SELO NEVESELO

Penzioner Momo bi selo da oživi

Poslije skoro četrdeset godina rada u učionici, tumačenja istorijskih zbivanja i uvođenja učenika u svijet geografske nauke Momčilo Momo Joksimović je pošao u penziju. Učionicu je zamijenio rodnim selom Gorice u bjelopoljskoj opštini, gdje kako kaže ništa više nije isto. U selu sve manje momaka, a djevojaka skoro i da nema. Momo bi u selu da oživi stočarstvo i obrađuje zapuštene njive.

U selu gdje je počela sa radom prva osnovna škola u bjelopoljskoj opštini, dočekala ga je tišina, u školi samo tri đaka. Kada je Momo učio u školi ih je bilo više od šezdeset.  Sada su njive zakorovile, okućnice se još brane pokojom brazdom krompira i lijama luka.

Zakrdio je poveliko stado, ali ga i od toga boli glava. Otkupa nema, cijene dosta nesigurne, a do novca se teško i preteško dolazi.

Istina sad u selu imaju traktore i kosačice, ali je sve manje snažnih ruku da mašinama upravljaju. A moglo bi se i na selu i od poljoprivrede solidno živjeti. Siguran plasman proizvoda tokom cijele godine bio bi dobar podsticaj da mnogi ostave socijalu, vrate se proizvodnji hrane i žive domaćinski.

"Često se može čuti da se danas na selu živi lagodnije, jer mnogi posjeduju traktore i poljoprivredne priključke, što obradu zemlje čini lakšom. Ja se pitam da li je bilo bolje kada je u selu bilo nekoliko hiljada ovaca, više pari volova i konja, kada su se ralicom orale sve njive, drljale drljačom i kosile sve livade, uz rad čula momačka pjesma i dječji žagor u odnosu na sada kada se obrađuje manje od trećine prostora i kada je plač novorođenčeta gotovo nezamisliv. Bez života nema napretka na selu, a da bi ga bilo potrebno je da se stvore uslovi koji bi motivisali zasnivanje brakova i rađanje djece  bez toga su uzaludni svi programi. Dakle, neophodne su radikalne mjere u smislu očuvanja života u selu kako onom planiskom kakve su Gorice tako i onim pored same magistrale koja su takođe ugrožena", kaže Joksimović.

Sjeća se da je nekada  selo živjelo od sakupljanja plodova , posijanog žita i stoke u oborima. Sada ono malo domaćinstava koja se bave proizvodnjom drže živog tek onoliko, kako bi mogli preživjeti jer je velika inokoština.

"Otkup viška stoke postoji, ali on nije stimulativan. Ranije su seljaci mogli da prodaju jagnjad, telad i ostala grla tokom cijele godine, sada samo u jesen, neki domaćini nude grla još u junu kako bi došli do novca radi nabavke ostalih potrepština. Tada su ostavljeni na milost i nemilost nakupcima sa kojima je gotovo siguran “crni zalogaj”, jer često sa njim “umre” i njihov proizvod. Sjećam se kada se ovdje govorilo da se od tvrdoga sira, koliko ga je bilo, može sazidati most. Sada mnogi i ne znaju šta je tvrdi sir, kajmak, jardum, niti kako se proizvode", sjetno saopštava Momo.

On kaže da je spisak matične službe Skupštine opštine, koji se dostavlja bjelopoljskim osnovnim školama za upis učenika u prvi razred potvrda da sela na sjeveru ostaju bez podmlatka.

"Posebno je zabrinjavajuća situacija na području Tomaševa , Pavinog Polja, Sušice i Goduše, gdje na prostoru koji zauzima nešto više od jedne trećine opštinskog atara, ima oko stotinu mališana stasalih za polazak u školu. Samo dvije decenije unazad na tom području polazilo je u prvi razred više učenika nego sada na području čitave opštine”, kaže Joksimović.

U Goricama je pored ljudi i sve manje divljači.

"Zima je pa ovdje viju vuci i čuju se lisice, zečeva skoro i da nema. U susjednom Bliškovi, žena je pripitomila jelena, držala ga nekoliko godina sve do vremena njegovog parenja kada je otišao u goru i nikada se više nije vratio.Sada je  svakog vikenda prava hajka na divljač. Moje stado je nasred sela, kada dođu lovci sa kerovima preplaše ga, pa ga ne mogu sastaviti ni na kraj sela. Jedne prilike srna je bježeći od lovačkih kerova pobjegla pravo u moje stado, gdje sam je dočekao i sačuvao od lovaca, kasnije sam je pustio da ode u šumu", sjeća se Momo i brine da li će mu za koju godinu imati ko da nazove dobar dan, jer će i ono malo muškaraca za djevojkama otići u grad.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore