Objavila M.L.B. [ Pobjeda ]

DELINKVENCIJA

Kad zataji porodica i društvo ispašta

Resocijalizacija maloljetnih delinkvenata daje rezultate, ali ne odmah i nikakve magične. Najveći uspjeh je kada usvoje radne navike, prihvate obaveze i poštuju norme i pravila ponašanja.

To su iskustva stručnjaka Centra "Ljubović", ustanove socijalne i dječije zaštite koja se bavi institucionalnom zaštitom (nezavodskog tipa) djece sa problemima u ponašanju.

Prema njihovim riječima, većina onih koji prođu proces resocijalizacije nema struktuirano vrijeme, ne znaju kad treba ustati, ići u školu, praktikovati određene aktivnosti. Oni, uglavnom, sve uče od nule.

Priča o resocijalizaciji maloljetnih delinkvenata, odnosno dolazak maloljetnih prekršilaca u ustanovu zavodskog tipa je ipak poraz društva, potvrda da smo zakasnili. Ukazuje da je bitan proces izostao, ili u najvećem broju slučajeva nikada nije ni počeo.

''Ljudi zaboravljaju da je smještanje u ustanovu posljednja solucija, kada su već propuštene mnoge šanse, propušteno da se na adekvatan način pristupi djetetu, od vrtića, familije, škole'', priča koordinatorka vaspitnog rada u "Ljuboviću", specijalna pedagoškinja Sonja Dragojević.

Dragojević navodi da trenutno u "Ljuboviću" boravi 17 korisnika, prosječne dobi oko 15, 16 godina mada dolaze i nešto mlađi i stariji. U ustanovi funkcioniše, kako objašnjava, jedna organizaciona jedinica. Ona je namijenjena smještaju djece, koje nadležni sudovi usmjere na smještaj do okončanja pripremnog postupka, odnosno dok je sudski postupak prema maloljetnim licima u toku i djece koja se nađu u kretanju bez nadzora roditelja ili staratelja prema procjeni centara za socijalni rad (dok se ne nađe neko trajnije rješenje, odnosno trajni oblik socijalne i dječje zaštite).

Nakon tog perioda djeca koja ostaju u ustanovi prelaze na institucionalni smještaj, koji uključuje internatski 24-časovni život u ustanovi, odakle se školuju, idu na radnu praksu i zapošljavaju.

''Boravak u ustanovi organizovan je po svim pravilima koja simuliraju neki prosječan porodični život'', navodi Dragojević.

Obično i njihovi roditelji imaju iste probleme

Govoreći o dijagnostici maloljetnika koji prođu kroz ovu ustanovu, psihološkinja Ana Kulić ističe da se u najvećem broju slučajeva radi o poremećajima u ponašanju u vidu impulsivnosti, agresivnosti, emocionalne i socijalne nezrelosti. Ovi problemi se, kako objašnjava, ispoljavaju na razne načine, razbojništvom huliganstvom, pljačkama i sl.

''Imamo djecu koja imaju od 15 do 17 godina, ali su emocionalno i socijalno na stepenu predškolaca. Kada pogledate njihovo odrastanje možete da shvatite zašto je to tako. Oni su vaspitno zapušteni, obrazovno vrlo često, skoro da nikada ni nijesu išli u školu, odrastali su na ulici, bez pažnje, brige i ljubavi'', objašnjava Kulić.

Često se u ovim slučajevima, po njenim riječima, može govoriti o transgeneracijskom prenosu poremećaja u ponašanju, pa obično i njihovi roditelji imaju iste probleme.

''Veliki procenat slučajeva djece koja dođu kod nas imaju roditelje koji imaju iste probleme, ili su zavisnici, imaju agresivna ponašanja, neki su u zatvoru. Djeca kod kojih postoje genetske predispozicije da razviju određena ponašanja, a zatim rastu u okruženju koje ih ne stimuliše na pravi način, neminovno je da oni razviju takve oblike ponašanja'' – objašnjava psihološkinja.

Govoreći o vrstama i metodama rada u okviru individualne i grupne terapije Kulić izdvaja rad savjetodavnog kluba ,,Ljubović“ u okviru koga se kroz razgovor i potom principom roll playa obrađuju ključne životne teme, razgovara se o agresiji, bijesu, o načinu rješavanja konflikata.

''Djeca u početku pokazuju otpor, nikome nije prijatno da priča o nekim svojim bolnim životnim pričama. Dodatno, uvijek sumnjaju da vaše namjere nijesu dobre, čak su i paranoidni, ali uz adekvatan rad polako se oslobađaju. Čim jedan korisnik počne da iznosi detalje iz svog života, to oslobađa druge i onda se nadovezuju i širi se priča. Ključna stvar je da ih vi razumijete, da ih ne osuđujete, jer su oni naviknuti na osuđivanje i uvijek im je početna pozicija da ćete ih i vi osuditi'', objašnjava sociološkinja.

Veliki broj povratnika

Kroz ustanovu, kako navodi, prođe i veliki broj povratnika, što ukazuje da često nije dovoljno to što se sa njima radi, te da ustanova treba da sarađuje sa drugim ustanovama i da se zajedno djeluje kako se povratnik ne bi vratio.

''Kada izađu iz naše ustanove, vraćaju se u isto društvo. Ti spoljašnji uticaji su uvijek dominantni i treba zajedno kod njih stvoriti sposobnost da se tome odupru '', kaže Kulić.

Štićenici ustanove nastavu pohađaju u lokalnim osnovnim i srednjim školama, najčešće po prilagođenom planu i programu IROP-u, ali to nije isključivo pravilo, već se procjena uvijek vrši pojedinačno.

Pedagoškinja Stanislava Šćepanović navodi da kada je u pitanju uključivanje štićenika u redovan školski sistem, ali i nakon što se završi proces resocijalizacije primjetna je snažna stigmatizacija sredine, koja odbija da prihvati ovu djecu kao dio zajednice.

''Dešava se da postoji bojazan roditelja za bezbjednost u školi, ukoliko je dijete iz naše ustanove tamo. Stigmatizacija je vidna na svim poljima. Radite kako bi svako dijete vratili u sredinu, ojačanog, ali je bitno i da sredina bude spremna da ih prihvati, na čemu treba raditi", ističe Šćepanović.