- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Košarka
15. 09. 2014. 09:20 >> 15:21 25
ANALIZA MUNDOBASKETA 2.
Đorđević- posljednji branik "Yu" košarke
Aleksandar-Saša Đorđević sinoć je drugi put u karijeri osvojio odličje sa Svjetskog prvenstva. Doduše, prvi put je to uspio kao igrač 1998. u Atini, a ovoga puta je sa klupe predvodio svoj tim do rezultata u koji mnogi nijesu vjerovali. Siguran sam da će Đorđević reći da mu je ova-trenerska medalja draža, jer je u njegovo igračko vrijeme Jugoslavija bila košarkaška velesila, a sada je legendarni „Sale nacionale“ posrnulu i posvađanu srpsku košarku odveo do samog svjetskog vrha. Klupski i nacionalni šampion Evrope, usadio je svojim igračima ono što su postulati u staroj Jugoslaviji: ljubav prema zemlji na prvom mjestu (u skladu s tim i požrtvovanje za nacionalni dres), i timska igra bez individualnih iskakanja, osim na poziciji plejmejkera.
Đorđević je kao igrač bio sinonim za pobjede, a kada se utakmica lomila jedino što je bilo potrebno je da lopta bude u njegovim rukama. Slično je i Fil Džekson crtao akcije njegovim Bulsima, pa je u presudnim mečevima plej-ofa govorio: „Give the ball to Michael!“ To je bila dobitna kombinacija za Čikago, a za Jugoslaviju, Partizan, Barselonu, Milano - zna se kod koga je lopta išla u odlučujućim utakmicama.
U situaciji kada su Hrvatska i Slovenija, ispale u osmini odnosno četvrfinalu, Srbija je jedina ostala da brani čast jugoslovenske košarke na Mundobasketu. „Orlovima“ niko, pa čak i u njihovoj zemlji, nije davao velike šanse do trenutka kada nijesu stigle velike pobjede (prije svega protiv Grčke i Brazila). Đorđević, poučen golemim igračkim iskustvom i neizvjesnim završnicama mečeva, prenio je na svoje pulene magiju njegovih pobjeda. A oni su mu uzvratili sa kamatom. Od prosječne ekipe u grupi, sa čak tri poraza (doduše dva nakon neizvjesne završnice) preporodili su se u kada je bilo napotrebnije u eliminacionoj fazi takmičenja. Nešto slično se doduše desilo 2002. na posljednjem Mundobasketu koji je Jugoslavija osvojila. Tada je tim Svetislava Pešića nakon dva poraza u uvodnoj fazi takmičenja (Španija i Portoriko), do kraja odigrao perfektno, nanijevši šokantan poraz američkom drim timu na njihovom terenu.Tada u timu nije bilo Đorđevića, ali jeste njegovih saigrača iz najtrofejnijih generacija jugoslovenske košarke (Divac, Bodiroga, Tomašević).
Jedino se prave ekipe mogu podići nakon takve uvodne loše faze u nekom takmičenju. A ova reprezentacija Srbije je upravo pokazala da je pravi tim. Oslabljeni povredama (Nedović) i novim otkazivanjima igrača (Veličković), činjenicom da su Teodosić i Krstić stigli u Španiju nedovoljno oporavljeni od povreda, nijesu prestali da vjeruju u sebe kada su to mnogi uradili. To im je očigledno donijelo još veću motivaciju, u šta ne sumnjam da je upravo selektor imao i najveći udio. A zamislite još osjećaj da vas trenira neko čije ste trojke ponavljali svaki dan na treningu ili basketu, i zamišljali da bar na trenutak možete osjetiti taj momenat slave!
Amerika je sinoć, kao što se i pretpostavljalo, bila prejaka za Srbiju, odigravši najbolji meč na prvenstvu. Uvijek je teško igrati protiv atleta iz NBA lige, koji su pri tome imali najbolje šutersko veče na turniru, pogodivši 11 od 16 trojki u prvom poluvremenu, pa Srbi na kraju mogu biti srećni što su izgubili “samo” 37 razlike. Đorđeviću tako ostaje da pobijedi Amerikance (kada su u najjačem sastavu), što mu nije uspjelo ni kao igraču (poraz na OI u Atlanti 1996). Za SAD je to peta svjetska titula, pa su tek sinoć izjednačili po broju zlatnih medalja sa Svjetskih prvenstava sa Jugoslavijom.
Srbija je na ovom prvenstvu uvela i mnoge novitete u svoju igru, kao što je i njihov selektor najavljivao. Igrali su modernu brzu, ali promišljenu košarku, i izuzetno organizovanu i požrtvovanu timsku odbranu. Đorđević je našao svakom igraču pravu ulogu, i do kraja vjerovao u Teodosića, koji je za reprezentaciju, kao i za klubove, do ovog prvenstva uvijek igrao u promjenljivoj formi. A i plejmejker CSKA je shvatio da ne može imati boljeg učitelja, od drugog najboljeg plejmejkera u istoriji jugoslovenske, a vjerovatno i evropske košarke. Prvi je svakako Dražen Petrović.
Odlične partije reprezentacije Srbije natjeraće ponovo djecu u toj zemlji da zavole i treniraju prelijepu igru, a nadamo se da će taj rezultat dovesti i do rasta popularnosti košarke i u Crnoj Gori. Ako ništa drugo, iako nas nije bilo na ovom Mundobasketu, a nažalost i dogodine na Eurobasketu, ostaje nam za utjehu da je Crna Gora u posljednje dvije godine tri puta savladala svjetskog viceprvaka - oba puta u kvalifikacijama za EP 2013 i jednom na samom prvenstvu.
Za vrhunske rezultate u sportu potreban je „krvav“ rad, a Đorđević i svi bivši reprezentativci stare Jugoslavije, treba da posluže kao primjer i crnogorskim sportistima. U staroj Jugoslaviji su reprezentativne pripreme trajale i do četiri-pet mjeseci, pa je svima bila čast da obuku državni dres. Svi su na kraju napravili odlične karijere, a mnogi od njih rizikovali dalje igranje jer su povrijeđeni nastupali za svoju državu. Novac kad imaš takav kvalitet, mora doći. Ali pare se potroše, a legende ostaju. A Đorđević to odavno jeste.
Borislav Višnjić
Види још
Коментари25
Остави коментар