Ne ratuju Alahova djeca, već monstrumi

„Četiri sedmice nakon boravka u Libiji, sa pedesetak ratnika džihada, prebačen sam u Siriju. Stacionirani smo u blizini reona pokrajine Faseka, u istočnom dijelu države koja se još samo tako zove, a ustvari je neodrživi provizorijum unutar koga je istovremeno sve moguće i nemoguće. Ako postoji pakao, onda je to i tamo. Na svim stranama i po širini, i po dužini, i po dubini. U dušama svih ljudi, bez izuzetaka pogotovo. Neću vam ništa objašnjavati. Ni o bilo čemu što sam radio“, ispričao je ratnik.

On kaže da je tamo sahranio i sebe samoga, pa ovo što mu je preostalo od tragova duše i ljudskosti posvetiće drugima.

„Da im kažem da tamo ne ratuju Alahova djeca i Prorokovi sljedbenici. Tamo i sebi, i svojoj braći, i drugima, živote oduzimaju monstrumi, među kojima sam bio i ja. Alah je veliki, ali ne može nam baš sve oprostiti“, dodao je on.

Mladić je naglasio da mu je između ostalog teško pala i stroga zabrana pušenja, jer kako je istakao ta vrsta prekršaja kažnjavala se odsijecanjem šake.

„Ova ruka u kojoj držim cigaretu, trebalo je da bude ,,skraćena“ za šaku, objašnjava naš sagovornik. Zovem je Ekanovom rukom, jer je on spasio. Dogodilo se to samo nepun dan poslije dolaska u jedan od libijskih kampova Islamske države. Znao sam da ne smijem ni pomisliti na cigarete, ali mi je jedna ,,ostala“ u postavi maskirne podkape računajući da ću, ipak, ugrabiti trenutak nepažnje. Kasno uveče, udarna grupa krenula je na neki od važnih zadataka, a ja sa trojicom iskusnijih boraca ostao sam sa pedesetak žena i 180 djece. Odredili su mi krajnji lijevi osmatrački dio, potpuno usamljen i barem pola kilometra udaljen od spoljne linije kampa. Takozvanom žaruljom spajanjem dvije tanke žice na minijaturnoj, džepnoj liferici, nalik upaljaču, pripalio sam cigaru i poslije prvog povučenog dima pojavila se žena. Znao sam o čemu je riječ i pomirio se sa sopstvenom rukom. Ipak, da ne bih ostavio tragove, ugasio sam cigaretu i progutao njene ostatke. Sjutradan su bašari vijećali, ali ih je moj Ekan ubijedio da ne bi trebalo da vjeruju ženi-uhodnici, čiji je muž, tri mjeseca ranije, zbog iste stvari ostao bez šake. Osvetnicu nikad više nijesam video, a šaka mi je i dalje sastavni dio lijeve ruke“, rekao je između ostalog.

Nakon povrtaka sa ratišta iz Libije i Sirije Pobjedin sagovornik živi u Gusinju.

„Pitate me, otkud ja, poslije svega u Gusinju?! Tamo smo otišli kada sam imao nepune tri godine i svi mirisi, svi ukusi i najvažniji životni sokovi, potpuno su gusinjski. Džaba i Rožaje, Novi Pazar, Zenica, Sarajevo, Italija, Libija i Sirija. U meni je sve Gusinje. I dolazim ovamo, ali samo na dan. Jer, znam: moja sloboda je pokopana odlaskom među monstrume, pa poslije svega nemam nikakvo pravo da ugrožavam bilo čiju slobodu. Svjestan sam zla koje sam počinio, ali gusinjske mirise djetinjstva ne mogu da zaboravim. Rodbine, ovdje, više nemam, a i da imam ne bi ih izlagao rizicima“, kazao je učesnik borbi na ratištima Sirije i Libije.