[ Pobjeda ]

STRUČNJACI

Biće poteškoća da se đaci zainteresuju za nastavu

Djeca ne idu u školu od 16. marta kada je odlučeno da se zaključaju vrata tih ustanova zbog straha od širenja korona virusa. Tek će se otvoriti 1. oktobra, a uprkos tome što su đaci u međuvremenu učili iz virtuelnih učionica, stručnjaci su stava da cjelokupna situacija može da oteža nastavnom kadru da ih zainteresuje za nastavu, piše Pobjeda.

Psihološkinja iz podgoričke Osnovne škole ,,Oktoih“ Svetlana Džuver kaže da iz dječije perspektive, odgađanje početka školske godine tumači se kao produženje ljetnjeg raspusta. Kaže da njeno dosadašnje iskustvo rada sa djecom govori da se početku školske godine u normalnim okolnostima raduje većina djece, prvenstveno zbog toga što će vidjeti školske drugove i drugarice, omiljene nastavnike, upravo one koji ih najviše motivišu na učenje i od kojih vole da uče.

Međutim, korona virus je poremetila te normalne okolnosti.

Preokret

“Može se javiti i osjećaj razočaranja, jer neka djeca i dalje neće moći ispuniti svoju potrebu za ostvarivanjem socijalnih interakcija, pa i osjećaj frustriranosti, dok kod određene grupe djece, osjetljivije na stres, može se povećati nivo anksioznosti zbog ponovnog polaska u školu, straha od zaraze, zbog neizvjesnosti u vezi toga kako će škola funkcionisati i slično. Upravo ta psihološka stanja mogu uticati na učenje i treba posebno obratiti pažnju na te probleme”, rekla je ona.

Poteškoće da se zainteresuju djeca za nastavu, prema njenim riječima, jesu očekivane, jer ljetnji raspust i u normalnim okolnostima dugo traje i uvijek prva polovina septembra mjeseca protiče u adaptaciji, organizaciji, uspostavljanju strukture. Džuver očekuje da se, ipak, sada kada se dodatno produžio raspust, neće pojaviti ozbiljnije poteškoće ukoliko roditelji preduzmu preporučene mjere, odnosno podstaknu djecu na aktivnosti koje će ubrzati adaptaciju i olakšati učenje.

“A zatim, polaskom djece u školu, nastavnici i stručno osoblje će pažjivo opservirati djecu i reagovati na promjene koje uoče”, rekla je ona.

Precizirajući kako onda djeca treba da provedu vrijeme do ulaska u učionice, naša sagovornica kaže da treba da se polazi od razvojnih potreba djece i realne mogućnosti da one budu zadovoljene, a da pritom sačuvamo njihovo fizičko i mentalno zdravlje.

“Kako početak nove školske godine predstoji vrlo vjerovatno u izmijenjenom načinu funkcionisanja u školi, potrebno je iskoristiti ovaj period za pripremu djece na ono što ih očekuje. Kada roditelji dobiju preciznije informacije o tome na koji će se način organizovati pohađanje škole, te informacije trebaju podijeliti sa djecom, pojasniti im sve poznate pojedinosti. Priprema treba da podrazumijeva postepeno i ponovno uvođenja strukture u dnevni ritam djeteta s ozbirom na to da raspust uvijek podrazumijeva veće opuštanje, vrijeme bez obaveza, a sada je to vrijeme i produženo”, rekla je ona.

Dodaje da bez pritiska treba pregovarati i planirati sa djecom da im se uvedu određene dnevne aktivnosti primjerene uzrastu, a kako bi im olakšali početak pohađanja nastave, potpomogli vraćanje fokusa, te poboljšali koncentraciju i olakšali usvajanje školskih sadržaja.

Džuver ističe da je važno da djeca razumiju svrhu aktivnosti, jer se time povećava šansa da ih prihvate i na kraju ispune. Treba, poručuje ona, dopustiti djeci da u osmišljavaju i planiranju budu što samostalniji, kreativni, precizni (planiraju što će i kada raditi, koliko dugo…).

Radni kutak

“Za početak, mogu se fokusirati na neke praktične, organizacione zadatke u smislu pripreme radnog kutka za učenje, sređivanje materijala, knjiga, potrebnog pribora, pisanje spiska što im je sve potrebno kada počne školska godina. Potom, na primjer, mogu da naprave za dva do tri dana plan u koji će uvrstiti zadatke edukativnog tipa: za mlađu djecu to mogu biti određeni radni listovi, osvrt na prošlogodišnje sadržaje ili ukoliko pak imaju nove knjige upoznaju se sa novim temama koje će izučavati u školi što će povećati motivaciju”, objasnila je ona.

Stariji đaci, kako navodi, treba da pročitaju, recimo, njima interesantne tekstove, prepričaju ih roditeljima, napišu kratke sastave, odgledaju dokumentarce, edukativne tutorijale, o tome diskutuju sa roditeljima, budu kreativni, pa i sami osmisle neki edukativni kviz u kojem mogu i roditelji učestvovati i na taj način se svi zabaviti.

“Organizacija dnevne dinamike podrazumijeva i higijenu spavanja djeteta. Neka djeca polaskom u školu mogu imati teškoće, jer su tokom raspusta imali izmijenjeni dnevni ritam, duže spavali ujutru, kasno odlazili na spavanje uveče. Važno je postepeno regulisati vrijeme odlaska na spavanje i vrijeme buđenja, osigurati da dijete s obzirom na uzrast spava dovoljan broj sati”, rekla je Džuver.

Poručuje roditeljima da, takođe, sa djecom treba da planiraju vrijeme tokom dana za slobodnu igru, zabavu, druženje sa članovima uže i šire porodice, i sa bliskim prijateljima, vršnjacima, na otvorenom uz obavezno poštovanje zaštitnih mjera.

Poštovati mjere…

“U kriznoj situaciji kakva je ova, nakon perioda izolacije, postoji pojačana želja djece da se druže, ali se mogu istovremeno plašiti da se ne razbole, mogu biti frustrirana ukoliko im se u potpunosti onemogući ostvarivanje socijalnih interakcija. Stoga, važan i nimalo lak zadatak roditelja/staratelja jeste da razumiju ovu potrebu djece, da validiraju njihova osjećanja i da pokušaju da donesu za njihovu porodicu ispravnu odluku o tome u kojoj mjeri i na koji način mogu svom djetetu da omoguće socijalizaciju.

Pritom, sa djetetom treba da definišu nova pravila ponašanja prilikom ostvarivanja socijalnih kontakata kako bi se smanjio rizik od transmisije virusa i omogućilo da bezbjedno funkcionišu u takozvanom manjem društvenom mjehuru – na primjer sa drugarima iz komšiluka/ par drugara iz škole…)”, navela je ona.

Jasno je, prema njenim riječima, da je teško postići ravnotežu između toga kako ostati siguran i zaštićen i ostvariti socijalni kontakt, ali ako znamo da je rizik sveden na minimum, ukoliko se druženje odvija na otvorenom i u maloj grupi bliskih prijatelja uz poštovanje osnovnih i jasno definisanih pravila koja dogovaramo jedni sa drugima, onda se smanjuje i nivo brige/anksioznosti kod djece i roditelja.

Podsjeća da period do polaska u školu roditelji treba da iskoriste da naviknu djecu na nošenje maski i primjenu zaštitnih mjera, jer će polaskom u školu vrlo vjerovatno to biti jedno od osnovnih pravila.

“Sve ovo će doprinijeti da djeca uz podršku roditelja jačaju psihološku otpornost, budu spremnija na prilagođavanje novim očekivanjima i imaju osjećaj kontrole”, zaključuje Džuver.

Ispitaće zašto se djeca raduju odgađanju školske godine

Komentarišući zašto se djeca raduju što ne idu u školu, šta nam to govori i treba li to da zabrine nadležne, Džuver kaže da bez otvorenih razgovora sa djecom i detaljnijeg istraživanja ,,trenutno ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo što je u pozadini“.

“Razlozi mogu biti najrazličitiji. Možemo samo da pretpostavljamo od toga da jednostavno može biti razlog da im prija produženo vrijeme odmora do toga da postoji visok nivo anksioznosti zbog neizvjesnosti koju donosi ponovno vraćanje u školske klupe dok traje krizna situacija”, objašnjava ona.

Susreti sa djecom im predstoje i to će, ističe Džuver, biti prilika da se bave dječijim razmišljanjima i osjećanima.

Očekivane traume

Upitana da li iznenadno zatvaranje ustanova i zabrana kontakata sa prijateljima, s druge strane, može traumatično da djeluje na pojedinu djecu, Džuver kaže da, nažalost, može, jer je poznato da PTSP se često javlja kao odložena reakcija – nakon pola do dvije godine.

“Tako da je važno da obratimo pažnju na opšte funkcionisanje djece, te na vrijeme obezbijedimo stručnu podršku i pomoć. Od iznenadnog zatvaranja u domovima proteklo je sada već pola godine tako da je vrlo moguće da će se kod neke djece koja su inače osjetljivija javiti simptomi PTSP-a što su pokazale i studije koje su rađene u drugim zemljama pogođenim pandemijom”, precizirala je ona.

Dodaje da generalno, restriktivne i iznenadne mjere koje krizne situacije nose sa sobom svakako izazivaju psihološki stres kako kod odraslih tako i kod djece koja predstavljaju ranjivu kategoriju društva, manje ili više su psihološki otporna, imaju adekvatnu podršku bliskih.

“A da ne govorimo kod djece koja inače odrastaju u disfunkcionalnim porodicama, koja su i ranije imala traumatična iskustva. Zato je važno da donosioci odluka kada definišu mjere o zaštiti sveukupnog zdravlja ljudi uzimaju u obzir rizike koje one mogu imati po mentalno zdravlje naročito djece što je i preporuka SZO”, rekla je ona.