Objavila: M.M.Lj.

BJELOPOLJSKI KAJAKAŠI

Iz limskih brzaka do najvećih priznanja

Među kulturno-sportskim manifestacijama kojima se Bijelo Polje može pohvaliti i ponositi, svakako je i kajakaštvo. I svojom tradicijom, i spasilačkim akcijama, i takmičarskim rezultatima, i zaljubljenicima koji su od početka do danas činili i predvodili ovu vitešku družinu.

Početak bjelopoljskog kajakaštva takođe je veoma zanimljiv. Dešava se negdje polovinom prošlog vijeka, o čemu pitku priču priča Mirko Stanić, aktuelni predsjednik bjelopoljskog Kajakaškog kluba  i predstavnik druge generacije bjelopoljskih  kajakaša .

“Sad pokojni Blago Popović našao se 1950. godine u radionici kajaka u Apatinu i, zadivljen njihovom ljepotom, poručio jedan takav za Bijelo Polje. Pa kad je apatinski kajak zaronio u limske brzake i kad su to vidjeli bjelopoljski rukovodioci na čelu sa Radomirom Medojevićem, odmah su ovlastili Popovića da naruči još najmanje dva onakva plovila. Tako je grad pod Obrovom ušao u kajakaške limske vode i formirao Kajakaški klub zvanično 1953. godine, sa prvim predsjednikom Blagom Popovićem”, ističe Stanić.

Klub je, prema njegovim riječima, vrlo brzo uspostavio saradnju  sa kajakaškim klubovima iz drugih republika, nakon čega su krenuli  susreti i takmičenja.  Prvo je organizovano  na Morači,  potom i na Limu  a već 1957.  Bjelopoljci odlaze i na jugoslovenska takmičenja, najčešće na Savi, potom u Makedoniji na Vardaru, BiH na Neretvi i Vrbasu,  tako da su bjelopoljski kajakaši ubrzo postali poznati na teritoriji cijele tadašnje države.

Kasnije su kajaci nabavljani  iz slovenačke fabrike Elan i radionice Kluba Soške elektrane iz Nove Gorice. Sedamdesetih godina tadašnje kajake  zamijenili su plastični koji su bili čvršći i pogodniji  za brze vode.

“Iako su Podgoričani imali desetak godina više iskustva od nas, brzo smo na nadmetanjima postali ravnopravni. Najveći uspjesi  na Jugoslovenskim takmičenjima bili su  prvo mjesto  na Juniorskom prvenstvu 1960. godine  u kanuu,  kada su Nikola Bučkić i Mirko Stanić bili bolji od tada neprikosnovenih Slovenaca,  što je predstavljalo  veliko iznenađenje. Već od tada do danas najbolji smo u kanuu u Crnoj Gori. U ženskoj konkurenciji  Meleća Kasumović osvojala je više prvenstava Crne Gore. Zora Lončarević je takođe bila prvakinja Crne Gore. Njen brat Đokica Lončarević je kao stunedt u Begradu bio član tamošnjeg  Akademskog  kajak kluba i godinama osvajao  prvo mjesto na prvenstvu Srbije. Povremeno se takmičio i za bjelopoljski tim i bio jedan od istaknutijih bjelopoljskih kajakaša”,priča Stanić.

Ovdašnji kajakaši su bili stalni članovi Jugoslovenske reprezentacije najčešće Nikola Bučkić, Đokica Lončarević, Mirko Stanić, Nasko , Rizo i  Ipko Kasumović,  te Jusuf Kurćehaić.   Kad je riječ o prvoj generaciji, pored Blaga Popovića svakako treba spomenuti Buda Lješnjaka koji je stalno bio na Limu sa kajakom, podučavao i pripremao mlade kajakaše. I danas on animira mlade  da se bave kajakaštvom.

Pored  podgoričkog Jablana i bjelopoljskog Lima egzistirao je i KK Nikšić, koji je bio baziran na vožnju na mirnim vodama, jer su uglavnom trenirali na Krupcu, pa iako dobro organizovani  nijesu postizali značajnije rezultate na brzim vodama.

Pored takmičarskih aktivnosti bjelopoljski kajakaši su aktivni i na rekreativnom i turističkom planu. Često su organizovali spuštanje od Berana do Višegrada, sve  dok nije izgrađeno Pribojsko jezero.

“Od mnogo zanimljivih događaja ispričaću onaj kad nam se, na spustu do Prijepolja gdje se održavalo studentsko Plavo veče,  pridružio  jedan sugrađanin koji je bio  prijepoljski zet. Iako  smo ga odvraćali  jer nije bio kajakaš, veoma uporan pošao je sa nama. Usput se prevrtao tridesetak puta i svaki put smo gubili poprilično vremena, pa umjesto da stignemo odmah poslije podne, mi smo u Prijepolje došli oko 23 sata kada je zabava bila završena i kada  su mnogi otišli na počinak. Preostalo nam je jedino da pronađemo neko prenoćište”, prisjeća se naš sagovornik.

Drugu genraciju kajakaša činili su Ipko Kasumović i Sabro Šabanović koji je bio predsjednik Kluba. Njih dvojica su sedamdesetih godina organizovali izgradnju moderne zgade za potrebe KK na ušću Lješnice u Lim, gdje je omogućen smjetaj  za 50-ak kajaka. Osim prostorije za kajake i drugu opremu,  zgrada je imala kancelarije, sanitarni čvor, kabine za tuširenje…

Iz toga vremena  ostalo je u sjećanju gostovanje kajakaša  iz italijanskog  Barija  s kojim su bjelopoljci  dugo godina sarađivali, gostujući  jedni kod drugih, navodi Stanić.

“Prilikom jednog takičenja od Zatona do Bijelog polja, na cilj je prvi stigao Fudo Čokrlija, potom Aleksandar Stanić, teći je bio ponovo Bjelopoljac, kao i četvrti i peti, dok Italijana nigdje ni na vidiku. Odmah smo krenuli u potragu za njima i u Rakonjama  sreli čovjeka koji nam je kazao da se prvom  od njih polomio čamac nakon udara u stijenu,  a ostali su  pristizali i iskrcavali   se na  obalu. Nakon  što su se presvukli  i osušili, organizovali smo susret sa njima i  i svečanu dodjelu diploma, uz asistenciju jedinog  kakvog - takvog poznavaoca italijanskog jezika,  Zuhda Spahića. Njegovo oskudno znanje italijanskog datiralo je  iz doba okupacije i boravka Italijana na ovim prostorima.  Zahvaljujući  na gostoprimstvu i  završenom takmičenju Italijan je pričao brzo i nerazumljivo,  tako da je Zuhdo malo toga uspio da shvati.  Upitan da prevede, Zuhdo reče: “Kaže, Šućur Allahu da smo svi ostali živi”. Taj Zuhdov prevod sa italijanskog do danas se prepričava”, priča Stanić.

U vrijeme ratnih sukoba devedesetih,  Klub je prestao sa radom. Negdje 2000. godine krenulo se  u njegovo  obnavljanje.

“ Prikupili smo nekoliko starih kajaka, nekoliko  kupili, a dva  smo  dobili od  ekipe Ušća iz Srbije. U međuvremenu je formiran Kajakaški savez CG  gdje smo se ubrzo uključili i registrovali  pod nazivom Lim. Bili smo dio svih takmičenja u Crnoj Gori, uključujući i tradicionalni crnogorski maraton  na kojem je na stazi od oko 30 kilometara prije dvije godine pobijedio Mersid Kajević”, kaže   obnovitelj kluba.

Bjelopoljski kajakaši  su nerijetko  učestovali u spašavanju ili pronalaženju utopljenika, a bili su i  među prvim spasiocima učenika iz Bugarske koji su prije nekoliko godina autobusom sletjeli u hladne talase Lima, priča Mirko Stanić, očigledno zaljubljen i u brzake Lima i u izazovne draži kajakaškog sporta.

 Vukoman  Kljajević, Radio Crne Gore