Izoštreno

Povećaj veličinu slova Vrati na prvobitnu veličinu slova Samnji veličinu slova štampaj štampaj
 

Pošalji prijatelju

CIAO BERLUSCONI 17. 04. 2017. 19:23   >>  20:45 54

N. Šofranac: Tihi odlazak najvećeg

Bio je to Uskrs velikih emocija u Milanu,desilo se puno stvari u krartom periodu,mnogo toga je i rečeno,ali u zanosu vremena sadašnjeg mnogi su zaboravili koja je bila stvarna uloga i dimenzija doskorašnjeg predsjednika Milana u italijanskom i svjetskom fudbalu.

Navijači su se oprostili od njega na novembarskom derbiju, a on je “closing” izvršio dva dana prije aprilskog derbija, simbolično, ali tako da zaista ono ostaje njegov posljednji odlazak na stadion, a svi njemu bliski kažu da više nikad i neće doći. Nije htio ni ulogu počasnog predsjednika, ni varijantu sa 53 pa ni manjinsku sa 47% akcija, koja bi njegovu porodicu zadržala trajno u upravi kluba, a koja je bila tako realna prije dvije godine kad je trebao da preuzme famozni Mister Bi. Sad nije htio ništa, prodao je 99,93%, a ispunio veliku želju Galjanija da ostane u fudbalu tako što mu je dao blagoslov da bude predsjednik Lega Calcio, što je on uspješno obavljao i u turbulentnim vremenima 2003-2006. Agonija je trajala bespotrebno pet godina,jer okidač je bio te zime 2012., kad je Milan bio prvi na tabeli i zvanični šampion, demolirao Arsenal i čekala ga svemirska Barselona, a Galjani se već slikao s kapitalnom akvizicijom Tevezom, da se i ona napadne. Ibrahimović, Tevez, Pato, Robinjo, Kasano, Boateng, Sidorf, El Šaravi, s tandemom snova Nesta-Tiago Silva, trebalo je biti dovoljno i za rušenje Barse, a rutinski da se odbrani skudeto ispred neporaženog Juventusa. Kad je Galjani već objavio transfer, a Tevez uzeo kuću u Milanu, Silvio je počeo da odugovlači sa tih 40 miliona, a onda posljednjeg dana trebao da proda Pata Pari Sen Žermenu da bi Tevez došao i čak profitirao. Ipak, zbog kćerke Barbare koja je tada bila u vezi s Patom, on je zadržao povrijeđenog igrača koji je bio čudo sa 18 godina, ali tačno godinu kasnije će zauvijek otići, a odustao od Teveza, koji će kasnije blistati za Juve. Ovakve stvari prije je bilo nemoguće da se dese, ne bi nikad dozvolio majstor Braida, sadašnji direktor Barselone, tada prestaje da postoji savršeni moderni Milan, i apsurdno gubi jedan dobijeni skudeto, na stranu regularni golovi Muntarija i Robinja. Bio je to uvod u ono što se desilo tog ljeta, prodaja najboljeg napadača na svijetu i najboljeg defanzivca na svijetu, Ibrahimovića i Tiaga Silve PSŽ-u, iako su oni godinama žalili za Milanom i javno o tome pričali, da je to klub koji ti ostaje u krvi. S njima se oslobodio i Kasana, Pata, ubrzo i Boatenga, a oprostili su se i Sidorf, Van Bomel, Nesta, Zambrota, Gatuzo, Inzagi, čitava zlatna generacija, otišlo 16 igrača, svi veliki ugovori i projekti. Od tada se dovode puno manja pojačanja, drugačije razmišlja, caruju pozajmice i parametri nula, a on je pričao o “zelenoj liniji”, igračima ispod 23 godine, pa ekipi od sve samih Italijana, ali bilo je jasno da projekta nema, da ne želi više da ulaže, da čuva svoju kompaniju i imovinu. Zato je ovaj closing trebao da se obavi pet godina ranije, jer ne bi bilo praznog hoda, a tada je i Milan kao brend vrijedio puno više, trostruko više od Intera i dvostruko od Juventusa, odmah iza Mančester Junajteda i Real Madrida, a evo i sad je uspio da ga proda za 740 miliona. Simbolično, ostavlja klub sa trofejom nedavno osvojenim u Dohi i pred vratima povratka u Evropu, nešto slično kao kad ga je kupovao, samo u boljem finansijskom stanju. Pa evo kako je to bilo nekoliko života ranije, kad je sve počelo, kad je svijet bio drugačiji, kad mu je fudbal bio opsesija i kad je ovaj sport u Italiji zauvijek promjenio.

