Žabljak
Pretežno oblačno
-9.6 °C
Pljevlja
Oblačno
-5.2 °C
Herceg Novi
Umjereno oblačno
2.9 °C
Nikšić
Vedro
-2.6 °C
Cetinje
Pretežno vedro
2.1 °C
Bar
Vedro
4.2 °C
Podgorica
Vedro
3.3 °C
Ulcinj
Pretežno oblačno
3.6 °C
Kolašin
Umjereno oblačno
-6.1 °C

Fudbal

26. 11. 2020. 11:41   >>  11:54 3

ODLAZAK LEGENDE

N. Šofranac: Maradoni svijet bio tijesan

Jednog sunčanog novembarskog popodneva, na pragu vrućeg argentinskog ljeta, desilo se ono čega se fudbalski svijet plašio preko 20 godina, a opet vjerovao da se još dugo neće desiti. Dijego je umro i planeta se zaustavila.

Iskreno, veći strah je posljednjih sedmica bio za Pelea nego za Dijega, koji je preživio toliko kriza. A Pele prolazi kroz prvu pravu. Pele napunio 80 godina, a Maradona 60, sve tako nedavno. Dva sinonima vječnosti fudbala, kojima je FIFA dala zajedničku nagradu za igrača vijeka ne mogavši da se odluči te 2000. godine.

Ali Maradona i kao igrač i kao ličnost prevazilazi sve, njegov temperament, osobenost, iskrenost, energija, genijalnost i totalna nemogućnost da bude normalan. To ga sve čini enormnim, jednom od najvećih i najpoznatijih figura u posljednjih 100 godina. Uopšte na ovoj planeti, ne samo u sportu.

Taj dan je došao. Neočekivano, jer izgledalo je da se opet izvukao. Ubili su ga već sto puta, bio je prešao ivicu i 2000. godine i pogotovo 2004. kad su se milioni Argentinaca molili danima ispred bolnice u kojoj je bio klinički mrtav sa 43 godine, težak 160 kilograma i uništen drogom. Tada ga je kao i mnogo puta spasio odlazak na Kubu, to mistično ostrvo iz druge dimenzije, koje je odbilo kapitalizam i bogatstvo, samo 150 kilometara od Amerike stvorilo imperiju komunizma. Tu je pronašao sebe, kod prijatelja Fidela Kastra koji mu je dao sve, jer je u njemu vidio drugog Čegevaru, takođe Argentinca, sanjara, buntovnika, revolucionara. Tamo je toliko puta vaskrsnuo, tamo je upoznao još jednog buntovnika Marka Pantanija za kojeg je uvijek tvrdio da ga je sistem ubio. "Oko Pantanija je uvijek bilo milion ljudi kad je pobjeđivao, a juče je umro sam. “To ste vi", rekao je Italijanima Maradona.

Ali ko dobro poznaje njegovu igračku karijeru uvijek će se čuditi kako je on postao ličnost van sistema, toliko suprotstavljen svemu, toliko nejak u odnosu na drogu i poroke, sa tolikom teškoćom da živi u većini vremena. Jer dok je igrao on je nosio sve, zarazio bi i saigrače i publiku svojom pozitivnom energijom, izmišljao je nemoguće golove, ali inspirisao i činio boljim sve saigrače, pričao je kao lider na terenu i van njega, njegove OČI su budile nadu. Ko je izvorno pratio Napoli sezone 1986/87 zna da je to čudo njegova "Mona Liza", savršenstvo uma i apstraktnog genija.

Jednu ekipu u kojoj je bio jedini stranac (tada su mogla samo dva, trebao je da dođe njegov brat Ugo, pa je iduće godine došao slavni Kareka), u kojoj su igrali ljudi na zalasku karijera poput Banjija, Đordana, Renike, Bruskolotija, i oni puno mlađi poput Ferare, Francinija, Koradinija, De Napolija, Romana, on je učinio šampionom, prvi put u istoriji. Nešto što nisu mogli ni da sanjaju 100 godina, što je bila naučna fantastika. Bio je lider i igrači su ga pratili, kad se desio taj jedini poraz u Firenci za Novu godinu iako je dao sjajan gol odmah je preuzeo odgovornost "Ja sam kriv što sam ostao dva dana više da praznujem u Argentini, ovo ide na moju dušu".

Niko nije pričao o osveti njegovog bivšeg brata Ramona Dijaza, prebacio bi sve na sebe i već protiv Askolija, bila bi magija. Berluskoni, Anjeli, Pelegrini, Viola, čitava fudbalska aristokratija morala se pokloniti Jugu, prvi put ikada. Zato je u Napulju bio Bog, nije mogao izaći, a da pola miliona ljudi ne zakrči ulicu ili trg, samo da ga dotaknu. Tog 5. jula 1984. kad je prvi put zakoračio na stadion ne sluteći da će se od danas zvati po njemu rođena je hemija kakva se ne pamti. On je za Napolitance ubjedljivo najvoljeniji čovjek svih vremena, i uvijek će biti. Donio im je još jedan magični skudeto 1990, iako je tog ljeta 1989. bio blizu Tapijevog Marselja i da treći put obori svjetski transfer rekord nakon Barse i Napolija. Nije htio da se vrati do kraja septembra, udebljao se, pustio bradu, ali kad se vratio počela je magija. U osvajanju kupa UEFA 1989. takođe je ostavio tri pečata za sva vremena. Asistencija Kareki od 70 metara za 3:0 protiv Juvea u produžetku, pimplanje za anale žongliranja na zagrijavanju u Minhenu kad ga je digla muzika, i asist glavom sa aut linije za Cira Feraru u finalu u Stutgartu. Unikatno.

Jeste bio u Barseloni 1982.-84, dao onaj gol na Marakani koji je podigao 100 hiljada ljudi na noge, podigao je i Bernabeu 22 godine prije Ronaldinja kad je legao golmana i svu odbranu Reala u finalu kupa 1983, trebala je to biti njegova zemlja sreće, idealna da nastavi nakon Mundijala 1982, ali nije nikad bila. U Španiji nije nikad bio srećan, a sve je počelo tim nesrećnim svjetskim prvenstvom na kojem je trebao svijetu da pokaže da je rođen novi Pele. Ali tu dolazimo do dresa Argentine, njegovog identiteta i priču moramo početi kad i počinje.

Bio je 27. februar 1977, davno, pradavno. Maradona je imao samo 16 godina, a Menoti je odlučio da ga stavi od prvog minuta protiv Mađarske i to na mjestu neprikosnovenog Bertonija. Het trik protiv slavnog Rivera u dresu Argentinosa dao mu je toliko slave da je narod zaboravio na vojnu diktaturu Videle i iščezle ljude. Debi je bio solidan, ali Menoti je očito vidio drugačije, zove ga sve manje i na kraju izostavlja za SP juna 1978. na domaćem tlu. Premlad, rekao je. Miljan Miljanić, tada trener Reala pitao je Menotija ko je ovaj dječak što plače, rekao mu je "to je Dijego". Argentina je postala bez njega šampion svijeta prvi put, a njemu rana vječna. Zamislite kad je na festi Napolija 1987. rekao da mu je to najveća radost u životu, a ne svjetska titula 1986, jer mu nisu dali da osvoji u svojoj zemlji 1978. Kapiten Pasarela ga nikad nije htio, nisu ni pričali. Navlačio je staru gardu Kempesa, Ardiljesa, Vilju, Bertonija, Tarantinija protiv njega i 1982. Ali tada je već bio predobar, osvojio je SP za mlade 1979. i pravio šou sa tada nerazdvojnim Ramonom Dijazom. Jedino Maradona i Mesi u istoriji fudbala imaju Zlatnu Loptu i na SP U20 i na seniorskom.

Prešao je u Boku, činio čuda, u reprezentaciji već činio tandem snova sa igračem Mundijala 1978. Kempesom. U Evropi se samo pricalo o tome ali nismo mogli da vidimo, zato smo otvaranje SP '82 Argentina-Belgija na njegovom novom stadionu Nou Kampu čekali kao otkriće Amerike, novog svijeta. A nije blistao u tom meču osim prečke iz slobodnog udarca, izgubili su 1:0. Bio je izvanredan protiv Mađarske, odveo ih dalje, ali tenzija unutar ekipe ogromna. Pasarela je okrenuo čak i Dijaza protiv njega, ostao je samo tada igrač Saragose Valdano na Dijegovoj strani. Zato Dijaz više nikad nakon 1982. neće biti pozvan i uvijek je zbog toga optuživao Dijega, nisu pričali do posljednjeg dana.

A Valdano ce postati njegov partner za remek djelo Meksiko '86. Te 1982. završilo je loše, protiv Italije i Brazila su ga toliko tukli Đentile i Falkao da je na kraju izgubio glavu i neslavnim isključenjem završio prvi SP. Kad se izgubi od Brazila selektor mora da ode, pa tako i slavni Menoti, a baš mu je on bio trener u Barsi.

No, kormilo Argentine preuzima Biljardo i u proljeće 1983. prave pakt za novu Argentinu, totalna smjena generacija. Dotle je došlo da je Argentina 1986. bila čak sedmi ili osmi favorit, svakako daleko iza Brazila, Francuske, Italije, Španije, Engleske, SSSR, ali i šampiona kontinenta Urugvaja. Pa ti igrači su bili anonimni, pored Maradone se znalo naravno za Valdana, tada već igrača Reala, i Burucagu iz Nanta, ali bas baš premalo. Brazil je imao Zika, Sokratesa, Kareku, Falkaa, Milera, Zuniora, a tek Francuska. Taj mundijal će se pamtiti vječno kao jedini ikada koji je osvojio jedan čovjek, sam protiv svih. Igrajući u podne na 40 stepeni, prelazeći u svakom meču po 5-6 igrača redovno, stvarajući gol šanse iz ničega. Vjerujte, ne može se to ukapirati ni ako se vidi zvanični gol vijeka protiv Engleske, ni ona dva protiv Belgije, za tako nešto treba ukucati 20-minutnu kompilaciju Maradona Mexico, gdje se može ukapirati od meča s Korejom preko Italije, Bugarske i paklenog rata s Urugvajem u osmini što je on zaista radio i s kako je skromnim saigračima igrao.

Paskulji iz Lećea i Borgi (mister rabona) iz Koma su promašivali zicere koje im je na tacni servirao. Meksiko je bila njegova balada, pobjeda čovjeka nad materijom, rađanje zemlje i osveta englezima za Islas Malvinas (Foklandska ostrva), buđenje nade nakon diktature. Maradona je postao božanstvo, daleko popularniji od predsjednika Alfonsina, znao je to on na onoj terasi u Buenos Airesu gdje su imali doček u transu naroda, htjeli su mu dati zemlju u ruke i to su skandirali. Na stadionu Asteka gdje je pred 120 hiljada ljudi letio po suncu od sinoć stoji cvijeće i njegova slika iza gola gdje je dao gol vijeka.

Osvojio bi vjerovatno još jedan mundijal da Kodezal u finalu 1990. nije isključio dva Argentinca i izmislio penal nad Felerom, ko zna da li bi uspio i 1994. s jednom skroz novom i sjajnom generacijom, Batistutom, Simeoneom, Ortegom, Ajalom, Latoreom, da nije uhvaćen sa drogom. Mogao je i kao selektor na krov svijeta 2010. sa timom snova, Mesi, Agero, Milito, Iguain, Tevez, Palermo, Di Marija, Maskerano, i da nije ostavio kući Zanetija, Rikelmea, Kambjasa, Verona. Mogao je i nakon debakla od Njemaca da nastavi da void, ali je praktično sam sebe smijenio kad se obrušio na Grondonu. To su stvari gdje je kokain uzeo već potpunu prevagu nad njegovom ličnošću, a za sve je bilo šokantno kad je otkrio da ga uzima još od 1981. Užasna je to droga, jer se ta bitka prije ili kasnije gubi, oduzima ti sve. Toliko puta smo ga vidjeli u stanju u kojem mega šampion prosto ne smije da bude, čak izbliza kao na SP 2006. u Njemačkoj ili finalu Dejvis kupa u Zagrebu 2016, gdje je vatreno bodrio Argentinu do prvog pehara ikada. Dugo je trajala ta agonija iako se svojski i borio. Sve do juče, tog tužnog 25. novembra.

Ne znam je li Dijego najveći fudbaler svih vremena. Postojao je kult Pelea sve dok ga nije pobjedio na narodnom glasanju 2000. Postojaće kult Mesija i Ronalda kad za koju godinu prestanu i mlađi će puno bolje pamtiti njih. Po brojkama, golovima i osvojenim trofejima ova trojica su daleko ispred Maradone. Po suvom fudbalskom genu i klasi samo Mesi može da se poredi sa njim, ostali su tri klase iza. A ono sto ga zaista čini unikatnim je i dalje to što je sam učinio Napoli i Argentinu šampionima, što je bio lider bez presedana u istoriji igre, i što je imao harizmu i personalitet koja je išla izvan prostora i vremena u kojem je živio. Ovaj svijet mu je bio tijesan. I na kraju je sa njega otišao.

 

Komentari 3

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo