PJEŠKE OD NJEMAČKE DO GRČKE

"Crna Gora je Italija u malom"

Njemac Filip Kormos krenuo je 18. maja iz Drezdena za Grčku, i u tome ne bi bilo ničeg neobičnog da na 3.000 kilometara dugo putovanje nije krenuo – pješke. Zbog nesvakidašnjih kolica, u koja je smjestio najpotrebnije stvari, pažnju nam je 23. avgusta privukao na Sirogojnu, nadomak Zlatibora. Tada nam saopštava da će, prema sopstvenoj procjeni, za manje od deset dana doći i do Crne Gore. Našu zemlju odlučio je da posjeti kako bi uživao na Sea Dance Festivalu, budući da je, kako je rekao, veliki ljubitelj tehno muzike.

Na dogovoreno mjesto i na vrijeme Filip se u Podgorici pojavio svjež i odmoran, kao da danima ranije nije prelazio desetine kilometara.

Prvi susret sa Crnom Gorom, nakon što je obišao susjednu Srbiju, bio mu je u Pljevljima. Obišao je Đurđevića Taru, Durmitor i Žabljak, odakle se preko Nikšića i Podgorice „spustio“ do mora.

O našoj zemlji i Balkanu nije znao ništa, a porodici i prijateljima će Crnu Goru opisati kao „Italiju u malom“ i jedinu državu u kojoj je produženi espreso s mlijekom pronašao pod imenom „Dojč kafa“, koja u Njemačkoj uopšte i ne postoji.

Crna Gora je, kaže Filip, zemlja prekrasnih planina, netaknute prirode, ljubaznih ljudi, ali i opasnih vozača. Upravo mu je zbog masivnih planina i konfiguracije terena dionica kroz Crnu Goru bila najteža na dosadašnjem putovanju. No, ovdje je zavolio burek koji je, kako nam je otkrio, najbolja hrana na svijetu.

„Nijesam očekivao toliko ljepote na jednom mjestu“, kaže dvadesetšestogodišnji Filip, koji je prije ovog, prepješačio hodočasnički Put za Santijago (1.300 km), dok je biciklom vozio od Andaluzije (Španija) do Njemačke (4.500 km).

Iako nam je prilikom prvog susreta na Sirogojnu rekao da će najvjerovatnije zaobići Podgoricu, jer je čuo da u njoj nema zanimljivih sadržaja za turiste – predomislio se. A promijenio je i mišljenje o glavnom gradu Crne Gore, koji mu se dopao upravo zato što ni on nije klasični turista.

„Durmitor je prelijep. Dopala mi se i Budva, iako je ona previše 'turistički' grad za moj ukus“, kaže Filip.

Kad prolazi kroz gradove, odsjeda u pansionima ili hostelima, a nerijetko od vlasnika kuća zatraži dozvolu da u njihovom dvorištu raširi šator, kako bi prespavao i odmorio se. Do sada su mu svi izlazili u susret.

A da li se ljudi uplaše kada ga vide i kako reaguju: „Uglavnom me radoznalo i sa čuđenjem posmatraju, pitaju se o kakvim kolicima je riječ i šta se u njima nalazi. Naročito su radoznala djeca iz automobila“.

U Crnoj Gori se osjeća potpuno bezbjedno, jedino mu smetaju vozači koji, dok se kreće magistralom, previše sviraju što, kako je rekao, zvuči zastrašujuće.

Ljudi su generalno svuda bili dobri i bez namjere da mu učine nešto loše, ali će Crnu Goru ipak pamtiti po tome što je gotovo svakodnevno dobijao po nešto na poklon. Tako je jedno jutro dobio doručak, na Durmitoru su ga častili teglu meda, a na Tari besplatnu vožnju ziplajnom.

U znak zahvalnosti naučio je i nekoliko riječi iz crnogorskog jezika; „Hvala, Dobro, Pekara, Pravo, Šator, Pješke, Dobar dan, Dobro veče, Jedna noć, Mjesec, Burek, Ćevapčići“.

Do granice sa Albanijom pješačiće još desetak dana, a onda slijedi put prema Grčkoj u koju planira da stigne do 10. oktobra.

Filip, koji je 26. rođendan proslavio u Valjevu, u Njemačkoj je radio kao mehatroničar u privatnoj kompaniji.

Uoči odlaska na put dao je otkaz: „Jednostavno sam želio da putujem“.

A i početak putovanja bio je bolan, jer je nakon dvije, tri sedmice hodanja imao mnogo žuljeva na nogama, dok se stopala nijesu navikla. Na pitanje da li je ikada koristio neko prevozno sredstvo otkad je krenuo iz Drezdena, Filip priznaje: „Automobil u Mađarskoj, kako bih se popeo na jedno uzvišenje. I zbog toga sam se veoma, veoma loše osjećao, kao da sam izdao ideju kojoj sam se posvetio. Sigurno se neće ponoviti, osim ako ne povrijedim nogu“.

Kaže i da još ne zna kako će se vratiti iz Grčke: „Tamo ću se zadržati do februara naredne godine, a onda nazad. Možda opet pješke, a možda avionom“.

Osvrnuo se i na ranija putovanja, koja su bila potpuno drugačije motivisana u odnosu na ovo prema Grčkoj: „Camino de Santigo je bio da bih sredio misli, prosto sam želio da pronađem sebe. Ne na putu, ali nakon putovanja, gdje sam takođe pješačio, sam shvatio neke stvari. Shvatio sam da je sve moguće, a na tom putovanju sam sreo mnogo zanimljivih ljudi, umjetnika“...

Sljedeće putovanje bila je Andaluzija i to na dva točka. Živio je, kaže Filip, u gradu Nerha – dva puta po dva mjeseca, gdje je radio u jednom hostelu: „Iz Nerhe sam vozio krug po Andaluziji, a druga tura bila je takođe od Nerhe do Njemačke i ona je bila duga 4.500 kilometara“.

I dok su Camino de Santiago i Andaluzija za Filipa ispričane priče, ovoj prema Grčkoj se još ne nazire kraj.

A kakav će biti kada dođe do cilja, znaćemo ako održi obećanje da će se javiti i podijeliti utiske sa čitaocima Portala RTCG. Ako znamo da je održao ono s početka ove naše priče – nema sumnje da ćemo čitati i o tome kako je prošao u zemlji orlova i starih helena.

Igor PEJOVIĆ