PRISTUP INFORMACIJAMA

CGO: Zakon primjenjuju neujednačeno

Organi javnog sektora u Crnoj Gori neujednačeno primjenjuju Zakon o slobodnom pristupu informacijama, ocijenjeno je iz Centra za građansko obrazovanje.

Ta nevladina organizacija ukazala je da se taj zakon i dalje ne doživljava od svih organa javnog sektora kao obavezujući pravni akt.

„Što posljedično vodi i njegovoj neujednačenoj primjeni, ali i ugrožavanju prava javnosti da dobije podatke od javnog značaja“, pojasnili su iz CGO.

Oni su, kroz projekat „Jednake šanse za sve medije u Crnoj Gori?“, istraživanjem koje je imalo cilj da utvrdi koliko se novca iz Budžeta izdvaja po osnovu pružanja usluga, specijaliziranih usluga ili po drugim osnovama uplaćuju medijima, agencijama za odnose sa javnošću, produkcijskim kućama i agencijama za istraživanje javnog mnjenja, uputili zahtjeve za pristup informacijaam 251 organu javnog sektora.

„Na zahtjev je pozitivno odgovorilo 169 organa javnog sektora, odnosno 69,6 odsto. Od tog broja, 98 organa je imalo troškova u po nekom od navedenih osnova, a oni iznose ukupno oko 2,2 miliona eura“, navodi se u saopštenju CGO.

Evidentno je, kako se navodi, da i poslije višegodišnje formalne primjene tog Zakona, još ne postoji jasan standard, pa su nerijetki primjeri i dijametralno suprotnog ponašanja organa javnog sektora u odnosu na identičan zahtjev, a primjetna je razlika i u kvalitetu dostavljenih odgovora i troškovima postupka.

Sve žalbe koje je CGO podnio Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama su usvojene, ali su rješenja te Agencije u velikom broju slučajeva su ostala neizvršena, s obzirom na to da ne postoji efikasan metod predviđen Zakonom koji bi osigurao njihovo izvršenje.

„Odgovori koji su pristizali u roku od jednog dana najčešće su bili od onih organa koji nijesu imali troškova ni po jednom od navedenih osnova, dok je prosječno vrijeme čekanja na sve odgovore 180 dana“, kazali su iz CGO.

Ta NVO je odgovore najduže čekala od Opštine Bijelo Polje (292 dana), Javnog preduzeća Morsko dobro (106 dana), Odbojkaškog saveza (63 dana), i ministarstava zdravlja i saobraćaja i pomorstva (49 dana).

U najkraćem mogućem roku odgovorila su im ministarstva prosvjete, za ljudska i manjinska prava, rada i socijalnog staranja, kulture, unutrašnjih poslova i pravde.

„Ministarstvo odbrane se pokazalo najažurnijim u okviru ovog istraživanja, kako u dijelu poštovanja rokova tako i u cjelovitosti dokumentacije“, naveli su iz CGO.

Prema njihovim riječima, uprave su u najvećem broju slučajeva blagovremeno odgovarale, kao i fondovi.

Kad je riječ o pravosuđu, najažurniji je bio Vrhovni sud koji je odgovorio za je dan, a generalno pravosuđe, po podacima koje je CGO dobio, nije imalo troškova po ovim osnovama.

Ažurna je bila i Skupština Crne Gore i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, koji su imali troškova po ovim osnovama.

CGO je napravio i “crnu listu” na kojoj su netransparetni organi javnog sektora - Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja, Glavni grad Podgorica, Univerzitet Crne Gore, Agencija za promociju stranih investicija, Agencija za imovinu Bar, Rukometni, Košarkaški i Atletski savez Crne Gore.

„Javna preduzeća, svakako, prednjače kad je riječ o neažurnosti ali i nepoštovanju Zakona o slobodnom pristupu informacijama“, kaže se u saopštenju CGO.

Navodi se da su uglavnom veoma brzo odgovorili oni koji nijesu imali troškova, a među značajnim oglašivačima koje je tim CGO identifikovao, odgovorili su Morsko dobro, Elektroprivreda Crne Gore, Monteput, Hemomont i Ulcinjska rivijera.

„Nikada odgovori nijesu stigli iz jednog broja značajnih oglašivača, poput Javnog preduzeća Aerodromi Crne Gore, a ostaje i pitanje zašto se novac poreskih obveznika troši na taj način od nekog ko je faktički monopolista. Slična je situacija sa Poštom Crne Gore, Željezničkom infrastrukturom i Lukom Kotor“, naveli su iz CGO.

U toj NVO smatraju da je važno istaći i one koji su se odlučili na kršenje Zakona, skrivajući informacije od javnog interesa, a koji su identifikovani kao oni koji ulažu u medije i srodne subjekte.

„Činjenica da neki od obveznika Zakona o slobodnom pristupu informacijama odbijaju da dostave informacije budi sumnju da postoji ozbiljan razlog zbog kojeg se ide u svjesno kršenje tog Zakona, odnosno procjena da će neko u tom organu imati više štete ako se podaci objave nego ako se Zakon prekši“, zaključuje se u saopštenju.

(Mina)