnološki ekvivalent kulture droga.

Daljinsko induciranje transa, emocija, specifičnih informacija i "telepatija" na daljinu

Kako je rad na tehnologijama manipulacije umom napredovao, ubrzo se otkrilo, pomoću tehnika poput utvrđivanja „frekvencije ritma“ u ciljanom mozgu ili mozgovima da se emocionalna stanja, uključujući i hipnagogiju, mogu inducirati i na daljinu, pri čemu fizičke elektrode ili usadci ne moraju biti prisutni u samom mozgu. Ta se tehnika nazivala „Daljinski hipnotički intracerebralni nadzor“ (Remote Hypnotic Intracerebral Control, RHIC). O tom je fenomenu prvi izvijestio L. L. Vasiljev s lenjingradskog sveučilišta početkom 1930-ih godina. Naime, stvaranjem frekvencije ritma sinkronizirane s alfa, beta, teta ili delta stanjima normalno funkcionirajućeg mozga taj bi se mozak prirodno priključio na tu frekvenciju ritma i iskusio njoj odgovarajuće emocionalno stanje. Time se ispitanika – priključivanjem na frekvenciju ritma iz raspona teta-ciklusa – moglo izložiti mogućoj daljinskoj sugestiji, a potom ga zasuti „glasovima“ i uputama jer se, kao što smo vidjeli, istom tehnologijom ispitanika može potaknuti da u mozgu čuje stvarne „glasove“.

Iz svega se toga izrodila još jedna mogućnost, ona daljinske elektromagnetske telepatije ili čitanja misli ili emocionalnih stanja ciljane osobe „dešifriranjem magnetskih valova njezina mozga“. Na tom se projektu radi još od 1973. godine pri Agenciji za istraživanje naprednih projekata (Advanced Project Research Agency, ARPA).

Povrh svih tih znakovitih i uznemirujućih mogućnosti i implikacija elektromagnetske manipulacije umom na daljinu postoji još jedna, a to je mogućnost produljenog izlaganja elektromagnetskim poljima radi preinačavanja osobina samoga ljudskog DNK.

Istraživač Paul Brodeur tvrdi da nema nikakve sumnje u to da su 1960-ih godina „vlada i vojska sustavno prikrivale informacije o genetskim učincima mikrovalova na ljudska bića i zatajile niz potencijalno neugodnih situacija u kojima su se ti učinci promatrali“. Među promatranim učincima bila su i dugoročna i nepovratna oštećenja izazvana kidanjem kromosoma do čega je dolazilo produljenim izlaganjem takvim poljima.

Može se reći da je područje elektroničke manipulacije umom jedno je od najslabije oglašavanih područja istraživanja. No, u današnjem elektronički premreženom svijetu dobro je barem imati na umu da naša emocionalna stanja i misli, koje smatramo dijelom svoje intime, nisu nedohvatljive nekoj inačici vještog radiooperatera izvana.

Pouka za kraj, ako je uopće ima? Možda tek da se korisno ponekad zapitati jesu li baš sve misli koje mislimo i emocije koje proživljavamo autentično naše.

A ako u formulu stavimo i društveno programiranje, možda ćemo se  zapitati i suprotno pitanje – koliko se naše misli doista mogu nazvati našima?

Ali to je već jedna druga priča…

]]>
Mon, 11 Nov 2013 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/31251/kmisak-misao-na-gumb.html
K.Mišak: Konoplja kao temelj ekonomije http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/29671/kmisak-konoplja-kao-temelj-ekonomije-.html Nakon što bismo se obukli u odjeću od konoplje, pročitali knjigu otisnutu na papiru od konoplje i sjeli u automobil proizveden od konoplje, mogli bismo krenuti prema svojoj kućici, koja bi također mogla biti dijelom i od konoplje. Ovo danas nije moguće, jer se ne uklapa u korporatističku agendu. ]]>

Svojedobno sam u novinama spazio tekst naslovljen: „Ide li Prozac uz gospinu travu“. Pravo pitanje bi bilo ide li Prozac uz čovjeka, ali nadnaslov je sve objašnjavao: „U EU u punoj je pripremi direktiva o tradicionalnim biljnim lijekovima koja nameće stroga pravila“.

Pisalo je da je „popis biljaka koje su  stavljene izvan zakona vrlo dug, a na njemu su, uz tradicionalne zapadnjačke ljekovite biljke, uglavnom biljni pripravci koji se koriste u kineskoj i ajurvedskoj medicini“.

Zamislite da ste se spustili na Zemlju s nekog drugog planeta, a netko vam priopćio da su na tom planetu biljke stavljene izvan zakona. Lud planet, pomislili biste. Pa takva zamisao može samo doći od specifične vrste umova koji teže sveobuhvatnoj kontroli, kad bi mogli oni bi najradije naredili prirodi da prestane stvarati te biljke i uopće svu raznolikost koja postoji. Ali kako ne mogu, pokušat će podignuti zid između nas i životnih energija prirode.

Tekst nas je dalje obavještavao: „Kao i kod mnogih sličnih zakonskih akata EU, i ova direktiva želi osigurati veću kontrolu nad onim što se u ljekarnama i drogerijama prodaje bez recepta, a u većini slučajeva i bez odobrenja“. Ključna riječ doista i jest: Veća kontrola. Samo se o tome i radi. Zato je EU i osnovana, da bi se mogli donositi zakone po svojoj volji bez onih smetala kakve predstavljaju demokratski procesi glasanja, rasprava i nedajbože volje ljudi.

I biljke da rastu po paragrafu

Naravno, kako to već te strukture rade, prave namjere se uvijek skrivaju iza naizgled dobronamjernih objašnjenja. Tako je dalje pisalo da „direktiva zapravo ne poznaje kategoriju zabranjenih preparata, već samo onih za koje njihovi proizvođači nisu dobili odobrenje za stavljanje u promet. (Nije šija, nego vrat).

Odredbe ovog zakonskog akta kažu da se svi biljni lijekovi moraju registrirati, odnosno moraju proći proces provjere sigurnosti za konzumaciju, kvalitete i proizvodnih standarda.“ Ti procesi su dugotrajni i koštaju često nedostižne hrpe novaca, (nije to zabrana, samo su uvjeti nemogući) ali što se može, mora se provjeriti da priroda nije nešto krivo posložila. Naravno, korporatisti iz farmaceutske industrije imaju te hrpe novca i masovno ih troše na reklame, potkupljivanje, a nešto malo i na same 'lijekove'.

Uostalom, kad smo kod pripravaka farmaceutske industrije, evo slijedeće vrlo zanimljive rečenice iz teksta, jer je, rečeno je,  „u Velikoj Britaniji provedeno istraživanje koje je pokazalo da je Direktiva EU  i te kako dobrodošla jer čak 58 posto Britanaca vjeruje da su ovi proizvodi potpuno sigurni samo zato što su 'prirodni'.

No to u mnogim slučajevima nije točno. Tako se, primjerice, gospina trava nikako ne smije uzimati ako se pije još neki antidepresiv poput Prozaca, a može poništiti i djelovanje kontracepcijskih pilula, dok primjerice, ginko ili ginseng mogu imati negativne posljedice ako se uzimaju s lijekovima za razrjeđivanje krvi.“

Imam bolju ideju – nemojte uzimati farmaceutske lijekove i problem je riješen. Recimo, rečeno je da se gospina trava ne smije uzimati ako se pije Prozac. Da živimo u svijetu koji ima imalo veze sa zdravim mozgom i istinom, onda bi taj antidepresiv bio zabranjeni zakonom.

Radio sam intervju s Johnom Virapenom, bivšim direktorom farmaceutske tvrtke Eli Lilly sa više od 35 godina iskustva u farmaceutskoj industriji, koji mi je (kao i u svojoj knjizi Nuspojava: Smrt) ispričao kako je podmićivao liječnike i državne službenike da se lijek, koji će kasnije postati poznat kao Prozac, odobri, usprkos kliničkim istraživanjima koja su pokazala da su mnogi sudionici istraživanja zbog stanja u koje ih je doveo 'lijek' počinili samoubojstva. Svakako, ne može se reći da ih nije definitivno izliječio od depresije. Ali ipak - čuvajte se gospine trave.

Codex Alimentarius- skupo i štetno, umjesto besplatno i zdravo

Što se Europe tiče, svaki biljni pripravak koji se svede na dodatak prehrani, tada postaje podložan jednom drugom sličnom zloglasnom  pravilniku – Codexu Alimentariusu. Bila bi nevjerojatna ta želja da se baci šapa kontrole na konzumaciju biljaka, kad se ne bi imalo u vidu da posvuda oko nas, čak i kad šećemo susjednom livadom ili šumarkom, buja prava darežljiva biljna apoteka. Besplatna i zdrava.

Nikako se ne uklapa u ideju ovisnosti ljudi i njihova trovanja. Ono što danas izgleda nemoguće, sutra će biti stvarnost, kad se svi na to naviknu. U Sloveniji se prije nekog vremena raspravljalo treba li zabraniti kamilicu jer se smrt jednog čovjeka na neki način povezuje s njome. Po toj logici, svi su farmaceutski lijekovi odavno trebali biti zabranjeni.

Sve je stvar uvjetovanja uma. Primjer je jedna slična kampanja koja je prošla s velikim uspjehom, o čemu svjedoči nevjerojatna činjenica da se danas u svijesti svakoga od nas najljekovitija biljka na svijetu povezuje s pojmom 'droga'. Riječ je o konoplji koja pomalo svoju renesansu kao lijek doživljava u Nizozemskoj (kroz tvrtku Bedrocan), Kaliforniji, Izraelu i još par mjesta, a i ulje od konoplje koje je svijetu predstavio Rick Simpson sve je poznatije.

   

No, nećemo danas o ljekovitoj strani te biljke, već ću se usredotočiti na industrijsku konoplju (koja također, ni kriva ni dužna, ima stigmu zbog onih sorti konoplje bogatih THC-om). Čini se da upravo tu biljku krase neke osobine koje je čine jedinstvenom višenamjenskom alternativom svijetu za kojeg su nas uvjerili da može biti baš takav, bolestan, gladan, pokretan naftom, i nikakav drugačiji.

Pa, kad već imamo tu slobodu da možemo misaono oblikovati svijet, koju ljudskom rodu zapravo nitko ne može oduzeti ako je sam ne preda, probajmo je malo i koristiti. Možda će ponešto na prvi pogled zvučati prefantastično ili prejednostavno, ali svaka najmodernija tehnološka naprava u vašoj sobi prvo je bila nečija misao, davno prije nego što je uopće bilo mogućnosti izraditi je.

No, posao nije tako težak posao. Zapravo, riječ je o nečemu starom, nečem što je već postojalo, mada ne u opsegu koji bi bio u skladu s današnjim potencijalom, i nečemu što je u našoj svijesti postalo svoja suprotnost upravo zahvaljujući onome što se pisalo po novinama, odnosno zahvaljujući jednoj intenzivnoj novinskoj kampanji koja se zbivala u SAD-u između dva svjetska rata. To je dobar primjer kako programiranje kroz vijesti ima dugoročne učinke i kako nije niti najmanje bezazlena djelatnost. Ali zašto se sad pravim tako tajanstven, kad sam sve rekao u naslovu? 

Ekonomija temeljena na konoplji.

Kakva je to sad glupost? Pa konoplja je droga. Tako nas društvo uči. Istina je, naravno, potpuno suprotna. To je, za početak, univerzalni, svima dostupan, bujajući lijek. Ali i u ovom slučaju 'ispiranje' uma bila je temeljito i velikog opsega. Krenimo od početka, gdje god on bio. Kao i obično, u davnoj prošlosti.         

Konoplja kroz povijest i njena svojstva

Konoplja se uzgajala u Egiptu prije 6000 godina, kao i u drevnoj Kini, odakle potiče najstariji zapis o njenoj preradi. U mnogim zemljama svijeta bila je prvi usjev koji je čovjek uopće počeo uzgajati, a i prvi koji je uzgajan za neku drugu namjenu osim prehrambene. Već od 5. stoljeća p.n.e. upotrebljavala za pravljenje jedara i brodskih konopa, a kasnije za pravljenje ribarskih mreža, zastava, cerada, mornarske odjeće.

Brodske karte, dnevnici i Biblije bili su izrađeni od papira na bazi konoplje, čija je trajnost bila sto puta veća od onih na bazi papirusa. U industriji je služila za proizvodnju tekstila i tkanina, jer je odjeća od konoplje bila ne samo mekša, toplija i bolje upijačkih svojstava od pamuka, nego i triput otpornija na kidanje. Od svih 300 000 vrsta biljaka na zemlji niti jedan drugi biljni izvor se ne može usporediti sa nutricijskim vrijednostima kanabisova sjemena, sa svojim savršenim balansom esencijalnih aminokiselina i ulja i u obliku koji je najprirodniji za probavu, a njeno sjeme sadrži jedan od najvećih izvora proteina u prirodi.

No, konoplja je daleko više od izvora proteina. Ona suvremenom čovjeku može služiti kao sirovina skoro za sve -  kao hrana, lijek, miris, energent, gradivni i odjevni materijal, stočna hrana, za razne industrijske proizvode. Doista, da ste početkom 20. stoljeća nekome rekli da je konoplja droga, valjao bi se po podu od smijeha. Tom se biljkom u SAD-u morao plaćati porez.

Uzgajanje konoplje kao i njena prerada nekada je bio jedan od najunosnijih poslova širom svijeta, nazivana je "usjev od milijardu dolara", a sve do 20. stoljeća bila najisplativiji usjev na tržištu. U Americi je proizvodnja konoplje dostigla vrhunac 1850. u Kentuckyju, kada je proizvedeno 40 000 tona.

Konoplja umjesto novca

Konoplja je od 1631. do 1800. u Americi bila zakonsko sredstvo plaćanja poreza. Prvi američki zakon o njoj datira iz 1619. godine, a obvezao je farmere iz Virginije na sadnju indijske konoplje. Slični su propisi doneseni za poljoprivrednike iz Massachusettsa (1631) i Connecticuta (1632). Važnost koju je ta biljka imala u ekonomiji mlade Amerike pokazuje činjenica da je konoplja, kako bi se potaknula njena proizvodnja, do početka 18. stoljeća služila kao platežno sredstvo. Oni koji su odbijali uzgajati konoplju u 17 i u 18. stoljeću dolazili pod udar zakona i oporezovani su dodatno. 

Punih 150 godina Britanska enciklopedija se tiskala na papiru od konoplje, a do 1880. i sve školske knjige. Konoplja ima kvalitetnije vlakno od drveta, a za izradu papira - koji ne žuti i trajan je - potrebno je daleko manje nagrizajućih kemikalija. Osim toga, biljka raste brzo i sazrijeva u jednoj sezoni, dok je drveću potrebno više godina.

Godine 1916. američka vlada je izračunala da će do 1940. sav papir moći raditi se od konoplje i da više neće biti potrebno sjeći drveće. Ista vladina studija je pokazala da se od jednog jutra zasijanog konopljom dobije sirovine za papir koliko od 4,1 jutra zasijanog drvetom. "Uzgajanje i proizvodnja konoplje ne ugrožava prirodnu okolinu", zapisano je u američkom biltenu br.404 američkog ministarstva poljoprivrede.

Kad bi se svi plastični proizvodi, umjesto od naftnih derivata, radili pomoću cijeđenja ulja iz konoplje, prirodno bi se razgrađivali. Trebalo bi ih samo nakon upotrebe smrviti, dok se plastika od naftnih derivata ne razgrađuje. Kvalitetne boje i lakovi pravljeni su od ulja konoplje sve do 1937. Čak 58 000 tona konopljinog sjemena korišteno je u SAD za proizvodnju boja do 1935. godine. Uz to, godinama je Američka medicinska udruga podržavala konoplju kao lijek.

Osobine i mogućnosti

Kora konoplje ima najduža i njajčvršća vlakna od svih biljaka. Od tih vlakana mogu se izgraditi svi građevni materijali, uključujući lesonit, materijale za pokrivanje krovova, materijale za podove, zidne ploče, brtvila, oplatu, boje, ivericu, žbuku, šperploču, armirani beton, izolaciju, cigle i biorazgradive plastične kompozite koji su čvršči od čelika.

Konoplja ne zahtjeva herbicide i pesticide kod uzgoja te stvara humus i čisti tlo od teških minerala, a može dati 250 posto više vlakana od pamuka, a uz manju potrošnju vode, te 600 posto više vlakana od lana, na istoj površini. Dr. sc. Zvjezdana Augustinović s Visokog gospodarskog učilista u Križevcima je, u disertaciji kojom je magistrirala je na temi konoplje, obuhvatila istraživanja na koji način gnojidba dušikom i gustoća sjetve utječu na prinos i kvalitetu stabljike konoplje.

Provedena su kroz poljske pokuse na pokušalištu Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima tijekom 2003-2005. godine. Između ostaloga, ustanovljeno je da njezinom uzgoju nisu bili potrebni nikakvi pesticidi (ni jedne godine se nije pojavio niti jedan štetnik ili bolest), a iza nje je tlo ostalo gotovo potpuno čisto od korova. U  sve tri godine istraživanja koje su bile klimatski potpuno različite prinosi stabljike, vlakna i ukupne biomase bili su i više nego zadovoljavajući.

Konoplja sa jednog hektara daje znatno više drveta nego šumske vrste za jednu godinu. Primjerice, godišnji prirast drveta borove šume iznosi 2,5 m3/ha, dok istovremeno konoplja prinosom od 10 t/ha stabljike daje 10-12 m3/ha drveta. Osim toga, konoplja, zbog svoje otpornosti, može rasti na bilo kakvom tlu, a tlo koje je iscrpljeno monokulturom može revitalizirati pa i zaustaviti eroziju tla.

To je u mnogim zemljama koje su posjekle previše šuma (poput Madagaskara, Bornea, ali se i eolskom erozijom u SAD-u godišnje 'otpušu' tisuće tona zemlje) veliki problem, jer zemlju više ništa ne drži na okupu pa je počela oticati u more ili je odnosi vjetar. Konoplja pušta jako duboki korijen, pa neki smatraju da bi se sadnjom konoplje u tim područjima mogla zaustaviti erozija tla. Tome još treba pridodati i činjenicu da konoplja izvlači otrove iz zemlje, pa bi mogla biti vrlo korisna u područjima pogođenim radijacijom.

Svemoćna konoplja

Danas se od konoplje može dobiti preko 25 000 različitih proizvoda, među kojima su pojedini dijelovi za potrebe automobilske industrije, potpuno biorazgradiva plastika ili lagane građevne ploče i izolacijski materijal.

Konopljin beton (hempcrete) građevni je materijal koji se proizvodi od usitnjenih unutarnjih vlakana stabljike konoplje. Pomiješana s vapnom, mljevenom drozgom ili drugim dodacima, ona stvaraju celulozni cement koji je lakši od konvencionalnih materijala, ali s poboljšanim svojstvima toplinske i zvučne izolacije. Taj materijal otporan je na vatru i u potpunosti otporan na termite.

Mogao bi biti sjeme revolucije u izgradnji kuća jer se stvrdnjava poput betona, ali se može rezati poput drvenih greda. Svaka neželjena građevina od konopljinog betona mogla bi se jednostavno samljeti i ubaciti u novu smjesu. Konopljin beton omogućio bi i to da ljudi puno lakše sami grade kuće, uz to što bi dramatično smanjio troškove stanova pojednostavljujući gradnju: na primjer, krov izliven od konopljinog betona ojačan bambusom može zamijeniti krov s crijepovima, opšav i oluk. Takav krov imao bi bolju toplinsku i zvučnu izolaciju od crijepova, bio bi otporan na tuču i uvelike smanjio rizik od požara.

Kao da sve ovo nije dovoljno, konoplja bi mogla biti i zamjena za naftu. Njena prirodna biomasa bi mogla praktično nadoknaditi sve energetske potrebe koje se danas zadovoljavaju naftom (koja, čini se, i nije organskog porijekla). Rick Simpson, stručnjak za konoplju, rekao je da je konoplja nevjerojatan izvor goriva, čak i u starim gabaritima.

Na oko 4000 m² zemlje, proizvodila je oko 1800 litara etanola, kojim se može pokretati automobil ili grijati dom. No danas, koristeći enzime u postupku, iz iste se površine može se dobiti oko 7000 litara etanola, rekao je i dodao: „Ako imate 7000 litara etanola, to će grijati vašu kuću, grijati toplu vodu, pokretati vaš automobil i još će vam par tisuća litara ostati. Od 4000 m² konoplje možete postati energetski neovisni od sistema i samodostatni.“

Spomenimo i to da je 1941. Henry Ford napravio automobil od vlakana konoplje koji je, kaže se, bio 30% lakši i deset puta čvršći od čeličnog. Na poznatoj snimci Henry Ford stoji pored auta s maljem u ruci i lupa po prtljažniku automobila, a da ne napravi niti jednu udubinu.

Da ne pričamo o tome da konoplja ne hrđa. Rick Simpson je rekao: „Zašto onda ne radimo svoje aute, brodove, avione od konoplje? Ako malo pogledate po svom domu, vaš stol, stolice, sve plastične stvari koje imate, sve to može biti proizvedeno od konoplje. U stvarnosti, trebali bi živjeti u ekonomiji temeljenoj na konoplji, umjesto ekonomije temeljene na skupim i otrovnim fosilnim gorivima.“

Zanimljivo očište. Do potkraj 19. stoljeća svijet je pokretao sustav  temeljen na ugljikohidratima, u kojem su se sva vlakna, goriva i lijekovi za zadovoljenje ljudskih potreba proizvodili fotosintezom, a Sunčeva se energija koristila za kombiniranje ugljičnog dioksida i vode u celulozu, osnovni građevni materijal prirodnog svijeta.

Dakle, svijet su pokretali sunce i voda.

Korporatisti neće energetsku neovisnost ljudi

Bilo je to prirodno stanje stvari, bez ikakve potrebe za pokretima zelenih i drugim manipulacijama ekologijom. Tijekom 20. stoljeća velik dio tih ugljikohidrata zamijenili su ugljikovodici koji se dobivaju iz ugljena i nafte. Skup vic, jer treba duboko bušiti skupim tehnologijama, ali potom se može po volji manipulirati cijenom. S druge strane, konoplju svatko može posaditi u vlastitom vrtu, a neovisnost ljudi svakako nije ono što odgovara korporatističkoj agendi.

Kad su umjesto konopljinih prirodnih vlakana došla petrokemijska vlakna, najlon, poliester i drugi sintetički materijali počeli su se proizvoditi u golemim količinama i promovirati agresivnim reklamama. Umjesto papirnatih vrećica i kutija dobili smo sveprisutne plastične vrećice.

Milijarde tih toksičnih i u puno slučajeva nerazgradivih predmeta proizvedene su kako bi bile upotrijebljene samo jednom i odbačene da bi onda pronašle put do potoka i rijeka i s vremenom se stopile u goleme potopljene otoke smeća u Tihom oceanu i drugim oceanima, oslobađajući u morski i ljudski ekosustav toksičnu tempiranu bombu kemikalija koje narušavaju hormone.

Umjesto da se papir proizvodi iz jednogodišnjih kultura za vlakna, goleme površine drevnih šuma ruše se i pretvaraju u triješće, pa zatim kuhaju s klorom i drugim opasnim kemikalijama kako bi se dobio inferioran proizvod u usporedbi s onim što zamjenjuje.

To je moguće samo u krajnje nerazumnom svijetu. Ili namjerno manipuliranom.

Priča o konoplji ne bi bila potpuna kad se ne bi reklo i to da su konopljine sjemenke bez premca u hranjivosti. Sadrže antioksidanse, bjelančevine, karotene, vitamine A / beta-karoten, B1,B2,B3,B6,C,D,E (prirodni antioksidans) fitosterole, fosfolipide, kao i brojne minerale, uključujući kalcij, magnezij, sumpor i željezo, cink i fosfor, sve u lako probavljivom obliku.

Izvor su bjelančevina i sadrže svih 20 poznatih aminokiselina, uključujući devet esencijalnih. Ulje konopljinog sjemena izuzetno je bogato esencijalnim masnim kiselinama te je najuravnoteženije prirodno ulje za ljudsku prehranu. Njegovih 10 posto zasićenih masnih kiselina pruža energiju, dok 80 posto esencijalnih masnih kiselina prvenstveno služe kao građevni blokovi stanica te za proizvodnju hormona.

Sjeme konoplje jedan je od najbogatijih izvora ALA (alfa-linolenske kiseline), biljnog oblika esencijalne masne kiseline omega-3. ALA ima strukturu od 18 ugljikovih atoma koja se u tijelu produžuje u lanac od 22 ugljikova atoma radi sinteze DHA (dekosaheksaenske kiseline) i EPA (eikosapentaenske kiseline). U tom obliku omega-3 ugrađuju se u mozak, stvarajući ključan dio neuronske membrane.

Postoje dvije vrste esencijalnih masnih kiselina: omega-3 i omega-6. (zovu ih 'esencijalnima' zato što ih tijelo ne može sintetizirati, zbog čega ih je potrebno dobivati iz hrane). Za optimalno zdravlje idealan odnos između unosa omega-3 i omega-6 bio bi 1:3. Industrijalizacija zapadnjačke prehrane i konzumiranje repičinog i drugih inferiornih ulja iz masovne proizvodnje – koja u svakom slučaju imaju nizak udio omega-3 – dovele su do ozbiljnog smanjenja unosa omega-3 uz istovremeno dramatično povećanje unosa omega-6.

Općenito govoreći, omega-6 masne kiseline i njihovi derivati djeluju proupalno, dok omega-3 stvaraju medijatore koji obuzdavaju upalnu reakciju. Uz prevladavanje omega-6 i nedostatak omega-3 tijelo je u trajnom stanju suvišne upale. Ljude koji nastoje održavati povoljnu ravnotežu omega-3 i omega-6 masnih kiselina i ujedno čuvaju svoja tijela od oksidativnog stresa redovitim unosom prirodnih antioksidanata biljnog podrijetla općenito ne muče osteoartritis ili druge degenerativne bolesti.

Također, rijetko imaju problema s krvnim tlakom i nemaju potrebu za antidepresivima - dvjema skupinama lijekova koje donose velike prihode farmaceutskim kompanijama uz štetu po organizam čovjeka. Idealan unos omega-3 također je potreban za optimalno funkcioniranje imunološkog sustava. Nedostaci se mogu manifestirati kao alergije, autoimune bolesti i drugi izrazi imunološke disfunkcije.

Konopljino sjeme nudi jedinstvenu kombinaciju važnih hranjivih tvari te impresivan raspon vitamina i minerala. Ima posebno visoku razinu vitamina E, snažnog antioksidanta koji štiti omega-3 od užeglosti. Vitamin E, kojega tako često nedostaje u prehrani prerađenim namirnicama, od presudne je važnosti za zdravlje žila zbog toga što održava elastičnost stjenki krvnih žila. Bjelančevine u konoplji uravnotežene su i lako se apsorbiraju. Slobodno se može reći, namirnice od konoplje mogle bi liječiti i revitalizirati stanovništvo. Predvidljivo, takva je biljka zakonom zabranjena, dok nam se u prehranu i vodu podvaljuju fluoridi, aspartam i drugi opasni otrovi.

Konoplja kao temelj svjetske ekonomije

Liječnik i doktor znanosti Andrew Katelaris je u tekstu u časopisu Nexus  nabrojao neke važne uporišne točke teze da je konoplja biljka na kojoj bi se mogla temeljiti cjelokupna ekonomija. Za početak, može li postojati održivija industrija od one koja bi koristila jednogodišnje kulture kao polaznu točku za tvorničku proizvodnju, zamjenjujući mineralne sirovine kao što su željezna ruda i ugljen?

Dr. Katelaris je ponudio viziju posve mogućeg svijeta u kojem se automobili izrađuju od konoplje, upotreba stabala i klora u proizvodnji papira bila bi samo daleka uspomena, a tvornice za proizvodnju bezdrvnog papira bile bi okružene zelenim poljima konoplje. Što se odjeće tiče, sintetička vlakna odavno bi bila nestala, a zamijenili su ih prirodni tekstili koji dišu, proizvedeni od konoplje, ramije i bambusa. Nakon što bismo se obukli u odjeću od konoplje, pročitali knjigu otisnutu na papiru od konoplje i sjeli u automobil proizveden od konoplje, mogli bismo krenuti prema svojoj kućici, koja bi također mogla biti dijelom i od konoplje.

Ove sekunde sve ovo su samo slova na monitoru, ali – za razliku od mnogih drugih ideja i koncepata o pozitivnom razvoju čovječanstva – ideja o ekonomiji utemeljenoj na konoplji je doista jednostavna i prilično izvediva i ovog trenutka. Na putu prema ostvarenju takve vizije stoje samo dvije stvari: svijest ljudi o mogućnostima konoplje i zakoni koji stvaraju ograničenja po pitanju sađenja industrijske konoplje. Dobro se prisjetiti  toga da je 1960-tih Jugoslavija bila šesti ili sedmi najveći proizvođač i izvoznik industrijske konoplje u svijetu. 

A nekom drugom prilikom pozabavit ćemo se i ljekovitim učincima konoplje koju se ne zove industrijskom.

]]>
Mon, 28 Oct 2013 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/29671/kmisak-konoplja-kao-temelj-ekonomije-.html
K.Mišak: Snaga običnog "Ne" http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/28153/kmisak-snaga-obicnog-ne.html Suvremeni čovjek, zbog straha od posljedica, često pristaje i na ono što mu ne odgovara i nije u stanju reći "ne". Ali, ako niste sami sebi previše važni, ako se vodite idejom pravednosti, i ne dopustite da vam postupke i odluke vode strah ili kalkulacije, sve prijetnje i neugodni ishodi mogu se rastopiti poput sladoleda na vrućini pred vašim odlučnim "ne". Probajte- nije toliko teško, niti opasno. ]]>

Svojevremeno sam u knjižari listao knjižicu američkog komičara Seinfelda prepunu sitnih anegdota i razmišljanja iz njegova života. Za oko mi je zapela pričica kad su ga šefovi televizijske kuće za koju je radio seriju posjeli i objasnili mu kako bi u nekoj epizodi trebao nešto promijeniti. Koliko me sjećanje služi, rekli su mu da je u nekoj američkoj državi (recimo: u Texasu) njegova emisija jako popularna, a da se, u nekoj od epizoda koje su se upravo snimale, pregrubo našalio na račun nekih stvari važnih za stanovnike te države, pa bi bilo dobro da to promijeni jer su šefovi strahovali da bi se ti gledatelji mogli osjetiti pogođenima te da će se uvrijediti i možda će gledanost emisije u toj državi pasti. Drugim riječima, klasična cenzura. Seinfeldu je to, naravno, išlo na živce, nije želio odustati od svog gega, a pogotovo, vjerujem, zbog tako glupog razloga - njegov humor je ionako uglavnom često bio politički nekorektan. No, ili nije znao što bi im rekao, ili nije imao argumenata, ili mu se nije dalo objašnjavati tim ljudima nešto što oni ne bi mogli shvatiti, pa je samo rekao: "Ne".

            Samo tako, tvrdoglavo i bez objašnjenja.

          Naravno, na kraju je bilo po njegovom jer se protiv takvoga „ne“ ne može ništa. Ne znam jesu li se Teksašani uvrijedili, mada čisto sumnjam (jer je mentalni sklop upravljača televizijskih kuća koje su dio industrija zabave sklon potcjenjivanju ljudi, pa su im i proizvodi uglavnom takvi), ali u knjižici je Seinfeld napisao da je tada prvi put shvatio snagu jednostavnog „Ne“.

"Ne" i distribucija moći

         Doista, stvar je moćna. U više navrata sam i sam koristio taj alat i mogu vam reći da čini čovjeka nekako bezbrižnim i laganim.

            "Ne".

           I to je sve. Nikome ne duguješ objašnjenje. S vremenom sam počeo analizirati o čemu se tu ustvari radi. Čak sam došao i do nekih zaključaka. Riječ je ustvari o distribuciji moći.

          Jer što je ustvari moć i zašto netko ima moć nad nekim drugim? Uglavnom zato jer mu taj drugi tu moć daje. Drugim riječima, da mu je ne daje, „moćnik“ ne bi imao moć nad njim. „Ne“ je tu jednostavni i efikasni bedem.

 

           Evo male analize na izmišljenom i pojednostavljenom slučaju, tek da bude jasnije što želim reći. (Naravno, stvari nisu uvijek tako jednostavne,  razgovor često može pomoći, ali ponekad su okolnosti baš takve da je jedino ispravno reći „ne“). Dakle, recimo da neki nadređeni nekom podređenom kaže da nešto mora napraviti na ovaj ili onaj način, što se podređenom ne sviđa jer je protiv nekih njegovih uvjerenja. Ima dvije opcije – prihvatiti „naredbu“ i time predati moć nadređenom ili…može reći „ne“. Bez ikakvih objašnjenja, ako ne postoji volja da bi ga se saslušalo.

          Dakle, on kaže „ne“, pa nadređeni pokuša istjerati svoje agresivno, pa pokuša argumentima, ali podređeni tvrdoglavo ustraje s „ne“. Što se u tom trenutku zbiva? Podređeni se nije odrekao svoje moći, tj. nije ju predao nadređenom. Stavimo se na trenutak u ulogu nadređenog. Koje su sad njegove opcije? Ako bude dalje inzistirao, taj „ne“ će dobivati sve više snage i sve će biti očiglednije da je on zapravo nemoćan, tj. da nema nikakvu moć nad podređenim, da je ona tek iluzija. To bi se moglo odraziti i na budućnost, stoga to nije dobar put za njega, jer možda je taj slučaj kod podređenog samo iznimka, možda ga baš nešto u toj specifičnoj situaciji jako žulja, možda na temelju tog događaja neće niti izvući pravu pouku i shvatiti da ima moć nad svojom sudbinom i da nije tako bespomoćan kako se inače osjeća. Možda podređeni, budući da ipak ima neki odavno ugrađeni strah ili poštovanje prema nadređenom, niti ne shvaća u kakvu ga je neugodnu situaciju stavio. Stoga je nadređenom bolje „ne čačkat mečku“.

          Pa će izabrati drugačiji put – prihvatit će to „ne“. I ne samo da će ga prihvatiti, nego će nastojati stvoriti iluziju da taj „ne“ prolazi samo zato jer ga on prihvaća, računajući na to da niti podređenom baš nije svejedno u toj situaciji i da će se olakšanjem prihvatiti takav rasplet. Drugim riječima, prihvaćanjem „ne“ pokušaće sačuvati iluziju moći.

          No, istina je ta da nadređeni nije imao izbora. Protiv „ne“ se jednostavno ne može. Dobro je Seinfeld shvatio, tu snagu jednostavnog „ne“.

Pravednost- najbolja vodilja

           Za upotrebu tog jednostavnog recepta obično nas spriječava još jednostavnija pojava - strah. No, kao što su mnogi do sad rekli - svi problemi su na kraju ipak samo u našim glavama, kreacija naših ograničenih umova koji imaju ograničene spoznajne kapacitete.

        Otkad sam uočio postojanje „ne“, često ga viđam. Sjećam se jednog čovjeka-tvrdoglavca koji mi se baš dopao -  političara, bivšeg nogometnog suca i ekonomista – a kojega sam proteklih godina zapazio kao usamljeni glas istine kad god je u novinama bilo riječi o politici središnje banke, a on je tada bio u nekom odboru za financije. To je za ovu priču manje važno. Ono što je važnije jest priča. Zapravo, baš kao i kod narodnih predaja, važna je poruka, a ne svaki detalj priče.

         Ukratko, taj je čovjek bio u nekom tijelu koje je odlučivalo o tome tko će ući u neko važno vijeće, a on se usprotivio nekim moćnim predloženim kandidatima smatrajući da iz nekih razloga ne bi bilo etično da oni uđu u to vijeće. Nakon toga se na njega počeo raditi pritisak te su mu - neki više, a neki manje prijateljski - savjetovali da odustane jer će „izletjeti“. No, on je tvrdoglavo ustrajao na svome, pa su ga još neki ljudi poduprli. Kraj priče je predvidljiv, baš kao kod svake priče u kojoj je glavni akter „ne“ - nepravedni prijedlog nije prošao, a čovjek nije niotkuda „izletio“.

 

       Drugim riječima, ako čovjek nije sam sebi previše važan, ako se vodi idejom pravednosti, a ne dopusti da mu postupke i odluke vodi strah ili kalkulacije, sve prijetnje i neugodni ishodi mogu se rastopiti poput sladoleda na vrućini. Sve su to samo pokušaji da ti netko na blef oduzme moć, praveći se da je već ima. Ali nema i neće je ni imati ako mu je ti ne predaš.

To je dosta dobro sročeno u jednoj pjesmi grupe Haustor: „Ono što nas plaši, to su duhovi od papira“.

          Postoji i razrađenija verzija tog „neću“ koju sam sam spontano doživio. Naime, neki moj prijatelji, poznanici i uglavnom svi bliži članovi obitelji smatraju da sam tvrdoglav, mada nisam, mek kao sam duša. No tako oni misle, pa što da im radim? No, doista mi se, kao i svakom, događalo da netko od mene nešto traži što ja neću. I onda prvo kažem: „Gle, neću“. Ako se nagovaranje nastavi, onda se već počne buditi inat i onda toj osobi velim: „Gle, sad baš neću.“ Nije da nisam dao izbor, tražitelji mogu birati između „neću“ i „baš neću“, što i nije tako mali broj opcija.

          Naravno, nije cilj hodati po svijetu i govoriti „ne“. Prije te faze postoji niz prilika da ljudi porazgovaraju, osvijetle neku situaciju iz svih kutova, a takvih kutova, pa posljedično i opcija, uvijek ima daleko više nego što se čini na prvi, drugi, pa čak i treći pogled.

Bilo bi zabavno da je Hrvatska rekla "Ne" Europskoj uniji

          Prije sad već koju godinu izostao je jedan masovni „ne“ kojeg sam pomalo priželjkivao. Ne bogzna kako strasno jer on ne bi globalno ništa promijenio, s obzirom da je paukova mreža koja se oko nas plete planetarnih razmjera, ali bilo bi ipak zabavno zamišljati predsjednike, premijere ili ministre kako pred svojim šefovima zamuckuju pokušavajući objasniti zašto im nije uspjelo iz prve kooptirati neku zemlju u EU. Riječ je, naravno, o referendumu kojim smo 'pristali' ući u EU na temelju šezdesetak posto glasova od četrdesetak posto birača koji su izašli na referendum. Nije sad ni bitno što bi bilo u slučaju tog „ne“ (daljni pritisci, zastrašivanja, ucjene) koji bi vjerojatno u konačnici, na ponovljenom referendumu svejedno urodili (ne)željenim plodom.

          Uoči referenduma osjećao sam se pomalo kao kad Dinamo igra s Manchester Unitedom. Znaš da im jedan krilni igrač košta više nego cijela Dinamova momčad, znaš da je riječ o kvalitetnoj momčadi koja je desetljećima u europskom vrhu i da nemaš puno šansi, ali se uoči 'tekme' ipak pomalo nadaš da će se dogoditi neka od onih čudnih nogometnih čarolija, da će nekom našem napadaču sijevnuti bljesak inspiracije, da će se neki njihov obrambeni igrač poskliznuti, da ćemo zabiti zabiti koji gol, pa možda čak nekim nevjerojatnim stjecajem okolnosti i pobijediti. Sve je moguće, pogotovo prije nego što utakmica počne.

          No na kraju, 'popušimo' tri-nula i to zato jer smo imali sreće.

 

        Tako je bilo i s referendumom. Puno prljave igre mu je prethodilo, to je istina. Prvo se mijenjao ustav da bi se ublažili uvjeti referenduma, potom je krenula nesmiljena reklamna kampanja kroz novine, nagovaranja od strane najviše pozicioniranih političara, sve do samog vrha, a potom  - kao trenutak kad je politička elita doista dotakla moralno dno - i prijetnje umirovljenicima da će ostati bez mirovina ako ne uđemo u EU!

       Na kraju smo, baš kao protiv Manchester Uniteda, ' popušili'. Sada su novine puno loših vijesti koje su posljedica ulaska u EU. Kasno je sad. 

Ali neka smo 'popušili' tu utakmicu ili to kolo.

       Jer da bi čovjek rekao „ne“ prvo treba biti istinski uvjeren u ono što radi i imati prave motive. Tome prethodi dobra informiranost o pravoj prirodi stvari, a usprkos pozitivnim  pomacima, ovog potonjeg još nema dovoljno, zahvaljujući dugogodišnjoj manipulaciji i propagandi kroz glavne medije. No, čak ni to nije važno jer postoji jedan doista neophodan uvjet koji nije bio zadovoljen da bi se „ne“ pojavio u svom punom sjaju.

          Jer pravi „ne“ ima snagu onda kad dolazi iz pravih motiva. A u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, pravi motiv trebao bi biti samo jedan: je li nešto ispravno ili pogrešno.

Najbitniji je motiv da se bude "Protiv"

          Kakvih sam se sve argumenata naslušao od ljudi koji su glasali „za“ i „protiv“ ulaska Hrvatske u EU! Jedna osoba je glasala za EU zato jer joj nećakinja živi u Ljubljani pa je rekla da želi biti s njom u istoj državi. Druga osoba je glasala protiv EU jer mu bračni partner radi u špediciji pa će ostati bez posla. Treća osoba, neki kolumnist, je trkeljao nešto o tome kako će glasati za EU jer se još davno, negdje tamo osamdesetih „zaljubio u staru damu“. To bi valjda trebala biti Europa, samo Europa nikako nije istoznačnica za birokratsku strukturu zvanu Europska unija. No, dobro, svatko ima pravo na svoje zablude. Četvrta osoba je glasala protiv Europske unije iz razloga nacionalističke naravi, a nacionalizam je samo još jedan štetni program u našim glavama, koji je tijekom povijesti već napravio dosta sranja, hvala, ne treba više. Neki su glasali za EU smatrajući da će to Hrvatskoj dugoročno donijeti ekonomsku korist ili veću kvalitetu života, drugi su glasali protiv smatrajući da će biti opljačkani. Neki su iz straha glasali za EU, drugi su iz straha glasali protiv EU.

 

        Osim straha, tog najglupljeg od svih razloga, referendum je uglavnom bio sukob interesa, a ne odluka o pravednom ili nepravednom. Zato je nekako svejedno kako je završio. Dokle god će se odluke, i velike i male, donositi na temelju vlastitih partikularnih interesa, dokle god će se gledati ima li tu nešto nešto za mene, dokle god će umjesto pravih nas odlučivati „ja“, nećemo na zelenu granu, bez obzira na to je li ishod referenduma o ulasku u EU bio ovakav ili onakav. Snagu imaju samo pravi razlozi, a njih nema puno. Među tom nekolicinom nalazi se jednostavno pitanje: je li nešto pravedno ili ne? Ako se u tome nalazi trunčica nepravde, u smeće s tim. Oko žarulje koja svijetli nećete naći ni trunčicu mraka. Tako je i u ovom slučaju.

Istinu je lako spoznati kad joj se gleda u oči

        Kako znati što je pravedno, a što ne? Naizgled teško pitanje, situacije se uvijek čine tako složene. No, na kraju niti to ne ispadne baš toliko komplicirano. Jer u trenutku kad doneseš odluku da učiniš nešto ispravno, neminovno se moraš zapitati što je ispravno. U trenutku kad se to zapitaš, znat ćeš odgovor, bez obzira na silne logičke zamke koje takvo pitanje može postaviti pred um. Kao što kaže stara kineska izreka: Kad si krenuo, već si stigao.

To je točno.

      Zato je jedini pravi „ne“ na referendumu mogao proizaći samo iz pravih razloga, a ti se razlozi kriju u pitanju: je li nešto pravedno ili nije. Kriju li se iza postojanja i postupaka EU pravedni motivi ili ne? Ponekad sam razmišljao kako bi bilo kad bi si svi građani Hrvatske postavili to pitanje, bez obzira jesu li glasali „za“ ili „protiv“. Iznenadio bih se kad odgovor ne bi bio skoro jednoglasan, jer istina je uvijek tako jednostavna i jasno vidljiva, jednom kad joj se odluči pogledati u oči.

     Naravno, potom mora uslijediti 'nogiranje' svih „ali“ i „ako“, svih sitnih ili krupnih osobnih interesa ili romantičnih pričica. Jer slijedeće pitanje  -  nakon što osoba samu sebe informira na jedini pouzdan način, onako trenutno, intuitivno, prema osjećaju ili srcu ako hoćete tako -  jest ona temeljno raskrižje: hoću li donijeti odluku bez kalkulacija, samo na temelju toga što je ispravno, a što ne. Samo takvo razmišljanje, i nikakvo drugo, može svijet istrgnuti iz matrice mračnih tipova.

                                                                                                    "Ne"  kao gumica za brisanje

          No, dobra je vijest da za „ne“ nikad nije kasno. Niti u ovom slučaju, kad je riječ o Kontrolnom sustavu porobljavanja ljudi niti u bilo kojem drugom. S „ne“ uvijek stižete u pravo vrijeme. On dolazi kao velika gumica za brisanje, ili kao divovska tipka „delete“  kojom jednim pritiskom možete iz računala izbrisati nešto što ste radili danima.    

Uostalom, probajte odmah, uopće nije teško:

Ne.

Malo jače: Ne!

Ili zaurlati: Neeee!

Može i šapćući, učinak je isti: …ne.

Radit će i onako usput, u prolazu: Ma… ne.

Ma može i zamišljeno: Hm? Ipak…ne.

Sto je načina, za svačiji džep, ukus i karakter.

          I onda, globalno govoreći, je li ikad bilo bolje vrijeme za „ne“?

          To je pak pitanje na koje je odgovor također kristalno jasan poput planinske rijeke:

 Ne.

]]>
Mon, 14 Oct 2013 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/28153/kmisak-snaga-obicnog-ne.html
K.Mišak: Šarene pilule za lilule http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/26762/kmisak-sarene-pilule-za-lilule.html Marketinške agencije za račun psihofarmaceutskog kompleksa izmišljaju poremećaje, uvjeravaju ljude da pate od njih i onda im prodaju otrove, pardon, lijekove. Zahvaljujući nastavku masovnog uvjeravanja i vladinoj regulativi, tobožnji lijekovi ispuniće prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima. Ili će možda i sami uništavati duh mladih ljudi od samog početka. Društvo umrtvljenih zombija ideal je koji su sanjale mnoge diktature, ili se varam?. ]]>

„Psihofarmaceutski kompleks” ili, kraće, „psihofarma”,  interesna je skupina koju čine moderna psihijatrija, farmaceutska industrija i njima uslužna regulativna tijela.

Posao „psihofarme“ temelji se na povjerenju javnosti u njihovu medicinsku i znanstvenu stručnost te legitimnost. To povjerenje je pak stvoreno marljivim radom marketinških službi i odjela za odnose s javnošću.

To su početne stavke koje stalno treba imati na umu. Jer svjedoci smo trenda u kojemu se psihijatrijska pravila ponašanja i protokoli sve više integriraju i u svakodnevni život. Kod nas još ne toliko, ali ako želite biti prorok uvijek pogledajte što se na nekom polju radi u SAD-u, jer je stanovništvo te zemlje već desetljećima prvo na udaru svake nove ideje društvenog ili psihološkog inženjeringa.

Osim kroz sveobuhvatnu reklamu, u SAD-u se psihijatrija uvlači u svakodnevni život ljudi i uz veliku pomoć zakonodavnih i regulativnih tijela SAD-a. Recimo, putem Zakona o zdravstvenoj zaštiti (engl. Affordable Care Act), pa onda putem novog i proširenog, petog izdanja priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja za 2013.  pod nazivom Dijagnostika i statistika mentalnih poremećaja (engl. kratica DSM-5), knjige koja je već zloćudno poznata po tome kako se deblja iz izdanja u izdanje kako se „prepoznaju“ novi psihološki poremećaji. Većina njih to nisu, ali kad dobiju neko ime – onda postaju. Raspon onoga što se smatra „normalnim“ sve je uži, što se vrlo dobro uklapa uz načine uklanjanja mnogim osobnih sloboda iz dohvata ruke pojedinca. Silom se to teško može napraviti, ali ako se u um ljudi usade predodžbe o tome što je poželjno, a što nepoćudno, one će uspješno zamijeniti vanjske rešetke kaveza, a ljudi će se sami čuvati da ne izađu iz njega. Kao i obično, sve se može svesti na nazivnik nadzora nad ljudskim psihološkim stanjima. Milom ili silom (zakona). Jer sad se već na obzoru regulative vezane uz tzv. psihičke poremećaje u SAD-u pojavljuju  novi i sveobuhvatni savezni sustavi nadzora zdravlja te biometrijskih tehnologija osobne identifikacije.

Čini se kako se psihofarmaceutski kompleks sprema napustiti dosadašnju praksu temeljenu na nagovaranju i povjerenju i dati se u razvoj novog modela koji će svoj ideal normalnosti provoditi pomoću prisile i propisa.

MENTALNI POREMEĆAJI I KULTURA

Od 1950-ih prodaja psihoaktivnih lijekova temeljila se na marketingu i odnosima s javnošću. Ponekad kroz puko oglašavanje, ali još i češće je upotreba takvih tvari u liječenju mentalnih poremećaja u općoj svijesti ustoličavana kroz kulturom uvjetovano – odnosno naučeno – poštovanje prema profesionalnoj ekspertizi. Tome onda dodajte reklame i promocije i imat ćete ispred sebe redoslijed radnji po važnosti.

Danas za liječenje psihijatrijskih poremećaja čak petina Amerikanaca uzima najmanje jedan lijek. U razdoblju između 2001. i 2010.kod žena i djece mlađe od deset godina uzimanje lijekova se udvostručilo.

Prema podacima Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti SAD-a,  selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (engl. kratica: SSRI – vrsta antidepresiva koji se prodaju pod raznim imenima) nalaze među najprepisivanijim lijekovima. Uzima ih čak 11 posto Amerikanaca starijih od 12 godina!

Za liječenje stanja opisanih u gore spomenutom priručniku (DSM), farmaceutske lijekove naširoko prepisuju kako psihijatri tako i liječnici opće prakse. Na taj način psihijatrijska profesija po cijelome svijetu širi svoj autoritet za određivanje u okvire kojih se mentalnih bolesti – unutar širokog raspona obrazaca ponašanja – mogu ugurati tisuće subjektivno protumačenih poremećaja ponašanja.

Jednostavnije rečeno, liječnik po svojoj procjeni pokušava povezati vaše obrasce ponašanja, koje i vi i on subjektivno tumačite, i pronaći slične opise u priručniku. Ako kod nekog poremećaja nađe nekoliko sličnih točaka (ne sve) dijagnoza je jasna i vama liječnik određuje ovaj ili onaj lijek.

Rezultat nije izostao. Između 1988. i 1994. te 2005. i 2008., potrošnja antidepresiva u SAD-u porasla je za gotovo 400 posto. Nastavi li se taj trend, do ranih 2020-ih samo antidepresive uzimat će dvije petine ljudi.

Globalna ekonomska depresija i sveopće širenje straha sigurno tome pridonose, no ono o čemu se skoro nikad ne razmišlja jest društveni fenomen sveopćeg prihvaćanja zdravstvenih pojmova „depresija” i „antidepresivi” u opću kulturu. Stanja koja čovjek danas 'prepoznaje' kao depresiju, isti taj čovjek  prije sto godina ne bi niti primijetio;  ili bi ih smatrao nekim raspoloženjem koje će proći. Prije pola stoljeća možda bi u naletu tuge čak i napisao neku blues-pjesmu. No, danas će se od vlastitih emocija – liječiti antidepresivima.

Farmaceutske tvrtke imaju golemu vlast nad vjerovanjem ljudi. Ta je vlast nametnuta pažljivo osmišljenim marketinškim planovima i programima odnosa s javnošću koji po učinkovitosti daleko nadmašuju često beskorisne i opasne proizvode čiju upotrebu promiču. Takvi su se učinci na kraju oživotvorili u   sveprisutnu kulturnu težnju poštivanja i slijepog slušanja stručnog (psihijatrijskog) mišljenja.

RELIGIJA NASTAJE

Istraživački novinar Jon Rappoport obavio je 2006. godine niz razgovora s priznatim stručnjakom za odnose s javnošću kojemu je za potrebe tih razgovora nadjenut  pseudonim Ellis Medavoy. Ta je osoba igrala glavnu ulogu u koordiniranju i manipuliranju javne percepcije velikih zdravstvenih kriza poput one izazvane pojavom side (AIDS).

Između ostalog je Medavoy objasnio kako djeluju odnosi s javnošću i kako su stručna mišljenja psihijatara uglavnom rezultat raznih promidžbenih tehnika. Medavoy je to predstavio jednostavnom formulom:

„Problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”.

Posao odnosa s javnošću je sve to lijepo upakirati i dati cijeloj priči kontekst koji zvuči vrlo znanstveno, ubaciti i razne priče o 'istraživanjima' – i tako je nastala prava industrija. Gledamo li na sve to malo šire, rekao je Medavoy, može se slobodno reći da se time u medicini ustoličila jedna nova doktrina, svojevrsna dogmatska praksa, odnosno 'religija za um'. Ova je 'religija', uz to, i službena. I posjeduje dozvolu za medicinsku praksu. I ona je također na prodaju. A doista se i prodaje.

 Medavoy je rekao da se prodaje stav: „Nitko drugi nema pojma o umu. Takvo znanje posjeduju samo psihijatri.“

Prodaju se i drugi stavovi poput: „Treba vam stručna pomoć“; “Koristit će vam liječenje“, kao i „nova važna otkrića“ i ostale gluposti. Prodaju se svakodnevno, bez prestanka.

JEZIK OBLIKUJE UM

Vjera u dvojno božanstvo farmaceutskih proizvoda i psihijatrije obuhvaćaju nekoliko procesa specifičnih za reklamiranje i odnose s javnošću. Jedan od njih je stvaranju imena lijekova. U tom procesu sudjeluju i jezični stručnjaci kako bi ime lijeka, kako je to opisano u jednom tekstu,  „aktiviralo posebne sinapse u mozgu potencijalnih kupaca: one koje sirove zvukove samoglasnika i suglasnika – foneme – povezuju u određena značenja ili čak emocije”.

 

Tako je primjerice i ime arhetipskog SSRI-a – Prozaca (čitaj: prozak) – izvedeno upravo tako kako bi u umu korisnika pokrenulo posebne rezonancije. Početak imena – Pro – vrlo je uobičajen i ne nosi neke posebnosti, ali zvuk slova p, z, i k u našim umovima odjekuju kvalitetom aktivnosti i odvažnosti. Ovi pucketavi i zujavi zvukovi mogu subliminalno sugerirati na aktivnost i tako dodatno pojačati djelovanje završnog dijela ak , koji podsjeća na riječ aktivnost.

Metodom lingvističkog inženjeringa dobiveno je i ime bliskoga Prozacova srodnika Zolofta. Zo na grčkom jeziku znači život, a loft djelovanje tog koncepta dodatno pojačava, objasnio je jedan lingvist.

CILJANA KULTURNA PROMJENA U JAPANU

Japansko je tržište farmaceutskih lijekova treće na svijetu po veličini pa daje mnoge dobre primjere sposobnosti farmaceutske industrije u manipuliranju i navođenju društva na široku upotrebu određenih psihoaktivnih tvari. Ova je zemlja svoje zakone i propise koji su se ticali oglašavanja i prodaje lijekova počela ublažavati već 1998. godine. Do 2001. se ondje proširio američki stil reklamiranja lijekova – izravno njihovim korisnicima. američke su se tvrtke približile polovici udjela u japanskom prometu farmaceutskim lijekovima koji je ukupno iznosio 364,2 milijarde dolara! Rezultat je to marketinških strategija koje uključuju ubrzano stvaranje javne percepcije koja će srušiti kulturne prepreke i stvoriti povećanu potražnju.

U 1980-ima, kada je japanska farmaceutska korporacija Meiji Seika prolazila kroz japanski postupak odobravanja lijeka za liječenje „opsesivno-kompulzivnog poremećaja”, službenici tvrtke shvatili su kako Japan nema standardni način dijagnoze tog poremećaja. Ova je tvrtka tada krenula sastavljati vlastitu definiciju tog poremećaja, temeljenu na američkom modelu.

U kasnim 1990-ima, Meiji Seika podiže ovu praksu na potpuno novu razinu kad je od nadležnih tijela dobila odobrenje da na tržište stavi svoj vlastiti lijek iz skupine SSRI – Luvox. Nakon što je to odobrenje dobila, ova se tvrtka suočila sa teškim izazovom – kako stvoriti ozračje prihvaćenosti tog lijeka u zemlji u kojoj su se (prema istraživanju koje je Svjetska zdravstvena organizacija provela u ranim 1990-im) za „poremećaje raspoloženja” najčešće prepisivali samo blagi trankvilizanti.

 

Imajući to na umu, Meiji Seika je zajedno s nekoliko zainteresiranih korporativnih partnera krenula u – kako to jedan svjedok opisuje – „ni manje ni više nego temeljitu kulturnu promjenu” :

„Jedan od ključnih koraka bio je promjena jezičnih izraza kojima će ljudi govoriti o depresiji. Japanska riječ za kliničku depresiju – utsu-byo – ima neugodno značenje koje se povezuje s teškom psihijatrijskom bolešću. Zato su tvrtka Meiji i njezini partneri počeli upotrebljavati izraz kokoro no kaze, koji u slobodnom prijevodu znači prehlađena duša. Poruka je jasna: uzimate li tablete kako biste si zimi olakšali začepljenje nosa, zašto ne biste isto napravili i kada ste depresivni?”

Direktor marketinga tvrtke Meiji i njoj pripojenih poslovnih subjekata rekao je da će se – kada japanskim novinarima treba objasniti „zašto je važno s ove bolesti skinuti tabu” – redovito služiti izrazom kokoro no kaze .

Amerika je u to doba, u smislu prihvaćanja farmaceutskih lijekova kao pomoći kod mentalnih bolesti, bila već mnogo „naprednija” od Japana. Ideja kako je depresija potencijalno epidemijska bolest koju treba „liječiti” uvedena je u opću svijest nekoliko godina prije uvođenja iznimno popularnog lijeka Prozac (1988.). Ipak, tu ideju treba neprestano obnavljati i potkrepljivati. A obnavljati i podupirati treba i upitan koncept provođenja „probira” kojima se procjenjuju po zdravlje potencijalno štetna „raspoloženja” i ponašanja. Tome služi gore spomenuta knjižurina koja, usprkos tome što sadrži puno maštarija, ima hladno i sturčno ime DSM-5, takva praksa provodi već sada.

DRUGE METODE PROPAGANDE PSIHIJATRIJSKIH POREMEĆAJA

Liječnik i pisac dr. Peter R. Breggin primjećuje kako „znanost ne posjeduje tehnologiju koja bi mogla izmjeriti biokemijsku neravnotežu u živome mozgu”:

Spekulacije oko biokemijske neravnoteže zapravo su način na koji farmaceutske tvrtke reklamiraju svoje lijekove. Zbog toga po pitanju mentalnih bolesti vlada kronični nedostatak objektivnih znanstvenih mjerila kao i metoda ocjenjivanja fizičkih pokazatelja kojima bi se postojanje nekog poremećaja dokazalo. Umjesto toga, stručno se mišljenje temelji na odgovorima ispitanika na niz pitanja.

U nekoliko su se posljednjih godina u kampusima američkih koledža počele ozbiljno uvoditi marketinške metode kojima se nove generacije navikavaju na rutinska probirna ispitivanja na mentalne poremećaje. U ranim 2000-ima proizvođač antidepresiva Effexor( tvrtka Wyeth) u deset takvih kampusa sponzorirala je „obrazovne kampanje o mentalnom zdravlju”. Program koji traje 90 minuta naslovljen je „Depresija u koledžu: Stvarnost, stvarni život i stvarni problemi“ (mo'š mislit' koliko to ima veze sa stvarnošću, ali je zanimljivo primijetiti da je riječ 'stvarni' upotrijebljena čak TRI puta u naslovu programa. Mora da se radi o nečemu izuzetno nestvarnom).

Taj se program odvija u dvoranama tih kampusa. Voditelj im je zvijezda MTV-a i korisnik Effexora Cara Kahn. „Probirima” povezanima s ovim programom, kakvi su danas najnormalniji dio protokola javne zdravstvene skrbi, davani su poticajni nazivi poput „Pod stresom ste? Saznajte koliko točno” ili „Ispitajte vlastito raspoloženje”. Predstavnici farmaceutske industrije proučavali su koliko više pozornosti potencijalnih sudionika – u usporedbi s uobičajenim probirima na depresiju – zaokupljaju ovakvi, nagovaračko orijentirani probiri.

Ako primamljivost psihoaktivnih lijekova slabi (kao što to sugeriraju neki trendovi ovog tržišta i industrije) jako je važno na bilo koji način stvoriti nove potrebe za odgovarajućim oblicima liječenja i medicinskim proizvodima. Predviđeni pad prodaje antidepresiva može (zajedno s postupcima zapadnjačkih vlada koje psihijatrijske površne opise poremećaja ljudskog ponašanja i zadane načine njihovog liječenja široke ruke prihvaćaju kao ispravne) uvelike objasniti pojavu naširoko isticanih istraživanja koja govore o rastućoj epidemiji mentalnih bolesti. Također, može objasniti i neke vladine programe koji propisuju obvezna anketna ispitivanja mentalnog zdravlja mladeži i prateće oblike liječenja farmaceutskim lijekovima.

"POREMEĆAJI" NOVI, IGRE RIJEČIMA STARE

Što zapravo čini i definira neki mentalni poremećaj kojeg treba liječiti? Može pomoći priručnik DSM-5, iz kojeg se može iščitati kako bi budući testovi-upitnici mogli izgledati tj. kakve će dijagnoze davati.

Osoba koja prizna da uživa u povremenoj cigareti dobit će dijagnozu „poremećaj upotrebe duhana”.

Osoba koja u društvu popije koju čašicu mogla bi dobiti etiketu „poremećaj upotrebe alkohola”.

Osobi koja redovito pije previše kave ili ledenog čaja možda će biti nametnuto „otrovanje kofeinom” ili – još gore – „kofeinom potaknut anksiozni poremećaj”.

Tko provodi previše vremena pregledavajući razne internetske sadržaje, ili ondje posjećuje virtualne kockarnice ili pornografske stranice ili pak prečesto preko interneta kupuje, može dobiti dijagnoze „ovisnost o internetu”, „poremećaj kockanja”, „hiperseksualni poremećaj” odnosno „poremećaj kompulzivnog kupovanja”, a uz te će im se – jasno – prepisati i pripadajući načini liječenja, kako je to napisao Christopher Lane u tekst  „Bitterness, Compulsive Shopping, and Internet Addiction: The diagnostic madness of DSM-5.“

Uz to, jačanje pozicija psihijatrije pod pokroviteljstvom saveznih propisa povećava mogućnost za zloupotrebu u sovjetskom stilu kojom bi se utišavali politički neistomišljenici – kao što to pokazuje primjer američkog marinca i veterana Brandona Rauba. On je zbog postova na Facebooku kažnjen s trideset dana zatvaranja u ustanovu liječenje psihičkih bolesti.

Zauzme li netko čvrsti stav kako netko doista utječe na vremenske prilike ili ako se samo uključi u raspravu o neobjašnjivom rušenju World Trade Centera onoga kobnog 11. rujna 2001., može mu se pripisati dijagnoza „paranoidni poremećaj”. Aktivist koji svojim akcijama privlači pozornost na neutemeljene logičke podloge „rata protiv terorizma”, Saveznih rezervi ili prevelikih ovlasti policije mogao bi se lako svrstati među osobe koje pate od neliječenog „poremećaja protivljenja i prkosa”.

Uz tako širok raspon bolesti za čiju je dijagnozu dovoljno samo mišljenje liječnika psihijatra (koji ih može tumačiti prema svojoj volji i savjesti), gotovo svi ljudi postaju mogući ciljevi budnoga oka psihofarmaceutskog kompleksa, a osobito kako se njihova nadležnost širi i na mlađe starosne skupine.

Možda će se psihičke bolesti čak liječiti i – unaprijed!

Psiholog John M. Grohol, urednik internetske stranice PsychCentral napisao je kako je američki „Zakon o zdravstvenoj zaštiti zamišljen tako da pomogne liječnicima i ostalim zdravstvenim radnicima te stručnjacima za mentalno zdravlje ojačati poticaje i motive za brigu o svim ljudima na koje se zdravstvena zaštita primjenjuje”. Hvala, dečki, što se mene tiče, ako (kad) takvi zakoni dođu u Europu, brigu sačuvajte za nekog drugog.

Na istom mjestu piše I ovo: „Istraživanja govore u prilog tome kako takva vrsta integrirane i koordinirane zdravstvene zaštite ide osobito u prilog pacijentima. Ona pomaže u izdvajanju pojedinaca sa zdravstvenim problemima prije no što oni postanu ozbiljniji.” Fenomenalno. Znači, osoba može dobiti proizvoljnu dijagnozu i PRIJE nego što se pojave razlozi za ikakvu, pa i proizvoljnu dijagnozu.

Po novinama se mogu pročitati „stručna mišljenja“ kako vlada sve veća epidemija mentalnih bolesti, a zapravo se tek radi o tvrdnjama psihijatrijske profesije kako takva epidemija raste. Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde kako je gotovo 40 posto Europljana mentalno bolesno, a procjenjuje se kako taj problem svake godine europsko gospodarstvo košta nekoliko milijarda eura. Uf, sav sam se preznojio. Nisam izmislio ovo, to je prenio Reuters.  Kako je krenulo uskoro će mentalna bolest biti ako si mentalno zdrav, jer ćeš kao takav odudarati od normale. Barem prema ovim statistikama, koje bi bile odlične za upotrebu u higijenske potrebe u javnim WC-ima

 

Jedno istraživanje iz 2011. donosi zaključak kako od nekog oblika mentalne bolesti pati čak 165 milijuna stanovnika Europske unije. Ako se imaju u vidu gore opisani „poremećaji“, uopće ne sumnjam.  Glavni autor ovoga rada ustvrđuje kako se „golema praznina u načinima liječenja (...) mentalnih poremećaja mora popuniti”. Unaprijed se veselim. Još kaže:„Budući da mentalni poremećaji često nastaju u ranoj životnoj dobi, oni imaju snažan štetan utjecaj na kasniji život. (…) Samo će rano započeto liječenje mladih osoba učinkovito spriječiti rizik od sve veće pojavnosti teških bolesti (…) kod pacijenata u budućnosti.“

Volio bih ovo komentirati, ali radije bih to prepustio vama, dragi čitatelji, možda vi nađete prave riječi za ove besprizorne nebuloze.

Izvještaj o nadzoru mentalnih bolesti kojeg su 2011. izdale Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti ističe kako od neke mentalne bolesti boluje 25 posto Amerikanaca te da će svaki drugi Amerikanac kasnije u svome životu razviti barem jednu mentalnu bolest. Stoga će program „nadzora javnoga zdravlja”, u kojem sudjeluju „službenici javnog zdravstva, akademici, pružatelji usluga zdravstvene zaštite i interesne skupine izgraditi „višestruke sustave nadzora” kako bi se njima „smanjila incidencija, prevalencija i težina mentalnih bolesti te njihov utjecaj na gospodarstvo...; zatim će ustanoviti povezanosti između mentalnih bolesti i drugih kroničnih zdravstvenih problema (npr. pretilosti, šećerne bolesti, srčane bolesti te zloupotrebe alkohola i ostalih droga); odrediti koje skupine nose visok rizik za mentalne bolesti i kako u tom slučaju intervenirati, kako ih liječiti i kakve preventivne mjere kod njih primijeniti; i osmisliti načine kojima će se ocijeniti uspjeh mjera poduzetih kod mentalnih bolesti”.

Ovaj se projekt kod određivanja i dijagnoze takvih bolesti služi onom papazjanijom od priručnika pod naslovom DSM.

Drugdje u istom izvještaju se  napominje kako se „važnost rasta stope liječenja depresije na javno zdravlje odražava u dokumentu Healthy People 2020” – desetogodišnjem planu američkog Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi koji obuhvaća „nacionalne ciljeve rasta stope liječenja depresije kod odraslih osoba kao i stope liječenja mentalnih zdravstvenih problema djece”.

Kako bi dala podršku ovom programu, američka je vlada osnovala Radnu skupinu za prevenciju koja upravo preporuča „probirne testove za mentalno zdravlje” kod djece između 12 i 18 godina starosti. I ova se Radna skupina, jednako kao i program Nadzora mentalnih bolesti, prilikom postavljanja svojih dijagnoza služi opisima iz DSM-a. U prijevodu, na djecu će se lijepiti svakojake „dijagnoze“ i bit će prisiljena gutati „lijekove“, koji će im uništavati i zdravlje i duh.

ŠTO REĆI NA KRAJU?

Budući da su se u širenje definicija psihijatrijskih poremećaja u SAD-u, uz medicinsku struku, uključili i uložili sredstva savezna vlada i industrija zdravstvenog osiguranja, ima smisla pitanje: Koliki raspon može takav nadzor doseći?

Pojedinci danas još uvijek imaju, barem donekle, utjecaj na to koje medicinske podatke žele otkriti određenim sustavima zdravstvenog nadzora. No sve češća upotreba biometrijske tehnologije i brz napredak prema potpuno elektronskom i bezgotovinskom načinu plaćanja upravo govore kako se nazire kraj i takve, umjerene sfere privatnosti i da se primiče ostvarenje dalekosežne svevideće mreže kojom će se moći odrediti i locirati privatne ekscentričnosti i tako stvarati nove kandidate za „intervencije” i liječenje.

 

Do sad su zajedničkim djelovanjem marketinške agencije i agencije odnosa s javnošću stvarali javnu percepciju i danas naširoko prihvaćen skup vjerovanja o mentalnom blagostanju i mentalnim bolestima. U par riječi – izmišljali su poremećaje, uvjeravali ljude da pate od njih i onda im prodavali otrove, pardon, lijekove.

Očigledno je da će ta nastojanja ubuduće biti još bliskija i još usklađenija sa zakonima nacionalne zdravstvene zaštite, pa ćemo izbliza moći promatrati daljni rast, sve do potpuno razvijene farmakološke tehnokracije u kojoj će, zahvaljujući nastavku masovnih uvjeravanja i vladinim regulativama, tobožnji lijekovi ispuniti prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima. Ili će možda i sami uništavati duh mladih ljudi od samog početka. Društvo umrtvljenih zombija ideal je koji su sanjale mnoge diktature, ili se varam?.

Vidite, ja imam poremećaj razmišljanja o budućnosti na temelju onog što vidim oko sebe u sadašnjosti. Al’ pun sam nade jer možda smisle neki lijek i za to.  

]]>
Mon, 30 Sep 2013 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/26762/kmisak-sarene-pilule-za-lilule.html
K.Mišak: U potrazi za prirodnom ekstazom http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/25308/kmisak-u-potrazi-za-prirodnom-ekstazom-.html Ljudskom je biću prirođeno da bude u ekstazi. Iako je čovjek projektiran za prirodnu ekstazu, koja se još zove i duhovna radost, suvremena ga civilizacija, kojom upravljaju korporatisti i iluminati, gura u mračnu ekstazu zasnovanu na sadomazohističkom užitku koji je rezultat zaokupljenosti nasiljem, televizijom, strahom i odsustvom ljubavi.Vrijeme da prvoj otvorimo, a drugoj zatvorimo vrata naše svijesti, a da nepozvane goste izbacimo van. ]]>

Kroz uši i oči svakoga od nas neprekidno prolaze tisuće raznih tuđih riječi, misli, priča, slika, savjeta…Znate to i sami. Nešto od toga je puka buka, ponešto je i poučno, ali tek rijetko, svako toliko, čovjek čuje nešto što u prvi tren niti ne prepozna kao neku vrst sjemena iz kojeg će izrasti velika, lijepa biljka. To može biti neka usputna misao ili primjedba, ponekad može doći od posve nebitnog čovjeka ili nekoga koga jedva znamo.

I baš se ta zna urezati u pamćenje, pa se njoj i bez namjere vraćamo, okrećemo je, gledamo iz raznih kutova, testiramo, pokušavao shvatiti što se htjelo reći. I  često takva usputna riječ usputnog čovjeka može postati važno križanje u labirintu razvoja naših pogleda na svijet. Ugradi se negdje u temelje i ništa više nije isto. Ironija je da takve misli nismo isprva niti svjesni, ona se praktički u naš svjetonazor ušulja. Ipak, ako se ponekad u budućnosti bacimo u analizu korijena vlastitih razmišljanja ili čak uzročno-posljedične veze među djelovanjima i zbivanjima u našem životu, s lakoćom ćemo je uočiti.

Kao i svatko, i ja sam takvih doživljaja u životu ima bar nekoliko ili i više od nekoliko, na raznim područjima od učenja sviranja gitare do sasvim drugačijih tema, princip je uvijek isti.

Jedan od takvih doživljaja, novijeg datuma, bio je tekst američkog profesora logike Jeffreya Gruppa, simpatičnog debeljka i autora knjige „Korporatizam“ koja mi se također jako svidjela. U svakom slučaju, dovoljno da nadvladam svoju lijenost (koja uvijek negdje čuči u kutu) i pozovem ga prije par godina kao gosta u emisiju „Na rubu znanosti“. No, tekst o kojem pričam nije iz te knjige, napisao ga je za časopis „Nexus“, a naslovljen je bio: „Prirodna i mračna ekstaza“

Uskoro ćete i vi znati o čemu se radi, ali ne prije nego što kažem da dublje razmišljanje o sve očiglednijim i sve neljudskijim trendovima oko nas  - u kojima se opseg slobode sve više smanjuje (to sad već obuhvaća razne biljke, pa i vodu), a opseg nadzora sve više povećava te se čak pokušava redizajnirati i promijeniti samu bit i strukturu ljudskog društva što u povratnoj sprezi mijenja i čovjeka  - prije ili kasnije može dovesti do onog što smatram temeljnim pitanjem: koja je prava priroda ljudskog bića?

Koja je njegova svrha? Kako ono mora funkcionirati da bi ostvarilo svoju puninu?

Čovjeku je prirođena duhovna ekstaza

U svom tekstu o prirodnoj i mračnoj ekstazi – to je bar moj doživljaj – Grupp je dotaknuo i shvatio jednu od temeljnih stvari. Na kraju krajeva, naš se život ne odvija izvana prema unutra nego  iznutra prema van. Unutarnji doživljaj je ono što se mjeri, sjetite se samo svih onih depresivnih, a neizmjerno bogatih ljudi. Nama, mnogo siromašnijima od njih, čini se nemoguće da netko bez ikakvih egzistencijalnih problema može biti nesretan, ali štos je u tome da i sreća i osjećaj punine dolaze iznutra. Iz nečeg što je Grupp nazvao ekstazom.

No, unutarnji i 'vanjski' svijet su u neprekidnoj interakciji. Grupp je napisao:Ljudi su neprekidno izloženi uređenim i ravnim oblicima i nebiološkim strukturama u našem civiliziranom gradskom životu, ali ljudski um nije stvoren da bude okružen tim euklidskim geometrijskim oblicima. Ljudska svijest stvorena je da bude okružena i uronjena u fraktalne i psihodelične geometrije bioloških oblika kaleidoskopa organske Zemlje.“

I eto nas na prvom koraku – je li moguće uskladiti psihodeličnu prirodu i svijet strojeva?  I kojem od tog dvoga pripada čovjek?

Iako to više nije općepoznato, napisao je Grupp, „urođena i prava priroda ljudskog bića je da bude u duhovnoj ekstazi. Suvremenim je ljudima, međutim, u civilizaciji danas to velikim dijelom onemogućeno. Razlog je taj što ljudska svijest nije okružena prirodnim oblicima (šume, pustinje, potoci, vjetar itd.), ali i zato što je svijest gotovo svakog modernog čovjeka na planetu Zemlji uronjena u beživotan strojni svijet buke, ulica, užurbanosti, kapitala, masovnih medija i sl. koji deformiraju ljudsku svijest više nego što to obično mislimo.“

Možda se čini bezopasnim odvojiti ljude od psihodelične geometrije biološke vitalističke prirode i staviti ih u neorganske gradove, ali takva promjena ustvari podrazumijeva veliku štetnost za svijest. Kao primjer toga, Grupp je dao radikalnu razliku između prerijskih Indijanaca iz SAD-a i suvremenog civiliziranog čovjeka. Civilizirani čovjek živi život ovisnosti i straha (televizija, junk-food, apatija, banalan posao, alkohol, svakodnevna stanja straha, financijske brige, orvelovski strahovi zbog neviđenih terorista o kojima se govori u masovnim medijima, fascinacija masovnim ratovanjem, itd.), ali Indijanac za njih nije znao i nije ih razumio. Svijest Indijanca bila je potpuno drukčija od civilizirane svijesti, piše Grupp. U civiliziranoj svijesti javlja se ono što je Grupp nazvao mračnom ekstazom, a u indijanskoj svijesti duhovna ili psihodelična ekstaza koje je nazvao prirodnom ekstazom.

Šume, pustinje, potoci, oluje s grmljavinom i močvare…kad se pogleda iz tog kuta, sve one djeluju psihodelično. Biljke iz prirode psihodelični su umjetnički projekti, tako reći – fraktalne su i predstavljaju divlje kaleidoskopske sanjarske oblike, isprepletene i međusobno povezane u biosferi. Amorfni oblaci, fraktalne cvjetne strukture, prugaste pčele koje zuje, unutarnji osjećaji koji struje kroz nas, bodljavi ježinci i kaktusi, sanjarske plutajuće ribe, blatne močvare ispunjene sluzavim oblicima života – sve je to psihodelija, kaže Grupp: superbiološki oblici umjetnosti koji se mogu vidjeti u našoj svijesti i snovima, i koji se vide izvan nas u psihodeličnoj biosferi.

Suvremena civilizacija lišena biološke psihodelije

A sada sve to usporedite s nefraktalnim, anorganskim euklidskim strukturama postmoderne civilizacije. Čini se da je sama priroda domena mistične, duhovne i psihodelične ekstaze koja služi da u ljudskoj svijesti katalizira spoznaju da postoji sveprisutno polje nefizičke energije i matematičke inteligencije koje je u svemu i izvor je svega. To je razlog zašto su Indijanci, poput raznih prerijskih Indijanaca (Lakota i drugi), tako okruženi psihodeličnom ekosferom, bili  (i u manjoj mjeri još su i danas)  toliko intenzivno spiritualizirani. U njihovim uobičajenim razgovorima nije bilo tema poput šopinga, televizije, ovisnosti, masovnog ratovanja, brige oko plaćanja računa ili poreza, laži političara i tome sličnog. Umjesto toga, govorili su o tome tko je u skupini nedavno imao viziju ili duhovni proboj i tako dalje. Spiritualizacija je bila, a u manjoj mjeri je to i danas, temelj kulture Indijanaca. Imajte pritom na umu, kaže Grupp, da je indijanska kultura uključivala potpunu suživljenost s psihodelijom prirode, za svakog pojedinca u toj kulturi, od rođenja do smrti. Takva duhovna kataliza je funkcija prirode, pa ako se od nje odvojite nikada nećete saznati pravu svrhu onoga što vaš život zapravo jest.

Kao kontrast bogatoj psihodeliji prirode, oblici civilizacije su, na primjer, neboderi, kutija žitarica za doručak, automobil, televizor itd. To su strukture «kutije», lišene biološke psihodelije. Postoji prava divljina i duševnost u šarenilu livade pune cvijeća, u krvavom neredu životinja koje jedu jedna drugu, kukcima koji bruje, sokolima koji se obrušavaju, aligatorima koji škljocaju čeljustima ili raznolikim oblicima i bodljikavim spiralnim cvjetovima koji su posvuda. Postoji divlji mir u fraktalnoj psihodeliji prirode. Civilizirani oblici nemaju nikakvu divljinu, ne pružaju nikakvu katalizu za unutarnji mistični ili psihodelični mir i zato vode do unutarnje praznine i konfuzije.

Grupp je ponudio i jedna mentalni eksperiment: „Zamislite da sjedite u tihoj sobi, zureći u prazan bijeli zid sat vremena. Zamislite stanje svoje svijesti poslije toga. Ako ne znate kako vježbati meditaciju koja bi vam omogućila unutarnju ispunjenost tijekom tog groznog sata vaša bi dosada bila toliko ekstremna da biste se vjerojatno osjećali kao na mučenju. Sada, nasuprot tome, zamislite da sat vremena sjedite u šumi, gledajući ravno u labirint stabala, osluškujući vjetar i ptice, osjećajući visoku energiju biološkog života koji vas sa svih strana okružuje. Ne samo da bi se vaša svijest kretala u suprotnom smjeru u odnosu na eksperiment s praznim bijelim zidom nego biste, osim toga, u scenariju sa šumom gotovo sigurno doživjeli neku razinu osjetnog unutarnjeg odmora i duhovnog uvida tijekom tog sata.“

To je zato jer, „poput prirode, svijest se sastoji od psihodelije. Teksture naših misli i osjećaja, naših snova, vizualizacija misli i strasti nalik su kaleidoskopu struktura ekosfere. Svijest se ne sastoji od entiteta sličnih blokovima, poput postmodernog nebodera ili ‘kutijaste’ televizije. Umjesto toga, svijest se sastoji od divljeg mira koji je analogan psihodeličnim oblicima prirode. U to se možete uvjeriti tako da zatvorite oči i gledate i osjećate sadržaje vlastite svijesti.“

Evo i jedne zanimljive Gruppove formule:

Svjesno opažanje + psihodelična priroda = mistična ekstaza

Prirodna ekstaza

Drugim riječima, svjesno opažanje psihodeličnih oblika prirode u svijesti dovodi do reakcije duhovne ekstaze. Neke umjetnosti također mogu odgovarajuće katalizirati svjesnost u duhovnu ekstazu. Zanimljivo je, kaže Grupp, da prirodna  ekstaza najčešće uključuje dva shvaćanja: da prirodni oblici nisu zaista tu (nisu toliko stvarni kao što je osoba ranije vjerovala); da postoji duhovna sila koja je u svemu i tvorac je svega.

Vrijedni još citirati Gruppa, a on je rekao da će osoba „možda otkriti da je spomenuta sila radosna, matematička, neopisiva energije čestica-svjetlosti, u nedostatku boljih riječi. Može je se vidjeti i osjetiti posvuda, kako tvori pravu prirodu postojanja, i osjeća se da je daleko stvarnija i važnija od opipljive materije. Ne postoji materija koja je potpuno stvarna: ona je, u najboljem slučaju, polustvarna, što znači da u mističnom teoekološkom iskustvu psihodelični oblici prirode umu izgledaju poput maglice: psihodelični oblici prirode su neopipljive, polustvarne magličaste mrlje podstvarnosti. Drugim riječima, iz mistične perspektive, materija (posebno trodimenzionalna voluminozna materija) jest magija: nešto za što nema objašnjenja (znanstvenog ili bilo kakvog drugog) i koja nas zapanjuje i ispunjava divljenjem svojom zagonetnošću, mirnoćom, intenzitetom energije i dubokim smislom. U teoekološkoj svijesti materija je poput oblaka: ima volumen, čini se čvrstom, ali nije zaista tvarna, nije stvarno tamo, kako to obično vjerujemo, rezultat je privida, kao kada vjerujete da je oblak koji vidite voluminozan trodimenzionalni objekt, a u stvarnosti je samo neopipljiva magla koja će promijeniti oblik i nestati vam pred očima. Čvrstoća i voluminozna «materija» zapravo su oblaci energije čestica koje stvaraju privid i za koje pogrešno vjerujemo da su čvrsta materija.“

Psihodelija svijesti i psihodelija prirode neopisive su: ne mogu se opisati riječima. Ako se pokuša opisati materijalni svijet riječima, piše Grupp, dolazi se samo do kontradikcija. Na primjer, kretanje se sastoji od nepokretnih trenutaka. Ako ispalite svijetleći metak kroz tamnu sobu, vidjet ćete liniju koja se proteže kroz sobu (koja postoji samo u vašem opažanju, ne u stvarnosti), ali ako imate kameru koja snima jako dobre fotografije i smanjuje količinu zamućenosti, snimit će sliku koja izgleda kao nepomičan metak. Ali ako imate kameru koja gotovo trenutno može snimiti fotografiju metak će izgledati nepomično. Dakle, metak koji se kreće sastoji se od nepokretnih trenutaka: kretanje je nepokretnost (kontradikcija!). Također, čvrsta materija sastoji se od točaka energije (kvantne čestice) koje nemaju veličinu ili površinu (nulti volumen), kao što je svjetski poznati fizičar profesor Gordon Kane sa Sveučilišta u Michiganu opisao u svojoj knjizi Supersymmetry (Supersimetrija) na stranici 21:

…istraživači su raznim sredstvima pokušali utvrditi postoje li u elektronima, kvarkovima, W bozonima i gluonima ikakvi dokazi strukture, no nisu pronašli ništa. Ti eksperimenti istraživali su možda 10.000 puta dublje nego što je u prošlosti bilo potrebno da se pronađe struktura. Ali elektroni i kvarkovi i dalje se ponašaju kao materijalne točke bez dijelova.

Grupp se zapitao: Kako opipljivost može nastati iz neopipljivosti? Prostornost od neprostornosti? Fizička površina od nikakve površine? Kako može volumen nastati od nultog volumena? To su kontradikcije i zato se fizičko postojanje može opisati samo u kategorijama nemogućeg (kontradikcija), ali budući da kontradiktorni scenariji ne mogu postojati to pokazuje da fizičko postojanje nije tako stvarno kao što obično mislimo.

          S druge strane, čini se da smo mi sami zapravo 'programirani' upravo za prirodnu ekstazu, koju se može nazvati i duhovna radost. Zamislite, piše Grupp, da živite kao Indijanci koji nisu znali kako je to kad se morate brinuti oko financijskih problema i plaćanja računa, koji se nisu morali brinuti oko toga da «postanu netko» tako što će diplomirati i istaknuti se u svom životopisu. Nisu morali ustajati rano ujutro i trčati u školu, na posao ili gdje već. Umjesto toga, bili su potpuno suživljeni s prirodom, često bez potrebe da ikamo žure, bez plitkih postignuća za koje pripadnici civilizacije smatraju da ih u životu moraju postići i bez društvenog odobravanja ili traženja slave. To je razlog zašto su uobičajeni razgovori među Indijancima bili o tome tko je u grupi imao viziju, tko ide u potragu za vizijom, tko je imao mistični napredak, i tako dalje. Stanovnicima civilizacije, s druge strane, svakodnevni razgovori uglavnom su ispunjeni pričama o televizijskim emisijama, financijskim brigama, problemima s neposlušnom djecom jer smo suživljeni s masovnim medijima i slabo plaćenim poslovima koji su zamijenili našu suživljenost s psihodeličnom prirodom. Izgubili smo dubokoumnost jer smo se odvojili od psihodelične prirode. Mističnu ekstazu zamijenile su praznina i plitkost civiliziranog života. Više ne razumijemo spontani i urođeni prirodni misticizam.

Zaključivši sve spomenuto, Grupp se zapitao što se događa s našom sviješću koja je sklona duhovnom i mističnom kada je, umjesto prirodom preplavljena nepsihodeličnim, kockastim i beživotnim oblicima civilizacije. Odgovor je glasio: mračna ekstaza.

I evo opet jedne Gruppove formule:

um + civilizacija = mračni misticizam(umjesto duhovnog misticizma).

Mračna ekstaza

Kockasti nepsihodelični oblici civilizacije uklanjaju divlji duhovni mir koji u sebi imamo i zamjenjuju ga konfuzijom i plitkošću ili nedostatkom ispunjenosti. Ta mračna ekstaza je sadomazohistički i nastrani duhovni užitak koji je rezultat zaokupljenosti nasiljem, televizijom, ovisnostima, despiritualiziranom plitkošću, apatijom, nesuosjećajnošću, nesposobnošću da se voli ili osjeća ljubav, da se osjeća radost, da se bude potpuno opušten i u miru sa samim sobom, opsjednutosti ratovanjem među ljudima (ratovanjem na mnogo različitih razina: zaraćenih nacija, posvađanih ljudi, općenite ljudske zlobe, itd.). Grupp kaže da je naša svijest stvorena da se miješa s okolinom i postiže razine ekstaze, a ako čovjeka odvojite od psihodeličnog ekosustava, „jednadžba teoekologije (duhovni um + ekosfera = duhovna ekstaza) postaje ozbiljno izobličena u sljedeću jednadžbu: duhovni um + mehanosfera = mračna ekstaza“.

Zanimljivo, zar ne? Meni barem jest.

Ali ima još. Grupp dalje piše da je važno ne podcijeniti snagu i razinu mentalne deformiranosti koje uključuje ta jednadžba. Jer „ta jednadžba opisuje gotovo svaku osobu na planetu Zemlji. Međutim, skoro nitko od njih nema pojma da su zarobljenici iskrivljenog mentaliteta u mehanosferi jer praktično svi ljudi žive u njoj, pa se to čini normalnim jer je to način života većine (spiritualizirani život, na primjer, zen redovnika ili Indijanaca civiliziranim ljudima zapravo izgleda abnormalni!).“

Grupp dalje piše da mračna ekstaza predstavlja duhovnost onih grupacija na Zemlji koje se ponekad kolokvijalno nazivaju „Iluminatima“. A što se tiče ljudi, oni i dalje teže ekstazi. No, ako ih se dislocira iz prirodnog okoliša više neće doživljavati prirodnu ekstazu već njen surogat – mračnu ekstazu.

 To je ona morbidna duhovna euforija u prisutnosti sadomazohizma, smrti i ubojstava, rata, bola i tako dalje. Duhovna euforija mračne ekstaze izaziva ovisnost, a potiču je umjetni oblici u svijetu. To je suprotno iskustvo od onoga koje čovjek proživljava kada ga zvuk oceanskih valova uzdigne do duhovne radosti i lakoće. Umjesto toga, spiritualizirana svijest miješa se s despiritualiziranim okolišem i stvara deformiranu svijest.

Grupp nudi slijedeći primjer, radi boljeg shvaćanja koncepta mračne ekstaze: „Opće je poznato da serijski ubojice često govore da im rituali sakaćenja pružaju osjećaj fiziološke opijenosti ili euforije. To je krajnje neobično i snažno implicira da je takva vrsta ekstremnog sadomazohizma vrlo posebna za ljudsku svijest, budući da vrlo ograničen broj ponašanja i aktivnosti može izazvati pravu fiziološku opijenost (drugi primjeri su seksualni orgazam, trčanje na duge pruge ili ekstaza koja se postiže meditacijom), kao da su ljudi stvoreni za to, u nekoj mjeri. U suprotnom, zašto bi se to događalo? Mnogo je sličnih primjera, poput opsjednutosti ratom i ratnom tamom koju postižu neki vojnici, kao da se ratni događaji mogu nametnuti umu i izmijeniti ga u mračnu ekstazu.“

Ako je ovo pretežak primjer, evo jednog svakodnevnijeg, iz profesionalnog sporta, koji smo svi više-manje nekad vidjeli. Ljudi dožive pravi nalet mahnitosti ili neku vrstu gubitka kontrole od ushićenosti kada vide kako, recimo, nekog hokejaša ili igrača nogometa udara drugi igrač. Neki bi razularenu reakciju gomile na udaranje igrača mogli smatrati osnovnim životinjskim ponašanjem koje se prirodno javlja usred «borbenog uzbuđenja» ili u zanosu navijanja za vlastiti tim. Ali svatko tko ovo čita, a nekada je osjetio bilo kakvu navalu uzbuđenja zašto što je neki hokejaš ili nogometaš srušio drugog jasno zna da ako objektivno analizira osjećaje u trenutku udarca, to što je osjetio u tom trenutku specifičan je osjećaj ili navala uzbuđenja koja je pomalo drukčija nego kad, na primjer, igrač postigne gol ili uhvati dodanu loptu za polaganje. Jednostavnije rečeno, ako analizirate svoje osjećaje u trenutku polaganja i izjednačenja to nije potpuno isti osjećaj kao onaj kada ste vidjeli kako je jedan igrač srušio drugog: jedno je osjećaj pobjede, a drugo je osjećaj uzbuđenja zbog nasilja.

Zašto baš čin ekstremnog nasilja izaziva takvu euforičnu radost kada gotovo nikakva druga vrsta čina u životu to ne može?

Možda zato jer je mračna ekstaza prilično vidljiva u civiliziranoj kulturi kada ju znate tražiti, dok je duhovni mir odsutan. Ako čovjeka odvojite od psihodelične prirode izopačena opsjednutost nasiljem postaje očigledna.

Postoji mnogo drugih primjera, vjerujem da ćete ih početi i sami uočavati, ja barem jesam jednom kad sam iz ovog kuta počeo promatrati svijet oko sebe. Pogotovo ako se cijela tema pogleda iz perspektive da je ključna točka pozadinskih manipulacija s ciljem centraliziranja moći u svijetu osvajanje ljudskih stavova i uvjerenja (za dobivanje pristanka), a ono proizlazi iz dominacije ljudskom svijesti. A ako govorimo o društvenom inženjeringu masovnih razmjera koji se provodi nad ljudima, nije li najlogičnije i jedini moguće takav zahvat napraviti iznutra? Sve ostalo je sekundarno i dolazi samo po sebi.

Prožimanje prirodne i mračne ekstaze

Od kada sam pročitao ove ideje Jeffreya Gruppa, ne prestajem razmišljati o prirodnoj i mračnoj ekstazi. Promatrajući svijet oko sebe neprekidno eksperimentiram te uočavam – i u svijetu i u sebi samome - primjere prirodne i mračne ekstaze.

          I rekao bih da doista svako ljudsko biće (a možda i svako biće uopće) teži ekstazi, ona bi trebala biti neko prirodno stanje života. I dobivamo je, jer bez nje ne možemo. Ali ona može biti, dakle, prirodna ili mračna.

Primijetio sam da su obje stalno prisutne. Nema sumnje da doživljavam prirodnu ekstazu dok u tišini sjedim kraj potoka ili šećem šumom, dok bi mračna ekstaza bila ono uzbuđenje  koju doživljavam na rock-koncertu ili gledajući važnu utakmicu. Ili pak gledajući ratne filmove. E, da, njih sam uvijek volio gledati, ali sam mislio da je to zbog 'akcije'. Vraga! Skužio sam da se, dok gledam na ekranu ljude kako ginu, u meni pojavljuje neki čudan osjećaj zbog čega mi je to toliko uzbudljivo, a on nije ono što sam prije mislio da je. A prije sam mislio da je to zbog te neke čudne besmislenosti i iznenadnosti ratne smrti – sad jesi, trenutak kasnije te više nema. Nije zbog toga. Nema greške – riječ je o mračnoj ekstazi, nekoj vrsti opijenosti nasiljem. 

Primijetio sam da se i prirodna i mračna ekstaza suptilno provlače kroz naš svakodnevni život u civilizaciji. Doduše, svijet je tako iskrivljen da mi svi živimo u mračnoj ekstazi. Kad se osjećamo isprazni, onda nam treba ekstaze koja prirodno ispunjava čovjeka i zapravo bi trebala biti naše stalno prirodno stanje. Ali osuđeni smo na nove porcije mračne ekstaze koja nas iscrpljuje i ostavljam praznima.

Razlika između tih dviju ekstaza doista je vidljiva. Od kad sam pročitao da prirodnu ekstazu odlikuju psihodelični oblici, a to su oblici prirode, kad god šećem šumom, gledam more ili tek samo krošnju stabla ili oblake ili snijeg ili uopće bilo što oko sebe, vidim te iste oblike kakvi su, recimo, odlikovali psihodelijom nadahnutu umjetnost šezdesetih. To su potpuno neomeđene forme, nepravilne, ali opet skladne, oblici koji se isprepliću u planovima, koji se pretapaju jedni u druge, koje možete gledati fokusirano ii defokusirati, koji ne možete dokučiti, a opet osjećate njihovu ljepotu i sklad. Probajte i sami, to je najvidljivije u šumi, kad se gleda prema krošnjama kroz koje se probija sunce, prizor čiste psihodelije. Ali isto vrijedi i za potok, i za oblike krajolika.

Iz mračne ekstaze proizlaze pravilni, simetrični i dosadni oblici koje svakog dana gledam oko sebe, kakve čine pravilni blokovi ulica, pročelja zgrada s nizovima pravokutnih prozora, autoputovi po kojima se kreću kockice koje predstavljaju automobile. I to su prizori koji mi se, u nekom trenutku ushićenja tehnosferom, mogu dopasti, ali to nije prirodna ekstaza i zato ostavlja prazninu i dosadu.

Grupp piše da su američki indijanci, koji su cijeli život proveli u prirodi, živjeli u prirodnoj ekstazi pa  im je um drugačije radio, a međusobno su razgovarali o tome što je tko sanjao, kakve je tko znakove doživio i slično. Oni su, zaključio sam, pomoću prirodne ekstaze bilo sinkronicitetom povezani sa svijetom.

Naša civilizacija- izvor mračne ekstaze

          Mi koji ne živimo u psihodeličnom okružju prirodne ekstaze također trebamo ekstazu pa dobivamo – mračnu ekstazu, u vidu „zabave“, filmova, šopinga, glazbe; stimuliranje osjetila i uma, koje neko vrijeme radi, ali poslije nas ostavlja ispraznima. Jer to je surogat koji su nam uvalili korporatisti ili tko već. Dok indijanci pričaju o znakovima, o čemu mi pričamo? O glavnim junacima reality showova? O Angelini Jolie? O svakodnevnim potrebama? Nismo ni krivi, ne možeš to izbjeći, korporatisti nam time bombardiraju um sa svih strana.

Eksperimentirajući promatranjem oko sebe, primijetio sam da se prirodnu ekstazu također može naći i u svijetu ljudi. Recimo, oduvijek mi se jako sviđaju mali primorski i dalmatinski gradići, s onim svojim vijugavim i nepravilnim ulicama i s kućama i dvorištima naslaganim jedne uz druge od kojih nijedna nije ista, a opet sve odiše nekim organskim skladom. Toga nema u Novom Zagrebu gdje sam odrastao. Tamo je sve kockasto. S druge strane, kaos gradnje u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka je samo to – kaos i ništa više. Neboderčina kraj manjih  malih kućica koje stoje pod nepravilnim kutovima jedne prema drugima. No, kaos i nestrukturiranost u primorskim gradićima ugodna je i oku i duši.

No, i izvorni srednjovjekovni gradovi bili su građeni poput malih dalmatinskih gradića, o čemu sam čitao u knjizi „Grad“ Lewisa Mumforda. Dakle, ne govorim o kasnijem srednjem vijeku, gdje su ti  gradići već bili prenapučeni, a noćne posude se praznile kroz prozor na ulicu. Mumford je srednjovjekovni grad opisao kao mjesto uravnoteženosti i sklada i rekao da su ti gradovi ulicama zapravo slijedili putove stoke, dakle ustvari potiču iz svijeta prirodne ekstaze i eto odgovora zašto su i stare gradske srednjovjekovne jezgre (ako nisu tvrđave) -  onako pune slatkih ulica, lijepih zavoja, različitih, a skladnih kućica - tako šarmantne.

Čovjek se tamo osjeća ugodno na jedan točno određen način. Sad znam i zašto – jer su oni ipak nastali kao izraz prirodne ekstaze i čovjekove povezanosti s njome. One nisu kockasti pravilni oblici gradskih blokova 19. stoljeća, svejedno pričamo li o Novom Yorku ili Novom Zagrebu.

Mračna ekstaza je danas dio nas i ne znači da s njom nismo i uživali. Recimo, koncerti su pravi primjer. Koliko sam samo puta na nekom koncertu doživio ushićenje zbog fenomenalne muzike, žestine, zvuka  ili interpretacije? To je bila ekstaza, bila je super, ali je ipak  bila -  mračna ekstaza.

Mi smo u rezervatu, a ne Indijanci

Nakon čitanja teksta pokušao samzamisliti da netko onog Gruppovog Indijanca prebaci iz šume, iz njegovog svijeta prirodne ekstaze, na rock-koncert vaše najdraže grupe (sami odaberite koja će to biti).

Što će on čuti i osjetiti?

Ono što se tamo i nalazi – gomilu buke, vibracija struje, blještanja svjetla u neprirodnim ritmovima, energetskih tijela ljudi, umova pomućenih cugom… Drugim riječima, osjećat će se kao da ga je netko bacio u centar pakla! A baš na na takvim mjestima, meni je, programiranom na mračnu ekstazi kao što ste i vi, sto puta bilo super.

No, je li to sve samo relativno. Indijancu njegovo, a nama naše i doviđenja?

Ne bih rekao. Jer kad bi nas netko iz našeg svijeta mračne ekstaze, s tog koncerta, teleportirao kod tog Indijanca, u njegov šumski svijet tihe i prirodne ekstaze, mi bismo se osjećali ugodno, za razliku od njega u gostima kod nas. Dapače, osjećali bismo se daleko ispunjenijima tog prirodnom ekstazom nego što bi nas mračna ekstaza ikad mogla ispuniti.

Drugim riječima, osjećali bismo se kao da smo došli kući.

Kad smo već kod koncerata, razmišljao sam i o glazbi iz perspektive prirodne i mračne ekstaze. Recimo, stvari koje čujem na radiju sve su napravljene na isti način kako su poredani i blokovi zgrada u gradu, automobili na parkiralištu ili uredi u poslovnoj zgradi. Linearno, ponavljajuće i dosadno. Tu, taf, tu, taf, tu taf…ravni bas, ravni i glatki bubanj pa koliko uspiješ varijacija toga napraviti toliko si kreativniji, ili obrnuto. Svejedno je li riječ o boogie-rocku Status Quoa ili hip hopu, esencijalno svi su oni proizvod mračne ekstaze.

Onda sam poslušao neke CD-e koje sam dugo imao, ali su mi uvijek bili dosadni – tradicionalni zvukovi iz cijelog svijeta, od Indijanaca do Roma. Naravno, bili su mi uvijek dosadni jer je moj mozak strukturiran na banalne obrasce pop-glazbe i u  svemu tražim A-chorus i refren, po mogućnosti da i jedno i drugo bude dovoljno jednostavno da mogu pjevušiti. No, odjednom sam tu tradicionalnu glazbu čuo kao pravi primjer prirodne ekstaze, koju je i oponašala.

Zapravo je po strukturi bila psihodelična. Teme su se prelivale jedna u drugu, nije bilo stroge strukture, sve je zvučalo kao igra, ali nekako smislena igra.

Pa onda, nikad nisam znao slušati klasiku, ona jednostavno do mene nije dopirala, vjerojatno iz istog gore navedenog razloga, ali sad sam – iz perspektive prirodne i mračne ekstaze – zaključio da klasika također u sebi sadrži prirodnu ekstazu. I ona je na neki način, po formi, psihodelična. To i nije čudno jer je svijet bio tih u vrijeme kad su ti skladatelji djelovali, pa su mogli čuti sebe i uroniti se u prirodnu ekstazu. Gradova je bilo malo, industrije ništa, medija nula, čak je i ‘civiliziranim’ svijetom dominirala priroda i njeni oblici. Koristili su samo akustične instrumente bez struje ili 'digitalije'. Zato su mi te skladbe uvijek i bile tako nedokučive, sa svojim prelijevanjima tema ili čak paralelnim zvučnim slikama u više planova od kojih su sve jednake važnosti (dakle, nisu uvijek tek pratnja glavnoj melodiji).                 

Volim električnu gitaru, ali ruku na srce, kako je nastao njen ‘drive’? Tako što su zvučnici ‘fercerali’ od prenapregnutosti, zato se taj zvuk zove ‘distorzija’. ‘Iskrivljenje’. Dakle, danas je uobičajeni zvuk električne gitare koji stalno koristim neka vrst električnog iskrivljenja. Opet mračna ekstaza, ništa drugo. I moja naviknutost i suživljenost s njom. Daleko je to od zvuka frule ili par žica od konjske kože nategnutih preko rezonantne kutije.

Izgleda da je psihodelija prirodno stanje naših svijesti, kao što je i prirodno da stalno budemo u ekstazi. Ali to mora biti prirodna ekstaza. Ona puni, dok nas ova prevladavajuća, 'mračna' ekstaza iscrpljuje.

Vrijeme da jednoj zatvorimo, a drugoj otvorimo vrata naše svijesti, a nepozvane goste izbacimo van. Bit će nam i ugodnije i ljepše.

Kao uvijek kad se čovjek vrati kući s dalekog puta.

]]>
Mon, 16 Sep 2013 08:00:00 +0100 Mimo glavnog toka http://www.rtcg.me/magazin/mimo-glavnog-toka/25308/kmisak-u-potrazi-za-prirodnom-ekstazom-.html