Žabljak
Pretežno vedro
21.9 °C
Pljevlja
Vedro
24.8 °C
Herceg Novi
Vedro
29.3 °C
Nikšić
Vedro
27.1 °C
Cetinje
Vedro
26.7 °C
Bar
Vedro
29.4 °C
Podgorica
Pretežno vedro
30.1 °C
Ulcinj
Vedro
32.1 °C
Kolašin
Pretežno vedro
25.1 °C

Izoštreno

[ Objavila: M.M ]

PROMAŠENA KARIJERA (2) 06. 07. 2019. 11:43   >>  11:42 5

PROMAŠENA KARIJERA (2)

B.Vojičić: Pravila gutanja

Kako je poslije dugog ćutanja progovorio Momir Bulatović, nakon što je izvidao rane uzrokovane “posljednjom i najbolnijom izdajom svojih zakletih prijatelja”. O tome čitajte tekst iz 2004.godine, objavljen u “Monitoru”.

 

Kad je, neiskusan i čedan, doveden na čelo partije i države, Momir Bulatović je znao da nekako mora postati bitan. Stilizovao je brkove a na pamet mu je pala i spasonosna ideja, da se proglasi čovjekom iz naroda i državnikom po rođenju. Onda je pomislio da je red da i on, premda na početku političke karijere, objavi memoare.

Iz štampe je, krajem 1991, izašla knjiga njegovih sjećanja pod naslovom “Manje od igre - više od života”, u kojoj je iznio podatke zašto baš on ima sve argumente da postane veliki državnik. Toliko promućuran da je, nakon preuzimanja vlasti, mjesecima koristio veoma luksuzno opremljen kabinet, pritom uopšte ne znajući kako se koriste brojni telefonski aparati u njemu. Nije znao ni da je sastavni dio tog kabineta i privatni sanitarni čvor, što je kod njega, nakon “slučajnog ali značajnog otkrića” izazvalo buru smijeha na sopstveni račun.

Eto, takav je bio Momir Bulatović, doveden da predvodi narod u teškim trenucima novije istorije. Toliko sposoban i u sebe siguran da je, po sopstvenom svjedočenju, nakon što je upisao ekonomiju u Titogradu, tri dana dolazio na fakultet a da nije smogao hrabrosti da nekoga od starijih kolega upita za amfiteatar gdje su brucoši slušali predavanja. Fakultet je imao hodnik, a na njegovom kraju - amfiteatar. Vrlo komplikovano.

I, gle čuda - haškim solo zokretom, Bulatović je ubrzo došao u sukob sa Miloševićem; mediji ga proglasiše izdajnikom srpstva, pa je njegova knjiga mezimica, državnički ponos, umjesto na beogradskom Sajmu knjiga, završila u nekon depou.Kao i država, na čijem je čelu izgarao.Nekoliko godina kasnije, kad je Bulatović sprao izdajničku ljagu sa lica, jedan vješti trgovac knjigama iz Podgorice pronašao je i po cijeni starog papira otkupio gotovo kompletan tiraž Momirove knjige.

Možda se Bulatoviću sad posreći. Ovoga puta pbjavio je knjigu “Pravila ćutanja”(Narodna knjiga, Alfa) - tri i po godine nakon mudrog povlačenja iz političkog života, 5.oktobra 2000. U njoj svjedoči svoju istinu, kao jedan od malobrojnih političara koji je do kraja ostao uz Slobodana Miloševića. Naime, septembra 2001.godine tužilaštvo Haškog tribunala, proširujući optužnicu protiv Miloševića, u grupi označenoj kao “učesnici u zajedničkom zločinačkom poduhvatu”,navodi i Momirovo ime.

“U tom trenu moj cijeli život je stao” - shvatio je Bulatović i počeo da razmišlja o tome kako bi njegovoj djeci bilo podnošljivije da ga nikad više ne vide “nego da cijelog života nose žig djece ratnog zločinca”. Čekajući istražitelje Tribunala, koji još nijesu zakucali na njegova vrata, on je sam sebi, i familiji, počeo da dokazuje svoju nevinost. Prikupljao je pomoć za Miloševićevu odbranu i čitao mnoge lijepe knjige koje su mu pomogle da preboli težak period “produkovan najnovijom izdajom iz SNP-a”, a onda je prešao u kntranapad i naciji poklonio lični vremeplov - “Pravila ćutanja”.

Bulatović konstatuje da je cijela njegova politička karijera protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. “Takav utisak su stvorili mnogi, a ja se nijesam posebno trudio da ga opovrgnem”, objašnjava. I tumači:distanciranje od Miloševića značilo bi udaljavanje Crne Gore od Srbije. “Crna Gora nema većeg prijatelja i zaštitnika od Srbije. Vjerujem da važi i obrnuto”.

I taman kada se očekivalo da će Momir Bulatović, sa distance, rasvijetliti političku ličnost balkanskog kralja Ibija (istovremeno je bio i piroman i vatrogasac), koji je cijelu državu sveo na svoju ličnost, a od institucija funkcionisao samo on i njegova supruga - tu je ovaj bratski izvor presušio.

“Milošević je, prema meni, imao samo dva konkterna kadrovska rješenja: prvi je bio da za direktora Savezne uprave carina ponovo bude postavljen Mihalj Kertes, a drugi Nikola Šainović, za potpredsjednika Vlade”. Na kraju, popustio sam, veli Bulatović. Posljedica: “Moji ministri, a u nekoliko navrata i ja, dopisivali smo se sa Kertesom kao da je u pitanju strana država, a ne organ naše vlade, i pravili službenu dokumentaciju za “ne daj Bože” situaciju”. Bulatović je sve to morao hrabro da podnosi, kao što je stoički podnio kada je Kertes, po Miloševićevom nalogu, donosio podatke Branku Kostiću za predsjednički Tv duel.

O tome kako su u haosu moralno i ekonomski razorene zemlje vladali ljudskim dušama, medijima, vojskom i policijom, obezbjeđujući ogromno bogatstvo, ni riječi. Kao ni o velikosrpskim državnim ambicijama koje su progutale njegovu Crnu Goru. Čitava poglavlja posvećena su pregovaranju i ratovanju. Retorika i dijagnoza - ista kao i na početku rata: nijedan od ratova na prostorima bivše Jugoslavije nije mogao biti izbjegnut, jer je koristio gospodarima svjetskog rata i mira. Ništa se nije promijenilo ni u mentalnom sklopu Momira Bulatovića. I u “Pravilima ćutanja” Mali Perica preslišava “iskompleksirane” državotvorce Kučana i Tuđmana, Izetbegović mu je nedovoljno obrazovan...Sve kipti od kiča i samohvalisanja.

Za njega je vrijeme stvarno stalo. Rat za Bubrovnik, po Bulatoviću, vođen je iz “strategijskih razloga da bi se spasila i odbranila Jugoslavija”. Momir je skromno ocrtao i sebe junaka. Za vijeme NATO bombardovanja, sam je branio sablasno pusto zdanje Vlde na Novom Beogradu. Tu je i storija o dogovoru sa pilotom kako da se, po cijenu života, iz Turske (gdje je bio u državnoj posjeti) vrate u zemlju, u slučaju da ih tamo zatekne napad na SRJ.

Ključni pasaži, u kojima bi evenutalno objasnio način na koji je Milošević slama Bulatovićev otpor prilikom “haškog zaokreta” - izostali su. Nema prave atmosfere i bitnih činjenica o tome kako su tekli razgovori oko stvaranja zajedničke države SRJ, te kako je Momirov “minimum ispod kojeg se neće ići” pretočen u Mioševićev maksimum.

Siromašno je i svjedočenje o postavljanju Ćosića i Panića na ključne funkcije “zajedničke države”, kako je Milošević preigrao oba Bulatovića, Momira i Pavla, i ovom drugom razoružao saveznu policiju, bez ijednog metka. Scena oko dolaska šest generala JNa, saNeđom Boškovićem na čelu, glavnim bezbjednakom, i Mikom Stefanovićem, uticajnim i perspektivnim komandantom Ratnog vazduhoplovstva, u Momirov kabinet, sa zahtejvom da se glasa za Panića “inače ćemo da Te uhapsimo ako zbog Tebe ne bude izabrana Vlada”, ironično je opisana pa se dramatičnost i težina tog čina ne može dokučiti.

U ovom “političkom trileru”, u osnovi turobnoj knjizi, kako je samocijenio, gro enegrije Bulatović je potrošio secirajući dojučerašnje bliske saradnike u Crnoj Gori. Najviše prostora je darovao Milu Đukanoviću koga je svojevremeno proglašavao čarobnjakom. Sad je “drugi mladi čovjek” transformisan u oličenje zla. Svetozar Marović, negdašnja mudra glava trolista, narastao je u pohlepnog Đukanovićevog pomoćnika u švercu. Milica Pejanović, mlada perspektivna naučnica i drigarica, postala je malodušna i prevrtljiva. Bulatovićev svijet se srušio. Ali, samo da se izbori s iskušenjem i spasi svoju dušu. Bulatović je, svjedoči, mnogo prije Mila Đukanovića, ili bilo kojeg ministra iz njegove vlade, mogao naći nekon svog “brkovića”(misli na Dragana Brkovića, jednog od najpoznatijih crnogorskih novokomponovanih biznismena), ili bilo kojeg anonimusa, da štićen “mojom pozicijom i vođen mojim uticajem, zaradi milione koji bi, stvarno, bili moji”.

Bulatović detaljno opisuje kako je došlo do šverca nafte, a potom cigareta, u vrijeme sankcija kad se i sam bavio time, i konstatuje da je puno ljudi zaradilo ogromno bogatstvo te da je bilo realno očekivati da se taj novac kasnije produktivno angažuje. U to doba bilo je preko pedeset autorizovanih dilera cigareta, a stvari su počele da izmiču kontroli kad je sve prešlo pod neposrednu kontrolu Mila Đukanovića. Momiru, naravno, šverc nije smetao sve dok nije uspostavljen monopol nad tim poslom, dok nije postao “leglo najgoreg i najprimitivnijeg zgrtanja ličnog bogatstva pod plaštom državnih interesa”.

Čitavi pasaži posvećeni su “amerikanizaciji” Crne Gore, a do detalja je opisano kako su ljuti crnogorski “miloševićevci” postali još ljući “antimiloševićevci”. Majstor trivijalnosti i pikanterija ponudio je obilje detalja da bi sve to duvalo u jedra njegovoj tezi kako Đukanović “ima natprirodnu sposobnost da najuvjerljivije govori onda kada ne priča istinu”.Surovi kroki dugogodišnjeg najbližeg sardnika, “drugog,sposobnog čovjeka”, izgleda ovako: “Milo Đukanović nikad nije pokazao volju da svoje suštinsko obrazovanje podigne na veći nivo. Nije čitao knjige, ni stručnu literaturu. Nije učio strane jezike, niti ikad sjeo za računar. Ali, kao svaki rasni političar, hvatao je stvari u letu”. Slično govori i o Predragu Bulatoviću, koji mu je preuzeo SNP: “Sposobnost kreiranja ordinarnih laži razvio je do perfekcije, mada do tog trenutka nisam ni slutio da ona kod njega uopšte postoji”.

Momirovo svjedočenje ne treba uzeti zdravo za gotovo. Ali, ono jeste priča o konkretnom vremenu i konkretnim ljudima. Likovi koje u Crnoj Gori pominje, a obzirom na to da su sa Bulatovićem dijelili sudbinu, a krojili našu, dužni su da i sami daju svoje verzije događaja. Niko njih od Momira braniti neće. 

(12.mart 2004 - Monitor)

B.Vojičić: KRUNSKI SVJEDOK

Ako Momir Bulatović bude svjedočio u Hagu, u odbrani voljenog vožda, na Balkanu više ništa neće biti kao prije. O teme u tekstu objavljenom oktobra 2005. u “Monitoru”.

Dok u sjećanju nacije još leluja Momirova silueta u bijelom konobarskom sakou, kad su godine počinjale januarom, prvi izabrani predsjednik Crne Gore u istoriji (kako sam za sebe kaže), objelodanio je strogo čuvanu tajnu: Ja sam mlade i lijepe učio da vežu kravate, a svom kumu, Svetozarz Markoviću, kupio sam prvi sako!

Svoj sako (bijeli) i kravatu, Bulatović je donio iz Zadra. Ali je, u početku zbog političke mudrosti, oblačio džemper kao i ostali lideri januara, da se ne bi izdvajao i da bi se svidio narodu.

To su uporišna mjesta Miloševićevog džokera u Hagu, strategije koju Momir Bulatović dvije godine sprema u Beogradu. A da stvar bude smrtno ozbiljna, bivši predsjednik i savezni premijer je u intervjuu BK televiziji, u priču ubacio i američkog diplomatu Roberta Gelbarda. Gelbard mu je, kaže, nudio dva miliona dolara. Samo da mirno siđe s vlasti i to pošto ga je Đukanović pobijedio, što je kod njega stvorilo duševne patnje.

