Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Подешавaња

Умањи / Увећај

Изаберите тему

Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Vaterpolo

Borislav Višnjić

21. 10. 2017. 08:54   >>  22. 10. 2017. 08:53 20

UDOVIČIĆ ZA PORTAL

S "ajkulama" istorijski dueli, ali i vječno prijateljstvo

Vaterpolo selekcije Crne Gore i Srbije odigrale su mnogo velikih utakmica. Ti dueli su, za ekipu čiji sam bio kapiten, uvijek nosili posebnu emociju. Danas mi je najbitnije što, iako smo prvo bili saigrači pa rivali, možemo da se pogledamo kao i činjenica da smo veliki prijatelji, poručio je u intervjuu za Portal RTCG, nekadašnji kapiten „delfina“, a sada srpski ministar omladine i sporta, Vanja Udovičić.

 

Sa Udovičićem smo razgovarali tokom njegove posjete crnogorskom kolegi, Nikoli Janoviću, sa kojim je nekad osvajao trofeje i zlatne medalje. Sada su obojica u sličnoj misiji – kako pregolemo sportsko znanje pretočiti u nove medalje.

Bivši igrač Jadrana s kojim je osvojio dvije titule, kaže da se perioda provedenog u Novom, uvijek rado sjeća, jer je osim važnih trofeja stekao prijateljstva za cijeli život.

Udovičić je sa reprezentacijom zajedničke države i Srbije po dva puta bio svjetski i evropski prvak,  a jedina velika medalja koja mu fali u prebogatoj karijeri je zlato s Olimpijskih igara. Najbliži tom cilju je bio u Atini 2004, kada su mu saigrači bili vrhunski asovi Šapić, Vujasinović, Ćirić, Ikodinović, kao i tada mlade crnogorske snage Gojković i Jokić, dok je Zloković propustio takmičenje zbog povrede..

Ipak u finalu je bila bolja Mađarska, nakon nestvarnog preokreta uprkos stalnom zaostatku. Taj ga duel i danas boli, ali ga je, kako kaže, oblikovao i pomogao mu da se formira i kao sportista i čovjek.

Sa „ajkulama“ je vodio mnoge bitke na vaterpolo sceni. Navodi da su ti dueli uvijek bili posebni za njega i saigrače, drugačiji od svih ostalih. Neke je gubio (finale u Malagi 2008), u nekima slavio (London i Ajndhoven 2012). Posljednji meč za Srbiju odigrao je upravo protiv Crne Gore na Svjetskom prvenstvu 2013, kada je njegova selekcija poražena a Udovičić odlučio da napusti vaterpolo i posveti se sportu, na drugačiji način.

Kaže da ne žali što se prerano, s 31. godinom povukao iz sporta, jer se za četiri godine, koliko je ministar, više puta radovao uspjesima sportista iz te zemlje nego svojim medaljama i trofejima.

I u Crnoj Gori na funkciji ministra sporta je bivši vaterpolista i vaš bivši saigrač i prijatelj. Smatrate li da vam u obavljanju vaših poslova pomaže  činjenica što ste obojica bili vrhunski sportisti, omiljeni u javnosti, s puno kontakata u svijetu, ili je to samo obaveza više?

Uvijek je to ogromna obaveza. Bez obzira da li ste bili vrhunski sportista i kakve kontakte imate, vaša odgovornost je tim veća. Drago mi je da je na čelu crnogorskog Ministarstva moj dojučerašnji saigrač i rival.

Mislim da iskustva i poznastva koje smo stekli kroz sport nam umnogome mogu pomoći. Ovo je ogromna mogućnost da se odužimo i sportu i državi zbog onoga što smo postali. Imamo sada način da pomognemo kroz sve što smo naučili da sport u dvije zemlje bude kvalitetniji i bolji.

Već četiri godine nijeste aktivni sportista. Postali ste ministar omladine i sporta 2013. Koliko je bilo teško iz vaterpolo bazena ući u druge, političke vode?

Svaka promjena je ogroman izazov za svakog čovjeka. Mislim da je najveći izazov bio da iz nečega gdje sam bio apsolutno ostvaren da uđem u nešto nepoznato, gdje tek treba da se dokazujem.Pogotovo što je pozicija ministra omladine i sporta ogromna odgovornost za svakog ko prihvati tu funkciju i da pokuša da pospješi tu oblast. Iz ove perspektive mogu da kažem- koliko god da je bilo teško, poslije rezultata koje smo ostvarili i unaprijeđenog sistema omladinske politike i sporta, to je bila ispravna odluka. Naravno da je bilo puno odgovornosti i obaveza ali isto tako i dosad je bilo mnogo uspjeha.

Mnoge je iznenadila odluka da se povučete iz sporta. Prije svega što su mnogi očekivali da ćete završiti započeti olimpijski ciklus i osvojiti olimpijsko zlato-jedinu medalju koja vam nedostaje u prebogatoj karijeri. Da li, s ove vremenske distance, žalite što nijeste ostali u bazenu makar do Rija?

Ne, ni najmanje.Zato što kada pogledam da sam upravo u tom olimpijskom ciklusu uspio da osvojim više medalja kao ministar i da budem sa svojim sportistima, i da se 129 puta radujem u odnosu na period igračke karijere kada sam se osvajao trofeje i medalje 117 puta. Ne nedostaje mi ništa i kao ministar svih sportista mogu reći da smo napravili ogroman uspjeh. Imamo medalje u mnogim sportovima nakon 30 godina-  atletici, kajaku, džudu, rvanju, ženskoj odbojci i košarci.

Za četiri godine smo napravili i mnogo nacionalnih trenažnih centara, terena za široko bavljenje sportom. Sada ulazimo u veliki projekat gdje nam je cilj da većina sportova dobije svoju nacionalnu kuću i bazu za treniranje. To je ogromna satisfakcija koja daje snagu i tjera vas da idite unaprijed, bez okretanja unazad i žaljenja za bilo čim. U sportu su nas naučili da nikada nijesmo da kažemo – šta bi bilo kad bi bilo, već vječito da učite na svojim greškama i da svakim danom budete sve bolji.

U Crnoj Gori ste proveli dvije godine u tada prejakom Jadranu. Šta vam je najviše iz tog perioda ostalo urezano u sjećanju? Domaće titule, žestoki dueli s Primorcem, ili žal što nijeste mogli do samog vrha Evrope?

U sezoni 2003/04 izgubili smo finale Lige šampiona od Honveda i žao mi je što tada Srbija i Crna Gora nije imala evropskog klupskog prvaka. To je bila mlada ekipa. Okosnicu reprezentacija  su kasnije činili uglavnom igrači iz te generacije Jadrana. Ne mogu previše da žalim za bilo čim u svojoj karijeri. Naravno, postoje porazi koji bole više ili manje, kao i neke kojih se rado sjećate i neke koji biste rado zaboravili, ali upravo iz takvih poraza izvučete najviše pouka i to je pravi put. Najveći utisak iz tog vremena mi je predivni period koji sam proveo u Crnoj Gori i Herceg Novom. Nova prijateljstva, novo iskustvo, prihvatanje kulture, običaja, istorije, kako cjelokupne Boke tako i Crne Gore. To su sve karakteristike koje su obilježile te dvije godine mog života, pogotovo što sam kao mlad, neizgrađen igrač stigao u Herceg Novi i u Jadranu nadgradio svoje znanje koje sam stekao u Partizanu i tako postao kompletan igrač.

Kroz vašu karijeru ste igrali s dosta crnogorskih igrača. I u reprezantaciji i brojnim klubovima. S Janovićem u Jadranu i Posilipu, kao i s Gojkovićem, Zlokovićem, Jokićem. Sa svima ste bili i u selekciji zajedničke države. Koja vam je medalja iz tog perioda najdraža i da li je izgubljeno finale Olimpijskih igara 2004. u Atini ono za čim najviše žalite iz tog vremena?

To finale je utakmica koja je za mene najosjećajnija. Meč koji najviše i prija i boli. S jedne strane osvajte srebro na OI, s druge gubite finale od Mađarske na neslavan sportski način, gdje je ta pobjeda bila poklonjena. Ta utakmica me definisala i kao sportistu i kao čovjeka. Možda su i neke utakmice kasnije obilježile moju karijeru i postavile me na neko mjesto u svjetskom vaterpolu ali taj meč je umnogome kreirala moju dalju karijeru i mene kao čovjeka i napravila doživotna prijateljstva sa svim saigračima.

Nikola (Janović) tada nije bio u ekipi ali smo bili zajedno u Montrealu na Svjetskom prvenstvu godinu kasnije, gdje smo „defacto“ razbili kompleks od Mađara i počinjemo fenomelan niz protiv te selekcije. To su ta doživotna prijateljstva i koja omogućavaju da na drugačijem nivou i drugačijoj diplomtskoj sceni možemo da pravimo i kreiramo odnose naše dvije zemlje. Upravo kroz prijateljstvo i poznastvo dvojice bivših saigrača a onda i velikih rivala.

Nakon dugo godina koje ste proveli zajedno s crnogorskim igračima uslijedio je period velikog rivalstva između Crne Gore i Srbije. Kako je bilo igrati protiv dojučerašnjih prijatelja, saigrača, koji su vam postali i veliki rivali?

To je možda i najkompleksnije pitanje. Dojučerašnji saigrači postaju protivnici i to je pratilo cjelokupnu sportsku istoriju Zapadnog Balkana. Sport je takav. Ne smijete da gledate u prošlost, svaka utakmica je novo iskustvo i ne smijete uživati ili tugovati previše jer vas to vuče unazad. Nijesmo imali tada ni previše vremena ni mogućnosti da razmišljamo o tome.

Svako od nas je u svojoj karijeri postavljavo najviše ciljeve. U želji da ostvarite svoje snove nijeste ni marili protiv koga igrate, već je svaka utakmica bila novi izazov gdje smo morali dokazati da smo bolji. Imali smo velike mečeve protiv Crne Gore. Nekada je Srbija pobjeđivala, nekada Crna Gora. To je sport. Meni je najbitnije, bez obzira na sve uspjehe ili izgubljenje utakmice, danas jedni druge možemo da pogledamo bez problema i činjenica da smo veliki prijatelji. Danas smo i situaciji da pomognemo sportu iz druge perspektive i mislim da je to najveći kapital svih naših karijera.

Skoro svaki meč odigran između „ajkula“ i „delfina“ je bio u gol razlike. To je dokaz koliko su obje zemlje kvalitetne čak i s tom smanjenom bazom.

Pozitivna emocija i tenzija je sigurno postojala u oba tima. Možda to gledaoci nijesu mogli uvijek da primijete, ali je to bilo stalno prisutno. Bez obzira da li je jedna ekipa bila drastično slabija, uvijek su ti mečevi bili na jedan gol, upravo zbog te emocije koju smo nosili svi zajedno. Možda su neke druge utakmice bile većeg intenziteta i naboja, nacionalnog ponosa, a dueli protiv Crne Gore su za nas značili jednu posebnu emociju koja je bila uvijek prisutna i drago mi je da su mnogi mlađi igrači krenuli stopama vaterpola i sporta zbog naših utakmica.

I vi i Janović ste kao i ostali sportisti iz dvije zemlje osvojili mnogo medalja. Pogotovo vaterpolo prednjači u tim rezultatima. U „zlatnim“ godinama lako je motivisati mlade da počnu da se bave sportom, ali kako to učiniti u „sušnim“ periodima?

Prvenstveno je neophodno raditi na sistemu vrijednosti kod naroda. Velika pomoć mora da bude i od obrazovnog sistema, ali je ogromna uloga porodice i kućnog vaspitanja. Ne možete očekivati od nekoga da se bavi sportom ako nema uslova za to. To su sve segmenti na kojima moramo raditi svi da bi sport bio pristupačniji. Ne pričam samo o vrhunskom sportu već i o rekreativnom, školskom i univerzitetskom. To je baza koja mora da čini sistem, a i iz nje izvlači ono najbolje. Istina je da su ogroman motiv da bi neko počeo da se bavi sportom uspjesi klupskog i reprezentativnog sporta.

Neophodno je raditi na novoj infrastrukturu i poboljšanju postojeće, kao i na pokazivanju pravih vrijednosti koje čovjek dobija kada se bavi sportom. Neminovno je da su drugačijeg profila ljudi koji su bili profesionalni sportisti. Ali isto tako moramo da znamo da danas uloženi svaki dinar u sport znači tri dinara manje u zdravstvu u dugoročnom periodu. Ako želimo da pričamo o sportskim uspjesima budućih generacija, moramo biti zdravi.  A preduslov za zdravlje je bavljenje rekreativnim sportom.

Naše Ministarstvo je pokrenulo dosta akcija u tom pravcu. Prije svega mislim na razvijanje dječjeg odnosno školskog sporta. Pravi se i novi Zakon o sportu. Pohvalili ste Janovića navodeći da je hrabar čovjek koje je odjednom pokrenuo mnogo toga.

To su izuzetno odvažne odluke Janovića da pokrene sistemske mjere i reforme. Moram da pohvalim mjeru koja se odnosi na subvencionisanje  članarina. Tu se direktno u prvi plan stavlja briga o roditeljima i porodici. Pogotovo one porodice s više djece. Ako jedna porodica ima troje djece i svako od njih hoće da se bavi sportom. Pa to je tri puta članarina, oprema, putovanje, ishrana. Sve su to troškovi koji opterećuju budžet svake porodice. Predložio sam i insistiraću na tome da jačamo saradnju dvije zemlje u oblasti školskog i univerzetskog sporta i razmjenu iskustava mladih. Planiramo i organizaciju kampova i u sportu i za mlade. Planiramo i razmjenu iskustava koji imaju naši vrhunski sportisti i stručnjaci iz te oblasti. Tu vidim naš najveći kapital i najveću mogućnost za saradnju i poboljšanje odnosa dvije zemlje.

Za kraj nam recite koji je najbolji igrač s kojim ste igrali a ko je bio najteži protivnik?

To je toliko nezahvalno pitanje za svakog sportistu. Ne postoji najbolji ili najteži igrač. Nećete nikada ni zbog džentlmenskog odnosa previše od vrhunskih sportista čuti takve kvalifikacije. Svaki od mojih saigrača ili protivnika su me činili boljim. Svako od njih je uticao na stvaranje moje ličnosti i odnosu prema obavezama i takmičenju. Toliko je bilo jakih utakmica i prvenstava da je nezahvalno reći koji igrač ili koji trener čak je bio najbolji i koji je pomogao najviše. Da li onaj prvi zbog koga ste ostali, i da li kada ste bili mladi u tom periodu odigrali neku utakmicu zbog koje vam je proradio inat i želja da ostanete i pokažete da ste bolji? Nezahvalno je u predugoj karijeri pričati ko je najviše uticao. Hvala svim saigračima i trenerima, rukovodiocima klubova i saveza s kojima s radio, jer bez cjelokupne slike nema uspjeha. Uvijek volim da ističem da ogromnu ulogu u osvajanju medalja imaju oni igrači s malom minutažom koji su možda nevidljivi za javnost, ali i ta uloga je bila dovoljna za uspjeh tima kao cjeline. Zbog toga bih mogao da vam navedem kao najbolje sve igrače s kojima s igrao kao i sve one s druge strane bazena.

Пратите нас на

Коментари20

Остави коментар

Остави коментар

Правила коментарисања садржаја Портала РТЦГВише
Поштујући начело демократичности, као и право грађана да слободно и критички износе мишљење о појавама, процесима, догађајима и личностима, у циљу развијања културе јавног дијалога, на Порталу нијесу дозвољени коментари који вријеђају достојанство личности или садрже пријетње, говор мржње, непровјерене оптужбе, као и расистичке поруке. Нијесу дозвољени ни коментари којима се нарушава национална, вјерска и родна равноправност или подстиче мржња према ЛГБТ популацији. Неће бити објављени ни коментари писани великим словима и обимни "copy/paste" садрзаји књига и публикација.Задржавамо право краћења коментара. Мање

Да бисте коментарисали вијести под вашим именом

Улогујте се

Најновије

Најчитаније