INTERVJU SA GENIJEM

N.Šofranac: 20 godina od Dejovog finala

Ulazimo u sedmicu u kojoj će se u cijelom svijetu pričati o finalu Lige šampiona između Reala i sjajnog Atletika koji je svoju "desimu" osvojio juče. Na današnji dan, prije 20 godina, odigralo se finale koje su mnogi nazvali finalom decenije, a završilo bombastičnim rezultatom uz jednu od najvećih partija nekog igrača sa ovih prostora ikada, naravno Milan-Barselona 4:0. Tačno 20 godina kasnije evo sjećanja Dejana Savićevića na Atinu, ali i ono što je prethodilo u te njegove dvije italijanske godine.

Tog ljeta 1992, otišao si iz Zvezde u moćni Milan koji je osvojio Skudeto bez poraza, prvi slučaj u istoriji, a trojici slavnih Holanđana priključili ste se zlatna lopta Papen, Boban i ti. Atina je tada bila baš daleko, bilo je tesko ući i u 18, da li ste znali da će odmah početi vrteška stranaca i da ćete malo igrati?

"Pa svi smo mislili da ćemo više igrati, ali Holanđani su moram da kažem bili u prednosti, Boban, Papen i ja smo više bili na tribinama zbog zakona o tri stranca, ja sam odigrao samo 10 utakmica u prvenstvu i još nekoliko u kupovima što je najmanje u cijeloj mojoj karijeri, imao sam mnogo problema da se adaptiram na sve to, pa sam tražio od predsjednika Berluskonija da na pola sezone idem iz Milana", prisjeća se Savićević.

Milan je u tom periodu bio ubjedljivo najjača ekipa na svijetu, dobija 7:3, 5:2, 6:0 u tako moćnoj ligi, u Ligi šampiona rekordno do finala, ali u decembru se povrijedio Van Basten i pošao na kobnu operaciju, pa je Papen iskoristio šansu golovima, a i ti si u periodu januar-februar 1993. imao priliku i nekoliko sjajnih golova protiv Đenove, Peskare i Fiorentine(oba gola), a u kup meču protiv Intera (0:0) blistao toliko da je selektor Saki rekao da zbog tebe vrijedi platiti ulaznicu. Da li si zbog toga ostao i jesi li stvarno bio blizu da zauvijek odeš?

"Pričao sam sa Berluskonijem i on mi je rekao da cu više dobijati šansu, a upravo su tada došle te partije koje si pomenuo pa sam tako propustio taj prelazni rok i ostao do ljeta, a bilo je blizu", navodi Savićević.

Je li trebalo biti i dalje Italija (Napoli)?

"Ne, trebao sam da idem vani, u drugu zemlju", kaže Dejo.

Kraj sezone je bio čudan, ekipa koja je do marta obarala svjetske rekorde odjednom se ispraznila, jedva je sačuvala titulu od Intera, a u finalu Lige šampiona izgubila od Marselja koji nije bio ni blizu kvaliteta Milana. Onda odlazi Gulit, pa Rajkard za njim, a Van Basten se čekao ali se nikad više nije vratio, a skupi Lentini strada u saobracajnoj nesreci. Dolaze Laudrup, Radučoju, i kasnije Sesaji, bio je tu i mladi Đovane Elber, mnogi predvidjaju pad, ti si odlucio da ostaneš i nametneš se.

"Moram da kažem da i pored odlaska Holanđana ipak ostao kostur tima, Barezi, Maldini, Tasoti Kostakurta, najbolja odbrana svih vremena, pa Albertini, Donadoni. Ostao sam ali opet nijesam igrao mnogo, a posebno mi je bilo krivo u Tokiju u finalu Interkontinentalnog kupa, pa sam tada napravio baš veliku "frku", i nakon toga igrao više ", prisjeća se čuveni genije.

Berluskoni je lično intervenisao nakon Brisela da igrašprotivIvićevogPorta, velika igra i 3:0, ali u Tokiju je prednost dobio šokantno Radučoju, a nakon tog poraza 3:2 od Sao Paola malo ko se sjeća da si igrao u kupu u Pjaćenci i to odlično, i pored ispadanja 1:0 dobio ocjenu 9 i tu je Kapelo konačno okrenuo ploču. Od tog momenta Milan grabi bez greške, dobija more mečeva rezultatom 1:0 i bježi svima na tabeli. Odjednom ta ekipa koja je izgledala tanko u odnosu na fabriku golova iz prethodne sezone, pokazuje da je čak stabilnija i napraviće nevjerovatno, ali veci rezultat. Primili ste do aprila samo 8 golova u prvenstvu, a 2 u cijeloj Ligi šampiona!

"Apsolutno je sve bilo podređeno odbrani, uz asove nazad i Rosija u životnoj formi, Kapelo je išao na to da zatvori sve prilaze, dolaskom Desaija još više a znao je da ćemo u napadu nešto uvijek izmisliti. Igrali smo naprijed Masaro i ja,nije bilo toliko napadačke igre kao prethodne sezone ali tako se u Italiji osvajaju titule. Igrači koji su kasnije dolazili u Milan govorili su nam da smo tada psihički ubijali, i da se znalo ako povedemo da nema više stizanja.", kaže Dejan.

S obzirom na to da tim koji ove godine hara, Atletiko Madrid, ima sličnu koncepciju, gol i laku noć, kako bi opisao ulogu vas napadača u tom sistemu? Da li je lakše tako kad znaš da je ekipa čelicna ali s mnogo manje šansi za gol, ili kao prethodne sezone kad je lopta stalno u protivničkom šesnaestercu? Jer Milan je već naredne sezone opet igrao vrlo ofanzivno, vratio se Gulit, stigli i tehničari poput Di Kanija, Strope, Sorda, oporavio se Lentini..

"Pa lakše je sigurno igrati kad se napada, jer te sezone se sve dalo na odbranu pa sam i ja kao i Masaro morao puno da jurim nazad, a to troši i onda gubiš lucidnost u napadu. Iduće godine smo igrali opet za gol, ali nismo osvojili titule, Gulit se vratio kao špic ali nismo bili kompaktibilni pa je tražio da ide, i nikad nismo ponovili sezonu 93/94."

U Ligi šampiona ste prošli dva nokaut kruga, pa u grupi s Portom, Verderom i Anderlehtom bili prvi, što je omogućilo polufinale kući s Monakom, jer to je jedina godina u istoriji kad se igrao jedan meč u polufinalu. Ti si osim pomenute simultanke protiv Porta imao dvije odlične igre protiv Verdera i u oba duela dao gol, ali da je Drulović u posljednjem minutu meča u Portu dao gol otišli biste na Kamp nou u polufinalu!

"Da, Porto je tada bio vrlo jak, sreća što smo ipak bili prvi jer bilo bi mnogo teže protiv Barselone tamo. Bio je to zanimljiv sistem, samo te godine, da bi se svi borili za to prvo mjesto u grupi. Mi smo ga zasluženo osvojili i u polufinalu kući dobili Monako 3:0, tako izborili finale u Atini."

Iako je titula ubjedljivo osvojena, i finale izboreno, svi su davali prednost Barseloni koja je furioznim finišom stigla do nove titule u Španiji. Osim toga Barezi i Kostakurta su bili suspendovani pa se mislilo da nema ni čelične odbrane. Kod nas još nije bilo kladionica, ali u Evropi je bilo 1.45 na Barsu, što je za tu eru velikog Milana bio totalni presedan. Romario-Stoičkov je bio najjači tandem na planeti. Imali ste i rupu od 20 dana nakon kraja prvenstva, kako ste se pripremali za izazov decenije?

"Nakon završetka prvenstva dobili smo tri slobodna dana, a onda smo počeli pripreme. Odigrali smo i jedan prijateljski meč protiv Fiorentine koja se upravo tada vraćala u prvu ligu, i čak izgubili 2:0, ali Kapelo je namjerno izmiješao tim. To su gledali ljudi iz Barselone i mislim da ih je taj meč puno zavarao i da su mislili da će se prošetati. A zapravo nijesu imali šta da vide, plan je bio drugačiji. Nijesmo imali Barezija i Kostakurtu, ali Kapelo je spojio Maldinija i Galija, a stavio Panućija na Stoičkova, te ključni potez Albertinija na Gvardiolu, koji je davao lopte za špiceve. On je bio dobar igrač tehnički ali tu se vidjelo da kad mu staviš flastera i nije tako veliki igrač", smatra Savićević.

Zanimljiv taktički potez, tada rijedak, a danas se na zadnjeg veznog često stavi flaster, na Pirla redovno. Bili su iznenađeni hrabrošću Milana i visokim presingom? Ni u jednom momentu nije se vidjela njihova magična igra.

"Mislim da su najviše bili iznenadjeni našim visokim presingom i što smo ih gušili već na njihovoj polovini. Slikali su se s peharom a dan prije a nijesu mogli da se sastave s loptom. Mi smo ređali akcije i tako je nakon moje Masaro dao prvi gol, a nakon Donadonijeve drugi".

Kapelo je kasnije rekao da je Krojf mogao ubacivanjem Mihaela Laudrupa da sruši njegov plan, da bi on bio taj igrač koji bi povezao tim sa špicevima i driblingom poremetio Milanov blok?

"U pravu je Kapelo, u toj situaciji Laudrup je sigurno mogao driblingom da poremeti naše linije i oslobodi Gvardiolu, ali tačno pred finale se saznalo da je on potpisao i to za Real Madrid i zato ga nisu stavili da igra", rekao je Savićević.

Tvoja igra je došla do punog izražaja, svi će zauvijek pamtiti taj čuveni lob kao vječnu asocijaciju na tu noć, ali treba reći da si od prvog minuta pravio visak, driblao kao nekad u Zvezdi i u Budućnosti, stvorio mnogo prilika, takve solo akcije si rijetko pravio u italijanskoj ligi?

"Pa u Italiji se sve bazira na odbrani i teko je praviti solo akcije i dugo držati loptu, a u tom finalu se sve otvorilo za to, jer ekipa nam je perfektno stajala na terenu, a Barsa je pokušavala stalno da ide naprijed, da igra. Španski timovi su inače i tada, kao sada, imali naviku da idu uvijek da daju gol, da napadaju, i kad su slabiji od rivala, opet su išli naprijed. Tako su se otvarali prostori i ja sam mogao da pokažem ono što najbolje znam, a to je da napadam prostor s loptom u nogama, kao nekada što si pomenuo u Budućnosti i Zvezdi."

Nakon ovog meča sve se promjenilo, Savićević je imao garantovano mjesto u istoriji Milana kao i Lige šampiona koju je dva puta osvojio, a s Kapelom nikad više problema, za mjesto je morao da brine i Bađo kad je došao 1995, ali on ne.

Čak je i kad se vratio iz Reala 1997. odmah tražio da se Savićeviću produži ugovor, a da je ostao i nakon 1998, ostao bi i on još koju godinu. A ta utakmica u kojoj je cijela Crna Gora drhtala za Milan, u doba sankcija i inflacije, koje je polako odlazilo, ostaće upamćena u Evropi kao performansa decenije, u kojoj je jedan gigant srušio drugog i okončao eru Krojfovog "drim tima". Te noći 18.maja 1994, prije okruglo dvije decenije.