- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Novosti dana
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Nauka i tehnologija
15. 04. 2018.
09:48 >> 09:42
1
EKSPERIMENT
Zemlja poput Saturna
Godine 1963. u periodu od nekoliko mjeseci Zemlja je imala jednu zajedničku stvar sa Saturnom - prsten. On je nastao od stotine miliona bakarnih igala koje su SAD lansirale u svemir. Evo zašto je to urađeno.
Naime, s napretkom komunikacije na velikim udaljenostima u to doba pojavili su se i određeni problemi.
Pedesetih godina mogli biste da pošaljete poruku s jednog kraja kontinenta na drugi u roku od nekoliko minuta zahvaljujući podvodnim kablovima i radarima s dejstvom preko horizonta (eng. over-the-horizon radar), koji su odbijali radiosignale u jonosferi.
Ipak, nerijetko se dešavalo da strani agenti onesposobe podvodne kablove, a zemaljske i solarne oluje poremete radiosignal.
Iz tog razloga SAD su odlučile da isprobaju potpuno novu metodu - stvaranje ogromnog bakarnog prstena oko Zemlje koji će vršiti transmisiju signala brzinom munje, bez obzira na vremenske uslove.
Projekt je nosio naziv "Vestford", a cijeli sistem trebalo je da funkcioniše ovako: raketa bi ispustila stotine miliona malenih bakarnih igala (dipolnih antena) u nisku Zemljinu orbitu, koje bi uz jonosferu bile dodatna podrška za odbijanje signala.
Ova zamisao pokazala se veoma uspješnom, pa su tako u prvim danima misije informacije stizale iz Kalifornije na Istočnu obalu SAD brzinom koja je u to vrijeme bila nezamisliva - 20 kilobajta u sekundi.
Ipak, sreća je kratko trajala. Nakon četiri mjeseca, bakarni prsten počeo je da se osipa, a iglice padaju na Zemlju.
Pravi problemi počeli su, međutim, kada su iglice počele da se grupišu u gomile.
Kada se kreće brzinom od osam kilometara u sekundi oko Zemlje, čak i najmanji predmet može imati veliki utjecaj. Uprkos tome što su iglice bile duge 1,8 centimetara i ne deblje od vlasi kose, u vakuumu su se lijepile za svaki sličan metal i spajale s njim bez upotrebe toplote.
To znači da sve bakarne igle koje već nijesu pale na Sjeverni ili Južni pol i danas predstavljaju jednu od najvećih prijetnji za svemirske letjelice.
Godine 2001. objavljena je studija koja je pokazala da će nekoliko desetina gomila igala ostati u svemiru barem još nekoliko narednih decenija.
Коментари1
Остави коментар