[ Maša Mališić Ljumović ]

NEOPHODNA ULAGANJA

Skromni uslovi, a dobra njega djece u Institutu Igalo

Dječije odjeljenje Instituta “Dr Simo Milošević” u Igalu od početka godine do novembra primilo je na rehabilitaciju oko 1.200 djece, saopšteno je Portalu RTCG iz te institucije. Iako rade u veoma skromnim uslovima, sa samo 11 terapeuta, još se mogu pohvaliti da svojom stručnošću privlače pacijente iz razvijenijih zemalja.

Institut u Igalu, slamka je spasa mnogim roditeljima djece sa smetnjama u razvoju i drugim zdravstvenim problemima u Crnoj Gori. Izmučena lica majki sa djecom u invalidskim kolicima i briga u pogledima onih koje su svoje bebe dovele kako bi ih ojačale za prvi korak svakodnevica su u hodnicima Dječijeg odjeljenja. Mračne hodnike i stare zidove osvježi srdačnost osoblja i ljekari, koji s poštovanjem i velikim znanjem posmatraju svoje male pacijente. Većina roditelja smatra da nakon rehabilitacje njihovi mališani odlaze kući bolji i jači. To pokazuje i podatak o broju najmlađih pacijenata, a kojih je oko hiljadu svake godine.

Ni 2018. nije izuzetak. Do prvog novemra na Institutu je boravilo 767 djece, dok se ambulantno liječilo 483. 

Specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije, doktorka Sonja Vasić, koja na Dječijem odjeljenju radi već 40 godina, za Portal RTCG kaže da 50 odsto njihovih pacijenata dolazi po osnovu dijagnoze cerebralne paralize, 9 odsto zbog kombinovanih smetnji, 21 odsto zbog ortopedskih stanja, 7 odsto zbog miopatija, 6 odsto zbog kongentinatlnih anomalija i 5 odsto zbog kardiopulmonarnih oboljenja.

Upoređujući zdravstvenu njegu i zdravlje djece s početka karijere i danas, doktorka Vasić kaže da su nam djeca zdravija, naprednija, brže počnu da puze i govore. Smatra i da se danas mnogo bolje radi sa prijevremeno rođenim bebama.

“Poboljšana je njega prerano rođene djece i ishod je mnogo bolji, u manjem broju se dešava cerebralna paraliza. Ranije počinjemo sa fizikalnom terapijom i kada se desi da mozak bude oštećen, jer to je nešto što ne možemo u stoprocentnoj mjeri da spriječimo, ta klinička slika cerebralne paralize sada je bolja, lakša, lakše su forme.”

Pored fizikalne terapije, najmlađi pacijenti u Institutu liječe se koristeći bazen, terapijske kade (biserna kada, kada za podvodnu masažu), kabine za primjenu peloida i tuševe.

Priznati stručnjaci, ljekovita voda i blato u Igalu, privlače i strance. Doktorka Vasić kaže da su najčešći pacijenti iz Rusije, zatim sa Kosova i Bosne i Hercegovine, kao i naši gastarbajteri iz Zapadne Evrope.

“Ruska djeca, kako sam mogla da saznam od nekih pacijenata iz te zemlje, dolaze zato što kod njih u nekim djelovima nije posvećeno dovoljno pažnje ranom tretmanu djece. Ovdje dobijaju mnogo bolji kvalitet te rane rehabilitacije, naročito djece sa cerebralnom paralizom. To ih privuče, kao i more, klima, koja je jako važna. Takođe nam dolaze i djeca sa Kosova iz istih razloga kao iz Rusije, samo što je kod njih problem još izraženiji. Kod njih imaju kasno dijagnostifikovanje, nepostojanje dobrih fizioterapeuta”, kaže doktorka Vasić i dodaje:

“Često dolaze i naši gastarbajteri zato što u zemljma Zapadne Evrope, gdje oni obično rade, više se akcenat stavlja na socijalizaciju i inkluziju, odnosno na uključivanje u škole i svakodnevni život, a ne samo na fizikalni tretman. Roditelji djece sa smetnjama uvijek imaju osjećaj da bi dijete bilo bolje ukoliko bi više vježbalo, tako da jednako pažnje daju i toj inkluziji, a za više vježbi izdvoje sredstva i plate rehabilitaciju u Institutu.”

Međutim, ono što zabrinjava je vidan disbalans u odnosu broja zaposlenih i korisnika, kao i loši prostorno-tehnički uslovi koji mogu dovesti do pada kvaliteta i rejtinga dječije rehabilitacije u Institutu.

Doktorka Vasić pamti zlatne dane, kada su djeca imala svoju zgradu u okviru Instituta, koja im je, kako kaže, bila prilagođena od ulaza do krova. Ona trenutno propada, dok su najmlađi pacijenti smješteni na devetom i desetom spratu Prve Faze u kojoj borave i odrasli.

“Institut za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Simo Milošević” imao je privilegiju da od 1964. do 1997. godine za svoj rad sa djecom koristi  poseban objekat. Tada smo pokrivali polovinu nekadašnje Jugoslavije. To su bili BiH, Srbija, Makedonija i Crna Gora.  Odjeljenje je raspolagalo blokom za kinezi i balneo terapiju.  Sala za vježbe je bila odlično opremljena. Postojao je unutrašnji bazen prilagođen dimenzijama dječijeg uzrasta sa dizalicom za transfer nepokretnih pacijenata, terapijske kade, kabine za primjenu peloida i tuševi. Vježbe disanja su se odvijale u okolnom parku koji je prirodno bogat aromatičnim isparavanjem crnogorične šume. Postojao je poseban blok za respiratornu terapiju. Elektro i radna terapija odvijali su se u zasebnom prostoru sa najsavremenijim aparatima za ono vrijeme i ostalom opremom koja je bila prilagođena dječijem uzrastu. Odjeljenje je imalo svoju plažu gdje se u moru odvijala hidrogimnastika i obuka plivanja. Na odjeljenju je postojala škola za uzrast od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, dok su starija djeca koja su ostajala duže na liječenju pohađala  gradsku školu”, prisjeća se doktorka.

Uprkos svim prednostima Dječije odjeljenje je, zbog krize, zatvoreno 1997.

“Ova odluka dovela je do privremenog stavljanja Dječijeg odjeljenja van upotrebe što traje 20 godina i što je dovelo do propadanja zgrade i devastiranja inventara. U upotrebi je dio prizemlja gdje pod uslovima, koji ne zadovoljavaju minimalne standarde za rad obrazovne ustanove,  funkcioniše istureno odjeljenje osnovne škole do 4. razreda i  NVO roditelja djece sa smetnjama u razvoju”, objašnjava Vasić.

Smatra da postoji način da se djeci obezbijede bolji uslovi liječenja u Igalu i da vrijedi uložiti u zgradu koja ima i kulturnu vrijednost.

“Ono što mi se čini da se moglo uraditi je prenamjena takve jedne, Bogom dane zgrade i njene okoline. Ne vidim zašto se ne bi napravila prenamjena unutar koje bi ostao određeni kapacitet samo za rehabilitaciju, jer djecu koja imaju određene probleme ne treba da odvajamo od djece koja nemaju. Mogli smo napraviti centar za inkluzivni pristup rehabilitaciji i zadovoljiti potrebe i djece sa smetnjama i one koja nemaju smetnje te vrste. Sada, kada ubrzo treba da prestanem da se bavim ovim poslom, ostaje mi kao neka žal, da se  nije mogao naći način korišćenja jednog ovakvog kapaciteta koji propada”, kaže Vasić.

Kada je riječ o budućoj privatizaciji Instituta, ona ističe da  država na neki način treba da zaštiti interes djece.

“Sa kim god država bude ubuduće pregovarala, uvijek treba da ima na umu interes svoje najmlađe populacije.  Mislim da država treba da uloži I na neki način valorizuje jedan kapacitet koji već postoji i koji sada više nije u stanju da funkcioniše bez ulaganja. Tu se može mnogo toga uraditi da bude finansijki isplativo. Ne može me niko ubijediti da se ne može naći finansijski isplativ model, koji je ujedno i koristan za djecu. Samo treba da se razmišlja šire, o natalitetu, o kvalitetu života budućih generacija, o kvalitetu života majki, djece i budućih roditelja.”

Kaže da u krajnjem slučaju, lokacija ovog objekta, njena građevinska i kulturno istorijska vrijednost ne smije pripasti nikom drugom osim djeci.

“Djeci sa ili bez smetnji. Djeci Crne Gore. Svaki udar u njene zidove je udar u natalitet, u vjekovnu tradiciju Crne Gore da brine o nejači. Po tome smo bili slavni i zato su od djece rađane u teškim uslovima izrastali visoki i zdravi junaci i visoke i lijepe djevojke. Treba da brinemo o djeci onako kako su nam preci ostavili, a ne na papiru i ne samo o svojoj. Slika zarasle bajkovite ljepotice u sred Igala treba da zabrine svakoga ko nepristrasno razmišlja o budućnosti ove zemlje”, kaže doktorka Vasić dodajući da bi za nju najveći poraz bio da na tom mjestu jednog dana ugleda hotel.