Žabljak
Pretežno oblačno
2.9 °C
Pljevlja
Oblačno
8.1 °C
Herceg Novi
Oblačno
12.5 °C
Nikšić
Oblačno
6.2 °C
Cetinje
Oblačno
5.4 °C
Bar
Oblačno
14.8 °C
Podgorica
Oblačno
9.1 °C
Ulcinj
Oblačno
14.3 °C
Kolašin
Oblačno
5.3 °C

Izoštreno

GORAN SEKULOVIĆ 14. 12. 2019. 19:01   >>  12:47 0

GORAN SEKULOVIĆ

Kiš o đetinjstvu i smrti

Povodom tri decenije od smrti Danila Kiša

U jednom od svojih intervjua Danilo Kiš je rekao da se u malograđanskim krugovima izbjegava razgovor o smrti. Tema smrti je jedna od onih Kišovih tema, odnosno pečata različitosti koje je nosio od đetinjstva kao „podmuklo dejstvo biografije“, kao ono što će mu, pored ostalog, nužno predodrediti budući poziv pisca. Jer, pisac se ne postaje jedino iz želje za pisanjem. Potrebno je i ono posebno obilježje, kako je to Kiš, opet u jednom od razgovora rekao: „Pisac se postaje slučajno: podmuklo dejstvo biografije jeste prvi i najveći podsticaj. A u jednoj biografiji preovladavajuće osećanje različitosti, „sramni pečat“ različitosti je detonator mašte.

Pisac, ili budući pisac pita se o sopstvenom postojanju, pokušava da objasni poreklo te različitosti i njenu vezu sa svetom. Smrt je jedna od najvećih metafizičkih tačaka – oslonaca svijeta i čovjeka. Literatura nam pomaže da budemo svjesni ovog ključa naše egzistencije. Šta više, literatura daje i smisao smrti, daje joj ljudsku težinu, i time je ublažava, osmišljuje i, u dalekoj perspektivi, pobeđuje smrt. Sjetimo se Njegoševih riječi upućenih Hristu u „Luči mikrokozmi“ – „Voskresenjem smrt si pobijedio“. Literatura je neka vrsta vaskrsenja, pobjede nad smrću, samoiluzije, dobrovoljnog izgona u metafizičke prostore, za koju se, svakako, mora platiti kazna. Jer, samo Bog i Hrist, kao njegov izaslanik na Zemlji i posrednik sa ljudima, mogu se usuditi na pomisao da pobijede smrt. Još samo jedno lice na Zemlji može na sebe preuzeti taj đavolji posao (đavolji, jer je veoma rizičan i nezahvalan), a to je umjetnik, pisac. Nikako ne naučnik, o tome je Kiš nešto rekao kada je govorio da se može desiti u budućnosti da svi ljudi rokću sa presađenim svinjskim srcima, a da će samo pjesnici gledati i dalje ljudskim očima. Dakle, pisac je konkurent Bogu.

Na pitanje zašto pisca sljeduje kazna, Kiš odgovara: „Zato što sam izigravao tvorca, zato što sam konkurisao Bogu.“

Kada je Kiš počeo da konkuriše Bogu, kada se počeo uobličavati pisac u njemu? U njemu i u svijetu? Kada je mali Andi (Andreas Sam),
saznao za činjenicu postojanja smrti, činilo mu se da je shvatio „tajnu smrti“ (to je za njega bilo jedno te isto – činjenica i tajna) i čak i „tajnu besmrtnosti“. Zadatak đetinjstva je bio da se nadmudri smrt, da ne dozvoli svojoj misli o smrti da se odvije do kraja. Dječak je rešio da se izmigolji smrti planom koji će biti smišljan i domišljan tokom jednog ljudskog života. Ova misao – da se treba izmigoljiti smrti – to je već početak tog plana o potrebi njenog nadmudrivanja. Pisac se začeo. Pisac i pisanje, čitanje.

Pisanje kao novo čitanje i čitanje kao novo pisanje, kako kaže Basara. Pisanje kao bijeg od sive stvarnosti, uškopljena duha, ludila, smrti. Ali i pisanje koje pomaže, omogućava da se čovjek suoči sa smrću, i da je prozre. Dječak je odlučio da prozre neuhvatljive,tajne stvari ljudskog života. Da prozre smrt i „bar samo jednom“– san. Ali, nije samo u pitanju bijeg, odbrana od smrti, radi se i o pripremanju, uobličavanju vlastite smrti. Time smo ušli u kontekst odnosa pisanja i života, stvarnosti i literature, sna i jave. O tome će biti nešto riječi kasnije. Smrti se, dakle, Kiš približava već kao dječak. Ova elementarna činjenica za svakog čovjeka, nije u slučaju Kiša zdravorazumski shvatljiva i prihvatljiva. Preko fenomena smrti Kiš od „ranih jada“ iskazuje svoju fatalističku vezu sa pozivom pisca. Pečat različitosti“, „sramni pečat“ je već tu, i proces otpočet „podmuklim dejstvom biografije“ se nastavlja. U tzv. ciklusu „porodičnih romana“ („Rani jadi“, „Bašta,pepeo“, „Pješčanik“, koje je Kiš slikovito uporedio sa skicom, crtežom i slikom jedne te iste teme), smrt je data iz ugla đetinjstva, ali i iz ugla odraslog naratora, pisca, objektivnog, spoljašnjeg, sveznajućeg pripovjedača. U đetinjstvu, po sopstvenom iskazu, dva osnovna Kišova osjećanja su bila: strah i glad. U elementarnoj životnoj ugroženosti od mađarskih fašista u toku Drugog svjetskog rata, strah od smrti je bio jedan od najprimarnijih strahova. Strah od smrti se identifikovao sa strahom od nestanka.

Kišov otac je nestao, ne poginuo, ubijen ili umro, već nestao – u Aušvicu. Kasnije će to biti jedna od Kišovih dominatnih tema u romanu „Grobnica za Borisa Davidoviča“. Fenomen nestanka, odnosno smrti, je u ovoj knjizi dobio istorijsku, da kažem objektivnu, društvenu, bolje rečeno apstraktnu dimenziju (dok je u „Enciklopediji smrti“ riječ o čisto metafizičkim pojmovima ljubavi i smrti). Iz ove dimenzije Kiš je svojom literaturom, ispravljajući istoriju, konkretizovao nestanke, zapravo individualne sudbine udružene sa istorijskim znanjem i moralnom odgovornošću, pribjegavajući dokumentarističkom postupku. Aleksandar Jerkov piše: „Čitalac je taj kome je prepušteno iskustvo života, pripovedačev zadatak je da iz raspoloživih izvora izvede priču koja će u sklopu opštih načela i principa pokazivati neumitnost pojedinačnog slučaja. Otuda Kišovu prozu ne može čuti subjekat izolovan od istorije i ograničen na svoju subjektivnost, kao što se u njoj ne može pročitati ni istorijski društveni subjekt odvojen od individualne egzistencije.“

U đetinjstvu se javljaju drugi svjetovi , izvan našeg „ja“. Jedan od najdubljih, „iznad okvira naše kuće, izvan granica mog saznanja, iznad sfere naše ugodne svakidašnjice“, jedan od najopasnijih i najizazovnijih je, svakako, svijet smrti. „Umro ti je ujak“ –majka se obraća dječaku Andiju – „Ti ga nisi poznavao ...“ Šta ostaje iza ljudi, od ljudi, kad odu, nestanu? Ostaje, literarno govoreći, metafora svih individualnih sudbina – čerga našeg lutalaštva. Na kraju životnog puta, čerga je malo čega puna i ispunjena, samo malo fali da sve ne naliči na san, na dim i maglu, na nešto što više nije ni sigurno da je nekad u bilo kojem obliku i postojalo. Neka fotografija, neki dragi predmet, pokoji dokument – i to je sve. Andreas Sam, alias Danilo Kiš je rano sazrio u ovom smislu, u smislu naklonosti za ovakav logičan, fatalistički, pesimistički, apsolutistički ishod svakog pojedinačnog življenja, fenomena života uopšte. U sljedećim pasusima iz romana „Rani jadi“ lijepo se vidi ta rano probuđena svijest o tragici svake egzistencije i tračku nade koje ipak ima, makar ona bila i u tako nepostojanoj stvari, kao što je literatura.

U ovim Kišovim sljedećim rečenicama osvjedočavamo se i značenja metafore, u smislu koji je dao J. M. Mjuri, da „nije samo ukras niti je samo čin uspoređivanja, u kreativnoj književnosti najviše vrste ona je gotovo način poimanja.“ Kiš piše: „Naš istorijski kofer, sad već oguljen i s kopčama koje svaki čas popuštaju sa zarđalim praskom, kao stari pištolji-kremenjače, isplovio je iz potopa sam i pust, kao u krvi pepeo: njegove fotografije i dokumenta. Tu su još i njegova krštenica i školska svedočanstva, te neverovatne tore ispisane kaligrafskim rukopisom neke daleke prošlosti, skoro mitske...“ 

„Kakvom sam tada bio mišlju vođen kad sam tu čudesnu arhivu prokrijumčario u naš kofer, krišom od svoje majke? To beše, bez sumnje, rana svest o tome da će to biti jedina prćija mog detinjstva, jedini materijalni dokaz da sam nekad bio i da je nekad bio moj otac. Jer bez svega toga, bez tih rukopisa i bez tih fotografija, ja bih danas zacelo bio uveren da sve to nije postojalo da je sve to jedna naknadna, sanjana priča, koju sam izmislio sebi za utehu. Lik mog oca bi se izbrisao iz sećanja, kao i toliki drugi, i kad bih pružio ruku, dohvatio bih prazninu. Mislio bih da sanjam.“

Kiš je ulagao napor da biografsko, odnosno autobiografsko maksimalno oneobičava, a da ostane samo naklonost, senzibilitet, individualni kod, koji čitalac i kritičar treba kasnije da prepoznaju, osjete i dožive. Za njega je veoma bitna tematska sklonost. Često je govorio da nije mogao čitati knjige, sa čijih prvih stranica nije mogao osjetiti da ih je njihov pisac morao napisati. Na dvostrukom planu, u Kišovim romanima, sazrijevali su i njegovi literarni junaci i on sam. Rana svijest da će čudesna očeva i porodična arhiva biti jedina prćija đetinjstva, pretočila se u poznu, zrelu svijest da će literatura biti jedina prćija njegovog cjelokupnog života.

Komentari 0

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo