DAN NOVINARA

Duh slobode s Cetinja

"Zarad duha slobode i nezavisnosti narodne, koji lebdi pred nama, a kojijem će i 'Crnogorac' služiti, zarad našega ujedinjenja narodnoga, od prijeke nam je potrebe danas međusobno poznavanje stanja i snage naše i bratska uzajamnost".

Crnogorska žurnalistika počinje - 23.januara 1871. godine, kada je, na Cetinju, odštampan prvi broj crnogorskog lista „Crnogorac“. Kao „neđeljni politički list“, izlazio je na četiri strane( formata 13x46 cm). Tokom 1871.godine izašlo je 48 brojeva, u 1872.godini 52, a 1873.izašlo je šest brojeva. Imao je istoimeni književni dodatak, i to je bio prvi književni list u Crnoj Gori. Njegova redakcija nalazila se u hotelu Velika Lokanda, a štampala ga je Državna štamparija. Urednik lista bio je novinar i književnik Simo Popović porijeklom iz Srema, a vlasnik i izdavač Jovan Sundečić, književnik iz Zadra, u to vrijeme sekretar knjaza Nikole. Obojica, dakle, “izvanci”. Iako je formalno imao nezavisnog izdavača, faktički je bio zvanični list državne vlasti i jedan od organa Ujedinjene srpske omladine.

Bilo je najavljeno da će izlaziti pod imenom “Glas s Cetinja”, ali je ime u zadnji čas promijenjeno u “Crnogorac” (U pozivu na pretplatu, u prvom broju, stoji: “Evo u ime božje i prvog broja lista sa Cetinja, a ne kao što je javljeno ‘Glas s Cetinja, nego pod dičnijem imenom ‘Crnogorac’). Utemeljivač lista, Simo Popović, u prvom broju objavio je program lista, sa motivom:”Da bi dakle stvorili priliku, da bolje pozna Crnu Goru strani svijet, koji često grube neistine donosi o njoj, a i našemu svijetu, koji živo osjeća potrebu tu, izlaziće od novog ljeta na Cetinju nov i prvi list za politiku i književnost pod imenom ‘Crnogorac’. Zarad duha slobode i nezavisnosti narodne, koji lebdi pred nama, a kojijem će i ‘Crnogorac’ služiti, zarad našega ujedinjenja narodnoga, od prijeke nam je potrebe danas međusobno poznavanje stanja i snage naše i bratska uzajamnost.- A da bi ‘Crnogorac’ doista bio vjeran tumač osjećanja i stanja našega naroda, donosiće mimo članaka o važnijim događajima svjetskijem i pitanja koja se tiču našega naroda još i uvijek pouzdane dopise iz sviju krajeva u kojima on živi, i to baš iz onijeh krajeva naše podjarmljene braće, iz kojijeh su naši listovi bili najmanje izvještavani”. List je, takođe, “s bratskom ljubavlju” pratio događaje u Srbiji i “sve pojave u narodnom životu naše i ostale braće slovenske”.

Kako je u zemlji broj saradnika bio veoma mali, većinu članaka pisali su Popović i Sundečić. U svakom broju na prvoj strani najčešće su objavljivani politički komentari, koji su se odnosili na budućnost Osmanlijskog carstva na Balkanu, položaj srpskog naroda, kao i na ciljeve državne politike Crne Gore.Tako se u “Crnogorcu” objašnjava da osim Crne Gore I Srbije, sve ostale srpske pokrajine nalaze se u tuđinskim rukama: Bosna, Hercegovina, Stara Srbija, djelovi su turske carevine I ropkinje su turskoga gospodstva. Dalmacija sa Dubrovnikom i Bokom Kotorskom, Lika sa Vojnom krajinom, Slavonija, Srem, Banat,Bačka, gdje živi oko milion Srba pravoslavne vjere, u granicama su austro-ugarske carevine.Pisano je da je azijatsko divljaštvo pritisnulo Srbina u Turskoj i opustošilo njegovu zemlju, dok Srbi u Austro-Ugarskoj imaju zakonsku zaštitu kao podanici carstva, ali nemaju prava kao narod. Crnogorci nemaju preče misli od nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. Jer, Crnogorci se ni poslije pada Srpskog carstva nijesu borili samo za svoju slobodu I nezavisnost, i svoje održanje, već i za oslobođenje svoje pokorene braće. Za Tursku se kaže da ne vrijedi ni sebi ni drugima. Ona je samo jedan teški kamen na patničkim grudima svojih hrišćanskih naroda, a na evropskom tijelu ona je crna izraslina, koja će Evropi sve dok se ova izraslina ne ukloni, samo nanosti bolove.

Kao prevashodno politički nedjeljnik, list je odigrao krupnu političku ulogu u revolucionisanju porobljenih balkanskih naroda protiv Turske. Njegove polazne ideološko-nacionalne karakteristike poklapale su se, kako govore analitize, sa idejama Svetozara Miletića, na bazi Macinijevih ideja, a bio je pod jakim uticajem socijalista Svetozara Markovića, Vasa Pelagića, Ljubena Karavelova i dr. List je prenosio vijesti iz Markovićevog “Radenika” i revolucionarne bugarske štampe, kojom je rukovodio Karavelov.

Najveći broj članaka u listu napisao je Popović, mada većinu tih tekstova nije potpisao. Uvodnike i podlistke Popović je pisao o važnim i revolucionarnim promjenama u Evropi: ujedinjenju Njemačke, Italije, francusko-pruskom ratu, Pariskoj komuni, panslovizmu. List je, kako ističe dr Niko S.Martinović, s entuzijazmom pratio život pariske komune i svojim podliscima donosio svježe reportaže iz crvenog Pariza. Još je zanimljivije to što je sve do kraja 1871.godine, i poslije pada komune, pratio sudbinu njenih junaka, izražavajući solidarnost sa njima. Od priloga posvećenih komuni i njenim akterima, posebno je zapaženo pisanje “Crnogorca” o držanju pred sudom junakinje pariske komune Lujze Mišel.

Osim što je iz broja u broj, pisao o komplikovanim i teškim prilikama na južnoslovenskim prostorima pod austrougarskom i turskom vlašću, zaoštravao tzv. istočno pitanje i podsticao potlačeni narod na ustanak, list je na naslovici objavljivao prigodne članke povodom istorijskih jubileja i značajnih godišnjica i zvanične stavove vlasti. Pisao je o zbivanjima u svijetu, a posebno o politici velikih sila. A u feljtonu objavljivane su pjesme (mahom Sundečićeve), pripovijetke i razne, većinom istorijske članke od Vuka Vrčevića, Milana Kostića, Vasa Pelagića i drugih. List je znatan broj pretplatnika imao je i van Crne Gore: iz Vojvodine, Boke Kotorske, Bosne i Hercegovine, Srbije. Tokom prve godine izlaženja imao je 703 pretplatnika, od kojih je na čitavu godinu pretplaćeno 236 čitalaca. Zbog oštrih stavova prema Austro-ugarskoj i Turskoj i njihovih zabrana da se rastura na njihove teritorije, “Crnogorac” je prestao da izlazi nakon 28 mjeseci. Posljednji broj izašao je 15. februara 1873. godine. Izašlo je 106 brojeva.

U istoriji crnogorskog novinarstva ovaj list svojom pionirskom ulogom smatra se kamenom-temeljcem i izvorom prvog reda za proučavanje istorije crnogorskog naroda. Dva mjeseca nakon zabrane Crnogorca na Cetinju je 23. aprila 1873. preimenovan u „Glas Crnogorca”.

Branko Vojičić