Žabljak
Vedro
-7.6 °C
Pljevlja
Vedro
-7.6 °C
Herceg Novi
Vedro
5.2 °C
Nikšić
Vedro
-1.3 °C
Cetinje
Vedro
8.9 °C
Bar
Vedro
4.2 °C
Podgorica
Vedro
-0.8 °C
Ulcinj
Vedro
0.9 °C
Kolašin
Vedro
-5.0 °C

Izoštreno

GORAN SEKULOVIĆ 25. 11. 2019. 12:46   >>  12:51 0

GORAN SEKULOVIĆ

Andrić o levantinskom čovjeku između Istoka i Zapada

Književno djelo Ive Andrića je filozofska oda čovjeku u njegovom utopijskom traganju za boljim i dostojanstvenijim svijetom i životom. Svi Andrićevi književni radovi: romani, pripovjetke, poezija, eseji, zapisi – posvećeni su, bez obzira na njihovu veličinu, obim i strukturu građe, upravo ovom stvaralačkom naumu.

Andrić u isto "metafizičko" klupko smješta i prirodne, kosmičke i ljudske, istorijske zakone, razmjere, prilike, osobine i atribute. Sumnje nema: Ivo Andrić je utopijski pisac prvog reda. On izvor svoje umjetnosti nalazi u velikom raskoraku između onoga što i kakav bi trebao da bude svijet i ljudski život, na jednoj, i onoga kako u realnosti i svakodnevnom životu bitišu i provode vrijeme čovjek i čovječanstvo, na drugoj strani.

Andrićeva metafizika izvire iz njegovog saznanja i uvjerenja da je čovjek, kao duhovno biće, stranac i tuđin u ovom materijalnom i grubom svijetu, u kojemu neprestano, uporno, a bezizgledno, neuspješno, pokušava da bude svoj na svome. Bitku je čovjek već unaprijed izgubio, ne zato što nije spreman da se bori, već zato što, ontološki gledano, esencijalna i egzistencijalna struktura njegovog bića nije odgovarajuća za Planetu na kojoj se našao i za život koji mora živjeti.

Po Andriću, čovjek našeg tla, sa Levanta, još je u težoj i besmislenijoj poziciji. On je na dvostrukom ljudskom gubitku. I kao čovjek, dakle, u antropološkom smislu, i kao stanovnik Levanta, odnosno, kao neko kome je suđeno da bude rođen i da proživi svoj vijek na granici Istoka i Zapada, a da ne bude ni jedno ni drugo, iako pokušava stalno i uzaludno da se prilagodi jednoj ili drugoj osi svijeta.

U "Travničkoj hronici", Kolonja, jedan od Andrićevih likova, o životu na levantinskoj granici kazuje: "Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme… To je sudbina levantinskog čoveka, jer on je poussiere humaine, ljudska prašina, što mučno promiče između Istoka i Zapada, ne pripadajući ni jednom, a bijena od oba… To su ljudi… dobri znalci Istoka i Zapada i njihovih običaja i verovanja, ali podjednako prezreni i sumnjivi jednoj i drugoj strani… To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da
bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta".

Iz svih ovih razloga je sva tragika, sve nerazmijevanje, sva nesreća i sav očaj Andrićevih književnih likova. Kako onih u tzv. "velikim romanima", ili hronikama, tako i onih u manjim proznim formama, pripovjetkama, pričama, ili pak meditativnim zapisima i refleksijama. Suštinski iste su metafizičke odlike i, na primjer, pripovjetke "Pismo iz 1920" i romana "Na Drini ćuprija". Likovi velikog pisca krvavim istorijskim, utopijskim tragovima, tumaraju i lutaju za samima sobom i ljudskim zavičajem, za mrvicom ljubavi, ljepote, spokoja i radosti, za svime onim što bi moglo biti naknada za život na ovoj zagonetnoj Planeti i još zagonetnijem i aspurdnijem Levantu, za sve ono čega na njoj i na njemu nema i utjeha zbog svega onog što ne bi trebalo da bude.

I kada se u odnosu na Andrićevo djelo, pogledaju i analiziraju najnoviji krvavi i tragični događaji na našem levantskom tlu, ratovi na prostoru bivše SFRJ iz devedesetih godina, lijepo se vidi da su oni samo nastavak svega onoga o čemu on piše. Mogao bi se jednostavno dodati kao prirodni i logični sljedeći nastavak u njegovim velikim romanima-hronikama ili pak postati nova, a stara, prozna tematika, kao njima slične motivske preokupacije u njegovim kraćim pripovjednim
formama.

Sam Andrić je toliko puta demantovao ličnu opasku da nije dostigao one vrhove pišući poeziju i eseje kao u romanima. Poezija je srž ne samo proze, već i filozofije. Nije u pitanju samo njihovo stilsko zanatstvo i oplemenjivanje, već ključno osmišljavanje, kako u smislu žanrova i disciplina, iliti formalno-akademskog "disciplinovanja", tako i u suštinskom, značenjskom, i to u obostranom smislu, dakle, i autorskom i čitalačkom, recipijentnom, vidu. Narativna struktura, kompozicija i tzv. "događajnost" proze, kao i kategorijalna, logička, diskurzivno-racionalna mreža filozofskih pojmova i analiza, sve to ne znači mnogo bez misaonosti, mišljenja, bez poetske supstance koja tek udahnjuje život i jednoj i drugoj intelektualnoj aktivnosti, samo površno gledajući od poezije
odvojenih i zasebno situiranih, nadređenih i više vrijednih. Nije bez značaja, već upravo suprotno, od izuzetne, presudne vrijednosti za njegovo djelo, da je Andrić započeo kao pjesnik. To je na suštinski način ostao sve do kraja svog života. Andrić je razmišljao i pisao na pjesnički način. On nije stupio na tlo
metafizike iz želje da postane filozof, niti metafizika kod njega dolazi spolja, a priori ili pak naknadno. Poetska ili diskretna metafizika, a o njoj je ovdje riječ, prirodno, stvaralački proizilazi iz motiva, misije i svrhe Andrićeve literature, iz svijeta njenih tema i junaka i načina njihove obrade. Njegove metafore mora, svijetlosti, nebeskih daljina, samo su stanice ili stranice na čovjekovom univerzalnom putu teksta ili putovanja, duhovnosti i oduhovljenja.

Metafora i poetska metafizika je nužna, jer Andrić pokušava da misli ono što se ne može misliti, već samo naslutiti i osjetiti imaginacijom i snoviđenjima. Savršenstvo je u svijetu gdje smo porođeni, ali iz kojeg smo otkinuti i došli u ovaj zemni. U eseju "Razgovor sa Gojom" čitamo: "Ovaj svijet je carstvo
materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem kao što se civilizovani brodolomci sa svojim odelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zverovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma. One nose na sebi i znake zaboravljenog drugog sveta iz koga smo nekad krenuli,
katastrofe koja nas je ovde, dovela, i stalne, uzaludne težnje da se novom svetu prilagode. Jer, one su u neprestanoj borbi sa tim novim, njima u suštini protivnim svetom u kom su se obrele, i u isto vreme u stalnom preobražavanju i prilagođavanju tome svetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbežna tuga u umetnosti i pesimizam u nauci".

Andrić je stvarni život kojim ljudi žive vidio samo kao ružan i neprijatan san koji evo još malo pa će zauvijek proći, dakle, više se neće nikada povratiti, kao kulise na pozornici koje će za neki tren nestati, a iza njih se pojaviti neki sasvim drugi život i neki sasvim novi ljudi, sve nimalo nalik svijetu i nama koji u njemu živimo.

Metafizika kod njega nije bila potreba mode, stava, ili pak hladna, filozofska spekulacija o suštini Boga, svijeta, života i čovjeka, jedna od teorija koja neutralno, bez živog subjektivnog i apsolutnog učešća ličnosti koja je njen nosilac, objašnjava predmet i temu svog interesovanja i nepristrasno nudi njihovu objektivnu i cjelovitu, jednu jedinu postojeću i moguću, istinsku prošlost, sadašnjost i budućnost. Andriću je metafizika sve, on sam u mnoštvu svojih i u
bezbroj lica svojih književnih junaka, strasna, nepotkupljiva, samosvojna i pristrasno-umjetnička potraga za sopstvenim bićem, snovima i javama. Piscu je u toj priči ulog on sam i sav njegov život i sve što mu on predstavlja i čitav svijet kome se obraća, cjelokupni smisao do koga on i njegovi junaci u literaturi uopšte i mogu doći.

Andrić piše: "Otkad postoji u meni svest o sebi i o svetu koji me okružuje, ja sam sve pojave žive i mrtve prirode, i sve što se sa njima i između njih dešava, posmatrao kao nešto sporedno i privremeno, kao neophodan uvod u nešto što treba da bude glavno i pravo. Uvek sam očekivao da se iz nereda, dosade i bezobličja oko mene odjednom pojavi opšta, bezvremena radost koja mi izgleda pouzdano obećana, a koju verovatno nikad neću videti. Sedeći na obali Drine kao dečak od dvanaest godina, ja sam zamišljao kako se sve što sad vidim i svakodnevno gledam, pesak, rakite, pusta jalija od nanesenog kamenja, kasaba sa krivim ulicama, nagnutim dućanima, ljudima i stokom, prašinom i balegom – kako se sve to odjednom tanji i razilazi kao magla, a kako se na prvim razgaljenim mestima već naslućuje savršena
i divna suština, rumeno, zlatno, dragoceno jezgro svega što živi i postoji. Savršenstvo i lepota! Presijava i nazire se kao slutnja, kao jeste-nije-jeste, ono što treba da bude naš pravi svet i da to ostane zauvek. Satima i danima varala me ta slutnja. Hiljadu puta mi je izgledalo da se ostvaruje, da se svet koji vidim, a koji nije drugo do maska i naličje i prelazan oblik, rasipa i nestaje, i da se jasnije ukazuje skriveno, a stvarno lice našeg pravog ljudskog, zemaljskog
postojanja. I sve pada, i to lakše i brže od suvog lišća, sa potpunom prirodnošću izlišnih i suvišnih stvari, a ukazuje se suština planete koju zovemo Zemlja i stvorenja koje se zove čovek. To ima u najboljim trenucima pred očima i od toga živi ono što se zove: ja."

Ključne i opsesivne teme cjelokupnog Andrićevog djela su Bosna kao simbol i metafora ovog našeg vidljivog, prvog svijeta maske i naličja, i "more, talas i krilo!", kao poetsko-metafizički simbol i metafora onog našeg skrivenog, drugog svijeta sreće, savršenstva i ljepote, koji je, pisac je ubijeđen, iako se radi o slutnji koja ga dakako konstantno vara, "stvarno lice našeg pravog ljudskog, zemaljskog postojanja". Andrićev san o moru čine obrisi jedne istinske humanističke utopije. Ne radi se, zapravo, o dvije teme, već o jednoj jedinoj umjetničkoj opsesivnoj motivskoj vizuri i perspektivi. U njoj Andrić još od svog djetinjstva pokušava da sve manjkavosti, ograničenja, slabosti i nesavršenstva ovog njegovog i našeg prvog, realnog, fizičkog, stvarnog života – koji nam se svakodnevno želi, neumoljivom zdravorazumskom logikom Zemljine teže i drugih apsolutnih, univerzalnih i krutih prirodnih, materijalnih i društvenih, duhovnih zakona, predrasuda, običaja i tendencija, nametnuti kao jedan jedini i za vazda nepromijenjen (bilo da egzistira u vidu zakona gravitacije kao u pripovjetci "Letovanje na jugu" ili neumitnog starenja u pripovjetci "Žena na kamenu" ili konstantne mržnje u romanima "Na Drini ćuprija" i "Travnička hronika", ali, na primjer, i u pripovjetci "Pismo iz 1920") – nadomjesti i prekorači, transcendira i upotpuni, osadrži, trajno promijeni i prekrije sa onim našim drugim, boljim, ljepšim i savršenijim svijetom poetske metafizike. Bosna se, kao simbol ovog našeg prvog ljudskog, ali vidimo u suštini: neljudskog, svijeta, može prepoznati i u tekstovima, pričama, pripovjetkama, pjesmama, esejima, putopisima, zapisima, u kojima se Andrić dominantno iskazuje kao pisac srednjeg puta, onog između realnosti i iluzija. Isto tako, ovaj svijet
poetske, diskretne metafizike, prisutan je i u Andrićevim velikim romanima-hronikama kao najboljim simbolima njegovog prvog svijeta, svijeta, kako pisac kaže, "nereda, dosade i bezobličja".

I kao što Andrić kaže da svijet savršenstva, sreće i ljepote koji čini srž njegove poetske, diskretne metafizike, "ima u najboljim trenucima pred očima", i da, kako kaže za sebe, "od toga živi ono što se zove: ja", tako se može reći, bez bojazni da će se pogriješiti, da taj svijet i ta veličanstvena poetska utopijska slika budućnosti predstavlja vrh, vrhunac njegovog ukupnog literarnog djela. S tim da se nikako ne zaboravi da je ova slika potpunog, apsolutnog,
nepromijenjenog, metafizičkog reda i poretka stvari, bića, ljudi, prirode i svijeta, utkana u srž ne samo manjih i kraćih Andrićevih tekstova u kojima se svijet relativne fantastike pojavljuje manje ili više, već i svih njegovih glavnih djela, odnosno velikih i najpoznatijih romana. U njegovim radovima prve vrste, svijet fantastike se nadovezuje i diže iznad efemerne i grube životne svakodnevice nedovoljnosti i neupotpunjenja, a u velikim romanima njihovi dominantni
motivski i tematski tokovi – pretežno iz Bosne date preko književnih likova kroz literarno-istorijske freske vjekova, epoha i doba u kojima su djelovali i njihovih ljudskih sudbina – prosto vape i mole za tako potreban, a nikad dostižni i dostignuti ciljni metafizički sadržaj, kojim bi, u ludoj nadi da je to moguće!, trebali, morali i htjeli u svojim "najboljim trenucima" da na bilo koji način promijene ili donekle ublaže svoje promašene živote ili barem da ih nekako opravdaju i privedu kakvom-takvom (ne)smislenom završetku. Tako, gledamo i čitamo utopijske slike "izuzetnih trenutaka", u kojima se preobražavaju životi književnih junaka, na primjer, i u pripovjetci "Letovanje na jugu", ali čak i u romanu "Gospođica". Profesor Alfred Norges se na ljetovanju na morskom jugu pita: "Šta je on, onaj dojučerašnji, a šta su ove lepote i radosti koje ga sve više ispunjavaju iznutra i opkoljavaju spolja?" I Gospođica iz istoimenog romana doživljava slične
promjene: "Bilo je suza i ljubljenja i onih izuzetnih trenutaka kad se čovek izdvaja iz svoje svakidašnjice i živi nekoliko sati drugim, jačim i bogatijim životom. Čak ni Gospođica se nije mogla oteti tome osećanju trenutnog olakšanja i bezbrižnosti". Utopijskim "izuzetnim trenucima" pripada i razmišljanje Kolonje u
"Travničkoj hronici": "Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično...I pored prividne izlomljenosti i nereda, sve je povezano i skladno. Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha. Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo. A srešćemo se i razumeti svi, ma kuda sada išli i ma koliko lutali. To će biti radosno viđenje, slavno i spasonosno iznenađenje."

Čitavo Andrićevo djelo se može plastično predstaviti kao svjetlost i sjenka, kao sveopšta "povezanost" i "skladnost", sreća, radost i savršenstvo, na jednoj, i "neskladnost", "haos", "izlomljenost" i "nered", na drugoj strani, pri čemu bi sjenka, tama, oličavala njegov prvi svijet, uslovno rečeno, svijet Bosne, svijet, dakle, nereda i haosa, a svjetlost njegov drugi svijet, svijet poetske metafizike u užem smislu (jer i Bosna kao metafora i sublimacija svih tema tzv. velikih
romana-hronika pripada svijetu poetske metafizike u širem smislu), svijet utopije, svijet savršenosti i pune ljepote i radosti čovjekove.

Naravno, i u svakom od ova dva svijeta imamo posebne svjetlosti i sjenke. Ali, generalno uzevši, podjela na svjetlost i sjenke, paradigma je podjele i cjelokupnog Andrićevog djela, opet uslovno rečeno, na svijet antiutopije, svijet Bosne, i svijet utopije, svijet sveopšte nebeske i zemaljske, kosmičke harmonije i vječne ravnoteže.

Komentari 0

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo