ANALIZA EP

"Orlovi" rano poletjeli

Nigdje kao u sportu nije tako tanka granica između heroja i tragičara. A iako je na sinoć završenom Eurobasketu bilo toliko igrača koji su osvojili pregršt titula i mnogo puta bili heroji (Spanulis, Parker, Teodosić, Novicki), samo jedan može reći da je bio ne heroj, već super-heroj. Katalonski Supermen Pau Gasol je sa 35 godina držao časove košarke i kada je njegova ekipa gubila, i sigurno je odigrao najbolje EP iako mu je zlato iz Francuske treće u karijeri sa šampionata Starog kontinenta.

Nevjerovatni Pau je u poznim košarkaškim godinama, pogotovo za bijelce, pokazao ne samo da nije izgubio na brzini i snazi, već je nevjerovatnom osjećaju za igru na pravi način nadogradio pregolemo iskustvo. Gasolovo zlato dobija mnogo više na težini ako se zna da na ovom prvenstvu u timu „furije“ nije bilo nekoliko vrlo bitnih igrača – Navaro (isto godina kao Pau, ali loša forma) Rubio, Kalderon, Mark Gasol, i stub odbrane sa prethodnih prvenstava  - Serž Ibaka. Doduše ovaj posljednji nije ni mogao da igra zbog drugog naturalizovanog Španca - Mirotića. Ti silni otkazi su i primorali Gasola da pokuša da vrati svoju zemlju na evropski vrh, jer uoči samih priprema nije bilo sigurno da će nastupiti. Smanjena rotacija Španije vidjela se u skoro svakom meču na prvenstvu, osim u finalu. Mada, Gasol je uvijek igrao za dvojicu, i prvenstvo završio sa nestvarnim učinkom- više od 25 poena po meču, skoro deset skokova, oko tri asistencije, i više od vije blokade. A u ključnom meču za plasman u Rio, iako je njegov tim gubio u poodmakloj fazi zadnje četvrtine sa devet razlike od Francuske, Gasol je faktički sam preokrenuo i nakon produžetka meč završio sa 40 poena od 80 njegovog tima. Više od učinka imponuje način na koji doveo svoj tim do preokreta. Da li je to bila igra leđima, roling i šut, igra licem sa trojke, horog preko vrhunskog defanzivca Gobera, Pau je davao sve poene. Ne mogu se sjetiti nijednog evropskog centra od Krešimira Ćosića da je imao toliko opcija u napadu, i to sa 35 godina. Zato je i zaslužio komentar na društvenim mrežama – „Kada se kaže Pau, mora se ustati“. Dobio je i titulu MVP-ja, ali i vječno poštovanje svih pravih ljubitelja košarke (čak i onih koji ne vole reprezentaciju Španije kao ja), jer osim košarkaških držao je i životne časova govoreći da će posljednji napustiti brod, i da ne osjeća povredu kada igra za svoju zemlju.

A mnogi su Špance otpisali već nakon prve faze. Skraćena rotacija, loša forma ostalih, ali sve je došlo na svoje u završnici. Iako trio Reala (Ljulj, Rodrigez, Fernandez) nije dao zapaženiji učinak u napadu, kad je bilo najpotrebnije zaigrali su nevjerovatnu odbranu prije svega na Parkeru u polufinalu, i Spanulisu u četvrtfinalu, što je osim igre Gasola, bio glavni razlog da nanesu prvi poraz na prvenstvu i Francuzima i Grcima. Najbolje se to vidjelo u situacijama kada iz reketa preko blokova loptu pokušavaju da prime Toni i Vasilis, i na kraju ako to i uspiju bude na deset metara od koša. A tek kako su branili pik-en-rol centri, to zaslužuje poseban tekst.

Španci su, dakle, sinoć osvojili zlato. A jedan zanimljiv podatak najbolje dokazuje tezu sa početka teksta o tankoj granici između heroja i tragičara. Španija je sa dva poraza na prvenstvu osvojila zlato, a Srbija sa dva poraza ni medalju! A činilo se da je finale sigurno, nakon uvodnih partija i mnogo lakšeg dijela žrijeba, gdje im je u polufinalu došla Litvanija, koja nije igrala ubjedljivo ni u najlakšoj grupi, a provukla se protiv Italijana koji su imali napad za pobjedu, i da su imali samo malo bolju taktiku (prije svega u odbrani), mogli su lagano do polufinala. Srbi, od ekipe, koja je igrala ubjedljivo najljepšu košarku, sa najviše opcija u napadu i najdubljom rotacijom na prvenstvu, doživjela je pad kad ih je najviše koštalo protiv Litvanije. Nakon toga bila je i očekivana slična partija protiv Francuske, igrači su bili emotivno ispražnjeni, manje više svi blijedi kao u polufinalu, i zato „trikolorima“ nije ni trebala svesrdna pomoć sudija u borbi za bronzu. „Orlovi“ su jednostavno prerano poletjeli za Rio, i paradoksalno bronzu su izgubili već i prije meča za treće mjesto-u polufinalu.

Protiv Litvanije ništa nije viđeno od pomenute širine u napadu. Njihov vođa i do tada neprikosnoveni asistent na prvenstvu Teodosić nije mogao da se sastavi sa loptom i šutem, nije uspijevao ni pik-en-rol sa Raduljicom. Na kraju je meč završio sa 16 poena, ali uz očajan šut, i svega tri asistencije.  Ni druga kreatorska opcija u napadu nije funkcionisala, pa je tako do polufinala najlucidniji igrač Srbije, Nemanja Bjelica, bio loš u napadu, a i u odbrani u završnici pravio loše faulove (2+1 nad Kuzminskasom). Jedino se na ovom meču  se jasno vidio izostanak Bobija Marjanovića, jer bi bio idealan čuvar Valančijunasa, i vjerovatno donio mnogo ofanzivnih skokova.  I pored nepropeznatljive igre Srbi su imali šansu da dobiju meč, prije svega zahvaljujući neshvatljivim poklonima Litvanaca, koji su u mahovima gubili lopte u napadu u zadnjoj četvrtini.

Taj poraz je začudio i selektora šampionske ekipe Serđa Skariola, koji je uoči finala rekao da je Litvanija izbacila najbolji tim sa prvenstva.  Ali, psihologija je nešto na čemu će Đorđević morati da poradi sa „orlovima“ ukoliko se plasiraju nakon kvalifikacija u Rio. Ako iko zna kako se dobijaju takvi mečevi, onda je Đorđević, zato i ne čudi što je nakon polufinala rekao da je Bogdanović trebalo da šutira trojku, iako su dva poena bila dovoljna za produžetak.

Ipak, šampioni se rađaju. Pau Gasol.  Kapa dolje, i dubok naklon. 

Borislav Višnjić