Bio je februar 1986, Milan u dvomjesečnoj agoniji, pred bankrotom. Jedna vrlo solidna ekipa koju su predvodili već tada starosjedioci Barezi, Evani, Tasoti i Virdis, pojačana engleskim reprezentativcima Hetlijem i Vilkinsom, kao i fantazistom Kalonijem (kojeg Barezi smatra najboljim tehničarem s kojim je ikad igrao, ispred Van Bastena,Savićevića,Bađa?!) i legendom Paolom Rosijem, izborila je plasman u Kup UEFA, prošla prvo Okser uz šou Kalonija, a potom i Lokomotivu Lajpcig, da bi u decembru 1985. ispala šokantno od Belgijskog Varegema nakon vodećeg gola Paola Rosija,i kad Evropsko proljeće bilo na deset minuta. Označilo je to kraj ere predsjednika Farine, koji se već bio zadužio enormno kod partnera jer je obećao transfer Maradone 1984., a imao je i bisere poput Engleza Bliseta kojeg je doveo 1983. tako što ga je pomiješao sa pravim fenomenom Džonom Barnsom! Milan je bio pred gašenjem, nestvarno jer je u pitanju bio velikan, prvi tim koji je donio veliki pehar u Italiju, dvostruki prvak Evrope 1963. i 1969., prvak svijeta, klub koji je 1979. proslavio zvjezdicu desetim skudetom na odlasku magičnog Rivere, sa Lidholmom na klupi. Ali navijači su bili u panici, nije se vidjelo svjetlo, dok upravo nakon nekoliko dana ćutnje i razmišljanja poznati milanski biznismen, tvorac imperije Fininvest i već nacionalnih super modernih televizija Canale 5 i Italia 1 koje su bile avangarda za RAI, odlučio da kupi klub za koji je od djetinjstva navijao. Njegov saradnik u kompaniji od 1980. Adriano Galjani, sportski direktor skromne Monce, pričao je više puta o tome kako su sekunde presudile da li će uzeti ili ne, jer fudbalski svijet tada nije poznavao i plašio ga je. Nakon što je to uradio stabilizovao je odmah finansijsko stanje, sanirao dugove, a prvog ljeta 1986. nije mijenjao trenera (opet legenda Lidholm nakon što je 1983. osvojio magični skudeto sa Romom), ni puno igrački kadar, ali je doveo velikog talenta Atalante Donadonija, kao i majstora iz šampionske Verone Galderizija, igrača suve klase poznatog kao “il nano” (patuljak), i još jednog vezistu iz Đenove Bortolacija, a milanskom klanu se definitivno priključio Maldini koji je napunio 18 godina. Od te ekipe je ultimativno tražio da izbori Evropu, a nije bilo lako jer Maradonin Napoli se odvojio od svih, Platini je i dalje predvodio šampionski Juve, Trapatonijev Inter je gurao dobro do januara kad ga je srušio Elkjer sa svojom Veronom koja je takođe pripadala vrhu, a najveće ambicije je imala i Eriksonova Roma kao i Fiorentina i novi hit Sampdorija sa Boškovom i “blizancima” Manćinijem i Vialijem. Bilo je odličnih partija, a pred Božić najbolja, nadigrana je Roma na Olimpiku 1:2, Lidholm je svojom zonom potpuno nadvisio zonu učenika i zemljaka Eriksona, Donadoni plesao, Virdis pogađao, Bonjek i Konti nemoćni. Nakon pobjede u derbiju sa Interom 1. marta 1:2 kad je blistao Galderizi činjelo se da može da se napadne i lider Napoli, kao i tada druga Roma, ali došla je kriza, a nakon poraza u Napulju 2:1 krajem aprila, Lidholm je smijenjen.

Berluskoni je samo tri kola prije kraja postavio člana svoje kompanije i asa Milana s kraja 70-ih Fabija Kapela, da ipak spasi Evropu jer je želio po svaku cijenu internacionalnu afirmaciju. Kapelo je učinio moguće, na kraju podijelio peto mjesto sa Sampdorijom,pa su on i Boškov na neutralnom terenu u Torinu rješavali ko će u Evropu. Nakon prave drame riješio je Masaro golom u 103. minutu, a Kapelo kao nikad poslije vrištao od sreće, uvjeren da će on voditi i taj Evropski projekat, a znalo se već sigurno da stiže iz PSV-a univerzalni as Rud Gulit. Međutim, na iznenađenje svih Berluskoni postavlja trenera drugoligaša Parme anonimnog Ariga Sakija, jer je sezonu ranije Parma dva puta u kupa savladala Milan, a njegova moderna igra oduševila Silvija. Novinari zgroženi,predviđali su Sakiju da neće dočekati Božić, ali Berluskoni mu dovodi ne samo Gulita za 10 miliona, već i svoju najveću želju Marka Van Bastena koji je imao samo 22 godine, ali već 4 godine na najrazličitije načine tresao mreže, a sve VHS kasete mu je donio Ariedo Braida. Poslao je Galjanija u Amsterdam i rekao mu da se ne vraća bez njega, dao blanko ček, a iskoristili su i odlazak Krojfa iz kluba. Doveo je i lidera Rome Anćelotija, iako su nakon dvije operacije svi govorili da je on u 28. godini gotov. Tako je Saki zatekao izvanrednu ekipu, koja je trebala da ugrozi šampionski Napoli, ali prije svega proba da osvoji Kup UEFA, a na kultnom sastanku 1. jula 1987., u dvorcu Pomedio, Berluskoni je iznio plan po kojem se za tri godine trebalo popeti na vrh Evrope i potom postati veličina i simbol kao Real Madrid. Saki je iznio svoj plan, a to je zonski, riskantni i totalno napadački fudbal koji plijeni, potpuno u suprotnosti sa onim što je istorija italijanskog fudbala i defanzivizma, koji je i tada vladao. Upravo je u prvom kolu u Pizi (1:3) bilo jasno da se dešava nešto novo, u drugom šok 0:2 od Fiorentine koju je preuzeo još jedan otac zone Erikson a blistao mladi Bađo, ali i tada su Gulit, Van Basten i Virdis promašili okean šansi, a onda se taj novi fudbal nametao na svim stadionima, jednako kao na San Siru. Težak udarac bio je poraz od Espanjola u Kupu UEFA, 0:2 u Lećeu, već je bio teško povrijeđen Van Basten, a Gulit i ostali dobili bolest da promašuju zicere, tako je slavio manji tim iz Barselone, a tada niko nije ni slutio da će odmah potom izbaciti i Inter i stići do finala u kojem su prvi meč dobili 3:0 protiv Leverkuzena.

Tada je to bila katastrofa, mediji su glasno tražili smjenu Sakija, a Silvio prvi put slijeće helikopterom u Milanelo i daje mu punu podršku. Tri dana kasnije velika pobjeda u Veroni uz sjajnu igru i okretanje prvenstvu. I pored oduzete pobjede nad Romom za zelenim stolom, i na isti način date pobjede Napoliju u Pizi, i pored još bolje sezone Maradone sad još uz pojačanje Kareku, jasno je da Milan igra najbolje, da je po stilu futuristički, godinama ispred rivala. 4. januara 1988. Napoli je pregažen na San Siru 4:1 u perfektnoj utakmici sa još nekoliko stativa i presingom kolektiva do tada nepoznatim, Gulit je zasjenio Maradonu, ali prije svega sistem je impresionirao svijet, ostali su bez daha. Nedjelju kasnije, Gulit ruši i Juve u Torinu 0:1, iako je Raš imao velike šanse, nadigran je i oba puta Inter, tako da Milan na proljeće hvata Napoli, i dolazi na bod uoči meča decenije 1. maja u Napulju. Iako je Maradoni bio dosta remi i dao je strašan gol, ipak Milan je premoćan, dobija 2:3 i nova istorija može da počne.

Dvije sedmice kasnije, kad je u Komu i zvanično osvojen taj 11. skudeto, po mnogima najemotivniji i najvredniji u istoriji, spontano se te večeri skuplja na San Siru 90 hiljada ljudi, Berluskoni dovodi cijelu ekipu na stadion, i u svitanje majske zore drži emotivni govor gdje naziva igrače herojima modernog doba, a navijače mladima koji vjeruju u snove. To je preteča današnjih proslava, a on je zaista živio za to, osjećao moć fudbala da promjeni svijet, i da Milan nema granica, da može da napravi nešto što niko nikad na svijetu nije.

Tako je krenuo napad na Evropu. Upravo je Berluskoni izborio uvođenje trećeg stranca u Kalću, a umjesto već viđenog kralja rabone Argentinca Borgija, na zahtjev Sakija stiže odbačeni sin Ajaksa Frenki Rajkard, koji tog ljeta na poziciji štopera igra fantastičan Euro sa Holandijom, i osvaja ga uz Van Bastena i Gulita, sve zvijezde Milana. Jača opšti utisak da je Milan i evropski moćan, a 1. septembra 1988. na trofeju Bernabeu u Madridu Real je demoliran 0:3, uz šou Van Bastena, Donadonija i mladog Manarija, meč prenosi Italija 1, Berluskoni se uključuje u program u transu. Kreće trijumfalni hod, Van Basten daje 4 gola protiv Bugarske Vitoše, onda trilogija sa Crvenom Zvezdom koja je umalo srušila sve, jer Stojković je odigrao maestralno na San Siru, a u drugom i trećem meču i vojnik Savićević, Stanković se branio sa 8 igrača, ali ulaskom Prosinečkog i Mrkele u produžecima dobio puno i naprijed, Gulit povrijeđen, Anćeloti isključen, tek u trećem meču Milan je zaigrao svoju igru, a tek na penale prošao. Poslije je bila pjesma, u četvrtfinalu je nadigran debelo Verder, iako skandalozno nije priznat gol Virdisa u Bremenu (kao ni autogol Vasilijevića na Marakani), a onda je u polufinalu došao taj gigant Real Madrid. Igrači kažu da im je Saki toliko punio glavu Realom kad su u pitanju svi aspekti tima, da su jedva čekali da im padne u šake. U Madridu se vidjelo da je Milan pet godina ispred, dominirao je i igrao brzinom koja je Butragenjovoj zlatnoj generaciji bila potpuno strana, ipak Ugo Sančez 1:0 na kraju poluvremena. U nastavku totalna ofanziva, šanse, poništen gol Gulita, a iz aviona regularan, da bi Van Basten donio 1:1 jednim od najljepših golova glavom ikad viđenih. Opet su mnogi govorili da će Real koji je već 23 godine besomučno jurio tu krunu uspjeti u revanšu, sad kad zna tajne, ali završilo je sa epskih 5:0, strijelci Anćeloti, Rajkard, Gulit, Van Basten i Donadoni, uz demonstraciju ogromne moći. U finalu na Nou Kampu pred nevjerovatnih 100 hiljada navijača Milana pala je Steaua 4:0, opet dva Gulit i dva Van Basten, san je postao java, brže nego što je i sam mislio Berluskoni je osvojio Evropu.

Nije bilo puno promjena, otišao je Virdis, dovedeni mlađi igrači Simone i Stropa, ali je izgubljen Gulit za skoro cijelu sezonu 1989-90. A ipak se desila na planu igre jedna od najboljih sezona ikada, Milan je osvojio Super kup Evrope protiv Krojfove Barselone sjajnom igrom u revanšu, Super kup Italije 3:1 protiv Sampdorije, opet izbacio Real, sad već u osmini, i osvojio tako željenu svjetsku titulu protiv kolumbijskog Medeljina golom Evanija u 119. minutu u Tokiju. Igralo se u 4 ujutro po našem vremenu, na Milanov 90. rođendan, Berluskoni je ostao u Milanu i čekajući da meč počne napisao emotivno pismo svom ocu koji je umro te godine, opisujući mu kako Milan upravo treba da postane šampion planete i pitajući ga šta ostaje poslije toga. Odgovor je našao u tome da treba postati najtrofejniji na svijetu svih vremena,i neće se zaustaviti dok to zaista i nije ostvario na 108. rođendan kluba, protiv Boke Juniors, 16. decembra 2007., a kad sam mu 2009. naveo neke segmente tog pisma ovdje u Podgorici oči su mu zasijale. To je bio krucijalni dan, Milan je mnogo više davao za svjetske trofeje nego domaće, ali te godine je mogao uzeti svih 6, napravi istoriju za vijek vjekova. U prvenstvu je stigao čak 8 bodova minusa u odnosu na Napoli, koji nije igrao lijepo kao par godina ranije, ni Maradona nije bio toliko nadmoćan, ali su izvlačili bodove i branili prednost. Milanova serija bila je impresivna, Van Basten na vrhuncu, i 11. februara na San Siru Napoli je ponovo demoliran 3:0, a moglo je i mnogo mnogo više. Tada su ih stigli na tabeli, narod je već slavio novi skudeto, jasna je bila velika razlika u formi (u Kupu UEFA Napoli eliminisan sa ukupnih 8:3 od Verdera), a dva kola kasnije Inter-Napoli 3:1 i Roma-Milan 0:4 označilo je po mnogima kraj trke. Ipak, u martu Milan gubi od Juvea i Intera, rješava na produžetke fantastični revanš s Belgijskim Mehelenom golovima Van Bastena i Simonea, a u polufinalu u aprilu uspjeva da izbaci opasni Bajern, nakon opet produžetaka u Minhenu, i golom nedavno preminulog Borgonova, potpuno zasluženo nakon velike bitke. 4 dana kasnije, s finalem u džepu, ostavlja skudeto u Veroni, iako je vodio evrogolom Simonea, i imao povratak Gulita nakon godinu dana, njegove šanse u nastavku posljednjih deset minuta preokret Verone, crveni kartoni Van Bastena, Barezija, Rajkarda, Sakija, brodolom i titula ipak Napoliju. San o 6 titula koji će ostvariti Barsa 19 godina kasnije tako je raspršen, a u toj histeriji tri dana kasnije gubi i Kup od Zofovog Juvea 0:1 na San Siru golom Galije, ipak navijači i dalje u šoku, jer tzv “fatal Verona” je bila kobna i 1973. kad je veliki Nereo Roko već slavio deseti skudeto (5:3). Srećom finale Kupa šampiona je tek mjesec kasnije, Gulit spreman, Benfika pada u Beču golom Rajkarda, druga evropska kruna u nizu, niko nikad poslije nije uspio da je odbrani.

Nakon toga Saki je osvojio opet Super kup Evrope protiv Sampdorije u dva dominantna meča, iako je upravo Samp zavladala u prvenstvu te sezone 1990-91, opet i na krovu svijeta 3:0 protiv Paragvajaca, u trci za titulu do kraja, opet u četvrtfinalu Kupa šampiona, ali nešto je puklo unutra, veliki razdor između njega i Van Bastena, kao i još nekih igrača umornih da igraju još na takav način. Saki je predlagao Silviju da proda Van Bastena Barsi, i da imaju već Agostinija, a to je bila njegova kobna greška. Berluskoni mu sređuje da postane selektor Italije, ali Van Basten se ne dira, već u martu je znao da će novi trener biti Kapelo koji je strpljivo čekao 4 godine, gledao velike Sakijeve trijumfe, i radio u kompaniji kao menadžer i kao hokejaški trener! Opet su svi zaprepašćeni, pisali su da je Berluskoni postavio svog konobara za trenera. Ali kreće odmah nova zlatna era, Kapelo je racionalno postavio stvari, puno manje presinga, a više mirne kontrole igre, klasa pojedinaca je došla iznova do izražaja, bodovi sakupljani, iskoristio je i kaznu u Evropi zbog “slučaja Marselj”, i osvojio skudeto bez ijednog poraza, nikad viđeno. Dugo je pratio preporođeni Juve koji je vratio Trapatonija, preporodio Bađa, ali Milan je jednostavno bio bez kiksa, kad je jaku Parmu srušio 1:3 sa Simoneom u martu, a pred Uskrs i Inter 1:0 golom Masara sve je bilo jasno, fešta u Napulju 10. maja 1992. Sve je zaliveno u posljednjem kolu u Fođi protiv proroka Zemana, koji je svojom ludom zonom htio jedini da dobije Milan, na poluvremenu vodio 2:1, njegov golman Manćini provocirao glasno Van Bastena, i toliko naljutio igrače Milana da su sipali do kraja,čak 2:8! Onda Kapelo treba da povrati i evropsku krunu i dobija tim snova, pored svih Holanđana i ostalih asova stižu i zlatna lopta Papen, zatim Savićević, Boban, Eranio, De Napoli i najplaćeniji igrač svih vremena Lentini iz Torina!

Počinje era sa 6 stranaca, još jedna revolucija Berluskonija, mnogi timovi je koriste, ali sve oči su uprte u Kapela jer samo tri stranca smiju na teren, koga će iz meča u meč da pošalje na tribine od mega zvijezda, riječ turn over se odomaćuje potpuno. Šteta što su Van Basten i Savićević bili tako malo na terenu zajedno, desilo se u drugom kolu u Peskari, poluvrijeme 4:4, a na kraju 4:5, luda utakmica, Van Basten je dao posljednja tri gola nakon 4:2 za Peskaru, a kod 4:4 Savićević mu je dao loptu snova. Za Peskaru koju je vodio Galeone jedan gol je dao upravo Maks Alegri, koji će Berluskoniju donijeti posljednji skudeto 2011. Milan je bio pokretač svih procesa tada, nakon što su brojne ekipe usvojile “zon press”,Sakijev sistem iz 1987, pa onda i 6 stranaca u rosteru, Kalćo postao ubjedljivo najjača liga na planeti,sad je i igra na puno golova postala brend,nezamislivo za Italiju. Tog 13. septembra 1992, kad je Milan slavio 4:5 u Peskari, viđeni su mečevi Fođa-Napoli 2:4, Lacio-Fiorentina 2:3, Napoli-Inter 1:2, prethodno i Sampdorija-Lacio 3:3, a 4. oktobra 1992. totalni šou, Fiorentina-Milan 3:7, Lacio-Parma 5:2, Napoli-Juve 2:3, Đenova-Ankona 4:4, ukupno rekordnih 48 golova! Milan je odmah u šestom kolu dobio i Zofov Lacio 5:3, ali taj viđen u Firenci gdje je Van Basten igrao kao vanzemaljac, vratio se moćno sa tribina Gulit, prvi put plesao Lentini, uz vječnu rezervu Masara, natjerao je stručnjake širom planete da kažu da ovakav tim nikad nije postojao. Do decembra je već dobijeno prvenstvo sa 12 bodova prednosti što je kao danas 18, a nakon slavna 4 gola Van Bastena protiv Geteborga što mu je donijelo treću Zlatnu loptu, i sjajnog trijumfa u Ajndhovenu protiv Romarija i finale Lige šampiona bilo je praktično u džepu, pa Van Basten protiv želje svih ide na operaciju kad je bio na vrhuncu, da bi se vratio na proljeće. Tada počinje njegova agonija, neće se nikada vratiti, osim par mečeva u maju odigranih na jednoj nozi. Obaraju se svi rekordi, 41 meč bez poraza u Kalću, i ide se sve do 58 mečeva, do 21. marta 1993 kad je Parma golom Asprilje osvojila San Siro. Igrao je taj meč Savićević, ali igrao je već u januaru kad je riješio protiv Đenove, pa sjajno u Kupu sa Interom kad mu je aplaudirao selektor Saki, pa gol Peskari, pa oba protiv Batistutine Fiorentine. Raspucao se konačno Papen, ali promašeni penal u polufinalu Kupa protiv Rome kao da je bio početak njegovog kraja, Savićević igrao i protiv Porta, pa u Geteborgu gdje je ovjereno finale, pa i protiv PSV-a, ali zbog povrede nije mogao u Minhenskom finalu protiv Marselja. Nije mogao ni Gulit iako se vjerovalo do posljednjeg jutra, pa je igrao na jednu nogu Van Basten, naravno Rajkard, a treći Papen na klupi!

Nije to tako zamišljao Berluskoni na početku magične sezone, ali ekipa je pregorjela, ni sjenka one mašine za golove, Marselj je odnio pehar, istina i takav Milan je bio bolji, Masaro nevjerovatno promašivao, pa i Van Bastenu branio mladi Bartez. Razočaranje veliko, Rajkard odlazi u Ajaks da okonča tamo, Van Basten nikad više, Gulit odlazi u Sampdoriju i tamo blista. Ipak, osvojen je novi skudeto, a Kapelo će osvojiti i treći u nizu, bez Holanđana, Savićević i Boban dolaze puno do izražaja, manje Papen, a dovedeni su i novi stranci, Danac Brian Laudrup, Rumun Radučoju, a u novembru 1993. i veliko pojačanje Francuz Desai, dok je mladog Brazilca Elbera malo ko i primjetio da je tu, a postaće slavan u Njemačkoj (nešto kao Obamejanga 2009). Kapelo je promjenio sve, napravio gvozdenu odbranu sa dva bloka, primio 15 golova u cijelom prvenstvu, ubijao u pojam sve velike rivale sa 1:0, već u martu obezbjedio titulu, a mnogi su tipovali na druge ekipe, Juve, moćnu Parmu, Lacio i Samp. Tri titule u nizu, u zlatno vrijeme kalća, remek djelo te generacije, a Berluskoni je tada razvio i mnoge druge sportove u Milanu, sve osam košarke.

Osvajao je titule u nizu u ragbiju, takođe i u hokeju sa krcatom ledenoom dvoranom Asago, a uložio je puno i u odbojku koja je bila bum sport, isto najjača liga planete, ali Mediolanum Milano nakon što je bio drugi 1991., izgubio je sva tri finala 1992, u Kupu kupova od Gabeke Montikjari 17:15 u petom setu, u kupu Italije isto 3:2 od moćnog Maksikona iz Parme, a u plej ofu u pet mečeva od Kiraljijevog Mesađera iz Ravene, prvaka Evrope. Za Milan su igrali legende Zorzi i Luketa, i mnoge super zvijezde, ali sličan epilog je bio i 1993, i u finalu za skudeto 1994, u 4 meča sa Sislijem iz Treviza. Ali praznik je bio u gradu svakog vikenda, Berluskoni se ponosio i svim drugim sportovima, i u avgustu 1993. osnovao tzv Milan Polisportiva, na žalost tačno na dan saobraćajne nesreće Lentinija, sa ciljem da objedini sve titule na evropskom nivou. Tada je i u biznisu cvjetao i trebao da da maksimum, pucao od energije, ali mijenjala se zemlja i rapidno političke prilike. Kraj duge vladavine Demohrišćana i prve Republike otvorili su novu eru, napravila se potpuno nova scena, a zbližavanje sa Finijem u decembru 1993 na izborima za gradonačelnika Rima bili su jasan signal da će i on senzacionalno da izađe na teren na istorijskim izborima marta 1994.

Nezamislivo se i desilo,novoosnovana partija Forza Italija ubjedljivo pobjeđuje, on preko noći postaje premijer, i to baš u magičnoj noći 18. maja 1994, kad su Savićević, Maldini i drugovi samljeli “drim tim” Krojfovu Barsu 4:0 u finalu, a on dobio povjerenje Senata. Nije mogao biti u Atini, biće zato 2007., ali za perfektan meč, najbolji u istoriji Milana ravnopravno konkurišu upravo taj protiv Barse, zatim onaj 5:0 protiv Reala iz 1989, i trijumf 3:0 protiv Mančestera u polufinalu 2007. Kapelo je više puta rekao da je tada trebao da ode, da preko toga nije moglo nikako,a ne bi doživio ni dva poraza u Tokiju, i pogotovo puno posrnuća u sezoni 1994-95 kad je zavladao Lipijev Juve s Vialijem, Ravanelijem i mladim Del Pjerom, a Kapelo tek od januara pronašao ritam pobjeda, ali ipak završio četvrti. Stigao je ipak do trećeg uzastopnog velikog finala Champions, pobjedom u Beču, potom nad Benfikom, i velikom nad PSŽ-om sa dva gola Savićevića, ali bez njega i uz promašaje Simonea nije se mogao pobjediti veliki tim Ajaksa u finalu. Međutim, osvojiće Kapelo još jednu titulu za kraj, četvrtu u svojih pet godina, prije nego ode u Real, a Silvio iako već potpuno okupiran politikom i rijetko na stadionu, doveo mu je legendu Roberta Bađa, i pogotovo bombardera Žorža Veu da odmah svrgne Juve koji je postao šampion Evrope i otvorio zlatni ciklus. Tada je stigao i veliki as Futre, bio je tu i mladi Vjejra, kao i dribler Di Kanio, pa opet Stropa, mnogo mnogo velikih imena stizalo je u Milanelo tih godina. Bordo je bio neuspjeh te sezone, ali titula briljantna, tako moćan Juve ostavljen 7 bodova, pobijeđen na San Siru, a Vea 1:1 u Torinu., tek ponekad viđena je magija Savićević-Bađo, npr. protiv Sampdorije 3:0, ali Bađo često nije bio na svom nivou koji će puno kasnije opet pronaći u Bolonji i Bresi.

Ali, ovdje se okončalo tih prvih 10 godina, računa se najvećih u istoriji fudbala, ali iznad svega revolucionarnih za italijanski mentalitet i navike. Ostaje nejasno kako je ta ista ekipa još pojačana Davidsom, Rajcigerom, Dugarijem i Blomkvistom, a kasnije i Klajvertom, pa Ibrahimom Ba, drastično pala i doživjela dvije slabe sezone, prvo sa Tabarezom, pa u sred sezone i Sakijem (ispao 1:2 od Rozenborga kojeg je Tabarez dobio tamo 1:4 s tri gola Simonea), pa onda i s još jednim povratnikom Kapelom. Nakon odlaska Savićevića 1998, povlačenja Barezija, i prodaje Dugarija i svih Holanđana Barsi (osim Davidsa čak Juveu), desila se i neočekivana titula na stoti rođendan sa Zakeronijem, preporođenim Veom, strijelcem Birhofom i Bobanom kojeg je u finišu sam Berluskoni stavio na mjesto polušpica, i prestigao bogati i jaki Lacio. Bljesak, ali opet dvije tanje sezone, da bi nova prava ulaganja krenula 2001., kad je već sjajnom Ševčenku koji je stigao 1999., pridružen i opasni Pipo Inzagi iz rivalskog Juvea, zatim Rui Kosta iz Fiorentine, i Pirlo iz Intera, u umjesto Terima u novembru doveden treći veliki trener Anćeloti, taman kad je htio da preuzme takođe svoju Parmu. Te sezone gore-dolje, taman da se uđe u Ligu šampiona, a ljeta 2002. još velikih ulaganja, Rivaldo, Sidorf, pa posljednjeg dana Nesta, posljednja kockica za šampionski mozaik. Genijalni potez Anćelotija kad je vratio Pirla na zadnjeg veznog i napravio ga legendom, kad su svi mislili da će ga prodati skromnom Torinu da spašava karijeru, i da svi ti tehničari u Italiji ne mogu da igraju zajedno. Igrali su svi, jer Gatuzo je trčao tri godine kao lud, samo je umjesto Rivalda godinu kasnije stigao Kaka u zanosu mladosti, a vraćen je čak i Redondo. Koliko velikih utakmica, koliko pobjeda počev od plesa u La Korunji 0:4 sa tri gola Inzagija i dva uništenja Bajerna, pet godina je ova generacija diktirala zakon u Evropi. Prve godine jesenji prvaci, ali je na proljeće skudeto izmakao, sve nadoknađeno osvajanjem Evrope, 19 mečeva na tom putu počev od Libereca u avgustu, preko Bajerna, La Korunje, Reala i Dortmunda, svi nanizani, potom Ibrinog Ajaksa, pa najvećih rivala Intera i na kraju Juventusa, apoteoza!

Tog 28. maja 2003. u Mančesteru je postalo jasno da je to nova zlatna ekipa, a naredne godine je konačno osvojila skudeto u velikom nizu pobjeda od decembra do aprila kad je dobila sve derbije po dva puta, tako oba puta i najvećeg rivala Romu, u skinula s trona Juve 1:3 u Torinu. Ostaje nevjerovatno da je to jedini skudeto ove moćne generacije, ali ogromna piramida Lućana Mođija i sve krađe Juvea u naredne dvije sezone su učinile svoje-pamtiće se nestvarni penali i da gol nije gol kao u Kjevo-Juve marta 2005, kad je Milan trebao da prelomi. 41 utakmica dokazano namještena, dvije titule Milanu istrgnute, sve će otkriti kasnije Kalćopoli, ali dobiće ih jedna treća ekipa koja je bila 30 bodova daleko od svega, politika je krojila, a ne sportska pravda. Ipak, pravi šampioni su uvijek jači od svega, i nakon tih potresa i nepravdi, i nakon Riazora kad je nova Champions izgledala u rukama, i nakon Istanbula kad je ne samo zbog 3:0 nego i načina na koji je Milan igrao svih 120 minuta, i nakon paklenog polufinala s Ronaldinjovom Barsom kad je poništen gol Ševčenka na Kamp Nou, i nakon kazne i baraža sa Zvezdom igranog sa plaže i van spreme, potom nedolaska Ibrahimovića upravo zbog te montaže kad je već bio tu, i stresnog odlaska Zlatne lopte Ševčenka u Čelsi, ta oslabljena i potresena ekipa uspjela je protiv svih, a najviše UEFA-e da baš tada osvoji novu Ligu šampiona i izgradi novu Zlatnu loptu Rikarda Kaku. Kad je trebalo protiv Seltika, Bajerna i Mančestera uzeo je loptu i ulazio s njom u gol, u Atini je bio najslađi revanš koji istorija može da donese protiv Liverpula, nakon samo dvije godine, baš kao što je odlazeći Krespo predskazao drugovima nakon Istanbula gdje je dao dva gola. Sedam titula prvaka Evrope, ali i četvrta svjetska koja je osvojena pomenutog 16. decembra 2007., u još jednom revanšu slavnoj Boki, ispunili su misiju Silvija koju mu je zadao otac, godinama je na Milanovom autobusu pisalo “najtrofejniji klub na svijetu”. Sa 18 je i bio, sad su ga preskočili Real i Boka, a sustiže i Barsa, prošla je već decenija. Samo još jedan trzaj je imao Silvio, iako je prodajom Kake 2009. mislio da neće više, ali serija Intera se morala prekinuti, a samo je on to mogao da uspije, gledavši ih u Madridu odlučio je da to mora uraditi.

Već je imao Ronaldinja, Pata, Pirla, Tiaga, Nestu, a doveo je tog ljeta 2010. Ibrahimovića što je garancija samo po sebi, pa Boatenga i Robinja, a u januaru i Kasana i Van Bomela. Više nego dovoljno za 18. skudeto, a njegov osmi, Inter je pobijeđen i ostavljen već do Božića 16 bodova, a kad se Morati jako pojačao u januaru, i uz neke kikseve Milana došao na samo dva boda, prošao ludo srećno Bajern 2:3, i želio smjenu u derbiju 2. aprila 2011. koji još nije mogao da igra kažnjeni lider Ibrahimović, Milan je odgovorio najboljim navijanjem ikada, i sa fantastičnih 3:0, Pato dva i Kasano su okončali njihovu eru bespovratno. Nakon osvojenog Super kupa, i uprkos nizu povreda još boljom igrom naredne sezone, umjesto da se napravi četvrti zlatni ciklus sa Alegrijem, ubrzo je demontirao tu ekipu, i počeo da uništava nedužne trenere u nizu. Ipak, sad kad je gotovo ostaje 29 trofeja, ali i bezbroj vrijednosti, životnih priča, klub koji je pretvoren u porodicu, ljudske i sportske veličine, niz reprezentativaca koji su osvojili svijet, tri Zlatne lopte Van Bastena, po jedna Vee, Ševčenka, Kake i Gulita, nijedan predsjednik u istoriji fudbala nije toliko osvojio, ni uticao na sam fudbal u zemlji i svijetu, bio inovator, lokomotiva svih procesa, avangarda, ispred vremena. Da je trebao ranije da ode shvatio sam definitivno tog 16. marta 2009. kad je krenuo da mi crta šeme akcija koje pokazuje i Anćelotiju, ali ih “naivni” Karlo ne razumije, pa će kako reče postaviti Leonarda umjesto njega. To je bio izgubljen kontakt sa stvarnošću i početak “bunga-banga” epohe, ali malo ko ima tačan osjećaj da treba da ode na vrhuncu i prije svega hrabrosti da to i uradi.

Povezane vijesti

N. Šofranac: Nešto se dešava

26. 10. 2017.  | 28

N. Šofranac: Nešto se dešava

Nešto veoma dobro u našoj košarci,nešto što je još

N. Šofranac: Vrhunski mečevi

25. 09. 2017.  | 73

N. Šofranac: Vrhunski mečevi

Nema dileme, nakon ljetnjih kvalifikacija, transfera

N.Šofranac: Keln, jedna nedovršena priča

26. 08. 2017.  | 48

N.Šofranac: Keln, jedna nedovršena priča

Na samom početku ovog ljeta pričali smo o“Šajberijadi”

N.Šofranac: Vrtoglave cifre, novi timovi i VAR

21. 08. 2017.  | 39

N.Šofranac: Vrtoglave cifre, novi timovi i VAR

Gotovo je, ušli smo već mašinu nove sezone fudbala

Komentari 54

ostavi komentar
Vidi još

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se