Objavila M.L.B.

PROSJAČENJE

Djetinjstvo na ulici

Uprava policije je prošle godine podnijela oko 60 prekršajnih prijava zbog prosjačenja, najčešće protiv roditelja prosjaka. Djeca koja prose izložena su pored prinudnog rada i seksualnom nasilju, a postaju i žrtve prodaje. Iako nadležni prepoznaju problem, put od institucije do institucije obično se završava tamo gdje je i počeo - na ulici.

Djeca bez djetinjstva smetaju nam dok ispijamo kafu, dok čekamo zeleno svjetlo na semaforu. Većina ih dolazi iz romske etničke zajednice, prinuđeni surovim životnim okolnostima da traže milostinju, po kiši, vjetru, vrućini, bosi i često gladni. To potvrđuje i raseljenik sa Kosova, Ali Rama. Kaže da, iako njegova djeca nikada nisu prosila, a neće, napominje, ni unučad, razumije da nužda zakon mijenja.

“Mislim da to nije u redu, ali pošto mi imamo imamo po šestoro, sedmoro djece, a socijalno davanje je malo za život, da je taj iznos veći mislim da ne bi prosili. Djeca su nam gola i bosa, naše dijete isto želi da ima”, navodi Rama.

Ozbiljna je priča o dječijem prosjačenju, pa se njome intezivno bavi institucija Zaštitnika ljudskih prava. Sveobuhvatno istraživanje prije osam godina i preporuke koje su tada dali nadležnim institucijama važe i danas. Za Dušku Šljivančanin to znači samo jedno.

“Mi kao sistem nismo još uvijek našli prave odgovore da pomognemo toj djeci. Ono što smo tada zaključili i što je veliki problem je što naši nadležni organi nemaju sinhronizovane baze podataka”, navodi Šljivančanin.

Da prosjačenje vodi u lanac organozovane prodaje djece prepoznaje i kancelarija za borbu protiv trgovine ljudima, čiji direkor Zoran Ulama tvdi da je Crna Gora ipak uradila dosta da se odmakne od, kako kaže, tog “starog zla”.

“Istina, naš trud i naše zalaganje su u sjenci zbog malog broja identifikovanih žrtava. To nije samo naš problem, to je problem svih zemalja regiona i mi smo u tom pravcu preduzeli niz aktivnosti da ih riješimo. Naša procjena i istraživanje su pokazali da su djeca prosjaci najviše eksploatisana ili podsticana od svojih roditelja”, navodi Ulama.

Problem maloljetničkog prosjačenja očigledno odavno prepoznaju svi. Još važnije je da ga prepoznaju operativici u sprovođenju zakona, policija, centar za socijalni rad i obrazovne ustanove. Aktuelan je slučaj djevojčice, koju je otac prisiljavao na prosjačenje. Izbjegla je da bude žrtva trgovine ljudima, a protiv oca je podnijeta krivična prijava.

Zakonom o javnom redu i miru predviđene su kazne od 30 do 200 eura za osobe koje prosjače.

“Prosjačenje se u praksi javlja i kao krivično djelo i kao prekršaj. Obično se prijave podnose protiv roditelja zbog zanemarivanja djece. Važno je napomenuti da se protiv djece koja prose nikada ne podnose ni prekršajna ni krivične prijava, već se djeca u svakom ovom slučaju tretiraju kao žrtve”, saopšteno je iz Uprave policije.

Marija Popović iz podgoričkog Centra za socijalni rad, kaže da godišnje imaju oko 15 prijava za skitnju i prosjačenje.

“U Podgorici imamo prihvatnu stanicu u centru "Ljubović", gdje se djeca smještaju privremeno do pronalaska porodice. Otvara se slučaj koji se vodi u Centru za socijalni rad, gdje se pristupa svakom djetetu pojedinačno. Pravi se procjena porodice i plan rada sa djetetom, obavezna je procjena roditeljskih kapaciteta čije dijete skita i prosjači”, navela je Popović.

U insitituciji Ombudsmana, međutim, tvrde da se mali prosjaci kod nas kvalifikuju, ipak drugačije. Duška Šljivančanin kaže da se ta djeca često evidentiraju kao maloljetni delikventi i prestupnici.

“Ona su prije svega žrtve okolnosti i nisu krivi što su na ulici. Percepcija je potpuno poremećena, a nemamo ogovor niti da istražimo uzroke, kamoli da djeci zaista pomognemo u nekoj reintegraciji ili resocijalizaciji, kada se već zateknu na ulici”, poručila je Šljivančanin.

NVO “Koračajte s nama” na području Podgorice identifikovala je oko 20 djece koja redovno prosjače na ulicama. Elvis Beriša kaže da se put od institucije do institucije obično završava tamo i gdje je i počeo - na ulici.

“Pozivali smo policiju i prijavljivali prosjačenje, ali su nam odgovarali da nemaju adekvatnu instituciju za smještaj djece. Sa druge strane, Centar za socijalni rad dok pronađe roditelje zadržava dijete u “Ljuboviću”, a kad se pojave otac ili majka, dijete se vraća kući i roditelji ga opet tjeraju da prosi”, naveo je Beriša.

Djeca koja prose izložena su prinudnom radu, seksualnom nasilju, a postaju i žrtve prodaje.

Jedna od ideja nevladinog sektora je da se otvori prihvatilište za djecu prosjake i njihove roditelje po uzoru na zemlje regiona.
Ako je, kako izreka kaže, cijelo selo potrebno sa se podigne jedno dijete, tada je neophodan napor cijelog društva da najmlađe zaštiti od svih vrsta zlostavljanja, pa i prisilnog prosjačenja.

Ljiljana Brnović, TVCG