RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html me http://www.rtcg.me/img/logo.png RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html B.Vojičić: O, Kosovo, (ne)usaglašeno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/220971/bvojicic-o-kosovo-neusaglaseno.html Srpski predsednik ne prestaje da govori – može, ne može; daćemo, nećemo dati, jasno da jasnije ne može biti. Vulin to dorađuje i razrađuje: to možemo samo mi, Srbi. Naš premijer od jada – ćuti. I gleda. ]]>

Ministar vojni susjedne Srbije kaže da naš premijer laže. I obrazlaže, naš premijer nema pravo da laže o Srbima (podrazumijeva se da oni mogu). I da od Srbije pravi okupatora (kao što je bila aneksija Crne Gore 1918.).

"Ako se stidi serdara Janka Vukotića, neka ga prepusti srpskom pamćenju, mi ćemo ga sačuvati", poručuje Vulin.

Premijer Marković od jada - ćuti, naš ambasador u Beogradu ne stiže da se oglasi, a od Kusovca ni riječ - samo tvituje. Izgleda da (pogrešno) tumače da se u javnosti Vulin percipira, što kaže Zoran Kesić, kao prolupao. Za razliku od nas, u Hrvatskoj ga nijesu olako shvatili, već su mu zabranii ulazak - zbog podizanja tenzija.

I pretenzija. Nadam se da mi nećemo. To bi Vučić teško podnio.

Vulin i predsjednik dobro se jednače. Po zvučnosti. Srpski predsjednik stalno govori - može, ne može; daćemo, nećemo dati - jasno da ne može jasnije. Vulin to razrađuje: to možemo samo mi, Srbi.

“Moramo da znamo o čemu pričamo. Ne možemo baš svi sve da dobijemo. To bi značilo da smo sve izgubili. Ne možemo ni svi sve da izgubimo. Najbolje je da svi izgubimo mnogo, da bismo ponešto dobili. Sve drugo katastrofa je za sve nas”, mjesecima ponavlja glagoljivi Vučić.

Na ćirilici, da ga čitavi svijet razumije. A Vulin, s neba pa u rebra: “Što će Kosovu vojska: napašće Crnu Goru ili Sjevernu Makedoniju?”

Ne razmišlja Vulin o tome što će Srbiji Kosovo, već o tome zašto Kosovo treba da se brani. Srbija se naoružava, a to je, veli, blagotvorno za mir u regionu. A tek kada konačno remontuju migove iz Rusije. Neka ustaše vide što sve Srbija može.

Tome služe i najnoviji manevri u Srbiji. Iako Vulin nije služio vojsku, Srbija je pratila bez daha (70 kamera Javnog servisa ) svaku njegovu stopu, na čelu sa izabranim predsjednikom. Bilo je dirljivo. Baš kao u Parizu, gdje se Tači susreo sa Putinom i rekao mu, navodno :”Hvala, što nas ne podržavate”, a Putin njemu: ”Podržaću sve što se dogovoriš sa Vučićem”.

Znači, nikad u dom. Poslije toga susreta, kažu beogradski tabloidi, na Balkanu neće biti ništa isto kao prije: “Zmija” ujela Putina, otekao Vučić, a Vulin se rasplakao. Holivud daje milone za potresnu priču. Blagorodstvom Srpstvo diše!

I onda: nož u leđa. Vijest da Crnogorci šalju vojnike na Kosovo (dva oficira). Vulin, prvi do prvoga, obučen u crnu vojničku odoru, hrabro je reagovao: To je neprijateljstvo prema bratskoj Srbiji. Zar?

Baš kao i oni koji su bombardovali Srbiju, pa priznali nezavisno Kosovo, a u sastavu su KFOR-a, a sad čuvaju mir i (ne)odabrane preostale Srbe na Kosovu, rezolucijom UN br. 1244.

Nikad sretan, nikad zadovoljan. Gleda Vulin sebe u zrcalo.

 

]]>
Wed, 14 Nov 2018 10:32:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/220971/bvojicic-o-kosovo-neusaglaseno.html
B. Vojičić: Onamo, ovamo http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/220727/b-vojicic-onamo-ovamo.html Moskva “Pobjedi” ne vjeruje. Taman smo pomislili da je bog od nas digao ruke (i noge) , kad javilja se “neustrašiva plavuša”. Desna ruka Sergeja Lavrova, portparolka koja u ime Putina prijeti Zapadu. I nama, najbližima. Upravo u danu kad je Tramp izbičovao CNN, javila se Zaharova da “Pobjedu” izvuče za uši. ]]>  

Ne sluteći da je time ovom, kako reče, provladinom listu, dala neplaćenu reklamu i nezasluženo mjesto u trvenju velikih sila. Zaharova ne demantuje vijest objavljenu u “Pobjedi“, da je ruski diplomata bio na osnivačkom skupu lokalnog ogranka Milačićeve Prave Crne Gore.

Očekivali smo da se ovim povodom oglasi ruska amabasada u Podgorici, ali umjesto ruske ambasade, oglasila se Zaharova, lično. Potvrdila je da je ruski diplomata bio na osnivačkoj sjednici ogranka stranke Marka Milačića. Naravno da je bio. Možda se tu našao i onaj raščinjeni, počasni ruski konzul, koji je osnovao i finansirao Milačićevu stranku.

Ipak, ona je kao “fejk vijest” ocijenila komentar lista da to nije u skladu sa diplomatskom praksom.

Zaharova veli da je “sasvim druga star kad premijer Albanije agituje da se glasa za konkretnog kandidata za predsjednika Crne Gore, kad ambasador SAD u Podgorici poziva crnogorske građane da izađu na parlamentarne izbore, a američki ambasador u Skoplju, u zgradi makedonskog parlamenta, faktički rukovodi procesom proguravanja odluka, iako je rerefendum u Makedoniji propao”.

Zar se Zaharova zalaže za praksu, odomaćenu u Srbiji, gdje predsjednica Vlade nosi na uvid i ocjenu svoj intervju ruskom ambasadoru Čepurinu? A neumorni Vučić (da ne zaboravimo Dodika), uoči izbora, obavezno posjeti Putina, tek onako, da se vide. I popričaju o remontu nekoliko migova. I to nije podmetanje. Zaharovu ne boli što se drugi miješaju, nego što to nije odomaćeno i za Ruse. Tu je potpuno u pravu. Samo, kad ih uhvate, trebalo bi da sarađuju, ne samo sa Englezima oko Skripalja, nego i sa Katnićem zbog agenata GRU-a i njihove uloge u rusko-srpsko-crnogorskoj epizodi. I azila Ananiju Nikiću, svakako.

Zamišljao sam kako bi bilo da je moćna plavuša - onako divna, drčna, a umiljata - naša portparolka. Pa da afirmiše slobodu medija po ruskom uzusu. Konkretno, kad naš predsjednik promoviše Oravovu (šef delegacije EU) definiciju, da mediji treba da rade u interesu građana. Pa da brani Prištinu, a napada Šešelja, da Lavrovu umjesto Dačiću pokloni tompuse sa naljepnicom na kojoj je njen lik, da stavi našu izvornu kapu bez četiri ocila, da se opaše ćemerom, da umjesto u Guču sleti na svesrpsko posijelo u Budvu... Da se prekrsti i uz božju pomoć upita: zašto je kralj Nikola morao da bude detronizovan i da napusti Crnu Goru, ako je, kao “najveći Srbin”, htio da Crnu Goru utopi u Srbiju, bez imena, crkve, teritorije?

Divan san. Ali, poput Dinkića, Zaharova piše pjesme za rusku estradu. Pa i pjesmu “Platila sam sve”, koju pjeva Kaća Lel. “Platila sam sve...Trka je završena i više nijesi jedini. Opet sam slobodna kao talas”.

Bože, kakva sloboda.

]]>
Mon, 12 Nov 2018 10:16:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/220727/b-vojicic-onamo-ovamo.html
N. Šofranac: Iznenađenje, ne senzacija! http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/220266/n-sofranac-iznenadjenje-ne-senzacija.html Čudesna noć na mitskoj Marakani, ali stvarima valja dati pravu dimenziju. Najveća senzacija je kad mali Bate Borisov tuče 3:1 Bajern u godini triplete, a ne kad gigant Zvezda savlada Liverpul na isti dan kad je to već radila. Treba biti svjestan dresa i istorije koja se nosi, bez obzira na trenutne vrijednosti, a ova Zvezda je itekako svjesna. ]]>

Ovo je ista ta Zvezda,istinski velikan Evrpe,koji nije sijao samo par ljeta kao Steaua,već decenijama,i uprkos ogromnim posrtanjima sačuvala je svoju veličinu i sjaj najvećeg kluba Istoka. Ovo će biti kraća priča,jer u tekstovima “Na raskršću vjekova” i “Opet svi na brdo”,precizno uoči Salcburga i Napolija je sve već rečeno i upravo ovo najavljeno,tačnije najava je počela simbolično 29.juna prošle godine na dan “Šajberijade”(ponovljeno kolo 1986.) i ujedno prvi meč sa Florijanom(3:0) kad je debitovao Milojević i kad je sve počelo(tekst “Pravo,pravda i titule”). Dakle,sumnje nema,vizija je postojala od prvog dana,dug put je pređen samo za godinu ipo,postoji više razloga zašto mi se ovaj projekat dopao od početka i zašto sam pisao o njemu,a ovaj put ću izdvojiti samo par aspekata shodno trenutku.

Naravno,sinoćnji meč su vidjeli svi,nema šale,pao je gigantski klub koji takođe preživljava renesansu,jer je osjetio magiju finala u maju,dobijao Spartak iz Moskve 7:0, Porto 0:5, Maribor 0:7, Romu 5:2, fantasstični Siti 3:0, a onda još doveo Keitu,Šaćirija,Fabinja,Alisona i ostale da bi osvojio sve,ušao u sezonu kao tornado što su osjetili i Totenhem,PSŽ.. Ovaj poraz ih stavlja na velike muke,u haosu ove grupe sad svi strijepe od najgoreg,ali Liverpulu je situacija i najteža,ako izgube u Parizu onda će im vjerovatno trebati pobjeda od dva razlike nad Napolijem koji igra da je to pjesma..

Od prvog trenutka,od prvog duela sinoć je bilo jasno da Zvezda ima energiju,snagu i tehniku da se suprotstavi i da im naudi,da neće biti suzdržana igra kao protiv Napolija,već baš direktan fudbal obostrano kao protiv Arsenala prije godinu,a u takvom odnosu zebnja je da ne iskoristiš prilike,a neki od majstora na suprotnoj strani to kazni kao tada Žiru. Ipak,sve je bilo suprotno,promašio je Staridž ono što se daje, a Milan Pavkov postao heroj i zvijezda Evrope u jednoj zvjezdanoj noći. Zamislite da ne znamo priču tog momka,da smo vidjeli ovakve golove kako daje Liverpulu za neki tim poput Plzena kako bi ga sad veličali,projektovali mu transfer minimum u Atletiko ili Romu. A to je igrač kojem je i sam Milojević isprva stidljivo davao šansu u prvenstvu,tada je prva opcija bio Stojiljković,sa Radonjićem i Benom po krilima,a tek kad je dao dva gola protiv evropskog Spartaka,samo 48 sati kasnije postao je ozbiljna opcija za težak revanš u Trnavi,makar da uđe,a onda znamo koliko je važnu ulogu imao u Salcburgu kod 2:0 kad je bilo najteže.Čisto na terenu se nametnuo i pokazao svoje prednosti,ali dolazak u zadnji čas Boaćija ga je potpuno zatvorio,i u svijesti navijača i u praksi,da bi sad igrom sudbine opet dočekao svoj trenutak.I to kakav. Od početka imam utisak da ekipa bolje apsorbuje njega nego odličnog Boaćija,ideja koja postoji još od Napolija,a pogotovo derbija na JNA gdje su Ben,Marin i ostali ofanzivci bili nevidljivi,a sinoć došli do punog izražaja. Supremacija u vazduhu i gol Englezima kakav nikad ne vole da prime,a onda savršene dvije promjene pravca prije bombe sa 25 metara,neki golovi su kao izvučeni iz bajke.

Milojević sad nije imao dilemu u odsustvu Boaćija da je on taj, još i uz probleme koje imaju Kafu i Ebesilio,dva klasna igrača koja će procvjetati tek,a Engleze nije mogao da ne podsjeti i igrom i likom na Herija Kejna,njihovog kralja golova. Visina,izgled,i taj dobroćudni pogled koji je imao i Krauč, i postiže im ovakva dva gola i to baš u noći u kojoj Kejn daje takođe dva gola spasa za Totenhem,nakon svih promašaja i harakirija te ekipe koja igra prekrasan ali ranjiv fudbal. Ali,ulogu tornja tamo je preuzeo Ljorente,i tek kad je on ušao otvorio se prostor za klasu Kejna,jedan sidraš ti dobija određene utakmice,na isti način s Ljorenteom je Del Boske izbacio Ronalda s mundijala 2010. Džaba majstori Eriksen, Ali, Moura, Lamela,ako nemaš takvog. U prenosnom smislu hoću reći da je moguće vidjeti zajedno Pavkova sa Boaćijem,i sigurno nam i to rezerviše vrijeme koje dolazi. A kroz prvenstvo i kup Milojević može isproba puno toga,ko gleda te mečeve zna da nisu nikad banalni,kroz njih uvodi u sistem polako i tahničara kao što je Simić, kao prošle sezone vruću glavu Radonjića, tako je već sazreo odlični vezista Jovančić da počinje prije Jovičića i Čaušića,a tako je vratio i svog ljubimca Srnića. Igrač zlatnog gola u Krasnodaru,i gola evro proljeća protiv Kelna,jedan od nezamjenjivih iz prošle sezone,kojeg dugo nije bilo ove,pojavio se u zaostalom meču kupa u Vranju dok je još tralala oktobarska pauza u Evropi. Odmah potom je zaigrao i u prvenstvu,pa odmah i na Enfildu,meteorski povratak bez obzira na konkurenciju,igrač garancije.

Pokazalo se dugoročno ispravno što je odložen baš meč u Kruševcu u avgustu,nakon trnovite Trnave koja je izranjavala ekipu i uoči prvog Salcburga(ekipe koja melje opet u Ligi Evrope), svi ciljevi su ostvareni, Kruševac odrađen krajem septembra uz ludi gol Gobeljića,potom i kup, Zvezda je sad u perfektnom rasporedu i sa 43/45 u ligi,punim jedrima na tri fronta. Ono što se često previđa je koliko je pogođeno s pojačanjima ove dvije sezone,samo ove stiglo je 14 novih igrača a otišlo 11, prošlo ljeto donijelo je još veći protok,koliko se i velikih klubova gubilo u takvim varijantama,pogledajte Monako koji ispada možda i iz lige,blamira se u Evropi,a igrao polufinale 2017, bio šampion. Dalje, zadržani su ključni igrači kad god je to trebalo,iako su prodavani i Kanga,Boaći,Donald,Radonjić kad je bio momenat za to. I došlo je dotle da sinoćnju herojsku pobjedu iznese plejada domaćih igrača,na stranu ko čiji pasoš nosi samo je Ben praktično stranac, jer kako nazvati strancima Borjana i Degeneka,a takođe i Marina koji je rastao uz magiju svog idola Dejana Savićevića i bio navijač te moćne Zvezde oduvijek. Sve domaći igrači,uključujući i one koji su ušli(Jovičić,Gobeljić,Čaušić), a i mlada ekipa koja je umalo slavila u Liverpulu,remizirala sa Napolijem,ima nekoliko bisera među kojima je Joveljić,uskoro ćemo ga vidjeti na najvećoj sceni. Toliko domaćih igrača koji ruše jedan od drim timova današnjice osvjetlalo je cijeli ovaj region,to daje veliku nadu svima,sjutra će i Dinamo progledati i vidjeti proljeće nakon pola vijeka,događaju se velike stvari.Sjećam se prije 4 godine gola Zahovića za 1:1 sa Sportingom u zadnji čas u Mariboru,kao nadu za cijelu bivšu SFRJ, pa šta je onda ovo?? Ovo je i poklon za sve koji su pokušali takođe herojski povratak u Salcburgu opisati kao ludu sreću,i remi s Napolijem kao jedini mogući bod u grupi gdje će ostalo biti teške katastrofe,jer od ovoga će svi profitirati,ne samo Zvezda sa 2,7 miliona zarađenih na terenu,ne samo ta nestvarna armija navijača koja pravi buku koja je modernoj Evropi nepoznata,sad se može osjetiti samo u Argentini. Upravo je ambijent ono što je dodatno fasciniralo sve medije širom Evrope,a publika je toliko gladna ovakvih mečeva,ovog adrenalina,jer osjećaj je da je nešto na silu prekinuto tamo 1992,i da se kad tad mora vratiti. Sjećam se duela sa Olimpijakosom iz novembra 1994, u doba sankcija prijateljski meč,pobjeda 4:1 sa Rambom i Kovačevićem na čelu a Ivić na suprotnoj strani,sve je bilo krcato jer se tada mislilo da će povratak biti brz,za godinu ili dvije.

Trebalo je puno više,ali ovo sada jeste povratak slavnih dana,to je to što se čekalo,sada se događa. Proći u dva ljeta po 4 kola kvalifikacija je pakao i podvig, proći najgledaniju grupu LE prošle sezone gdje su osim Zvezde i Arsenal i još jednog povratnika Keln gledali po 50 hiljada ljudi, pa igrati sada u ubjedljivo najtežoj i najizjednačenijoj grupi na ovakav način,to jeste povratak slave. Svi sada žele da vide rasplet ove grupe,da li će ispasti prebogati PSŽ, ili silni Liverpul? Zvezda je tu,na dva boda od prvog mjesta,svi su tu,a daleko je najrasterećenija. U Parizu će biti pakao, Napoli ako dobije Zvezdu je blizu,ako PSŽ ne pobjedi onda je već prošao Anćeloti,a ako pobjedi onda će Liverpul direktno juriti dva razlike protiv Napolitanaca na kraju. Zvezda bi i čak ako izgubi u Napulju mogla da rješava u grotlu Marakane s Parižanima evro proljeće,ako ih zaustavi Liverpul pitanje bi li oni imali i volje za to treće mjesto! Puno solucija odjednom,grupa snova,a u Napulju koliko god blistao Napoli biće prostora za nadigravanje,jer oni to dopuštaju nešto kao i Barselona,pa uz hrabrost,petlju i kvalitet sve je moguće,Zvezda će poći tamo da proba,imaće i puno navijača,fascinantna utakmica,kao Nišlije 2:2 davne 1981, s Aleksićem i Stojiljkovićem.

Želim reći još nešto,datumskog karaktera. Zvezda je na ovaj današnji dan, 7.novembra 1990.godine igrala u Glazgovu i prošla u četvrtfinale vrhunskom igrom, a samo dvije godine kasnije 7.novembra 1992, igrala je u Kikindi i to jedva 1:1, u blatu sankcija i sa depresijom u sebi. Bio sam na tom meču u Kikindi,kao i te nostalgične jeseni u Zrenjaninu,Novom Sadu i Bečeju,uz derbi pun suzavca, ali nije trebao suzavac koliko je već bilo bolno i tužno. U dvije godine samo. A tog 7.novembra 1990, dok je Zvezda slavila u Glazgovu, Napoli je s Maradonom ispao u Moskvi od Spartaka takođe u Kupu šampiona,nije prezimio,bio je to dan posljednje proslave Oktobarske revolucije u tom gradu, da-danas je taj dan,ali vremena su skroz nova. Tada se Zvezda i Napoli nisu sreli,sada da.

Posljednji aspekt vezan je za Mitra Mrkelu. O njemu se malo priča ali ubjeđen sam da uz Terzića i Milojevića i on ima velike zasluge za sve što je pogođeno u ova dvije godine. Kad je dolazila Florijana nije postojalo skoro ništa,osim ruševina Voždovačkog krova i dugova. A sad je tu sve. Za one koji ne znaju Mitar Mrkela je bio najveća nada Ju fudbala,pričalo se puno o njemu kad je imao samo 15 godina,najavljeni fenomen,sa 16 je već bio u moćnoj reprezentaciji,sa 17 namjestio gol Nenadu Stojkoviću za pobjedu u Sofiji,sve kao igrač OFK Beograda. U Zvezdu je stigao ljeta 1983, kad je Džajić doveo i Elznera,umalo i Kranjčara,napravio šampionski tim,zvona su zvonila kad je potpisivao jednako kako za Piksija i Savićevića poslije. Imao je mnogo sjajnih partija,njegova ljevica pogađala i namještala Musemiću,ali kao da je falio završni uzlet do zvijezda. I kad je od 1986 Piksi postao centar univerzuma,a on otvorio dušu nakon što ga Vasović nije poveo u Atinu na revanš Panatinaikosu 1.oktobra 1986, postalo je jasno da uzleta neće ni biti. Mnogi će mu vječno pamtiti i kiks protiv Milana u 90.minutu trećeg meča,mnogi će reći da se plašio, ali on je tri dana prije Milana potopio Dinamo Zagreb sa dva evrogola,a Stanković ga vratio na klupu,sve su to bili stresovi. I kad je ljeta 1989 stvorena atomska navala, on je bio na slikama kao peti,ali već je više igrao Lukić,mada je i tada bio dobar,klasa je vječna. I onda je tiho otišao ljeta 1990, već krenula nova sezona,dao dva efektna gola u kupu za 2:1 protiv Vojvodine,ali to je bila labudova pjesma. Otišao je u Holandiju a tek je bio napunio 25 godina,imao da igra još 10, a izgledalo da je veteran jer se tako mlad pojavio. Sada na ovoj poziciji može da da još više nego kao igrač,i nadoknadi ako je potrebno ono što treba, npr to što mu je za tako malo izmakao delirijum Barija. I on to može sigurno,zapravo već uveliko radi.

A kako je naš Njegoš na 205 godina od rođenja ovog proljećnog novembra bio inspiracija i sjajnim navijačima za koreografiju i krovnu poruku pred bitku sinoć, i uoči Napulja samo ponovimo i dopunimo: 

"Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može -
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje."

]]>
Wed, 7 Nov 2018 13:51:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/220266/n-sofranac-iznenadjenje-ne-senzacija.html
B. Vojičić: Matiju za Soraju http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/220009/b-vojicic-matiju-za-soraju.html Zabrana Matiji Bećkoviću da uđe u Crnu Goru pokrenula je delikatne rasprave na društvenim mrežama, tom “carstvu nebeskom“ modernog srpskog partriotizma. ]]>

“Zar je sve ovo zbog Soraje?“, pita anonimna duša. „Oni zabranili Soraji da uđe u Srbiju, a mi Matiji u Crnu Goru. Kako su njih dvoje, otpilike iste nacionalne starlete, rezultat je 1:1”. Neće baš biti tako. “Nijesu isti, Soraja je čovjek-žena za „živog klasika“, buni se neupućeni. I silno se plaši da Srbija, naprasno, ne zabrani Crnogorcima da ulaze u parove i zadruge. Kalkulacije ne prestaju: Da Bećković uđe u Crnu Goru pošalji poruku na 1918, a da ne uđe, sms na broj 2018. Kladioničari stavili kvote i na pitanje: ko će prvi da nam odgovori? A kvote su : Dačić – 1.1; Vulin – 1.2; Vučićević DJ – 1.48; Sarapa – 1.5; Marić – 1.55; Žika Šarenica – 1.57; Lazanski – 1.58. Samo da podsjetim, i mi smo se kladili kad je, prije rata u BIH, na sarajevskoj pošti osvanuo grafit „Ovo je Srbija“, pa neko dopisao „Nije nego pošta , budalo“. Ali, kad je organizovano ubistvo starog svata, znali smo da više nema klađenja i da cijepanje Bosne počinje. Danas Dodik, kao predstavnik entiteta nastalog na sudski dokazanom genocidu, vidi da u Crnoj Gori postoji “identitetski genocid nad Srbima”. Morao bi da provjeri dioptriju.

Odlukom zvanične Crne Gore da onemogući Bećkovićeve nacionalističke performanse po Crnoj Gori, prvo se šokirao Vučić, potom, logično, Lazanski. Vučiću nije ni čudo. On je bio prvošokirani i u slučaju sprečavanja nasilnog svrgavanja vlasti. Prvo se šokirao, a kad je pogledao policijske argumente, opet se šokirao, da bi onda dozvolio Putinovom bezbjednjaku Petruševu da odvede svoje GRU-ovce kući. Na sreću, Vučić ni ovog puta, nije podigao remontovane migove-29, a mogao je; niti je sazvao, pod hitno, sjednicu Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Samo je „Politika“ ustvrdila da časna Srbija brani ulazak svim kriminalcima, a lopovska Crna Gora, zabranuje srpske intelektualce. Čime tu čast dokazuju? Srbija je nedavno zabranila ulazak poznatom intelektualcu i filozofu Škeljzenu Malićiju. Prije dvije godine, zabranjena je izložba slika i skulptura, jer je vrijeđala nacionalni osjećaj Srba. Zbog toga Srbija nije ni više ni manje lopovska. “Niko ne može pisca da oslobodi njegovih predrasuda. Zabranjeni pisac iz Podgorice ima pravo da misli i vjeruje u ono što govori i piše“, mozga u “Politici” preobaviješteni Lazanski, koji veli da je “reakcija Podgorice prvi simptom manije”.

Nije ovdje riječ o Matiji-pjesniku. Već, propovijedniku, koji darom za humor i ironiju, vodi srpski narod u veliku Srbiju. A na tom putu, zavro da sa prvom mantijom Crne Gore, u kripti Hrama Hristovog vaskrsenja (podignut od Vladinih para i koncesija crkvi), proslavi dan, stogodišnjicu, kada su Crnogorci, okruženi srpskim bajonetima, doživjeli najveće poniženje u svojoj istoriji. Tada je Crna Gora izgubila državu, naciju, crkvu, pravo na pominjanje vlastitog imena. Da obilježe, ironije li, Srpsku spartu, koju je iz dinastičkih razloga glorifikovao kralj Nikola, koga su, bukvalno i osvajački, detronizovali. Bećković je za ruski Sputnik, povodom ulaska Crne Gore u NATO, kazao da je vlast u Crnoj Gori pobijedila svoj narod pomoću drugih nacionalnih zajednica, i da je s njihovom pomoći promijenila i ime, pismo, jezik, istoriju. Te da je ostalo samo da promijeni pol. A dok se to ne desi, Matija i prva mantija, čine sve , da blokiraju Crnu Goru. Baš, kao i Kosovo i poput Kosova. Uz slike i prilike velikosrpske megalomanije: „Pre šest vekova ništa se na globusu nije dogodilo značajnije od boja na Kosovu Polju“, pjeva ovaj poeta. I prijeti: „Kosovo je najskuplja srpska reč. Plaćena je krvlju celog naroda. Po cenu te krvi je ustoličena na prestolu srpskog jezika. Bez krvi se nije mogla kupiti, bez krvi se ne može ni prodati“. Sad se poziva na pravo na mišljenje. A igranje tuđim životima je pjesničko čovjekoljublje.

Živi klasik iz Beograda, kojemu je sve što je napisao štampano i nagrađeno - i tamo i ovdje, trasira konačni, svetosavski put: “Konačni sporazum svih evropskih nesporazuma rešiće se, silom bratstva, u ruskoj duši. To je verovao Dostojevski, to je ponavljao otac Justin, a ja ne mogu da verujem da nije uvek kad je napisao Rusi, pomislio Srbi.” Znači: od jedinstva srpske i ruske duše, i sile bratstva, zavisi nam sudbina, a čija duša - njegova i teritorija. Tu nema mjesta za granice i druge narode. Zato je lakše da se shvati zašto Srpska crkva već na pomen autokefalnosti Ukrajinske (taman posla Crnogorske ili Makedonske) crkve, dobija frus i zajedno sa Ruskom crkvom poziva na očuvanje imperijalnog jedinstva. A to znači da će da omalovažava i obezvređuje crnogorsku državu, poistovjećujući pravoslavlje sa Srpskom crkvom. Kao da nikada nije bilo Crnogorske i Aleksandrovog dekreta kojim je ukinuta. Dobro je zapazio filozof Milenko Perović: “Stari je on glumac i odavno je ispekao zavodnički zanat na književnim večerima i u govorima nad otvorenim grobovima. Propinje se na prste, juriša na govornicu, steže vilice, pravi dugu ‘psihološku pauzu' , mami aplauz na aplauz i dogoni stvar do krešenda. Jedino još ne umije da digne desnicu u pozdrav pod četrdesetpet stepeni i da podrvisne gromko 'Heil' . Ali, savladaće i to brzo, jer preša je.” A, preša mu je, izgleda.

]]>
Mon, 5 Nov 2018 10:26:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/220009/b-vojicic-matiju-za-soraju.html
Drumska koračnica smrti kao koračnica života http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/218845/drumska-koracnica-smrti-kao-koracnica-zivota.html Vitova koncepcija vječnog vraćanja istoga prisutna je u mnogim njegovim pjesmama. Riječ je o osjećanju, misli i ideji stalnog, vječnog vraćanja, pa opet i tako unedogled, ali uvijek sa čovjekom, sa ljudima, a to znači sa vremenom, istorijom, svijetom, svrhom i ciljem, jer bez ljudi ništa ne postoji i ništa nema smisla. ]]>

Koncepcija vječnog vraćanja istoga

Vitova koncepcija vječnog vraćanja istoga prisutna je u mnogim njegovim pjesmama. Riječ je o osjećanju, misli i ideji stalnog, vječnog vraćanja istoga, koje svako pa i pjesnik “u nekom životu / prosanja(h) / nekada” (što se ogleda u naizmjeničnom rađanju i umiranju čovjeka i svijeta “u ovom životu / ko zna kom po redu”), o konstantnom reinkarniranju i ponavljanju ciklusa ima-nema-ima-nema. (Branko Miljković veli: “Neće se smrću ovo lutanje okončati / neki će svemir ponovo da nas stvori”). Ili, kako Vito pjeva – “Jednog dana, kada nas ne bude / na ovome bijelom svijetu, / s ljudskom čežnjom pomenuće ljude / neki vjetar drugom nekom vjetru… // I opet će ispod tih nebesa / naš bijeli drum da se izvije / i opet će neka divna pjesma / da nam dođe glave kao prije. // Pa će opet, kada nas ne bude / na ovome bijelom svijetu, / jednog dana pomenuti ljude / neki vjetar drugom nekom vjetru.” (Iz pjesme “Jednog dana, kada nas ne bude”)

Tako vječno, a uzaludno, kako to Vito često podvlači: ima-nema-ima-nema ili ponovo-opet-kao prije, pa opet i tako unedogled, ali uvijek sa čovjekom, sa ljudima, a to znači sa vremenom, istorijom, svijetom, svrhom i ciljem, jer bez ljudi ništa ne postoji i ništa nema smisla, ni život, ni smrt, ni put, ni drum, ni ljepota, ni priroda, ni smisao!, ni red, ni poredak, ni ljubav, ni patnja, ni tuga, ni očaj, ni bol, ni nada, ni radost, ni sreća. Dok god postoje ljudi postoji makar i do kraja nepotrošena i konačno još uvijek ne-izgubljena mogućnost da, ipak, nije sve uzaludno, kako pokazuju i sljedeći stihovi iz pjesme “Jednog dana, kada nas ne bude”: ‘’… “Čitav svijet, bezljudan i nijem, / sjetiće se ljudi nekadašnjih, / i onako uzaludno lijep / zažaliće za očima našim. // Poželjeće ljudsku riječ glasnu, / parče srca grlom otrgnuto, / da razbije tišinu opasnu / i vrijeme sporo i besputno. // A odnekud, iz tišine trave, / ko bogovi molitvom dozvani, / ponovo će ljudi da se jave / i osmisle svijet uspavani. ...”

Reprezentativni primjer za poeziju vječnog vraćanja istoga je svakako pjesma “Povratak” Dobriše Cesarića: ‘’Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!) / Možda je pao trak istine u me, / A možda su sanje. / Još bi nam mogla desiti se ljubav, / Desiti - velim, / Ali ja ne znam da li da je želim, / Ili ne želim. // U moru života što vječito kipi, / Što vječito hlapi, / Stvaraju se opet, sastaju se opet / Možda iste kapi - / I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, / Jedna vječnost pusta, / Mogla bi se opet u poljupcu naći / Neka ista usta. // Možda ćeš se jednom uveče pojavit / Prekrasna, u plavom, / Ne sluteći da si svoju svjetlost lila / Mojom davnom javom, / I ja, koji pišem srcem punim tebe / Ove čudne rime, / Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, / Niti tvoje ime! // Pa ako i duša u tom trenutku / Svoje uho napne, / Sigurnim će glasom zaglušiti razum / Sve što slutnja šapne; / Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom / Poglédat ko stranci, / Bez imalo svijesti koliko nas vežu / Neki stari lanci. // No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće / Ko sunce u krugu, / I nosi nam opet ono što je bilo: / I radost, i tugu. / I sinut će oči, naći će se ruke, / A srca se dići - / I slijepi za stope bivšega života / Njima ćemo ići.

- - - - - - - - - -

- - - - - - - - - -

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!) / Možda je pao trak istine u me, / A možda su sanje. / Još bi nam mogla desiti se ljubav, / Desiti - velim, / Ali ja ne znam da li da je želim, / Ili ne želim.‘’

U svakom od proživljenih i minulih – nikad nepovratno jer opet nadođu i traju do nestanka ali samo do novog postanka! – života, Vito konstatuje i podsjeća nas da “ponekad neki trag nas sjeti” (ili kako viđosmo kod Cesarića: ''trak istine'' ili ''sanje''), da smo već bili u tom sadašnjem, sada živućem a prošlom i opet uskrslom i onom što nas tek čeka, slućenom budućem živiotu,”da smo već, možda, prošli tuda”. I uvijek tada, na tragu toga traga – vječnog traga koji nas mami i začarava, nudeći nam iluziju spasa i slatki, gorki, smiješni, tužni, komični, tragični, privid smisla življenja – mi uzalud naravno, ali uporno pokušavamo da ga sagledamo, identifikujemo, označimo, imenujemo, otvorimo, objasnimo i shvatimo, te tako prenesemo i do nas samih i do svih drugih.

Vitov naum je ontološkog karaktera jer je njegova poezija takva: suštinska, supripadna bitku/biću svijeta, života i čovjeka, gotovo kao nijedna druga, u svakom slučaju jedina koja na ovaj svoj poseban, samosvojan, autentičan, ekskluzivan način, jednostavnošću, (s)uzdržanošću, škrtošću riječi a izuzetnom dubinom i nepojmljivo i polivalentno bogatom paletom misli, izraza/iskaza i emocija, stiže do vrhunske i vrhovne tajne svjetskog bitka/bića. Idući i tragajući (za) tim tragom, čarajući i odgonetajući ga, pjesnik u svim situacijama, bez obzira na prirodu i karakter tih mnogobrojnih i raznovrsnih opčinjavajućih i varljivih tragova i tragovčića, staza i stazica, puteva i putića (“tanak mlaz vode u kršu, ljeti, / a zimi – Sveti Stefan i Budva. / Ili su to riječi što ih čusmo / u pjesmi stare Podgorice”), traga zapravo za razrješenjem porijekla, prirode, zadatka, svrhe i smisla čovjekovog postojanja i života u svijetu, u vremenu i prostoru, za razrješenjem tajne ljudskog položaja u kosmosu i njegovog pozvanja i cilja u ovozemaljskom životu, za razrješenjem, jednostavno, istine o čovjeku.

I zato lirski subjekt za svaki trag, ma kakav i ko on bio, zapravo ponavlja “Sezame, otvori se...”. I na tu svetu molitvu koja pokreće čovjeka i koja je u njegovom najdubljem lagumskom samosviješću i biću i kada je ne izgovara, upravo, dakle, na nju, čovjeku se i javljaju, odazivaju i pristupaju mu (se) i sve one druge male, tajne i (ne)poznanice koje se tek naslućuju u mnogim tragovima u našim svagdašnjim i svakodnevnim životima. Ali, iako se otvara u liku svih tih malih sitnica što život znače, svjetsko biće/bitak se, ipak, ne otvara i ne otkriva u svom fundamentalnom, najvažnijem svojstvu i odgovoru, rješenju i ozarenju, pa pjesnik mora i dalje da ide, da traga, da pjeva i da traži ono što je on sam, ono što je i njegovo biće kao pjesnika ali i ono što je biće samog čovjeka, života i svijeta, a to je poezija – dakle, njihovo sveukupno poznanje, pozvanje, uzrok, svrha i razlog postojanja.

Vitov lirski subjekt poručuje da duša više ne bi trebala da ide među ljude, već ka “gori, gdje te jablan čeka” (jablan kao simbol visine koja stremi ka suncu i spaja nebo i zemlju, simbol slobode, stamenosti, snage, ljepote, sklada, gordosti, dostojanstva i usamljenosti), dakle, ka prirodi kao čovjekovom praroditelju, kao što je to tražio i Henri Dejvid Toro: “Otišao sam u šumu jer sam želeo da se prepustim razmišljanju i suočim sa suštinskim stvarima da bih video da li mogu da naučim ono čemu je život imao da me poduči, kako ne bih otkrio, kada budem blizu smrti, da u stvari nisam ni živeo.“ Za Vita je i Bog čovjekova “pogrešna meta”, pa se valja zapitati zašto su za Vita i Bog i ljudi čovjekove “pogrešne mete”, zašto mu je samo ostala priroda kao utočište i mir, nada i izbavljenje? Zato što je, bez sumnje,”bezdušje” postalo osnovno središte i śedište i Boga i ljudi!, pa zbog toga, kako smo već viđeli, nema više ni Boga ni ljudi. Stihovi ove tematike se u potpunosti uklapaju u Vitovu koncepciju o “vječnom vraćanju istoga”. Pošto se uvjerio i tako i toliko očigledno propatio i probolio (ali ne i prebolio!) zbog svega tragičnog i nesrećnog, nepravednog i očajnog stanja u svijetu i životu, što je iskazao suštinski i sintetički pjevajući o bezdušnosti i Boga i ljudi, Vito se našao u možda najvažnijoj dilemi i sumnji, upitu i slutnji, pa se obraća duši – u skladu sa svojim osjećanjem “vječnog kruga” i stalnog, vječnog obnavljanja, ponavljanja i povraćaja svega istog u kosmosu i na svijetu – imajući u vidu da ona, duša, na kraju u ontološkom smislu ovog ovakvog i jednog jedinog ovakvog života, “robije” kako Vito kaže, sigurno izlazi iz dosadašnjeg uskog i preuskog, neadekvatnog i tragičnog rama bivstvovanja i neđe odlazi da ponovo započne vječni ples postojanja (i opstojanja, tj. opstajanja!), te je u pjesmi bez naslova pita: “Kad izađeš sa ove robije / gdje ćeš, dušo, okrenuti prije / da li gori, gdje te jablan čeka / ili opet u nekog čovjeka. / Nemoj više među rebra ljudska / Previše su, dušo, za te uska.”

Vito zapravo pita i sebe i nas je li uopšte moguće u kosmičkom i ontološkom smislu prekinuti vječnu igru (to je igra bez igre jer ne pokriva i iskazuje u biti i mogućnosti cjelinu čovjeka kao homo ludensa)”bezdušja” i otvoriti novi modus plemenitog postojanja i opstanka čovjeka, time što će kad smrt dođe i život stane, duša prema zakonima “vječnog” kruga i postojanja svega, prestati da stalno iznova se vraća ljudima naseljavajući njihova tijela, već da će prvi put u dosadašnjoj vječnosti a za račun nove (dosada samo sanjane u glavama i umovima najvećih ličnosti čovječanstva) vječne budućnosti duša čovjekova krenuti ka prirodi, ka svojoj praroditeljici, đe će, to Vito najsnažnije i najpoetskije sluti i priželjkuje svakako!, pokušati a pjesnik se nada i uspjeti da ostvari neku do sada nepostojeću ali sigurno, nema nikakve sumnje! (to proizilazi iz čitavog Vitovog poetskog opusa), moguću beztjelesnu, svjesnu, duhovnu, ljudsku dimenziju bivstvovanja koja bi i u praktičnom vidu u sebi ovaplotila sve utopijske čežnje i želje čovjeka za savršeno svjetlosnim, radosnim i srećnim životom.

Toliko je ljudska situacija tragična da kao i da za čovjeka nema zaborava, izlaza, jednog trena punog i savršenog ljudskog zadovoljstva ili jedne kapi čistoga života, čak ni u jednom obliku i sadržaju stvarnog i(li) mogućeg ljudskog bivstvovanja u periodičnom “vječnom krugu” kosmosa, života i svijeta, pa da otuda gotovo i u životu i u smrti jedan te isti bol je uvijek vječno isti: “A šta ako / nema zaborava, / ako je to / samo / vječna igra kruga? / A šta ako / tamo / ispod trava, / boli ova / ista / ljudska tuga?” (Pjesma “I opet jesen”). Iako sve radosti života nestaju kao kad vene poljsko cvijeće, “vječna igra kruga” ipak ostaje jedini izlaz koji omogućava i dalje trajanje varke i slatke/gorke, svijetle/mračne, realnosti i iluzije života i ponovne nade za nove radosti (iako privremene i ograničene, nedovoljne i slabe, kratkotrajne i efemerne), ali i gadosti! Jer, kako reče Ralf Valdo Emerson: “Za sve ono što si propustio, nešto si dobio; i za sve ono što si dobio, nešto si izgubio.”

U tezi, koncepciji i osjećanju lirskog subjekta o “vječnom vraćanju istoga” u širem smislu uklapa se i pjesma “Granada” sa epilogom u kojemu se ponavlja “...sramna slika / već toliko puta ponovljena: / mrtav pjesnik pred četom vojnika, / a okolo pjesma ponižena.” Ovoj koncepciji pripada i pjesma “Slika iz Crne Gore” (“Polako ulazim zaboravu u trag / prepoznajem / taj kamen / to drvo / tu travu / i sve mi se čini / da sam davnog jutra / pronio / ovuda / Čengićevu glavu.”), koja je uz to i snažna etnička i etička, nacionalna i istorijska, kulturna i genetska slutnja i potvrda, činjenica i stvarnost, o dubinskoj povezanosti potomaka sa precima i jednostavno – bez suvišne patetike, gomilanja riječi i epskog narativa – iskazana redukovanim i najelementarnijim poetskim sredstvima ogromna, gotovo nesaglediva usidrenost lirskog subjekta u sveukupno tradicijsko biće (bitak) sopstvenog naroda i zemlje. Pjesnikov lirski subjekt ironijski i sarkastično tematizira i problematizuje fenomen ljudske intelektualnosti i ljudskog mišljenja uopšte, ali i povezuje prošlost i savremenost (budućnost) naroda kome po rođenju i po kulturi pripada, proširujući umjetnički opseg svog poetskog djela sa ličnog plana ne samo na opštiji, nacionalni, već i na svečovječanski i ontološki nivo bivstvovanja. “Glave su nam divnim čudesima sklone / pa zaboravljamo i čija je koja, / ko ogromno sunce jedna, eno, tone, / a ja ne znam sasvim nije li to moja.” (Pjesma: “Zapis”); “Još ovo do sjutra moja tuđa glavo / pa će tad i tebe odnijeti đavo / pa ćeš i ti ružna ljepotice moja / pobjeći iz ovog vrelog nespokoja / i otići tamo među trošne kosti / da se grozno ceriš iz te budućnosti / na to malo sreće koju smo nas dvoje / utrošili glavo na čemere svoje / još ovo do sjutra do posljednjeg poja / pa ćeš i ti pasti nevjernice moja.” (Pjesma: “Na Bijelom hljebu”); I na kraju ovih primjera slijedi jedna od nenaslovljenih pjesama u kojoj Vito pravi izvanredno uspjelu i apsolutnu umjetničku inverziju u odnosu na poznatu istorijsku i simboličko-tradicijsko-identitetsku crnogorsku temu Tablje (riječ tablja porijeklom je iz arapskoga jezika), kule iznad Cetinjskog manastira koju je podigao Petar II Petrović Njegoš 1837. g. – na Tablju, koja nije nikada do kraja ozidana, kačile su se posječene turske glave – sa ciljem da posluži posljednjoj liniji odbrane. Tablja je bila najočitiji krvavi dokaz stvarne nezavisnosti, državnosti i slobode Crne Gore, pa su je kao veoma jasan i isuviše jak identitetski simbol Crnogoraca velikosrbi srušili 1937. g. Dakle: “Ova glava svemu i svačemu sklona / jednoga će dana glave da me košta: / već četiri dana kako visi ona / na bedemu turskom iznad Onogošta. // Već četiri dana kako vjetar svira / kroz šupljine njene plašeć noćne straže, / već četiri dana kako Vitomira / uzaludno po razboju traže.”

 

Vito i narodna poezija i tradicija

 

Mada ga žanrovska poezija nije zanimala, Vitovo pjesništvo je postmodernistički intonirano i to u najboljem smislu te riječi. On izvanredno spaja ne samo tradiciju usmenog, tzv. narodnog epskog i lirskog pjevanja – posebno koristi epske narodne pjesme iz hajdučkog ciklusa – sa modernim pjesništvom, već u svoju poeziju strastveno čitalački i ośećajno, razumljivo poetsko-sabratski i poetsko-svebratski!, slojevito i palimpsestički, utkiva i svoje prethodnike moderniste ili njihove nagovjestitelje i prethodnike i to one od najboljeg kova, čak i tamo đe njihove stihove intertekstualno ne spominje i ne koristi, a što čini, nasuprot tome, ne rijetko sa narodnom poezijom.

To je slučaj sa, recimo, pjesmom “Odmetanje”, koja glasi: “Nije ovo ljubav, to se ja spasavam, / to ja bježim, ženo, tebi u hajduke, / romanijo moja, puna dobrih trava / za krvave rane i žestoke muke. / To ja bježim, bježim, iako znam, ženo, / da već nigdje nema đula i zumbula, / da me ipak čeka prokleto lijevno / đe u njemu bijeli se kula.” Dva posljednja stiha su asocijacije, tj. citati čuvenih stihova iz narodne pjesme “Stari Vujadin” kojima se potvrđuje Vitova duboka povezanost sa narodnim, usmenim pjesništvom. Lijevno je prokleto zato što u njemu Turci muče svoj zatvorenike. Kao što stari Vujadin na mučenje odgovara riječima, jedinim oružjem koje u tamnici ima, tako su i Vitovom lirskom subjektu riječi i stihovi jedino oružje, jedina odbrana pred svim teškoćama, nevoljama, očajanjima i tragičnostima koje život i smrt nose! U ovoj pjesmi postoji i snažna umjetnička veza sa “Iskrenom pjesmom” Milana Rakića, s čijom poezijom u mnogim elementima Vito ima dosta toga stvaralački zajedničkog. Prvi stih Vitove pjesme i posljednji stih sljedeće strofe iz Rakićeve pjesme simbolički i ontološki to pokazuju: “Za taj trenutak života i milja, / Kad zatreperi cela moja snaga,/ Neka te srce moje blagosilja! / Al' ne volim te, ne volim te, draga!”

Malo je koji od crnogorskih pjesnika tako uspješno i, vješto, znalački i umjetnički efektno i bogato kao Vito u stvaralačkom, modernom pa čak i postmodernističkom poetskom postupku spojio epsku narodnu, usmenu tradiciju sa savremenošću. Tako je maksimalno redukovao anahronijsku, konzervativnu, okoštalu, stagnirajuću, mitsku i negativnu stranu epike a vidno afirmisao onu njenu produktivnu, svevremensku, lirsko-duševnu i životodajno-oplemenjujuću i humanu univerzalnu snagu i poruku, kako on kaže, “iz dubine duše naroda”! Vito koristi tradicijsko biće crnogorskog naroda i crnogorske zemlje (Mićun M. Pavićević: ''Nijedno slavensko pleme na Balkanu nema ljepše, sočnije i bogatije narodne predaje i tradicije od crnogorskog'') – i ne samo njih već i čitavog okolnog prostora i bliskog etničkog bića, a to znači prije svega Levanta – kojima kao čovjek i pjesnik pripada i uspješno interpolira i intertekstualno upotrebljava istorijsko, mentalitetsko i duhovno nasljeđe iz kojega genetski i antropološki vodi porijeklo.

Maksim Vujačić kaže da je Vito istoriju, prostor, ljude i običaje Crne Gore poznavao kao malo ko prije i poslije njega. O tome je śedočio i pjesnik Brana Petrović: „... Davno, davno, na ’studijskom’ putovanju po Crnoj Gori nekim starim džipom, Vito je nesebično uzeo na sebe ulogu vodiča, čiče(rona). Nikad se takav čičerone više neće roditi. Nikad sa takvim poznavanjem Crne Gore, od istorije, geografije i pomorstva, do etnologije, pesništva i Njegoša. Znao je svaki potok, svako selo, svaku kuću i svakog domaćina u kući. I bejaše takav čudan čovek, da mu je svaka kuća, i u visokim planinama, bila otvorena. I svuda ga dočekivahu kao kuma, kao položajnika, badnjačara, milog zeta, ujaka i pesnika. Pre Vitovog dolaska mnogi domaćin nije znao da mu je đed bio čuveni junak sa Skadra, pa kad Vito i tome ispriča istoriju nastane radost u kući, živne čuvarkuća ispod praga. Domaćin se uzoholi, snaje se uzmuvaju, stiže loza i pršut, zanoći se obavezno. Svaka je kuća bila slavnija ako je Vito pohodi. Znao je svako groblje i svaki grob reklo bi se, i svakog onog koji počivaše u grobu. Bio je upućen na poimanje smrti, taj vitez. Nema stope zemlje, govoraše, da nije nečiji grob, nečiji amanet. I neprestano govoraše: Tu je bilo to, tamo ono, od praslovenskih vremena, preko dukljanske slave do dana današnjeg. Imao je dve hiljade godina, pamtio je mnogo. Znanje nije čuvao za sebe, nije škrtario, taj čovek.

 Nekako desetog dana ugledasmo jedno čvornovato drvo na kamenitoj padini, drvo za udžbenike iz samotništva, uporstva, žilavosti i snage, a bogme i drvo da ga Mijo Mijušković Dobri izloži u Parizu. Već dobrano zamoren, što od loze što od stare slave, rekoh prilično grubo: Nikoliću, silo nebeska, diko prađedovska, istorijski institutu jedan, ako i uz ono drvo, ono tamo, ide neka istorija, prećuti je, molim te, mnogo mi je!

 – Od volje ti, Banja – reče Vito. – Prećutaću. No mi te žao da ne saznaš đe je poginuo Bajo Pivljanin.

 I uz blagost (nezaboravnu blagost i osmeh Vita Nikolića), pravog učitelja, koji olako pređe preko đačke drskosti, dugo je govorio o Baju Pivljaninu, hajduku, junaku i legendi.

Takav je bio Vito Nikolić.

S malo pesničkih knjiga, ali velike pesničke slave...”

Sam Vito o ovoj temi – o svojoj vezanosti za prošlost i tradiciju Crne Gore i istorijsko trajanje crnogorskog naroda kome je pripadao – govorio je: “Kako ja stvaram te moje pjesme? Nikakve vještine tu ne treba, samo se treba naučiti da se govori iz dubine duše naroda, svojih ljudi, svoje sredine i sve će doći na svoje mjesto. Dakle, ne stiditi se ni malo uticaja Jesenjina, naročito svojih pjesnika i svojega jezika, svoje tradicije, jer moje pjesme, kad bih ja pravio neku analizu i ukazao na nešto što bi izučavali ljudi, rekao bih da one, ili dobar dio njih, upravo počivaju na tradiciji.”

 Čini se da i pjesma “Mećava” pripada ovom tradicijskom i nasljednom elementu naroda i zemlje, odnosno Crnogoraca i Crne Gore i šireg istorijsko-antropološko-mentalitetsko-zavičajnog, jezičkog, etničkog, etičkog, kulturnog i civilizacijskog kruga: “Sam je noćas na mećavi / i vuci mu trag slijede, / ko zna, sjutra, kad zaplavi, / gdje će biti i šta htjede. / Pjesmo moja, pomoli se / za njegovu ludu glavu, / i oslušni – ako vrisne / da idemo u mećavu.”

U pjesmi “Očaj” takođe je prisutna intertekstualnost sa usmenom, epskom poezijom: “Dan osvanu a ja – Skadar. / Zle me sile / pretvorile / u gomile, / do temelja porušile. / Tri godine tako one / mene lome, / a ja više nisam kadar / da se zidam / i survavam / niz litice. // Gojkovice, / mlada Gojkovice...”. U ovoj pjesmi Vito koristi “ram” i “strukturu” epske narodne tradicije da bi – upoređujući i identifikujući se sa zlom, ukletom i tragičnom sudbinom crnogorske mitsko-istorijske figure epskog Skadra – dao, ispjevao, opjevao, naslikao, freskooslikao, ikonopisao svoj poetski i ljudski portret, svoja nadanja i maštanja, svoja očajanja i svoje tuge, svoj zao udes, svoje “zle sile” koje su ga držale u šah-mat poziciji ne dajući mu nikada i niđe da se konačno i potpuno opredijeli između “ILI-ILI”, između života i(li) smrti, između spasa i(li) propasti (propasti u svakom slučaju, jer smrt natkriljuje sve). Vitovim “zlim silama” kao njegovi čitaoci i njegova prva, najzavičajnija i najprioritetnija, etnička, etička! i nacionalna, kulturna i duhovna sredina, moramo biti zahvalni – svoju pak zahvalnost svom krvavom životnom, sudbinski i usudno izabranom, pečatu, proizišlom iz njegove neuporedive i visoko živuće i visoko misleće etičke i ukupne duhovne ljudske pozicije, Vito je izrazio svojim pjesmama – jer su nam podarile kroz posredništvo i medij pjesnikovog lirskog subjekta izvanredne primjere umjetničke poezije. Nijesu ovo stvari nikakve formalnosti, nikakve konvencije i nikakvog podrazumijevanja, stvar je ovo ozbiljne i velike odgovornosti književne kritike i jedne duhovne i kulturne sredine da se može voditi dijalog sa poezijom Vitomira Vita Nikolića na onom nivou na kojemu je ona bila i ka kome je po svom biću stremila, sluteći i iskazujući do najvišeg stepena najdublje biće čovjeka kao takvog, ali i najdublje biće crnogorskog i naravno šireg južnoslovenskog, balkanskog i levantskog prostora i identiteta.

“Gojkovica, mlada Gojkovica” bi možda mogla kao simbol žene i ljubavi – pa čak i kao tek naslućena i sva samo u obrisima i maglovitim, idealnim, čežnjivim i utopijskim snovidajnim konturama “ona, daleka” – da učini da pjesnik “svoje odviknuto lice” ponovo “razvuče(m) u neki osmijeh davno zaboravljen.” No, u pjesmi “Pjesma” čitamo: “Na drum palo nebo malaksalo...”. Kada se i to desi, da na drum kao simbolu kakvog-takvog (da li i jedino mogućeg smislenog i održivog!?) ljudskog trajanja – iluzije i varke o, ipak, dakle, nekoj svrsi življenja koja će donijeti (ne)uhvatljivost i (ne)izvjesnost daljine (koja uvijek izmiče i udaljuje se kao horizont morske pučine mameći i izazivajući na sve dalje i dalje, beskonačne i beskrajne daljine i avanture putovanja i izgnanstva), a s njom i nadanje, budućnost, svakako putovanje kao neizbježnu pretpostavku relativno blagotvorne (privremene i povremene, ali ne i apsolutne i konačne, savršene i završne, cjelovite i oslobađajuće!) promjene, susrete možda i s ženom i ljubavlju – padne “nebo malaksalo”, tad je kraj svakoj nadi i utopijskoj čežnji za boljim i svjetlijim životom i svijetom. Kada nebo – nebo, koje jedino može dati i daje pjesniku snagu i nadu da izdrži i da traje, nebo kao iskonski, praroditeljski, pračovječanski, zaumni fetus obećanja “dobrih vibracija” (o kojima je pjevao roker Jura Stublić a Vitovi stihovi, ne zaboravimo i istaknimo još jednom, nijesu daleko od dobrih tekstova šansone i roka, naprotiv!), nebo kao paradigma praktično posljednje pjesnikove, testamentarne, želje “da se vrati(m) u naručje neba” – i priroda kao simboli, dakle, iskonskog kosmičkog i ontološkog zavičaja i doma napuste čovjeka i od njegovog saveznika postanu prepreka, zao udes na drumu i drumovanju kao osnovnom simbolu, vidu i načinu njegove egzistencije i borbe za opstankom i ljudskijim, plemenitijim licem, dalje se onda nema više đe ići i zato dolazi do konačne, definitivne i nepobitne presude, činjenice i ad-akta istine: “Ne može se dalje, Vitomire, / I do sad se s mukom bitisalo, Umiri se, veliki nemire, / Svako te je nadanje izdalo”. (Iz pjesme “Pjesma”)

Čujmo na kraju ovom i ovako tragičnom i konačnom stanju “bezdušja” odgovarajuću i supripadnu žalopojku Vitovog lirskog subjekta a opet muški, viteški i krik muža (“stare” riječi!) kojim se pokušava utopijski nadomjestiti ontološka “praznina” i “rupa” bića (bitka): “Da je otkud kap kuraži / one stare / pa da kane i osnaži / malo barem. / Da riječi posustale / usprave se / da se vinu / u visinu / - uvrh pjesme” (Iz pjesme bez nslova). “Kuraž” o kojoj u ovoj pjesmi pjeva lirski subjekt sigurno bi “pelcovao”, nadjačao, nadmašio i poništio onaj “kukavičluk” sa “raskršća” i omogućio zdrav i snažan, u svakom slučaju, odsudan i stvaran, konačan i definitivan izbor “ILI-ILI”, između života i smrti. Blaženost Pjesme prelila bi se i na blaženost onoga (pjesnika, odnosno njegovog lirskog subjekta) koji donosi odluku o životu i(li) smrti, odnosno na onoga koji, u ovom slučaju tj. u ovoj poeziji (ne)odlučuje! da živi ili da umre punoćom svog bića. “Uvrh pjesme” – to znači Uvrh života i(li) Uvrh smrti!

Krklečeva “kap čistoga života” i Vitova kap čistoga života, odnosno “život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku” ili “kap kuraži / one stare” – to je isto, to je “ILI-ILI”, hrabrost i kuraž da se pjesnik, odnosno njegov lirski subjekt, konačno opredijeli za pjevanje – za jednu “kap čistoga života”, za “kap žive na dlanu” – koje može biti i(li) za život i(li) za smrt. U slučaju Vitovog lirskog subjekta to se nije zbilo. Pjesnik je ostao vječno rastrzan i na sredokraći “ILI-ILI” između “blaženih samoubica i dobrovoljnih davaoca krvi”, između života i smrti, nemajući snage i moći, bez makar jedne “kap(i) kuraži / one stare” – ostajući tako svjesno bez sopstvene blaženosti: “Blažen ko ima hrabrosti za jedno ili drugo ILI” – da donese definitivnu odluku i prikloni se punoj smrti ili punom životu.

 

Ljubavna poezija prvoga reda

 

Vitov lirski subjekat izlazi na svijetli i crni “bijeli drum” života i smrti u istom takvom “bijelom svijetu” i kaže sudbini, Bogu, prirodi ili već kome to pripada: to sam ja, tragični čovjek, tu sam đe sam, na tragičnoj Zemlji (na kojoj, kako piše Andrić u “Eseju o Goji”, po kazni dospjeva čovjek da kao duhovno biće ispašta i zlopati se u za njega nepodobnom i neprijateljskom materijalnom i beznadnom okruženju i prostoru), i znam da spasa mi nema i da će mi biti još teže (ako može biti!), ali se ja predajem Pjesmi čitavim svojim bićem (Ralf Valdo Emerson: “Čak i u blatu i u otpadu nešto uvijek, uvijek pjeva.”) – samo zahvaljujući tome što ni život ni smrt nijesam mogao primiti svom punoćom svoga bića i što sam bio nesposoban za “ILI-ILI” jer sam bio duboko bolno samosvjestan njihovih tragičnih dubina i visina, tih bezgraničnih amplituda što svakodnevno mrve i uništavaju čovjeka bez ikakvog obzira, žalosti i ośećanja – i to kakvoj i kojoj Pjesmi! Pjesmi koja sve osvjetljava i zamračuje, sve gradi i razara, sve voli i mrzi, sve otvara i zatvara, sve objelodanjuje i uništava: i onu posljednju nadu, iluziju, varku, utjehu i privid koji Život znače i koji Smrt znače! Da bi opet sve krenulo u novi krug i u novi vječni ciklus!

Sva Vitova poezija je ljubavna poezija prvoga reda: “Neka me ne bude kad budem prestao da volim / jer tada od mene ne bi ostalo ništa / - možda samo ugarak neki goli / od čitavog ovog velikog ognjišta.” (Pjesma “Neka me ne bude”). Ne samo, dakle, ona u užem smislu, već bukvalno sva. (I jedan drugi slavni nikšićanin, Miladin Šobić, “pjesmom priča(m) život svoj” i pjeva posve slično Vitu: “... Rasut u komade / Vezan samo pjesmom / Sebi i životu / Tražim smisao i lijek”... // Sa mukom pod rukom / Tražim nadu u padu / A gađa me aplauz / Gađa me smijeh // Ponekad mislim na ono vrijeme / Svi računi kad se svode / I kad sunce mirno zaspi / Kad presahnu moje vode // Tad ću morat’ i ja stati / Možda i ja u kafani / Uzalud ću pjesmom zvati / Da se vrate ovi dani ...”, Iz pjesme “Od druga do druga”; “Kad klonem snagom / I kad me god nanese put / Svratiću tebi / Jer ja do tebi nemam kud // Vidiš li gdje smo / Vidiš li kud je poš’o svijet / ... //...ti me čekaj, / Nek’ tvoja ljubav bude moj dom / Svratiću tebi, / Jer ja do tebi nemam kom’ // Vidiš li gdje sam, / Vodi me pjesma, ukleti trag / U oku lađa, / Jedra od pruća, / Pred njima vezan za kormilom crni vrag // Što i morskoj pjeni, suđeno je meni / Samo jedan tren ću gledat’ sunca zrak / Što i morskoj pjeni, suđeno je meni / Jer već me dolje vuku, dubina i mrak”; Iz pjesme “Kad klonem snagom”). I kada Vito pjeva o ženi, i o čovjeku, i o đetetu, i o gradu, i o njegovom Nikšiću, i o neđelji u Nikšiću i o svakoj neđelji u svakom gradu, i o ubogim i siromašnim, i o skitnicama i beskućnicima, i o prirodi, travi, bilju i voću, i o političkim, partijskim i ideološkim konferencijama i sastancima, i o pticama i vrapcima, i o učiteljici, i o svojim vršnjacima i drugovima, i o svojim školskim drugaricama i gimnazijalkama, i o svojoj plemenitoj sabratiji u liku velikog broja životinja, svuda, svuda, u svim pjesmama, on voli, voli, voli, i samo i jedino opet voli, ljubi, snijeva, grli sav kosmos, svakog čovjeka, svaku živu i neživu tvar, sve što postoji na Zemlji pod kapom nebeskom.

Vito je čitavog života i u svim svojim pjesmama gorljivo, strasno, do kraja, apsolutno posvećeno i “osvećeno”, nježno, lahko da ne može biti lahkije a opet surovo i bolno i očajno istinito vapio i preklinjao za samo malo ljubavi – i kada je ne pominje direktno, ona je uvijek i platonska i čulna, i čežnjiva (da li i oslobađajuća) i tjeskobna (da li i onespokojavajuća) – za samo malo nježnosti, da bi bar donekle ublažio i popunio “ogromnu glad” za njima – “Sonja, izađi da skitamo, / imam ludu želju večeras da lutam. / Sonja, izađi i iznesi samo / malo nježnosti ispod kaputa. // Malo nježnosti, malo samo, / zalogaj jedan za ogromnu glad. / Sonja, izađi da skitamo, / noćas je nestvarno lijep grad.” (Pjesma “Prvi snijeg“) – za samo kap čiste ljubavi i za samo kap čistog voljenja, za Krklečevu samo “kap čistoga života”, za sopstvenu, Vitovu samo “kap čiste kuraži, one stare”, “kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku”, ma od koga i kada, u kojemu dobu i vremenu, na koji način i kako oni dolazili.

Vitova poezija govori o utopijskoj i nemoguće ostvarivoj čežnji i želji o povratku iz samotnog boemskog života izgnanika i kafanskog utopljenika u samozaborav, u ono što je prethodilo svemu, u ono što je bilo na početku, da je, ontološki gledano, po pravdi i sreći čovjekovoj u alfa i omega svega, u ono doba koje simboliše ljudsku nevinost i dobrotu – “Noćas tako želim da me neko voli, / pregršt nečije nježnosti mi treba; / noćas ću sve da zaboravim i prebolim / i da se vratim u naručje neba. / Ja sam bio kafanski i više niči, / i bio pust i prezren – neželjen kao grobar. / Noćas bih htio sebi – dječaku da ličim / i da mi opet kažu kako sam dobar.” (Pjesma “Intime”) – nadu, slutnju i obećanje o do kraja ostvarenom, srećnom i punom životu, o ostvarenju svega onoga što svako ljudsko biće po prirodi i predispozicijama u sebi nosi, a to je maksimalna realizacija svih ljudskih potencijala o čemu su najpoznatiji svjetski filozofi i drugi mislioci različitih društvenih nauka napisali tomove i tomove debelih, najdebljih knjiga. A sve te hiljade i hiljade stranica zasjenjuje, upravo zastiđuje, Vitova poezija!

 

]]>
Thu, 25 Oct 2018 11:34:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/218845/drumska-koracnica-smrti-kao-koracnica-zivota.html
Drumska koračnica smrti kao koračnica života http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/218728/drumska-koracnica-smrti-kao-koracnica-zivota.html Iako su drumovi sinonim za puno oko i punu dušu, za život i budućnost, za lijek, bijeg i spas od smrti, od beznađa, od ništavila i od nemoći, od tragike i od kraja, Vitovom lirskom subjektu, drumovniku, buntovniku, skitaču, nema niti može biti lijeka, jer je on sam definitivno i konačno – "bez lijeka". ]]>

Obezdrumljenost kao simbol distopije

Tako se dolazi do "strašne jave". Jer, ako je utjehe i lijeka, to može biti samo drumovanje, ako ono nestane, nestalo je i sve drugo, osim pjesme i poezije o tom lijeku bez lijeka, o tim drumovima bez drumovanja. “Strašna java” se krsti i menuje kao “obezdrumljenost”, kao (iz)gubljenje i nestanak, kraj i uništenje smisla i cilja postojanja, a skitanje i drumovanje, buntovništvo i bunovništvo, paradigma je smisla bitisanja i življenja. Obezdrumljenost se javlja i poima kao obezljuđenje i strašno, jezivo śećanje na ratno đetinjstvo kao naličje prvih dana života, pa se pjesnik pita kuda pobjeći iz ove “strašne jave” kada “ne vjeruje(m) ovoj noći”, kada je i drumovanju i skitnji, i drumovniku i skitaču, i buntovniku i hajduku, izgleda, konačno stigao kraj. “Zanoćila noć u meni, / motre na me crne straže, / lik nečiji skamenjeni / gleda u me preneražen. // Nad ugarkom mjesečevim / ludo drvo zapomaže, / neki grkljan presječeni / hoće ime da mi kaže. // Treba nekud pobjeć s licem / ispred ove strašne jave. / Ne u šake – zlokobnice / zakukaće oko glave. / Sve su skitnje odskitane, / umor pao na drum dugi. / Što me tako gledaš, dane, / kao da sam neko drugi...” (Pjesma “Obezdrumljenost”); “Ne vjerujem ovoj noći, / izdaće me. / Ako samo sklopim oči, / ako trepnem, / prikrašće se, / zaklaće me, / ili će me udaviti omčom mraka. // Ne vjerujem ovoj noći, / crnoj, / gluvoj, / bez koraka.” (Pjesma: “Ne vjerujem ovoj noći”)
Obezdrumljenost je za Vita simbol negativne utopije, distopije, obezljuđenja, obezčovječenja, sivila, prośečnosti, svijeta bez duhovnosti i duha, svijeta bezdušja, svijeta i života bez duše, bez individualnosti, bez autentičnosti, bez samosvojnosti, bez poezije, bez sumnje, bez upitnosti, radoznalosti, radosti i očajanja, svjetlosti i tame, života i smrti, jednom riječju to je svijet bez čovjeka i bez ljudi, pusti, sterilni, bezdušni svijet u kojemu “neće biti toga ko će smjeti / da posumnja u sve ko do sada, / poput teške omorine ljeti / svijetom će vladati dosada. // I ljudi će poći u povratak, / opčinjeni minulim stoljećem... / Drumovi će poželjet ludaka, / a ludaka više biti neće.” (Iz pjesme “Drumovi će poželjet ludaka” posvećene Pavlu Vujisiću) Dok traju drumovi i drumovanja pjesnik odnosno njegov lirski subjekat je svoj na svome, bez obzira na sve sumnje i neizvjesnosti, upite i boli, jer stvaralački traje i pjeva uprkos svemu, uprkos sopstvenom očaju i beznađu, sopstvenoj ali autentičnoj patnji i vječnoj śenci smrti/samoubistva i strahu ili spokoju i odlučnosti u odnosu i na nju i na život, patnji, strahu, bolu, očaju i beznađu kao “privatnoj svojini”, kako smo viđeli da Vito poručuje u pjesmi “Sergije Aleksandrović Jesenjin 1895-1925. i obratno”. Dok je na drumu i dok drumuje i umuje!, i u životu i u poeziji, Vito je uvijek sam, društvo mu suštinski pravi samo njegova pjesma i niko više. I dok tako traje na taj jedini njegov mogući “privatni” poetski i umjetnički način, Vito je u pustinji i u samštini u vremenu (tj. i u sebi i u okolini/prostoru), kao svaki pravi i rasni pjesnik. I to pustinjak i samotnjak kao što je bio pustinjak cetinjski Njegoš, najveći i crnogorski i svjetski samotnjak. A kada, pak, više nema druma i drumovanja, sve je prazno i pusto, sterilno i čemerno, jadno i očajno, bez kretanja, dinamike i života, sa smrću kao jedinim horizontom i jedinom perspektivom: “Zaboraviše me, tugo, drumovi. / Odavno ni jednog da navrati. / Bjelina mi vid umori, / stigoše me spori sati. // Sve se svelo u prozorsko okno: komad neba i oblak što plovi. / Smrt me gleda praznooko. / Ne dajte me, o drumovi.” (Pjesma “Zaboraviše me, tugo, drumovi”). Drumska koračnica smrti kao koračnica života!


Vito često spominje samoubistvo, čak i direktno – “A šta ako prosviram taj metak / kroz ovo čelo neveselo” (Iz pjesme “I opet jesen”). U pjesmi “Banju Šaranoviću”, pjesnik je u “garsonjeri” kao u “grobu” pa svom istinskom poetskom blizancu Banju Šaranoviću poručuje: “Ove jeseni ni tebe ni mene, / ti u grobu – ja u garsonjeri.” (Stihovi kao primjeri neuporedive ljubavi spram prirode: “Naša breza negdje sama zebe, / ona što si htio da je vjeriš.”). I on nije, očito, daleko od samoubistva pa pjeva: “Stižu mi nekakvi računi, / nekakve opomene, / a niotkud riječi da me razuvjeri / kako nijesi bio u pravu / kada si posegnuo za nožem ko Serjoža. / Ove jeseni i ja sanjam travu / neku dobru travu s one strane noža.” Iako Vito često govori o samoubistvu, to je ipak bilo u suštini samo koketiranje, jer je sam priznao da nema hrabrosti za jedan tako radikalan čin. Naime, pjesnik nije imao hrabrosti ni za život ni za smrt, ni za hrabost nošenja sa neizvjesnošću punog življenja ni za hrabrost tereta konačnosti samoubilačkog čina. Imao je hrabrosti “jedino” za istinu svoje duše, za svoju Pjesmu, odnosno za kafanu-krčmu kao njihovo rodno mjesto čiji je jedino i bez ostatka bio i đe je isključivo apsolutno pripadao, budući da je u biti bio “prezreo” samoubica zbog svog “kukavičluka sa raskršća”. Taj “kukavičluk” i ta “prezrenost” spasili su život pjesniku a crnogorskoj i južnoslovenskoj kao i poeziji u cjelini podarili jedan izuzetan, posve autentičan i originalan i svakako nesvakidašnji poetski opus. I to je takođe velika hrabrost, hrabrost biti svjestan – i to reći i to pjevati stalno, cijelog života, vječno, jer je upravo ta i takva dilema vječna kao što su i život i smrt vječni i neraskidivo povezani i isprepletani – sudbinske predodređenosti, dosuđenosti i osuđenosti na vječno pjevanje, na vječno stradanje “bez lijeka”.

Vidimo da to nije samo pjesma vječna, to je i vječna sumnja i vječna nesanica. Pjesma pod naslovom “Nesanica” glasi: “Noću, / u grču nesanice / dozrijevaju samoubice, / a onda tamo u osvite sive / padaju zreli među žive. / Da li to i ja / dozrijevam / noćas dok vjetar žalno pjeva / po ulicama / i pod mojim čelom, / da li to i ja dozrijevam / ili sam, možda, već prezreo, / pa sada venem sam i taman / mirišući neveselo.”. Sličnog smjera i sadržaja je i pjesma “Noć. Novembar”: “Noć. Novembar. Kiša vlaži, vlaži... / Pomrčina zgusnuta do krika. / U odžaku, ko da milost traži, / vije vjetar bolom beskućnika. // Negdje nekakva kapija pjeva, / s prizvukom tuge zaboravljenih. / U meni nešto dozrijeva, / čudno nešto noćas zri u meni.” To je, dakle, i upitnost, i neizvjesnost, i pakao, ali za pjesnika i jedini mogući, njemu pripadajući i odgovarajući, suđeni raj, očaj, bol, nemogućnost učinjenog konačnog izbora između jednog i(li) drugog – života i(li) smrti. Zato je i Vito vječan, jer je hrabro (is)pjevao Pjesmu (nad pjesmama) o toj vječnoj temi strašnog mjesta, (u)suda, događaja/čuvstva/doživljaja i časa biti ili ne biti (živjeti ili umrijeti).

Kod Njegoša je ovo pitanje – bez obzira na njegovu osnovnu, bazičnu i fundamentalnu filozofsku i cjelovitu, integralnu poziciju – postavljeno u konkretnom umjetničkom kontekstu izabrane radnje u “Gorskom vijencu” i zapitanosti vladike Danila kao njegovog glavnog junaka od čije odluke zavisi cijeli dalji tok literarne radnje, tj. priče, dok je kod Vitovog lirskog subjekta ono poetički odmah postavljeno – bez obzira na tematiku i motiv bilo koje pjesme – u ontološkom, antropološkom, dakle, univerzalnom iskustvu hrabrosti čovjeka pojedinca da se opredijeli za život ili smrt, no, ne bez upliva prethodnog i pozadinskog kako istorijskog, nacionalnog, mentalitetskog, društvenog, opštenaslijeđenog, kolektivnog, tako i porodičnog, personalnog i egzistencijalnog razvoja i toka događaja koji je i te kako uticao da se lirski subjekt ponaša tako kako se ponaša, tj. da bude u potpunom ćorsokaku u smislu osuđenosti na apsolutan neuspjeh kada je u pitanju njegova potreba i nužnost da se opredijeli između (punog) života i (pune) smrti!?
Vitovim precima, odnosno sunarodnicima Njegoševog doba, bilo je čak mnogo, mnogo lakše jer, kako kaže u jednoj od nenaslovljenih pjesama: “Lako je bilo umirati / mojim precima, / onamo ih je čekao dobri Bog / i odlazili su / kao da se vraćaju s nekog časnog posla / umorni i mirni. / A kuda ja da odem / poslije svega? / Ni ovdje nikog, / ni tamo nikog. / A živjeti se mora. / A mrijeti se mora”. Pjesnik zapravo daje jednu užasno tešku, strašno tragičnu kritiku i konstataciju: umrli su, nestali i (klasični) Bog i (klasični) ljudi, pa ovđe više nema ljudi, a onamo ili tamo nema ni Boga. Ne misli se na Boga kao isključivo religioznog pojma, ponajmanje na njega, već na Boga kao simbol smislenosti, uređenosti i pravdoljubivosti u životu i u svijetu. Kako u tim i takvim nemogućim – a zapravo ne samo mogućim već i realnim – modernim vremenima živjeti i mrijeti?, pita sebe i sve nas Vito. Teško i nikako. “A živjeti se mora. / A mrijeti se mora”. Zato se gotovo “nužno” (za)staje na pola puta, ni tamo ni ovamo, bez snage za “ILI-ILI”. Ovakav je bio Vito i u drugim sferama i temama o kojima je pjevao, i kada je npr. u pitanju ljubav i žena, đe se može viđeti i osjetiti i platonska i čulna dimenzija. Dakle, uvijek je na pola puta, bez daha – ali nikako ne bez duha! – za konačan izbor i ostvarenje krajnjih ishodišta, opredjeljenja i ciljeva, predajući se jedino svom punoćom svog bića drumu i drumovanju, kao simbolima nade u bolju i izvjesniju budućnost čak i ovog ovakvog, nesumnjivo previše napaćenog i tragičnog, čovjeka i njegovog svijeta i života. Ali, zar nije to osnovna ljudska situacija, osnovni kod i problem čovjekovog bivstvovanja u svijetu, ta nesumnjiva dualnost i podvojenost čovjeka kao čulnog, materijalnog i duhovnog, nematerijalnog bića?

Grozni strah od života ali i grozni strah od smrti

Njegošev stih "Strah životu kalja obraz često" je doduše epski poziv da se sramotni kukavičluk u ratu i u odsudnim trenucima prevaziđe hrabrošću što urađa vječnim životom i česnim imenom za potomstvo, ali nije drugačije ni u savremenom, mirnom dobu, pa zato i lirski subjekt pjeva “O, taj grozni strah na raskršćima...”. Strah od života i kukavičluk pred izazovima življenja onemogućava čovjeku da živi punim životom, ali je tu i strah od smrti koji je po vrijednosti ravan i jednak strahu od života. Drugačije i ne može ni biti jer su život i smrt nerazdvojni. Zato je za Vita “blažen” svaki onaj ko uspije da prebrodi taj grozni strah od života ali i taj grozni strah od smrti. Oba straha su za Vita zapravo “taj grozni strah na raskršćima”. Ili kako on dalje pjeva: “Blažen koga ne uspje užas raskrsnice / da baci pod noge i bijedno smrvi.” Blažen je i onaj ko ima snage za život ali i onaj ko ima snage za smrt, odnosno kako lirski subjekt pjeva: “Blažen ko ima / hrabrosti za jedno ili drugo ILI”. Blažene su i samoubice jer imaju hrabrosti da se opredijele za jedno ILI, dakle, smrt, a isto tako blaženi su i svi oni koji se prevazilazeći strahove opredjeljuju za život snažno i odlučno i koje Vito svrstava i imenuje pod pojmom “dobrovoljni davaoci krvi”: “Blaženi, kažem, samoubice i dobrovoljni davaoci krvi.” Vitov lirski subjekt nije ni samoubica ni dobrovoljni davaoc krvi, jer se nikako ne može – iako to svom puninom svog bića žarko želi, što pokazuju i stihovi “O, taj grozni strah na raskršćima / s kojim smo se mnogi u krčme vratili. / O, taj kukavičluk” – opredijeliti budući da nije imao “hrabrosti za jedno ili drugo ILI”. Dakle, “biti ili ne biti pitanje je sad!” Nije slučajno što Vitov lirski subjekt razmišlja, živi i pjeva kao i Šekspirov junak. Vito se nužno stvaralački našao u Hamletovom sazvježđu i na Hamletovom putu jer je pripadao boljoj strani čovječanstva. Čujmo Branka Miljkovića: "Veliki pisac je sasvim jasno osetio da svakom čoveku, koji je bolji, koji ima više osećanja i više osetljivosti, ostaje u društvenom životu punom surovosti, poroka i zla, samo jedan put na kome se može održati: to je put Hamletov".

I Vitov i Brankov put je bio "put Hamletov". To je put na kome je Vito bio svjestan da “proklet sam ja / proklet”, to je put na kome je Branko pjevao “Ubi me prejaka reč”. I Vita je proganjala, izjedala i ubijala “prejaka reč”, kao što je i Branko znao da je”proklet”. I Vitu i Branku posljednje i prve adrese su one na nebu, a ne one među ljude. Prvi pjeva – “Idem u vječnu skitnju između zvijezda”, a drugi – “Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona...”. Vrijedi čuti u cjelini sljedeće pjesme koje su u suštinskom smislu možda najkompatibilnije, najsrodnije, najsličnije (najličnije!) i najbliže Vitovom i Brankovom poetskom “vjeruju” , iako Branko pjeva o prejakoj riječi koja ga je ubila kao da je već razriješio Vitovu (i svoju!) ključnu dilemu “ILI-ILI”, kao da je već prešao rubikon života i(li) smrti i kao da je već u potpunosti zašao i zakoračio u zonu sumraka, dok Vito – i pored toga što je svijestan da je proklet i da mu nema spasa – ipak nalazi u sebi onu apsurdnu i paradoksalnu crnogorsku i njegoševsku zaumnu i enigmatičnu, tajanstvenu i magičnu spremnost na borbu uprkos svemu, odnosno gotovo bezumnu i slijepu, maltene praiskonsku i sudbinsku, snagu i vjeru praktično u ništa, oličenu u Njegoševom stihu “neka bude što biti ne može” iz “Gorskog vijenca”. “UBI ME PREJAKA REČ... / Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. / Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, / To njeno zbogom beše premnogo i za česmu / MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA... / I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, / Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. / Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, / Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... / Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, / Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna... / U meni prošlo vreme kao parastos ječi, / A negde ispred oka mota se kosa crna / I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... / Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, / Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. / Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste / U meni i za mene, kad mrak okom ubodem... / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... / U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, / Kunući ono zbogom što ga izreče ona. / A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, / Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... / UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...” (PJESMA ‘’EPITAF” BRANKA MILJKOVIĆA); “Bestraga ti glava / o ali bez traga / već odavno ide / moja glava draga / iz zore u zoru // zora / a šta dalje // ko nas u taj bestrag / iz bestraga / šalje... // Nisi ništa ružno / rekla dobra ženo / sve je to još davno / ružnije rečeno / proklet sam ja / proklet / zna to ova glava / pa se evo / luda / nekako spasava / pa me evo nekud / očajnika vodi / da mi pukne mramor / u nekoj slobodi.” (PJESMA ‘’KLETVA” VITA NIKOLIĆA)

Vito je bio ukleti, od najbolje vrste, kafanski pjesnik-boem (taj vrlo važan pjesnikov autobiografski momenat čitamo i u stihu: “Ja sam bio kafanski i više niči”!), i zato je ostao u vječitoj dilemi, u vječitoj rastrzanosti između smrti i života, bolno svjestan da nema snage, moći i hrabrosti da se opredijeli jednom za svagda, konačno i u smiraju. Zato je ostao nesmiren i nespokojan do kraja, kao i svaki veliki pjesnik, znajući da je daleko od blaženosti, blaženstva, nalazeći svoj prividan i relativan mir u krčmi, boemštini i drumovanju, a ovo sveto i blaženo! Trojstvo omogućilo mu je da se bavi svetošću i profanošću, darom i prokletstvom poezije. Upravo ona mu je bila najvažnija pa je prednost dao ipak kakvom-takvom životu jer je on, život, bilo kakav, najmoćniji i najvažniji oslonac, motiv, smisao i pretpostavka – možda upravo onaj kakav je vodio i kojim je živio Vito u odnosu na sve druge i jedan-jedini – za pjevanje i poeziju, taj “Život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku. // Smirite moju ruku, / molim vas, / smirite moju ruku / nemirnu / od sreće / što je / kap / još / tu.” (Pjesma “Smirite moju ruku”). Ili, kako piše Bela Hamvaš: “Želio bih pojačati i nikada ne izgubiti svoju budnost, koliko god je to moguće, kako bih u trenutku smrti mogao proživjeti potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.”

Vito je bio srećan – i to je bila dakako njegova najveća sreća – što je kap života, “kap žive na dlanu”, (bila) još tu sve dok je život trajao, jer je to značilo da dalje traje i poezija i Pjesma a njemu je to bilo najsvetije, taj nemirni život, ta nemirna, nestalna, vječito zagonetna poezija. Zato se može reći da je Vito stavljao znak jednakosti između života i pjevanja, života i Pjesme, jer je živio za jedno i(li) drugo, a zapravo za jedno jednstveno biće/bitak Života/Pjesme, za “svoju budnost, koliko god je to moguće”, za svoju “potpunu veličanstvenost ostvarivanja duše.”

Pjesma” Zabilješka sa jednog raskršća” prikazuje, čak, poput Njegoševih osnovnih poruka iz “Gorskog vijenca”, istu (sada ovu lirsku Vitovu!) neriješenu enigmu univerzalnog, svevremenskog, antropološkog, vječnog ljudskog raskršća. Ona se u Njegoševoj epici prikazuje kroz poznatu dilemu i neodlučnost vladike Danila. Kod Vita je riječ dakako o lirskom bojištu i vojevanju kao modernoj transpoziciji istog motiva, duha promišljanja i načina iskazivanja sadržajnog i strukturnog poetske radnje. Pjesma “Zabilješka sa jednog raskršća” in nuce je i po svojoj suštinskoj poruci – bez obzira na njenu kratkoću i prividnu jednostavnost – ravna besmrtnim Njegoševim stihovima – “Što je čovjek, a mora biti čovjek!” i “Neka bude što biti ne može”.

Viđeli smo da su Vitovi stihovi često prošarani “bijelim drumovima” kao kakvim-takvim “ventilima” za moglo bi se reći čak i a priori tragični i očajni ljudski život. No, i to je sasvim uzalud i, čini se, bez mogućnosti za bilo kakvu utjehu. “Bijeli drumovi” u krajnjem i na duži otplatni rok – za koji lirski subjekt, “dužnik ravnodušni”, neće da zna (“Ali da platim / - ne, nikako! / Rađe / odlazim iz ovog gnijezda”), već želi da napusti “matoru planetu” koja se “ludo okreće” – samo povećavaju i jačaju ośećanje tjeskobe, osame, bezizlaza nepoznatog i neizvjesnog puta, svojevrsne teške težine ili težine koja se ne da živjeti i pod(nositi), ništavila, jednom riječju, konačno i neporecivo, opet i opet, smrti i beskrajne, neizlječive patnje. A ta čovjekova konstrukciono supripadna patnja da se ukloniti jedino smrću, tj. fizičkim nestankom. Otud vapaj i čežnjiv lelek lirskog subjekta za samoubilačkim činom i njegov decidan stav o “blaženosti samoubica”, odnosno za nečim konačnim i krajnjim – granična situacija “ILI-ILI”! – što je bilo već u mislima odmah u startu ugušeno i usmrćeno njegovim kukavičlukom i “strahom na raskršćima” i što je kao takvo dakako bilo apsolutno van njegovog domašaja, moći i snage izbora. Valjda bi bilo drugačije i lirski subjekt se ne bi tako lako preda(va)o i bio slab i nemoćan na “raskršćima” i pred odsudnim izborima “ILI-ILI”, da je samo bilo onako kako je Vito jetko i uzaludno i sebe i svjetsko biće (bitak) snažio i bodrio, željeći hepiend kojega u stvarnosti pa ni u poeziji nikada nema niti može biti.

Za Vita nije bilo “ILI-ILI”, ili život ili smrt. Nije mogao biti ni život, ali nije mogla biti ni smrt! On nema hrabrosti za konačnu odluku “ILI-ILI”, tj. na život ili smrt. Možda je “tajna” tog “kukavičluka sa raskršća” njegova misao iz pjesme “Vrlo važan podatak za moju istoriju bolesti” koja glasi: “Napišite da ja živim iz najobičnije učtivosti / jer držim da je nepristojno umrijeti pred / tako lijepom ženom / a kao dobro vaspitan pjesnik to nikada ne / bih mogao sebi da oprostim / pa ma koliko mi inače bilo oprošteno / po samoj logici stvari / đavo da je nosi.” “Nepristojno” – ili pak nemoguće, profanim jezikom bi se reklo nepotrebno a svetom terminologijom “nepristojno” (eto dokaza da Vito sveto pjeva o prokletom ako je smrt prokleta i poricatelj života a biće da je ipak u najdubljem saglasju sa njime, tj. da pjeva na način svetosti o profanosti svjetskog bića), čak i neprirodno! – je umrijeti zapravo pred snom o tako lijepoj ženi. Iako pjesnik uporno sanja “lijepu smrt” jer se susrio s njom ili je susret bio posljedica stalnih snova o “lijepoj smrti”, svaka smrt, pa čak i “lijepa smrt” kao ideal poetskog doživljaja smrti, mora da ustukne i da se povuče “pred tako lijepom ženom” kao najuzvišenijim idealom ljepote života i svijeta ili, još preciznije, kao najuzvišenijim smislom pokušaja ostvarenja harmonizacije ili sreće! su-bivstvovanja između dva potpuno suprotna bića, bića muškarca i bića žene. Ljepota je univerzalna kategorija i univerzalna utjeha, ali je “lijepa žena” vrh vrhova te utjehe, nešto najutješnije za čovjeka, odnosno za muškarca (pandan za ženu su stihovi iz pjesme “Umjesto molitve za daleku”: “Da li još tražiš onog čudnog, / onog iz tvojih snova vrelih, / koga si tražila uzaludno / i one noći kad smo se sreli. / Traži, samo traži, tragaj, / on jednom ipak mora doći / iz tvojih lijepih snova, draga, / u tvoje nimalo lijepe noći.”). Dolaze Vitovi stihovi i “pjesme / iz davnih šuma nepoznatih / pravo u naše ružne nesne, / u gorku zbilju kasnih sati. / Ponekad tako sjetim te se, / a nešto toplo zasja u duši / kao od dobre stare pjesme / što se slučajno zapjevuši.” San o “lijepoj ženi” ili sjećanje na “daleku”, kada “nešto toplo zasja u duši”, čini da misao o samoubistvu na kraju – uprkos svemu pa i uprkos tome što se čak ni san o “lijepoj ženi” ne može realizovati, tj. ni taj san nije niti može biti stvarnost već jedino i samo neprekinuti, vječni, tj. nikad prekinuti san! (pjesma “Zima”: “Iz tame svu noć snijeg sipa / i vjetar zviždi – zima, zima... / Dobro je, mila, dobro ipak, / što negdje postojiš, što te ima.”) – ostane samo misao. Ovđe se nameće upoređenje sa Miljkovićem ne samo zbog stihova “Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim...” i “UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA...”, već i zbog sljedećih riječi koje su ostale zapisane: “Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo.”

Jedno je sigurno: ovo je ona vrsta Vitove pjesme i Vitove”čiste poezije” –kojoj pripada i pjesma “Jutro”: “Dobrojutro, jutro sneno, / dobrojutro, nebo plavo, / hvala ti za ljubav, ženo, / hvala ti za ležaj, travo.” – i ona vrsta “odgovora” čitalaca i ljubitelja poezije na nju, tj. njene recepcije i popularnosti u javnosti, o kojoj Miljenko Jergović, povodom Miljkovića, piše sljedeće: “Ne mora sve nešto da znači. Dovoljno je da postoji u skladu i nagovještaju nekog smisla. Dovoljno je da zvuči utješno. Recimo, pjesma ’Pohvala svetu’, koja počinje i završava istim distihom: ’Ne napuštaj me svete/ Ne idi naivna lasto’, koji ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke. Ovakvim bi se stihovima lako narugali, svi bi to mogli, ali se ovakve stihove ne može poništiti. Oni postoje sami za sebe, kao kamen, potok, panj, i nema tog ruganja koje bi ih poništilo. Obični i sami, neobjašnjivi, oni su čista poezija, u kojoj je, istovremeno, upisan i Miljkovićev DNK, i način na koji je skladao svoje pjesme. Sav u imperativima, u uzvicima i u tragici elemenata (vode, zraka, zemlje, vatre), Branko Miljković je svoju privatnu egzaltaciju upjevavao s egzaltacijom svoga vremena. On epohi drži tercu, i ne distonava, što su naročito znali cijeniti oni koji su između šezdesetih i devedesetih bili dovoljno mladi za poeziju.”
Od ove vrste “čiste poezije” o kojoj govori Miljenko Jergović, koja “ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke”, svakako je i pjesma “Uspavanka” u kojoj se smrt niđe ne spominje, ali je u bekgraundu prisutna kao đečja uspavanka o njoj, kao grozno i bolno podśećanje na brojna čedomorstva (od strane majke, ili, kako se govorilo, “osramoćene” porodice) vanbračne đece: “Buji, paji, / grijehu moj mali, / spavaj, moja lijepa sramoto, / zbog tebe su me otjerali / da tuđe rublje prostirem plotom. // Nazvali su me svačim redom / i kleli, / i mene i tebe, sine, / kao da ti nisi čedo, / lijepe oči materine. // Buji, paji, / da porasteš naji, / velik kao oni jablanovi, / snažan kao oni zagrljaji, / lijep kao ona mjesečina. // Spavaj, / lijepa sramoto materina.” Vitova đečja uspavanka o smrti, ili utjeha bez utjehe, pojavljuje se i u stihovima koje je posvetio Brani Petroviću – ”Sve zaboraviti / i kafanu / i pjesme / i nesne / SVE / pa opet voljeti / neku anu / iz prve klupe / petog ce. / Pa opet / sanjati / negdje / uz kišu / gladan / go i bos / velike ljude / koji pišu / i žarko željeti / da budeš / TO. / Pa opet / čitati / robinsona / i vjerovati / u sve priče / pa opet / biti/ divni siromah / koji / sem srca / nema ničeg.”, kao i u pjesmi “Dječak” – “Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su / povikali: / - Umrijeće ti majka!... Ko ubije lastu, umrijeće mu majka!... / - Ja nemam majku - rekao je Dječak. / - Onda će ti umrijeti otac. / - Nemam oca. / - A brata, sestru?... / Nemam ni brata ni sestru. / - Nemaš baš nikoga ?! / - Nikoga. / Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je već toliko nesrećan? / Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi / Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj više nije / bilo ni dana, ni sunca, ni cika... / - Žao mi lastu - rekao je tiho.” Čini se da je ovo Vitovo tiho lirsko pjevanje o smrti ili evociranje smrti, ovu đečju uspavanku o smrti, najbolje završiti sljedećim mislima koje se tako “dobro” i “uspješno” u njoj očituju i ovaploćuju: “Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk.” (Tom Stopard)

Simbolička paradigma XX-og vijeka nakon Aušvica

“Čujmo sada stihove iz pjesme “Istočni vestern”: “Pjesma je uvijek pri ruci / kao revolver o pojasu, / pa kad ti dojadi / - samo povuci / i tuci, / pravo u masu. / Pucaj u srca, / u čela, / u oči, / i ne poštedi / nikog živog, / a kad sve središ, / pažljivo zakoči / i kreni / polako / u krčmu / - na pivo.” Čovjek može da izvrši i samoubistvo s pjesmom, jer je istočni vestern naš domaći, rodni, zavičajni, samo nama podobni i samo slovenskoj duši pripadni vestern. I ubistvo čovjek može da izvrši i onda nije pjesma i svjetlost, san i svetost, dan i nada, obzorje i horizont, otvorenost i duševnost, nebo i budućnost, već tama i mrak, noć i tuga, bezdušje i očaj, zatvorenost i konačnost, zemlja i prošlost, beznađe i ništavilo. Vitov završni stih “...i kreni / polako / u krčmu / - na pivo”, simbolička je paradigma modernog svijeta i XX-og vijeka nakon Aušvica i svih drugih genocidnih konc-logora. Pjesma “Istočni vestern” je jedan od ponajboljih poetskih, umjetničkih odgovora na čuvena pitanja Teodora Adorna “Je li moguće pisati poeziju nakon Aušvica?” i „Je li moralno pisati poeziju nakon Aušvica?“ (Adornov filozofski odgovor je bio: „Pisati poeziju nakon Aušvica je barbarstvo“). Miljković je u biti postavio isto pitanje: “Hoće li sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj?”, a osnovu i objašnjenje njegovog čuvenog ironičnog “odgovora” da “poeziju će svi pisati” koji su sadržani u stihu “jer pesma se ne piše ona se živi”, potpisao bi sigurno i Vito. I on i Branko su pjesnici tame i mraka, crnila i noći. I jedan i drugi se stvaralački i ljudski, ličnosno i individualno brane od sveusrećiteljske, programirane, totalitarne, uniformne, jednodimenzionalne, u biti sive i jednoobrazne, ne-razlikovane ideologije “inžinjera duše”. Uvijek daju prednost životu u odnosu na ideologiju. Vito u pjesmi “Minut ćutanja za žive” (koji će uskoro biti mrtvi!) kaže: “Oslušni, ponekad, tako krišom, / i čućeš kako kisnu naše kosti / pod tamo nekom tamnom kišom / u toj svijetloj budućnosti.”

Vidimo da je Vitu čak i svijetla budućnost ośenčena “nekom tamnom kišom”, bez obzira na sve ideologijske i političke svečane zakletve, programe, rezolucije, obećanja i kongrese. Za pjesnika je najveće “slavlje” to što “bez konferencija, rezolucija i pripremne / kampanje, / bez pretenzija da bude istorijsko, prelomno i / plodonosno”, jednostavno “postoje ptice”, ili što “došlo je proljeće, čudesno kao / pomilovanje / Fjodora Mihailoviča na / Trgu Semjonovskom”. I u sljedećem iskazu Miljenka Jergovića povodom Miljkovića očituje se više podudarnosti Vitove i Brankove poezije: “...više (je) nego bilo čim drugim, bio obilježen Heraklitom Mračnim, i njegovim fragmentima. Tako je i pisao, okupljajući pjesmu oko jednoga efektnog stiha, snažne i zvučne misli, jezičnog praska, ili je svodeći samo na fragment, na tih nekoliko riječi, koje, možda, i nemaju dubok smisao, ali će ih čitatelj pamtiti kao najveću mudrost svoga doba. Najlepše pevaju zablude. Nema pesme izvan istine. Dok budeš pevao ko će tvoje breme da nosi? Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju. Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”

Podśetimo se povodom Vitove izvanredno, veoma jako sugestivne pjesme “Istočni vestern” da je riječ o strašnoj totalitarističkoj propagandi bilo koje vrste i bilo kojeg povoda i “opravdanja”, o genocidnom planu i masovnim zločinima pri čemu nije bilo i nema poštede za nikog živog, o tome da je ubijanje posao kao i svaki drugi, poslije čega se može sjeđeti sa porodicom i igrati se sa svojom đecom, apsolutno zaboravljajući na svu onu masovnu populaciju i đece i odraslih koja je prethodno, u “radno vrijeme”, lišena života. Evo ponovo nedavno čak i na kraju XX vijeka (izgleda svakih pedeset godina!), na Balkanu novog-starog višestrukog genocida, a poučen tragičnošću naših prostora i naših ljudi, te njihovim istorijskim čuvstvom i bićem, Vito vizionarski sluteći u pjesmi simboličkog naziva “Nenad” (asocijacija na poznatu narodnu pjesmu ''Predrag i Nenad'') o bratoubilaštvu kaže: “Ne tragaj za bratom po ovoj šumi / gdje na naša srca kidišu kuršumi, / gdje ima više hajduka no braće. / Jer ako te niko ne pogodi / - brat će.”
Strašno poetsko pośedočenje ovog iskonskog i biblijskog (legenda o Kainu i Avelju) a novog, svježeg, modernog i svjesnog, ideološko-totalitarističko-genocidno-planskog zla rođenog u dvadesetom vijeku kao praistorijske bestijalnosti na licu savremenog čovječanstva čitamo u pjesmi “U Gradini grob do groba”: “Na ušću Une u Savu, u ataru Sela Gradina, prekoputa Jasenovca, ustaše su prošlog rata ubile maljem ili zaklale nožem preko 350 hiljada ljudi, žena i djece, uglavnom iz Potkozarja. Svi su oni pokopani u stotinak mamutskih grobnica koje se danas raspoznaju kao bolna ulegnuća na obrazu Zemlje.
U Gradini grob do groba, / a u svakom po grad ljudi, / sto grobova – sto gradova / pod cvijećem uzaludnim. // Nit ga beru, niti kose, / nit njeguju, niti gaze, / nit mu vjetri prah raznose, / nit ga pčele obilaze. // Samo cvijeta, samo vene, / samo vijek svoj vjekuje, / da tišinom opomene, / da tišinom odjekuje. // U gradini grob do groba, / na dva jutra zemlje plodne / sto grobova, sto gradova / od gradine – kud god odem.''

Meša Selimović piše: “Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo.” Tuga ove istine sva je natopila Vitovu pjesmu “Slika iz djetinjstva”: “Gospode, kako pamtim tu sliku, / kako je sve to živo u sjećanju / - odsjekli su glavu nesrećniku, / a nekakva je muva pala na nju. // I dok je nepovratno iz zjenica / odlazio čitav jedan svijet, / ta je muva mirno išla preko lica / kao da se ništa dogodilo nije. // A tamo je negdje mirisala trava, / šumorio jasen, cvrkutala ptica / - sve je bilo isto, osim ova glava / sa ravnodušnom muvom na sred lica. // Ćutao sam i dok su ostali / odlazili siti tog prizora ratnog / neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI! / NIŠTA rekao sam sasvim mator.”

I kao da je sva Vitova poezija proistekla, izvirala i uvirala, kretala i vraćala se u vječni ljudski krug bezdušja iz “tog prizora ratnog” kada je dječak nenadano, gotovo alhemijski postao odrastao čovjek, “sasvim mator”, gotovo isto kao i Branko Miljković, jer su obojica rođeni 1934. godine, a postoji i za Branka podatak da je sa osam godna iz blizine vidio poklane ljude. Kosta Dimitrijević povodom toga piše: “Taj prizor se zauvek traumatično useca u nevinu dečačku svest, taložeći se na mučnu spoznaju ranije viđene Ćele-kule. Verovatno se već tada u poimanju i sebe i celokupnog sveta u tom mladom, osetljivom biću začela otrovna klica tajanstva Smrti... Pesnik je svoje rane traume, doživljene zbog zločina protiv čovečnosti, iskazivao gorkim, ispovednim stihovima, otkrivenim u đačkoj beležnici: Ne opija se od alkohola / opija se od svega što nije svakodnevno: / od nenadno nastale tišine / od pesme što jeca za neslućenim zanosima /od bola, od sećanja na detinjstvo / kad više nismo deca... / Rat razara psihu.’ U jednom kasnijem zapisu Branko iskazuje svoje razmišljanje u vezi s ratnim razaranjem psihe: ’rat na jedan fizički grub način dekomponuje stvarnost. Tako razbijena i eksplodirana stvarnost se održava u svesti ratnih i posleratnih generacija i stvara jednu nespokojnu i pomalo umornu literaturu... Poraznosti rata se ne ogledaju toliko uništavanjem materijalne stvarnosti koliko u razaranju čovekove psihe. Posle bombi i ruševina treba sakupiti delove sebe, napraviti ponovo sebe, izmisliti i opravdati potrebu svog produženog postojanja.’ “
I Branko je kao njegov vršnjak pripadao Vitovoj generaciji koja je pohađala “drugi svjetski rat umjesto osnovne škole”: “O nama je malo rečeno, jer smo bili mali / (a skoro mi se čini da je tako bolje), / o nama koji smo pohađali / drugi svjetski rat umjesto osnovne škole. // O nama koji smo morali shvatiti / u jednom dobu kad se teško išta shvata / kako nam niko ne može vratiti / ni mrtvu majku, ni oca, ni brata. // O nama je malo rečeno, dragi vršnjaci, / i niko nam ništa ne stavi na grudi / za to što smo smjeli da budemo dječaci / kad mnogi nisu smjeli biti ljudi. // O nama je malo rečeno, moji mili, / pa zato danas mnoge naš falset vrijeđa, / jer niko ne zna kako smo učili / mitraljesku paljbu umjesto solfeđa.” (Pjesma: “Mojim vršnjacima”).

Iz tog mračnog, tamnog, karasevdahskog čovjekovog ambisa proizišle su mnoge Vitove pjesme, kako one tamnog i mračnog (primjer pjesme “Kod Jasenovca ponire Sava”), tako i one svijetlog i toplog ozračja (primjer pjesme “Pismo mojoj učiteljici” koja je posvećena Branivoju Đorđeviću). “Kod Jasenovca / ponire Sava / u ponor pomora, / u bezdanje... / Oslušni kako se / stropoštava / niz ljudske kosti / i lobanje. / S visina života / pada rijeka / i daleko se / njen jek čuje / - širom svijeta / i širom čovjeka / taj strašni / sunovrat / odjekuje. / Kod Jasenovca / ponire Sava / u ambis čovjekov / (O taman li je!) / pa potom izranja / široka i plava / dozvana dušom / Slavonije. (Jasenovac – Titograd, april-maj 1981)”; “Draga gospođo učiteljice, / ne začudite se ovom pismu kasnom, / podsjetiše me na Vas dvije male ptice, / dvije obične ptice na žici telegrafskoj. // Sjetih se, znate, onih Vaših priča / punih ljubavi za ptice nevine i slabe, / poslije kojih smo, zbog svake praćke i kamička, / klečali dugo iza table. // Ne zamjeram Vam – daleko bilo, / pa čak ni to što me vukoste za uši, / sve je to danas na svoj način milo / i prijatno je od toga u duši. // Ja se često sjetim tog vremena davnog / rata, zime, gladi, bodljikave žice, / nije, bogme, tada bilo jednostavno / naučiti nekog da zavoli ptice. // Gospođo, to je, u najmanju ruku, / junaštvo dostojno poštovanja - / učiti nekog ljubavi uz huku / jednog strašnog rata, jednog propadanja. // Hvala Vam, gospođo učiteljice, / i ne začudite se ovom pismu kasnom, / podsjetiše me na Vas dvije male ptice, / dvije obične ptice na žici telegrafskoj.”
I gradovi imaju slične sudbine kao ljudi, i grad može biti Gospodin kao i čovjek, pa se Vito pred mogućim urbocidom slavnoga i veličanstvenoga Dubrovnika, brani i hrani ljudskošću i humanošću – ali i crnogorskim čojstvom kao branjenjem drugoga od sebe – brigom i zebnjom, nadom i poezijom uprkos svemu. I kao da je u ovim stihovima pjesme “Noć sa Dubrovnikom” gotovo testamentarno, sintetički i enciklopedijski stalo svo Vitovo poetsko vjeruju, svo njegovo umjetničko biće, djelo i blago – Dio prvi: “Svi smo u opsadi ovih crnih dana, / sve nas podjednako tuku, moj Gosparu, / i s kopna, i s mora – sa svih strana / samo grmi: barut! barut! barut! // Ne poznajem nikog sred dima i tmuše, / ali ipak ćutim ovu mržnju staru / koju nikogović sipa, obezdušen, / na sve što smo bili, moj dični Gosparu. // Njegovo je ovo vrijeme, i meci, / a naša je patnja u suzi skrivenoj, / što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci / kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.; Dio drugi: Zašto li se sjetih tragičnog Solina, / onog velegrada krasnih sarkofaga / što ga, nakon dvije hiljade godina, / zatrpaše zemljom pa ode bestraga. // Nije onda bilo ni rata, ni flote, / ni pijane rulje njihove i naše; / mogao se Solin spasiti strahote, / mogao je, ali – ipak nije spašen! // A šta tebe čeka, Gospodine Grade, / u ovoj noći bratske krvomutnje, / dok krvnici mirno svoj posao rade?... / Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje! (Noć, 11/12. nov. 1991)”.

Vito dobro (predobro!) zna da najviše treba žaliti ljude i da je od svih bića čovjek u najtragičnijem i najobezdušenijem položaju na svijetu. Ljudsko “bezdušje” je “bez lijeka”, ali to nikako ne znači da lijeka ne treba uporno i strastveno, odlučno i snažno tražiti i zahtijevati, molitvom dozivati, pjevati i – snivati: “Nemoj žalit kamilu zbog suše, / već nas žali i traži lijeka; / kako ćemo kroz ovo bezdušje / istom stranom neba, dovijeka.” (Iz pjesme “Kamila”). Još jedan pravi Vitov poetski sabrat u patnji, Fernando Pesoa, suštinski na isti način pjeva o bolnom ośećanju bezdušja i pustih duša u velikoj pustinji života: “Velike su pustinje, velike su i puste duše / puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih, / Velike, jer se odande vidi sve, i sve je umrlo. / Velike su pustinje, dušo moja! Velike su pustinje. / Nisam napravio ulaznicu za život, / Promašio sam vrata čuvstva, / Nema želje ni prigode što ih nisam izgubio /... Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!” (Iz pjesme “Velike su pustinje”). Ni Vito nije napravio ulaznicu za život. I njegov i Pesoin lirski subjekt, kao i već pominjani Tolstojev junak Ivan Iljič Golovin, “živeo je prevaru koja je od njega skrivala i smrt i život. Mučilo ga je osećanje da je uništio sve što mu je bilo dato, bez mogućnosti da ga povrati.” (Vladimir Pištalo). Jer, ulaznica za život se ne može kupiti kao druge ulaznice i iskoristiti na način da omogući da se nešto apsolvira (kupi, odgleda...), tj. da se materijalno, komercijalno-ekonomski, profitno, kvantitativno, matematičko-račundžijski završi i efektuira, ona se može samo napraviti. Ili, kako je pjevao Jesenjin, još jedan Vitov pjesnički sapatnik: “Sreća je - zboraše on - vještina uma i ruku. Sve nevješte duše nesretne su - k'o cvjetovi.”
Kako da živi i pjeva jadna ljudska poetska duša “kroz ovo bezdušje”, “u oazi pustinje odasvud”, u ovom svijetu koji je “tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!”, u životu koji je zapravo već smrt. I zato, stvaralački gledano tako prirodno, potrebno, neizbježno i samorazumljivo, javlja se iznad svega, i kod Vita i kod Pesoe, sumnja da li su ispunili smisao svojih života čije je ime poezija, a što simbolično predstavlja čuveni Pesoin “kovčeg” poezije. Taj kovčeg je i Vitov kovčeg, jedini smisao njihovog življenja i opstajanja. Jer, i Vito i Pesoa uviđaju veličinu i ljepotu života, ali, u isto vrijeme, i apsolutni kontrast i apsurd suprotnosti jednoj takvoj istini i činjenici koji se ogledaju i izražavaju u nepodnošljivoj muci i težini, tuzi i očaju, bolu i tragici načina na koji se upravo takav život (da li nužno?!) iskustveno živi i doživljava, proživljava i preživljava?! Svjestan pozvanja svog poetskog bića i jedinog vlastitog zadatka u ovom svijetu dostojnog ispunjenja svog postojanja i življenja, s jedne strane, i upravo zbog toga beskonačne i stalne sumnje, rezignacije i očajanja da li je taj zadatak valjano i na pravi način ispunjen, s druge strane, Pesoa svoje ogromno nezadovoljstvo s onim što je učinio i ostavio u svom poetskom “kovčegu”, upoređuje i slikovito opisuje čak i pomoću pojma “preživanja” koji je karakterističan za bezduhovni i tupi životinjski svijet. “Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg. / Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu, / U preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da bude Apis. / Trebam spremiti kovčeg opstojanja. / Trebam postojati da bih spremio kovčege.” (Iz pjesme “Velike su pustinje”)

U isto vrijeme, kao da se na ove Pesoine poetske poruke nadovezuje i Vito sa, maloprije citiranim, izvanredno sugestivnim stihovima naslućene velike simboličke, misaone, bivstvujuće i univerzalne snage i konotacije, da ne treba žaliti nijedno biće niže prirodne, životne i duhovne moći (čija je životinjska paradigma, za razliku od Pesoinog bika, ovđe kamila), više od čovjeka i pjesnika, već upravo njega ponajviše, jer mu je i najteže da opstane i “preživi” sa svojim poetskim poslanjem, sazdanjem i saznanjem – sa, dakle, duhovnom supstancom svog bića neuporedivom i teško održivom na toliko i tako zahtjevnom nivou u odnosu sa teškom, sirovom i surovom materijalnom zbiljom zemnog svijeta – u duhovnoj suši puste duše i bezdušju velike pustinje u kojoj je sve umrlo. Zato je smrt za ovakve “duše blagorodne” Božiji blagoslov, đečja uspavanka: “Ovo je smrt. I kad je došla, ona kao da je bila manje strašna od bezdušne recitatorske konvencije koju je živeo, od smrti u životu” (Vladimir Pištalo). Tolstoj u noveli “ Ivan Iljič” piše: “A bol? Šta se desilo s njim? Potražio je svoj raniji, navikli strah od smrti i nije ga našao. Znači to je to. Kakva radost! Smrt je završena. Nema je više.”

Potpisao bi Vito mnoge Pesoine, kao i Pesoa mnoge Vitove stihove, to je sigurno. I jedan i drugi nijesu napravili “ulaznicu za život”, pa uviđajući, blago rečeno, nepripadnost i nesinhronizovanost sa svijetom i životom, jetko i bolno žele da odgode stvarnost, da Planeta stane, da ovakav život (za)stane makar i na tren. Pesoa pjeva: “Velike su pustinje, i sve je pustinja. / Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja. / Pripaljujem cigaretu da odgodim put, / Da odgodim sva putovanja, / Da odgodim cio svemir. / Vrati se opet sutra stvarnosti! / Dosta za danas ljudi! / Odgodi se posvemašnja sadašnjosti! / Bolje je ne biti, nego biti ovako”. (Iz pjesme “Velike su pustinje”). I Vito, poput Pesoinog “Vrati se opet sutra stvarnosti!” poručuje: “Dane, đubre jedno, ne sviće se tako, / gubi se natrag pa pristojno svani...”. I on, kao i Pesoa, hoće da stane Planeta, hoće da siđe sa nje, da je ‘’zaustavi” i ‘’odgodi” – odgodi, ponovi i povrati posvemašnju stvarnost, posvemašnji dan, posvemašnju sadašnjost i posvemašnji život! Vito je pjesnik slobode i to apsolutne slobode. On nije samo slobodan u personalnom, egzistencijalnom, društvenom i antropološkom, već, kao Pesoa, i u kosmičkom smislu. On hoće kako smo viđeli da ode “iz ovog gnijezda”, da izađe sa “ove matore planete”. On ne napušta samo konvencionalnost svakidašnjice, on nije samo “skitač” po “bjelim drumovima”, on poručuje:”Hej, / zaustavite planetu, / ja hoću da izađem, / idem u vječnu skitnju između zvijezda.”

Vitov lirski subjekt je ne samo protiv svakog apsolutizma, već je on kao strastveni, nepokolebljivi borac za pravdu i istinu, slobodu i dostojanstvo čovjeka, bez obzira što je zemaljski i nebeski, zvijezdani skitač “bez lijeka”, ipak duboko ubijeđen da “lijeka” ima za svaku vrstu ograničenja, za svaku vrstu neslobode i za svaku vrstu nepravde što napadaju čovjeka, u skladu sa Njegoševim “Neka bude što biti ne može”, pa i onu vrstu koje se tiče ontološkog bivstvovanja čovjeka, iliti prirodnog, kosmičkog, gotovo biološkog, maltene se to tiče i dotiče čak i smrti, “lijepe smrti”, “lijepog umiranja”, u čemu se vlastitim i autentičnim utopijskim stihovima pridružuje sličnim stavovima čuvenog njemačkog utopijskog filozofa Ernsta Bloha o potrebi, nužnosti, urgenciji i prostoru produžetka ljudskog života i pojmu smrti, odnosno o mogućnostima njenog nadvladavanja, makar njene užasno ograničavajuće i strahotne konsekvence oličene u strahu od smrti “što ne da i steže”, kako piše Vito, koja “steže” i život pa imamo “strah sa raskršća” i sputanost i blokadu “ILI-ILI”, tj. ni život ni smrt! U pjesmi “Rođendan” čitamo: “...ja sam čovjek jednog svemoćnog vijeka, / pa znam da će morati, / lijepim il bunom, / da padne taj jogunasti / što ne da i steže, / dosta je samo da neko vrisne: / “Dolje apsolutizam zemljine teže!”
Nasuprot ovim utopijskim stihovima i tako ljudskim željama i nadanjima, molitvama i kricima, za koje i njihovi autori znaju da su neostvarivi i uzauludni, Heraklit “mračni” je poručio: “Ne možeš dva puta ući u istu reku. U protoku vremena, izgubljena prilika, izgubljena je zauvek.” To isto kaže sa stihom “Broda nema za te, niti jedne ceste” – koji bi svakako potpisao i Vito – i njegov zemljak Konstantin Kavafi, jedan od rodonačelnika moderne grčke poezije: “Ti govoriš: ’Otići ću nekoj drugoj zemlji, nekom drugom moru / i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj. / Jer ovdje što činjah grešno uvijek je bilo / i moje srce, poput mrtva trupla, leži pokopano. / Koliko će ovdje mojih misli još rasut se? / Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam / vidim tek ruine crne mog života u ovome gradu / gdje provedoh tako mnogo dana, traćeći ih i ništeći.’ // Al' ne, drugu zemlju, -drugo more ti pronaći nećeš, / Ovaj grad će zauvijek te pratit. / Istim ćeš ulicama hodit, stareć / u susjedstvu istom, u istim oronut kućama. / Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom. / Broda nema za te, niti jedne ceste. / I svoj život kojeg si ništio ovdje / uništio u cijelom si svijetu.”
Vječita borba za ostvarenje, do definitivnog kraja neostvarivog, Njegoševog utopijskog horizonta – ’’neka bude borba neprestana, / neka bude što biti ne može’’ – transcendira i nadmašuje Heraklitov stav da “izgubljena prilika, izgubljena je zauvek” i Kavafijev bezizlaz i ćorsokak da “Broda nema za te, niti jedne ceste”, kao i jalovost i prazninu, nemuštost i ništavilo sterilnosti Vitove dileme “ILI-ILI” (smrt ili život) i malodušnost i kontemplativno-spekulativnu Pesoinu rezignaciju, reklo bi se iskrenu i odlučnu gotovo do blizu riješenosti na samoubistvo, oličenu u stihu “Bolje je ne biti, nego biti ovako”. Njegoš je svojim čuvenim i besmrtnim stihom iz “Gorskog vijenca” – Vito mu se “ozbiljno” (najozbiljnije!) približava u pjesmi “Hrast” sa završnom, četvrtom strofom i posebno sa njenim posljednjim stihom: “On jataka nema da se skloni, / da ubjegne kad muka pritisne; / kad udare vjetri gorolomni, / valja njemu biti i / - biti se!” (pośedočujući zajedno zorno, moćno i nepobitno crnogorski duh, crnogorski jezik, crnogorsku filozofiju i ukupni crnogorski pogled na svijet, pjevanjem i mišljenjem neuporedivo očitije od svih ostalih formi crnogorskog bivstvovanja – pravnog, političkog...) – dao vanvremeni, univerzalni, vječni postulat i manifest pobune, nepristajanja na bilo koje okove, ni materijalne ni duhovne, ni kosmičke čak. I to nije bolni krik pesimističkog pogleda na svijet ili pak neodgovorna, avanturistička, nejasna i voluntaristička nesmajna i iznuđena literarna izjava očajnog i rezigniranog dramskog junaka, suočenog sa bezizglednom i izgubljenom situacijom. To je radosni i vedri, bodri i borbeni poziv na pobunu, na samodjelatnost, na u teoriji i literaturi neopisivi praktični čin, to je poziv za ostvarenje sreće, smisla i ispunjenje svrhe ljudskog života. Bez tog poziva, bez tog sna, bez te jave, bez te pobune, bez te slobode, bez tog dostojanstva, nemoguće je živjeti na pravi način, u skladu sa osnovnim principima bivstvovanja čovjeka, sa onim po čemu je čovjek čovjek. To nije nihilizam i to nije anarhija, to je stvaralaštvo i racionalni praksis najvišeg reda i pozvanja, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena draga, “mila” žena, za koju, viđeli smo, Vito veli da je “dobro ipak, / što negdje postojiš, što te ima”, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena “kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku”, to je ona čudesna i privlačna, magična i tajanstvena “jedna kap čistoga života” – kao najmoćniji pokretač i eliksir života. (“jedna kap čistoga života” je stih iz pjesme “Za jednom kapi čistoga života” Vitovog boemskog sabrata Gustava Krkleca, za koju je muziku napisao hrvatski džez kompozitor, aranžer i dirigent Antun Tomislav Šaban, a pjevaju je Arsen Dedić i Masimo Savić).

Istovjetnost i identičnost sadržaja misli, ośećanja, radnje i čina, cjelokupnosti onoga što zovemo i što jeste čovjekovo biće – a što se ogleda kod Njegoša, Vita i Krkleca u zahtjevu i patosu, vapaju i “naredbi” za savršenošću i totalitetom utopijskog čovjekovog postojanja – nalazimo i u sljedećim mislima Meše Selimovića iz romana “Derviš i smrt”: “...taj lanac mladih ljudi, u bijelim košuljama, ogoljenih mišica, sa sabljama na kojima je odsijavalo rano sunce, kako zbijeni koračaju ravnicom. To je najčistiji čas moga života, najveći samozaborav, zamamljujući bljesak svjetla, svečana tišina u kojoj se čuje samo moj korak, miljama daleko...(Ništa sad ne želim toliko kao to osjećanje; ali se ono ne može vratiti.)”

Nastavak sjutra... 

]]>
Wed, 24 Oct 2018 10:44:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/218728/drumska-koracnica-smrti-kao-koracnica-zivota.html
Drumska koračnica smrti kao koračnica života http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/218620/drumska-koracnica-smrti-kao-koracnica-zivota.html Vitomir Vito Nikolić je pjesnik smrti, on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i śenke. Vito se nužno stvaralački našao u Hamletovom sazvježđu i na Hamletovom putu jer je pripadao boljoj strani čovječanstva. Čujmo Branka Miljkovića: "Veliki pisac je sasvim jasno osetio da svakom čoveku, koji je bolji, koji ima više osećanja i više osetljivosti, ostaje u društvenom životu punom surovosti, poroka i zla, samo jedan put na kome se može održati: to je put Hamletov". ]]>

Ako postoji pjesnik koji je u svoju poeziju utkao svo svoje življenje, sav svoj autobiografski opus, to je onda, bez ikakve sumnje, bio Vito Nikolić. To je poezija koja je samo naizgled površna, i tako izgleda samo površnom čitaocu, koji ako je takav u tom slučaju i nije čitaoc, već samo uzaludni čitač samom sebi i svima drugima, tj. pregledač i preletač stihova, njihov besmisleni registrator bez registrature. Vitovi kobajagi laki stihovi su zapravo ozbiljni i u ponajboljem smislu “teški” i poetski i umjetnički gledano izuzetno uspješni, čak i najteži u plemenitom smislu riječi za ljudskost čovjeka, za njegov bitak/biće što nije u njemu a što mu je, čini mu se, na dohvat ruke a opet tako daleko (Andrić je pisao: “Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!”) i što rije u njemu neprestano ga podsjećajući da je sam na svijetu, da je sam u vasioni koja je opet sama u beskraju, koji je sam i besmislen i bezpočetka i bez svega i svačega, bez bilo kakvog uporišta. Vitu je bilo mnogo teže nego “kratkotrajnim pjesnicima...” (Jovan Hristić), njemu je zapravo bilo i najteže (uprkos tome, njegova poezija je u potpunosti odgovorila svojim misaonim, etičkim, jezičkim i umjetničkim standardima i izričajima, najvišim zahtjevima i shvatanjima poetskog bića kao takvog koje je on pred sobom i pred svojim čitaocima postavio), jer se nije maskirao, krio i samodopadljivo samoreklamirao, bježao, (samo)obmanjivao i (samo)otuđivao da bi opstao i preživio tuđim riječima, nepoznatim i teškim, tzv. knjiškim i akademskim a ustvari za poeziju ništavnim, beznačajnim i nemisaonim pojmovima. Mnoge druge poete su zaista teških, preteških, a zapravo lakih i neobaveznih stihova, tj. u potpunoj suprotnosti sa onim Vitovim. 

“Jednog dana, kada nas ne bude” 

Kako je zapisao Maksim Vujačić, jedan od najboljih poznavalaca ukupnog Vitovog i životnog i poetskog puta (a on je kod njega nesumnjivo nerazdvojan i jedinstven), “čudna je slava ovog crnogorskog pjesnika. S jedne strane to je nevjerovatna popularnost kod tzv. šire čitalačke publike i pomalo zavidnih kolega po peru, s druge strane, kad je u pitanju nadobudna književna kritika i snobovski, malograđanski naš javni književni život – on je gotovo anonimus?!” Ili, kako piše Dragica S. Ivanović: “Nasuprot pesnicima koji već nakon svojih prvih knjiga skreću na sebe pažnju ne samo dnevne kritike, čiji sud često i nije merodavan, jer je opterećen raznim vanliterarnim kriterijumima, već i pažnju ozbiljnih književnih znalaca, a da pri tom širi auditorijum nikada za te pesnike i njihova dela nije ni čuo, ima i takvih poeta sa kojima čitalačka publika odmah uspostavi kontakt, onih za koje svako zna, čiji se stihovi uče napamet i recituju ili citiraju u raznim prilikama, onih za kojima koračaju kolone epigona, a da književna kritika zadugo ostane nema. Među pesnike koje volimo i rado čitamo, ali o njima ne pišemo (a ako se i odlučimo na pisanje odmah se spotaknemo o biografiju) ubraja se i Vitomir Nikolić, kog svi ljubitelji njegove poezije zovu jednostavno i krajnje prisno — Vito.”

Da sve ima svoje valjano i objektivno objašnjenje i istorijsku uslovljenost, čitamo i u sljedećem zapisu iz 1940.g. Mićuna M. Pavićevića, jednog od najboljih poznavalaca društvenih prilika u Crnoj Gori i mentaliteta i psihologije, duha i bića Crnogoraca: “Velika je tragedija za narodnu i umjetničku književnost i nauku, što Crna Gora nikada nije imala svoga literarnoga kritičara. Sve se svodilo na najobičnije registracije djela i pojava. Sitne bilješke, neukusne panigerike i pamflete, što je sve nosilo lični ton, simpatije, antipatije, zavist i netrpeljivost.”

Vitova poezija se samo na prvi pogled može učiniti “previše” pitkom, čitljivom i pamtljivom, lakom, sjajnom i površnom. “Lakoća sa kojom čitamo njegovu poeziju, lakoća kojom je apsorbujemo i sa njom se saživljavamo, zavodljiva je i uzrok je mnogih previda... Lakoća i jednostavnost izraza čine da nam se misao, kao i forma kojom je oblikovana pričinjavaju mnogo jednostavnijim nego što to zapravo jesu.” (Dragica S. Ivanović).

Riječ površna čini se da nikoga ne vrijeđa toliko kao Vita. Mnogi komentatori (njegove) poezije, tj. prije svega kritičari, analitičari i teoretičari (koji su gotovo svi ujedno i književnici, pa u toj činjenici treba tražiti i objašnjenje za njihove često negativne ocjene Vitovih pjesama!), ili ga jednostavno prenebregavaju i zaobilaze ćutnjom i ignorancijom ili “nadobudno” tumače i ocjenjuju uvijek nižim kriterijumima kafanske, boemske poezije.

O ovome i o sličnim sudbinama u percepciji i vrednovanju djela dva istinska princa poezije – Vita i Branka Miljkovića, Dragica S. Ivanović kaže: “Njegova uzbudljiva i umnogome nevesela životna priča svima je dobro poznata; oko nje se ispredaju legende, nadodaju joj se razne anegdote... Ona je kao stablo o koje se spotaknemo, pa zbog njega zaboravimo šumu ka kojoj smo se zaputili. Sem toga, književni kritičari i teoretičari književnosti nenaviknuti na podudaranje svog suda sa ocenom običnog čitaoca, podozrevajući da se tu krije neka zamka, radije ćute, prepuštajući sve nepogrešivom sudu vremena. Prošlo je trideset godina od smrti Branka Miljkovića, još za života nazvanog ’princom poezije’, pre no što su se pojavili prvi ozbiljni tekstovi o njegovom stvaralaštvu. Izgleda da je i u Vitovom slučaju vreme pozvano za sudiju, jer kako inače objasniti da još niko nije pretražio vijugave drumove njegove poezije i o tome ostavio traga.” Kada je riječ o Vitu i Branku Miljkoviću – uprkos tome što smo svjesni da je i Vito dijelio Miljkovićev stav: "Želim da moja poezija bude oslobođena svake interpretacije" – treba reći da je ono što ih spaja tragično ośećanje života, pa bi i Vito – koji je takođe bio usidren u helenski korijen naše evropske kulture i civilizacije – potpisao sljedeće Brankove stihove: "Sad stihovi moji traže moju glavu"; "Smrt je podivljalo ništa, prohodala praznina."; "Reči žive u pesnikovom telu i proždiru njegovo srce, kao što je orao kljuvao Prometeju džigericu. Reči postaju mots carnivore. Poezija se piše vlastitom krvlju. Neke reči su još neistinite, ali istinita je ta krv, taj bol pisanja..."; "Zar umreti a ne saznati! Šta saznati? Svetlost koja ne dolazi izvana, već je u nama samima: ona je tkivo naših žudnji i čeznuće, ona je poreklo vida. Zar umreti, a ne spoznati sebe...?; I sećam se svega što je bilo posle moje smrti.”; “Dok se zemlja okreće oko svoje smrti / Sve smo zaboravili osim svoje vlastite smrti koju živimo / Treba se moliti smrti za svoj život / Reč smrt! Hvala joj što me ne sprečava da otputujem u sebe ko u nepoznato / Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i bez lica / Još mi smrt u ušima zuji…”; “Pesma je most između njega (pesnika) i ljudi, most između sna i jave, smrti i života”; “Smrtonosan je život, al smrti odoleva. / Jedna strašna bolest po meni će se zvati. / Mnogo smo patili. I, evo, sad peva / Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, / Isto je pevati i umirati.” Vasilije Kalezić u tekstu “Pesma vatre i sna” kaže nešto što pripada i Vitovoj poeziji, naime da je za Brankovu poeziju karakteristično ono što je Skerlić tako dobro uočio u misli Božidara Kneževića – "lirizam intelekta". I Vitova poezija kao i poezija Branka Miljkovića, kako piše za nju Kalezić – “živi totalnom slobodom.” Takođe, i za Vita stoji ono što je Petar Džadžić za Miljkovića rekao: da se u svojoj poeziji „drogirao smrću”.

Možda su književni kritičari previše ponešeni i zatečeni osobenom razigranošću i lepršavošću, i stilskom, i jezičkom, i misaonom, Vitovog poetskog postupka i djela, koja nije baš česta, pa nju više vežu za “lakšu” i “neozbiljniju” nego li “temeljnu” i “ozbiljnu”, “studioznu” i “učenu” (u biti i istinski zapravo “krvavu”) poeziju. Uz to, Vitova poezija ima, uslovno rečeno, i vizuelno uglačanu, teksturu i glazuru, a “ozbiljni”, “učeni” i “teški” kritičari najčešće to ne vole, već se idolopoklonički klanjaju pred “velikim zamasima pojmova” (Jovan Hristić). Naime, mnoge Vitove pjesme imaju svojevrsnu likovnost, moć da prizovu “reljefnost” i “pejzažnost” bez obzira na motiv i temu (poput likovnosti koju je gajio i imao u svojim filmovima režiser Živko Nikolić, koji je bio i pjesnik a poticao od Nikolića iz Ozrinića – od kojih je bio i Vito čiji je đed objavio četiri zbirke poezije, a otac tri djela sa istorijskom tematikom – današnjeg predgrađa Nikšića, među kojima je veliki broj ljudi od ugleda, uma i pera, nauke, kulture i umjetnosti). Sve to kao da prividno vuče na “prozračno” i “odveć jednostavno” shvatljivu i tumačenu pjesnikovu nakanu i svrhu poetskog čina, odnosno “odgovor” na ono čuveno: što je pjesnik htio da kaže! Opet i riječ, i kontekst, i situacija koja kod Vita vrijeđa svo njegovo stvaralačko biće jer gotovo da nema pjesnika koji je tako i toliko udaljen od svake, bilo koje vrste uobičajenosti, simplifikacije, neobrazovanosti, navike i površnosti u poeziji kao što je on to bio. “Ispod prividne jednostavnosti krila se složena, duhom, talentom i obrazovanjem bogata ličnost.” (Maksim Vujačić). Vito je sav bio uronjen, prisutan, unešen i urešen! u tugu, bol, bolest, patnju, očajanje, smrt, ništavilo..., ali u isto vrijeme i tako i toliko u ljudsku čežnju i radost da se traje i u životu i u pjesmi! Sve je ovo uzdigao do simboličkog i univerzalnog značenja, a najbolji primjer i dokaz za to je u pjesmi “Jednog dana, kada nas ne bude” u kojoj čak i vjetrovi osjećaju i saopštavaju jedan drugom, jer ljudi nema, kao potrebu ljudsku (ljudsku, a koju drugu?!), da spomenu upravo i nekog drugog, a koga do – ljude!? Vito je bio hipersenzibilna osoba od rođenja i đetinjstva i do kraja života ostao je veliko, začuđeno i zgađeno! dijete pred blještavilom i sumornošću, pred svjetlošću i tamom ovog našeg jedinog životnog pozorja ili – kako ga, između ostalog, Njegoš krsti – “nebosklona”, odnosno “prostora opširnoga bića”, tj. “plamenog podnebija”. Kao takvo, krajnje samosvojno i duhovno bogato, biće, osuđen je bio, i to takoreći od prvog dana, na poeziju i na svoj sopstveni, kao i Njegoš, autentični bol, na samo svoju patnju, bol i patnju kao “privatnu svojinu”, Božiji, kosmički, sudbinski i ljudski usud i fatum, samo njemu pripadni i prepoznatljivi, identitetski znak i biljeg – “Barabe /... što radite, / grubi / od mojih bolova, / od mojih sreća prepaćenih / - od mojih patnji koje / srećan / patih / i rekoh bližnjima kao / svoj blagoslov / šta radite od njih, / kusi i repati, / prevodeći ih na svoj sramni / dvoslov. / Barabe, / barabem da vam / da vam... / svima, / zar se tuđim bolom / svoje patnje / pate? / Bol je, / lopovi, / privatna svojina / - bol je neotuđiv, / ako već ne znate...” (Iz pjesme “Sergije Aleksandrović Jesenjin 1895-1925. i obratno”)

U svojim pjesmama Vito kombinuje i tzv. ontološki, možemo reći filozofski, i tzv. društveni, socijalni plan pripovijedanja odnosno pjevanja. Ili, kako to kaže Danilo Kiš, i poziciju "jogija" i poziciju "komesara". Kiš piše:

“Pozicija 'jogija' jeste metafizički i ontološki status, obuzetost poslednjim pitanjima (života i smrti), a ona druga jeste pozicija društvenog bića, čoveka koji metafiziku svodi na sociologiju, nalazeći u društvenom statusu totalitet bića. Dve borbe, dakle, dva načina gledanja na stvari, na egzistenciju...'Jogi' i 'komesar' uzajamno se razdiru.

Gledano dakle iz aspekta tog ambiguiteta, ja pokušavam u svojim knjigama autobiografskog žanra da postavljam pitanja o smislu života, odakle sam? ko sam? kuda idem?, uzimajući najčešće samog Pripovedača kao specimen ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno koji je čovek u pitanju, pred osnovnim  pitanjima svi smo isti).''

Vito postupa u biti isto kao i Kiš. U prve dvije strofe pjesme “Slutnje” pjeva: “Baš kao ova krv u nama / što teče ko zna otkud i kamo, / i mi smo prošli bezbroj tama / od prvog bljeska naovamo. // I nikad ništa ne saznasmo / o tome tijeku bez svršetka: / ni otkuda smo, ni ko smo, ni šta smo, / ni gdje smo stigli, ni šta nas čeka.” Vitova poezija je, iako možda naizgled i nije, izuzetno tematski i sadržajno, stilski i jezički, formalno i kompoziciono, raznovrsna i bogata. To je poezija duboka antiratna i poezija antitotalitaristička, poezija ljubavi prema životu i miru, zdravlju i bolesti, čovjeku i svijetu, tragičnom ljudskom biću, njegovim bolima, siromaštvima, ograničenjima, neshvatanjima, degradacijama, unižavanjima i ništenjima (riječ je o posebno izraženom etičkom ośećaju crnogorskog čovjeka koji se najbolje očituje kod Njegoša u “Gorskom vijencu” – “Niko srećan, a niko dovoljan, / niko miran, a niko spokojan. / Sve se čovjek bruka sa čovjekom: / gleda majmun sebe u zrcalo!” ili “Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!”), drumovanjima kao simbolima vječnog traganja za ljepšim i dostojanstvenijim, humanijim i toplijim, svjetlijim i radosnijim licem čovjekovog trajanja (i opet Njegoš: “Ko ne putuje, taj ne živi, taj ne znade što je svijet...”), ženi (Vito sa mnogim svojim pjesmama a Njegoš sa pjesmom “Noć skuplja vijeka” potpisali bi sljedeće stihove Mevlana Dželaludina Rumija: “Ova ljubav nadilazi izučavanje teologije, te stare prevare i licemerja.”; ‘’Kad voliš tad živiš lud, / sa patnjom, / i čežnjom / i brigom. / Pa šta? / Bez ljubavi nikuda ne vodi put, / sa ljubavlju, već si stigo.”), drugu, bratu, đeci, domovini, smrti, stihu i rimi, slobodi, ljudskosti, plemenitosti, poštenju, pravednosti, časti, viteštvu, herojstvu, čovjeku i njegovim svakidašnjim slabostima i vrlinama, stvaralaštvu i čitavom djelu čovječanstva, istoriji, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tradiciji, kulturi, prirodi i bilju, nebu i zvijezdama, travi i kamenju, zemlji i Planeti, vasioni i svemu što postoji. Ili, kako bi rekao Tin Ujević, veliki Vitov poetski sabrat u patnji i drumovanju, boemstvu i kafanskom životu, u pjesmi “Odlazak”: “U slutnji, u čežnji daljine, daljine; / u srcu, u dahu planine, planine. / Malena mjesta srca moga, / spomenak Brača, Imotskoga. / I blijesak slavna šestopera, / i miris (miris) kalopera / Tamo, tamo da putujem, / tamo, tamo da tugujem; / da čujem one stare basne, / da mlijeko plave bajke sasnem; / da više ne znam sebe sama, / ni dima bola u maglama.” Tinovu pjesmu “Odlazak” komponovao je i pjevao Arsen Dedić, a on, Vito i Miladin Šobić su prava braća po rimi, jer su mnoge i Vitove pjesme dušu dale za šansonu i muzički su pjevljive, te je i tu veza njegove poezije sa poezijom Arsena Dedića i Miladina Šobića. Poznato je koliki je uspjeh postigao Miki Jevremović sa Vitovom pjesmom “Pijem”.

Vitov lirski subjekt upoređuje pjesnika sa jatakom i sa majčinim, kurvinim sinom. Sva lica ili naličja! ovog jednog jedinstvenog, cjelovitog i autentičnog poetskog subjekta moraće na kraju, ipak, logikom i pjesme, i tajne, i istine, i drame, i početka i kraja, i alfa i omege, i enigme, zagonetke i odgonetke, razjašnjenja, i pitanja i odgovora, i zapleta i raspleta, i života i smrti – da pred svima polože sve račune i da daju saldo svojih planova i radova, vjera i zavjera, nauma i pohoda, svoje krvave epopeje i odiseje: “Ćutiš, časno ćutiš, pa ipak, na kraju, / moraš progovorit, majčin sine, / kada ti te muke dodijaju, / kada te zgrome te istine.../ O, jataci tvrdi to najbolje znaju / Kada iz svoje očajne visine / Počnu polako da padaju. / Da, sve ćeš ti jednom priznati na kraju, / kurvin sine...” (pjesma “Pjesnik ili jatak”). Tu je upoređenje pjesnika i sa ratnim zarobljenikom – vrlo slikovito i efektno, jer i on mora poput pjesnika da ispriča svoje žitije i plati zasluženu kaznu – i ukazivanje na slabu i nepouzdanu nadu (ali, ipak nadu!), nadu u riječ: “I kada pojmiš / šta je pjesma / pjesme više nema / ali / ni povratka. / Tada postaješ pjesnik / na isti način / kako se postaje / ratni zarobljenik. / Tada počinješ da sanjaš / o nekoj slobodi / o nekom drumu / o nekoj riječi / koja će da te spasi / kao / sovjetski vojnik. // A riječi nema / niotkud riječi. // Ponekad samo bljesne / nada / riječi možda / brane Moskvu / riječi se tuku / kod Staljingrada / - doći će riječi / kao Crvena armada.” (Pjesma “I kada pojmiš”).

U pjesmi “Pjesnik” – posvećenoj Uspomeni Aleksandra Ivanovića na čije nas ljude-śenke posebno asociraju Vitovi sljedeći stihovi iz pjesme “Starac”: “Umoran već i malo gorak / od svega što se zbilo i što nije, / on ide tiho, korak po korak, / ulicom - ko rubom provalije.”) – čovjek kome biva teško “ode da traži riječ neku / ko travu od koje manje boli // I ne vrati se nikad više / iz svoje duše ko iz gore, / ostane tamo, svijeta lišen, / tražeći trave čudotvorne.” Trava i bilje su simbol i lijeka za dušu, odnosno simbol nečega (u suśedstvu ili od iste vrste u širem smislu) od čega i od koga smrt i patnja, iako se ne mogu ukinuti, ipak manje bole. Ili: iako je trava, bilje, metafora, simbol smrti u Vitovoj poeziji, pjesnik makar sanja o “lijepoj smrti”, pa se pojavljuje “dobra trava” kao njen simbol. U “strašnoj javi” čiji je neodvojivi dio i smrt kao stalna i nužna, neotklonjiva i neuništiva opomena, kočnica, perspektiva i konačnost, pjesnik sanja, ipak, neku dobru, dragu smrt, opčinjava ga, kako on kaže, “lijepa smrt” (postoji i “lijepo poremećeni um”), neka “strašna pogibija”, pa je direktno pita u jednoj od nenaslovljenih pjesama: “Gdje smo se mi to sreli, / u kom životu i kada? / Lijepa smrti, je li, / gdje smo se mi to sreli? // Otkud se mi to znamo / i otkud ta prisnost sada? / Da mi je znati samo / otkud se mi to znamo?”

“Čudotvornog” bilja i “čudotvornih” trava, tog lijeka za dušu od kojeg “manje boli” mnogo je manje nego smrti, bola i patnji, jer, kako kaže Vito u pjesmi “Pjesnik’, “dobro zna taj patnik / da je nemoćno sve to bilje, / da ga je manje nego patnji. // A kada jednom ode s kišom, / kad svene kao avgust, ko ljeto, / osjetiš kako je s njim otišlo / nešto lijepo i svijetlo.” I zna takođe da “prođe čovjek ko ljeto što prođe, / sklopi oči i prestane biti / a poslije naša tuga dođe / kao jesen... Počnu suze liti... // Osjetimo kako bije studen / iz pustoši onoga što bješe / pa nam hladno, pa nam teško bude, / pa tješimo nekog, pa nas tješe.” (Pjesma bez naslova). S obzirom da Vito i za izvor života, svjetlosti i nade vezuje tamu, neugodu, bol i tjeskobu – “Sunce, hladno mi je” – onda nije čudo da mu je hladno i iz rake kao fizičkog pojma ali i metafizičkog, te da imenovanje i identitet duha suprotnosti biću topline, radosti i spokojstva uzima za oznaku doživljavanja i osjećanja života jednog prošlog bića, jednog koga i koji više nije.

Očigledno je da su bilje i trava kompleksni Vitovi poetski simboli. Oni su čak sinonim i diktature i prosječnosti: “Na gradove udariće trava / i zavesti svoju strahovladu, / svi cvjetovi ostaće bez glava / da bi bili sa travom u skladu.” (Iz pjesme “Drumovi će poželjet ludaka” posvećene Pavlu Vujisiću). Trava jeste simbol smrti, ali je u isti mah i simbol pobjede života nad smrću. Može se reći da je trava i za Vita ono što je, kako piše Zvonimir Radeljković u tekstu “Sveobuhvatne Vlati trave”, za Volta Vitmena: “...trava (je) za njega ’jednolični hijeroglif’ koji raste svuda, ne bira sebi društvo, ne postavlja uslove, ne traži njegu: jednom riječju demokratska biljka koja svjedoči o nepobjedivosti i neuništivosti života.” Sljedeći Vitmenovi stihovi u potpunosti se mogu primijeniti i na Vita: naime, i Vito je bio “Učilac kad sam sa najjednostavnijima” i “Učitelj najmisaonijih”. I Vitmen i Vito su željeli univerzalne, jednostavne i razumljive simbole, bez patetične i pretenciozne, nametnute i vještački forsirane dubokoumne filozofije, a opet su postigli poetski sklad ljudskog i prirodnog prvog reda i osobitu mudrost i misaonost. Pri tome može se slobodno reći da je Vito tipičan crnogorski, kao što je Vitmen bio tipičan američki pjesnik. I jedan i drugi su predstavnici, pa i pioniri (dakle, ne samo Vitmen već i Vito) modernih pjesničkih strujanja u svojim nacionalnim književnostima.

Vito je zapravo pjesnik smrti, on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i śenke. On je “lako” i odmah, na startu i životne i poetske trke ili utakmice sa smrću, unaprijed izgubljene, naslutio, uvidio i shvatio da – kako piše Abdulah Sidran povodom smrti njihovog pravog boemskog i pjesničkog sabrata Daria Džamonje (1955.-2001.) – “cio je život zapravo – osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne uzme u mozak.”

Vitova tuga ili kara sevdah

Vito je shvatio, uveo ili “uzeo u mozak” ovu Sidranovu lekciju vrlo brzo, u čemu su mu pomogli, kako pjeva, “...bolnice, / bolnice, / brezovici, bežanijske kose, kasidoli...”. Antologijsku pjesmu “Još mogu poneki osmijeh da slažem”, iz koje su ovi stihovi, treba u cjelini čuti: “Još mogu poneki osmijeh da slažem, / poneku sreću da odglumim, / još mogu ponešto lijepo da kažem / svakom osim sebi / - ne daju mi / bolnice, / bolnice, / brezovici, / bežanijske kose, / kasidoli... / Uzalud se vraćam nekoj dragoj slici, / ptici, / nebu, / lišću... / Boli, / boli, / boli... // I krijem se tako krvav / unakažen / u zavjese svoje crne / strašne kiše... / Još mogu poneki osmijeh da slažem, / ali sve tiše, / tiše, / tiše...”.

 Kao da je Vitova tuga izvirala iz kara sevdaha – (turska riječ kara: crno), – beznadežne, neuzvraćene ljubavi spram, rekli bi, ontološkog čovjekovog postojanja kao takvog – tog karakterističnog ośećanja i doživljaja svijeta i života u ovom dijelu Evrope, na Balkanskom i Levantskom prostoru između Azije i Evrope, Istoka i Zapada (ni tamo ni ovamo!?). Orhan Pamuk piše: “Mišljenje da je kara sevda osnovni izvor tuge i sam korijen riječi “melanholija” (melania kole – crna žuč), koji potiče još iz Aristotelovog vremena, upućuje ne samo na poznatu boju tog osjećanja, već i na to da su se tuga i melanholija nekada odnosile na ’crnu patnju’ koja je imala vrlo razgranato značenje.” (Iz romana “Istanbul”). Kod Vita je sve upravo crno: i život, i smrt, i ljubav, i bol, i radost, i tuga, i očajanje, i patnja, i kukavičluk, i hrabrost, i nebo, i kiša, i dan, i noć...

Mnoge Vitove pjesme i naslovima upućuju na tzv. “bolničke sadržaje”, bolnice i bolesti. Takve su pjesme “Bolnički fragmenti” (II: “Proljeće ide, a ona reži. / Prijeti – pluća će da iskida. / Moraću i ovo proljeće da preležim / između četiri bijela zida. // A napolju će listati topole, / kikotaće se rijeka ispod iva. / O, niko ne zna kako proljeća bole, / kad su oteta i nedokučiva.”; III: “... Kako sam nekad ludovati znao / s proljeća, kad planu te kiše bučne. / Jednom sam divno pokisao, / ona – topola, ja – bor razbarušen. // A sad ne mogu prozor da otvorim, / da uđe to slavlje maja pijanoga... / Možda i danas negdje gori / ljepota ona bosonoga? ...”), “Te topole brezovačke” (“Te topole brezovačke, / te topole, / milovane pogledima umirućih, / te topole / što me bole / listajući i venući. // Te topole brezovačke, / te topole, / što u suton muklo šume / ko da ječe... / Nek ogole / te topole... // Gorosječe. / Gorosječe.”), “Veče u Brezoviku” (“Topi se dan u mlakoj kiši, / daljine bivaju nejasnije, / ljudi postaju sve tiši i tiši, / a trave sve glasnije. // Da je odnekud malo sreće, / bar malo nade, kao što nije, / pa da prečuješ ovo veče / i trave sve glasnije. // Al ničeg nema, siromaše, / hladna promaja odsvud bije, / padaju tvoje pjesme jučerašnje / u trave sve glasnije.”)... Pjesnik je proveo puno, previše vremena po bolnicama, po raznim Brezovicima pa otud piše najrođenijima razglednice “iz ovog lijepog umiranja”,”na jugu, / pa možda i nešto južnije / od juga”. “Tuge je ovamo”, veli pjesnik, “ko sunca na Hvaru”. I kao što tijelo od sunca namah preplane, tako od tuge i “duša za čas / bakarno preplane / (samo što ovdje / ne daju ni paru / ako ponekad tuga / ne osvane).” Vito je pjesnik patnje i on se obraća ljudima koji pate. A oni, patnici, hrle njegovim stihovima kao najrođenijima u ludoj nadi da će među tim obiljem preotmjenog bola i fine, izbrušene a opet (upravo zbog toga!) preteške i užasne tuge, naći spasonosnu i ljekovitu “riječ neku ko travu od koje manje boli”. Vito se potpuno identifikovao s tugom, njegovo ime i prezime su tuga i patnja. Dakle: Vito ili o bolu. I jedina “nada” može biti ona razlika između, kako kaže, vječnih rana koje “svu noć šume tugu” i jutra kada “...opet sviće / zlatna tuga”. Vitovom lirskom subjektu su vječne patnje, vječne tuge i zato je može se reći Vito vječni pjesnik vječne Crne Gore: “Srodio sam se, eto, / sa ovom tugom, / sa ovim ranama / što tugom / tuže.” (Iz pjesme “Razglednica iz umiranja”)

Ono što slikari krste kao Autoportret, pjesnici bi mogli da nazovu Autopogreb. Jer, s vizuelne tačke gledišta u bilo kojem dobu ljudskog života slikarski ili vajarski portret (bista) ima zaokruženost, fiksiranost i smisao, ali s tačke mišljenja to nije slučaj, već tek kada se život ispuni do kraja misao može na pravi i cjeloviti način da priđe svom “predmetu”. Tek smrt daje puninu i zaokruženost života budući da život nije gotov i osmišljen, ne može se ocijeniti (i cijeniti!) sve dok traje i sve dok smrt ne završi konačno i ovjeri jednom za svagda njegov put. Tek tada, u tom slučaju, misao i mišljenje mogu biti sigurni da neće biti demantovani u svojim ocjenama “novim materijalima” i iznenađenjima bilo koje vrste što ih život može donijeti i što on kao svagda neuhvatljiv i nepredvidljiv tekući proces u sebi svakako potencijalno nosi i donosi. I kao što je rekao Njegoš, reprezentativni simbol pozicije misli i mišljenja – “ovoga su u grobu ključevi”. Izgleda da tek u času smrti, u “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”, pjesnik i mislilac može da sebe samog da u cjelini, integralno, na pravi, valjan način, bez samoobmana i iluzija, sa sviješću, predviđanjem i slutnjom o tome kako će to biti poslije života/smrti. Njegošev stav o nemogućnosti saznanja najveće tajne čovjeka podupire Hajdegerovu misao da nije pitanje ima li života poslije smrti, nego ima li života prije smrti. Duboko i bolno je bio Vito, odnosno lirski subjekt njegove poezije, svjestan ove istine, jer je znao svoj “grozni strah na raskršćima”, svoj “kukavičluk” zbog koga nije imao “hrabrosti za jedno ili drugo ILI”, za smrt ili život, dakako, za život prije smrti! Vitov lirski subjekt je imao”grozni strah na raskršćima”, u okviru koga ga je strah od (prave) smrti onemogućio da živi (pravi) život, i da se odluči “ILI-ILI” (život ili smrt), pa je živio loš život, živu smrt. Bio je to “bol od lošeg života, žive smrti” (Vladimir Pištalo), bol koji je razdirao Ivana Iljiča Golovina, glavnog lika Tolstojeve novele “Smrt Ivana Iljiča”.

Život je jednak smrti, kao i obrnuto, smrt je dio života, onaj njegov posljednji odsječak, krajnji dio, kao što je i život dio smrti, vječnosti, u okrilju koje se on definitivno uklopi i dobije svoje konačno mjesto i značenje, mjeru i vrijednost. Smrt i život su vezani pupčanom vrpcom: “Čak ni život ne shvaćate, kako ćete smrt shvatiti.” (Konfučije). Na početku se život privremeno izdvoji da bi se na kraju opet vratio toj staroj, novoj početnoj tački smrtnog ishodišta i uvira, iliti konačne, definitivne, krajnje, nepovratne i zauvijek dobijene/izgubljene nirvane! Ili kako pjeva Vito u pjesmi “Koračnica” (mogla se zvati i “Koračnica smrti”, jer se i u njoj jasno ćuti Njegošev zavjetni vapaj i poklič – “Neka bude što biti ne može”): “Evo idem i ja / idem i ja / s ovom rusom glavom / ka krvniku / da mi pukne / strašna pogibija / i studeni mramor / u vidiku. // Evo idem i ja / idem i ja / ko što idu divni očajnici / da poginem / ispred tih busija / i kad kliknem slavu svom ubici. // Evo idem i ja / idem i ja / isturenog čela / prema metku / evo idem / strašno zaošijan / ka svršetku svome / ka početku.” Smrt je već u početnoj tački života, kao što je završni elemenat života u posljednjoj i sopstvenoj i smrtnoj tački jednog neponovljivog, autentičnog i nepovratnog procesa. Isto je rodno mjesto, ali i mjesto umira i izmira i života i smrti. U “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”. Koračnica smrti kao koračnica života ili konačnica smrti kao konačnica života.

Očigledan je Vitov umjetnički otklon od tradicijskog crnogorskog, i poetskog i životnog, odnosa prema smrti. Umjesto patetike i egzaltacije lirski subjekat daje jednu svedenu, cjelovitu, ironijsko-sarkastičnu sliku o smrti u kojoj ne samo da i žrtva može biti krvnik već je u istoj osobi potencijalno prisutno međusobno suočenje i suprotstavljenost žrtve i krvnika. Vito je sa stihovima “...(Ispada, eto, da sam bio divan, / smrti, moja jedina greško!) // Ležim na odru, tih, uprošćen, / napolju sunce svakodnevno sja. / Ne znam da li je ko ožalošćen, / ali, zaista, jesam ja.” (Iz “Posljednje pjesme”), parodijski i ironijski maestralno iskazao crnohumornu zbilju karaktera odnosa crnogorskog mentaliteta prema umrlima i načina žaljenja, odavanja im počasti i ukazivanja na njihove vrline i vrijednosti, ali i dao bit uobičajene, široko rasprostranjene teze “o pokojniku sve najljepše.”

I život i smrt umiru, zajedno, na kraju krajeva, u posljednjem međusobnom odnošaju izdišu u jednom istom, jedinstvenom trenu i događaju. To se simbolički, metaforički i paradigmatski saopštava u pjesmi “Fotografija sa osmrtnice”, u kojoj se na taj način, u tom obliku i u tom okviru, ramu i času, izjednačavaju, spajaju i susrijeću čovjekov smijeh i čovjekova smrt, dva fenomena koji su samo djelić vremena ranije, u punom životu, izgledali tako i toliko, apsolutno različiti i neuporedivo, beskonačno, bezgranično i kosmički međusobno udaljeni: “Kada li se nasmijao / čovjek što se jutros smije / sa posmrtnog svog plakata / ko da nikad umro nije. // Je li znao dobri čovjek, / je li mogo i da sluti, / da će jednom s tim smijehom / tako crno osvanuti. // Kakva je to davna sreća / ozarila njemu lice - / da bi mu se narugala / jutros s crne osmrtnice.”

Smrt je neraskidivi dio života od časa njegovog rađanja, kao što je taj uvijek novodošli a stari dar života nerakidivi dio te uvijek novodošle a stare darovnice smrti. U pjesmi “Daske” to se tako divno, strašno sagledava i saopštava: “Konačno, eto, / sve su daske na broju. / I odskočna, / i trula, / i ona što fali; / i otkačena, / i zakovana / i neotesana. / To su daske / što život znače... / Daska po daska / - kovčeg. “ To su daske što smrt znače. Tačke alfa i omega su u jednom, nema ih dok se opet konačno ne spoje i vrate u prvobitnu, završnu, početnu, krajnju, tačku oslonca, svrhe, smisla, bitka, iz koje i iz koga sve proizilazi, uvire i vraća se. A pošto je ontološki nemoguće da “posljednja pjesma” ili “autopogreb” budu ispjevani u času smrti, čin pjevanja se dešava antemortem a čita, śedoči, doživljava – postmortem. Bilo bi interesantno da se vidi kako slikar može naslikati svoj sopstveni pogreb, odnosno kako bi vidio sebe, svoje lice, svoj portret u času smrti, na samrti ili na posmrtnom odru. Ipak, čini se da je pozicija “autopogreba” ili “posljednje pjesme” ekskluzivno pripadajuća, zbog svoje osobene biti, prije svega spekulativnoj poziciji, poziciji misli i mišljenja. Jedan čuveni crnogorski slikar koji je bio mjesecima praktično s onu stranu života, pośedočio mi je da smrt i nije tako strašna, čak da je vrlo blaga i prilično spokojna. Rekao mi je: “Ja sam zaistao bio mrtav. Nijesam ništa ośećao, nijesam postojao. Kao kada zažmuriš i utoneš u neki vječni mir, nesvjestan bilo čega, pa čak ni toga da više ne postojiš! Bio je to smrtni san.” Bilo bi odista čudesno kada bi se sve ovo moglo ovaplotiti i na slikarskom platnu.

Na ovom mjestu sljeduje jedan mali ekskurs. Ima i utjehe u osnovnom, bazičnom, fundamentalnom ośećanju patnje i tuge lirskog subjekta u Vitovoj poeziji – koje se, nesumnjivo, može ponajbolje izraziti njegovim čuvenim stihom “Sunce, hladno mi je” – i to je veoma vidljivo u pjesmi “Gimnazijalke na snijegu” u kojoj mu one svojim unutarnjim vječno (o)sunčanim bićem donose toplinu, srreću i radost: “...A da ih nije / ovako / zimi, / njih / što vječno na ljeto misle, / mi bi se proveli / kao Eskimi / - kao pingvini / smrzli bi se” // “Da nije tih očiju / i tih lica / iz kojih / vječno / sunce grije... // Gimnazijalke, / danas, / svakoj po petica / iz života, / ljepote / i / poezije.” Tu je kao paradigma nade, ili makar kakvog-takvog trajanja, uprkos svemu!?, i drum i drumovanje, i to može se reći na prvom, izdvojenom, povlašćenom, univerzalnom i svakako simboličnom i reklo bi se sveutješiteljskom, misionarskom, mističnom i magičnom čak mjestu. Mnoge Vitove pjesme su naslovljene sa ovim i sličnim pojmovima: “Drumovanja”, “Obezdrumljenost”, “Zaboraviše me, tugo, drumovi”, “Drumovi će poželjet ludaka”, “Miljokazi”... Tu su i pjesme naslovljene sa pojmovima izvedenim iz njih: “Rekvijem za skitača’, “Grlom u Polimlje”, “S jeseni”, “Pjesma”, “Bez naslova”...

Nema sumnje da je jedan od osnovnih simbola ljudskog svijeta i ljudskog položaja i življenja u tom i takvom svijetu za Vita upravo cesta, drum, drumovanje... Ili kako to Vito često kaže “bijeli drum”, pa je i svijet “bijeli svijet”. U pjesmi “Bez naslova”, prvi stih donosi spoj sasvim suprotnih značenja i osjećanja (“Bjelim drumom očajno proboden”), što je kod Vita čest slučaj a najkarakterističniji primjer je opet stih “Sunce, hladno mi je”. Vitov lirski subjekat za sebe kaže: “...drumujem, skitač, bez lijeka.” Postojim, dakle, kao skitač i drumovnik, buntovnik i bunovnik!, uskok i hajduk, duhovnik i bojovnik duše, sve radi samo golog opstanka i bivstvovanja, ali bez utjehe i bez lijeka. I to je ono najviše i jedino što čovjek može očekivati i tražiti od ovog našeg, jednog jedinog nam pripadnog i preostalog!? života i svijeta.

Vito pjeva o utopijski zavodljivoj, iluzornoj, čežnjivoj, čovjeku ontološki datoj i vazda mamećoj i slutećoj, ali kako on kaže “lažljivoj”, odnosno nikada i nemoguće ostvarivoj zemlji apsolutne, vječne, vanvremene i bezvremene sreće, nepropadajuće i neuništavajuće stvarnosti i životne zbilje, čija je simbolika za pjesnika sadržana u jesenjem “zovu ceste” i druma da se krene i ide, drumuje i skita “nekud”: “S jeseni / zeleni / tuga u meni, / s jeseni / kad dozru dunje i regruti / i djevojke se zanevjeste, / s jeseni / nekud me zovu ceste, / nekud / gdje lišće nikad ne žuti / i gdje su ljudi / - vječiti regruti, / a djevojke / - vječite nevjeste... // S jeseni / - tako su lažljive ceste.” (Pjesma “S jeseni”); “Jeseni, stara nevjero, / jesi li grešna koliko / te tako šapćeš večerom / ko da se tješiš molitvom?” (Pjesma “Jesenji katren”)

U sljedećim stihovima Rajnera Marije Rilkea i Jovana Dučića prepoznajemo isto ovo Vitovo osjećanje tuge, patnje, usamljenosti, daleke a bliske zle slutnje, slutnje smrti. “Gospode, čas je. Natraja se leto. / Zasenči sunčanike, razobruči vetar, / da poljem jesenjim zahuči. / Poslednjem plodu zrenje zapovedi; / još dva-tri dana južnija mu daj, usavršenju nagnaj ga, / nacedi poslednju slast u teškog vina sjaj. / Ko dom sad nema, taj ga steći neće. / Ko sam je sada, dugo sam će biti, / čitaće, pisma pisati i bditi, / i nemirno će gledati drveće kada se lišće stane zrakom viti.”(Rilkeova pjesma “Jesen”); “Zašto noćas tako šume jablanovi, / Tako strasno, čudno? Zašto tako šume? / Žuti mesec sporo zalazi za hume, / Daleke i crne, kô slutnje; i snovi // U toj mrtvoj noći pali su na vodu, / Kô olovo mirnu i sivu, u mraku. / Jablanovi samo visoko u zraku / Šume, šume čudno, i drhću u svodu. // Sam, kraj mirne vode, u noći, ja stojim / Kô potonji čovek. Zemljom, prema meni, / Leži moja senka. Ja se noćas bojim / Sebe, i ja strepim sâm od svoje seni.” (Dučićeva pjesma “Jablanovi”). Ovaj jedinstveni Vitov, Rilkeov i Dučićev poetski pristup može se obuhvatiti riječima Orhana Pamuka: “Tužna projekcija života je za pjesnika privlačnija od samog života.” (Iz romana “Istanbul”).

Nastavak sjutra...

]]>
Tue, 23 Oct 2018 10:44:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/218620/drumska-koracnica-smrti-kao-koracnica-zivota.html
S. Đurđić: Vojvoda u ofsajdu http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/217878/s-djurdjic-vojvoda-u-ofsajdu.html Kad neko više mrzi Montenegro nego što voli fudbal, onda taj sport shvata kao nastavak rata drugim sredstvima, a cinična opaska o "lakonogom Bećiraju" postaje žal za srušenim snom o Velikoj Srbiji. I nema tog "našeg Mitrovića" koji može nadomjestiti prazninu u vojvodinu srcu. ]]>  

Ne znam što je javnost toliko graknula na vojvodu od Krnje Jele koji je čestitao pobjedu reprezentaciji susjedne države. Ma šta ko mislio i vojvoda je čeljade od krvi mesa. I time podložan atmosferi TV prenosa. Koji je bio prinužden da prati s otomana, zbog nedostatka karata u slobodnoj prodaji. Tako da je doveden u zabludu, kao bivši navijač reprezentacije Crne Gore, jer su mikrofoni na stadionu bili uključeni samo ispod dijela južne tribine, odakle se orilo “Bože pravde”. Na šta se vojvoda, po prirodi stvari, naježio. Domoljubno, jakako.

Mada u bademantilu i papučama đipio je na noge lagane da u stavu mirno, kako valja i trebuje, odsluša svesrpsku himnu.  Od koje mu se, pogrešno postavljenom mikrofonu fala, učinjelo da odjekuje vaseljena. Uz ostalu dobrosusjedsku liriku “Ko ne skače taj je Š....”, “U boj, krenite junaci svi”...ni onaj s višim činom od vojvode, ako ga ima, ne bi ostao svoj. Drmnula bi ga kriza identiteta. Makar koliko i onog komentatora u prvom “poluvrijemenu”. Zato nije čudo što ni on, ni vojvoda nijesu znali u kojoj su državi. I ko igra protiv koga. Ako sam shvatio vojvodu, priviđele su mu se tri reprezentacije: Srbije, tradicionalne Crne Gore i Montenegra. Veli da su pobijedile Srbija i tradicionalna Crna Gora, a da je Montenegro poražen.

Ispada da je svaki poraz Montenegra, trijumf tradicionalne Crne Gore, kako je vojvoda zamišlja. Istog onog Montenegra u čijem parlamentu vojvodi ne udi da prima koju `iljadicu evra.  Stoga od Montenegra vojvoda priznaje samo kasu. Jer kasa nema nacionalni predznak. Po tome vojvoda sliči onom gradonačelniku koji se hvalio da za njegova dugogodišnjeg mandata nije istakao državnu crnogorsku zastavu, ne daj Bože ustao na himnu, ali se i vajkao kako bi Vlada trebalo da više izdvaja iz kase za njegovu opštinu. Taj veseljak ne priznaje državu, ali traži da država prizna njegovu opštinu. Novčano, bezbeli.

Onaj se zbunjeni komentator više neće sličnim prigodama oglašavati. Vojvoda, bogme, `oće, jer je svoje nacionalno stanje pretvorio u zanimanje.

Već ga vidim na revanšu u Biogradu, u počasnoj loži, s navijačkim insignijama, kako stoji k`o proštac na  “Bože pravde”. I, trenutak docnije, kako se, sjedeći u VIP fotelji, plazi Vladi Crne Gore na “Oj svijetla majska zoro”. Pa neka ga Brnabićka, zbog nepoštovanja himne izruči, ako joj basta. Jer, vojvoda je brz na jeziku, ali i na obaraču.

To najbolje znaju u NATO-u kad im je rafalima s Ćemovskog, kao rezervni kaplar u postrojbi lake protivavionske artilerije, skretao pažnju da bace koju bombu i na Montenegro. Da bi onda lelekao kako je Alijansa bombardovala tradicionalnu Crnu Goru. Vojvodi uvijek, nekako, pođe za rukom da ušićari na sopstvenoj dvostrukosti, kojom dijeli Crnu Goru i množi lične prihode. Otud i vojvodin sardonski osmijeh dok ispod gustih vjeđa osmatra ko predvodi reprezentaciju Crne Gore.

Kad neko više mrzi Montenegro nego što voli fudbal, onda taj sport shvata kao nastavak rata drugim sredstvima, a cinična opaska o "lakonogom Bećiraju" postaje žal za srušenim snom o Velikoj Srbiji. I nema tog "našeg Mitrovića" koji može nadomjestiti prazninu u vojvodinu srcu.

]]>
Tue, 16 Oct 2018 08:10:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/217878/s-djurdjic-vojvoda-u-ofsajdu.html
N. Šofranac: Treba nam "Marakanaco" http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/217860/n-sofranac-treba-nam-marakanaco.html Burni dani su iza nas, konačno se i taj sudar desio, treće poluvrijeme i predugo traje, valjda će nas sada dežurni tvorci tenzija pustiti da uživamo u fudbalu, jer fudbalu smo ostali dužni. ]]>

Moramo se još jednom vratiti na susret od 11.oktobra i sve oko(lo) njega, ali želim da počnem sa onim koji dolazi jer uvijek je bitnije ono što dolazi. I tabela kaže da je ovaj još važniji, naši su sjajnom, lepršavom igrom u Viljnusu povratili drugo mjesto sa 7 bodova, samo jedan manje od Srbije, samo jedan više od Rumunije. Nije moglo dramatičnije, u Beogradu igramo za prvo mjesto, ako ne uspijemo onda s Rumunima ovdje za drugo - a to drugo sa 10 osvojenih bodova bi nam 99% vjerovatno donijelo fajnal for u martu 2020, s protivnicima našeg ranga, na putu do Eura. Dakle, moglo bi biti gotovo jednako korisno kao i prvo (opet ako se ne bi izborili za prva dva mjesta kroz redovne kvalifikacije, a rivale ćemo znati već 2. decembra na žrijebu u Dablinu). Ali, sjaj 17. novembra već se osjeća. Kako više ne postoji klub 17. nentori (sada KF Tirana), jedina jaka asocijacija na ovaj datum mi je 17. novembar 1996, pobjeda opozicije sa Đinđićem i Čovićem u Beogradu i mnogim gradovima, koja je izvela ljude na ulice mjesecima, a ubrzala i arhitektonske promjene na našoj sceni od marta 1997. Igraće se te zamišljam hladne subote, na legendarnoj Marakani, svakako ne na manjem stadionu gdje je Srbija neslavno dočekala Rumuniju, i to u 15 časova, neobično rano (ipak drugo poluvrijeme pod reflektorima). A naslov ove priče se objašnjava lako, treba nam jedna velika pobjeda koja bi svakako šokirala domaću, ali i evropsku javnost. Nema lakše paralele nego sa originalnom Marakanom u Rio de Žaneiru gdje se 1950. godine desilo najveće čudo u istoriji fudbala kad je domaćem Brazilu bio dovoljan bod za prvu titulu prvaka svijeta. Vodili su, dominirali, ali primili u finišu dva gola koja su bacila cijelu zemlju u depresiju, kao i rekordnih 205 hiljada gledalaca na mitskoj areni, bilo je i mnogo samoubistava, fudbal je tamo život. Neki su pokušali i kolaps Brazil-Njemačka 1:7, u polufinalu Mundijala 2014, nazvati drugim Marakanacom, ali to je prosto igrano na Mineirau u Belo Horizonteu i ući će u istoriju kao užasni "Mineiraco".

Ali, Marakanaco je od te davne 1950. postao sinonim za najsenzacionalnije poraze favorita u sopstvenoj kući, taj termin je oživio baskijski stručnjak Irureta kad je najavio finale kupa protiv Reala 2002. na Bernabeu i to na 100. rođendan kraljevskog kluba 6. marta kao mogući Marakanaco. Prenosio sam to finale, i zaista u velelepnoj igri La Korunja je preslišala Real i odnijela im pehar na najveći praznik, pali su "galaktikosi" na čelu sa Zidanom, Figom, Raulom.

Mi smo se već specijalizovali za "Arenaco", jer kako drukčije nazvati osvajanje Arene 18. avgusta 2012, onom trojkom Nikole Ivanovića preko Teodosića koja je putovala cijelu vječnost, ne samo kroz najveću dvoranu u Evropi već i kroz vrijeme, kroz godine naše borbe, puno više od dužine jednog basket terena. Samo 4 mjeseca kasnije desio se i "Arenaco 2" kad su već proslavljene rukometašice zaustavile jednu silno motivisanu i poguranu Srbiju u polufinalu EP, a sjutradan osvojile i zlato, uz najblaže rečeno slabu naklonost domaćih navijača. Umalo se desio i nestvarni "Arenaco 3" tog 23. januara 2016, kad je u Arenu ušla i voda, a pogotovo u uši svemoćnih vaterpolista Srbije, naši su vodili cijelo vrijeme u velikom finalu, pred za vaterpolo istorijski rekordnih 18 hiljada gledalaca, ali su sudije teatralno spriječile novo osvajanje tog borilišta. Sada konačno Marakana, a iako je u igri prvo mjesto i treba nam pobjeda, naši mogu da odigraju rasterećeno i kvalitetno.

Iz više razloga. Prvo, pritisak će biti sav na strani Srbije, kao i u baš opisanim duelima u drugim sportovima, osim toga i njima treba pobjeda jer rizikuju da remijem prepuste prvo mjesto Rumunima na osnovu međusobnog skora, a takođe atmosfera je daleko od prave i što se tiče podrške navijača, javnosti, ali i samih odnosa. Ono što je puno važnije, ako sve bude kako treba, naša selekcija će biti mnogo jača i opasnija nego u ovom ciklusu, garantovano. Vidjelo se i sinoć, kad se uđe s pravom agresijom, trčanjem i idejom, mi imamo i bez 6 prvotimaca više nego dovoljno kvalitata da deklasiramo jednu selekciju C klase poput Litvanije, gdje su se mnogi mučili pa i super Španija. Uvijek je balans bio ključan da bi igrali fudbal koji nam odgovara, trčanje, zatvaranje, disciplina i lopta na zemlji, sve suprotno od onog što smo igrali famoznog četvrtka. Sinoć se opet vidjela širina, upisali se i Kopitović i Zorić, ali se potvrdio i kvalitet Mugoše, veliki kapaciteti Vešovića, koji je uvijek osim u četvrtak bio jedan od najboljih, takođe tehnika Kosovića.. Kad se tome pridoda suvi kvalitet oporavljenih Savića, Jovetića, Jankovića i Marušića, realno naših najboljih igrača, onda to postaje opasna ekipa čak i za selekcije iz A klase, a kamoli C. Nijesu slučajno dva puta u Podgorici zaustavljeni Englezi, i to oba puta bačeni u konopce u drugim poluvremenima, nije slučajno pala Gana sa velikim zvijezdama svjetskog fudbala (dvojica Asamoa, Esjen, Boateng, Muntari, Aju), dugo smo mi gradili ovo da bi ga srušili u jednoj noći.

A baš ta noć je bila naopaka, moram upotrijebiti taj izraz, jer tačno je takav moj doživljaj. Tu mislim na sve, počev od toga što je prekrasni ljetnji dan i potencijalno karnevalska atmosfera na koju smo navikli u centru grada kad igraju naši, kad se sve crveni, pjeva, pumpa pozitivnom energijom, pretvoreno u blindirani grad i gotovo ratno stanje. Radi jedne fudbalske utakmice, za koju su još svi govorili da je bratska. Jasno da je to bila bezbjednosna procjena, ali sam ubijeđen da nije moralo tako, ionako se sve svelo na taj jedan momenat oko 20.20 sati, kad je trebalo izbjeći bliski kontakt naših navijača sa Baranima i Podgoričanima obučenim u druge dresove, a on se umalo i desio na kraju Njegoševe ulice i pored svih blokada, zabrana i zatvaranja. Do tada je mogla slobodno da ide pjesma i emocija, jer fudbal tome služi. Sve to kao da je donijelo nervozu i smanjenu pozitivnu energiju na tribinama, dešavale su se loše stvari, a podrška nije bila ni dijelom onakva kakvu dobijaju košarkaši Budućnosti ovih dana. Imali smo zato priliku da čujemo žalosni repertoar pjesama sa "juga", vrijeđanje svih nacija iz regiona, Muslimana, Albanaca, Turaka, Hrvata, ali i Crnogoraca puno puta, čista diskriminacija, mržnja i frustracija koja je izbijala 90 minuta, pa čak i nakon meča dok su držani tamo.

Neko je pokušao reći da je publika bila za desetku, taj niti je bio na stadionu, niti razumije išta. Krstaški ratovi, osuđeni ratni zločinci i izgubljene bitke već imaju svoje neslavno mjesto u istoriji, dalekoj. Jedan od apsurda, toliko prozivano Kosovo je istovremeno te noći deklasiralo Maltu u grotlu Prištine i grabilo ka završnom turniru za Euro. To je stvarnost. Ali, puno gore od toga je puštanje s predumišljajem tih pjesama u direktnom prenosu, ozvučavanjem te tribine i često potkrijepljeno kadrovima iste. Ko ne zna televiziju može da pomisli da je to slučajnost, ali u ovoj smješi tv emitera koja je nastala došlo je dotle da prenos realizuju ljudi iz Beograda i Novog Sada, znaju ih naše iskusnije kolege još iz SFRJ pa su mi rekli sve precizno. Ti isti su iz reportažnih kola komandovali prenosom, tonski majstor je podizao reglere za ozvučeni jug, dok su se vrijeđali "Šiptari" i naš Fatos, dok se pjevalo Ratku Mladiću, kadar je išao na njih ponosno, a nije se mogla ni čuti masa naših navijača. Tu potrebu srpskih medija da predstave Crnu Goru kao svoju teritoriju dobro smo vidjeli na svim tim mečevima u Areni, prvi kadar je uvijek njihova zastava sa natpisom Herceg Novi, to je već rutina, pa tako redom, ali u našoj kući prenos ovakvog meča morala je raditi crnogorska ekipa, ako makar malo mislimo na nacionalni ponos i dostojanstvo, osim kad je šteta već napravljena. To je mnogo veća bruka te noći, nego taj famozni komentator-glumac kojem je nametnuto nešto neprirodno i koji se trudio, a ispao žrtveno jagnje u svemu. Mnogo je gore što nova nacionalna televizija nije omogućila prenos dostojan tog događaja koji smo čekali toliko i dozvolila da se skrnavi hram našeg fudbala, u kojem su svi bili dočekani ljudski, ali su se tresle noge i Džerardu, Runiju, Kanavaru, Ibrahimoviću.. Ako oni ne znaju, onda se i to može razumjeti, pa kad  je već došlo dotle moraju da zovu za komentatora kod nas, ali minimum minimuma za ovakav meč se morao zadovoljiti, da ode bar prava slika sa stadiona pod Goricom. Po mom mišljenju podbacili su mnogi, jer gostovanje Srbije treba zaista da bude fešta, a ne bauk, panika, alarm..

Igrači su bili zajedno u gradu noć prije utakmice, povezane su njihove karijere, takođe i one selektora, pomoćnika poput Jankovića i našeg Fileta, menadžeri, novinari, sve se prepliće. I kad je sve tako pozitivno i blisko zašto ne bi i protiv Srbije iskoristili u potpunosti domaći teren kao što smo to uradili u košarci 2012, zašto ne bi pokazali svoje najbolje lice i na tribinama i na terenu, ono koje je viđeno protiv velesila Italije, ili Engleske, nego baš najgore? Odrazilo se i to na igru, i igrači i selektor su nam maltene priznali da je zbog tih vještačkih tenzija van terena od početka vladao neki grč, da ništa nije bilo spontano niti po dogovoru, da se jednostavno tok igre oteo kontroli. E, to je šteta najveća, a rezultat je uvijek prevrtljiv, čak i kad najbolje igraš. O igri mi pričamo, pokazali smo verziju kako ne treba, a imali smo puno da ponudimo.

Tumba je sjajan trener, još bolji čovjek, to da smo ostali svi skupa dužni fudbalu najbolje zna, vidio sam ga i u petak kad je došao kod mene u živu emisiju, dok mnoge umišljene velike trenere ne možemo dozvati ni nakon pobjeda. Ali, isto tako sigurno je da sanja kao i svi igrači jednu veliku partiju na Marakani, znaju da to imaju u sebi, makar bilo i puno teže sprovesti na njihovom terenu. Nego, prijaće nam Marakana za igru, pravi je to hram, a ni sinoć se ne bi onako brzo podigla ekipa da nije već tri godine sjajno španovana u svakom smislu. Druga je stvar što i Srbija ima da ponudi mnogo više nego što je ovdje, kad je stabilnost novog tandema štopera Milenković-Veljković i neka iznenađenja na sredini za koja vjerujem da je zaslužan i prekaljeni Filipović, naš prijatelj koji nas poznaje u dušu, napravila razliku. Ali, Srbija može da bude puno više od toga, svih ovih godina sam se pitao kako taj igrački potencijal nije izazov nekom pravom stručnjaku da napravi lom, da zaprepasti svijet. Kako su potrošili nekoliko sjajnih generacija, pa i onu koja je mogla računati na ponajbolje defanzivce Evrope(Vidić, Subotić, Kolarov, Ivanović) i uz njih bezbroj majstora naprijed, tako su se i nedavno gasili talenti poput Krasića, ili Lazara Markovića, Đuričića, a i Živković je krenuo sličnim putem, o biseru Ljajiću i peripetijama s njim da ne pričamo.

Slušamo sada slično i sa Milivojevićem, Matićem, opet Ivanovićem, a mnoge mlade generacije uključujući one Drulovića i Paunovića ne koriste se dovoljno (Grujić, Šaponjić itd). Mnogo toga je bačeno uz put, ali i bez svih njih opet s ova dva štopera dobijaju kičmu, golman bolji nego prije, a dovoljno bi bilo pecati u Ajntrahtu gdje zajedno sa Hrvatom Rebićem blistaju Jović, Kostić i Gaćinović da se formira napad, uz asove Tadića, Mitrovića i Sergeja za kojeg sam uvjeren da je najjači od svih i da ne postoji igrač visok 1,93 koji tako vlada loptom, dominira i na zemlji i u vazduhu.

Vidjeti ga uživo u Rimu bio je čisti spektakl, sad ga možda brinu druge stvari, ali on je najbolji. Ima tu još igrača koji se mogu brzo priključiti, potencijali te ekipe su daleko iznad rezultata u cijeloj ovoj deceniji, nijesu ih iskoristili ni juče kad su poklonili bod Rumunima. Osim toga, ovdje su pokazali i potpunu korektnost i prije i poslije meča, respektujući našu ekipu u svakom smislu, tako će sigurno biti i kod njih. Vidjelo se međutim da je i njihovo samopouzdanje narušeno, da su pod lupom, priznali su da im je Rokijev penal kojem je prethodio i mali ofsajd Rodića puno pomogao. Kao što su Krstajić i File pročitali nas, sad Tumba i profesor Janković trebaju njih. Biće dugačak ovaj mjesec do tog okršaja, ali sad bi kompletna javnost trebala da stavi samo igru u fokus, nema više istorije, krstaških pohoda i tenzija, više smo s tim okončali. Ovo je sad baš za ljubitelje igre, jer osjeća se jedna sjajna utakmica, mnogo bolja i dopadljivija za sav region i Evropu i to vraćanje duga fudbalu. To treba da bude glavna misija svih nas tog 17. novembra, okruglo 30 godina nakon što su Savićević i Stojković, na stadionu JNA, srušili Platinijevu Francusku 3:2 i lišili je Mundijala, pred zamislite samo 6 hiljada gledalaca, jer su ostali bili na Ušću, počeci "dešavanja naroda". Imamo priliku da pišemo jednu puno bolju istoriju, čak nam i nije teško.

]]>
Mon, 15 Oct 2018 16:51:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/217860/n-sofranac-treba-nam-marakanaco.html
N. Šofranac: Opet svi na brdo! http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214896/n-sofranac-opet-svi-na-brdo.html Zvjezdice Lige šampiona, takmičenje zvijezda,prirodni habitat za Crvenu Zvezdu. Upravo ovaj naslov bio je 4. marta 1987,kad je dolazio Real na Marakanu (i primio 4 gola), a možda čak još veća euforija drma pred Napoli sjutra. Govorimo o svim favoritima, ali zna se sa čim počinjemo. ]]>

U tekstu „Dan na raskršću vjekova“ najavili smo upravo ovo što se sada dešava. Zvezda kao simbol regiona, klub u renesansi, jedini u eliti, pa još u istinskoj grupi smrti ove LŠ, grupi koju će cijeli svijet pomno pratiti. Osjećalo se da je ovo momenat jer projekat ovih 15 mjeseci ide bez greške i zastoja, jedna nevjerovatna titula sa 100 od 111 mogućih bodova, prolazak 4 kola do Lige Evrope, pa još prolazak teške i najgledanije grupe, pa odlične partije protiv CSKA i ziceri Bena i Pešića u Moskvi za dalji napredak, a sad i 4 kola savladana za ulazak u raj LŠ, 100% učinak u prvenstvu, pritom prodaje tek nekih igrača a ujedno i stalno jačanje tima, risanacija dugova od minus 54 do minus 13 miliona sa svim milionima koji će tek stići od izdašnog takmičenja, i jedan tim koji je nakon Salcburga dobio opet novi oblik. Nije očito demoralisala ova grupa sa strašnim rivalima već su posljednjeg dana stigli Boaći, Marin i Čaušić, a ko je pratio subotnji meč sa Radnikom mogao je da vidi tim koji sada igra po njihovim notama. Marin je pravio spektakl, kakav gol, asistencije i prodori, Boaći odmah imperator, dva gola i asist štiklom, Čaušić gol sa distance, Kafu prvi gol na pas našeg neustrašivog Stojkovića, čak je i Ebesilio bio više puta blizu, imao je i stativu na pas sjajnog  fantaziste Simića. Stigao je da pogodi i Stoiljković, jer i on se vraća iz povrede i biće opcija u napadu, a sve više ulazi u igru i sjajni štoper Degenek, junak Salcburške čarobne noći, koji osim saradnje sa Savićem zna izvanredno i da povuče i odigra. Jasno da je odmarao Ben, toliko toga je već napravio, a doveo je svoja mala Komorska ostrva na domak pobjede protiv šampiona Kameruna kojeg vode Sidorf i Klajvert, i njima je dao gol, u magičnoj je formi. Bilo je zapanjujuće koliko su se izigrali i kako su novi odmah naslijedili taj duh koji je donio Milojević i ukupnu sreću koja vlada u klubu. Kako su se radovali svakom golu, kako su se tražili i dijelili emocije Marin i Boaći, a što će tek biti kad se spoje Marin i Ben koji su zajedno bili u Olimpijakosu i očito kao znak sudbine uništili 1:3 Partizan prethodnog ljeta.

Ovaj meč je opet novi početak, jedne baš evropske Zvezde, željne da se usudi izazvati najveće, a podsjetio je na prvo kolo 1989. i 6:1 protiv Slobode iz Tuzle- golovi, šanse, spektakl, zabava, tada je svaki meč bio takav, a taj je bio prvi one zlatne generacije Bari-Tokio.

E sad, proporcija nije ista jer u današnjem fudbalu treba preći još nekoliko nivoa da bi se došlo do vrha, a to je prosto i nemoguće ako nijesi u najveće 4 lige, evo i PSŽ sa svim milijardama ovog svijeta ne može dalje od top 8. Ali, ekipa koja se nazire- Borjan;Stojković, Savić, Degenek, Rodić;Čaušić, Krstičić;Ben, Marin, Kafu;Boaći, to je ekipa koja po klasi i afinitetima kao i iskustvu brojnih igrača ima evropsku dimenziju i jeste možda najjača sa ovih prostora u posljednjih četvrt vijeka. Konkretno za Napoli moguće da se razmišlja i o igri sa tri srednjaka, znači zajedno Jovičić, Krstičić i Čaušić da bi se igralo čvršće i ne bi bilo u manjini u odnosu na Anćelotijevu sredinu Hamšik, Alan, Zjelinski, koji trče mnogo i okreću loptu sa mnogo tačnih pasova. Ali govoreći generalno, Milojević sigurno razmišlja da napada ovako, sa još sjajnih alternativa poput Ebesilija, Simića, Pavkova, Stoiljkovića, Jevtovića, Srnića i svih ostalih koji će biti izuzetno važni na dva domaća fronta, a već u nedjelju veče je derbi na stadionu Partizana, izuzetno bitan da se potvrdi moć. Ali, sad je Napoli u mislima svih.

Utorak u 21, kao sastanak sa sudbinom, sa izgubljenom prošlošću, sa mjestom na kojem si nekad bio srećan. Stvarno se dešava, to je ta utakmica, ima sve boje i crte koje jedna čarobna treba da ima. I stiže Anćeloti, jedan od najboljih i najpragmatičnijih trenera Evrope, a uz to i najpozitivnijih ličnosti modernog fudbala, čovjek dogovora, razgovora i fer pleja. Tri Lige šampiona je osvojio, po tome je već u najužem krugu legendi, ali osvojio je i dvije kao igrač što ga čini mitom. Ali, kad je osvajao tu prvu morao je preći preko Marakane, i bilo je pakleno, on će toj magli vječno zahvaljivati. Kad su Rud i Marko stizali na sva zvona ljeta 1987 u Milanelo, on je odmarao na plaži Fređene misleći da se karijera bliži kraju, Rudi Feler je već stigao u Rim, on je bio kapiten jer Konti je polako odlazio.Saki ga je zvao kad se ni on nije nadao, a svi su govorili - star je i slomljen, ne valja. Ipak je Arigo bio u pravu, Anćeloti je bio njegova desna ruka, pomogao je mnogo da eksplodira Donadoni te prve godine, a i sam se podmladio, vratio u reprezentaciju i počeo drugu mladost. Nakon titule 1988. sve je bilo bajno, jer i titula Holandije i dolazak Rajkarda koji će mu biti kao blizanac učinili su Milan top favoritom, ali jesen te godine mu je donijela Zvezdu i jednog igrača s kojim nije mogao izaći na kraj-Dragana Stojkovića. U tom prvom meče na San Siru čuveni Sakijev presing nije funkcionisao baš zato što je Stojković s loptom u nogama uvijek prolazio Anćelotija i bježao sredini Milana praveći prostor i nevjerovatne probleme, a tako je i dao gol za 0:1, sam protiv svih. Sistem koji je pokorio cijelu Italiju i Evropu, čuveni „Zon-pres“ Ariga Sakija odjednom je bio paralisan, a Virdis je iščupao 1:1 u Milanu. U revanšu Milan još manje ubojit, a Anćeloti dobija čak crveni karton u nastavku, dok Savićević u sred magle pogađa za 1:0. Nije imao rješenja Saki, nije imao ni Gulita na klupi, čovjek manje, grotlo, ali umjesto šok eliminacije prekid i iznova sjutra. Ostala je da važi kazna Anćelotija pa nije igrao, kao ni Virdis, ali je zato Arigo kod hotela Hajat u parku istrčavao rovitog Gulita i bacio ga u vatru, a u trećem meču viđen je konačno i pravi Milan, poništen jedan gol za nevjerovati, bilo je i šansi, ali tek na penale su prošli jednu Zvezdu sa 100 života, koju su Dejan i Piksi činjeli magičnom, a onda ušli Prosinečki i Mrkela. Kako je laknulo tada Anćelotiju, Milan je osvojio nadmoćno, u polufinalu 5:0 protiv Reala gdje on daje nezaboravni prvi gol sa 25 metara, u finalu 4:0 protiv Steaue, i vladavina je počela.

Posljednji gol u karijeri dao je 19.maja 1992, u meču Milan-Verona 4:0, na proslavi prve titule Fabija Kapela, i to tako što je oteo loptu upravo Piksiju na sredini terena i sam završio akciju. Dva dana kasnije u meču Milan-Brazil priređen mu je oproštaj, jer njegov mentor Arigo Saki već je bio selektor Italije i natjerao ga je da prekine u 33.godini da bi bio njegov pomoćnik, ubjedio ga je da će biti veliki trener. Kad je Saki debitovao 13.novembra 1991, utakmica Italija-Norveška 1:1 Anćeloti je bio starter, iako je tada već bio rezerva mladom Albertiniju u Milanu, njegov čovjek totalnog povjerenja. I zaista pratio je Sakija na putu do velikog svjetskog finala 1994. protiv Brazila, nisu se razdvajali tih godina, malo su se distancirali od Kapela i njegove fudbalske filozofije, iako je osvajao sve, a cijeli Milan bio u reprezentaciji. Sa takvim idejama Karleto je i postao samostalni trener, prvo u Ređani, pa od ljeta 1996. u Parmi nakon odlaska njihove legende Nevija Skale, kojeg je otjerao Tanci. Pred Božić Anćeloti je bio pri samom dnu, iako je imao super trio Zola-Kjeza-Krespo, i to je Zola u novembru prodat Čelsiju, samo su tonuli. A onda 22. decembra na "San Siru" dobija svog učitelja Sakija golom Marija Stanića 0:1, i kreće uzlet Parme koja za dlaku nije skinula skudeto Lipijevom moćnom Juventusu, i ulazi u LŠ.

Mnogo toga je prevalio od tada Anćeloti kao trener, u Juveu, pa 8 godina u Milanu, ali i velikanima širom Evrope-Čelsiju, PSŽ, Realu, Bajernu, a Zvezda mu je još jednom bila na putu, tog ljeta radosti i suza 2006.godine. Milan je bio najjači tim Evrope uz Barselonu a zbog lavirinta Kalćopolija morao je igrati taj baraž sa Zvezdom čiji je predsjednik bio upravo Dragan Stojković, novi susret. Imao je Karleto igrače koji su tek stigli sa plaže, poput Kafua i Kake, Italijani još zalivali osvojeni mundijal, Zvezda srčana sa Piksijem Kovačevićem koji je igrao flastera na Kaki, i kvalitetom u figurama Jankovića i Žigića, ali ipak je razlika bila prejasna, a Pipo Inzagi taj koji je prelomio oba meča(na Marakani pogodio i 2003 protiv SCG kad je Piksi bio predsjednik saveza). Te sezone u Atini Karleto je sa nova dva Pipova gola protiv Liverpula podigao i svoj drugi pehar LŠ, a Realu je baš on donio sanjanu „la desimu“, što nije mogao Murinjo.

Nakon svega toga zna Karleto odlično Zvezdu i magiju Marakane, gledao je meč protiv Surdulice, čak je znao i da je Surdulica dobila Partizan na startu sezone, uvijek informisan maksimalno o inostranom fudbalu, stiže uptavo u ovim trenucima u Beograd, a večeras će održati i pres i trening na stadionu gdje je prije 30 godina doživio jedino isključenje.Rekao je za ovu grupu da je najjača ikad, a nazvao Zvezdu fascinantnim autsajderom. Milojević kaže da je puno naučio od njega i da želi još da uči, ali sigurno da može da napreduje i on sam do elite Evrope, ima dosta sličnih karakteristika.

U Napoliju su uvjereni da će Anćeloti biti još bolji od Sarija koji je prije radio samo u nižim kategorijama, pa metode vrhunskih trenera nije poznavao, niti ofsajd zamke i sve stvari koje Anćeloti uvodi. Sari grabi sada sjajno sa Čelsijem, a Karleto pametno postepeno mijenja njegov Napoli, Zjelinski je postao ključ sredine jer ode Žoržinjo, Hamšika vraća na pleja ala Pirlo, a Milik je sada nezamjenjiv iako je protiv Fiorentine počeo sada džoker Mertens. Traži od Insinjea da igra više u sredini i blizu Milika, tako su i dali gol u subotu, pa to polako prelazi u njegov voljeni 4-4-2, sve više Anćelotijevski Napoli. Žali se da mu Kulibali nije još idealan, naporna sezona pa mundijal sa Senegalom, a on je stub odbrane, još nema izuzetnog Alžirca Gulama, igra znatno tanji Mario Rui. Kvota 1.44 na pobjedu Napolija, a 9.00 na Zvezdu nije stvarnost, biće to i tehnički zahtjevan meč a atmosfera će biti luđa nego ikad, utakmica glava u glavu, a ne igra mačke i miša, to garantovano. Krstičić je rekao da sanja evropsko proljeće, znači bar treće mjesto, a Liga Evrope i jeste mjera za ovu pojačanu Zvezdu i mogla bi tamo baš daleko da ode, ali mogla je i u LŠ da je žrijeb bio drugačiji u smislu da je donio bilo koju od 7 preostalih grupa, mnogi bi bili na mukama. Ovdje treba igrati sa top timovima ove planete, ali svi koji se nadaju da će biti rezultati tipa 5:0 i 6:0, i ugrožen negativni rekord Dinama i Batea, bojim se da će biti razočarani i da ne poznaju DNK Crvene Zvezde.Ali upoznaće ga, ima vremena. U ovom momentu je bitno da se na brdo ide kao nekad, da bi pošlo pola miliona ljudi sjutra, a realno i više.

Još prisjećanja. Napoli je baš u septembru 1981. igrao u kupu UEFA sa Radničkim iz Niša, kakve utakmice. U Napulju je Oskar Damijani dao penal za 1:0, a onda se veliki Rudi Krol našao na mukama, prvo ga je fintom izbacio Stojiljković i pogodio rašlje za 1:1, a onda mu je pobjegao leteći Aleksić(najbrži igrač Jugoslavije sve do pojave još jednog igrača Radničkog pa Zvezde Binića), i bilo je nestvarnih 1:2! U finišu iz indirekta 2:2, ali iako je Leskovčanin Gavrilović prvi put vidio baklje i vikao da gori stadion, iako su svi bili iz tog regiona i niko reprezentativac, izbacili su Napolitance sa burnih 0:0 u Nišu, kad je Čair gorio. Stigao je taj Radnički sve do polufinala, i tu dobio kući 2:1 moćni Hamburg koji je iduće godine bio prvak Evrope, sa Magatom, Kalcom, Hrubešom, Fon Hesenom, a ovamo Panajotović, Mitošević, Beganović, Aleksić, Stojiljković, Drizić, Vojinović, Savić, Gavrilović, Milenković.. Napoli je imao to jedno iskustvo i bio eliminisan, ali ni Zvezda nema dobra sa Italijanima, to je bila noćna mora. Od Fiorentine u velikom polufinalu 1957, Italijani stalno kobni, kako je nesrećno ispala od Intera u četvrtfinalu 1981, puno bolja u revanšu ali gol nije htio, dominacija Pižona, Šestića i Repčića, prosto bila je kvalitetnija Zvezda. Onda i Verona 1983, tamo 1:0 Fana, a u revanšu pred 100 hiljada ljudi 2:3 preokret, pogodili su i Milko i Boško Đurovski, ali je čuda radio „patuljak“ Nano Galderizi sa golovima ala Maradona na Marakani. I Milan dva puta, ali i Sampdorija u virtuelnom polufinalu 1992. u Sofiji bili su fatalni, a konačno je u oktobru 2002.godine eliminisan Kjevo sa sjajnih 0:2 u Veroni, za pamćenje gol Milovanovića, kao i sve šanse Mrđe.No, nije radost trajala predugo jer se odmah ispriječio novi Italijan Lacio, golom Kjeze na Marakani iz ponovljenog slobodnjaka, a bio je Bošković blizu pogotka za 2:0 što je vodilo dalje. Trener je bio tada naš File Filipović, legenda Zvezde, a Lacija Manćini, veliki prijatelj Mihajlovića i Stankovića koji su čak najavljivali da neće igrati protiv svoje Zvezde, Stanković je morao da se zagrijava pred produžetke iako mu se nije ulazilo, ali taj gol Kjeze je „riješio“ stvar. A sad je vrijeme za prvi susret ove vrste, gigant Balkana protiv ponosa juga Italije, prvak Evrope 1991 protiv osvajača kupa UEFA 1989.

U ovoj grupi još mega derbi u isto vrijeme Liverpul-PSŽ, sudar svemirskih napada, trio Salah-Mane-Firmino protiv ludila Mbape-Kavani-Neimar, sa Mbapeom koji je već među pet najboljih igrača planete, ako ne i uže. Nova beton sredina Liverpula Henderson-Fabinjo-Keita sa stubom Van Dajkom nazad i strašnim Alisonom na golu psihički je mnogo ojačala ekipu što su pokazali i prekjuče na Vembliju protiv jakog Totenhema koji ih je prije 11 mjeseci pojeo 4:1 na istom mjestu, dok je nazad duvalo. Ali i PSŽ ima na sredini Veratija i Rabijoa, uz Di Mariju kojeg će Tuhel vjerovatno staviti, a Kurzavu umjesto Bernata lijevo, Dani Alves desno nakon oporavka. Imaju i Drakslera i mnoge asove, ali u meču sjutra vidjećemo ko će biti brži sa loptom, očekuje se leteći meč i šanse na traci, Tuhel izaziva Klopa, čiji je bio sljedbenik kao i nasljednik u Majncu i Dortmundu.

Govoreći o totalnom sudaru Liverpul-PSŽ govorimo i o top favoritima LŠ, za koju Španci pišu da je najjača i najizjednačenija u istoriji. Juventus se od aspiranta pretvorio u favorita, nekom logikom najvećeg uz Siti i upravo PSŽ, ali Suarez kaže da su dva najveća favorita opet Barsa i Real, bez obzira na Ronalda. Uglavnom se svede na kraju na tri velikana iz Španije plus Bajern, i ako upadne neki Englez u top 4. Sada se misli da mora konačno biti u polufinalu PSŽ, a da bi trebali biti i Juve, Siti i Barsa ili Bajern, mada šta onda reći za ovakav Liverpul, ili za Real protiv kojeg će biti svi i sve ove godine, ali i domaćina finala Atletiko, dok Murinja više niko ni ne pominje. Juve ima na papiru sve, na stranu ružno pljuvanje Daglas Koste juče, to je igrač koji se najbolje razumije s Ronaldom, a u rotaciji su Mandžukić, Dibala i Kvadrado, svi se mijenjaju, kao i na sredini Pjanić, Kedira, Emre Džan, Matuidi, uz Bernardeskija, povratnika Bonućija, čini se da sve imaju, a prvi test je preksjutra u Valensiji, vrlo ozbiljan. Muči se Valensija, Marselinju fali Kondogbija, ali potencijal napada je enorman, Čerišev, Gedeš, Soler i Vas po krilima, Bačuai, Rodrigo, Gameiro u špicu, uz vrelu publiku, biće i Ronaldu zanimljivo da se tamo vrati. U toj grupi još Jang Bojs-Mančester Junajted, čak 1.72 na pobjedu Murinja, ali biće borbe za dva mjesta u toj grupi, Juve i  mančester će igrat dva uzastopna meča kasnije.

Sjutra otvaraju sve u novom terminu 18.55 Inter-Totenhem i Barsa-PSV, izuzetno atraktivna grupa. Na San Siru Spaleti pokušava da izmisli nešto, možda čak počne Lautaro Martinez naprijed, Keita nije u formi a Ikardi još rovit i slab protiv Parme. Već su 8 bodova iza Juvea a tek je počelo, i nisu imali nijedan derbi, mnogo problema na sredini sa Brozovićem, izostali su dolasci Modrića i Vidala i sada nema pasvorda za Lućana pa se počeo pominjati Konte i tamo. Totenhem ne blista, dva poraza u nizu, bez Ljorisa i važnog Dele Alija, ali mogli bi početi Eriksen, Dajer, Son, Moura, Lamela i Kejn, ili Dembele a Lamela sa klupe, ima Poketino svakako više kvaliteta i ovako, i puno bržu igru. Prije pet ipo godina 3:0 za Totenhem kući uz šou Bejla i Sigurdsona, ali drama i 4:1 za Inter u revanšu, gol Adebajora u produžetku spasio Viljaš Boaša tada. Barsa favorit te grupe, ali kakav izazov na Vembliju je čeka za 15 dana, kakav fudbal. Protiv PSV-a zagrijavanje, i oni rešetaju sa sjajnim Lozanom, ali i super ljevakom Anđelinjom i De Jongom, ali Barsa je nešto više, sa magijom Mesi-Kutinjo-Suarez, ali i Dembele, Vidal, Malkom, Artur, Lengle, Rakitić daju sada više opcija nego prije, mnogo moćna ekipa naprijed i već lider u Španiji. A jedva čekaju da im Inter padne šaka nakon 8 godina egzila.

Atletiko ide Monaku sjutra, povratak Falkaa koji i dalje obožava Atletiko, tačnije sjutra oni njemu dolaze, a Jovetić i Savić teško da će biti spremni. Važan meč jer u toj grupi je uvijek opasni Dortmund koji traži pobjedu u Brižu, sa Rojsom, Vitselom, Alkaserom, Gereirom, opet su rifrešovani, nakon odlaska Obamejanga ali i apsurdnog škartiranja asa Jarmolenka (juče dva gola za Vest Hem na Gudisonu). Monako je sada tu autsajder, ali pažnja na tu grupu. Biće zanimljivo i kako će se Ajaks obrušiti na AEK, pun potencijal napada Tadić, Zijeh, Huntelar, Neres, Šene i De Jong, sa tandemom snova Blind-De Ligt nazad, Taljafikom lijevo, i još puno talenata, igraju najčistiji fudbal u Evropi, a za razliku od Zvezde dobili su grupu gdje to mogu da ispolje, pored još Benfike mogli bi čak dalje, u osminu. Biće i tu sjajni mečevi, Benfika u klasiku preksjutra dočekuje Bajern koje je namučila žestoko prije dvije ipo godine. A Bajern je sličan onom prije, ipak su se odrekli samo Vidala, i dalje vječni Roben i Riberi, kakav je sada gol dao Roben, plus majstor Hames, ali i Miler, Levandovski, sada i Gorecka, Martinez, svestrani Kimih, i kao uvijek još puno opcija, iako im ove godine mnogi ne vjeruju.Ali i to je top ekipa koja je posljednje dvije sezone teško pokradena, i to može imati težinu.

Siti će se zabavljati u grupi, iako Hofenhajm i Šahtjor traže igru i golove, ali Gvardiolu svi čekaju na proljeće. Još nisu ista mašina od prošle godine, ali liče, 7.oktobra će mnogo bit jasnije na Enfildu gdje su prošle godine dva puta pali, kakav će to biti meč. Liverpul u ovih 20 dana nakon Totenhem igra dava puta sa Čelsijem, ali i Sitijem, Napolijem u gostima, i PSŽ-om, horor, Sitiju je raspored bolji. Gvardiola sad ima Mendija zdravog, a tu je i Marez da ga rotira sa Sterlingom i Saneom na krilima, plus dvojica Silva, i De Bruin kad se vrati kao „unutrašnja krila“ i samo Fernandinjom iza, u sistemu 4-1-2-2-1 koji je izumio prošle sezone, sa dva full-inverted beka koji su ulazili u sredinu i oslobađali bokove za najčešće jednog od Silvi i Sanea, i stvarali neviđenu pometnju, a sa Mendijem umjesto Danila to će biti tek pakao. Ostali su i Agero i Žezus kao aždaje u napadu, ekipa brzine, klase, snage, samo fali opet Belgijanac.

Fali tu samo Čelsi, Konte ih je nakon titule ostavio bez LŠ, a Sari sada sa Žoržinjom i Kovačićem na sredini, uz jednog Azara koji je po njemu trenutno br1 na svijetu, pa Moratu, Pedra, Alonsa ima više opcija nego ikad i seriju pobjeda. Ali, Englezi opet bacaju svoje 4 karte, a Real nastupa bez najboljeg strijelca u posljednjih 6 izdanja LŠ Ronalda, nakon bitke i remija u Bilbau, sa tri pojačanja (Kurtoa, Odriozola, Marijano), i vjerom da će Isko i Asensio totalno da eksplodiraju pored Modrića i Krosa, a Bejl je danas rekao da su svi slobodniji bez Ronalda i igraju više kao ekipa, što je podržao i vjerni Ronaldov drug Benzema. Marselo po štampi ide iduće godine u Juve, a Florentino navodno ima riječ Neimara i Azara baš za 2019, ali šta do tada? Mnogi se pitaju mogu li išta da osvoje ove godine, Barsa se smatra jačom, a Roma stiže preksjutra na Bernabeu. Znala je Roma tamo i da slavi 2002 i 2008, dolazi u problemima, partije Alisona i Strotmana uz Naingolana samo bijesne naviječe dodatno, ali prošle sezone Roma je znala da igra na velikim stadionima, Džeko i drugovi se inspirišu, imaju oni široki roster ali da li će Di Fra sada napokon pogoditi sastav? Dobar i intrigantan meč, a za sad ih CSKA i Plzenj ne brinu previše, ali nikad se ne zna, treba ići poslije na led i igrati kao 2014. Finale je 1.juna 2019., na Vandi u Madridu, zato su Ćolu pojačali tim sa Arijasom, Želson Martinsom, Lemarom čak 75 miliona, Kalinićem, i zadržali zvijezde, posrću u prvenstvu, ali pažnja jer zna se njihov san, a oni snove ostvaruju. Ima i čudnih mečeva kao Galatasaraj-Lokomotiva, to je za Ligu Evrope, ali i mnogo premnogo kvaliteta na sve strane, i već ovaj utorak donosi pravu ekstazu, zaista nema preko ovoga, ostaje da uronimo u ovaj zvjezdani svijet i da uživamo. Ja mislim da znam ko će osvojiti, ali o tome u nekoj narednoj epizodi.

]]>
Mon, 17 Sep 2018 17:25:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214896/n-sofranac-opet-svi-na-brdo.html
I. Šuković: Je li naša reprezentacija "naša"? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214426/i-sukovic-je-li-nasa-reprezentacija-nasa.html Poslije izvjesnog vremena naš nacionalni fudbalski tim se okupio u domovini da se pripremi za zvanične mečeve. Dolazak na pripreme naše momčadi uvijek izazove pažnju javnosti i njihove utakmice se očekuju sa zanimanjem. ]]>


Atmosfera oko reprezentacije je nerijetko posebna. Ko igra, koji je sastav najbolji, ima li povrijeđenih, šta je selektor predvidio kao taktiku...

Na stranu to što svaki prosječni Crnogorac misli da bi bio najbolji selektor, "samo da se on pita". Ali pita se Tumbaković i on to dobro radi. Čovjek je iskusan stručnjak, posvećen poslu i strpljivo gradi dobru atmosferu u timu, što je jedan od bitnijih aduta. Na psihološkom planu je, reklo bi se, dosta ekipa uznapredovala pod njegovim vođstvom.

Loša situacija sa sastavom tima, odsustvo nekoliko igrača koji su nosioci igre crnogorskog reprezentativnog fudbala je zabrinulo mnoge iskrene navijače. Po svoj prilici, ne i Tumbakovića...

Umije da na najbolji način iskoristi snage sa kojima raspolaže. I postigne zadovoljavajuće rezultate. To je zaista za respekt!

Momci u našim državnim dresovima su protiv Rumuna i Litvanaca odigrali solidno i ostvarili zacrtano. Četiri boda iz dvije utakmice, a predstoji im borba za prvu poziciju u grupi. Zašto da ne, samo hrabro, naprijed!

Dakle, nastupom našeg tima, iako bez nekoliko standardnih i ponajboljih, možemo biti zadovoljni.

Ono čime bi mogli biti nezadovoljni mnogi navijači koji su gledali TV prenos utakmica našeg tima je način na koji je to urađeno.

Utakmicu prenosi neko kome je to strani tim. Korektno komentarisanje, ali bez žara, bez atmosfere, podizanja emocija kada naši momci idu u napad, stvaraju šanse. I upravo to, za komentatora to nije "naša" selekcija, "naš" tim. To je za njega strana ekipa koju on bez žara isprati od prvog do posljednjeg zvižduka. I nije njemu ništa zamjeriti, jer on očigledno ima selekciju koju zove "našom", ali to nije ova naša, crnogorska...

Iako je u pitanju "najvažnija sporedna stvar na svijetu", dakle fudbal, nije nimalo sporedna stvar za nas kako naša fudbalska javnost prati prenose utakmica našeg državnog tima. To tradicionalno okupljanje višenacionalne, građanske Crne Gore oko svojih “sokola” i svrstavanje pod zajednički državni grb i barjak, ne smije da iščili pred blijedim slikama i mlakim riječima sa ekrana.

Mi koji podugo pamtimo, znamo kako su nam cijelu bivšu domovinu okupljali pod istu zastavu, od Triglava do Đevđelije, velika jugoslovenska imena sportskog novinarstva. Prije svih Mladen Delić, iskrenim, emotivnim i neskrivenim žarom. Dok je prenosio meč potpuno se predavao igri, kao da je i sam na terenu.

A onda plejada velikih: Marković, Tomić, Stojaković, Nikitović, Sušec, Pantić, Cvitković, Đurković ,Kokolj...i Šofro, naravno.

Pomenuo sam Šofra, jer je on paradigma današnjeg sportskog novinarstva i čovjek takvog nerva koji se očekuje kada se prenosi reprezentativni sport. Posvećeni zanesenjak i sportski fanatik koji nas ne ostavlja ravnodušnim. I nema potrebe pominjati ostala imena, jer svakako nije Šofro jedini, iako je jedinstven.

Bez “naših” komentatora nema ni pravog uživanja u reprezentativnom fudbalu. Radosti kad dobijaju i tuge kada gube. Jedno je atmosfera na stadionu, a drugo pred malim ekranima. Tamo treba prenijeti, u naše domove, taj žar, tu navijačku strast. Ako je tamo izgubimo, izgubiće najviše fudbal i naša potreba da zajedno slavimo i tugujemo.

Da su nam pobjede i porazi zajednički, da smo bar u nečemu na okupu. Ili smo i to izgubili.

Da podsjetimo, UEFA je do sada davala ekskluzivno pravo nacionalnim javnim servisima da prenose utakmice reprezentacija svojih država. I to niko nije dovodio u pitanje, niti sa finansijskog, niti sa moralnog i političkog stanovišta.

Ali avaj, i UEFA je podlegla uticaju krupnog kapitala, globalnih finansijskih moćnika, velikih igrača što sve stavljaju pod svoj šešir. I džaba tu i moralna kategorija, i nacionalni interes i patriotizam. Krupni kapital to ne poznaje, poznaje samo govor profita i moći.

Naš Šofro će možda opet jednom prenositi, sa neskrivenim žarom utakmice crnogorskih reprezentativnih fudbalera, a kad će ne znamo!

]]>
Thu, 13 Sep 2018 09:30:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214426/i-sukovic-je-li-nasa-reprezentacija-nasa.html
N. Šofranac: 9/11 - Dan koji je osvijestio svijet http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214275/n-sofranac-911---dan-koji-je-osvijestio-svijet.html Utorak je danas, baš kao što je bio i tog 11. septembra 2001. Ljeto je bilo na izmaku,mislili smo na mnoge stvari ali sigurno ne na ono što će se desiti. Bin Laden, Talibani, Đulijani, odjednom će ući u naše živote. Cijeli svijet je bio nespreman. ]]>

Ovaj datum je ubjedljivo najpoznatiji i najpominjaniji u istoriji čovječanstva, što nije čudo jer se desio u punoj eri komjutera ,satelita i interneta. Međutim, istoričari i smatraju da će ostati upamćen kao jedan od onih koji razdvajaju epohe i vjekove, da je u rangu sa 1492.godinom i otkrićem Amerike,odnosno 1789.godinom i Francuskom buržoaskom revolucijom koja je označila kraj Srednjeg vijeka. Ovaj datum označava kraj rata komunizma i kapitalizma, kraj potrage za boljim i bogatijim životom i blagostanjem, a početak zajedničke borbe svijeta protiv terorizma,potrage za sigurnijim životom,strah nedodirljivih za koji nisu znali,i otvorenu borbu hrišćanskog i islamskog svijeta ili već savremene planete sa islamskim fundamentalizmom,što i dalje traje.

Zato priču moramo početi vjekovima unazad,a inspiracija je upravo film Renca Martinelija “11.septembar 1683.”, iz nedavne 2012.godine, koji opisuje posljednji veliki pokušaj Turaka da izvrše invaziju zapadne Evrope i osvoje Beč. Naravno da je iskoristio neslavnu popularnost 11.septembra 2001, da poveže ove događaje i prijeteću najezdu Islama,ali datum je ispravan jer upravo je tada Paša Kara Mustafa krenuo stopama čuvenog Sulejmana Veličanstvenog koji je 150 godina prije njega bio pred zidinama Beča. Tada je “Zakonodavac” kako su ga zvali u Istočnom svijetu osvojio Beograd 1521.godine, prošao ratove u Dalmaciji i Sloveniji, a nakon što je postavio Rumunskog Kneza za vladara Ugarske,neminovno je ušao u rat sa Austrijom odnosno Habzburškom monarhijom. Izgledalo je da će Otomanska najezda da se nastavi, ali zaustavilo ih je loše vrijeme u Beču čiju su okolinu opustošili i ipak se povukli 1529.godine. Sulejman je tada bio mlad, umrijeće 1566.godine, ali Kara Mustafa je bio stvoren da taj san ostvari. Nakon deset krvavih ratova, uključujući i rat sa Poljskom i teški Tursko-Ruski rat 1676-1681, stekli su se uslovi za pohod na Evropu i to sa 100 hiljada vojnika dok je Beč branilo samo 10 hiljada ljudi. Pobjeda je bila na dohvat ruke, ali došlo je do nesloge u Turskim redovima, što je iskoristio Poljski kralj Jan drugi Sobjeski i sa svojom opasnom konjicom uništio Turke i natjerao ih na povlačenje, prvo u Ugarsku a potom u Beograd. Zbog ovog teškog neuspjeha Kara Mustafa je i kažnjen po naređenju Sultana Mehmeda,i zadavljen je svilenim gajtanom u Beogradu na izmaku te 1683.godine, a Beč je ipak ostao neosvojiva tvrđava i branik Evrope. Jedna ukleta priča, dva glumca su umrla na snimanju filma, prije nego je i završen prije 6 godina.

A koliko je samo filmova urađeno o ovom “našem” 11.septembru 2001. Prvi i najpoznatiji Alana Brigana već 2002.godine sa namjerno 11 režisera iz cijelog svijeta, u namjerno 11 epizoda koje traju tačno po 11 minuta,9 sekundi i 1 fotogram(frejm), kao jasna aluzija na 11 9 01, datum tragedije. Svako je radio priču u svojoj zemlji, među kojima Iran, Bangladeš, Egipat i Bosna i opisuje momente kada se saznaje ono što se desilo u Americi. U Iranu se radnja dešava u izbjegličkom kampu, gdje izbjeglice iz Afganistana odbijaju minut ćutanja za žtve u Njujorku, u Bosni Denis Tanović(dobitnik Oskara za film “Ničija zemlja”) opisuje djevojku iz Srebrenice koja odaje počast žrtvama iz svog mjesta 1995, a ne ovim iz 2001. I tako redom, najnoviji video zapisi i informacije izlaze na vidjelo baš ovih dana.

I zaista, to je jedan od “onih” dana, za koje bi mnogi znali tačno da kažu gdje su bili, šta su radili. Ja ne mogu zaboraviti telefonski poziv Slavka Đurđića,sa toliko uzbuđenosti i dramatike(nakon svih drama koje smo već prošli na našem tlu 1999.),koji mi kaže da su izgleda Palestinci napali Ameriku i da će svijet da eksplodira. Uh,previše dramatike za jedan tako miran dan,nekad takvu količinu ludila prosto odbijaš da prihvatiš. Bilo je tek završilo EP u košarci u Istanbulu, osvojili zlato a naš Vlado Šćepanović direktno riješio finale sa Turcima, paralelno završili i iscrpljujuće snimanje serije o vaučerskoj privatizaciji, cijeli ljetnji ciklus sportskih prenosa i čak prenos “Mis Italija” 10-og uveče, sa gostima iz politike, sporta, modelinga.. Došlo je vrijeme da se konačno predahne i uživa u početku Lige šampiona, dugo najavljivani spektakl Roma-Real te večeri, dok se u Rimu još slavila ta luda titula. Kakvi sad soliteri, kakva Amerika, neka rade što hoće..

To je bila prva reakcija, ali samo 15 minuta kasnije sam u studiju, sa živim programom CNN-a i RAI-a, suočen sa stvarno ogromnim soliterima koji nisu u najboljem stanju,ljudima koji vrište,i da simultano prevodim sve to,nadajući se da neće trajati duže od 20 minuta,sa glavom i dalje u Rimu. Sve to se dešava oko 16 sati, znate da je prvi avion udario u 8.45 u Njujorku,dakle u 14.45 po našem vremenu, 15 minuta kasnije i drugi. Malo šta se kapira, ne znaju ni na CNN-u koga da okrive,pominje se Sadam Husein, konfuzija totalna.. Srećom, tri dana ranije slušao sam na Radio Italija jednu analizu da li bi Amerika mogla paralelno da vodi rat u Koraji i Iraku, sa zaključkom da bi se ukrcali u Pjong Jang a izgubili u Bagdadu, pa pričam i o tome. U međuvremenu soliteri padaju,jedan pa drugi,padaju uživo u prenosu,a ljudi se bacaju sa 150.sprata u prostor,u beznađe. Slike horora. Onda u prvi plan ulazi priča o ubistvu Masuda,pro američkog afganistanskog političara noć ranije ušatoru, u koji su upali prerušeni Talibani, koji su bili potpora ovim teroristima. I tako ulaziš sve više u priču,uključuju se ličnosti i televizije iz cijelog svijeta,priča nema kraja,vrte se sati, dani, mjeseci, sve do invazije Afganistana i rušenja režima Talibana nema izlaska iz studija RTCG, ma kakva Roma-Real, sad to postaje sekundarno.

Čak je strah bio ogroman i u Rimu, pričalo se da će Vatikan da dignu u vazduh, meč je trebao da bude i otkazan,ali se ipak igra,otkazaće sve one sljedeće večeri. Čak mi tačno dok čovjek pada sa zgrade uključuju šansu Batistute kod 1:2 (ludo vrijeme) i rađa se tada čuveno “E Bati,Bati, crni utorak i u Rimu”. A Kasanova majka kad je vidjela taj avion koji udara mislila je da scena iz filma a ne stvarnost, to mi je pričao novinar “Republike” koji je bio u njihovoj kući uoči utakmice, tek doselili iz Barija. Takav je bio taj “Sveti utorak” kako ga zovu islamski fundamentalisti i koji je u zapadnom svijetu bio prepoznatljiv kao kod nas 4.maj i smrt Tita nekada davno.

A prije nego konačno dođemo do fakata tog događaja moram ispričati još jednu “predigru”. Bin Laden nije bio nepoznat ni prije tog dana, a pogotovo se to ime pominjalo baš tog ljeta 2001,jer je konstantno prijetio predsjedniku Bušu da će ga ubiti,i Amerikancima da će patiti. Naravno,javnost ga tada nije ozbiljno shvatala, ali CIA jeste, imali su mnogo podataka, svi tvrde i vezano za 11.septembar. Krajem jula te godine pratili smo samit G8 u Đenovi, sedam velikih sila plus Rusija. Sve sa redovnim akreditacijama i mogućnošću da se u luci gdje su bili smješteni snime razgovori sa najvećim liderima, a nama je pitanje nezavisnosti Crne Gore i tada odloženog referenduma bilo primarno. Međutim, taj samit se pretvorio u tri dana pakla, u petak je policija ubila demonstranta Đulijanija na ulici, a u subotu su stigli i agresivni antiglobalisti u crnom “Black blocks” i nastao je gerilski rat na ulicama Đenove, totalni haos. Ono što je interesantno, Džordž Buš jedini nije boravio u luci već je njegov veliki crni mecedes uz ogromno obezbjeđenje nakon sastanaka išao u jedan hotel na periferiji i sve više se šuškalo ime Bin Ladena i mogući atentat. Radio sam i emisije o tome, ali opet se nije ozbiljno shvatalo. A onda se desio dan, dan koji je promjenio svijet i koji je Bin Laden odavno planirao.

Ovaj Arabijski plemić je završio vrlo uspješno školu i studije u Americi, imao svijetlu perspektivu,ali ovim putem krenuo od 1979.godine kad se desila Sovjetska invazija Afganistana. On je tada stigao u ovu zemlju da stvori Džihad, armiju koja će kasnije postati zloglasni i da se bori za oslobođenje ove zemlje. Odlaskom ruskih tenkova 1989.godine, ostvario je cilj, ali na njega negativno utiče Al Zahavi, kasnije drugi čovjek Al Kaide,koji ga navodi na borbu protiv Amerike,njenog rata u zalivu,i za odlazak njenih trupa iz Saudi Arabije, njegove zemlje. Sve to radikalizuje i 1996.godine lansira prvu “Fatvu”, zavjet protiv Amerike, dvije godine kasnije i drugu, poziva muslimane da ubijaju Amerikance širom svijeta i rađa se teroristička ćelija Al Kaida. Plan o 11.septembru on je imao još 1996.godine, a mozak operacije bio je Halid Šeik Muhamed koji ga je ubjedio da mogu to da naprave. Bin Laden je obezbjedio finansijsku podršku, a djelimično promjenio Muhamedov plan koji je predviđao i napad na Los Anđeles jednim avionom (izgubilo bi se previše vremena).

Dogovor je bio da se sve izvede u 20 minuta tako da predsjednik ne može da reaguje, a definitivno su se odlučili početkom 1999.godine. Tada su pažljivo izabrali teroriste, prije svega pilote koji nijesu bili klasične kamikaze već iskusni i obučeni ljudi, koji su prošli kroz američki sistem i bili uvaženi, ali sa prikrivenim islamskim ekstremizmom. Upravo takav je bio Mohamed Ata, komandant operacije, ponosni pilot American Airlines-a, koji je već tri godine unaprijed znao da će poginuti udarajući u Svjetski trgovinski centar. Bio je među samo pet ljudi koji su znali sve detalje unaprijed, uz Bin Ladena, Al Zahavija, Mohameda Atefa i Halida Muhameda. Ta 4 aviona koja su tog jutra 11.septembra oteta i preusmjerena bili su komercijalni letovi istočnom obalom, dva su se obrušila na njujorške tornjeve blizance, jedan na Pentagon u Vašingtonu prouzrokovavši 125 žrtava, a četvrti je imao za metu Bijelu kuću ali su putnici već čuli preko telefona šta se desilo i pokušali da povrate kontrolu nad avionom, teroristi su reagovali noževima i suzavcem, pa se avion srušio u Pensilvaniji, nigdje nije bilo preživjelih.

Ova dva koja su krenuli na World trade centar željeli su da naprave što veću štetu znajući da u to doba ujutro ima u prosjeku 14 hiljada ljudi,a baš tada zadesilo se čak 17 hiljada. Ali, nikad nijesu ni sanjali da će uspjeti da sruše ta dva ogromna solitera, to su više puta kasnije rekli i Bin Laden i Halid Muhamed. Kad se desio prvi udar stradali su direktno od njega oko 600 ljudi, oni koji su bili na nižim spratovima su uglavnom uspjeli da se spasu mada su neki našli smrt na stepenicama, u požaru. Oni koji su bili iznad su se ili ugušili ili izgorjeli ili bacali sa prozora sa stotina metara visine ili pokušali da izađu na krov nadajući se u helikoptere spasa, ali krov je bio zatvoren, a ni helikopteri zbog dima i struje nijesu mogli doći. Najgora stvar je što se požar širio i stvarao pakao, ima puno zastrašujućih videa koji to pokazuju,a željezo od kojeg je soliter napravljen je popuštalo i tako je došlo do kolapsa i rušenja. Mnoge naučne istrage su pokazale kako je nesigurno bio izgrađen, ali ko se plašio ovoga, Perl Harbur i albatrosi desili su se 1941.godine i Amerikanci su mislili nikad više, ko smije njih da napadne. Tako je stradalo 2996 ljudi, uključujući i 19 terorista, među njima je bilo i policajaca i pogotovo vatrogasaca koji su tih dana bili nacionalni heroji. Čuven je dokumentarac o Tomiju kojeg su kolege ismijavale jer je najviše gasio malo dima, a tog dana se zatekao tamo i poginuo u ruševinama. Žrtve su bile iz čak 90 različitih zemalja, svijet u malom, ali mnoge žrtve nijesu mogle ni biti identifikovane jer su ostale samo kosti ili odjeća. Kad su soliteri padali kolateralno su uništavali cijeli Ground zero, narod je bio u šoku, među njima i Serena Vilijams koja je noć ranije izgubila u tom gradu finale od sestre Venus i išla u šoping sa Janom Torpom o čemu smo već pričali u tekstu Serenin 11.septembar. Danima smo gledali te ruševine, a tornjevi simboli Njujorka nikad nisu ponovo izgrađeni zbog kontroverzi oko tih projekata, sada su na tom mjestu dvije velike fontane. Mnoge bolesti pluća su takođe nastale tu, zbog olova i merkurijuma, iako se tada prikrivalo da se ne širi panika.

Iako je sve ovo imalo devastirajući efekat, u smislu ljudskih života, pa pola miliona Njujorčana ostalo bez posla, ekonomski gubici, zatvaranje berzi na 7 dana i ubitačan pad Vol Strita popoz 1929, ipak je nestvarno ujedinilo Amerikance, ujedinilo u strahu i ponosu, gradonačelnik Rudol Đulijani koji je bio pred ostavkom odjednom postaje heroj, a predsjednik Buš junior, koji je u tih prvih 8 mjeseci mandata bio vrlo kritikovan dostiže čak 86% popularnosti i podrške. Buš,koji se zalagao za drugačiji smjer od famoznog Klintona, i da Amerika više ne bude svjetski policajac,pogotovo ne na Balkanu, odjednom ulazi u konflikte,proglašava “patriotski akt” koji odobrava kongres,a onda i akciju “Enduring freedom”, rat protiv terorizma koji će trajati godinama. Službe brzo odbacuju Palestince, dolaze do Bin Ladena i Talibana kao organizatora i logistike,do identiteta svih terorista i veze sa Bin Ladenom,ali takođe drže u igri i Sadama Huseina,iako to nije bilo tačno,ali služi kao alibi za ulazak u Bagdad 2003 i njegovo konačno obaranje. Već 7.oktobra, 26 dana nakon tragedije kreće bombardovanje Kabula i osvajanje Afganistana,još jedan rat u direktnom prenosu, Talibani se povlače u pećine, u kojima nijesu bili još otkad su objesili javno Hadžibulata 1994.godine. Svakog dana se očekivalo hvatanje Bin Ladena, javljali da je u nekoj pećini u zoni Tora Bora, ali to će se desiti tek nakon 10 godina. On je dugo negirao odgovornost svoju i Al Kaide, čak i video porukama, ali je kasnije sve priznao, a i dokazi su bili neoborivi. Nikad nije negirao Halid Muhamed, koji je uhvaćen u Pakistanu 2003.godine i odveden u zloglasni zatvor Gvatanamo Bej na Kubi, a redom su hvatane i sve ostale vođe. Bin Laden je ubijen maja 2011, već star i bolestan. Veliku pomoć te jeseni 2001 pružio je predsjednik Pakistana Pervez Mušaraf, inače je region mogao da eksplodira, ali nisjeu ga Amerikanci potom spasili kad je padao generalski, kao ni predsjednicu povratnicu Benazir Buto kad je ubijena, iako su znali.

Sve ono što je promjenio 11.septembar je neopisivo, mjesecima se živjelo u strahu, Vatikan se pominjao stalno kao meta, ali i Njujorški maraton, pa Zimske olimpijske igre u Solt Lejk Sitiju, koje su se pretvorile u najveću platformu američkog patriotizma, sa djevojčicom koja osvaja medalju u umjetničkom klizanju uz muziku “fields of gold”(zlatna polja) i posvećuje to žrtvama nine eleven, datuma koji je postao refren, svakodnevica tada. Mnoge napade koje je Al Kaida kasnije izvela, poput željezničke stanice u Madridu 2004, pa metroa u Londonu 2005, radila je u prijetnji da će ponovo napasti Ameriku,da će ih zastrašiti i poljuljati, ali i ova mreža je vremenom razorena. Ono što su uradili 11.septembra mogli su u suštini da urade jednom. A svešto su željeli, da otjeraju Ameriku sa Bliskog i Srednjeg istoka, da oslobode palestinsku zemlju, Irak, Arabiju i Avganistan, a unište Izrael, sve je ispalo suprotno. Ipak, ovaj dan ostaje ugaoni kamen modernog doba, najveći teroristički akt koji se pamti.

I sada, 17 godina poslije, kad je vremena prošlo zaista puno, njegov značaj se prepoznaje još više. Bili smo tek ušli u novi milenijum, milenijum u kojem se očekivalo da će kola da lete, da se kupuju placevi na mjesecu a osvoji se vrlo brzo Mars, a onda se desilo nešto što niko nije očekivao i što je okrenulo rutu čovječanstva. Da li je bitan kao 1492 i 1789.godina to je pitanje, ali sve ono što se dešavalo poslije sa Arapskim proljećem 2011, pa načinom na koji je Amerika vodila ratove u Libiji i Siriji, ohrabrujući prvo Gadafija i Asada, pa tražeći njihove glave, pokazuje niz kontroverzi i koliko se strah od nadirućeg Islama povećao. Kontroverze su ostale vezane i za ovaj događaj, postoje mnoge teorije zavjere koje kažu da se sve znalo i moglo izbjeći, da je CIA znala ali nije htjela da podjeli informacije sa FBI-em, da je čak i Buš znao ali mu je odgovaralo ovako da ispadne heroj, da su i tornjevi blizanci bili tako konstruisani da budu lako srušeni.. Ipak svi naučni dokazi i istrage rekli su suprotno. Ostali su filmovi, ostali su video zapisi, ostao je vrisak i fotografija “ a falling man”. Ostali su prvi pametni telefoni da uvijek podsjećaju dokle je svijet tada bio stigao, na raskršću milenijuma. I ostala je homogenost savremenog društva koje nije imalo dilemu da to nije napad na Ameriku nego napad na svijet, a mi smo bili već uveliko zakoračili u taj svijet. Već tada, kad je gorio Menhetn.

]]>
Tue, 11 Sep 2018 16:41:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214275/n-sofranac-911---dan-koji-je-osvijestio-svijet.html
N. Šofranac: Dan na raskršću vjekova http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/212856/n-sofranac-dan-na-raskrscu-vjekova.html Imam osjećaj da bi Mocart izabrao Zvezdu. A ne tim iz svog grada. Zbog istorije, romantike, entuzijazma, strasti, talenta, a i zbog prepravljanja iste od strane Red Bula. Da može da se probudi i bira, iako lopta još nije postojala, dok je on komponovao kao niko baš u Salcburgu prije tri vijeka. ]]>

Počela je sedmica koja će donijeti sve ljetnje rasplete pleo ofa, potom i žrijebanja, proglašenja, kraj tržišta, i posljednji vreli vikend uoči prve sezonske pauze. Puno toga, ali ovom prilikom govorimo o meču u Salcburgu. Jeste, tu je i Dinamo Zagreb koji bi već sjutra mogao da zakorači u elitu,još jednom,ali ne bi to bila senzacionalna vijest. Vrlo specifičan klub, najbolje poslovanje i unutrašnji sukobi, nemiri koji traju još od 1991 kad je Tuđman nametnuo ime HAŠK Građanski, paradoksi..Poput gubljenja titule od Rijeke 2017, uprkos budžetu od 52 miliona, pa ispadanju od Skenderbega prošlog ljeta u plej ofu Lige Evrope, nakon što su se provukli protiv Grenlanda, mala ili velika sramota. Pa brzi povratak na tron, i sada sa ozbiljnim Bjelicom na klupi u stanju da lakoćom ruše bogate i ambiciozne klubove, i djeluju baš blizu, ali opet pažnja na Asalea, Ngamelua i drugove(Jang Bojs). Ali, jasno da to ne bi bilo ništa novo, otkad su pregazili Partizan 1997, pa bili šokirani u 120.minutu od Asprilje i Njukasla, naredne dvije sezone su glatko ulazili u Champions pod palicom povratnika Prosinečkog na terenu, a u tekućoj deceniji to se ponavljalo više puta od 2010 kad su prošli Malme. Savladali su i Arsenal prije tri godine što je bio bum, ali previše katastrofa i neuspjeha, i premalo publike i entuzijazma, da bi ostavili trag. Osim toga, evropsko proljeće je nedosanjani san još iz vremena SFRJ, a toliko puta je izmaklo kroz treće mjesto u eliti, ili kad je bio viđen plasman u LE, kao 2008 protiv Paoka, prosto ukleto. Eto Zvezda ga je odmah ostvarila prošle sezone iz prvog ozbiljnog pokušaja. A Dinamo koji je bekove i štopere poput Lovrena i Ćorluke prodavao za 10 miliona, preko svojih najvećih asova Modrića, Eduarda, Mandžukića, Badelja, Brozovića i ostalih, do Pjace i Roga nedavno, a taj trend se i sada nastavlja, mogao je puno bolje da valorizuje svoju dominaciju na regionalnom nivou. I sada sa velikim talentom iz Katalonije Olmom, pa Gavranovićem, Oršićem i ostalima mogu da uđu, ali Maksimir opet neće biti kao kad su igrali Mlinarić,Deverić,Kranjčar,Cerin,ili Boban,Šuker,Prosinečki,Škoro.

Zvezdina priča je mnogo zanimljivija. Ne samo zato što se radi o ubjedljivo najuspješnijem i najpopularnijem klubu iz zlatnih vremena velike Jugoslavije, već zato što i sada nakon duge duge pauze u vrhunskim rezultatima i dalje ima taj duh i virtuelnu veličinu, u jednoj potpunoj izmijenjenoj stvarnosti svijeta koji nije ni nalik onom iz 1991, kada su na izdisaju jednog vremena svi snovi i ostvareni,da bi preko noći bili raspršeni. Ali ta virtuelna stvarnost,ta armija navijača vjernih do fanatizma,činili su da se više puta upali nada da se slavni dani mogu vratiti, a ovo je jedan od tih dana, možda više nego ikada.

Bitna podsjećanja: Zvezda je osvojila 19 titula šampiona SFRJ, daleko najviše, drugi je bio Partizan sa 11(i to dvije na sudu), pa Hajduk 7, a Dinamo samo 4. Sve to reflektovano je i evropskim rezultatima, osvajanjem Evrope 1991, ali i finalem kupa UEFA 1979, polufinalima 1957 i 1975, čestim evro proljećima i nebrojeno mnogo mečeva sa preko 100 hiljada navijača na Marakani, valjda posljednji put protiv Milana 1988. Takav evropski šmek malo ko je imao uopšte na kontinentu, jeste Hajduk u periodu 1975-1986 kad je morao bar do par finala,kakve su samo igrače i Torcidu imali,kako su im se iščupali PSV, Sent Etjen, Hamburger, Totenhem, Varegem, čudo, razbijali su ih u Splitu. Ali Zvezda je bila nešto posebno, ne samo pojam istoka Evrope, već nešto mnogo veće, kad se sjetim kakav je samo bunker igrao Inter u četvrtfinalu 1981, i to nakon 1:1 na San Siru, potpuno inferioran tehnički a šampion Italije sa Altobelijem, Bekalosijem, Prohaskom, Milerom, Bergomijem, Kazom.. Što su sve promašili Pižon, Šestić, Repčić, Janković. Moglo se slobodno i tada na evropski vrh, moglo i 1987 kad je Real nadigran 4:2, ili 1982 kad je Anderleht Tomislava Ivića ispušten još u Briselu a osvojila Aston Vila, ili 1974, pa 1975 kad je Real eliminisan, penali s moćnim Milanom 1988, sigurno najmoćniji tim kupa UEFA 1989-90 kad se desio Keln, mnogo puta prije konsakracije 1991. Ali, moglo je da i tada izmakne, a ovako je Zvezda među samo 22 tima koji su ikada osvajali vrh Evrope, a bila je 18.tim u tom trenutku kad je osvojila. Odmah nakon nje upisala se prvi put Barselona(?!), pa odmah potom i Marselj, a u minulih 25 godina samo još dva nova tima- Dortmund 1997 i Čelsi 2012. Da, to je taj svijet koji se promjenio, globalizacija,enorman kapital u vodećih desetak klubova, nedodirljivost, nemogućnost da se čak uđe u priču sa njima. Ali, tim koji je među 22 osvajača mora makar da uđe, ako je to Dinamo radio toliko puta, ako je čak jedan tada periferni Maribor to uradio tri puta (1999,2014,2017), ili Partizan dva (2003,2010). Zvezda nije nikad jer Liga Šampiona postoji od sezone 1992-93, one prve pod sankcijama, iako mnogi pamte da je Zvezda 1991-92 kad je opet bila na domak finala igrala onu grupnu fazu, to je bio i dalje Kup šampiona, i samo prvi eksperiment za ono što je dolazilo, više utakmica, marketinga,prenosa,grupnih faza.

Tako da nikad nije bila dio fudbalskog raja, od svih osvajača jedina pored Notingema i Aston Vile, koji su drugoligaši u Engleskoj i davno nestali sa evropske mape. Bilo je ozbiljnih pokušaja. Nakon prve titule u SRJ 1995, sankcije su pale ali nije dobijena i prilika za elitu, avgustovsko ispadanje od Ksamaksa u borbi za kup UEFA, tačno u vrijeme “Oluje”, sjajna generacija Petkovića, Kovačevića, Krupnikovića, Adžića, Stankovića, Stojkovskog na najgori način je potrošena,protiv sigurno slabije ekipe. Ta ekipa osvojila je duplu krunu,iskovanu na 100.derbiju u nadrealnoj atmosferi, vodio je čovjek iz Barija Ljupko Petrović, izbacila je još puno sjajnih potencijala tada, poput Mašića, Stojiljkovića, Riznića, Đorovića, Stefanovića, ali su već na pola naredne sezone praktično svi prodati, jedini način da se preživi. Dugih pet godina se moralo čekati na narednu titulu i samim tim šansu sa evropski raj, ali moramo pomenuti i sljedeću 1996.godinu kad je nada bila u KPK. Zvezda je sa ukupnih 6:1 nokautirala Partizan u finalu kupa, i to onu Tumbinu zlatnu generaciju predvođenu Ćirićem, i tako otišla u najpogodnije takmičenje. U avgustu je uz velike napore preskočen Harts iz Škotske, a ulogu lidera već je preuzeo fenomenalni dribler Perica Ognjenović. Potom je u prvom kolu eliminisan Kajzerslautern, čuvenim revanšem na Marakani kad je Stanković dao gol za 1:0 i produžetke a u njima rapsodija 4:0, meč koji je proslavio tada 18-godišnjeg Dejana. Jer bila su tada čak tri Stankovića, ranije pomenuti je Predrag, a u zapećku je bio Jovan, kasnije u Majorki i Atletiku jedno od najboljih lijevih krila Evrope. E, taj Rehagelov Kajzerslautern je te 1996 osvojio njemački kup, ali i ispao iz lige, međutim sa praktično istim igračima je već naredne sezone postao šampion Njemačke i s dvije pobjede srušio moćni Bajern sa trona! Nešto se budilo i osjećalo, pored Perice i Dejana, tu je bio veliki motor Njeguš, pa strijela Živković, ali i majstor doveden iz Vojvodine Pantelić, izuzetni centarfor Jovičić koji je brzo naslijedio Kovačevića, onda Vanić, ali i tehničar Anić kojeg su se morali ubrzo odreći da ne bi upropastio Pericu na splavovima. Ta ekipa bila je u potpunosti nova u odnosu na onu koja je igrala 100.derbi samo godinu ranije, resetovana skroz, ali opet puna klase, a da je samo mogao da se napravi miks između te dvije generacije kakav bi tim nikao.

Dva puta su u ranoj sezoni stigli da igraju kod nas, prvo još 31.jula 1996 na Zlatici protiv Koma u kupu, bilo je 0:4 sa 4 gola Jovičića, igrali su svi, a kako je to bio prvi meč ikada koji sam prenosio sa stadiona pitao sam uživo Džajića i Pižona da li bi mogli da se suprotstave jednoj Barseloni koja je upravo dovela fenomena Ronalda i čuda činila na tržištu. Zamislite to pitanje sada, a tada je odgovor bio da mogu, prošlo je bilo samo 5 godina od Barija, iako je izgledalo da su prošli vjekovi. Drugi dolazak je bio na stadion Pod Goricom 31.avgusta u prvenstvu i 1:3 protiv Budućnosti uz šou Perice i Pantelića,a iste večeri je počela španska liga uz het trik Ronalda na debiju u Ovijedu(2:4). I eto, kao što je bio suđen onaj duel protiv Milana 1988, očito je bio suđen i ovaj sa Barsom te 1996. Drugo kolo, za evro proljeće i čak otvoren put ka raju(Barsa će se na proljeće prošetati do pehara preko Aika,Fiorentine i Pari sen Žermena). Zašto je ova priča toliko bitna? Pa upravo zbog sastava Bobija Robsona, koji ilustruje novi svijet fudbala- Bosmanov zakon je upravo tog ljeta stupio na snagu i Barselona ga je najbolje iskoristila,umjesto tri stranca odjednom si mogao imati 20, a niko nije pokupovao kao oni, čak ni tada premoćni Italijani! Stigao je 20-godišnji Ronaldo, već tada prvi igrač svijeta i imao bum sezonu, nenormalni prodori i golovi, čak 34 u prvenstvu iako je mnoge i propustio, vodio ih do pehara kupa Kralja i kupa kupova. Uz njega još Đovani, pa povratnik Stoičkov, Figo, Luis Enrike, Popesku, Gvardiola, Pici, Blan, Kouto, Nadal, Vitor Baija, Dela Penja, kakva ekipa snova. Na Kamp Nou 3:1 bez Ronalda koji je igrao za Brazil i dao het trik, a onda taj 31.oktobar na Marakani,i možda posljednji put 70 hiljada gledalaca,iako zvanično samo 50. Luda atmosfera, Ronaldo i Đovani u sjenci Perice koji je letio terenom i pravio serpentine, gol Jovičića za ogromnu nadu, dok se još slavilo 1:1 Đovani, ali onda pravi uragan Zvezde ulaskom Pantelića, sijaset šansi, tresla se odbrana Barse, spašavali su više puta sa linije, stativu je pogodio Pantelić, Ronalda je čak zamjenio “Pićići” Pici, pravo čudo spasilo je Robsona već te noći otkaza,a samim tim i njegovog prevodioca mladog Murinja, te noći fasciniranog grotlom Marakane. Ta Barselona je igrala neviđeno progresivan ali i riskantan fudbal, prenosili smo tada svu sezonu, Kapelov Real sa Mijatovićem,Šukerom, Raulom,Sidorfom,Karlosom i Panućijem će joj uzeti titulu nakon maratona, ali upravo od tada Barsa dovodi samo zvijezde i u svaku sezonu ulazi sa mega timom, nikad više nije prestala. A za Zvezdu,imao sam jak utisak te noći na stadionu, bila je posljednja prilika da nekim čudom uhvati voz sa evropskim velikanima, vrati se onamo gdje je bila prije rata, privatizuje se i modernizuje,i iskoristi svoje ogromne resurse i potencijale. Umjesto toga ambis i ogromno nazadovanje. Uostalom, Džajić je stalno pričao kako se decenijama težilo hvatanju evropskog vrha,i tačno kad se to postiglo 1991 došao je taj rat koji je odgovarao političarima nacionalistima koji su bili najveće zlo ovih naših prostora, unazadili sva društva za više decenija, a Zvezda koja se upravo bila pozicionirala u eliti i mogla da dovodi velike asove, bude dio krema jednako kao Milan, Real, Barsa i Mančester, vraćena je na 1946.godinu ako ne i gore(Džajić je pričao o pozicioniranju i potom nazadovanju,ne o političarima,da ne bude zabune). Ali, klasa nije voda,a ove dvije cijele generacije koje su nikle u samo godinu dana bile su još uvijek produkt starog sistema SFRJ, i izuzetno obučene,kad su i one otišle ugasilo se svjetlo.

Stigla je potom ta titula 2000, iskovana na proljeće, prestizanjem Partizana i silaskom Obilića- u julu glatko izbačen Torpedo,i onda plej of sa Dinamom iz Kijeva. Odličnih 0:0 u Kijevu, sve je bilo tu, nisu više imali Ševčenka i Rebrova, a Zvezda jeste nove talente Pjanovića,Drulića, našeg Boškovića, pa vrlo mladog Marjana Markovića, Gvozdenovića.. Gol Boškovića zapalio je Marakanu, nikad bliže raju, ali Kaladze i drugovi su poravnali, i pored silnih napada do kraja 1:1 je njih odvelo. Odmah naredne godine nova šansa, plej of sa Leverkuzenom, Muslin je odlično spremio prvi meč kući, 0:0 ali bolja Zvezda, vrlo slično kao sad sa Salcburgom, mnogo nade u gol u revanšu, ali glatkih 3:0 sa dva gola Nojvila, a sezona će pokazati kakav je taj Leverkuzen. Mogli su da osvoje tripletu, stigli su do svih finala, titulu su izgubili suludo kući kao i dvije godine ranije u Unterhahingu, a u Ligi šampiona prošli dvije grupne faze, čak izbacili Lipijev Juventus 3:1( grupu prošli Leverkuzen i La Korunja,a ispali Juve i Arsenal koji su osvojili titule!), potom izbacili Liverpul u ludom revanšu četvrtfinala 4:3, a onda i veliki Mančester(2:2,1:1),i u finalu nadigrali galaktikose Real Madrida koje je spasio Kasiljas i volej snova Zidana 2:1. Igrali su magični Ze Roberto, Bašturk, Nojvil, Kirsten, Paulo Rink, Lusio, Ramelov, Balak, kakav tim na koji je naišla Zvezda a koliko lakših je bilo. I 2004.godine kad se vodilo 3:1 protiv PSV-a kući mirisalo je dobro, letjeli su Boško Janković, Žigić i novi Pantelić, ali 5:0 čak u revanšu, i jedan mislilo se osrednji PSV koji igra ubitačnu sezonu, stiže do polufinala gdje uz mnogo nesreće ispada od velikog velikog Anćelotijevog Milana(0:2,3:1). Pecanje šampiona nastavljeno je i 2006, kad je u plej ofu došao prvi tim Evrope po rejtingu Milan,ali nakon afere “Kalćopoli” zalutao u plej ofu.

Odlazak Ševčenka, trošenje na Mundijalu i iznenadni prekid odmora nisu ih mogli poremetiti,ekipa koja je igrala kao sat, bio sam na oba stadiona, 1:0 na San Siru i 1:2 na Marakani čak ne odslikavaju superiornost Milana,iako se Zvezda borila žestoko. Inaravno na kraju sezone pehar sa ušima završava u Milanu,opet isti scenario. To je bio znak da se prodaju najbolji, Janković i Žigić, ali te dvije sezone sa Draganom Stojkovićem kao predsjednikom donijele su dvije uzastopne duple krune,i bile su prava reanimacija kluba,prvu titulu osvojio je Zenga. Partizan je tada u seriji pobjeđivan,a nakon nove titule 2007, dovedeni su i brojni stranci baš da bis e konačno ušlo u svijet sa zvjezdicama. Napadač Barkos koji je poslije napravio odličnu karijeru, pa mag Frenklin Salas, Kolimbijac Molina koji je harao u Argentini a potom i u Santosu,sjećate se suptilnog Portugalca koji je i tada imao probleme sa srcem a nedavno umro,slično je bilo sa Ekvadorcem Benitezom, doveden je i naš Igor Burzanović,bilo je tu puno novog kvaliteta. U plej ofu Glazgov Rendžers kojeg je na velike muke stavila Zeta,pogotovo na Ajbroksu. Tamo 1:0 famozni Naćo Novo u 90.minutu, kad je remi bio jasan,a u revanšu promašaji,potom nervoza,ansioznost,i čudo da Darševil nije donio novu pobjedu Škotima. Nestvarno, i taj naizgled skromni Glazgov igra u grupi 0:0 sa Barsom(Ronaldinjo, Mesi, Eto, Anri), seli se u kup UEFA i stiže čak do finala, novi dežavi! Šarena ekipa a zapravo sjajna, u napadu Darševil, Novo, Amerikanac Bizli(koji ga je dao Zvezdi i u dresu PSV-a), pa Kuzan, Hemdani, Tompson,strašni desni bek Haton, Španac Kueljar, pred meč sa Zetom su pojeli Murinjov Čelsi 2:0 u predsezoni. Ipak, dok je Piksi još bio tu, u oktobru umalo pade Bajern na Marakani,od 2:1 do 2:3 u nadoknadi,ali tada on odlazi i kreće mračno doba od punih 6 godina. Novih prilika nije ni bilo, što zbog suspenzije, a Ludogorec prije dvije godine nije ni bio plej of runda.

Nova prilika jeste sada,ovo je skroz nova i pozitivna priča. Već prošla godina je bila revolucionarna, jer proći puna 4 kola kvalifikacija izuzetnom gradacijom igre i rivala, pa još prezimiti u Evropi nakon čak 26 godina,to nije uradio niko. Pala je i dvostruka osveta Kelnu,istorijski bod u Londonu uz prečku sina Duleta Savića,a i u ispadanju od CSKA Zvezda je opet bila na nivou,u oba meča. Kući za nijansu bliža,a u Moskvi dvije nevjerovatne šanse za prolaz u finišu Pešića i Bena, već nije bilo Kange, a povrijeđen i aut Boaći. Sjajna priča,ali ostati bez njih dvojice,pa još i Le Taleka i Donalda,kao i Pešića,izgubiti opet kičmeni stub izgledalo je previše. Međutim,trend je pozitivan,opet je napravljena sjajna hemija,dovedeni dobri igrači,i sad se opet može proći kroz sva 4 kola kvalifikacija ali najjačeg takmičenja,postaviti novi rekordi. Degenek se već uklopio sa Savićem, tu je i Babić da uskoči, Stojković odličan,a ne sumnjam ni u Rodića kojeg kritikuju svi, beton sredina Krstičić-Jovičić uz eventualno Jovančića,i onda taj niz krilnih napadača kao što su Ben, Radonjić, Ebesilio, Kafu, Srnić, a čak ni Stojiljković nije klasična devetka,to je jedino Pavkov,takođe dobar igrač. Šteta što Ebesilio ima problema,odavno ga znam i pravi je igrač, Kafu će značiti mnogo,a Radonjić se preksjutra oprašta i ide u Marselj gdje stiže i Strotman i moguće Ljajić. Šteta što i Srnić nije onaj sjajni iz prošle sezone,ali tih igala na krilima ima opet puno, da je bio samo Boaći ili Pešić Salcburg bi pao u prvom meču. Ovo je dan kad bi mogao da stigne Đovani Sio iz Monpeljea, reprezentativac Obale Slonovače, koji je u Renu i Monpeljeu minule tri godine rešetao, odličan ljevak,opasan glavom,i jedva čeka da pređe na nagovor Le Taleka koji je sada tamo. Za grupnu fazu kojeg god takmičenja to je baš sklopljen tim,a glavni adut svakako trener, Milojević čuda radi, koliko pametnih izbora i poteza.

Zvezda strašno rijetko gubi,otkad je on tu samo od Krasnodara tamo 3:2, od Arsenala kući 0:1, u Kruševcu u 97.minutu 1:0, i posljednji put u Moskvi u februaru 1:0,sve minimalno a posljednji put prije više od pola godine. Tim je nevjerovatno pouzdan, i nedostatak publike je prevaziđen protiv ekipe koja daje golove kao od šale. Bitka i srce viđeno u Trnavi nada je i pred ovaj revanš,takođe i ogromna podrška navijača koji spremaju invaziju,ali trebaće i puno više od toga,ovo je strašan tim. Jeste i Trnava izbacila Legiju,a sada u LE u gostima tukla Olimpiju 0:2 igravši dugo sa igračem manje,rutinski što valorizuje podvig Zvezde,ali ovo je Salcburg i moramo reći nešto više.

Ovaj tim se zvao Austrija Salcburg još prije rata pa sve do 1978.godine kad su se vratili u prvu ligu,dobili novog sponzora i ime Kazino. Pod tim imenom napravili su i bum 1994.godine kada stižu do prve istorijske titule, ruše duopol Rapida i Austrije, ali i nevjerovatno stižu do finala kupa UEFA! U to vrijeme italijanske diktature, uspjeli su izbaciti brojne rivale, nestvarno kako su u decembru preživjeli u Lisabonu kad je Sporting vodio 3:0 i vladao, potom izbacili dva Njemca, u četvrtfinalu Ajntraht, pa u polufinalu hit Karlsrue koji se proslavio sa 7:0 protiv Mijatovićeve Valensije. I njih je uspio stopirati tim Ota Barića,kojeg smo znali u 80-im kao trenera Vinkovačkog pa Zagrebačkog Dinama. U četvrtfinalu je Kaljari eliminisao ništa manje nego branitelja trofeja Juventus i Zlatnu loptu Bađa, ali onda ispao u novom italijanskom derbiju od Intera, koji je opet u četvrtfinalu izbacio u strašnim mečevima Dortmund, 1:3 u Njemčkoj pa srećni poraz 1:2 na San Siru. U finalu 0:1 u Beču, Inter koji se te godine borio za opstanak u Kalću je već slavio,ali u revanšu u Milanu potpuna dominacija Salcburga,bezbroj odbrana Zenge na oproštaju,stativa Markinjosa,i na kraju Jonk za novih 1:0 i puno puno sreće.Mogao je Salcburg do nevjerovatnog pehara tog 11.maja 1994, ispašće ipak godina grada Milana kao nikad. Bio je to sjajan period Salcburga,dakle titule 1994,1995 i 1997,a odmah jeseni 1994 ušli su i u grupu Lige šampiona. Pamti se novi izlet na San Siro, debakl 3:0 od prvaka Evrope Milana, ali i savršena gluma golmana Ota Konrada,režirani pad i boca koju je maser stavio pored stative. Uzalud žalba Berluskonija,službeno 0:3, Milan se seli u Trst,i tek u posljednjem kolu u Beču golom Masara uspio je proći preko Salcburga i potom stići do novog finala, baš u Beču 1995.

Te zlatne godine pod imenom Kazino okončane su baš ljeta 1997 kad je došao novi vlasnik,naišao je slabiji period ali bum se dešava 2005.godine kad klub preuzima čuvena kompanija Red Bul i prebogati Ditrih Matešic. Odmah mijenjaju ime u Red Bul po njegovoj kompaniji koju je osnovao još 1984 sa Tajlanđanima i slavnom energetskom piću, pa i stadion u Red Bul Arena, izbrisao je sa grba 1933 kao godinu osnivanja,a i tri osvojene titule u Austriji,rekavši da je ovo sada novi klub i istorija počinje od njega. UEFA ga je ubrzo upozorila da pravno to ne može biti novi klub,da vrati godinu osnivanja i osvojene titule što je na silu uradio. Za njegovo vrijeme u posljednjih 12 godina Salcburg je čak 9 puta bio šampion,posljednjih pet u nizu,a i ove će se prošetati. Odmah je doveo za trenera Trapatonija 2006,a za pomoćnika njegovog pulena u Interu Mateusa,mnoge igrače,ali navijači su punu godinu ratovali s njim,nisu prihvatali brisanje istorije i na kraju mnogi prestali da navijaju za Red Bul i osnovali novi klub Austrija Salsburg po uzoru na to što je do tada bilo. On je nastavio svojim putem,koliko asova je tu stvoreno,u posljednje vrijeme Sorijano i Sadio Mane,ali Champions je i njima izmicala suludo,i kad je bila tu,2009 i 2011 dva puta od Izraelaca a viđena već,prošle od Rijeke,a kakvo čudo su onda napravili u LE.

Matešic danas ima 74 godine, ima zvanično 21 milijardu dolara i sad 49.najbogatiji čovjek planete,a Ligu šampiona želi žarko,i to je rekao Marku Rozeu,kao ultimatum. On je uzeo 2009.godine i Lajpcig,od amaterskog napravio jak klub,ulagao čak više nego u Salcburg,prebacivao tamo igrače,bio vicešampion Bundes lige 2017, uveo ih u prošlu Champions,ali shvatio da se tamo od Bajerna ne može i vratio se Salcburgu, ulaganja su opet odlična. Inače, isto je radio i u Formuli 1, preuzeo od Forda tim Jaguar 2004.godine i odmah mu dao ime Red Bul izbrisavši prošlost. Prethodno je uzeo Zauber, ali 2001.godine bijesan što su uzeli mladog Rajkonena a ne njegovog pulena Bernoldija(tada vjerenika Jelene Dokić), digao ruke i otišao.Samo što je Rajkonen ubrzo postao svjetska zvijezda,i dan danas traje. S Red Bulom je dotakao nebo u F1, doveo neke inženjere koji su projektovali osvajanje mjeseca,napravio imperiju,i sa Fetelom 4 puta za redom bio prvak svijeta 2010-2013. Uzeo je još jedan tim, od bivšeg Italo-Australijanskog Minardija,uz pomoć prijatelja i zemkjaka Bergera,nekadašnjeg asa, napravio je Toro Roso,što takođe znači “Crveni bik”,na Italijanskom,praktično filijalu Red Bula, sa kojom je i mladi Fetel osvojio prvu pobjedu u Monci 2008. Ekstremni sportovi su njegov raj, koliko Red Bul avionskih trka, pa skokova sa Red Bul platformi od 27 do 50 metara, raznih izazova poput Feliksa Baumgartnera i skoka iz svemira 2012, još jedan njegov Austrijanac. A ima i svoj privatni hangar sa starim avionima,među njima i jedan Daglasov iz 1958.godine koji je pripadao Josipu Brozu Titu!

Ogromni su to kapitali,ali i za njega opet je vrijeme za fudbal. I Salcburg ima opsesiju kao i Zvezda,samo na drugi način,sve je drugačije. I maju stršno uigran tim,jedan koncept koji Roze samo nastavlja, a izdvajaju se golman Cican Stanković,pa štoper Onguene i sjajni bek Lajner,onda dva vezna igrača iz Malija Hajdara i Samaseko, Pongračić, i sjajni Šlager, kao i brojni napadači, Dabur je najbolji,a sreća što je brzi Korejac Hvang bio na Azijskim igrama, tu je Gulbradsen iz Norveške ali rovit, pa Bosanac Smail Prevljak koji je rezerva ali u subotu dva gola za 2:3 u Altahu,a doveli su i Helanda iz Moldea upravo. Jači su nego prošle godine,a tada su izbacili Sosijedad,Dortmund i Lacio,a skoro i Marselj za finale. Lacio ih je dobio 4:2 u rimskom spektaklu,a tamo napadao kao da mu treba,čuda je promašivao Imobile u prvom uz Alberta,a onda ga Imobile i dao u 55.minutu za 0:1, odnosno ukupnih 5:2. Lacio je mislio da je završio posao,ali Salcburg im je dao 4 gola u deset minuta i nestvarno ih izbacio,šok nad šokovima,pažnja na ovu ekipu do kraja. Ne čini ti se da je ništa posebno,a onda odjednom lete,moraju se iskontrolisati do kraja. Imaju i oni svoj sistem i puno brzine,energije,aduta,ali Zvezda tehnički nije gora ništa,i ako zaista od 31 hiljade ljudi na Red Bul Areni bar 10 bude navijalo za Zvezdu ta barijera se konačno može probiti i napraviti najvažnija noć u ovom vijeku. Ovo i jeste najvažnija utakmica još od 1.aprila 1992 u Sofiji protiv Sampdorije,po više osnova,ovo može biti trajna prekretnica u novoj istoriji koja možda ne može biti slavna tipa Bari-Tokio ali može mnogo blistavog i sada nezamislivog da donese. Sa Đovanijem Sijom priča će ići dalje i u slučaju poraza,i u petak postoji Monte Karlo i jedan žrijeb takođe,ali neke etape bi se mogle preskočiti i čudo napraviti ako samo bude 1:1. Stara imperija i slava protiv novog magnata i imperijalizma,zato rekoh da bi Mocart izabrao Zvezdu. Salcburg više i nema svoje ljubičaste dresove,već dresove kompanije. A ova noć jeste raskršće vjekova,sudar prošlosti i sadašnjosti,i to bliski.

]]>
Mon, 27 Aug 2018 17:42:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/212856/n-sofranac-dan-na-raskrscu-vjekova.html
N. Šofranac: Dobrodošli Kalćo i La Liga http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/212017/n-sofranac-dobrodosli-kalco-i-la-liga.html U opštem haosu, teških nesreća i odlaganja, žalbi i presuda, ljetnjih utakmica, prelaznog roka koji broji posljednje sate, dva super atraktivna šampionata čuće početni gong, ovo je taj vikend! ]]>

Nema što da čekamo,idemo odmah da ih najavimo,i to prvo Italiju,zato što odavno nije bila ovoliko u žiži,a i tržište se zatvara danas u 20 sati,dok će u Španiji biti otvoreno još pune dvije sedmice.

Nesreća u Đenovi donijela je odlaganje dvije utakmice,logično Sampdorija-Fiorentina,ali i Milan-Đenova a već je bio rasprodat San Siro za debi Iguaina. Baš je čudna sudbina tog para Milan-Đenova,sjećam se septembra 1991, debitant Kapelo krenuo odlično sezonu,u tom meču bomba Evanija i 1:0 poluvrijeme,a onda (pre)rana jesen i pravi potop, igrano iznova nakon dva mjeseca i bio remi. Onda famozmni 29.januar 1995, ubijen nožem vođa navijača Đenove Vinćenco Spanjolo, kad su čuli na stadionu htjeli su osvetu, meč prekinut u nadrealnoj atmosferi na poluvremenu, odigran suludo samo 15 dana kasnije dok su rane bile svježe, 1:1. Savićević nije bio tragičnog dana u Đenovi jer je bio kažnjen,samo 14 dana nakon pokera u Bariju. Upravo tada Đenova nestaje 12 dugih godina iz serije A, a aprila 2012.godine tačno pred početak duela na San Siru stiže vijest o smrti Morozinija za vrijeme meča Peskara-Livorno,i novo odlaganje. Deset dana kasnije Boateng za 1:0. Evo sada još jednog odlaganja “uklete utakmice” koje se Gatuzu nije nikako svidjelo,a teško je i zamisliti kad će biti nadoknađena,tek Milan će otvoriti sezonu sa dva super derbija,ali o tome kasnije.

Sjutra u 6 popodne Kjevo-Juventus. Na istom stadionu Bentegodi gdje je prije 34 godine debitovao u Kalću Maradona, debitovaće sada Kristijano Ronaldo i mnogi su uvjereni da je u pitanju isti nivo i kosmopolitski značaj. Samo što je Maradona tada imao 23 godine,a on 33. Nije čak ni bio slavan debi za Dijega, vječni neprijatelj Napolija Verona tada je slavila glatko 3:1, zaustavljeni Maradona i njegov zemljak Bertoni, a put do prvog skudeta u istoriji biće dug tri godine za Napolitance i njihovog kralja. A bila je to zapravo najava senzacionalne titule Verone te sezone,baš tog dana ples su započeli Elkjer,Brigel,Galderizi,Fana,Di Đenaro.. Sad nećemo imati najavu plesa Kjeva,naprotiv Juve kreće na 8.titulu za redom koju su im već upisali unaprijed,ali sjutra će svi gledati šta radi Ronaldo,180 zemalja ove Planete.

Prije 21 godinu na debiju jednog drugog Ronalda koji je isto ovako iščekivan bljesnuo je Rekoba sa dba luda gola,ima i sad kandidata za tako nešto. Alegri je ispratio danas Markizija prema Montrealu,zna već bekove koji će početi, Kanselo i Aleks Sandro,i vjerovatno izvodi 4-2-3-1 sa Pjanićem i Emre Džanom(ili Kedirom) u sredini,potom Dibalom,Daglas Kostom i iznenađujuće Bernardeskijem(prije nego Kvadradom),te Ronaldom u samom špicu,dok će Mandžukić početi kao rezerva. Koliko opcija,koliko snage,niko ne krije da je cilj konačno osvajanje evropske krune,i da u Madridu moraju biti na kraju sezone. Kjevo je imao stresno ljeto pod pritiskom Krotonea i rizikom izbacivanja iz lige, teško da u ovom momentu može da im bude nezgodan kao prije 5 godina(0:1 isto na otvaranju,uz zicer Maksi Lopeza).

Za Juve će derbiji doći kasnije,s Napolijem 30.septembra kući, Milanu gostuju početkom novembra,a Inter i Romu dočekuju nestvarno identično kao prošle godine, 9.decembra odnosno pred sam Božić Rimljane,sad već uobičajeno. Alegri je siguran da će mu Ronaldo donijeti mnogo,pregledi koje je radio u Italiji po njemu pokazuju da ima tijelo 20-godišnjaka, eksplozivnost i snagu na vrhuncu,i biće to zanimljiva trka sa vremenom,ubrzo puni 34 godine a tada se polako završava(la) karijera,on je siguran da je kao na početku! Jedan od ciljeva je rekord Iguaina od 36 golova prije tri sezone i odmah će početi da ga juri,da bi preoteo Mesiju Zlatnu kopačku,njihov duel nastavlja se sada na razdaljini,ali svi glavni snovi su u raju Champions,i čeka se žrijeb 30.avgusta. Vratio se i Bonući,nema nijednog alibija da se ne osvoji skudetoZanimljiv je taj odnos Juvea i Napolija. Prošlog ljeta su mnogi čak davali blagu prednost Napoliju,jer to je bila naštelovana mašina,koja nije mijenjala ništa,i nakon 86 bodova iz onog prethodnog prvenstva i 10 uzastopnih pobjeda na kraju,Sari i njegovi momci su bili uvjereni da će popraviti rekord i osvojiti. Popravili jesu,čak 91 bod što je fascinantno,i dobili Juve u Torinu 4 kola prije kraja,mirisali skudeto dok je vodio Inter 28.aprila, ali opet sve to nije bilo dovoljno,neki prosuti bodovi su baš koštali,a mogli su,mogli su,mogli su... E,sad kad se Juve ponovo osilio i pojačao,a Napoli ostao bez kormilara,pa i Žoržinja koji je s njim otišao u Čelsi,a doveo malo malo,sve sa legendarnim Anćelotijem na klupi mnogi ih vide znatno ispod,čak u panici za 4.mjesto! Iako Karleto cijeljo ljeto priča da je ekipa fantastična i da uopšte nije tražio Kavanija,Di Mariju i top igrače,debakli od Liverpula i Volfzburga se nisu svidjeli ni njemu. A odmah ima dva derbija,već sjutra veče pakleno gostovanje Laciju na Olimpiku gdje Napoli godinama hara,pa u drugom kolu dočekuje svog voljenog Gatuza na San Paolu. Za meč sjutra plan Anćelotija je da brani ipak Karnezis,iako je stigao upravo Kolumbijac Ospina, staviće lijevo pojačanje Ruiza(Gulam još ne može),a na sredini Zjelinski,Hamšik i Alan, dok želi da Lansira Milika od starta,sa Kaljehonom i Insinjeom,što znači da sjajni Mertens koji je kasno stigao,kao i odlično pojačanje iz Bolonje Verdi kreću sa klupe. De Laurentis je rekao da treba dati 7-8 kola Anćelotiju da sprovede ideje,da je mogao dovesti baš Simonea Inzagija ili Đampaola iz Samp,ali je shvatio da je Anćeloti motivisan i najveći. Biće baš zanimljivo vidjeti to sjutra, Lacio igra za golove,velika rana od 20.maja još peče,otišao je i Felipe Anderson u Vest Hem,ali senzacionalno ostao do ovih posljednjih sati Milinković Savić, počeće odmah pojačanje Badelj,i generalno to je i dalje vrlo opasna ekipa.Strašan meč za prvi dan. De Laurentis smatra Lacio ipak savladivim, kaže da je Juve donio cijeloj ligi enormnu pažnju,a kod Milana ga najviše plaši Gatuzo,više od igrača koje je doveo.

Da je Lacio ušao u Champions kao što je bilo izvjesno sad bi sve bilo drugačije,napravili bi ekipu kao u zlatnim vremenima. Nemoguće što su prosuli,što oni što VAR koji ih je masakrirao serijski,umjesto da imaju 15-ak bodova više od Intera,po prikazanoj igri,efikasnosti,i pored čak 16 utakmica više od njih na tri fronta,nisu čak iskoristili ni savršen poklon Sasuola i dan kasnije u Krotoneu prokockali meč loptu. Onda kad je ipak rješavao taj famozni posljednji meč,i još se nadovezao slučaj De Fraj, i opet im sve donosio i remi,a oni dva puta vodili,i jasno dominirali,uz stativu Sergeja i niz prilika da uveliko riješe,u finišu i penal od De Fraja i crveni karton,i okrutna sudbina. Nisam siguran kad će Lacio imati ponovo takvu šansu da poleti,jer oni žive od rezultata,ali Interu su dali jedan novi život.

Da su i sedmu godinu za redom propustili Champions nastao bi haos,od Suninga do samog igračkog kadra,a ovako odmah su krenula pojačanja. Stigli su De Fraj,Asamoa,Lautaro,Vrsaljko i prije svih Naingolan,a da se nisu zanosili sa Modrićem lako su mogli i do Vidala,neko reče da je klon Naingolana. Prvi meč za Spaletija je upravo beštija Sasuolo, neće imati još uvijek Naingolana, neće početi ni Perišić jer je kasnio,a zbog povrede Škrinjara vjerovatno odmah igra De Fraj,dok će Asamoa lijevo ali kao krilo,dok iza njega igra Dalber. Tako je jasno da će početi Lautaro Martinez, Argentinac kojeg je poslao pravo iz svog Rasinga Milito, igraće desno kao protiv Atletika nedavno,a Ikardi centarfora. Za Ikardija iz Španije i dalje uporno stižu glasine da će ga Real dovesti posljednjih dana ako ne dovede Levandovskog,ali sad kad je Vanda Nara potpisala godišnji ugovor da bude gost najgledanije emisije “Tiki taka” ponedjeljkom,očito da je Milano sudbina. Ali pažnja na Sasuolo,i u nedjelju i inače. Pazite,otkad su ušli u elitu prije 5 godina odigrali su jasno 10 mečeva sa Interom. Prva tri su izgubili,i to dva puta sa 7:0, jednom i na svom terenu! Od narednih 7 mečeva dobili su čak 6, što je nevjerovatna promjena tendencije,postavši tako najcrnja beštija Intera. Oba puta su ih dobili u sezoni 2015/16, a isto su uradili i posljednje sezone, 1:0 kući,i famoznih 1:2 na San Siru,uz šou Berardija i fenomenalnog Politana koji je tada rešetao stalno,a sad ga upravo uzeo Inter. Taj meč je umalo koštao Inter svega. Sada ih Sasuolo dočekuje sa De Zerbijem na klupi,nakon velikog posla Jakinija,a prethodno naravno Di Franćeska, opet sa poletnom ekipom što su pokazali i petardom u kupu prije pet dana. U napadu je čuveni Kevin Prins Boateng kao lažna devetka,a krila su sjajni Berardi kojeg još lovi Roma i njegov mentor Di Franćesko,kao i upravo sin Di Franćeska(stigao iz Bolonje). A tu je i stabilna sredina,pa Lemos kao lider odbrane,biće odličan meč,trebaće puno trčanja protiv njih.

Roma kreće iz Torino,nezgodno gostovanje Macariju i odmah puno dilema za Di Franćeska. Florenci vjerovatno kao desni bek, na sredini dilema Strotman ili Kristante koji je stigao iz Atalante,dok bi Pastore trebao da igra od starta, a N Zonzi čeka priliku. U napadu Under,Peroti i Džeko,i puno alternativa na čelu sa Šikom,ali jedan opasni Toro koji je blistao u kupu sa Belotijem,Falkeom,Berengerom,a sad doveo i Sorijana i vrlo moguće u zadnji čas Zazu koji je jutros bio na korak od Sampdorije.
Nevjerovatni povratnik Parma dočekuje Udineze,od njih se može svašta očekivati,a ovih dana hiper aktivni,nakon Inglezea i Grasija danas stiže vragolasti Žervinjo iz Kine,dobro je da kreću bez kazne,biće veselo. Pipo Inzagi nakon dvije izuzetne godine u Veneciji sada vodi Bolonju, vrlo je ambiciozan,tip Kontea,odmah mu počinju Palasio i Falćineli,ali Atalanta je pravo čudo ako je ne istroši Evropa. Gasperini je dobio na kraju i Rigonija, oporavio se Iličić,ima sve, vjerovatno protiv Frozinonea počinju Pašalić,Barou i Gomez,a Duvan Zapata na klupi,ali i De Ron,Hateber,Frojler,Manćini,ekipa kao sat,imaće i dva meča s Kopenhagenom u plej ofu,gostuju u drugom kolu Romi između toga,prava napast za sve.

O Milanu je teško sada govoriti,još će se prolungirati premijera,ali iduće subote u Napulju biće upaljena sva svjetla. Koliko emocija, stari klasik juga i sjevera, sudar velikih prijatelja Anćelotija i učenika Gatuza, Iguain koji opet dolazi kao neprijatelj,samo malo manji,i tačno dvije godine od sjajne utakmice na isti dan 2016, Sari savladao Montelu 4:2,ali kakav gol Susa za 2:2, ljetošnje želje Napolija. Milan će nakon toga 2.septembra dočekati Romu pred pauzu,i biće to odmah dva direktna duela za Champions, dok će 31.avgusta saznati rivale u Evropi. Ovo je bilo ludo ljeto,od kraha do pobjede na sudu, Evropa spašena,otišli prevaranti iz Kine, Eliot postavio Skaronija a ovaj legende Lea i Maldinija,uskoro vjerovatno i Kaka, oni su stigli dovesti dosta igrača, došli su Reaina,Strinić,Halilović,Iguain,Kaldara,Bakajoko,Kastiljeho i Laksal, baš puno a Sergej ili Rabio koje jure do kraja su dokaz da se puca baš visoko. Baka je vraćen Viljarealu, Silva dat Sevilji a Kalinić Atletiku,upravo da bi Kutrone u sjenci Iguaina imao dosta prostora na tri fronta. Ali Gatuzo nije htio da pusti Suso,kao ni Bertolaćija,pa čak ni Hose Maurija njegovoj Parmi,jer vjeruje u njega kao zamjenu za Bilju. Ko onda igra između Kesija i Bakajoka u 4-2-3-1? Ideja je da Suso bude lijevo, sjajni Čalhanoglu koji je letio u pobjedi nad Barsom centralno,a na desnoj strani novi fantazista Kastiljeho ili Bonaventura, dok je Iguain naravno nosilac svega,vjeruje se u 30 golova njegovih. Ipak i Laksal je strijela više u ormaru,a Romanjoli,Kaldara,Musakio,Rodrigez i Kalabrija nosioci odbrane,čak i Donaruma ostao uz Reinu. Težak raspored,ali plan Gatuza je da stigne na gradski derbi 21.oktobra uz rame sa Interom,on je i prošle sezone bio treći otkad je preuzeo,odmah iza mašina Juvea i Napolija.

Još nešto zanimljivo je rekao danas De Laurentis kojeg proklinju sopstveni navijači. Kaže da nije slučajno Salah završio jeftino u Liverpulu prošle godine,a sad i Alison za kojeg je on nudio 60 miliona,a inače ga ne bi prodao ni za 100. Time su povećane njegove sumnje da je pravi vlasnik Rome zapravo i vlasnik Liverpula,a kad bi im taj trik otkrili izbacili bi ih zajedno iz Evrope(igrali burna dva meča polufinala u maju 5:2,2:4). To mu je jedna “ptičica” rekla još prije nekoliko godina. Ali čudno je ponašanje Rome, zimus kad su bili u trci za sve raspali su se u januaru, htjeli da prodaju Džeka Čelsiju ali se on nije nagodio,demontirali bi ekipu,a poslije je on dao sve ključne golove i umalo odveo ekipu u Kijev! Sad su prodali i Alisona najboljeg na svijetu,ali i Naingolana koji je žarko želio da ostane,prevažan igrač,i to direktnom rivalu Interu. Doveli su,opet su jaki,ali mogli su biti i mnogo jači, Monći kaže da je to to, Toti vrti glavom. Neke stvari ostaju misterija.

Španija kreće već večeras sa dvije utakmice, Barsa sjutra protiv Alavesa u pohod na čak osmu titulu u ovih 11 godina,i opet je favorit. Po ciframa ubjedljivo najjača liga svijeta, koja se širi fantastično i na azijsko i američko tržište, što je uzbunilo i list Gardijan koji piše da u svakom smislu sada pobjeđuju Premijer ligu, gdje veliki timovi nisu obrnuli ni puno novca ovog ljeta. Ali,šta će biti u Španiji?

Barselona želi novu titulu,a Real je uzdrman mnogim stvarima,tako mnogi tipuju da je pravi rival Barse Atletiko! Barsa će sad izraziti u potpunosti trio Mesi-Kutinjo-Suarez i morao bi biti šou, Kutinjo je tek na kraju sezone najavio punu magiju koja će biti, a gol Dembelea za pehar u Maroku pokazuje kolika je i on nada, kao i Malkom, preotet Romi i doveden iz Bordoa, strijelac protiv Boke na Gamperu. Stigao je i Vidal da očeliči sredinu nakon odlaska “Manćega” Injeste, djeluju baš dobro, mada je sa Seviljom bilo vrlo teško, Andalužani su odmorili u minimalcu 1:0 protiv Žalgirisa a ciljali su upravo Barsu,da bi sinoć u revanšu slavili u Litvaniji čak 0:5, sad će da počiste i Sigmu i vrate se u svoju Ligu Evrope. Od njih je možda čak opasniji gradski rival Betis koji je dobio sve po Engleskoj i Litvaniji,povratnik u Evropu i super ambiciozan ove godine,kao i Valensija,Viljareal,i opet Bilbao koji prodaje drugog golmana Kepu za 80 miliona,ali lansira nove sljedbenike Lezume,jedan tim koji ne umire nikad,sad se još oporavio Muniain,napad je strahovit.

Ipak,vraćamo se velikoj trojci koja se pita o tituli. Atletiko može da uradi velike stvari,a već u ponedjeljak gostuje Champions Valensiji nakon ogromne radosti u Estoniji. Ćolo je zadržao Grizmana koji je već bio nogom ipo u Barsi,tačnije Godin ga je ubjedio,sada pakleni tandem Grizman-Kosta može da bukne ravnopravno,ali tu su sada i Kalinić, potom ljevak Lemar plaćen 75 miliona,rekord kluba,kao i najbrži igrač Evrope Želson Martins doveden iz Sportinga,sa izvanrednim Korejom koji je promjenio meč protiv Reala. Uz Kokea i Saula koji trče kao navijeni(ukupno Atletiko pretrčao čak 10 kilometara više od Reala), imaju sve pozicije poduplane,poput Ernandeza i Filipe Luisa na lijevom beku,sa finalem na njihovom stadionu,ovo je godina za velike stvari. Sva tri super kupa su osvojili uništivši šampione Evrope, Inter 2:0 2010,sa Simaom i Agerom, potom Čelsi 4:1 2012 sa Falkaom, a sad ih je dobro zapamtio i Real, pogotovo Kostu, vrijeme je da se ona tri najveća finala koja su gubili u nadoknadama ili na penale 1974, 2014 i 2016, istorijski naplate,zaslužili su. I bolno ispadanje prošle sezone zbog Karabaga(dva puta nadigrali Romu),oni su pretvorili u trijumf preko LE i super kupa,sada se cilj zna. Samo zato koliko će biti koncentracije za super jaku ligu, fond igrača je tu.

Real je misterija za mnoge,a poraz u srijedu veoma bolan,baš zato što je od Atletika i što su u produžecima nadigrani i nadtrčani. Slučaj Modrić je povećao nervozu, a danas su i tužili Inter UEFA-i, čak je i Tebas, predsjednik saveza,rekao da Inter radi mutno i nelegalno kao PSŽ. Njega nisu smjeli dati,ali ih je i to usporilo,a traume zvane Ronaldo i Zidan još nisu izliječene. Pitanje br1 u Španiji je, što čeka Real sa 300 miliona u džepu,i još 500 od mogućih kredita,zašto ne kupuje?? Prvo objašnjenje je da su tih 300 miliona spremljeni za Neimara,ali sad i on priča da bi ostao još godinu u Parizu,dok im je prije otvoreno namigivao. Real čeka odluku UEFA-e o PSŽ-u koja će biti za 10 dana, vezano za njihove transfere,ugovore,sponzorstva,banke države Katar,sve trostruko van parametara dozvoljenih,vjerujući da će nakon toga morati da im prodaju Neimara. Druga velika opcija jeste Azar, ali da li će ijedan od njih doći? Takođe, Levandovski, pa Ikardi kojeg danas forsira “AS”, pa Rodrigo iz Valensije,i mnogi drugi su i dalje u igri,ali treba krenuti, za sad su doveli samo Kurtou i Odriozolu. Florentino je najavio da se ovog ljeta vraća galaktičkim kupovinama koje je dugo stopirao Zidan, ali evo ode i Zidan,i simbol Ronaldo,a nema još ništa. Pored Ronalda izgubili su i Hamesa,Kovačića,Moratu,sve u 12 mjeseci,ispade Benzema glavna uzdanica,a nedavno otpisani Bejl simbol i nosilac, ne ne,neće to ostati tako. Još dugih 14 dana u Španiji.

Veliki el klasiko je inače 27.oktobra,na vikend promjene sata kao 2013 i 2014, i to u Barseloni,a jedan od velikana će odigrati jedan meč za bodove u Njujorku! Priča se mnogo i o moći Pikea, već drži milijarderske firme, dao gol u super kupu Sevilji,bio tu i protiv Boke,a onda prešao 10000 kilometara i u Orlandu izgurao novi Dejvis kup,ogroman projekat od 3 milijarde, 18 zemalja za pehar na kraju sezone,samo dva dana pred start lige. Povratak i u subotu igra, postao je nešto mnogo više od fudbalera. Ipak traka je zasluženo za Mesija,nakon što su je nosili Pujol,Ćavi i Injesta. Vidjećemo može li ponoviti magičnu prošlu sezonu, najbolji strijelac,asistent i dribler u ligama petice,u svemu najbolji. A kao da se svijet okrenuo naopačke u godinu dana, prošlog avgusta se pričalo o depresivnoj Barsi koja je ostala bez Neimara i ne umije da dovede nikog, i o Realu koji ih je pojeo u super kupu dva puta i koji drži titule,poigrava se. Sad je Barsa povratila titulu,uz to i kup i super kup,diktatura u Španiji,pojačala se, dok je Real ostao bez imperije,izgubio Ronalda i još ne zna da odreaguje. Kako je sve varljivo. Lopta kreće večeras,i kao uvijek ona će sve reći.

]]>
Fri, 17 Aug 2018 17:28:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/212017/n-sofranac-dobrodosli-kalco-i-la-liga.html
N. Šofranac: Francuska slavi, Hrvatska u delirijumu http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/209264/n-sofranac-francuska-slavi-hrvatska-u-delirijumu.html Uvijek su čudni prvi dani nakon Svjetskog prvenstva, praznina i besmisao svega što dolazi, beskrajna daljina narednog ovakvog događaja i nostalgija za onim koji prođe. Probajmo objasniti kako je Francuska stigla na tron sa kojeg će se šepuriti četiri godine i kako je Hrvatska doživjela jučerašnji dan koji je teško opisiv i neviđen na evropskim prostorima, pretvorivši Zagreb u balkanski Buenos Aires. ]]>

Da, jer ovo mora biti prije svega priča o Francuskoj i Hrvatskoj, a samim tim je neizbježna kopča sa Mundijalom 1998. I to je bilo prvenstvo Francuske i Hrvatske, završilo je takođe njihovim feštama bez granica, tada istina prva i treća ekipa na kraju, ali svakako nije slavio Brazil koji je bio drugi, ostale su samo blijede slike s aerodroma u Riju gdje pridržavaju fenomena Ronalda da siđe s aviona nakon misteriozne bolesti i fijaska. U Francuskoj je tada nastalo jedno slavlje za njih bez presedana, nakon što ni tokom prvenstva podrška u Sen Deniju nije bila toliko strastvena, šou protiv Brazilaca na kraju izveo je na Jelisejska polja milione ljudi, sve je trajalo danima jer je došao i njihov veliki praznik 14.jul, ljudi su se bacali od sreće u Senu.

Zanimljivo, samo dva dana uoči starta ovog Mundijala u Parizu je odigran meč koji je evocirao 20 godina te njihove prve titule. Za Francusku je igrao kompletan tim iz 1998, izuzev kapitena Dešama, koji je bio jasno već u Rusiji, a za tim svijeta mnogi veliki asovi tog događaja, uključujući i našeg Nišu Saveljića koji je reprezentovao tadašnju Jugoslaviju, ali i nekoliko Hrvata poput Šimića, Stanića, Bobana. Hrvatska je tada zaista bila hit, igrala je s puno kvaliteta i dinamike, klasa Čileanaca Bobana, Šukera, Prosinečkog, Jarnija, sa pridodatim znanjem Stanića i Asanovića, da je tu bio i Bokšić koji je harao u Laciju bili bi ekipa za titulu po svemu. Ali i to treće mjesto slavili su kao titulu, bila je to nestvarna reklama za tada mladu zemlju, tek je počelo doba interneta, bili smo na pragu novog milenijuma, ali bajka o maloj zemlji sa Mediterana obišla je svijet. Koliko je to zaista bilo dalekosežno uvjerio sam se prije dvije godine u Riju, kada su mi Brazilke na čuvenoj plaži Kopakabani rekle da nakon igara idu upravo u Hrvatsku na ljetovanje i da je to trend njihovog društva još od 1998, a do tada nijesu ni čuli za tu zemlju ni znali gdje se uopšte nalazi. Slušaš to na najčuvenijoj plaži planete, gledaš u beskrajni okean koji nas zapljuskuje i shvataš vječnost trenutka i beznačaj prostora. Ti ljudi bi napustili taj njihov raj i došli maltene na našu obalu, na drugi kraj svijeta, jer su im majstorije Bobana i drugova kao djeci ostale urezani u sjećanja. A šta tek nakon ovog sada, ovo je još veće.

Eto, 20 godina kasnije Francuska i Hrvatska su podijelile, ne polufinalni, nego baš taj posljednji megdan za fudbalski nezaborav, oživjevši obostrano 1998. godinu. Danas, kad su mreže razvijene do maksimuma i svijet globalizovan, znali smo sve, pa i to da je planeta navijački obojena hrvatskim bojama od Australije do Amerike sjeverne i južne, jedna neviđena masa zemalja. Za Francusku su osim njihove domovine navijale samo još Francuska Gvajana, Antili i Srbija, što bilo više ili manje precizno pokazuje efekat ovog pohoda Hrvata, i ono što oni kažu da će se na njihovu privredu i turizam odraziti tek u narednih pet godina. Dosta govori i podatak da je juče popodne 4 puta više ljudi širom svijeta istraživalo uživo dokle je stigao avion sa hrvatskim igračima nego onaj sa Francuzima, iako su u Parizu dočekivali šampione, a čak 20% komentara bilo je vezano za nekonvencionalno ponašanje predsjednice Hrvatske, koja je na ceremoniji ljubila sve svoje igrače emotivno, i mladog Mbapea što je bilo simpatično, ali potom i sve ostale Francuze, pa onda i Nestora Pitanu i njegove pomoćnike, čak i dio osoblja, malo previše, ali vrlo spontano. Ako Kristina prije 4 godine nije ni došla u Rio, a toliko voli Mesija, onda je Kolinda bila hit. Ali, sada o samoj igri.

Nije baš bilo posve očekivano da Francuzi pokore svijet. Nakon nepreboljenog poraza kod kuće u finalu sa Portugalom gdje su bili mnogo bolji, svi su vidjeli više neke druge ekipe na svjetskom nivou. U kvalifikacijama nisu imali puno problema osim bizarnog poraza u Švedskoj, ali nisu ni plijenili. Tokom tog perioda Španija ih je savladala u Parizu 2:0, bila dominantna i neporažena, i svakako veći kandidat u očima svih, pogotovo nakon 6:1 protiv Argentine. U međuvremenu je nesrazmjerno rastao Brazil, znao samo za ubjedljive trijumfe dvije pune godine, nakon prvog Olimpijskog zlata, a kako su rutinski dobili Njemačku u Berlinu, isprašili domaću Rusiju 3:0 u Moskvi, Hrvatsku 2:0 u Liverpulu, ekipe koje će daleko stići na Mundijalu. Potom Njemačka koju su svi vidjeli veoma daleko, i ta Belgija prepuna klase, kao i vječna Argentina, svi su stavljani ispred Francuske. Možda i zato što se konačni spisak Dešama nije dopao nikom, pogotovo nepozivanje Benzeme, Lakazeta i junaka sa EURA Pajea, realno gledajući mogli su da donesu mnogo spektakla ovoj ekipi. Ali Dešam je očito znao od početka dobro šta želi, u glavi je imao drukčiji koncept nego prije dvije godine, samo što je prvobitno želio da koristi Dembelea iz Barse na krilu, u klasičnom sistemu 4/3/3 sa zvijezdama Grizmanom i Mbapeom, a nakon pobjede 3:1 nad Italijom bio je uvjeren da je to to. Ipak, već blijedi prvi meč sa Australijom ga je ubijedio u suprotno, pa je Dembele postao rezerva i to sa manjim značajem od Fekira, a ubačen je Žiru u napad, sa maskiranim 4/2/3/1, gdje je Matuidi protiv njegove volje gurnut na lijevu stranu. Tako je rođena jedna ekipa koja isprva nije blistala, čak ni protiv slabijih, ali protiv Perua je viđena upravo ekipa koja će ići do kraja, dovoljno angažovana da postigne i vrlo tvrda u čuvanju rezultata, protiv razigrane i simpatične ekipe Gareke koja je skroz nezasluženo izgubila od Danske, a uprkos velikom srcu i trudu Francuzima ga nisu mogli dati. Protiv Danaca su odigrali jedini meč bez golova na cijelom prvenstvu, skoro prećutni dogovor, iako su ulaskom Fekira i Mbapea dobili jednu inerciju koja im je umalo donijela neželjenu pobjedu. A onda je sve postalo jasno protiv Argentine, svi igrači iza lopte, pa na letećeg Mbapea i Grizmana, cilj Francuske je svjetska titula. U meču karijere mladog fenomena pravili su požare u šesnaestercu Argentine, a onda se tako masovno povukli da su primili čudesni gol El Fidea Di Marije i nakon gola Merkada bili na ivici ponora. To je jedan od dva momenta kada je Francuska mogla da sleti sa puta, morali su sve promjeniti u koncepciji i nije išlo, ali prva dobra ideja Matuidija, centaršut iz trka Ernandeza i nestvarni biser gol Pavara promjenili su sve. Nije bilo naivno, jer Argentina je rasla kao i prije 4 godine, preživjela je Nigeriju i znanjem i srcem, i nakon tog preokreta bila je opasna prepona, konačno se počeo otvarati i prostor za Mesija, a Maskerano je sve kidao ogromnim srcem. Taj meč je imao mnogo veću težinu nego što se tada mislilo. Urugvaj je pao lakše, iako je to ekipa koja čvrstinom parira Francuzima i svakako ne pravi grešku ostalih, da uzme loptu i igra, a Francuzima ostavlja prostor. Mogli su im biti vrlo teški, ali ostali su bez Kavanija,i premalo su imali da zaprijete. Držali su se dobro 40 minuta, ali nakon gola iz prekida game over. Tri Južnoamerikanca poslata kući, a onda je došla ta komšijska Belgija koja je ulivala strah, i koja im je sklonila sa puta opasni, najopasniji Brazil. Po očekivanju, Dešam je i njima prepustio sredinu i posjed, ali komplikovan je bio meč, dvije silne ekipe, žestoki dueli, ali Belgija jasno opasnija i bliža vođstvu. Isčupao ih je Ljoris, a onda je Umtiti dao gol svog života, uprkos roditeljima koji su ga gurali u Kamerun, a nakon toga ni svi dijamanti s terena i klupe Belgije nisu mogli probiti zid. I najefikasnija ekipa Mundijala, koja je u kontinuitetu igrala najbolje, poslata kuci, a ostala je samo ta Hrvatska koja je imala srce, energiju i kvalitet da zastraši svakoga.

Nije dugačka istorija francusko hrvatskih duela, ali je jasna i jednosmjerna. Sve je počelo tog 8.juna 1998, na Stad de Fransu, kad je Šuker doveo Hrvate u sasvim zasluženo vođstvo. Ipak, u nekoliko minuta Francuska je volšebno preokrenula, a da nije prikazala neku posebnu igru ni nadljudske napore, Tiram je dao dva jedina gola ikada, a pamti se greška iscrpljenog i povrijeđenog Bobana kojeg je Ćiro toliko obožavao da nije uspio na vrijeme ga zamjeniti. Moglo se tada sve otvoriti Hrvatima, jer Brazil je bio već pečen. Nakon toga se pamti meč iz 13.novembra 1999, štaviše prenosio sam ga, prijateljska utakmica opet u Parizu, kada su Francuzi dominirali 3:0, a Bobanu je to bio posljednji meč za državni tim. Hrvati se, nakon drame sa Jugoslavijom, nisu plasirali na EURO i sve je bilo splasnulo, odlazak Bobana i takođe Tuđman koji je umro mjesec dana kasnije, a kažu čak da je već tada bio mrtav, nego se odlagala objava. Nakon te sumorne utakmice, Hrvati su testirali Francuze i neposredno pred EURO 2000, i izgubili opet 0:2, osjećalo se da će Zidan i drugovi osvojiti i Evropu, njihovo vrijeme. Nakon toga i dva remija, pamti se 2:2 sa EURA 2004, kad je Hrvatska u nastavku preokrenula, a nevjerovatan promašaj Ivice Mornara u nadoknadi spasio Francuze poraza. Ali, tradicija je nastavljena i u ovom najvažnijem meču prekjuče.

Igrali su Hrvati opet veoma dobro,oni smatraju cak i najbolje na prvenstvu uz drugo poluvrijeme sa Argentinom,izasli su puni adrenalina i preuzeli igru,ali vidjeli smo vec taj film,protiv Francuza slicno kao i protiv Zidanovog Reala nije poenta uzeti igru nego im dati prvi gol,nauditi im. Nije se ponovo osjecao taj famozni umor kod Hrvata,napadali su,ali primili su dva gola u prvom poluvremenu da ni Francuzi ne znaju kako su ih dali. Nije bio faul kod prvog (auto)gola, a penal je bio iako ga Pitana nikad bez VARa ne bi sudio. Murinjo i mnogi bivsi asovi su komentarisali da VAR treba da ispravlja sudijske greske koje idu protiv duha utakmice,a da to ovdje nije bio slucaj i da je bolja ekipa gubila na poluvremenu,sto je tacno,ali borili smo se za tehnologiju a ona je nemilosrdno pravedna i tacka. Bolje je Hrvatska usla i u nastavak,ali vec smo naucili Francusku,kad joj poklonis toliko budi spreman i na 10 minuta koje ce oni odigrati zaista dobro,preko zvijeri Mbapea koji raznosi sve. 4 1 i laku noc,poslije je za sve bilo kasno. Svaki mec su uveli u vode koje su oni zeljeli,pa i ovaj,ekipa koja brutalno koristi svoje sanse,iako zaista nisu plesali,daleko od toga. Desam je uzeo mnogo od svog druga Zidana, igrali su ono sto se danas zove reaktivni fudbal,povlacenje svih 11 ljudi sto se nekad smatralo skoro pa sramotnim,pa onda ubitacni ofanzivni talasi,sa zidom Pogba Kante na sredini,i onim Varan Umtiti u odbrani,ogromnim atletizmom i cinizmom. To je u najkracem novi svjetski prvak,pa iako se nekom to cinilo malo. Bila su ta dva momenta,kad su gubili od Argentine i kad ih je pritisla Belgija,momenti straha da nece uspjeti.Moze biti da bi Brazil bio taj koji bi im stao na kraj,ali Azar,Mazic i Orsato su ih zaustavili. Tek,ova Francuska osim sto nije bila toliko spektakularna nije bila ni jaka kao 1998, tada su plesali majstori Zidan i Djorkaef,sa Vjejrom,Petijem i Desaijem na sredini,Blanom i Tiramom nazad,i u spicu prevalentno Givarsom,tadasnjim iznenadjenjem, Prije svega jer su na Euru igrali Loko i Dugari,a onda i zato jer su izbijali mladici Anri i Trezege koji ce se proslaviti. Jasna su poredjenja sa Ziruom sada,to su takozvani centarfori martinele,koji sluze kao sponde za majstore iza njih,ali ne daju nikad golove. Ziru cak nije ni sutnuo nijednu u okvir gola,iako je imao 14 pokusaja,sjetite se pete Mbapea protiv Belgije kad ga je spojio sa golom. Ipak za Desamovu igru je bio nezamjenjiv. Givars je bio izgubio mjesto u osmini protiv teskog Paragvaja,probio se Anri,pogodio stativu,blistao,ali se i povrijedio,pa se sve vratilo na staro do kraja.


Ipak,iako ce Francuska biti vladar 4 godine,i docekani su paradom na Jelizejskim poljima juce,dva dana nakon proslave Burzoaske revolucije 1789.godine koja je promjenila svijet i okoncala srednji vijek,planeta se zapravo najezila od proslave u Zagrebu.Vec oko podne bio je krcat Trg Bana Jelacica,jer najavljen je dolazak u 14 casova,ali avion je sletio tek u 15.30,a onda je i tamo na aerodromu bio sjajan docek,pa ludnica ulicama Zagreba i probijanje kroz 300 hiljada ljudi,da bi tek u vecernjim satima stigli na trg gdje su se jos popodne ljudi onesvjescivali od vrucine i guzve,penjali visoko na stubove,histerija koja se na ovim prostorima ne pamti. Vatromet i festa koji su nastali izlaskom na binu ucinili su ovaj 16.jul jednako velikim i istorijskim kao samo svjetsko prvenstvo,Hrvatska najsiromasnija zemlja Evropske unije,fudbalska i sportska velesila/fenomen,13.zemlja u istoriji koja je usla u finale ikada. Sinoc su uzivo na HRTu imali priliku da utiske iznesu i junaci prethodnih uspjeha,Ivanisevic,Kostelic,Simenc,Tucak,Vlasic,Metlicic,Stanic,sve osvajaci velikih medalja,tvorci istorije,ali po svemu se vidjelo da je ovo najveci uspjeh u istoriji,i da moze probuditi cijelu zemlju. Sad se svi nadaju da Plenkovic moze biti stvaralac kao Dalic,taj skromni selektor koji je u Kijevu trgnuo na struju jednu ucmalu ekipu i skoro cudesno je odveo u baraz,jer remijem ni tamo ne bi bili,cak ni u barazu! Slicno je bilo i famozne 1998,kad su ih odbrane Smajhela seniora u Atini odvele u baraz,a u njemu bas preko Kijeva stigli do Francuske i prve istorije. Dalic je dobio odmah povjerenje igraca,a potom uradio mnogo na psiho i fizickoj pripremi,zavrsio je kinezioloski fakultet kao i Ladic na Zagrebackom sveucilistu i sa timom eksperata znali su regenerisati i motivisati ekipu nakon svih silnih produzetaka i penala,da nakon 16 pretrcanih kilometara izlaze jos jaci,budu od svega jaci,a umjesto silnih treninga pustao im je slike festi u domovini i podizao moral i hormon srece i zadovoljstva,seratonin. Uostalom,uoci finala je rekao/ bice svi zdravi,mi vise uopste i nemamo sta trenirati. Juce je sve prepustio igracima,ali mnogo vazna licnost u ovoj bajci.

Modric je dobio Zlatnu loptu sampionata,nakon maestralnih partija u grupi,pogotovo protiv Argentine,kasnije je bio uz Rakitica lider iz pozadine,identicno kao u Realu,pogotovo vazan uz Kovacica protiv Rusije kad je ekipa popustila u drugom produzetku,manje briljantan od Perisica u posljednjim mecevima,ali ozbiljan kandidat za konacnu Zlatnu loptu nakon 10 godina duopola Mesi Ronaldo. Sad ima velike sanse,s Realom moze da osvoji jos dva trofeja koja Ronaldo vise ne moze,a sad ce biti i pik Florentina Pereza sa Kristijanom daleko od Bernabeua,i ispracenog ne bas uz pocasti i plotune. Modriceva porodicna prica,prica izbjeglice,to je slika zemlje koju smo voljeli i koja se onako srusila,on je ta zla osjetio,dok mnogi njegovi drugovi nisu bili ni rodjeni kad je rat sijevao. Hrvatska je u Jugoslaviji bila veoma vazna karika,dala je izuzetne asove,dva super centra poput Zagreba i Splita,cesto su se osjecali zakinutim sto ne igraju neki njihovi majstori,poput slucaja Dzajic/Surjak na lijevom krilu,naravno kasnije kad je Dzaja bio vec stariji,pa Jrkovic/Acimovic kao lijeva polutka,ili Suker/Pancev pred sam raspad. Dali su njihovi Skoblar i stariji Jerkovic (Drazen) ogroman doprinos uz Sekularca i Galica onom 4.mjestu iz Cilea 1962, ali osjecalo se da zele nesto svoje,osjecalo od branjenog prijateljskom meca sa Amerikancima 17.oktobra 1990,u Maksimiru,kad je kapiten bio veteran Kranjcar. Osjetio sam to i 9.juna 1991,kad sam isao u Split da posljednji put vidim Hajduk uzivo,u mecu sa Radom(4 2),znajuci da ce Hrvatska otici,iako su politicara sa ove strane tada drugacije uvjeravali. Od Dubrovnika preko Makarske i cijele Dalmacije se osjecala neka vrsta euforije,tako slicna ovoj danasnjoj,iako se tada nije mogla zamisljati titula prvaka svijeta a ni finale,kad velika zajednicka zemlja nikad nije mogla uspjeti. Oni su tada bili sigurni da odlaze i da je to jedini put,a da upravo fudbal moze biti taj poligon ponosa na kojem ce savladjivati Italiju,Njemacku,Holandiju,Argentinu,i ostale velesile. Poligon nacionalnih snova,onih najsladjih. Proslo je vrijeme interesnih sprega,igranja preko menadzera,razjedinjenih navijaca,incidenata i kukastih krstova,ponovo su svi ujedinjeni i na vratima raja.

Recimo na kraju da je bilo bas zabavno i emotivno,vidjeli smo da Mundijal bez Italije i Holandije moze biti veliki,i s Njemackom odmah vani,i sa zvijezdama koje ne sijaju,sa pravcima igre koji se mijenjaju,manje tendencije da se napada,plese i igra uvijek za gol, sada mnogo taktike i cekanja momenta,sa fanaticnim pokrivanjem prostora i manijackim fokusom na prekide. Zbog toga cu reci, moze se igrati jos puno bolje i spektakularnije,doci ce brzo to vrijeme! Iduci Mundijal za 4 ipo godine bice prvi ikada zimski,ali na 30 stepeni u futuristickom Kataru, jer ljeti je tamo preko 50 stepeni,nemoguce. Bice to tako neobicno,a tek onda 2026, sa 48 zemalja, 16 grupa po tri ekipe, brza grupna faza ali onda beskrajna sesnaestina finala, ukupno cak 80 utakmica i to bez paralelnih termina,sve u 80 termina,i jos puno vise drame,na ogromnim Sjevernoamerickim stadionima. Potom ide Mundijal stogodisnjice mozda bas s finalem u Montevideu, kandidati su zajedno Argentina,Paragvaj i Urugvaj,uglavnom bice zabavno jer Mundijali su prica o nasim zivotima. A u zivotima mnogih VAR bi mogao da odigra odlucujucu ulogu,transparentna revizija i ispravka greske,bas kao sto je sjajno funkcionisalo u Rusiji.To smo uostalom davno najavili,a moderna su vremena,aktivirajte VAR u svemu.

]]>
Tue, 17 Jul 2018 16:29:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/209264/n-sofranac-francuska-slavi-hrvatska-u-delirijumu.html
Mesi tužni bez nigdje nikoga http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/207024/mesi-tuzni-bez-nigdje-nikoga.html Neuspjeh je ključ svakog uspjeha. ]]>  

Tako je govorio legendarni Majkl Džordan. Čovjek koji je mnogo puta okusio poraz na putu ka vrhu. Onda je tri puta zaredom osvojio titulu, pa odmorio. Vratio se i ponovo tri puta bio dosegao tron.

Toliko puta je gubio da mu je dosadilo. I odlučio je da promijeni mnogo stvari, prije svega nakon što su ga počistili Detroit Pistonsi i njihova „prljava“ muška igra. Vratio se jači nego ikad i postigao za mnoge i danas nedostižni cilj. Nikada nije gubio finala. U svakom od njih je bio najkorisniji igrač.

Ne, ovo nije priča o najboljem svih vremena, već o čovjeku koji je sa klubom osvojio sve, a sa nacionalnom selekcijom skoro ništa. Osim olimpijskog zlata, koje u fudbalu, nažalost, nema težinu kao u ostalim sportovima.

Da li samo zbog toga možemo reći da Mesi nije najbolji fudbaler svih vremena? Napraviću osnovnu novinarsku grešku. Neću dati jasan odgovor na to pitanje. Razlog je jednostavan. Ni Džordan nije mogao da osvoji sve titule sam, ali je svojim prisustvom od prosječnih igrača pravio bolje. I imao je uvijek pomoć saigrača, koji su sve podređivali zbog tima i najboljeg među njima.

To je glavni razlog zbog kojeg i na ovom Svjetskom prvenstvu, Argentina djeluje pogubljeno. Kao da im je Mesijevo prisustvo opterećenje, a ne inspiracija. Tim bez ideje. Bez dovoljno kvaliteta u ključnoj liniji za Mesija – veznom redu. To se vidjelo u oba meča. I protiv Islanda kada je Mesi igrao iza špica i sinoć protiv Hrvatske, kada je bio na svojoj osnovnoj poziciji – krilnog napadača.

I prije prvenstva je bilo jasno da Hrvati imaju jači tim. Barem za one koje razumiju igru. Kada se uporede pozicije, jasno da su Hrvati bolji jedan na jedan na skoro svakoj poziciji od golmana, preko bekova, osim napada. Ali, šta će vam Mesi, Aguero, Iguain, Dibala, pa čak i Pavon, ako nema ko da im doda ključan pas.

Vukao je Mesi mnogo puta sam selekciju. Pa i ovoga puta bio je ključan što su uopšte nakon mučnih kvalifikacija na Svjetskom prvenstvu. Rusija je otkrila sve mane Argentinaca, koje pogubljeni Sampaoli nije uspio da sakrije. Od čovjeka koji je sa Čileom pravio čuda, došao je do toga da ga taktički „progutaju“ treneri sa mnogo manje iskustva.

Argentince je uhvatila panika već nakon prvog meča, iako im je sinoć igrao i iks. Promjena formacije, mnogo novih igrača. Od starta se vidjelo da ne štima u svim linijama. Pa čak i kada su imali rijetku priliku da pogode zicer, to je kao nekom „Božjom rukom“ odlazilo pored gola. I onda po pravilu stiže kazna.

Od kompaktne Hrvatske, koja na sredini ima dva plejmejkera kao niko na prvenstvu. A na klupi mađioničara Kovačića. Šta bi Mesi dao da u timu ima i slabiju Modrićevu nogu? Svakako i u njoj ima više klase i fudbalskog znanja od Mese, Akunje, Pereza, Banjege i ostalih u veznom redu "Gaučosa" zajedno.

"Naravno da očekujemo više od njega, ali on nije Maradona, ne može sam osvojiti titulu. To moramo shvatiti mi Argentinci, ali i njegovi saigrači. On je fenomen ako mu se osiguraju odgovarajući uslovi kao što je to u Barseloni. U suprotnom se muči i to nije to. Ko mu je pomogao protiv Islanda? Pa Di Marija nijednom nije prošao protivnika, a podrška iz veznog reda nije stizala", tako je govorio veliki napadač Ernan Krespo o Mesiju nakon Islanda.

Dijagnoza bez terapije. Nemoguće je promijeniti igrače i stil za tako kratko vrijeme. Argentinci su morali o tome da misle mnogo prije Rusije. Već poslije izgubljenog prošlog finala u Brazilu. Vjerovatno i jedinog u Mesijevoj karijeri.

Bez kreacije u veznom redu Mesi može bljesnuti samo povremeno. Poželjno je da imaš igrača poput Gatuza uvijek na terenu. Ali ako imaš takvu dvojicu, kao protiv Islanda, ili četvoricu kao sinoć, pa ni Džordan nije mogao sam!

Znam da mnogi već poslije nekoliko početnih rečenica ovog teksta pitaju – pa kako može Ronaldo sam? Odgovor – nije sam. Ima kreaciju iza sebe – ostarjelog Mutinja, Bernanda Silvu, i mnogo potentnije spoljne bekove od Mesija. A do jedine titule s reprezentacijom stigao je, realno dosta srećno. Treći u grupi na Euru do prošlog prvenstva je ispadao. A jedini meč u eliminaciji , prije finala, težak za Portugal, bio je upravo protiv Hrvatske. To je druga priča, koju nema potrebe duljiti.

Činjenica je da je veliki šampion. Isto tako, činjenica je da svi Portugalci igraju za njega, i on za njih. Ne smeta mu ni da igra odbranu protiv Maroka. Jedan za sve, i svi za Ronalda. To je ono što Mesi nikada nije imao u nacionalnom timu.

I Argentinci uporno nijesu učili lekciju s početka priče. Iako i dalje imaju šansu da prođu grupu, teško da će napraviti išta značajnije, a kamoli stići do finala i titule.

Da li to znači da je Mesi najbolji fudbaler svih vremena? Ne znam. Ali, znam da je i ovoga puta, kao i u prošlosti, bio „Sirak tužni bez nigdje nikoga...“.

]]>
Fri, 22 Jun 2018 00:30:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/207024/mesi-tuzni-bez-nigdje-nikoga.html
N. Šofranac: Predodređen http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/206064/n-sofranac-predodredjen.html Nemoguće je osvojiti 11 puta Rolan Garos. A ipak se desilo. I bili smo svjedoci neponovljivog, godinu po godinu. Po mnogima najveći podvig u svijetu sporta ikada, a na ovoj drevnoj šljaci mnogi šampioni su kovali slavu i pisali istoriju. ]]>

Magija crvene zemlje, magija Pariza. Prije nego se pojavio Španac koji će pomjeriti sve granice vidjeli smo slavne mečeve koji su napravili mit ovog turnira i koje sada valja smjestiti u novoispisanoj istoriji. Brojke Nadala su sa druge planete, čista mitologija, 11 osvajanja iz 13 pokušaja, tri puta bez izgubljenog seta, sa još 11 titula u Monte Karlu i 11 u Barseloni,kao i 8 u Rimu, i nevjerovatnih 111 pobjeda u 113 mečeva na šljaci u tri dobijena seta,u zlatnoj eri teniskih šampiona-za urlike. Ali, probajmo samo da se vratimo u vrijeme prije nego se on pojavio.

Razmišljanja su tada bila drugačija. Pojam šampiona bio je Bjorn Borg i sve se mjerilo po njemu. Ledeni Šveđanin se na turu pojavio 1973.godine kao 17-godišnjak i izazvao histeriju tinejdžerki oko sebi,novu Bitlsmaniju,fascinirajući dugom kosom i trakom,preteča ABBA stila. Šveđani do tada nisu bili istaknuti ni u tenisu ni u muzici,ali sve se preko noći promjenilo,zauvijek. Talenat Borga bio je enorman, a svi puno bolje znaju njegovu vezu sa Vimbldonom koji je puta uzastopno osvojio protiv svih rezona i tradicije igre na travi(1976-1980), iako je još puno moćniji bio u Parizu. Te 1973 finale je bilo Nastase-Pilić,ali već 1974.godine kad je tek trebao da napuni 18, stiže do prve titule i to serijom velikih preokreta,za to doba unikatnih. I u finalu je nadoknadio 0:2 u setovima protiv španskog specijaliste za šljaku Orantesa koji nije mogao da vjeruje da taj dječak u petom setu pojačava tempo kao da se tek zagrijao. Bio je to prvi veliki preokret u finalima Pariza, a juče kad je Nadal poveo 2:0 protiv Tima izašla je grafika koja je istakla da se samo 4 puta desilo u istoriji(osim Borga 1974, to su uradili još Lendl u epskom finalu protiv Mekinroa 1984,na vrhuncu njihovog rivalstva,zatim Agasi 1999 protiv Medvedeva kad se digao iz pepela i konačno osvojio životni slem,i argentinski meteor Gaudio koji je 2004.godine izvadio prežaljeni meč protiv zemljaka Korije koji je bio bolji ali dehidrirao i pao 8:6 u petom). Ali, davno je bila 1974. Borg je rođen juna 1956, isto kao i Nadal(jun 1986) slavio je rođendan negdje oko finala Rolan Garosa, a osvojio ga je eto i godinu mlađi jer Rafa 2004.godine nije mogao da debituje zbog povrede,a već je bio opasan. Sličan im je bio put,kao i stil igre, i kasnija adaptacija i pohod na travu. Naredne 1975.godine Borg je opet osvojio pobjedivši još jednog kultnog igrača šljake Giljerma Viljasa u prekrasnom meču,već tada dvije titule,ali ga 1976 smjenjuje dugokosi Italijan Panata koji ga je skinuo sa trona i u Dejvis kup finalu Italija-Švedska. Borg je tada počeo dominaciju na Vimbldonu i smijenio Konorsa na vrhu ATP liste,ali ni 1977.godine nije osvojio Pariz, učinio je to Viljas u slavu Argentine. Ipak, od 1978.godine puna dominacija Borga koji upravo ruši Viljasa u finalu,lagano i 1979, pa onda i 1980 protiv svoje vječne žrtve Gerulaitisa,a onda je 1981 imao pakleno finale, novi teniski astro Ivan Lendl natjerao ga je na pet setova,ali poklekao 6:1 u petom jer je igrao maraton i u polufinalu protiv drugog Argentinca Klerka. Na kraju Lendl je udarao u zid, Borg je bio neprobojan, ali tog ljeta će ga Mekinro svrgnuti na Vimbldonu nakon pet osvajanja,i uz veliko upozorenje Lendla,a pod pritiskom slatkog života i diskoteka koje su tada zavladale Borg ostavlja sve sa samo 25 godina,i počinje plej-boj eru. Nikad nećemo saznati koliko bi zaista osvojio,ali ako je sa 25 godina imao 6 Rolan Garosa i 5 Vimbldona,u Australiju nije ni išao,a US open mu je izmicao,ali opet 11 gren slem titula,lako je vjerovati da bi sad bio čak ispred Federera i Nadala. Mogao je da igra komotno do ranih 90-ih,a tako je rano nestao. Za 25.rođendan proslavio je šesti Rolan Garos,isto kao i Nadal 2011, ali Rafa je evo stigao do 11-og. Ne bi ni Borgu bilo lako u narednim godinama pod naletom Lendla i Mekinroa,a kasnije Bekera,Edberga,Vilandera i ostalih. Ali imao je nešto nevjerovatno,bio je od čelika koji se ne topi ni na 1600.

A upravo je njegovu prazninu prvi popunio 18-godišnji Mats Vilander 1982.godine kada je u finalu pobjedio 3:1 legendu Viljasa i svi su rekli da je predodređen,da je stigao novi viking. Naredne godine u finalu će ga tući Janik Noa u delirijumu cijele Francuske, 3:0 u meču gdje je tamnoputi Francuz letio terenom,ali i meču koji će mu obilježiti život,toliko popularnosti da je bio na ivici samoubistva,srećom postao je rok zvijezda i uspješni selektor,a sin NBA as. Višestruko osvajanje bilo je određeno za Vilandera i Lendla, po tri puta u 80-im, a njihova međusobna finala 1985 i 1987 su bila vrhunac tog vremena,uz već opisan triler iz 1984. Nikada više nijedan Francuz se neće popeti na tron i ne nazire se. Apropo jučerašnjeg finala u kojem smo na trenutak vidjeli glumačku gromadu Žan Pol Belmondoa, 1987.godine Beker je trčeći za jednom lopticom tokom polufinala sa Vilanderom naletio u prvom redu na njega,zastao i rekao “mnogo vas cijenim i sad ću vam nabrojati sve vaše filmove”. On, Živojinović, Mejot, Lekont, Keš, drugo vrijeme i karakteri,mnogo šmeka i manje gladijatori. Rafa je tada slavio prvi rođendan,a juče ga Belmondo gleda kako diže 11.pehar.
Crtu treba podvući baš te 1988 nakon trećeg trijumfa Vilandera,jer od 1989 sve postaje drugačije,u tenisu i svijetu uopšte. Kakvom se samo brzinom svijet mijenjao, pojavili su se i sateliti,a Francuzi su te godine izbacili skroz engleski jezik pa se gejm zvao jeu(žu),a taj-brejk po njihovom jeu decisif(odlučujuća igra). Vjetar promjena zahvatio je i tenis,pogotovo tenis. Toliko se novih upornih igrača šljake pojavilo, Argentinac Manćini je osvojio i Monte Karlo(protiv Bekera),i Rim(protiv Agasija), ali i mladi Španac Brugera(budući šampion), i Urugvajac Perez, pa moćna američka plejada Kurijer-Agasi-Čang,s tim što je Agasi uz druga Krikštajna bljesnuo već i 1988. Svi su oni dolazili iz Boletijerijeve škole na Floridi koja je donosila atomsko udaranje sa osnovne linije, pravu revoluciju za tadašnji tenis sa drvenim reketima,i zemljotres je morao da nastupi.Sampras je iz druge priče i stići će malo kasnije. Nije mogao biti običan taj Rolan Garos i završio je upravo trijumfom kosookog Majkla Čanga, krhkog 17-godišnjaka koji je stizao i vraćao do besomučnosti i izbacio velikog favorita i svjetskog br1 Lendla u pet setova u osmini. Ta njegova herojska pobjeda dok je skoro kolabirao i servirao iz ruke,a u njegovoj postojbini Kini bijesnila kontra revolucija na Tijenanmenu,ostaje simbol te godine Berlinskog zida,i inspiracija za veliki hit Scorpionsa Wind of change. U finalu je savladao takođe 3:2 Edberga,ali nikad više neće ponoviti tu tinejdžersku eksploziju. Tenis se tada zauvijek promjenio,a šljaka je ostala neosvojiva tvrđava za velike šampione Mekinroa, Bekera, Edberga, Samprasa,kojima je samo to falilo za životni slem,a nakon mnogo juriša nekako su po jedan osvojili Agasi,Federer i Đoković i uspjeli da ga sklope. Agasi je izgubio kao mlad finala 1990 i 1991,i onda osvojio sve drugo a tek 1999 dočekao i to kako da sruši Medvedeva,za ovo novije znate dobro. Zašto je baš šljaka najukletija ima puno objašnjenja,ali jasno je da su poeni najduži,da mečevi traju vječnost a servis utiče najmanje,treba iscijediti organizam da bi se osvojilo a to ni mega šampionima nije uspjelo.

Iz Boletijerijeve škole izašla je i mega šampionka,tada naša Monika Seleš- već famozne 1989 je tako namučila monstruoznu osvajačicu zlatnog slema 1988 Štefi Graf da je svijet bio zapanjen,imala je samo 15 godina! Već sa 16 natjerala je veliku Njemicu na prvi bolan poraz i osvojila 1990,pa opet i 1991 i 1992,imala je već 8 gren slem titula sa 19 godina,čudovišno, Graf je ostala u njenoj sjenci,kad se desio zločin nožem u Hamburgu,i okrenulo se opet sve. U korak sa Monikom išle su i titule Džima Kurijera,šampion 1991 i 1992, pun snage,baš te 1992 bio je posljednji slučaj da osvoji br1 i kod muškaraca i kod žena,do juče i titula Nadala i Halep. Ali, Kurijeru nije uspio tris 1993, iako je bio super favorit srušio ga je u finalu 3:2 Španac Serđi Brugera i tu počinje velika španska renesansa. Nevjerovatan je bio posljednji poen u kojem je Brugera sve izdržao i pasingom završio u transu. Rafa Nadal kao da je tada gledao sebe samog unaprijed u vremenu. Imao je 7 godina i pratio taj prenos koji je Španiju bacio u trans,iako niko nije mogao ni slutiti što će se danas dešavati. Nadal je već malo trenirao tenis,ali puno više fudbal,a njegov stric je bio u drim timu Barselone,prvak Evrope, Migel Anhel Nadal, želio je i on u fudbalere i imao puno talenta,dešnjak. Od tog dana tenis postaje bitan za njega,a Brugera velika inspiracija,kao i Karlos Kosta,sada drugi trener,a već naredne godine finale je skroz špansko, Brugera-Berasategi. Ni Brugeri nije uspio tris 1995,jer ga je zaustavio u polufinalu Čang,a osvojio razbijač fanatik Muster,ali ubrzo je bilo novo špansko finale Moja-Koreča 1998, to je već bila najezda. Zemlja šljake,zemlja koride i tih izdržljivih asova koji ne odustaju nikad,stil beskrajnog vraćanja,sve je to bila moda i trend,a čak i kad je novi trostruki vladar Brazilac Kuerten tukao Brugeru 1997, pojavio se novi mladić Moskito Ferero 2000.godine i doveo na ivicu suza Kuertena. Njegova godina je bila napokon 2003, a prethodne je izgubio finale od najboljeg druga Alberta Koste. I taman kad su svi najavili dinastiju Ferera nakon 2003, paralelno sa Federerom na Vimbldonu i Rodikom na US openu, njega su blokirala leđa, izgubio je brzo mjesto br1, pa se činilo da će šljakom zavladati Argentinac Korija. Bio je stvarno majstor,osvajao puno turnira na šljaci,ali taj meč života koji je izgubio kako smo već opisali od zemljaka s kojim nije pričao, Gaudija, doveo ga je do depresije i rano je ispario iz teniskog svijeta. Već te 2004.godine Nadal bi možda čak i osvojio, imao je već skalp Federera u Majamiju,a na šljaci skalpove Moje i Koste čak iz 2003. Ali,zbog povrede sve je odloženo za 2005. Prije Pariza već je osvojio Monte Karlo, Barselonu i Rim,svoje vječne etape,a ta finala sa Korijom bila su novi nivo igre na šljaci. Sve je bilo spremno i neminovno se desilo, prvu veliku titulu Rafa je iskovao na 19.rođendan, 3.juna 2005 kad je u polufinalu oborio svjetskog br1 Federera u 4 seta i otvorio rivalstvo vijeka. Iako su u 15 prethodnih godina osvajali njegovi zemljaci Brugera,Moja,Kosta i Ferero,a u finale stizali i Berasategi i Koreča,i privlačili veliku pažnju,bilo je odmah jasno da će ovaj ljevak uraditi nešto mnogo veće,da svijet pored Federera mora da prihvati još jednog šampiona koji se jednom rađa,da će lomiti i na ostalim podlogama,uostalom te prekretničke 2005 je osvojio čak 11 titula! Sve što je od tada napravio su naši dani, 4 uzastopno,pa 5 uzastopno,pa sada opet 2 uzastopno, sa Federerom u Parizu ima 5:0, sa Đokovićem 6:1, mnogo puta ih je dobijao sa nulom,i još ne misli da se zaustavi. Juče neki rekoše, kad je prvi put osvojio tek se pojavljivao you tube,a Zukerberg još nije ni pošao u sud da prijavi svoju ideju o stvaranju Facebook-a, najbolji fudbaler je bio Ronaldinjo,a Soderling koji ga je prvi pobjedio 2009 tada se nije znalo ni da postoji,a sad već ne igra skoro deceniju.

Ako pogledamo njegove najbolje poteze jednako su za urlike i tada i sada,nešto nadrealno,ali igra se transformisala vremenom,svu mladalačku eksploziju nadoknađuje sada izuzetnom muskulaturom,ali i igrom bekhenda i voleja što je doveo do savršenstva, forhend top spin je i dalje takav da ga nijedna druga ruka još nije proizvela ali se manje troši,jer i sam kaže da njegovo tijelo već ima 40 godina,toliko je istrošeno vremenom. Cijena osvajanja 11 Rolan Garosa, jedan nehumani podvig,jedna iluzija koja je postala stvarnost,jedna privilegija našeg vremena.

Kad su ga juče pitali da li je ovo najveća pobjeda u njegovoj karijeri,on koji se ne otvara nikad previše dao je jasan odgovor- “pokušaću da hronološki poređam moje najveće i najdraže pobjede: prva još 2004.godine na stadionu u Sevilji protiv Rodika i prvi Dejvis kup za Španiju, potom protiv Korije 3:2 u finalu Rima 2005, (što je iznenadilo sve prisutne ali nedavno je u Rimu to pomenuo na ceremoniji,tada je shvatio da je najjači na šljaci), potom famozni trijumf nad Federerom na Vimbldonu 2008, pa opet isti rival i Aus open 2009, onda US open 2010 protiv Đokovića jer je tada već kompletirao životni slem ali mnogo draža i emotivnija je pobjeda nad istim rivalom i istom mjestu 2013, pa veliki revanš Soderlingu i rekonkvistiranje Pariza 2010,i na kraju prošlogodišnji Rolan Garos 2017,jer je bio izlazak iz trogodišnjeg tunela i najperfektniji turnir ikada”. To je lista top 8 osvajača 17 gren slem titula, neoborivog šampiona koji sada nastavlja vječnu trku sa Federerom i napada cifru 20. Rodžer je stajao na koti 17 skoro pet godina,s ve dok nije imao 35 ipo i Aus opena 2017,onog nezaboravnog finala upravo sa Rafom. Nadal je evo stigao do 17 sa 32 godine tek napunjene, prolazno vrijeme je opet odlično,stimulansi ne fale,samo tijelo mora da izdrži. A i da vidimo da li Rodžer može i sa 37 još da osvaja,danas je krenula sezona trave,ako dođe do finala u Štutgartu postaće u ponedjeljak opet br1, za mrvicu, vrijeme je za njih dvojicu stalo. Tu se naravno čeka povratak Mareja i Đokovića, kojih već duže nema u vrhu,i da famozna next gen konačno skine okove. Nove stranice treba ispisati, ali šljaka Pariza dobila je svoj mit i svog kralja, vjerovatno za nekoliko vjekova koji dolaze. A mi smo to vidjeli,najavili i doživjeli,od embriona 2004,pa do kraja koji još nije ni došao. Nije to bio ni jučerašnji dan. Još uvijek ni mladost, ni vrijeme,ni grčevi ne mogu protiv toga.

]]>
Mon, 11 Jun 2018 16:53:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/206064/n-sofranac-predodredjen.html
B.Vojičić: Snaga državnog primjera http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204441/bvojicic-snaga-drzavnog-primjera.html Referendum ne samo što nije destabilizovao region, već je, na miran, demokratski nacin, riješio potencijalno ozbiljan regionalni problem i zarište krize. Način kako je organizovan i protekao– u našem nemirnom regionu – primljen je i u medjunarodnoj zajednici sa velikim olakšanjem. ]]>

Crnogorska skupština je proglasila samostalnost Crne Gore 3. juna 2006. i donijela  Deklaraciju  nezavisne  Republike  Crne  Gore  koju  je  prihvatila  i Evropska unija. Brzo priznanje Crne Gore od strane EU, SAD, Rusije, Kine i čitave međunarodne zajednice, kao i prijem Crne Gore u UN, bili su svojevrsna podrška Crnoj Gori. Zemlje regiona su među prvima priznale nezavisnu Crnu Goru, dok je Srbija to učinila sa zakašnjenjem – prvo ju je priznao predsjednik Tadić, pod pritiskom EU, a kasnije, premijer Koštunica pod uticajem ruskog predsjednika Putina. Prosrpske stranke nijesu priznale rezultat referenduma a  odbijaju  da  priznaju i  državne  simbole  iako se crnogorska nacionalna zastava vijori na Ist Riveru ispred palate UN u Njujorku. Sa crnogorskom nezavisnošću ugasila se državna zajednica Srbija i Crne Gora. Labav savez dvije države, formiran pod pokroviteljstvom visokog predstavnika EU Havijera Solane, trajao je svega tri godine.

Nezavisnost Crne Gore je proglašena na svečanoj sjednici parlamenta kojoj nijesu prisustviovali poslanici opozicionih stranaka koje nijesu priznale rezultat referenduma. Iako pozvani, svečanosti nijesu prisustvovali ni zvaničnici Srbije koja je tek kasnije priznala crnogorsku nezavisnost. Odluku o proglašenju nezavisnosti usvojili su poslanici vladajuće koalicije – Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije, kao i Građanske partije, Liberalne partije, Demokratske unije Albanaca i Demokratskog saveza. Sjednicu   su   bojkotovali   poslanici   Socijalističke   narodne  partije, Narodne stranke, Srpske narodne stranke i Demokratske srpske stranke.
Prosrpske stranke  u  Crnoj  Gori  doživjele su  dvostruki poraz  –  na referendumu na kome je izglasana nezavisnost 21. maja i na parlamentarnim izborima na kojima ih je vladajuća koalicija ubjedljivo pobijedila, 10. septembra 2006. Za crnogorsku opoziciju je to bio težak udarac. Ona je tako faktički pokazala da nije prava opozicija, već da je protiv države, sada nezavisne Crne Gore, koju ne priznaje.
Iako se u početku zalagala za bojkot referenduma, opozicija je pristala na njegovo održavanje i referendumska pravila.

U tome je ključnu ulogu odigrala EU. Najjača opoziciona partija, Socijalistička narodna partija (SNP) sa  liderom  Predragom  Bulatovićem  zalagala  se  za  zajedničku  državu  sa Srbijom u kojoj bi Crna Gora imala ravnopravni položaj.  Predsjednika Socijalističke narodne partije su protežirali srpski zvaničnici (u februaru su ga primili predsjednik Tadić i premijer Koštunica), računajući da je on jedini pravi konkurent crnogorskom premijeru Đukanoviću. Nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima, Bulatović je podnio ostavku na funkciju predsjednika partije. Zbog nejasne strategije – želje da ostane u savezu sa Beogradom kao ravnopravan partner i saradnje sa nacionalističkim prosrpskim strankama u Crnoj Gori, iako je sopstvenu SNP profilisao ka građanskoj orijentaciji, Socijalistička narodna partija je propustila šansu  da  u  nezavisnoj  Crnoj  Gori  preraste  u  autentičnu,  jaku  opozicionu partiju.

Bulatović je početkom 2006., uoči referenduma, tražio da se u Crnoj Gori formira koncentraciona vlada. On je pokušao da napravi savez za "obaranje crnogorske vlasti" sa Nebojšom Medojevićem, čelnikom Grupe  za  promjene, Andrijom Jovićevićem, bivšim ministrom policije i Miodragom Lekićem, bišim ambasadorom SRJ u Rimu. Beogradska štampa je gromoglasno najavila njihov odlazak u  SAD "na poziv američkog Stejt dipartmenta".Iz Vašingtona je demantovano da se radi o zvaničnoj posjeti, a ova četvorka se dalje nije oglašavala. Savez je propao. Nakon referenduma, Bulatović je tvrdio da je "moguće obnavljanje pitanja zajedništva Srbije i Crne Gore", kao i da je "međunarodna zajednica blagonaklono gledala na opciju nezavisnosti".

Najradikalnija srpska stranka u Crnoj Gori, Srpska narodna stranka (SNS) sa Andrijom Mandićem na čelu, permanentno lansira dežurnu tezu o ugroženosti srpstva i srpske Crkve u Crnoj Gori. Nakon proglašenja nezavisnosti Crne  Gore,  Mandić najavljuje nove referendume kojima će  se Crna Gora pripojiti Srbiji. Njegova stranka je pozvala građane Srbije koji posjeduju crnogorsko državljanstvo da se ne odriču svog statusa, već da prijave boravište u Crnoj Gori kako bi "osigurali svoja politička prava – ne zbog učešća na referendumu, nego u budućim političkim procesima, ako se Crna Gora otcepi". Dobro plasiran u beogradskim medijima, Mandić je tvrdio u provladinoj “Politici” da, "Milo plaća glas 2000 evra", te da "Đukanovićev san o nezavisnosti Crne Gore podseća na scene iz filma Kum". Čelnik Srpske narodne stranke zahtijeva autonomiju za Srbe u Crnoj Gori: "Hoćemo kulturnu i prosvjetnu autonomiju za Srbe čime ćemo spriječiti asimilaciju Srba u Crnoj Gori. Zahtijevamo i da se u novom ustavu Srbi definišu kao  konstitutivni narod". Njegova  stranka  je  pokrenula inicijativu prikupljanja potpisa građana za peticiju kojom se od Vlade Srbije traži da Srbi u Crnoj Gori dobiju državljanstvo Srbije.

Mandićeva stranka bila je stožer Srpske liste  koja je okupila najkonzervativnije srpske nacionalističke snage u Crnoj Gori. Nakon septembarskih izbora 2006. uspjela je da uđe u parlament. Na Srpsku listu stavio je, uoči izbora, svoj potpis i Tomislav Nikolić, funkcioner Srpske radikalne stranke(SRS). Nikolićeva izjava da Srbi u Crnoj Gori treba da imaju status nacionalne manjine, jer im je Srbija matična država koja ima obavezu da "zaštiti ugrožene  Srbe",  naišla  je  na  oštre  reakcije  prosrpskih  stranaka.  Narodna stranka je saopštila da Nikolić treba da zna da "takvim tvrdnjama Srbe, koji su državotvorni narod u Crnoj Gori, svodi na status nacionalne manjine. Tako daleko se ne usuđuje da ode ni Đukanovićev režim koji diskriminiše Srbe".

Ambivalentni odnos prema referendumu Grupe za promjene, koja je takođe nakon izbora ušla u parlament ogleda se u svojevrsnom dualizmu: njen čelnik, Nebojša Medojević, nije javno pozvao članove i pristalice da izađu na referendum i  glasaju  za nezavisnost, iako   se izjašnjava kao pobornik crnogorske samostalnosti.Zbog ovakvog stava koji sam Medojević objašnjava činjenicom da je referendum organizovao "režim Mila Đukanovića", nekoliko uglednih ličnosti napustilo je ovu organizaciju. Nebojša Medojević je bio čest gost beogradskih medija u kojima je otvoreno napadao crnogorsku vlast. U štampi je objavljeno da ga je primio predsjednik Srbije.

Branko Lukovac (uz Rada Bojovića) koordinator Pokreta za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, na desetogodišnji jubilej nezavisnosti, kazao je da su razlozi za nezavisnost i neistine o njegovim posljedicama, nevedeni u dokumentima pokreta, u cjelini potvrđeni već tokom prve decenije u nezvisnosti.

Kao stara država, sa hiljadugodisnjom tradicijom, Crna Gora je, nakon raspada zajedničke države  – imala i ostvarila  jednaka prava kao sve druge,  da bude nezavisna, suverena, ravnopravna, član zajednice slobodnih i demokratskih drzava, te da samostalno odlučuje o svom razvoju i odnosima sa drugima.

Referendum o nezavisnosti Crne Gore ne samo što nije  destabilizovao region, već je, na miran, demokratski način, riješio potencijalno ozbiljan regionalni problem i zarište krize. Način kako je organizovan i protekao – u našem nemirnom regionu – primljen je i u medjunarodnoj zajednici sa velikim olakšanjem, te je i to potstaklo brzo prihvatanje njegovih rezultata, medjunarodno priznanje nezavisne Crne Gore, uspostavljanje diplomatskih odnosa, članstva u UN i drugim medjunarodnim i regionalnim organizacijama.
Čvrsto smo vjerovali i isticali da će Crna Gora i Srbija, tek kao nezavisne drzave, imati  dobre, stabilne i razvijene  odnose. To se u ovoj dekadi i potvrdilo -  Crna Gora i Srbija grade  mnogo bolje medjusobne odnose, zasnovane na načelima dobrosusjedstva, medjusobnog uvažavanja, postovanja i saradnje.

Proteklih godina, Crna Gora je pokazala da će biti dobar susjed; aktivan promoter regionalne saradnje;  te da će mnogo brže napredovati prema širim integracionim okvirima. Ona  sada prednjaci medju državama koje su kandidati za članstvo u evropskim i evro-atlanskim integracijama. Treba reći da su se državni organi Crne Gore pokazali doraslim tako velikom izazovu kao što je  dobro vodjenje  pregovora i reformskih procesa, što potvrdjuju dominantno pozitivne ocjene  ovih organizacija kao i uticajnih država članica.
Smanjene su  velike unutrašnje političke tenzije koje su ranije postojale a ticale su se njenog statusa;  očuvan je  multietnicki i multikulturalni karakter i skad Crne Gore.  Crna Gora je, u ovom periodu, jedna od stabilnijih država Zapadnog Balkana koji je, nažalost, još nestabilno područje Evrope.

Na ekonomskom planu – uz mnoge ozbiljne probleme nastale tokom bolne tranzicije i privatizacija, gubitka čitavih grana industrije, nezaposlenosti, prijetećih dugova  -  ipak se potvrdilo da Crna Gora ima  resursa za uspješan i održiv razvoj.   Prisutan  je i u porastu   interes stranih investitora za ulaganja u pojedine sektore ekonomije,  posebno u turizmu,  infrastrukturi  i energetici.  Mjereno rastom društvenog proizvoda i dohotkom po stanovniku, Crna Gora prednjaci medju državama ranije Jugoslavije i Zapadnog Balkana koje  teže da postanu članice Evropske unije. Pa ipak, mora nas zabrinuti i pokrenuti na akciju okolnost da znatan dio gradjana teško živi, ne mali dio ispod granice siromaštva.

Kraj 

]]>
Fri, 25 May 2018 11:03:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204441/bvojicic-snaga-drzavnog-primjera.html
B.Vojičić: Amfilohijevo NE satani http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204335/bvojicic-amfilohijevo-ne-satani.html Srpski mediji objavljuju mapu Crne Gore na kojoj su obilježeni djelovi koji će pripasti “Velikoj Albaniji” uz propratni tekst da je to "cena albanske podrške režimu Mila Đukanovića." Ispod mape piše da se "sve što je obeleženo žutom bojom na primorju nalazi u glavi svakog Crnolatinaša i u vekovnim snovima Crne katoličke internacionale" a sve što je obeleženo zelenom bojom predstavlja dio "Islamske transverzale." ]]>  

Srpski mediji su permanentno podgrijevali strah od referenduma. Jedna od dežurnih tema bila je "seoba Srbalja" kojom je potencirano upozorenje da će se, u slučaju Đukanovićeve pobjede i proglašenja nezavisnosti, dio crnogorskih građana iseliti u Srbiju. Tvrdilo se da će se u tom slučaju, sjeverni dio Crne Gore otcijepiti i pripojiti Srbiji. U takav scenario uključuje se i Boka Kotorska koja će "tražiti svoju autonomiju ako Crna Gora bude nezavisna."

Slobodan Vuksanović, ministar prosvjete u Vladi Srbije upozorio je crnogorske roditelje čija se djeca školuju u Srbiji da će studije poskupiti kao i udžbenici postavljajući im i pitanje – "kako misle da svršeni studenti nastave svoje profesionalne karijere u Srbiji nakon crnogorske nezavisnosti?" On je naglasio da roditelji crnogorskih studenata treba da budu "istinito informisani o svim pravnim i životnim konsekvencama eventualnog razdvajanja Srbije i Crne Gore."

Reagujući na to, crnogorski ministar prosvjete Slobodan Backović kaže da je “dobro što u Srbiji iskazuju zabrinutost što će se desiti našim građanima poslije osamostaljenja Crne Gore, ali je u najmanju ruku čudno da se ta zabrinutost ispoljava kroz prijetnje i sijanje straha od promjena, i to na osnovama čiste manipulacije. Sve u skladu sa stereotipom da Srbija građane Crne Gore hrani, školuje, daje udžbenike, zapošljava, liječi besplatno, pa ćemo poslije osamostaljenja ostati bez svega toga, odnosno nećemo moći platiti i preživjeti."
Objavljen je mapa Crne Gore na kojoj su obilježeni djelovi koji će pripasti “Velikoj Albaniji” uz propratni tekst da je to "cena albanske podrške režimu Mila Đukanovića." Ispod mape piše da se "sve što je obeleženo žutom bojom na primorju nalazi u glavi svakog Crnolatinaša i u vekovnim snovima Crne katoličke internacionale" a sve što je obeleženo zelenom bojom predstavlja deo "Islamske transverzale." Spekuliše se i sa vojskom, tvrdnjama da je u Crnoj Gori u toku "razvrstavanje oficira po nacionalnoj osnovi" da se od "deklarisanih Crnogoraca stvara jezgro buduće republičke vojske" kao i da "oficirima srpske nacionalnosti dva meseca kasne plate."

Isticano je da su Bošnjaci za državnu zajednicu sa Srbijom, a Muslimani protiv tako da se "zbog nepostojanja ubedljive većine muslimansko-bošnjačkom korpusu pripisuje moć da prevagne u donošenju odluke o državnom statusu."

Na tribini "Crna Gora i referendum" koju su organizovali udruženje "Knez Miroslav" i Srpski sabor "Dveri", ocijenjeno je da u Crnoj Gori vlada medijski mrak, kao i da vlast u Crnoj Gori uvodi anarhiju i bezakonje, gazi demokratska načela i ukida vladavinu prava, "razara zajedničke duhovne i državne vrednosti i jedinstven identitet naroda i destabilizuje čitav region".

U medije se ubacuje i "slovenački model" sticanja nezavisnosti koji će navodno primijeniti Crna Gora. Provladina “Politika” na prvoj strani otkriva "tajnu strategiju" vladajuće crnogorske partije, pozivajući se na dokument dobijen iz Demokratske srpske stranke. U tekstu se tvrdi da će se, u slučaju neuspjeha referenduma primijeniti slovenački model odvajanja. Dalje se konstatuje – "nejasno je da li autori ovog dokumenta podrazumevaju i rat, kao što je bio slučaj u Sloveniji.” Mediji tvrde i da "EU lobira za Đukanovića" preko izaslanika za Srbiju i Crnu Goru Jelka Kacina. Kacin je pokrenuo proceduru za usvajanje rezolucije o crnogorskom referendumu i nezavisnosti: "Plan je da rezolucija bude usvojena neposredno pre referenduma kako bi Brisel pozvao sve građane na referendum i opoziciji stavio do znanja da bojkot referenduma neće podriti legitimitet rezultata izjašnjavnja građana."

Srpski zvaničnici su nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore, lansirali i tezu o potrebi da Crna Gora uvede dvojno državljanstvo za Srbe. Tim povodom Vojislav Vukčević, ministar za dijasporu u Vladi Srbije izjavljuje: "Kada se već politika referenduma gradila na tezi da je biti sa Srbijom samo šteta za Crnu Goru, onda otkuda moralno pravo vlastima u novoj državi da sprečavaju najmanje 185.000 onih koji su se izjasnili za zajedničku državu i verovatno se izjašnjavaju kao Srbi, da uzmu i srpsko državljanstvo. Dešavanja na Balkanu, pa i poslednja sa Crnom Gorom, raspršila su narod na sve strane, pogotovo Srbe, i logično je da oni danas traže neki papir kako ne bi u potpunosti izgubili vezu sa zemljom čijem narodu pripadaju."

Predsjednik Odbora za bezbjednost Skupštine Srbije Milorad Mirčić (Srpska radikalna stranka) je optužio Crnu Goru da radi na nasilnom odvajanju po receptu "albanskih terorista", a kroz formiranje "Oslobodilačke vojske Crne Gore":" Po svaku cenu crnogorska klika želi da izazove nemire i zato kreće u kampanju protiv vojske i stvaranje paravojnih jedinica."General Milan Simić tvrdi da je "crnogorska secesija početak fragmentarizacije srpskog nacionalnog prostora", te da je jasna "žurba u preuzimanju funkcije komandovanja vojskom." Simić konstatuje da je "Srbija ostala bez mora" i najavljuje pripreme za nove referendume.

Đorđe Vukadinović, glavni urednik časopisa "Nova srpska politička misao" veli da je Milo Đukanović, uz nesebičnu asistenciju međunarodne zajednice, "zalepio šamar čitavoj srpskoj političkoj eliti." On dovodi u pitanje stranačko zalaganje predsjednika Srbije, jer je Tadić čestitao Đukanoviću referendumsku pobjedu pozivajući se na novu realnost u srpsko-crnogorskim odnosima: "Koštunica ostaje u velikom problemu. Svesni su toga i u Briselu pa mu ne uzimaju za zlo što nije čestitao Podgorici. Po ko zna koji put on je obmanut od ‘prijatelja’ iz međunarodne zajednice i sopstvenog okruženja."

Nacionalistička matrica koja se koristila nakon osamostaljivanja bivših jugoslovenskih republika devedesetih godina o potrebi zaštite srpskog naroda, ponavlja se i nakon crnogorskog referenduma. Miša Đurković, naučni saradnik Instituta za evropske studije u Beogradu, pozdravlja spremnost Srba u Crnoj Gori da traže garancije za zaštitu svojih prava od međunarodnih institucija. U tome bi, po Đurkoviću, pomoglo stvaranje snažne prozapadne srpske partije kao i otvaranje, pored ambasade, srpskog kulturnog centra u Podgorici "kao centra srpskog identiteta koji će pomagati prosvetno i kulturno uzdizanje Srba." Đurković traži i da se ne izgubi medijska pažnja za Srbe u Crnoj Gori, "kao što se to desilo u Republici Srpskoj, te da se dvojnim državljanstvom Srbima iz Crne Gore "omogući školovanje srpske dece na srpskim univerzitetima."

U intervjuu sa Slavenkom Terzićem, u provladinon listu “Politika” u naslovu se ističe njegova osnovna teza – "Novi crnogorski nacionalizam". Terzić ovu tezu pojašnjava na sljedeći način: "Novi crnogorski nacionalizam raskida sa opštepoznatom istorijom, kulturom i tradicijom Crne Gore. Taj nacionalizam čini suštinu ideološkog projekta današnje vlasti u Crnoj Gori a korene mu treba tražiti u delima austrougarskih i velikohrvatskih ideologa".

S kakvom je nervozom i nezadovoljstvom zvaničan Beograd dočekao rezultat referenduma o nezavisnosti ilustruje i izjava savjetnika premijera Koštunice Aleksandra Simića koji je oštro kritikovao beogradsku organizaciju za praćenje izbora CESID, pozivajući na njeno krivično sankcionisanje zbog prognoze, nakon zatvaranja birališta, da je za nezavisnost glasalo 56,3 odsto izašlih glasača: "Ne bi me iznenadilo da neko podnese krivičnu prijavu protiv CESIDa. To što je učinio CESID je nešto što spada u najbolje tradicije scenarija separatizma Mila Đukanovića."

ULOGA SPC: Mitropolit Amfilohije u susret izjašnjavanju crnogorskih građana na referendumu pozvao je građane da kažu „Da“ dobru, ljubavi prema Bogu i bližnjima, a „Ne“ razbratništvu, onomo što nas odvaja od Boga i jedne od drugih. Činilo se da se radi o biblijskim porukama, ali su u tom trenutku imale vrlo priktičan cilj. Nedjeljko Rudović je u nedjeljniku „Vreme“ (18.maj 2006) piše o Amfilohijevom ’Da’ i ’Ne“: “Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije, najveći autoritet za pristalice očuvanja državne zajednice, nije se primjetnije miješao u kampanju, ali prošle sedmice nije odolio da se ne oglasi. Pošto je dolazeći na liturgiju u obnovljenoj crkvi Svetog arhangela Mihaila u selu Zavala kod Podgorice vidio riječ DA ispisanu na putu i pored puta, Amfilohije je pozvao građane da "kažu DA dobru, ljubavi prema Bogu i bližnjima, vječnoj Božanskoj svjetlosti koja obasjava svakog čovjeka koji dolazi u ovaj svijet". On se, međutim, pozvao i na riječi apostola Pavla koje upućuju i na to da ima i naše NE. "Naše NE satani, grijehu i smrti, svim lažnim ideologijama koje truju ljudsku dušu i koje grabe iskru božanstvenu i sele je u skotsko mrtvilo. Da kažemo NE satani-čovjekoubici koji truje i pomračuje ljudski um, zlobi i zavisti, tome demonskom nasleđu koje ugrožava ljudsko dostojanstvo. Kažimo NE bezakonju, klanjajući se zakonu Božjem. Da kažemo NE razbratništvu. Da kažemo NE svemu onome što nas odvaja od Boga i jedne od drugih, što razara jedinstvo naroda Božjeg za koje je žrtvovano sve što smo imali časno i čestito kroz našu istoriju", bile su mitropolitove riječi koje citira “Vreme”. Iako se radi o vjerskim porukama, jasno je našto cilja mitropolit Amfilohije “Ne” razbratništvu i podjelama kad treba da se odluči na referendumu”.

Srpska pravoslavna crkva imala je isti stav o referendumu kao i zvanična srpska politika koja se otvoreno zalagala protiv nezavisnosti, a za državno jedinstvo sa Crnom Gorom. U pismu predsjedniku SCG Svetozaru Maroviću patrijarh srpski Pavle insistirao je na jedinstvu SCG i očuvanju zajedničke države kao vitalnom potrebom i suštinskim interesom svih građana i naroda u cjelini, što je značajno za "budućnost Kosova": "Razbijanje vekovima izgrađivanog i neizmernim žrtvama plaćenog narodnog i državnog jedinstva ne može doneti ništa dobro. Naprotiv, razbijanje zajednice može izazvati dalekosežne štetne posledice i u budućnosti ugroziti narod i njegovu slobodu i u Srbiji i u Crnoj Gori."

Reagujući na patrijarhovo pismo, crnogorski premijer Milo Đukanović je izjavio da, "nije riječ o razbijanju niti o bilo kakvoj destrukciji, nego o namjeri Crne Gore da na demokratski način i poštujući evropska pravila i ponašanja uradi ono što smatra da je za nju najbolje. Pripadamo onoj većini koja smatra da je za nas najbolje da obnovimo svoju državnu kuću i da sa tim štitom nastavimo da ostvarujemo punu evropsku i evroatlantsku integraciju."

“Vijeće narodnih skupština” koje je formirano po direktnom nalogu Srpske pravoslavne crkve usvojilo je Deklaraciju o zajedničkoj državi, istovjetnu onoj koju je donio i Pokret za zajedničku državu na osnivačkoj skupštini. Crkva je, uoči formiranja Pokreta za zajedničku državu, više puta okupljala lidere srpskih opozicionih stranaka u Crnoj Gori, kako bi kanalisala politički teren za djelovanje te organizacije.Srpska narodna stranka, koja je na septembarskim parlamentarnim izborima 2006. bila nosilac Srpske liste, najradikalnija srpska stranka u Crnoj Gori i članica Pokreta, za Srbe traži sopstveni parlament, budžet, institucije, nastavu na srpskom jeziku i frekvencije za srpske elektronske medije. Pokret za zajedničku državu koji je okupio sve srpske nacionalističke snage u sprezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom stalno ističe tezu da su Crnogorci Srbi i da pokušaj "dukljanizacije i montenegrizacije Crne Gore kao istorijska sramota neće uspeti". Lansira se i stara tvrdnja da su Srbija i Crna Gora dvije srpske države (akademik Ljubomir Tadić) odnosno da je referendum "zajapurena mržnja prema pravoslavnom krstu i slovenstvu" (Miro Vuksanović).

Nastavlja se...

]]>
Thu, 24 May 2018 12:03:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204335/bvojicic-amfilohijevo-ne-satani.html
N.Šofranac: Taj slatki kraj maja http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204258/nsofranac-taj-slatki-kraj-maja.html Uvijek postoji taj jedan vikend u godini. Kao odabran da se prepliću drame, titule, karijere, sudbine,rastanci. Ove godine pričamo o kraju fudbalske sezone, oproštaju Pirla, teniskom spektaklu u Rimu, planinama Đira. ]]>  

Hronološki, tenis se prvi nametnuo. Već u petak emocije Nadal-Fonjini u ranom terminu zbog kojeg je marinac iz San Rema napravio histeriju, naravno kad ga je Rafa uzeo pod svoje. Ali, ta noć se odužila strahovito, jer i meč Šarapova-Ostapenko je bio maratonski, pa Đoković-Nišikori sa totalnom dramom u trećem setu (kako je samo novi selektor Italije Manćini navijao za Đokovića kad se lomilo), pa Halep-Garsija i tek poslije 23 časa krenuo je duel Zverev-Gofan koji je završen u 1.30 nakon ponoći, teškom pobjedom aktuelnog šampiona. Svi u rimske diskoteke osim naravno Zvereva kojem nije ostalo puno vremena da se regeneriše za Čilića, zato brzo u hotel, bez presa u sitne sate.

U toploj noći izbija i bivša pobjednica Rolan Garosa Franćeska Skjavone,ne propušta žurke Foroitalika, još ispala rano, istina namučila Cibulkovu u 38.godini. Ovaj put sa Marijom de Filipi, kraljicom Canale 5, voditeljkom “Ce posta per te”, koja je upravo ispratila sa svoje televizije Maru Venije (vraća se na RAI i svoju Domenica in), a angažuje na oduševljenje publike Simonu Venturu. Tek tamo saznajemo raspored za subotu, šlager Nadal-Đoković 51. epizoda projektovan već u 14.30, po največoj vrućini, Čilić-Zverev u 20 sati. Ali, subota je tek dolazila,i to kakva.

Sunce je peklo jako već od 9 ujutro,naroda kao nikad. Plaćaju 20 eura samo da bi bili na travnjaku i gledali na video zidu,a karta za Nadal-Đoković je od 200 do 360 eura za prvi sprat tribina,uoči tog meča atmosfera je fudbalska,el klasiko. Počinju ipak u 15.20 pa gledamo i emocije iz Torina,tamo je provala oblaka,tipični plač neba,a legenda Điđi Bufon se oprašta nakon 17 godina. Došao je 2001, već tada kao zvijezda iz Parme sa kojom je osvojio kup UEFA,kup Italije,postao standardni br1 reprezentacije,tamo debitovao protiv velikog Kapelovog Milana 1995 i odmah pokazao da je predodređen.

Ta karijera se beskrajno odužila i slijedi senzacionalno poglavlje Pariz,ali sudbina je htjela da se upravo njegova Parma vrati u rekordnom roku iz 4.lige u prvu sa tri uzastopne promocije,koje su ravne čudu.Tako je čudesan bio i gol Fođe koji je šokirao Frozinone,i D Aversa je uspio sa Di Gaudijom,Ćeravolom,Ćićiretijem,mlađim Insinjeom i 41-godišnjim Lukarelijem koji je nakon duela sa Ibrahimovićem i Iguainom ostao da se na prašnjavim livadama bori sa gladnim diletantima i dobija sve zvižduke i bijes navijača iz provincija.Evo ih sada,nekadašnje mlekadžije su opet tu.

A Điđi odlazi u momentu kada Nadal i Đoković igraju napeti taj brejk nakon paklenog prvog seta,udaraca i poena koji su podsjetili na zlatna vremena i učinili da budemo srećni što smo baš tu.Publika je uobičajeno pokušala tada da pogura Đokovića,ali nakon toga iskazala i veliki respekt prema Nadalu koji je napadao kao predator u drugom setu.

Njih dvojica su ukupno 12 puta osvajali Rim, Nadal 8 i Đoković 4, odigrali i nezaboravna finala, kao 2009 kad je slavio Rafa, ali i Đoković svoje magične 2011, pa Nadal u dva dana 2012, pa opet Đoković 2014, u vrijeme tragičnih poplava..Ovaj je pripao Nadalu koji je smanjio h2h na 26:25, ali u petak veče nije bio presrećan što će igrati s njim(“ima lakših suparnika s kojima treba da se igra”),a i nakon meča je shvatio da dobija prijetnju,možda čak za svoj Rolan Garos,a pogotovo za dalje. Kad je Đoković izašao u kolicima koja su ga provozala do izlaza takva masa je jurnula za njim da je nastao stampedo,nikad viđeno na tenisu.

Do drugog polufinala je ostalo još dosta vremena,pa je bila idealna prilika da ispratimo rasplet kraljevske etape Đira, najteži uspon na svijetu, Zonkolan ili “monstrum” kako ga zovu. Ako Đibo Simoni kaže da je teži od Anglirua u Španiji treba mu vjerovati,pobjeđivao je na oba. I tu se dešava nešto što je štampa najavljivala,veliki Kris Frum je prevazišao posljedice pada u Jerusalimu,bolovi su otišli i bio je spreman za napad i otvaranje cijelog Đira. Njegova pobjeda blistava,prva ikad na ovoj trci i baš na svetoj planini,gdje dolazi toliko navijača da se stvara prirodni amfiteatar na proplancima.Četvorostruki šampion Tura koji je napokon jesenas osvojio i Vueltu,sada daje sebe i Điru,gdje nikad u istoriji nijedan Britanac nije slavio. Ali, prvi Britanac koji je osvojio Tur bio je ipak njegov kapiten Bredli Vigins 2012, iako je on nanizao potom 4, tako i ovaj Điro rađa velikog šampiona Sajmona Jejtsa,njegovog zemljaka,koji hara od pošetka trke i koji i te subote silovito tuče Pinoa,Arua,Pocoviva i šampiona Dumulena,i kreće čak u lov na Fruma,umalo je i njega stigao! Njegova roza majica je sve jača,Zonkolan je opet bio ekstremni ispit za organizam,a već za sjutradan zakazan novi planinski lanac u super nedjelji,sad kad su tijela već na limitu.

Na campo centrale odužio se i derbi ženskog polufinala Šarapova.Halep,vrhunski tenis i mnogo podrške za preporođenu Mariju ali ipak ostala bez snage na kraju trećeg seta,ponavlja se final Halep-Svitolina. Čekajući napokon Čilića,tehnologija čini čuda,gledamo paralelno i kako Konte ostavlja Murinja na zero tituli, kako Hajnkes bolno pada od svog nasljednika Kovača, čak i kako Šveđani potapaju 6:0 Amerikance i ulaze u svjetsko finale hokeja sa Švajcarskom. Sve se komentariše,prilika da i Manćiniju kažem nešto o hokeju i kako su Njemci umalo uzeli Olimpijadu,on ostavlja mjesto u vip loži za Čilić-Zverev,odlazi u Milano da prati sjutradan Milan-Fiorentina nakon što je objavio prvi spisak,a ima zakazana gostovanja u “Che tempo che fa” i Domenica sportiva posljednje izdanje. Dešava se i to da sretnem u centru,potpuno slučajno,ekipu Beneventa uoči posljednjeg plesa u seriji A, dugačak put vozom do Rima,pa presjedanje i prema Veroni gdje igraju s Kjevom. Najbolji strijelac Čeik Diabate raspoložen za priču,analiziramo njegov posljednji gol Đenovi,ali i dva koja je dao Juveu,ali i glupost koju je napravio protiv Milana,sjajan talenat,neko će ga dobro platiti sada. Nije nikad obišao Rim,pita me gdje je zid koji razdvaja stari i novi vječni grad.Ali već je prošlo 8,i stiže drugo polufinale.

Meč Čilić-Zverev smo pratili u jednom dahu,pravo mitraljiranje na šljaci,nemoguće je bilo izabrati jačeg,toliko siline kod obojice,brejk šansi,povrataka,i na kraju taj brejk koji Zverev dobija 15:13 iako je prethodno prokockao sve zicere.Onda Šilić briljira do 4:2 u drugom,ali ipak pada pod udarcima ovog mladića koji je u nizu osvojio Minhen,pa masters u Madridu,i nakon noćnih maratona sa Edmundom,Gofanom i Čilićem ipak i ovdje stigao do finala,da protiv Rafe brani svoju titulu iz 2017. Umoran ali mlad,impresionirao nas je,znali smo da se sprema veliko finale. Ali,nastupala je nova burna rimska noć u znaku Španjolki,salse i flamenka,provod kao u sred ljeta,svi budni i u transu.

A ta nedjelja je morala svanuti prije ili kasnije,dan za rasplete i presude. Mnogo sunca i vreline,na putu ka Foroitaliku mnogo gužve i haosa,približava se sudbonosni okršaj Lacio-Inter, Lacijali na Campo dei fiori i kod čuvene Fontane Trevi napravili bakljade,dimne bombe,probudili grad. Prolazimo i veliki trg Pjaca del Popolo, naredne godine neki mečevi teniskog mastersa igraće se i tu, na sred trga,to je obećanje organizatora,kakav spektakl. Tibar mutan kao nikad,i već u 13 vrijeme za žensko finale,u kojem Svitolina protiv svih prognoza opet uništava br1 Halep,i ponovo osvaja Rim. Meč gotov već u 14.20, ostaje puno do 16 i muškog finala,a fatalno pogrešna vremenska prognoza da nema kiše do 20 sati stvoriće haos. Sunce i dalje peče kao u julu, emocije ne staju, gledamo pobjedu Markeza ispred dva Italijana,Petrućija i Rosija u Le Manu,pa novu demonstraciju sile Sajmona Jejtsa na Djiru,treća pobjeda u rozom,dok Arua nosi voda,a Frum na 33.rožendan,nakon slavlja dan ranije pa torte na startu ipak posrće i ostaje 5 minuta iza u poretku. Dumulen jedina prijetnja na 2:11, zbog hronometra u utorak,ali Jejts djeluje premoćno i pred velikom titulom. Muzika sa glavnog terena upozorava,izlazak titana Nadala i Zvereva,finale rasprodato,karta preko 400 eura,mora se brzo zauzeti mjesto.

Kakvo finale, Nadal u 32.godini djeluje kao mladić koji ima želju da svima pokaže šta zna,leti terenom,udarci ga slušaju savršeno, 6:1 protiv Zvereva koji ne djeluje da se pita išta,liči na brzi kraj. Sa prvim oblacima Rafa malo popušta,a Njemac ne čeka da mu se dva put nudi,udara odjednom kao sjekirom,dobija i on 6:1, a Nadal nikako sebe da trgne,sparina,nervoza,apatija. Silovit Zverev i u trećem,uspjeva mu teški brejk i leti na 3:1, tada je Rafa baš bio na ivici,kiša u nekoliko navrata pada jako,kisne se na tribinama i bježi,ali Argentinac Štajner ne pomišlja da prekida, Zverev se okreće,odugovlači,nervira ga. Tada se Nadal i žali sudiji, slično je bilo i u prvom meču sa mladim Njemcom,u Indijan Velsu 2016, tada je rekao da je u životu vidio puno ali nikad da neko gleda u sunce i odlaže igru(taj meč je iščupao ludo nakon meč lopti i zicera Zvereva). U toj apokalipsi stiže konačno prekid kod 3:1,idemo u hodnike,nastaje ogromna gužva,ali brzo nastavljaju,i Rafa smanjuje na 3:2. Onda ide novi pljusak,čak sa olujom i slijedi pauza od 45 minuta, opet gužvanje i miješanje sa fudbalskim tifozima,momenti najveće konfuzije i rizika. Sky u punom sjaju,već se uveliko igra u seriji A, na San Siru Kutrone kao Van Basten prije 30 godina, na San Paolu suze sa neba za Sarija, za gorko-slatki 91 bod. Postaje i hladno ali kiša staje i kompjuter sada kaže da je neće biti do sjutra ujutro,dakle finale se nastavlja.

Izlaze i sad dobijaju pet minuta zagrijavam+nja,a Nadal zna da je trenutak za napad odmah! Brejk zaostatka se nadoknađuje na hladno,tako je uradio u velikom finalu Rolan Garosa sa Đokovićem 2012, tako je uradio bezbroj puta,iskustvo je čudo u nekim situacijama.Odmah je bio tako agresivan i odlučan Nadal da se rodio novi mini meč u kojem Saša nije imao ni šansu,čak iznenađen takvim pritiskom rivala,na sve ili ništa. Ni gem više za njega i osma titula za boga šljake.Emotivna je bila i ceremonija,sjajni Njemac je priznao da je osjećao tron,ali “ipak izgubiosam od Rafe,što ću” bile su njegove riječi,dok je Nadal poljubio voljenu rimsku šljaku i rekao da je ovaj turnir za njega kao gren slem,a pobjeda u finalu 2005 jedna od najdražih uspomena u karijeri,što je izazvalo ogromne aplauze. A baš taj meč je bio epski,savladao je najboljeg igrača šljake prije svoje pojave-Giljerma Koriju,omalenog majstora iz Argentine. Nadal je slavio 3:2 nakon mora obrta,kišnih pauza i 8 sati ukupnog trajanja! Zverev je tada imao 8 godina,ali evo Rafa i dalje traje i u 32.godini odbija njegov nalet ali upozorava sve na to što će Zverev da uradi već u naredne dvije godine.Tenis je bio fantastičan,ali zavjesa je spuštena,već od nedjelje iščekivani R.Garos.

A nema uopšte vremena za analize, Olimpiko je već dobro ispunjen, najavljeno je 75 000 ljudi,rekord Lacija od 2003! Guzva i dalje ogromna jer navijači Intera tek ulaze sa strane famoznog obeliska. Kolege sa Skz Italia su mi potvrdile sastave već u 15 sati, Marušić od starta, Imobile na silu, De Fraj koji se zakleo u dobre namjere,a ništa od Luiz Alberta i Parola. Spaleti sve jasno, atmosfera luda, osjeća se nova mega drama kao tog 5.maja 2002. Ulazi jače Inter ali traje samo 5 minuta,onda izbija super Lacio, akcije u nizu i uobičajeno smušena odbrana Intera, Imobile pakuje mrtvi zicer Luis Felipeu ali bek promašuje za tužbu UNESCO-a,Sergej dominira ali promašuje zicer glavom koji daje uvijek,šutira Imobile,i napokon cijepa Marušić uz veliki karambol. Nastavlja Lacio, Sergej dobija bukvalno sve duele,u vazduhu,na zemlji,rola đonom i izluđuje ih,tako fizički i tehnički dominantan igrač se rijetko viđa,ali fali mu gol,kao i u Krotoneu kad je kod 2:2 mogao da završi sve. Brani mu Handanović bombu,pa pogađa elektro stativu iz slobodnog kad se Slovenac nije ni pomjerio,a onda Ikardi ne koristi veliki poklon.Nastavljaju se njegovi mega promašaji,kao dva za urlike protiv Milana, tri u porazu od Sasuola koji je mogao da sruši sve. Ipak,izjednačenje iz kornera pronalazi D Ambrozio, ali Lacio i dalje dominira u polju, a nakon prekrasne akcije Lulić-Anderson opet ima virtuelno dva gola prednosti,a moglo je i više. Navijači u transu, osjećali su zaista champions nakon 11 godina,a i u nastavku iako su se od 60.minuta povukli izgledalo je da Inter nema nikakav način da im naudi,a kamoli da još dva gola,bez ideje i bez udarca.Uz svuželju koju su imali bili su pred propašću sezone,i dizanjem ruku Suninga o čemu se govorilo,ali taj 77.minut je promjenio sve. De Fraj kao sudbina, Italija je takva zemlja da će vijek vjekova pričati kako je to namjerno uradio jer će u Interu igrati narednih pet godina,i da je išao da sruši svog novog kapitena. Kapiten Lulić koji je insistirao da on igra baš tada gubi glavu i kod 2:2 pravi suludi crveni karton,a Lacio u tom momentu kleca i nestaje. Uživo se mnoge stvari vide bolje, toliko su ostavili prvu stativu kod kornera da je ličilo neodoljivo na dva gola primljena (propuštena) tog 5.maja,kad se sudbina poigrala sa Interom. Gol Vesina koji okreće jednu već ispisanu priču,još jedna šansa Sergeja, ulazak Nanija,ali Lacio više nije imao ječma u tijelu. Inter se vraća u champions nakon 7 godina,ali bizarno je što je Lacio prosuo. U sezoni u kojoj su igrali na 4 fronta, osvojili super kup, u kupu ispali od Milana nakon rata i 14 penala, u Evropi od Salcburga kojeg su nadigrali kući 4:2,a tamo promašili velike šanse pa još i poveli 0:1 u 55.minutu,i ipak stigli da prime 4 u 10 minuta(!!), a u prvenstvu igrali najljepši fudbal uz Napoli,ali oštećeni zaista puno VAR tehnologijom(penal u 94.minutu za Fiorentinu i 1:1, penal pa još crveni za Imobilea i 1:3 u dobijenom meču protiv Torina, penal kao kuća nad Imobileom u Kaljariju i remi,penal Benatije protiv Juvea i gube 0:1 u posljednjoj sekundi,postoji knap 12 ovakvih mečeva,a njima je trebao još samo 1 bod da otpišu Inter prije posljednjeg kola!).Ali,u posljednja tri uzeli su samo dva boda,znaju dobro da su sami prokockali protiv Atalante i pogotovo Krotonea,ali i u tom meču odluke sa Interom su bili jasno bolji,imali i pobjedu a ne remi. Osjetio se i veliki umor,odigrali su čak 16 mečeva više od Intera koji je igrao samo prvenstvo,ali zbog dva skromna prelazna roka nije mogao da prebaci u veću brzinu,od decembarskih visina do tromjesečne agonije,pa proljećnih oscilacija,ostao je jedna ranjiva i ne do kraja izgrađena ekipa,kad se sve ovo sabere navijači Lacija bi trebali mjesecima da se hvataju za glavu.Sad će Sergrej u PSŽ ili Real,a sve će biti teže,čak su i Inzagija povukle sirene iz Napulja ali tamo će očito Anćeloti. Inter opet iz ovoga može da profitira mnogo, 40 miliona u startu donosi, Ikardi sad možda ostane, Spaleti svakako, a nakon De Fraja, Asamoe i Lautara već traže Strotmana i Politana,drugačije i bolje se planira budućnost. Strašna drama i obrti,dostojni kultnog 5.maja 2002.

Oluja se spremala u Rimu,kao da odjednom stiže zima,atmosfera potpuno drukčija nego prethodnih noći,zabavni teniski svijet se već raspakovao i otišao,žurke je zamjenio plač tifoza,a dok još bješe sunce bili su tako ubjeđeni u radost. Ostalo je da vidimo sve golove,izjave i analize njihovih tv, ali i dvije drame koje su se paralelno odigrale sa Olimpikom, Šveđani tek na penale šampioni hokeja,spriječena totalna senzacija Švajcaraca koji su dan ranije izbacili čak Kanadu,a ranije Finsku.Druga je vezana svakako za finale u Beogradu, već u petak je Real srušio mašinu CSKA, pokazali svježinu,širinu i brzinu koju smo najavljivali,iako su ih svi otpisivali. Jasno da je u sudaru titana pao i sad već bivši šampion Fenerbahče, s njima su bili spremni ući i u tuču,a opet su im dali 85 poena,pokazali veću snagu i diktirali tempo u nastavku cijelo vrijeme. Povratak Ljulja i ostalih napravili su eksploziju za desetu titulu,i dobro je za evropsku košarku da takva igra pobjeđuje,jer tranziciju,brzinu,up tempo i trojke je usvojila cijela NBA po notama Kera i D Antonija,a moramo ih pratiti u tome jer oni stalno i brzo odmiču.Slovenija je tako postala prvak Evrope,sad i Real protiv kralja odbrane Obradovića,sve je to dobro,eksponenti takve igre su i Letonija, i CSKA, i Baskonija kao i redom svi Španci,dosta je filozofija bila da se osvaja sa 62:59, i previše. U Madridu je čak i doček bio u fudbalskom stilu,kao odgovor Atletiku,ali i prizivanje Kijeva u subotu. Nikad nisu spojili ova dva sporta, 1964.godine kad su osvojili u košarci tada je Inter savladao Di Stefana i drugove u finalu fudbala, a 2014.godine kad su iščupali fudbalsku desimu, košarkaši su senzacionalno izgubili finale od Makabija doktora Blata. Vidjećemo što sad misli o tome Jirgen Klop.

Nakon što je jedan ovakav vikend ispraćen,ostalo je da se saberu svi utisci,kiša je uzavladala Apeninima, rađala se nova Vlada Đuzepe Kontea kojeg je Berluskoni nazvao “gospodin niko i ništa”,ali transfer u Milano je bio neizbježan,prvog dana raspusta oproštajna utakmica Andree Pirla. Noć maestra,kako su je nazvali, San Siro kao njegova kuća,i pored jesenjeg vremena preko 50 000 ljudi došlo je da vidi. Metro lila boje bio je krcat kao kad je Liga šampiona, svi u dresovima Pirla,bilo Breše,Milana,Intera,Juvea ili Italije, karta samo 5 eura,i mnogo mnogo dobre energije,kao da je rimska ludnica daleko iza nas.

Sve što smo vidjeli bilo je spontano,američki stil,parada zvijezda kojih je bilo nestvarno,finte i gafovi,a već u 1.minutu gol Ševčenka. Kreće pjesma “non e brasiliano pero...”, taj Brazilac je Ronaldo koji gleda sa klupe(koljena nagrđena kao Maldiniju pa ne igraju),a novinar Paolo Kondo kaže “za jedan minut je dao više golova nego Kandreva za cijelu sezonu!”. Bolje su igrale plave zvijezde,pored Ševčenka i Sidorf u punoj spremi kao da još igraju, Ševa mu i namješta efektan gol glavom,a toliko puta je bilo obratno na ovom stadionu.. Pogađa i Kafu,na drugoj strani dva gola Pato,sa 28 godina ubjedljivo najmlađi,sad u Tianđinu. Poluvrijeme čak 6:3, Pirlo igra s pola snage i malo dodira,pušta druge da igraju,slobodnjake šutita kao da je lopta od sunđera,a gradi loptu i fintira sa vječnom klasom. Na drugoj strani i Albertini igra zadnjeg veznog profesorski,on je bio Pirlov prethodnik u Milanu,kao mlad zaigrao uz odlazećeg Anćelotija 1991,neprikosnoven do 2002, a kad je baš Anćeloti izumio Pirla na toj poziciji te godine,Albertini je morao u Španiju.Sad su već obojica prestali a mogli bi držati lekcije današnjim igračima,to će i potvrditi Gatuzo. Njega čeka u petak 30 kilometara pješačenja nakon petarde Fiorentini,zato je igrao malo,izudarao Ventolu,ali ga je dva puta izvrtio majstor Kafu pa je izašao da čuva snagu,daleko je od nekadašnje kondicije. Seržinjo je letio lijevom stranom ali u nastavku je ušao Nesta i tako mu uklizao da je digao stadion na noge,a ipak mega ovacije dobili su Toti kao nikada(umalo došao u Milan 2003,da nije otkriven Kaka),i pogotovo vječni idol navijača Pipo Inzagi koji je kod 3:7 grizao kao da se igra za titulu,čupao se,šutirao,a onda nanizao tri gola i doveo do 7:7!

Čim je dao prvi gol zarazio je stadion i saigrače kao i te noći kad je sa dva gola okrenuo protiv Reala, onda glavom 6:7, a totalni trans tek što je uz ovacije ušao upravo Bufon- Toti ga je uposlio, Pipo prešao i Bufona i Jankulovskog i pogodio iz mtvog ugla! Lud totalno i u 45.godini,izgleda isto kao uvijek,želja ista kao uvijek,jednom se rađa. Na kraju je ponio i loptu kući zbog het trika,a grlio Bufona s kojim je bio baš u Parmi 1995,kako je to davno bilo kad su izbacili Halmštad,onda samo u reprezentaciji zajedno,dao mu je dosta golova u Milan-Juve,ali što mu je Bufon odbranio u finalu u Mančesteru 2003! Ali koliko još asocijacija, Kasano koji se igra s idolom Totijem nakon svih svađa, Del Pjero sa Tevezom iako se nisu sreli u Juveu,Diana i Toni bacaju Pirla kao u slavnim vremenima Breše,tu je i legenda Robi Bađo,lider te ekipe Maconea 2001. Jedino Bekam nije mogao doći ali poslao je sjajnu poruku,video i preko Lamparda. Na kraju je Pirla zamjenio njegov 15-godišnji sin Nikolo,isto broj 21 i kadet Juvea,dobar tehničar poput njega,zajedno su istršali pošasni krug poslije meča,momenti za drhtaje,kao kad je Van Basten odlazio 1995,i Maldini 2009,i cijela zlatna generacija 2012,ovaj stadion pamti toliko toga. Kratak je bio i govor Pirla,nikad nije pričao puno i nije se davao nikom do kraja osim Italiji,bio je sam svoj kapiten kroz karijeru.Za njega bi moglo biti mjesta u stručnom štabu Manćinija,svakako jedan od najvećih asova Italije svih vremena. Fešta se nastavila sa tortama i šampanjcem u restoranu Đanini,tamo gdje su se slavile sve velike pobjede,dok je kiša lila kao u novembru.

U utorak je ostalo još poći malo istočnije od Milana u Rovereto,tamo je vožen famozni hronometar koji je čekao Tom Dumulen da nekako uhvati uraganskog Jejtsa, na ulicama Franćeska Mozera,i on i Simoni kao šampioni Đira iz oblasti Trento su bili tu,ali vidjeli smo strahovitog Roana Denisa, a Jejts se samo još približio konačnom slavlju u nedjelju,kod Koloseuma u Rimu. Ostaju ipak još tri ubitačne planinske etape,u četvrtak ledeni Prato Nevozo, u petak lanac Bardonekija koji ledi krv u žilama,i u subotu Ćervinija za kraj svega,svako može da padne i izda na takvim visinama,nije još gotovo,to kaže i Frum koji i dalje vjeruje u gren slem. Ostaje da to vidimo u narednim danima,koji će donijeti i veliko finale u Kijevu,i sjajni fajnal for rukometa u Kelnu, glamur F1 u Monte Karlu,uz Điro rasplet u Rimu,i start Rolan Garosa. Objava svih lista za Mundijal već nas približava najvećem događaju,pisaće se istorija,praviti i super transferi,ali vikend koji je odjavio sezonu 2017-18,sa toliko suza na Apeninima ostaće da se pamti i prepričava.

]]>
Wed, 23 May 2018 16:12:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204258/nsofranac-taj-slatki-kraj-maja.html