UPLOVIO U PENZIONERSKU LUKU

Pustolov iz Polja mojkovačkih

Tokom decenija radnog vijeka Vlado Zindović obišao čitav svijet na brodovima Jugookeanije, pa u svom rodnom Mojkovcu uplovio u mirnu penzionersku luku.

Svaki put kad raširim mapu svijeta, što je u ove moje penzionerske dane sasvim prigodna razonoda, uvijek se iznova iznenadim. U koju god iole značajniju lučku tačku da se zagledam, ili metropolu – bio sam tamo! Isto je i ako zagrebem po onome što je ostalo od starih civilizacija. I tamo sam stizao. Vidio sam tragove drevnih naroda Južne i Sjeverne Amerike, Egipta, Azije...., ovako počinje svoju životnu priču Vlado Zidnović iz Polja mojkovačkih od kako je 1952. godine krenuo u Višu pomorsku školu u Kotoru.

Nakon završene škole postao je pomorac, radiotelegrafista, oficir trgovačke mornarice, na brodovima velike Jugoslavije, na kojima je plovio punih 35 godina.

Uspio je kaže, čak pet puta da oplovi, u punom krugu, oko naše planete. Znate, za puni, neprekinuti krug brodom mnogo toga treba da se poklopi, mora da vam se posreći, podsjeća Zindović.

"Za 35 godina plovidbe, protkane elementima turističkog putovanja, posjetio sam 130 država,vidio raznog svijeta, napio se vina i nagledao žena. Krstario sam svim morima i okeanima, od Japana do Aljaske, od Novog Zelanda do Sankt Peterburga. Prošao sam RT Horn, Kukov moreuz, Magelanov prolaz, najsjeverniju luku svijeta Murmansk (Rusija), prošao sve i svašta", priča naš sagovornik.

Od 35 godina mornarskog života, Vlado je 25 proveo u plovidbi a deset sa porodicom. Živio je, kaže, tri života, jedan na brodovima, drugi u Kotoru i treći u rodnim Poljima, u kojima, od 2000. godine kada se penzionisao, provodi ljeta. Tu mu je, tvrdi, nekako najljepše.

"Valjda me vuku korijeni. Mada, priznajem, kad god se spuštam niz Brajiće, prema Kotoru i moru, srce mi zaigra. Ja i danas plovim, u snovima doduše", priča sa sjetom Vlado.

Kao i svaki mlad čovjek, poslije odsluženog vojnog roka i on je želio da nastavi školovanje. Upisao je Višu komercijalnu u Peći i bio tamo samo do Nove godine kada se sreo sa komšijom Milovanom Grdinićem koji mu je rekao da u Kotoru ima Viša pomorska. Od tada Vlado je imao samo jedan cilj – upis u tu kotorsku školu. Tako je ubrzo, čobanče sa mojkovačkih livada, kako kaže za sebe, uplovilo u svijet pomoraca.

Brodom starim tek godinu dana krenuo je put Kine, čime su započela njegova dugotrajna lutanja svjetskim morima i okeanima. Supruga Nada ga je, kako navodi, kao Odiseja njegova Penelopa, strpljivo čekala.

Plovidbu je počeo u Veneciji, odakle je brodom stigao do Rijeke, kako bi preuzeli teret za ajmnogoljudniju zemlju planete. U to vrijeme bila je teška politička situacija u svijetu. Ratovali su Egipat i Izrael, a Amerika sa Vijetnamom. Ovaj prvi sukob odredio je plovnu rutu.

"Morali smo ići oko Afrike, pored Rta Dobre nade, umjesto Sueckim kanalom. Mjesec dana smo zbog tog potrošili. Do Kine smo putovali dva mjeseca. U Indijski okean smo uletjeli u ljetne monsune. Dobro su nas zalili i protresli", sjeća se Zindović.

Sjeća se i neprijatnosti na koju su naišli ploveći pored ratnog haosa u Vijetnamu.

"Amerikanci su kontrolisali svaki brod koji je tuda plovio, kako bi spriječili doturanje oružja Vijetnamu. Oni su davali dozvole za plovidbu. Tada smo bili u istinskoj opasnosti. Dobili smo, preko radio - stanice, koridor kojim možemo ploviti, i to vrlo precizno. Da smo samo metar odstupili od njega, potopili bi nas. Prošlo je od tada preko 45 godina, ali se još uvijek dobro sjećam lica kapetana Ružića iz Rijeke. Bio je uplašen i uznemiren, bojao se da ja, kao početnik, ne pogriješim koordinate. Dok smo plovili tom zonom, pratili su nas razarači i torpedni čamci a odozgo su nas nadlijetali helikopteri. Na kraju, sve se dobro završilo, nijesam skrenuo sa dozvoljene linije kretanja", s ponosom priča Odisej iz Mojkovca.

Kaže da mu je jedna od dražih ali teških uspomena iz pomorskog života vezana za Indiju.

"U martu1982. godine uplovio sam brodom 'Herceg Novi' u indijsku luku Bombaj. Dođe na brod neki trgovac da nas snabdije hranom. Kada je čuo da je to jugoslovenski brod pozvao je oca, a on mi je sa neskrivenim ponosom pričao kako je kao vodič i dio velike pratnje pokazivao Titu znamenitosti Bombaja, u vrijeme njegove posjete toj luci. Pričao je o tim događajima sa posebnim žarom, smatrajući te kontakte sa Maršalom dovoljnim da mu pripadne pravo da bude naš prijatelj.

Sljedećeg dana prebacili smo se čamcem na ostrvo Elefant (slon). Tamo se nalazila ogromna pećina. Za Induse je ona bila sveto mjesto, jednako značajno kao Meka za muslimane. U toj pećini im se, navodno, prvi put javio bog Šiva. Bila je puna reljefa, crteža i skulptura, sa mnogo odaja. Sve je bilo od glatko obrađenog kamena. Znao sam da je sve to dosta staro i pitao sam se kako su to uspjeli da urade, ali sam ostao zaprepašćen kada nam je vodič ispričao da je pećina obrađivana mnogo prije Hrista, i da je sve tesano i glačano kamenom i alatom. Kako im je uspjelo niko nije znao i to je ostala misterija i do današnjih dana" , ređa sjećanja Zindović.

Za pamćenje je i jedno od težih putovanja Iz japanske luke Muroranu, gdje su ukrcali željezo za Istanbul, za izgradnju mosta na Bosforu, koji će spojiti Evropu i Aziju.

"Bilo je to prvo željezo koje je stiglo za izgradnju mosta. Išli smo opet oko Afrike. Kod Rta dobre nade talasi su nam potpuno prekrili brod. Trajalo je to, čini mi se, čitavu vječnost. Kada sam pomislio da ću vječno tu ostati, brod sa 35 000 tona željeza ipak je nekako isplovio na površinu, pobijedivši velike talase. Tada sam se prvi i zadnji put uplašio za sopstveni život. Pomislio sam: odoh a ne viđoh tek rođenog sina", sjeća se sagovornik.

Među lijepim uspomenama izdvaja posjetu NASI – Američkoj agenciji za istraživanje svemira u Meksičkom zalivu, između Hjustona i Galvestona.

Bio sam u Sali za vježbanje astronauta, upoznao se sa Nilom Armstrongom, čovjekom koji je prvi kročio na Mjesec, vidio letilicu "Apolo 11" i kamenje što su ga astronauti donijeli sa mjeseca, hranu koju su jeli, "Omega" sat, koji su nosili u svemir, žilete koje su upotrebljavali .....

Brodom "Tivat" uplovio sam u dvije južnoameričke metropole: Buenos Aires i Rio de Ženeiro, grad sambe i karnevala, niže priču mojkovački radiotelegrafista.

"Rio je jedan od najljepših gradova svijeta. Sav je u brežuljcima između kojih se protežu prostrane avenije. Iznad obale mora uzdiže se nacionalni park "Tužuka". Na njenom vrhu, na 710 metara visine, caruje Krkovado, kip Hrista spasitelja. Do njega vodi uspinjača. Sa platoa ispred spomenika puca veličanstven pogled na grad.... Statua Hrista Spasitelja podignuta je 1931. godine. Visoka je 38 metara i teška preko 1000 tona. Sa spomenika Isusu vidi se i najveća favela – siromašna ćetvrt na svijetu. Rio je čuven po plažama. Tu su Botafogo, Flamengo, Panema i najljepša od svih – čarobna Kopakabana", kaže Zindović.

Sjeća se dolaska u Njujork gdje nije uplovio u jednu od najvećih luka na svijetu već u sporednu, u Bruklin.

"Stigli smo noću ploveći Hadsonom i Ist Riverom, i tako napravili krug oko srca Njujorka. Da smo uplovili danju mnogo manje bi se oduševili. Njujork je prava atakcija noću. Ne može se opisati spektakularna igra boja reklama i drugih svjetlosti velegrada. Bruklin sam zapamtio ne samo zbog te čarolije boja već i zbog jedne neprijatne nezgode. Tamo sam, naime, ostao bez troje pantalona. Pođem ti ja u grad, iako je grad svud oko mene, i to u dio krcat buticima i raznim radnjma. Pogledam sve fino, dopadnu mi se jedne pantalone i kupim ih, dopadnu se druge, kupim i njih, tako i treće i tu se zaustavim. Ostavim svo troje kod jednog šnajdera, da ih malo skrati, i tu napravim veliku grešku. Nijesam uzeo adresu radnje računajući da ću je ja, čovjek koji je prošao čitav svijet, lako naći. Uzaludno sam je tražio nekoliko dana. I kada sam digao ruke od pantalona, stražar na kapiji luke, koji je čuo za moj slučaj, predloži mi da njegov prijatelj za 20 dolara pokuša sa mnom u autu da pronađe šnajdera. Poslije nekoliko sati lutanja pronađemo prodavnicu i ja tako dođem do svojih pantalona", priča svoje zgode Zindović.

Rt Horn pomorci poznaju kao najnemirniji dio vodenog svijeta planete. Tamo duvaju snažni zapadni vjetrovi, jake struje a talasi na uzburkanom moru dostižu i do 20 metara visine. Sa svim tim suočio se i Bokelj Ivo Vizin iz Prčnja, prilikom puta oko svijeta sa jedrenjakom "Splendido", kada je 1852. godine prošao Rt Horn. On je plovio, kaže Vlado, opasnijom stranom.

Nakon našeg srećnog i laganog prolaska kroz najnemirnije vode svijeta, uplovili smo u brazilsku luku Santos gdje smo ostali neko vrijeme, pa krenuli ka američkoj luci Norfolk.

Bio je i u najsjevernijoj luci na svijetu – Mormansk u Rusiji, čime je pored šest kontinenata i Antarktika u svoj pasoš upisao i ovu polarnu luka na Arktiku. Kroz Bermudski trougao prolazio je nekoliko puta i nije imao loših iskustava, kaže da je sve predimenzionirano i da, prema njegovim iskustvima, taj prostor nije ni izdaleko opasan kako se u javnosti često prestavlja.

Na kraju, kaže da je život pomoraca težak kao planina, ali da ima i prlijepih trenutaka. Zahvaljujući poslu radiotelegrafiste obilazio je svijet bez pare i dinara sve do 2000. godine kada je nova tehnologija ugasila staru službu radiotelegrafiste.

Tako je Vlado Zindović bio posljednji radiotelegrafista na brodovima Jugookenije, nakon čega je uplovio u mirnu penzionersku luku.

Vratio se rodnom Mojkovcu, odakle je prije pet decenija pošao u svijet. Sada tamo živi treći život sa svojom "Penelopom" iz Kotora, koja je pored svog Vlada zavoljela i mojkovačka Polja, gdje u tišini uživaju dok ispraćaju i dočekuju unuke, prisjećajući se burnog života daleko od kopna.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore