Autor podužeg analitičkog eseja David Zerbib jedan je od najpoznatijih, i ne samo evropskih stručnjaka za umjetnost performansa. Profesor je estetike na Visokoj školi umjetnosti u Ansiju i profesor filozofije umjetnosti na Sorboni. Autor je, inače, znatnog broja studijskih radova iz oblasti estetske umjetnosti.

Prepoznatljiva poruka

Marina Abramović nije nepoznata u Francuskoj. Još se pamti njen performans u Boburu. Zbog nemogućnosti da autor iščitava svoje djelo, ona je svoj tadašnji performans prepustila posjetiocima ove visoke kulturne institucije. Skupljajući svoje tijelo u znak jasan samo upućenima u tajne ovog performansa, ona je, po običaju, vjerovatno iščekivala idealnog čitača tog znaka, kakav je ovoga puta, bez sumnje, Zerbib. Performans se danas u osnovnom pojmu odaljio od svog prvobitnog, avangardnog cilja, zadržavajući najčešće provokativnu formu iskaza, ali je ipak ostao dosljedan u svom estetičkom konceptu otvorenog djela. Iako multidisciplinarni asamblaž, on u svakom javnom demonstriranju zadržava pravo na prepoznatljivu poruku. (U tom smislu i vrhovni umjetnici avangarde – Kiriko i Marsel Dišan – danas bi se mogli posmatrati i kao autori performansa, ali sa subverzivnom porukom.)

Kažnjeni meteor

Odlazeći svojevremeno iz Jugoslavije, u kojoj performans nije imao ni tradicije, ni ideologijske „dozvole", Marina se u Evropi srela sa izobiljem stilova proisteklih iz avangarde od kojih je odabrala upravo stil performansa, sluteći da on može prerasti u istinsku interpretaciju njenog bića. U početku je to, ali samo na izgled, bilo pomalo surovo iskušavanje svoga tijela. Tijelo je tu tretirano kao neka vrsta kažnjenog meteora, zamišljenog kao nimalo romantična aktuelizacija performansa. Taj se njen period karakteriše ipak i oprezom da se ne pretjera u estetičkim zahtjevima, i da performans ne postane kontradiktoran u odnosu na svoj osnovni cilj: da bude transcendencija trenutka, sinteza vremenskog. David Zerbib svoje ispitivanje strukture performansa Marine Abramović bazira najviše na njujorškoj retrospektivi posvećenoj našoj umjetnici pod imenom „Umjetnik u svom vremenu". Tada je od 9. marta do 31. maja 2010. godine, u trajanju od sedam stotina sati retrospektive, Marina bila neprestano prisutna.

Ne zaboravimo da se ova retrospektiva održavala u muzeju, što je znak da je njeno djelo sada dobilo priznanje iz jedne klasične kulturne institucije. Sjedjela je tu stotinama sati na stolici, za stolom odvojenim od stolice posmatrača jednom bijelom linijom na patosu koju je trebalo preći da bi se u potpunoj tišini sjelo naspram nje i ostalo u ćutanju u dogovorenom trajanju. Sjedeći nekoliko minuta ili nekoliko sati, 1.500 posjetilaca tada je postalo neodvojivi dio performansa. Marina je, kaže Zerbib, za vrijeme od 572 dana trajanja retrospektive, publiku pretvorila u glumce. Mi bismo to pojasnili: u saučesnike performansa. Ako danas, bez po muke, možemo utvrditi da je savremeni čovjek otuđen, evo kako performans može uspješno da zamijeni psihijatrijski divan ili kliniku, ali evo i prilike da u sveopštoj huci svijeta, sjedeći naspram Marine, u središtu njenog umjetničkog koncepta, nađete potreban mir i hrabrost da se suočite sa samim sobom.

Dijalog energija

A kad Zerbib govori o filozofskoj dimenziji performativnog djela naše umjetnice, on to radi sa razlogom. Ona je već 1983. u performansu sa jednim tibetanskim lamom i jednim austalijskim domorocem, obavila čin kataliziranja izvan utvrđenih granica umjetnosti, fizičkih, intelektualnih i spiritualnih izvora bića, što je kasnije odvelo ka budizmu uz čiju je pomoć njeno tijelo povremeno postajalo astralno. 1998, pod uticajem jednog indijskog mistika, koji je živio čitavu godinu dana u pećini, Marina je izjavila da će doći do istog energetskog efekta isključivo kroz energiju svog performansa. Podrazumijeva se da su to samo najvažniji okviri jedne dubinske potrage za samom sobom.

Povodom svog performansa „ovdje i sada", umjetnica je neprestano insistirala na važnosti stvaranja prostorno-vremenskog polja. Ukoliko publika ne uđe u ovo polje – performans će biti promašen, jer, između ostalog, neće doći do „dijaloga energija". U tom se polju prepoznaju izvori energije koje autorka performansa raspoređuje prema tačno utvrđenom planu. Taj proces je sličan metodi apstraktnih slikara koji su crpjeli energiju iz primitivne umjetnosti... David Zerbib u jednom momentu u tumačenju povezuje Kanta sa šamanizmom, pripominjući da transcendentalno u njenom djelu treba posmatrati u smislu „kritike čistog uma"...




(Pobjeda)