[ Objavio: I. P. ]

MRTVO DUBOKO

Niko neće kozu da čuva, svi bi telefon u ruke

Selo Mrtvo Duboko smješteno ispod surove planine Maganik, nekad (po popisu iz 1999. godine) bilo je vrlo živo sa preko 140 stanovnika. Danas je ostalo samo na četiri kuće.

Oni koji su ostali u njemu kažu da je život nekad ovdje bio mučan i težak, bez puta, vode i struje, ali da su se mještani slagali i družili, a u dugim zimskim noćima igrali stare igre kao što je tzv. igra "prsten", predmet koji su skrivali ispod kapa.

Danas kad imaju mnogo bolje uslove za život, kažu da je mučnije no što je bilo, samoća i pustoš. Odlazak ljudi stvara prazninu ne samo u prostoru već i u dušama onih koji ostaju. U selu je i stara škola koju pohađa samo jedan učenik.

U njoj radi i Dragana Bulatović (38) kao higijeničarka, udovica koja ima sedmoro djece i koja pokušava da ih kako kaže izvede na pravi put.

"Najstarije dijete ima 20, a najmlađe 12 godina. Samo su četiri kuće koje imaju stanovnike preko cijele godine, a bogami to su sve babe i djedovi. Turiste u ovom dijelu slabo srijećemo, idu oni u kanjon Mrtvice, a tako je i selo po toj rijeci i ime dobilo Mrtvo Duboko", kazala je ova mlada i lijepa žena koja nema namjeru da napusti selo.

TEŠKO JESTE, ALI DJECA SU OD POMOĆI

Ona se bavi stočarstvom, odnosno uzgaja 80 koza, krave, ovce, svinje. Teško joj jeste, kako kaže, ali i djeca pomažu. Dvoje djece završilo je školovanje u Podgorici i otišli su na primorje da rade. Dvojica mlađih dječaka uče u školi u Međuriječju.

"Teško je živjeti ovdje, ali za sad nemam drugog rješenja u ovoj staroj školi radim kao higijeničarka. Nešto dobijem dječijeg dodatka i to je to. Ali imam i nešto pomoći od Mitropolije koja je ovdje u blizini nas napravila manastir Kostrikovača. Zimi je baš teško pogotovo kad padne snijeg. Najveći problem je loš put. Do 10. novembra sa hranom se moramo snadbjeti, poslije nemamo kud", kaže sagovornica Dnevnih novina.

Nema, kako kaže Dragana, za sada namjeru da negdje drugo živi i pođe, niti će prodati imanje, iako joj je teško da sama vaspitava i školuje djecu. Izbora pak nema.

"Prodajem meso i kozji sir, cijena kilograma sira je šest eura ovdje, a skuplji je u gradu, samo su tri mjeseca, jun, jul i avgust kad sakupljam kozji sir i to po kilogram i po dnevno. Pečemo i rakije jer ovdje baš dobro uspijeva voće a i povrće, tako da se ove godine ispeklo oko 200 litara rakije i to dunje, šljive, jabuke i loze. No ni jednog litra ne prodadosmo jer ugostitelji bez tzv. 'markice' ne smiju da drže rakiju u svojim objektima zbog inspekcije. Da bih dobila tu 'markicu' procedura je vrlo komplikovana tako da to nijesmo mogli sebi priuštiti", pomirljivo kaže vrijedna planinka.

VUK IM ZAKLAO POLA BULJUKA OVACA

Nije rijedak slučaj da im do kućnog praga nabasa vuk koji je znao da prepolovi sve ono oko čega se muče preko cijele godine.

"Visočije iznad nas ima i divljih životinja, vukova i medvjeda... Sjećam se kad mi je bio muž živ odmah tu u susjednu kuću odemo da sjedimo kod komšije. Tor odmah u blizini, kad smo se vratili ovce se zavukle u kraj tora, mi mislili da im je hladno ili se uplašile. Kad sam ujutru ustala sedam mrtvih i 14 zaklanih i to sve jagnjad. Silajica je sve osvjetlja vala a mi bili u kuću udaljenu 20 metara od naše. Jedno jagnje je ponio i našli smo ga kod škole, i tu lovci naprave čekalicu za vuka, cijelu noć ostali, njega niđe, i ujutru se raziđu. A vuk odmah zatim došao i odnio ono jagnje. Vrlo je to pametna životinja. Mi od tada više nijesmo imali problema sa vukovima ali mještani ostali jesu", objasnila je Dragana.

U susjednoj kući, porazgovarali su i sa Granicom Bulatović, koja kaže da je cijeli svoj vijek od rođenja do sad provela u ovom selu podižući šestoro djece. Ljeti su stada izdizali na ispašu u podnožje Maganika. Do tamo je znala da pješači uzbrdo sa djetetom u kolijevci na leđima.

„Uprtim dijete u kolijevku do gore, a niđe izvora ni vode. Kad padne kiša, trčim da kupim kišnicu kako bi dijete okupala. A danas put kakav takav, ali ima struje, vode, što je osnovno za život, a u selu živa oka nema. Imam nešto imanja gore, sve bi dala na oglas ili dala Romima, samo da se neko naseli da ne ostane pusto. Imam 10 praunučadi, ali ni moja djeca ni oni ođe neće više. Šetoro djece sam ođe podigla. Đe sam ja mogla proć, nije moga ni konj ni magarac. Držala ovce, krave koze i svinje. Žale se da nemamo države, e imamo mimo ikad što je bila. Danas neće niko ni kravu ni kozu no oće telefon u ruke i to je najviše što mogu i što ih interesuje", s ogorčenjem priča Granica.

KATA IMA DOBAR VID, ALI JE NOGE IZDAJU

Ekipa Dnevnih novina posjetila je i najstarijeg stanovnika ovog sela, Katu Bulatović (88) koja od proljeća do pred samu zimu boravi sama ovdje, a onda ide kod sina u Podgoricu i malo kod kćerke u Kolašin.

"Mučan je naš život ođe bio, da ti pravo kažem. Svake muke je bilo, no sad sam najzadovoljnija. Puna kuća sa troje djece i šestoro unučadi i 13 praunučadi. Vid mi je još dobar pa pletem, ponešto se proda u Kolašinu. Vuna je prava i kupujem pređu. Pletem čarape, prsluke potkošulje. Čarape za jedan dan ispletem, a i potkošulju, prsluk za dan i po. Rukama sve mogu, no me izdaju noge i kičma me boli. Ođe mi je milije no iđe. Imam i baštu, sadim povrće i eto. A bogami fino mi je i kad odem kod sina i kćerke, a niko snahu nema, kao što je imam ja. Drži me, vala, ni da mi je šćer", ispričala je ova vitalna starica i pred polazak tutnula po jedne vunjene čarape da nam se nađu tokom zime.

U blizini sela je i pećina Vranštica o kojoj su pislale DN, a mještani smatraju kad bi se ona stavila u turističku ponudu Kolašina i selo bi živnulo. Dolazili bi turisti, a ponešto bi se i prodalo od domaćih proizvoda.