Novac nije uzeo, jer to ne doliči “prvom izabranom u istoriji”. Danas priznaje: “Možda sam pogriješio”.

To je onaj Gelbard koji je izjavio da je Bulatović lagao američku vladu. To je onaj Bulatović koji od djetinjstva zna vrijednost novca.

On je, konobarišući u jednom zadarskom restoranu, zaradio prvu mjesečnu platu - ondašnjih sto hiljada dinara. “Deset crvenih novčanica koje sam dobio prdstavljale su pravo bogatstvo koje sam ushićeno stiskao u šaci i nakon gotovo pretrčanog puta donio do kuće”.

Momir Bulatović još pamti osmjeh majke, koja mu je uputila blagi prijekor što je novac tako grčeviti držao, zbog čega je prva novčanica bila potpuno mokra od znoja.

Momir je čovjek iz naroda. On je na predavanja na Ekonomskom fakultetu u Titogradu tri dana kasnio, jer nije smogao hrabrosti nikoga da upita za amfiteatar. A kao rođeni državnik, doveden sa ulice, mjesecima je koristio liksuzno opremljeni kabinet a da nije znao kako se koriste brojni telefonski aparati.Prošli su mjeseci dok je otkrio da je sastavni dio kabineta - privatni toalet.

Ali, tako hrabri i mudri predsjednik, odmah je prozreo svjetsku zavjeru dojučarašnje braće. I to oko razbijanja zemlje.

Sada, poslije dvogodišnjih priprema u Beogradu, ima neoborive dokaze da se rat nije mogao izbjeći zbog međunarodne zavjere, ali ostavka jeste. Nekako mu je lakše bilo da gleda “svjetsku zavjeru” sa mjesta predsjednika vlade SRJ, koje je tako zavolio.

Generalni strateg, Momir Bulatović, sada -sa istorijske distance-tvrdi da Milošević nije kontrolisao generale, a kamoli kapetane, da je vođa početkom devedesetih bio izložen pritisku vojnog vrha, koji mu je prijetio - državnim udarom. Sve dok mu jednog dana nije pomogao da ih posmjenjuje: “Direktno u lice Kadijević je meni i Miloševiću govorio da će nas uhapsiti. Mi smo mu odgovorili da prvo uhapsi Špegelja koji je naoružavao Hrvatsku. Milošević je te generale posmjenjivao uz moju pomoć”, otkriva Bulatović za TV BK.

Bulatović priznaje da je uveo državni šverc, da je namjerno kršio međunarodne zakone.Ali, dok je on izgarao oko Prevlake i Dejtona - veli da je punih sto dana te godine proveo u diplomatiji - negovi drugovi iz vrha su obezbjeđivali plate i penzije. I, što je Bulatoviću teško palo, obezbjeđivali su svoje porodice.

Šverc mu nije smetao dok su svi obožavali vodžda. Narotiv, Mimir je pokazivao talenat za samožrtvovanje: umjesto sebe, poslao je Mila da se “za samo 5oo dolara” - slika sa Klintonom. Nezahvalni Đukanović kasnije će tu sliku koristiti u kampanji protiv Bulatovića. Momir se radije slikao sa Miloševićem i Morom Marković. I to - besplatno!

Kada je odmaglio za Beograd smučilo mu se bezakonje u Crnoj Gori. Pa je, kao premijer SRJ, za direktora Savezne uprave carina postavio Mihalja Kertesa, majstora za šverc i nelegalne državne fondove kojima je finansiran režim na Dedinju. Kertesu se sada zbog toga sudi. A Momo se sjeća s nostalgijom.

“Dopisivao sam se njim kao da je u pitanju strana država, a ne organ naše vlade i pravili službenu dokumentaciju za ‘ne daj Bože situacije”, tvrdi u vojoj knjizi “Zavjera ćutanja”, pokuavajući sebe da amnestira za prošle dane.

Momir Bulatović nikad nije shvatio. No, dobro:glavno je da je živio u Beogradu, blizu Sloba. Od kada je Milošević transportovan u Hag, Bulatović ni plavi, ni bijeli. Sad se sprema za Hag, da svjedoči. Tamo su već pretrnuli, dolazi svjedok istorije: šta će biti kad se sazna kome je sve Momir vezao kravatu i kupovao sako.

(21. oktobar 2005 - Monitor)

NAPOMENA: Sjutra “U kraljevskom sjedlu”

Komentari 5

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo