Objavila: M.M.Lj.

DOBRILOVINE

Nezavisno kraljevstvo gorštaka Furtule

Malo je onih koji gravitiraju regionalnom putu Mojkovac Đurđevića Tara koji nijesu čuli za pedesetšestogodišnjeg Rada Furtulu, gorštaka, raftera, planinara i spasioca.

Iako je, kako kaže, slobodan kao ptica, ne bježi od izazova, naprotiv, sve obaveze završva na vrijeme, a ostatak slobodnog vremena posvećuje druženju, lovu , ribolovu, splavarenju i planinarenju. Spreman je, što često i čini, da pomogne drugima ne samo u njegovom djelu Dobrilovine već gdje se god nađe. Ljubav prema Tari i okolnim liticama ga ispunjavaju u potpunosti .To ga je i vezalo za zavičaj  iako u njemu još nema električne energije.

Donja Dobrinovila  nema struju iako se nalazi na tridesetom kilometru regionalnog puta Mojkovac- Đurđevića Tara. Jedinu svjetlost pored one koju  je Bog podario, kaže, dobijaju  od petrolejke i  tako pet i po decenija. Roditelji su takođe odživjeli život a da nijesu dočekali struju. Nada za elektrifikacijom i tog područja nije se ugasila ni nakon  80-ih godina prošlog vijeka kada je Gornja Dobrilovina dobila struju, a snijeg je zatrpao  mogućnost da i donji dio kraja konačno dobije struju. Ostavljeno je sve za proljeće i od tada proljeća dolaze i prolaze, a Dobrilovina je i dalje u mraku, priča Furtula.

Rade očekuje pomoć od Elektroprivrede i Opštine Mojkovac jer, kako kaže, ima rješenja  od 1967.  o plaćanju samodoprinosa za  elektrifikaciju sela.

„ Sve nam je priroda podarila, imamo i asfalt do pred kuću, vodu sam doveo sa planine po nepristupačnom terenu iz izvora koji je od  kuće udaljen preko 3km. Ogromni napori i trošak prilikom dovođenja vode, nemogu biti razlog da  vodu ne ustupim novim komšijama za izgradnju etno sela.  Fali nam samo struja. Valjda će se nešto i na tom planu uraditi jer evo čovjek ulaže u izgradnju etno sela. Šta će misliti turisti o nama kada dođu i suoče se sa petrolejkama“,glasno se pita Furtula

Ljubav prema Tari, kanjonu, okolnim liticama i pećinama  je bila jača od realne potrebe da se ode iz kraja koji nema struju kao što su ostali mještani uradili.

„Tara je dragulj cijelim svojim tokom od   Bistrice do  Velikog mosta, ipak, najljepši dio kanjona su svakako Đavolje lazi, dio oko manastira u Dobrilovini , Popova vodenica u Bjelovci,  te dio u koji se uliva divlja rijeka Ljutica, Veliki most koji je dugačak 365 metara, a visok 149“, priča Furtula.

Prisjeća se događaja iz prošle zime kada se u liticama kanjona  jedna osoba  izgubila tragajući za lovačkim psom.

„ Za  njegovu nevolju  saznali smo oko 23 časa, bila je hladna  noć, pomrčina koja nije ohrabrivala. Pomisao da je tamo gore u nevolji ljudsko biće motivisalo me je da sa jednim 80 –godišnjim  poznanikom   krenem u potragu. Uspjeli smo tokom noći  ga pronađemo i niz litice spustimo do regionalnog puta. Nije to jedini slučaj spašavanja ljudi kako iz stijena tako i iz kanjona“,prisjeća se naš sagovornik.

Planinarenje zna da donese i korist pogotovo kada u nepristupačnim vrletima pronađem  na tržištu veoma tražen i skupocjen smrčak. 

“Dešavalo mi se da danima zahvaljujući branju te rijetke pečurke naberem po 300 eura dnevno”, kaže Furtula.

Od zanimljivosti vezanih za to područje izdvaja i postojanje stogodišnje pčele koja je prije nekoliko godina stradala u požaru koji je zahvatio područje Dobrilovine.

„ Pčele  su u stijenama bile od 1904. Njih su te godine iznad regionalnog puta  u stijenama u mjestu Rukav  pronašle komšije Miljići  dok su  čuvali ovce.  Često smo ih obilazili i nadgledali  sve dok  ih požar nije  progutao.  Od 1950. otac  je svake godine od maja do kraja jula obilazio teren u blizini pčela kako bi uhvatio po koji zdravi roj i tako je godinama savijao rojeve. Ljeti kada su visoke temperature med i vosak su se topili niz nepristupačne stijene, do kojih su mogli  doći samo iskusni planinari i poznavaoci tamošnjih stijena. I divljač je tokom požara stradala ili pobjegla  u okolne planine. Dobrilovana je tada posjećala na pustinju”, prisjeća se s tugom Rade.

 Namjerava, kaže,  da svoje imanje od nešto više od tri hektara proglasi za kraljevinu i naplaćuje putarinu svima koji prolaze regionalnom cestom. Ne preostaje mu, veli, ništa drugo nakon što su ga Mojkovčani katastarskom evidencijom "protjerali" iz opštine i "poslali" na Žabljak. Stekli su se i uslovi za nezavisno kraljevstvo jer ni Žabljačani, kaže Furtula, nijesu  zaintesovani za njega. Tako je, na neki način, Rade sada na "ničijoj zemlji".

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore