RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html me http://www.rtcg.me/img/logo.png RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html N. Šofranac: Pravda na premotavanje http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/231224/n-sofranac-pravda-na-premotavanje.html Real Madrid želi da napusti domaća takmičenja u fudbalu i košarci, da se posveti samo Evropi. Zamislite baš oni, kraljevi sumnjivih trijumfa, kojima se premotavanje ne sviđa. Ali, potraga za sportskom pravdom je duga i naporna, a samo jučerašnji dan je bio suviše buran. ]]>

Želim da u najkraćem opišem situacije na dva po svemu različita meča, jednom od najluđih košarkaških finala ikad viđenih Real-Barselona i jednom (ne)običnom fudbalskom meču Spal-Fiorentina. Ali,današnja saopštenja iz Madrida idu tako daleko da moramo početi odatle. Sve ono što se dešavalo sa kapitenom Ramosom juče protiv katalonske Đirone,nakon što je tražio izričito nedovođenje Ikardija i što je naišao na jednog sudiju koji mu ne toleriše ništa,pa je banalno bačeno pola titule,a potom i horor u Vizink centru,dovelo je dotle da kažu da su u Španiji progonjeni i da svi žele da trofeji pođu u Kataloniju,preciznije u Barselonu. Takođe,da će u košarci možda odmah izaći iz Španije,jer Evroliga je već nezavisna od FIBA-e, sa 34 kola od iduće sezone,skoro zatvoren sistem,i domaća takmičenja im ništa ne trebaju. U fudbalu se sprema Super liga,ali ne prije 2024.godine pa do tada moraju igrati prvenstvo da bi imali pasoš za Champions League,ali i ta ideja odavno postoji. Tako kaže današnje saopštenje.

E,pazite sad ovako. Tačno je da Evropa miluje Real više od Španije i da su im se osladila osvajanja Champions u eri tik prije VAR-a na jedan specifičan način,to smatraju normalnim,ali ako su La Liga i Liga Endesa toliko dobro organizovane da omogućavaju da pobjedi pravda,to bi i njih trebalo da učini ponosnim. Mada,imali su oni u fudbalskoj ligi i kupu velike velike pomoći a u košarci kada treba. Ovaj finalni turnir kupa Kralja je ogromni medijski događaj u Španiji,već tri decenije najpraćeniji nakon fudbalskog El Klasika. Nagledali smo se kroz niz godina svakakvih drama u ta 4 dana,romani mogu da se napišu,ali podsjetimo se samo dešavanja od prije dvije godine.

Real je tada u četvrtfinalu praktično gubio meč od Andore,poništen je misteriozno jedan koš Adetokumba,a 4 sekunde prije kraja kad su gubili tri razlike Ljulj je prešao jasno na svoju polovinu i to bi bilo to. Aut za Andoru, Real mora faul,dosta ubaciti jedno bacanje,a možda i nijedno..Ali ne,sudije to puštaju,Ljulj daje trojku,i na produžetke velika krađa se materijalizuje. U prekrasnom finalu tri dana kasnije Real dobija Valensiju 97:95, u još kvalitetnijoj utakmici nego sinoć,ali nije sviran brutalan nesportski faul nad Dubljevićem u finišu koji bi donio pehar Valensiji. Kad se takve stvari dese to prođe tiho,mali se bune jedan dan i kraj,a sad treba svijet da se sruši.

Sinoć smo vidjeli jednu ludu utakmicu,Barsa odlična dvije ipo četvrtine,onda dok se osvijestila već je gubila 58:41, izgledalo je kao dežavi, Real ih za tren progutao. Ali to više nije ona Barsa koja je gubila preko 40 razlike od Reala,i u Madridu,i u Barseloni(Evroliga prije dvije godine),i na F4 u Milanu 2014,i bezbroj puta još. Sad ima i mnogo talenta,iskustva,atletizma,serijom trojki se vratila sa 61:46 na 61:63, poludio je tada Ertel,jedan od majstora,poput Kjurika u prvenstvenom meču,i okrenuo svijet naopačke. Novom egzaltacijom Ljulja Real leti na 70:66,ali onda opet gubio 73:76 u samom finišu,kad dobija tri bacanja Kampaca. Poput Šredera na EP 2015 daje samo prva dva,ali i Barsa potom samo jedno,pa kod 75:77 Ljulj izmišlja novu mandarinu za produžetak. Ko bi rekao nakon toliko ludila da ludilo tek počinje.

Nakon svih smjenjivanje u produžetku Barsa je naizgled tatvorila meč kod 87:92 na 15 sekundi do kraja,ali očajnička trojka Rendolfa za 90:92 donosi haos. Tomić nema kome da baci,na ivici 5 sekundi i gubljenja posjeda,odjednom vidi trk Singltona,daje mu pas na zicer,to je kraj,ali njegov stari drug iz Lokomotive Rendolf s kojim je ratovao cijele večeri ga udara žestoko po glavi i koša nema! Nema ni nesportskog faula koji bi zaključio sve,nema ni običnog faula! Kerol skače i trči,daje koš i dodatno,i Real iz pakla ide nestvarno opet u raj- 93:92 na 4 sekunde do kraja! Nakon tajm auta Barsa ide na Tomića,očajnički na drugi obruč,teško tu ima spasa,ali sudije zaustavljaju igru,da bi vidjeli da li je silazna putanja.

Tu nastaje završni haos,sjetiće se mnogi fantomskog koša Pita Majkla u meču Partizan-Barsa 2010,na počecima Instant ripleja,nije tada priznat. Ovaj jeste,iako djeluje da ta lopta ne bi nikad ušla,a u prvom poluvremenu nije priznata jedna silazna Barseloni uz besmisleno objašnjenje da je lopta ispod obruča. Ovdje pravilnik jasno sve kaže,tzv. Interpozicija Rendolfa postoji ako lopta prvo udara u tablu,ako je iznad sfere obruča,ako ne dira prethodno obruč,i ako ima ikakvih šansi da uđe u koš. Pravila takođe ne dozvoljavaju sudijama da naknadno dosude faul Ajona nad Tomićem,jer ga nisu vidjeli,prekinuli su igru konkretno da utvrde je li koš,pa iako uvide da je prethodno bio faul to ne može da se dosudi. Isto tako Instant Replay vezano za faul nad Singltonom je mogao da postoji da su odmah prekinuli igru da bi gledali,ali nakon što je Kerol dao koš i igra se tu zaustavila više nije po pravilima moguće vratiti se na situaciju Singltona. To su velike razlike u odnosu na fudbalski VAR, sad ćemo i o Spalu.

Ali,nakon što je umalo ušla i mandarina svih mandarina Ljulja sa svog koša,i trofej otišao opet u Barselonu,u Realu su brzo zaboravili meč loptu Singltona i nestvarnu krađu,pa besomučno pričaju o košu Tomića i zavjeri cijelog sistema protiv njih. Znamo za tu razmaženost,ali sve što se posljednjih godina dešavalo na ovom takmičenju,a tu se misli i na burne mečeve sa Baskonijom,Valensijom,Gran Kanarijom i Andorom,bio bi minimum povod za umjerene tonove. Ipak, tolika je buka podignuta da će mnogo godina trebati da prođe pa da se zaboravi baš ovogodišnje finale i triler završetak,to se viđa jednom u 50 godina,koncentracija toliko suve drame i najkompleksnijih momenata za tumačenje.

Jasno je da Florentino ne bi ovako reagovao da se u petak nije posvađao sa Ramosom i da mu se nije u podne desila Đirona,ali sada rane peku suviše. Osjeća da mu trofeji izmiču,iako Barsa(fudbalska) dolazi dva puta na Bernabeu u tri dana. U košarci je Real bio premoćan godinama, nakon što je izgubio najluđe četvrtfinale od Barse 2013.godine nakon dva produžetka,zaveo je diktaturu u Španiji,kup osvojio 4 puta u nizu,titulu stalno osim bljeska Valensije 2017,ali i dvije Evrolige uz još nekoliko finala. Međutim, Barsa ih je i prošle godine šokirala u finalu kupa,u momentu agonije u Evroligi,ali na svježinu,klasu i efekat pristiglog Pešića. Ovo je sada ozbiljnije,prva je u prvenstvu,peta u Evroligi što je veliki povratak,iako je Real drugi,a u sred Madrida im je uzela pehar, jer Ertel,Pengos,Kjurik,Ribas,Klaver,Hanga,Singlton,Serafan,Tomić i ostali su opasna družina,a velika Realova dubina i širina već trpi odmakle godine nekih super asova(Rudi,Rejes,Kerol). Tek,bio je ovo još jedan mega događaj,ali i ta pravda na premotavanje snimka ne ubjeđuje mnoge,i svako i dalje traži svoju,bez obzira na gledanje snimka. Što bi povodom toga rekao Tomić,njemu vjerovatno ni nakon 100 gledanja faul Berona nad Lendejlom ne bi bio faul,jer time odlijeće trofej u posljednjoj sekundi,to je taj ugao gledanja,iako bi njegovo trebalo da bude da objasni odakle baš bek na Lendejlu,ili odakle tri beka u odbrani posljednjeg napada Valensije kad je Van Rosom utišao Pionir.Ali lakše je ovako.

U fudbalu VAR ima još veću moć i njegova primjena promjenila je ovaj sport. Govorimo o meču Spal-Fiorentina,jednoj borbenoj utakmici koja se dugo lomila kod rezultata 1:1. U 79.minutu opasna akcija Kjeze,povratna lopta,ali iz toga niče kontra Spala. Nakon dužeg manevra Valoti daje gol,velikih 2:1, ide na tribine da podigne svog sina,emocije,i pobjeda tako blizu.. Tada iz VAR sobe stiže poziv za gledanje snimka,gol je kristalan,ali ispituje se akcija Kjeze debelo unazad. Nakon premotavanja i dugog gledanja svira se penal,iako je on već uputio pas i gledao šta će biti,tada je došlo do kontakta koje ljudsko oko nikad ne bi registrovalo u prirodnoj brzini,ali fudbal se puno promjenio. Na premotavanju i upornom ponavljanju to je sve više penal i na kraju biva dosuđen,i umjesto 2:1 za Spal to je 1:2 za Fioru,sve ostalo se poništava,i čak završava 1:4. Apsurdno ili ne.

I ovdje se dugo diskutovalo,jer bez obzira na VAR ovdje je i sama odluka na ivici,kao i onaj gol Ajaksa u srijedu,puno različitih mišljenja,ne može ni snimak da riješi sve,to je prosto tako,ali priča se mnogo i o tom premotavanju. U košarci ono nije moguće po pravilima,u fudbalu teoretski može da se vrati i minutima unazad i da se pojede to međuvrijeme. Tako je prošle sezone poništen uveliko proslavljeni gol Mandžukića za 1:3 u Atalanta-Juve i desio se crveni karton Lihtštajnera i 2:2. Emocije na premotavanje,i ono što proslavimo moramo često vratiti nazad i poništiti.

Teško je reći koliko je to ispravno,ali sad kad se već krenulo putem kosmičke pravde onda nema nazad, sve se gleda i ako se pronađe konfliktni momenat to je starije od svega. Pravila su vrlo precizna. Koliko je titula otišlo u nekom drugom pravcu,koliko je ne samo utakmica nego i istorije iskrivljeno jer tih instrumenata nije bilo. Njemci i danas plaču zbog gola Engleza u finalu 1966,kao da im nisu dali još jedan,kao da je 100% da bi na penale oni odnijeli tu titulu.. Juventus je iz nedjelje u nedjelju toliko bodova uzeo uz pomoć sudija godinama,da je cijela Italija u posljednjem kolu 2000.godine htjela prihvatiti bilo kakvu pomoć u korist Peruđe,a kamoli što se igralo u vaterpolo uslovima. Ali,taj gol Muntarija u derbiju za skudeto 2012 Milan-Juve koji bi donio 2:0, možda je stvarno mijenjao istoriju. S tom pobjedom lako je reći da bi Milan bio drugi put uzastopno šampion,kažu mnogi da Berluskoni onda ne bi prodao ni Ibru ni Tiaga Silvu,već bi čak doveo Teveza,nastavio da diktira zakon u Kalću,a Juve koji tada nije imao današnju moć dovođenja velikih asova ko zna koliko još čekao da dođe na vlast. Umjesto toga Milan se tog ljeta ugasio i već toliko pokušava da se vrati u elitu,dok Juve osvaja osmi uzastopni skudeto,i sad već diktira trend na evropskom tržištu.

Fudbal je pravljen od ciklusa,to je tako,Inter nije mogao 18 godina ništa,ni sa dvije milijarde ulaganja,onda je dobio na sudu titulu sa minus 20 bodova i tako nanizao pet godina. Mislio je Morati i nakon 2010.godine da će bar u Italiji osvajati još nekoliko godina bez muke,ali Milan je napravio super tim,svrgnuo ih s trona,i uprkos toj šampionskoj generaciji koja je bila na okupu prođe cijela decenija da Inter više nikad nije bio ni u igri za titulu. Te beskonačne diskusije na Italijanskim televizijama do duboko u noć,ko je čiji sudija,gdje bi koja titula otišla,sad su tako smanjene,direktno na terenu se gleda,usporava,tehnologija je fenomenalna,otišlo se u pet godina bar 50 godina u budućnost.To su vrijednosti koje moramo da cijenimo svi,bez obzira što navijačima,kladioničarima i običnim gledaocima nekad bude ukradena radost ili sreća,nekad je baš obratno,ali to je novi svijet. I bez obzira na revolt razmaženih klubova koji su navikli decenijama na jedan tretman,pa ih susret virtuelnog i stvarnog svijeta dovodi u novu stvarnost,da i drugi mogu da osvajaju trofeje.

]]>
Mon, 18 Feb 2019 13:44:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/231224/n-sofranac-pravda-na-premotavanje.html
N. Šofranac: Lom, VAR-Champions http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/230847/n-sofranac-lom-var-champions.html Prve četiri bitke su za nama, dosta borbe, neki rezultati vrlo varljivi, neki sistemi u ozbiljnoj konfrontaciji, neki timovi gotovo eliminisani. VAR odmah izuzetan, dobro korišćen kao garant pravde, samo ga konfuzni još ne razumiju. ]]>

Počinjem od Totenhem-Dortmund, iako je Ajaks priča za sebe, tim koji oduševljava, ali teško je naći dvije ekipe u Evropi koje igraju toliko za gol kao ove dvije, koje tako malo njeguju defanzivnu fazu u odnosu na napadačku, pa kad su se već srele posebna analiza je nužna. Radi se o dva vrlo slična sistema, 4-2-3-1, nekad bi se to zvalo prosto 4-5-1, i ne bi zvučalo moderno, ali ova diferencijacija je obavezna jer taj “doble pivote” kako kažu Španci jeste posebna linija i omogućava ovom triju ofanzivnih vezista da se razmašu prema naprijed, pa se ovaj sistem smatra trenutno jednim od najopasnijih za protivnika. Dortmund to igra savršeno od početka sezone i bukvalno se nameće svakom rivalu, tempom, posjedom, gol akcijama, pa evidentno mlađa i ranjivija odbrana biva zaštićena samom igrom ekipe. Čak i kad je Bajern u velikom jesenjem derbiju uspio da ih kazni i dva puta vodi, uvijek su išli naprijed,s tvorili brdo šansi i slavili 3:2. Ako je Tuhel koristio idealnog ekvilibratora Vajgla u 4-1-4-1, dok je imao još Obamejanga,i iza njega majstore Rojsa, Širlea, Gecea i Dembelea, a isto je potom radio Bos koji je još dobio i Jarmolenka, međutim rješenje Favra se pokazalo daleko najboljim - morao je žrtvovati potencijal Vajgla, da bi stavio dva zadnja vezna Vitsela i Dilejnija, dva diskretna pojačanja iz Kine i Verdera ljetos, iskoristio pun oporavak Rojsa, da sa njim, super talentom Sančom i Larsenom ili Gereirom lijevo napravio taj trio brzine i mašte, uz Španca Alkasera u špicu napada, kojeg bi ponekad mijenjao izliječeni Gece kao lažna devetka. I tako je nastao novi atomski fudbal,poput onog Klopovog koji je donio dvije titule 2011 i 2012, a skinuti ovaj Bajern nakon 6 uzastopnih kruna izgledalo je kao utopija. Sve su to oni pretvorili u realnost, ali stigli su na ovaj veliki duel oslabljeni, tri super karike izgubljene -Rojs,Alkaser i Pišček. Prije svih Rojs koji je već 7 godina talisman ovog tima, odmah je preuzeo ulogu lidera od Gecea u jesen 2012, vodio ih do finala baš na Vembliju te sezone, kad on igra mljeli su i Real, kad njega nema na duže vrijeme padali su u borbu za opstanak, a dugo dugo ga nije bilo prethodnih godina.

Ove sezone je digao sve, koliko datih i namještenih golova, ali učinio je Alkasera boljim igračem,uz njega je brzo rastao Sančo,preporodio je svog Gecea,podigao Žuti zid.. Povrijedio se banalno na kup meču protiv Verdera prošle sedmice, uspio i tako dati strašan gol iz slobodnjaka za 1:1,ali nije se vratio u nastavku. Ispali su nakon 3:3 na penale, prava drama, a prva ideja je bila da igraju mlađi,da se sačuvaju glavni igrači-sudbina.Da bude još gore tu se povrijedio i Alkaser,a bez njih su u subotu plesali i vodili 3:0 protiv Hofenhajma, ali bila je dovoljna jedna jedina glupost da se sve sruši,3:3 i nada za Bajern,bez Rojsa u taj tim uđe strah, takav je bio i Benitezov Napoli,ni 3:0 nije sigurno,to je prosto tako. Tako su i sinoć stigli na Vembli bez svog lidera,manje sigurni,ali Favr nije htio da mijenja sistem, ostao je pri 4-2-3-1, sa Geceom u špicu, sa Snčom i Pulišićem,ali i iznenađujuće Daudom koji manje igra, sad kad je Gereiro praktično lijevo krilo. Ipak,ideja igre je ostala ista.

Totenhem igra najčistije u Engleskoj ovaj sistem, zato nekad u toj brzini i dinamici djeluju čak spektakularnije i od Gvardiolinog Sitija koji je na još većem nivou, ali insistira na većem broju pasova i manevru cijele ekipe. Poketino je našao balans sa dva prekidača na sredini, mada je to nekad bio i kreativac Dembele pa je bilo i previše klase, ali potom su se potpuno instalirali Vinks i Sisoko koji su i komplementarni, a mogu da uskoče i Vanijama, Dajer i čak još par alternativa. Onda trio polušpiceva sa obično Eriksonom,Sonom i Dele Alijem, ali itekako su igrali i Lukas Moura i Lamela,sve vrhunski asovi,i naravno Kejn kao terminal,sa Ljorenteom koji nije smatran zamjenom za njega već više dopunom kad mora da se utrpa gol, kao što je bilo na Vembliju protiv PSV-a,i još dosta puta. Sa duplikatima kao što su Tripije i Orije, versatilnošću Fertongena ili Davinsona Sančeza ovo je bomba od tima, iako ljetos nijesu doveli bukvalno nikoga. Ali,povreda Kejna,pa Dele Alija i odlazak Sona na Azijski kup, uz čak odsustvo Moure ogolili su odjednom potencijal. Izvukli su maksimum iz te situacije, a da nije De Hea činio čuda i spasio Mančester onog dana na Vembliju bili bi skroz u igri za titulu.

E sad, na dan megdana sa Dortmundom Poketino mijenja sistem iako je bilo logičnije da to uradi njegov kolega - ide praktično sa petoricom nazad, plus Vinks i Sisoko, te samo Eriksonom, Sonom i Mourom u ofanzivnoj projekciji, jer ideja da raširi Orijea i Fertongena u prvom dijelu nije mogla da zaživi. Dortmund je napravio svoju paučinu pasova, bio življi i bolji i pomjerio linije Totenhema puno nazad. Mogli su dati gol u više navrata,pogotovo na samom kraju kad je Ljoris izvadio vatru iz mreže, ali jasno da su bili komforniji, da su igrali fudbal,nad Sančom nije suđen ni faul na 17 metara od gola.

Poketino nije pogodio taktiku, ako ćemo pravo jasno je izgubio ali nije primio gol, a onda je blic Fertongena i Sona na početku nastavka okrenuo naopačke utakmicu i Dortmund je pao prelako. Sa jednim klasičnim napadačem kao što je Alkaser, sa udarnom iglom Rojsom, sve bi bilo drugačije jer bilo je puno prostora za igru, a ovako nije bilo lidera da prodrma ekipu i sa Gereirom je kasnio, a umalo da baš on postigne sjajan gol nade na kraju. Totenhem je izvukao maksimum, izgledalo je da su zadovoljni i sa 1:0, a dobili 3:0, u revanšu će imati i svog velikog strijelca, imaju sve razloge da vjeruju da su u četvrtfinalu. Prošle godine su ispali u ovoj fazi od Juventusa, gdje su prvo bili na koljenima, pa se izdigli do 2:2, pa kući i vodili i plesali,a onda u dva minuta izgubili surovo sve. I ove sezone su serijom samoubistava skoro ispali nakon 4 kola, čudesno i klasom prošli preko Intera,s ad osjećaju raj, ali vidjeli smo klasičan meč koji je mogao otići u oba smjera. Biće i buran revanš,biće sigurno i puno golova,ali da Dortmund da pet treba stvarno čudo nadrealno, a mislim da bi oni bili još opasniji za velikane kad su kompletni, da imaju nestvarne potencijale koji bi zaplašili i Barsu i Siti. Dortmund je onaj tim koji je tukao Bajern,koji je pregazio 4:0 Atletiko pa je Ćolo rekao da u životu nije vidio tu silinu,tim u stanju da zastraši najbolje kao puno puta u prošlosti,oni koji su ga površno pratili mogu reći da je to nedorečeni tim talenata, ali samo oni. I ovo jeste limit ovakvog takmičenja,odigraš jedan meč bez Rojsa i zbogom, nema te više,sa ostalim se nećeš ni sresti, a u košarci imaš 30 mečeva samo u regularnoj sezoni,pa se tek onda ukršta i bira najbolji. Ali, jedan super revanš nam duguju,i naravno domaću krunu. A Poketino koji je izbjegao sudar identičnih sistema i nuklearnu eksploziju,da sve to opravda u četvrtfinalu.

Amsterdam. Za Real je tu sve počelo, tog 20.maja 1998,kad je Mijatović donio Septimu, kad je prekinuta suša od 32 godine, sad ni čekanje Desime od 12 godina ne kvari račune, sad imaju 13 pehara i kažu da je njihova druga zlatna era počela baš tu. Od tada su stalno slavili na tom modernom stadionu, ali paradoksalno veze Ajaksa su daleko jači s njihovim najvećim neprijateljem Barselonom,veze za sva vremena. Krojf je bio na ivici između Reala i Barse te 1973.godine, otišao je ipak u Kataloniju, s njim i trener revolucionar Rinus Mihels, prenijeli su totalni fudbal i od tada Barsa peca u Amsterdamu. Krojf je kao trener u eri 1988-1996 još jače usadio, doveo Kumana, kasnije su stizali braća De Bur, Klajvert, Overmars, Rajciger, Bogard, Davids, poneki iz PSV-a kao Zenden i Koku, Rajkard bio trener,sve do najnovije akvizicije Franki de Jonga iz aktuelnog Ajaksa,kojem žele pridružiti De Ligta. Nazvali su Ajaks “La Masija 2”, ali zapravo njihova škola i metodi su najstariji, prvi su koristili velike holandske kolonije, stvarali talente, Spartanski život, Krojf je La Masiju napravio po tom modelu u Barseloni.

A sad naizgled neravnopravan duel, Real sa tri titule u nizu, Ajaks prošle sezone nije uspio ući ni u plej of rundu jer je ispao od Nice, a onda čak ni u Ligu Evrope jer je ispao od Rozenborga! Ali,to je klub čuda, sezonu prije igrali su čak i finale protiv Mančestera,tako su i 1994 preko noći stvorili tim fenomena, a sve ono što su radili od ljetos bilo je magično. Stari njihov sistem 4-3-3 koji je svetinja, sa majstorima ljevacima Zijehom i Tadićem po bokovima i Dolbergom (Huntelarom centralno), sa Šeneom, Blindom i čudesnim De Jongom u sredini, Neresom koji ulazi i lomi kao ranije Junes, Traore i Klajvert Junior, sa bekovima Mazrauijem i Taljafikom, ali i De Ligtom s kojim može da se upari i povratnik Blind junior.. Koliko mečeva su dobili 6:0 ili 8:0, dok se Real ljuljao i teturao,na dan žrijeba su slavili i pjevali što će igrati sa njima, sigurni da će ih svojom mladošću, energijom i tehnikom raznositi. Nestvarna je razlika između te dvije lige, ali jasno je da se Ajaks ne šali, prvo kako su progutali Standard pa Dinamo Kijev kao da ih nema, a onda izbacili sasvim dobru Benfiku i dva puta remizirali s Bajernom komandujući igrom, svi su bili svjesni njihove vrijednosti. Samo nakon mjesec pauze previše čudnih stvari, nemoguć remi 4:4 s Herenvenom,nemoguć slom 6:2 na Tiganju,a najgori meč u subotu i poraz od Heraklesa kad je izgledalo da su izgubili radost igranja lopte. Real paralelno se dizao, protiv Barse i Atletika na strani to potvrdio svima, vratio se u igru na svim frontovima, došao kao favorit.

I ipak smo vidjeli Ajaks u punoj verziji jeseni, kako presira, leti, kombinuje, igra s entuzijazmom, samo su falili golovi. Prvo poluvrijeme skroz njihovo, oba beka su probijali,imali dobre šanse, Real bio zbunjen, čak je poništen i gol Taljafika koji je po mnogima bio čist. Sudije su ga priznale, stadion slavio, Kurtoa se nije ni žalio već krivio sebe zbog greške, ali VAR je prvi put ikad preinačio. Kompleksna situacija,za višestruku analizu. Faula nema nigdje, nema ni ofsajda nakon prvog šuta jer Bejl drži sve, a onda kod odlučujućeg trzaja Taljafika vrednuje se kao ofsajd pozicija Tadića,jer utiče na Kurtou. Nije u pitanju vidno polje, ali Skomina je procjenio da ga spriječava da interveniše. Možda ostaje malo prostora za diskusiju, ali sve je urađeno krajnje transparentno,linije su označene kompjuterski u različitim bojama u nanometrima, u etapama se došlo do krucijalnog instanta, Slovenac je procjenio tako, a UEFA je nakon samo 10 minuta objavila na sajtu precizno zbog čega je gol poništen. Linije su prikazane jasno i u prenosu, a sve do ove godine to je bilo strogo zabranjeno,najgledanije takmičenje bilo je i najzaostalije u tom smislu. Kažem još jednom, živio VAR! Branili su ga oni kojima je odgovaralo da mute,a sad je sve javno i jasno. Sjetite se meča Francuska-Honduras na Mundijalu 2014,kad je debitovala gol-line tehnologija, kad je oko jedne obične lopte koja je ušla unutra napravljena filozofija,protesti, nepovjerenje. Ni pet godina nije prošlo a sad su te situacije tako proste, sudija u sekundi dobija milimetarsku istinu, svi vjeruju,a tek za linije ofsajda na kojima su padale titule i nepravde ovog sporta,daju se riješiti i najteže situacije, s monitorom pokraj terena opšte povjerenje je garantovano. Koliki je to napredak,a UEFA je htjela da odlaže do beskraja, stigao je VAR prije na sva ostala kontinentalna takmičenja i u brojne lige i van Evrope, poput Kine, Japana, Australije, čak je prije stigao u Ugandu nego u UCL, a to je sramota Čeferina i svih lobija koji su se za to borili, sa smiješnim opravdanjem da usporavaju igru i duh fudbala. Gdje su sada oni??

Nema ih. Kao što sada ne smeta ni Realu jer bi bili u velikim nevoljama da je taj gol vrijedio, a one odluke Klatenburga (priznao ofsajd gol Ramosa u finalu s Atletikom 2016), kao i Kašaija (priznao dva ofsajd gola Ronalda u produžecima s Bajernom 2017), pa više puta Čakira (isključio Nanija 2013,Dibalu uz nesvirani penal nad Kvadradom 2018,nije svirao ni ruku Marsela protiv Bajerna opet 2018), uz Majkla Olivera i mnoge druge nikad neće biti revidirane, kao da su se desile u eri dva vijeka prije naše. Real se javno borio protiv VAR-a, ovakve usluge su bile veoma dobrodošle, a prva VAR intervencija je spasila upravo njih. Onda je na scenu stupio Solari koji je u pauzi održao govor od kojeg su se tresli i zidovi i njegovi igrači: “Raznose nas i čiste sa terena,i ne smijemo to dozvoliti! Dobijaju nas na svakom dijelu terena, džaba smo se sve dogovarali, sad treba srce više nego išta,izađite i borite se. Ne možemo igrati sa tri čula ovaj meč,morate uključiti svih pet i to vaše šesto unutra, sve može ali ne da odavde odemo kao kukavice!” Žestok govor a onda i taktička pomjeranja, sa željom da se konačno izađe naprijed,i nakon što je stavio napokon Vinicijusa i Bejla zajedno, odmah korekcija - Bejl napolje a unutra Vaskez koji više leži i Benzemi i mladom Brazilcu, uz kasniju implementaciju Asensija. Sve pogođeno, Real je počeo da uzvraća udarce i došao do prostora i golova,jer Ajaks je i ranjiv nazad, iako je nastavio da igra srčano i stvara. Vinisijus je čovjek više Reala, podsjeća mnoge na Robinja, ali s pravom glavom stići će puno dalje od velikog talenta Santosa, a Benzema je uz njega povratio svoje golgeterske moći, iako su svi čekali da ga isprate u junu nakon 10 godina. Puno puno bolji rezultat je zaslužio Ajaks,ali sad djeluje predaleko,toliko da je Ramos namjerno dobio karton da odradi kaznu u revanšu i bude čist kasnije, to je i priznao pa demantovao, jer UEFA finansijski kažnjava tako nešto! Već je on kažnjen zbog toga,i to baš u Amsterdamu 2010, kad ga je učio Murinjo.

Ajaks je u seriji poraza od Reala u ovom vremenu, ali sjetimo se da je sve bilo drugačije u jesen 1995 - Ajaks zvanični šampion Evrope pobjedio je 1:0 ekipu Valdana na svom starom stadionu, a onda je u novembru otišao na Bernabeu i masakrirao Real. Bilo je 0:2, ali čak tri kristalna gola su im poništena, uništili su ih klasom i dobili ovacije cijelog stadiona, puno više nego Ronaldinjo deceniju kasnije. Ta noć bila je vrhunac ekipe Davidsa, Overmarsa, Klajverta, De Bura, Litmanena, Finidija, Kanua, Musampe..Ogroman je to klub,nosilac esencije fudbala Evrope,a sinoć je jedna stvar bila ista kao u zlatnim vremenima,čuveni violinista Andre Rio,poliglota, Holanđanin francuskog porijekla, prije meča je odsvirao dvije kompozicije od kojih su se naježili svih 55 hiljada ljudi sa crveno-bijelim zastavicama, predivne scene viđene i na Ajaksovom rođendanu marta 2009 protiv Marselja, ali i tog 19.aprila 1995,pred meč polufinala sa Bajernom koji je Ajaks dobio 5:2 i zakazao veliko finale sa Milanom (iste noći Savićević potopio PSŽ). Amsterdam Arena tada se još gradila, igralo se na starom Olimpijskom, Andre je imao 45 godina. Ne priziva samo Zvezda slavne dane prošlosti, ovaj Ajaks ćemo gledati opet, ubrzo. Za Real dva meča u tri dana sa Barsom na Bernabeu (27.februari 2.mart) reći će puno više još i prije revanša s kopljanicima. Puno istine o njihovoj sezoni. Parižani su položili možda i najveći ispit zrelosti u ovih 7 godina otkad besomučno pokušavaju doći na vrh kontinenta. Ako se pristupi s već spremnim alibijem da nema Neimara,pa onda još bizarno i Kavanija,na kojima se sve bazira,onda se završi kako je završilo prošle godine s Realom, kojeg su potpuno imali u Madridu, a predali se kući.

Ali ako se pristupi onako kako je uradio Tuhel,da će sigurno dati gol i sa većim blokom na sredini, ali i jasnom idejom kako da sa Di Marijom, Drakslerom, veteranom Alvesom i ubitačnim Mbapeom napadaju prostor onda se rađa jedna nova ekipa spremna za velike stvari. Stojali su odlično i u prvom poluvremenu i bilo je jasno da mogu lakše do gola, od rivala koji degradira dva čudovišna igrača Lukakua i Sančeza, a u nastavku su ih rasturili i dužinom i širinom, moglo je biti i ubjedljivije. Nije ovaj Mančester ni napravljen za najveća djela, zato i jure Nelmara za iduću, samo prvo moraju izboriti mjesto pod suncem Champions-a u revanšu bez Pogbe, a PSŽ sa Kavanijem možemo očekivati premoć domaćih, koji če u aprilu postati velika prijetnja ako se Neimar zaista skroz oporavi. Imaju najbržeg igrača na svijetu,nijesu još najjači,ali biće ih zanimljivo vidjeti, puno više nego prije. Mnogo teže je njima bilo da iščupaju dva remija u onim duelima sa razigranim Napolijem,t u je baš visila eliminacija, onda su morali dobiti Liverpul i dobili su,sada pažnja kad su dobili krila i ako Tiago i Bufon budu zdravi do kraja.

Možda je najmanje uticajan meč za konačni rasplet Roma-Porto, ali ne može se zaboraviti veliko polufinale Rome iz prošle sezone i kvalitet koji svakako imaju, sad i afinitet prema ovom takmičenju. Nije davno bilo 7:1 u Firenci, ali to je takva ekipa, vrlo nestabilna, ali s mnogo talenta,bilo je izvjesno da su u boljem momentu od posustalog Porta bez Abubakara, Marege i Korone, bez srca ekipe koji je prije samo dvije sezone na istom mjestu progutao Romu 0:3 u meču za ulazak u Champions. To se i na terenu itekako vidjelo, Roma je bila puno bolja i kreativnija, imala i stative i dobre pokušaje, Džeko se vraća na svoj nivo, El Šaravi je u formi, a mlade snage se konačno nameću i Pelegrini i Kristante koji se dugo čekao i naravno Zaniolo koji je predodređen i već mnogo uticajan na igru ekipe. Takav iskorak se očekivao apsolutno od Undera i Klajverta ove godine, ali Roma dobija novog idola tifoza i ako srčani Florenci poput De Rosija povrati formu postaje opasna mješavina. Falili su Šik, bek Karsdorp i golman Olsen, i mogu biti samo jači. Prošle sezone su znali proći i Šahtjor i slavnu Barsu na pravilo gola u gostima, sad strijepe od istog,jer su primili ćorak-gol Adriana Lopeza, ali povrijedio se i Brahimi, u ovom momentu baš djeluje da Roma može dobiti i tamo. Da vidimo.

Dakle, nameću se već imena četvrtfinalista ,možda i previše za ovaj nivo, ako Barsa i Siti budu inspirisani na terenima Liona i Šalkea kako se očekuje imaćemo mnogo izvjesnosti u martu, ostaće da vidimo pažljivo blok-bastere Liverpul-Bajern i Atletiko-Juve u danima koji brzo dolaze, da donesu i neizvjesnost i nove motive, jer to su sve timovi koji opsesivno žele da idu do samog finala. Iskreno, ovaj sistem bi valjalo revidirati, jer prevelika je razlika u klasi u grupnij fazi, veliki dobijaju sada 30% mečeva sa tri i više golova razlike i ne mogu da kiksaju, onda se sastaju odmah na ispadanje i to osmina traje preko mjesec dana, ona druga grupna faza bi donijela i veću zaradu i pravedniju provjeru kvaliteta, zato velikani i najavljuju Super ligu od 2024.godine kao u košarci, a UEFA to najavljuje kao smrt fudbala i pokušava da ih privoli. Dok je ovako uživajmo ovako, bar znamo da prvak neće biti onaj ko bude u finalu dao gol iz ofsajda, igrao rukomet ili lomio ramena i lobanje. A to je već dosta.

]]>
Thu, 14 Feb 2019 18:57:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/230847/n-sofranac-lom-var-champions.html
N. Šofranac: Adio Mati, Welcome Ore http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/229710/n-sofranac-adio-mati-welcome-ore.html Februar je mjesec svjetskih prvenstava u Alpskom i Nordijskom skijanju. U Oreu je sve spremno za spektakl, u Zefeldu se sprema. Ali, Nikenen nas je preduhitrio. ]]>

Mati Nikenen je ski skokove učinio drugačijim,jednako kao Borg tenis,promjenio ga za sva vremena,on je bio taj brend,taj Golden boy koji se čekao da okupi mase. I sad bi trebao jedan Nikenen da prodrma sve,iako asova ne fali,evo juče je Stoh ostvario 32.pobjedu, nije to daleko od Matijevih 46, Kobajaši i on prave neke nove rekorde, ali daleko je to od narodnih masa.

Matija sam prvi put gledao na famoznoj Novogodišnjij turneji 1981, nisam bio bio ni svjestan koliko je bio mlad tada,dok se borio za pobjedu sa Horstom Bulauom,Arminom Koglerom i ostalima,a još nije imao ni 18 godina. Već naredne godine postao je prvak svijeta na velikoj skakaonici i to u kakvom stilu,zvijezda je definitivno rođena,Finci su lansirali to čudo od djeteta o kojem se pričalo uveliko. Tada se pojavljuje i njegov antipod,taj vječni rival koji je morao biti takođe fenomen,jer obično zlatna ere iznjedri paralelno najveće asove.Bio je to Jens Vajsflog iz zatvorenog DDR-a, ledeni šampion sa brkovima,a mlad kao i Mati.

U sezoni 1982/83 dali su život jednom od najvećih duela u sportu,koji može da se poredi sa borbom Prosta i Sene u Formuli 1 1988.godine,ili trke do posljednjeg boda Janice i Anje Person 2005, ili sa duelima Luisa i Džonsona u sprintu, Karpova i Kasparova u šahu. Takav dualizam i takvo smjenjivanje na vrhu dvojice tinejdžera potpuno je diglo ovaj sport u svijetu,a svjetski kup otišao je u ruke Vajsfloga,koji je predstavljan kao mračni šampion iz zemlje tajni i zidova,u odnosu na miljenika narodnih masa,šampiona dječjeg lica i potpuno ekstrovertnog kakav je bio Mati. Godinama je ta bitka trajala,u Sarajevu 1984,na našoj velikoj Olimpijadi,Vajsflog je slavio ispred Matija na maloj,ali Mati ispred njega na velikoj skakaonici na Igmanu,gdje se ginulo za slobodu. Uzeo mu je tada i veliki globus, 4 puta je Nikenen osvojio svjetski kup,mogao je i više s obzirom na talenat,ali nakon Vajsfloga pojavili su se i novi veliki rivali,Čeh Pavel Ploc,Austrijanci Fetori i Felder,Norvežani Opas i Jonsen,kao i njegovi drugovi Pujkonen,Suorsa,Ari Peka Nikola.. Ne samo skokovi već i letovi postaju svjetski hit,Nikenen je više puta u Kulmu i na Planici obarao rekord,otimao se sa Plocom,Debelakom,Opasom,dok nakon Fijasovih 194 metra ga nisu zaledili,zamislite zbog rizika da se ode predaleko,a danas se ide debelo preko 250.

Njegov talenat je eksplodirao totalno na Olimpijadi 1988 u Kalgariju,u Kanadskoj bespući,na skakaonici izrešetanoj vjetrom. Ali,te godine Mati je bio u top formi,osvojio je četvrti put Novogodišnju turneju,ali najmoćnije ikad,za dlaku je izgubio Oberzdorf od Ploca,a onda pobjedio silno na tri naredne skakaonice,kako je bio blizu da postane prvi osvajač gren slema,i kako bi to bilo pravedno. Dominirao je potpuno i u svjetskom kupu,a u Kalgariju od prvog treninga daleko ispred svih. Osvojio je sva tri zlata,ekipno je vodio Finsku do trijumfa baš ispred Jugoslavije( Ulaga,Tepeš,Debelak i Zupan),na velikoj je napravio najveću razliku ikad(Debelak bronza),i sa pet Olimpijskih medalja ispisao istoriju za sva vremena.Proglašen je počasnim građaninom Kalgarija,prvom zvijezdom Igara ispred Tombe i Katarine Vit,a njegov lik nalazi se na tamošnjoj poštanskoj marki.

Nije još imao ni 25 godina,a toliko toga je bilo za njim.Zasitio se poput Bobija Fišera i Bjorna Borga,kruna je bila preteška za njegovu glavu,tražio je slobodu. U sezoni 1988/89 bilo je zapanjujuće kako je bez treninga i često u alkoholisanom stanju znao da pobjedi,kao samo jednom u okviru Novogodišnje,jednom u Harahovu,ali glava mu je bila daleko od tog svjetskog kupa za koji su se borili neki novi likovi, Toma,Lakonen,a jedan ekstavagantni Šveđanin po imenu Jan Boklev skakao sa raširenim skijama,i bio proglašen za ludaka. Već je to bio svijet koji mu nije pripadao,osjećali smo to savršeno mi koji smo navijali za njega.Probao je na domaćem SP u Lahtiju da bljesne,završio je šesti pod reflektorima i rekao da je kraj,u 26.godini. Samo dvije godine kasnije Finci su dobili novog plavokosog princa,nasljednika iz bajke,Tonija Nieminena koji je sa 16 godina osvojio novogodišnju turneju,svjetski kup,i dva zlata i jednu bronzu na Olimpijadi u Albervilu 1992, sve kao Nikenen magične 1988. Baš u Lahtiju 1989, Nikenen je skrenuo pažnju na njega kad je skakao kao predskakač sa 13 godina samo. Ali Toni će kratko trajati,baš kratko. Te 1991/92 su već svi skakali V-stilom,sa raširenim skijama,taj stil je proslavio ali i ugasio Nieminena.

Nikenen je uradio kao Borg. Sa 26 godina je napustio sport koji mu je dao slavu,i ušao u novi život u kojem se nije snašao. Samo što je zaradio puno manje novca od Borga. Slavni teniser je od 1982.godine kad je sa samo 26 godina i 11 gren slem titula ostavio sport,otkrio svijet diskoteka,provoda,biznisa. Nakon duge agonije pronađen je 1989.godine u Milanu pod tabletama,pokušao samoubistvo jer ga je ostavila kontroverzna pjevačica Loredana Berte, sestra Mije Martini. Bio je to vrhunac niza propalih veza i brakova,trošenja novca nemilice. Nikenen sve to nije imao,ali je imao talenat za muziku,i koristio ga još dok se takmičio. A u 90-im godinama njegov rok bend je postao slavan ne samo u Finskoj,više puta su ulazili u Američki i Britanski top 50, što je fantastično,imali puno autentičnih hitova,iako se kod nas malo o tome znalo. Ali,baš ta rok karijera je izrazila još više njegove probleme sa alkoholom,o kojima se pričalo već i u finišu karijere. Puno lomova,rastanaka,tri braka,i vječni problemi sa najvoljenijom ženom Pijom,koju je napadao i nožem. Puno puta je bio u zatvoru,i na par godina čak,jedan sunovrat koji nije imao kraj. Kada je Jens Vajsflog stigao u Budvu u smiraj ljeta 2012.godine, išao sam da ga intervjuišem,jer bila je to strašna prilika da saznam nešto novo o Matiju. Vajsflog je inače trajao znatno duže,vodio bitke i sa Tomom,pa sa Goldbergerom i Bredesenom,kojeg je savladao na Olimpijadi 1994, mega karijera. Pričao mi je tada o svemu,najviše o tome kako je morao da radi tri put više da bi pobjedio Matija,o tim nezaboravnim duelima u planinama gdje su se stalno srijetali,gledali u oči,ali nisu uopšte pričali,zbog jezičke barijere,kako reče. Kao u filmu. A za njegove velike probleme krivicu je svalio na alkohol s kojim bezbroj Finaca ima probleme,zbog ledene klime,vječnih noći i zima. Ali resspekt se osjećao u svakoj rečenici,niko ne zna tačno veličinu jednog šampiona koliko njegov najveći rival,onaj koji je krvario da bi ga za pola boda nadmašio na Olimpu ovog sporta.

Mati Nikenen nas je sinoć napustio,daleko od mećave Oberzdorfa gdje se i sam toliko puta radovao. Njegov dječački osmijeh, njegovih 46 pobjeda koje je samo Šlirencauer nadmašio sa 53, njegovi rekordi,globusi i medalje,ostaju ugaoni kamen ski skokova i mit koji će inspirisati nove ljude ptice,kao što je danas Kobajaši. Mati je bio prvi i najveći.

U Oreu je večeras svečano otvaranje,a sjutra kreće parada medalja. Fantastično prvenstvo u Skandinaviji,sa puno sjećanja na 2007 i davnu 1954, sa puno istinskih asova koji žele da krunišu karijere. Prikazujući nedavno slalom iz Orea 1979.godine, podsjetili smo se tog nedostižnog maestralnog Stenmarka koji je dobijao redovno sa sekundu ili dvije prednosti,ali drugi je bio Amerikanac Fil Mer koji će mu s novim bodovanjem uzeti tri svjetska kupa u nizu 1981-1983, a treći četvorostruki osvajač globusa Italijan Gustavo Teni, vladar u periodu 1971-1975, prije Stenmarka. Deset velikih globusa na jednom podijumu tada,epohalno. Teniju je to bio i posljednji podijum u karijeri,iako je imao jedva 28 godina,već je bio istrošen,i nakon Lejk Plesida 1980 se povukao. Italijan je napravio revoluciju u slalomu i veleslalomu ranih 70-ih,sa 18 je već pobjedio,a od 1971.godine vladao,prekinuo ga je samo za dlaku 1974.godine njegov zemljak Pjero Gros,ali i tada je Teni osvojio dva zlata na SP. Toliko je bio silan da je lako pobjeđivao i u novoj disciplini kombinaciji,a postao je opasan i u spustu. Na najslavnijoj stazi planete u Kicbilu 1975.godine je izazvao domaću legendu Franca Klamera i u besomučnoj trci izgubio za jednu stotinku! To je bilo kao u filmu jer do tada su mjerene samo desetinke sekunde,toliko legendaran događaj da je 1981.godine,čim je Teni okončao karijeru snimljen film “Jedna stotinka sekunde”,gdje je igrao sebe samog. Velikan koji je kasnije bio lični trener Alberta Tombe,giganta koji ga je nadmašio,sjećam se veleslaloma u Alta Badiji 1991.godine kad je Tomba izjednačio 24 pobjede Tenija,a otišao je puno dalje, do 50, plus 4 Olimpijske medalje. I jedan takav velikan čekao je sve do Sijera Nevade 1996.godine da osvoji svjetsko zlato,uspio je na Španskom snijegu da osvoji dva,ali dokaz koliko je teško. A Stenmark? Najveći, 86 pobjeda u svjetskom kupu, brojka koja je dugo smatrana vanzemaljskom, tri svjetska kupa u nizu 1976-1978, dok nisu smanjili bodove,pa uveli kombinaciju i superveleslalom da bi mu slomili krila. Vladao je u Garmišu na SP 1978, pa u Šladmingu 1982 ispred Križaja,naravno i na Olimpijadi 1980, dok mu je u Sarajevu zabranjeno zbog navodnog ulaska u profesionalce. U periodu 1978-81 pobjedio je u veleslalomu 14 puta u nizu,nevjerovatno,dok nije njegov pad iskoristio Austrijanac Orlainski.Nakon toga Vencel,pa Fil Mer,a potom Križaj,Đirardeli i na kraju Rok Petrović bili su mu najveći rivali,sve do oproštaja s pobjedom u Americi 1989.godine.

Sve ovo će najbolje pokazati u kakvoj smo sada eri. Tih 86 pobjeda Stenmarka više ne djeluju nestvarno,naprotiv,čeka se da rekord padne i to višestruko. Lindzi Von je stigla još prošle sezone do 82 pobjede,i već niz godinama ima fiks ideju da taj rekord sruši,jer joj nije bilo dosta obaranje ženskog rekorda Ane Mari Mozer Prel, osvajačice 6 svjetskih kupova 1971-1975 i 1979, Francuskinje koju je skinula s trona Njemica Rozi Mitermajer 1976, majka Feliksa Nojrojtera,današnjeg asa na zalasku. Lindzi je došla tako blizu,ali teške povrede koje su joj iskidale veliku karijeru su je natjerale da odustane od velikog sna, nastupiće sada na SP u Oreu i reći zbogom. Već sjutra u 12.30 prenosimo super veleslalom,pretposljednju trku u karijeri velike Lindzi,nadamo se da je sanirala povredu i da neće doživjeti ono što je doživjela na početku SP u Šladmingu 2013, težak lom i godinu pauze( zlato vladarki te sezone Tini Maze). Baš ta suzoroneća trka u Šladmingu bila je povod za moj prvi ikada tekst na ovom portalu koji danas slavi 6.rođendan.

A Lindzi odavno zna da ima nasljednicu koja će srušiti sve rekorde,pa i njen sve da ga je i postavila sa 87 pobjeda. Mikaela Šifrin je u transu, nestvarno moćna i fokusirana,kao Ledecki u plivanju,rekordi i samo rekordi. Pojavila se krajem 2011.godine i odmah bila treća sa 16 samo,iduće prvakinja svijeta u slalomu i osvajačica slalom globusa sa 17,pa naredne Olimpijska pobjednica,pa opet svjetska,došlo je dotle da pobjeđuje s tri sekunde razlike. A onda se bacila na veleslalom,pa još i na brze discipline,ove godine s lakoćom pobjeđuje u veleslalomu,u Kronplacu sa dvije sekunde viška,a pobjedila je i tri super veleslaloma u nizu! Ima i pobjedu u spustu,a zamislite koliki je onda favorit u kombinaciji. Slavila je već 13 pobjeda ove sezone,a može itekako još,to je suludo,ima 56 u karijeri,može završiti sezonu komotno sa 60, a tek će da napuni 24 godine. Bivši rekord Mozer Prel pada ubrzo,ali i Stenmarka može da stigne za dvije godine,ili najkasnije za tri,ako ostane na ovom nivou. Ma,može da ode na 120 pobjeda,samo ako bude imala volju,a ne da se naglo povuče kao Petra Kronberger 1992,ili Mateja Svet 1990,pa i Tina Maze 2015,a da ne pričamo o Janici 2006.godine sa samo 24. Mikaelu ćemo u vidjetu u lovu na zlato u 4 discipline u Oreu,nikad viđeno,znači počev već od sjutra.

Ali,tu je i Hiršer,još jedan autentični fenomen. Već 68 pobjeda,a tek puni 30, i on može do Stenmarka,iako nema projekciju kao monstruozna Šifrin. I ove sezone dobija u slalomu i veleslalomu besomučno, sjajni Kristofersen opet gubi nemilice od njega,Panturo je digao formu enormno ali opet ne može da ga sruši u tri discipline,dok je mladi Francuz Noel uspio u Vengenu i Kicbilu,ali smo vidjeli veliki Hiršerov revanš u Šladmigu,hramu slaloma. Kakav će to biti duel,slalom kao i uvijek na kraju, Hiršer-Noel,ali ne zaboravljamo Kristofersena,nikad jačeg Panturoa,Olimpijskog pobjednika Mirera,pobjednika Madone Jula,pa sjajnu žirafu Cenhojzerna,ali i leteće Austrijance Švarca,Felera,Hiršbila,pa Lizerua,Melga,Melara..

Dakle,trio koji juri Stenmarka tako izbliza,svi na okupu,zlatna era kao u tenisu,i čak ni to nije sve. Osim Lindzi,baš u Oreu će se oprostiti još jedan enormni šampion i harizmatična ličnost, Norvežanin Lund Aksel Svindal. Od 2005.godine gledamo njegove bravure i pobjede u brzim disciplinama,obilježio je epohu prvo zajedno sa Bodi Milerom,a potom sa zemljakom Jansrudom,osvojio i dva svjetska kupa sada već davnih godina, 2007 i 2009, oba puta bizarno dramatično ispred Benija Rajha. Bio je moćan tih godina i u veleslalomu,uzeo mali globus 2007 Blardoneu,nizao bodove i u kombinaciji. Ali,njegove pobjede u spustu su ostale slavne,beskompromisni skokovi i zavoji,hrabrost koja ga je baš 2016.godine kad je napokon imao Hiršera u šaci koštala užasnog pada u Kicbilu,i opasne operacije. Nije mu to bio jedini težak pad,imao je sličan i krajem 2007.godine u Americi na slavnoj “Zvečarki” kad su mu se borili za život u bolnici. Teški lomovi ali se vraćao i pobjeđivao,slavio je on dva puta i ove sezone,ali su ga nove povrede ubjedile da se oprosti ovdje u Oreu, dakle u srijedu i u subotu biće njegove posljednje trke,a onda će ovaj predivni sport pratiti kao navijač. Ogromna atletska snaga,dok je bio u vezi sa sjajnom Američkom skijašicom Džulijom Mankuzo,vječnim alter egom Lindzi Von, išao je kod nje na Havaje,i tamo su ga Amerikanci uključivali u trke Iron man,triatlon i slično,uvijek je dobijao,nestvarno spreman. Bilo je to početkom ove decenije,sa Džulijom je raskinuo u jesen 2013. Kako bi bilo lijepo da uzme jednu medalju,čini se da bi on to i mogao,prije nego tako rovita “Wonder woman”.

Sudari mitova,lovaca na rekorde,i oproštaj velikih legendi,što nas sve čeka u Švedskoj dolini suza,i uživo na RTCG nakon 12 godina..

]]>
Mon, 4 Feb 2019 15:13:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/229710/n-sofranac-adio-mati-welcome-ore.html
B.Vojičić: Ne može poštenije http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/229679/bvojicic-ne-moze-postenije.html Kad je u Moskvi zavrnuta slavina Atlas banci, kad je Kneževićev biznis propao u Srbiji i na Kipru, evo sad i u Crnoj Gori, ni on, ni istraživačko novinarstvo o tome, ni riječ. Ne isplati se. Finansirao je i nas, kao i sebe, a zavrtao, koga je stigao, do jedne ure. Sad su računi došli na naplatu. Doći će i njima, valjda. ]]>

Šta god neko mislio o Aleksandru Tijaniću, on će ipak ostati najpoznatiji po tome što je napisao: "Ako Đinđić preživi, Srbija neće". A ne po tome da je bio Koštuničin savjetnik i što se svojim djelom ugradio u mozaik antievropske destrukcije, koja je u jednoj fazi "duvanske afere", ubila premijera Zorana Đinđića. I to onog Koštunice koji će napućikati navijače da zapale američku ambasadu i, usput, ubiju svakog koga ne treba. Tijanić je nosio pištolj, za divno čudo, da se odbrani od spoljnih neprijatelja, a ubila ga - pohlepa! Nešto slično, uvijek je moguće i kod nas.

Kod nas geopolitičari gataju šta to bi "odjednom", da u "slučaj Knežević" nije možda umiješana ruska ili britanska služba? Ipak, prije će biti da se jedna praksa ukida. A to je za učesnike, neminovno i - bolno. Odbjegli tajkun za kojim je raspisana potjernica, od učesnika i saučesnika u brojnim bankarskim malverzacijama, za sada se sa sigurne udaljenosti, iz Londona, pretvorio u tužioca. I tvrdi: na Gorici se gradi vila za Đukanivića, pod tuđim imenom, sa dva bazena i dva bioskopa (valjda jedan za njega, drugi za nju). Izgleda da će se obistiniti Mugošino obećanje da će Podgorica ipak imati pet bazena!

Knežević je, po vlastitom priznanju, predosjetio šta mu Katnić sprema, pa je, prije dva mjeseca, ubjeđivao Đukanovića, Katnića, Žugića, Stijepovića, pa Miloševića (Velibora), i koga još?, da to ne čine, jer će, ako njegova djeca koja studiraju u inostranstvu, ostanu bez VIP bankarskih kartica - svom žestinom uzvrati. Toliko jako, da će to izazvati ne zemljotres, već cunami. Pošto molba-prijetnja nije bila uslišena: sad veli - imam snimke kako dajem Đukanoviću pare (čije?, njegove? ), i to čuvam za finale. Čuva, kao "ukopnu lozu". I sve zviznu u dnevniku kritičara režima, nezavisne TV Vijesti. Kompanije koja je na sudu dokazala da su milioni koje su uzeli njeni vlasnici iz "druge familije" u jednoj svojoj banci - po sistemu "sestra-bratu i ostali", postojani i održivi.

Ko zna šta će pokazati snimci Kneževićevi, koji je pošteno radio (i snimao). Veli, da je Đukanović, prvi milion zaradio tako što je Knežević lično, taj novac provukao kroz berzu, a to znači – zakonito. Đukanović je, takođe, kao i stotine njih, imao rivolving karticu, a Knežević mu je pokrio dug od 17.000 eura! Zamislite kakav je ovo poltron. I zamislite istraživačko novinarstvo koje na osnovu glasina, godinama napada Đukanovića da je težak sto šezdeset miliona, a nije znalo da mu je Duško - pokrio 17.000! Zar samo zbog toga što su i sami imali te kartice. Kada je u Moskvi zavrnuta slavina Atlas banci, kad je Kneževićev biznis propao u Srbiji i na Kipru, evo sad i u Crnoj Gori, ni on ni istraživačko novinarstvo, ni riječ. Ne isplati se. Finansirao je i nas, kao i sebe, a zavrtao, koga je stigao, do jedne ure. Sad su računi došli na naplatu. Doći će i njima, valjda.

Do tada, oni koji su Kneževića oslovljavali sa "šefe" (kao u Centralnoj banci), školski drugovi iz rodne Zete i šire okoline , kuriri, saučesnici, vile i vilenjaci, patizani i četnici, koji su decenijama bili jedno (sad vele: "sitne ribe"), bankari sa dobrim provizijama i malverzacijama, neka objasne šta su radili, ali ovaj put kod tužioca Katnića. Bilo bi dobro, da odbjegli tajkun i njegov advokatski londonski tim, koji slove da sve znaju, kažu usput: ko je i zašto pucao na Oliveru Lakić i zaustavio njeno pisanje o mafiji, za koji su, gle čuda, lovci na grantove i nezavisne apanaže, znali po potrebi, ali ne i kad je trebalo nagraditi nekom nagradom Evropske komisije, OEBS ili sl., gdje godinama žiriraju. No, srećom, za nagrade, nikad nije kasno. Za bruku i pohlepu, kako vidimo jeste.

 

]]>
Mon, 4 Feb 2019 11:18:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/229679/bvojicic-ne-moze-postenije.html
N. Šofranac: Heroji nedjelje? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/228367/n-sofranac-heroji-nedjelje.html Ne treba podsjećati kako je moćan sportski januar, kakva mu je posljednja nedjelja, kako će se vječno pamtiti 29.januar 2012, ali i mnogi slični datumi, pa da vidimo ko će ponijeti lovore ovog vikenda. ]]>

Svi znaju na što mislim, ali evo još jednom - tog dana smo vidjeli najbolji meč u istoriji tenisa, finale Đoković-Nadal od 5 sati i 53 minuta(zvanično najveći meč istorije je finale Vimbldona 2008 Federer-Nadal 2:3, ali postoji razlika između najveći i najbolji), kada su dotaknuti fizički, mentalni i geometrijski vrhunci ove igre (ili se bar tako vjerovalo tada). Nije još bio ni gotov taj blokbaster, a već je počelo finale vaterpola Srbija-Crna Gora, a odmah potom i rukometno finale Srbija - Danska, da ne pričamo o Superboulu, fudbalskim derbijima, skijanju.. To je jedan od “onih” dana,i to u tako posebnoj 2012.godini, da se odmah stvori slika što nas čeka, ali oduvijek je tako. Čak i kad nijesu postojali rukometni januari, pamtim jedan 25.januar 1987, kad smo prvi put preko RAI mogli gledati finale Australijan opena i to ludi meč u kojem je Edberg odbranio titulu pobjedivši 13:11 u petom setu domaćeg idola Peta Keša, koji će te godine osvojiti Vimbldon. Bio je to prvi Ozi open u januaru, do tada je bio u decembrui početak stvaranja kulta posljednje nedjelje januara, u nastavku dana dupli Kicbil, pobjeda velikog Curbrigena u spustu, a potom u 3 i po popodne “našeg” Križaja u slalomu što se itekako slavilo, a rukometašice Budućnosti koje će i ove nedjelje biti na sceni tog popodneva su izbacile preteški Lajpcig pobjedom 24:16, na osnovu većeg broja u gostima,i kasnije osvojile kup EHF! Te nedjelje Brazilac Branko(kasnije slavan) prvi put u životu je vidio snijeg, na utakmici njegove Breše i Maradoninog Napolija. E ovako bi mogli do sjutra, bukvalno svaka godina ima svoju priču.

Teniski gledano moglo bi puno toga da se ponovi ove nedjelje, iako su mnogi mislili nikad više. Ipak, prvo o ženskom turniru jer ima što da se kaže. Prije svega priča o Sereni, jutros eliminisana a opet su je vidjeli na tronu. Ko nije u zoru gledao - Serena je protiv veoma raspoložene Pliškove gubila 4:6,2:3, a onda kako samo ona zna okrenula sve, dobila drugi set, a u trećem povela čak 5:1. Tada je moj stari drug Dragan Pešikan proglasio meč lopte kod 4:1, a potom i kraj meča, Serena na megdan Osaki, naravno da smo svi to mislili. Štaviše, ona je nastavila sjajno da servira, stigla do 40:30,i kod prve meč lopte odservirala as, ali je dosuđen foot fault, prestup kod servisa, koji je postojao, ali to se više gotovo i ne sudi, ne bi niko ni primjetio. Taj produženi život Pliškova je ščepala, ali nakon drugog servisa Serena se branila u svom stilu i onda u raskoraku iskrenula zglob, meč lopta spašena. I kod 5:2 je izgledalo gotovo ali čehinja se vratila, kod 5:4 Serena je na njen servis imala dvije vezane meč lopte, pa još jednu, bila više puta tako blizu, ali ipak potonula 5:7 i nijednom nije tražila pomoć, da makar bolje bandažira taj zglob.

E sad, Muratoglu kaže da je mogla proći, ali da sjutra ne bi mogla da igra, jer već sjutra su polufinala. Možda joj je kroz glavu prolazio i novi sudar sa tom nezadrživom Osakom nakon svih kontroverzi u finalu US opena, možda nije htjela da opet izgubi od nje ili još gore da joj preda, nakon što je u junu optužena da je pobjegla od duela sa razigranom i nikad voljenom Šarapovom na Rolan Garaosu, nakon svega napisanog u autobiografiji.

Možda. Ali, nakon uništavanja Jastremske, pa izbacivanja svjetske broj 1 Halep, opet su svi mislili da osvaja. A zapravo je trebalo igrati sa Pliškovom za koju Serena kaže da igra tenis života, pa sa Osakom, pa još sa Kvitovom koja je fit kao nikad i ima situaciju kao na drugom Vimbldonu 2014, dok svi pričaju o drugoj strani žrijeba ona grabi u svojoj,a onda u finalu počisti Bušar. Tako da ništa nije bilo gotovo,ali bez tog prestupa možda bi vidjeli Serenin šou do kraja, a svakako veliki ri-meč sa Japankom naredne zore. Nakon pauze i porođaja, sa još većom težinom, uspjela je Serena doći i do finala Vimbldona i US opena,ali ih glatko gubila,i sad ovo,prvi poraz nakon meč lopte još od juna 2010 kad je na Rolan Garosu ispala od Sem Stozur, od koje je inače izgubila još jednu viđenu titulu u Njujorku 2011. Ima 23 gren slema Serena što je čudovišno, ali mogla je jasno imati još puno više,jer ta karijera vječnost traje. Veliki talenat Jastremska koju je ovdje deklasirala nije bila ni rođena kad je ona osvojila prvi gren slem, čuvenog i opjevanog 11.septembra 1999, pred vratima novog milenijuma. Zapanjujuće. A već je imala jednu seriju nepobjedivosti u periodu 2002-03, kad je osvojila sve gren slemove u nizu (tzv. Serena slem), da bi na Rolan Garosu 2003. nakon vođstva 4:2 i 40:15 u setu odluke protiv Enan, podlegla ogromnom pritisku publike, a nakon osvajanja novog Vimbldona doživjela ubistvo sestre i povukla se kad se trijumfima nije vidio kraj. Kad je izgubila finale Vimbldona 2004 od atraktivne 17-godišnje Šarapove pričalo se o budućoj zvijezdi koja je srušila veteranku, ali ona tada još nije imala ni 23 godine, a Šarapovu je potom dobila 18 puta u nizu, nikad više ne izgubivši od njei evo prije će Ruskinja ostarati nego ona.

Tolika je glad za pobjedama i toliko traje ta priča da baš djeluje da će ih biti još, ali ne treba se čuditi kad ne osvoji, nego kako u 38.godini i nakon svega i dalje dolazi tako blizu. A Pliškova je već savladala u polufinalu US opena 2016, ali tada izgubila finale od Kerber,da li je sada konačno trenutak, djeluje mnogo svježije i brže Osaka. Pažnja svakako na Kvitovu, vidjećemo senzaciju Kolins, ali pamtićemo i kako je Šarapova prebrodila šampionku Vožnjacki, pa mečeve Muguruse i sa Kontom i sa Pliškovom, kao i sve bolju Sevastovu. Nakad su nove klinke stizale sa 14 ili 15 godina u sam vrh poput Seleš i Kaprijati, ranije i Sabatini, kao i mnoge druge,sad je drugačije, ali čekamo Olgu Danilović, Aleks Koreća je u jednom intervjuu pričao da od Monike nije vidio tako enorman potencijal, da je trenirao, da je živjela u kući njegovih roditelja, ali da ne može da joj se posveti 12 mjeseci. Ubrzo puni 18 godina,davno je bila Moskva, čeka se eksplozija.

Kod tenisera puno materije, ali svodi se vjerovatno sve na ri-mejk 2012, novi mega obračun Đokovića i Nadala. Zanimljivo da je to jedini meč koji su odigrali u Australiji, puno više na svim ostalim slemovima, u Parizu 6:1 za Nadala, u Londonu 2:1 za Đokovića, u Njujorku 2:1 za Nadala, a u Melburnu jedan jedini, a vječni. Svi će reći - šanse da se to ne desi u nedjelju su skoro ravne nuli, a to mišljenje vlada još od nedjelje ujutro kad su protiv Berdiha svi vidjeli da se Rafa ne šali, a potom odmah ispao Federer. Eh da, Federer. Opet se pravila atmosfera da osvaja, da je svjež, da je spreman za het-trik u Melburnu, ali teško teško više. Puno klase je tu, ali sad su tu i greške,i sporiji refleksi, meni zaista djeluje puno slabiji nego prije 15 godina,iako ovih godina su se čula mišljenja bivših asova da čak igra bolje nego prije (Borg,Vilander,čak i Pilić tokom prošlog finala sa Čilićem). Kako god, ovdje nije ispao od Milmana, koji ga je na US openu upravo uhvatio pod toplotnim udarom i na godine, već od jednog istinskog talenta, imao je svoje šanse, ali 0/12 brejk lopte i zbogom. Teško teško više, sad će imati problema i sa renkingom, u avgustu puni 38,ko zna je li posljednja sezona,iako ne bi želio. Istorija ne laže, kad je savladao Đokovića u njegovom prvom gren slem finalu u Njujorku 2007, Federer je imao već 11 gren slem titula, Nadal 3 i to samo na R.Garosu, a Đoković nula. Današnje brojke 20-17-14 i to sa ovom koja neminovno ide u ruke nekog od njih dvojice, a vrlo moguće i dosta narednih, otkrivaju nemilosrdno da je on treći igrač u ovoj eri, jednostavno da su mu njih dvojica uzeli pregršt titula,i to dobijajući ga veoma često, dok je on obogatio “palmares” u prethodnoj eri protiv Rodika,Safina,Hjuita,Gonzalesa,Filipuzisa,Bagdatisa.. Ali,problem je što će ga vrlo vjerovatno i opet preći,jer toliko su i dalje bolji od konkurencije, uključujući i te famozne nove generacije. Zbog toga smo odavde upozoravali godinama unazad da se sačeka sa monopolom na vječnu slavu i najvećeg svih vremena,ali sve je bilo uzalud. Mogu,međutim,i njemu biti uzalud ove tri titule koje je osvojio na zalasku,zaista sjajnim povratkom, ali Nadal bi sada sa 18-om i nadolazećim R.Garosom okrenuo točak istorije u potpunosti i Đoković sa 15 na jedan drugačiji način. Neminovno, značaj tog meča u nedjelju bio bi po više osnova opet istorijski i više nego oni prethodni.

Ali, da bi do njega došlo moramo vidjeti ujutro Cicipasa, nije slučajno što je stigao tu. Grk je veoma kvalitetan, atraktivan, svestran i inteligentan igrač, koji je već rušio Federera i Đokovića. Nadala još nije, a odigrao je s njim dva finala prošle godine, prvo u Barseloni gdje i sam kaže da je Rafa nivo van planete na šljaci, bilo je 6:1,6:2, a u avgustu ono realnije u Torontu i to nakon što je u osmini iznenadio Đokovića. Nadal ga je dobio 6:2,7:6, ali taj uzbudljivi drugi set je ono što ga pokreće, kaže da je shvatio što treba. Ono što je sigurno biće prvi igrač u stanju da zaista testira Nadala, servisiom, agresijom, ali i varijacijama na bekhendu, izdržljivošću. Sve do sada je bila šetnja za Rafu, od početka se vidjelo da je iznenađujuće spreman nakon nove agonije s povredama koje su ga zaustavile u sjajnoj prošloj sezoni.

Najviše čudi koliko se brzo adaptira na sve podlogei kad nema mečeva. Otkad ga je uzeo Moja prvo je pojačao forhend, promjenili su i glavu reketa i postao je mnogo ofanzivniji igrač, potom taj dvoručni bekhend koji je bio uspavan, a onda i servis koji mu donosi 10% poena više kad ubaci prvi, a to je mnogo. Svugdje je bio stršno konkurentan u ove dvije godine, prvo finale Australije s Federerom u pet setova, nakon ludila sa Dimitrovom, pa osvajanje desetog R.Garosa, onda 13:15 s Milerom na Vimbldonu, pa osvajanje nadmoćno US opena, pa nova Australija gdje je u petom setu morao predati Čiliću jasan meč, pa osvajanje 11.Rolan Garosa nadmoćno i protiv grčeva, nikad bolji Vimbldon i fenomenalni krimići sa Del Potrom i Đokovićem u polufinalu, pa US open gdje je u polufinalu opet tijelo predalo Del Potru kad je izgledalo neizbježno finale sa Đokovićem. Potpuna konkurentnost, kao u zlatnim vremenima 2008-09, kao što nije probao travu, tako ni sad nije imao mečeve 129 dana pred Australijan openi evo opet leti.

Ako za Đokovića može da se kaže da je gubio set od Šapovalova, pa i od Medvedeva i generalno bio manje ubjedljiv, jasno je da do nedjelje to gubi na težini,jer i u Njujorku je počeo sa napadom toplote i krizom protiv Fušoviča, da bi završio u nestvarnom progresu i protiv odličnog Delpa bio u razornoj formi. Djeluje slično i sada, a kad mu je jutros predao skroz iscijeđeni Nišikori, koji ni sam ne zna kako je izvukao dva izgubljena super taj brejka,6:7 protiv Karlovića i 5:8 protiv Karenjai još sa probojem ipak limitiranog Puija u polufinale, umjesto Raonića ili Zvereva, djeluje da će stići vrlo svjež na finale. I u tim prokockanim setovima imao je oba puta vođstvo 4:1, protiv Šapovalova nervoza sa svjetlima, a protiv Medvedeva zaista izuzetan intenzitet rivala donijeli su male turbulencije, ali Rus je sam sebe iscijedio nestvarno dugim poenima, trebalo mu je pet sati da igra tako da bi pobjedio Đokovića ,a on nije izdržao ni dva u tom ritmu.Tu se opet vidjelo koliko je teško dobiti Đokovića i Nadala u pet setova eventualnih,i najbolji eksponenti mlađe generacije padaju i na fizičkom planu, umjesto da tu iskoriste mladost. Trebaće još vremena da ih stignu,pogledajte Čunga koji je prošle godine dobio rovitog Đokovića, sad ga nema nigdje, ne može Tim, a Dimitrov puni 28 i tone, Ćorić,Šapovalov,Medvedev,sve je to lijepo ali daleko, a tek Zverev..

O njemu moram kratko - sjajan na mastersima, osvojio tri, ranije Rim i Montreal, a prošle sezone i Madrid, plus veliki završni masters u Londonu i još nekoliko finala, gledao sam ga uživo kad je bio tako blizu da još jednom osvoji Rim protiv Nadala čak. Ali,to je sve u dva dobijena seta,kad je sve govorilo da će bar u finale R.Garosa on je od početka igrao u pet setova ,čak sa Džumhurom i sličnim, a onda ga je Tim pokosio 3:0, s povredom ili ne. Ovdje se opet očekivalo da s Lendlom ide do kraja, ali vidio sam ga u Pertu protiv Federera da neće daleko. Stari Šardi ga je odveo u peti set, a Raonić prosto uništio, a vidjeli smo jutros da ni Miloš nije počeo da leti. Zverev na preružan način ispada sa gren slemova, nikad dalje od četvrtfinala, a i to rijetko, ubrzo puni 22, nije to više naivno i da bi postao nekada broj 1 moraće da vidi i kako će sa Cicipasom i sličnim koji pokazuju veće srce od njega, a ne samo da čeka da ostare Nadal i Đoković, nije rečeno ni da će onda vladati. Brojne među generacije koje su predvodili Raonić, Nišikori, Dimitrov i Čilić su gotovo izgubljene za najveće titule, a Conga, Berdih, Vavrinka, Marej, Delpo, Ferer, Gaske, Monfis i drugi su tokom cijelih karijera potopljeni njihovom vladavinom, a u međuvremenu su ih pojele i povrede ovog gladijatorskog sporta. Zato djeluje da bi u naredne tri godine njih dvojica mogli osvojiti još puno ovih najvećih i pomjeriti sve granice. To mi je još u Riju najavio Bautista, čovjek koji je savladao Đokovića u Kataru, a ovdje izgurao maratone sa odlazećim Marejom, pa Milmanom, Čilićem,da bi nakon bitke poklekao pred Cicipasom. On je kao nekad Ferer, zid i parametar,ali jasno nikad neće biti šampion, zna ih u dušu i kaže “nivo koji imaju Nadal i Đoković još u tenisu nije viđen”.

Baš zato, mogli bi očekivati da se u nedjelju ponovi ta bajka iz 2012, opet se ne zna ko je bolji od koga, opet pucaju od forme i opet mogu natjerati jedan drugog na do sad neispitane resurse, nove granice igre, razmišljanja, reakcija i izdržljivosti, jer je želja za pobjedom beskrajna. U periodu 2011-12 odigrali su 4 uzastopna gren slem finala, znači zaokružili sve podloge u nizu, prva tri je dobio Đoković, a posljednje Nadal,i mislilo se da će to ostati vrhunac ovog sporta za još puno decenija. Ipak, na Vimbldonu su odigrali pod krovom i na najbržoj podlozi jedan ludi meč koji je možda tehnički bio još iznad ovih, isto bi bilo u Njujorku, ali sad baš može da se desi, nova stranica istorije. Ko je bliži pitaju se mnogi, više bi tipovalo i dalje na Đokovića,neki su skroz okrenuli tip na Nadala,a danas je upravo Đoković napravio spektakl sa Kurijerom,šampionom iz 2002. Ispričao je sve, a onda duboko udahnuo kad je otvorio temu “Nadal”- dobar forhend,dobar servis,sjajno kretanje,iznenađujuće dobar bekhend,jednostavno previše dobar, zaključio je Đoković pokazavši koliko ga detaljno prati. Ali, glavne stvari se naravno ne govore javno, a upravo nijanse između njih presuđuju. Temperatura raste a to odgovara Nadalu ,ali sunce će već biti na zalasku i nema efekta R.Garosa. Đoković je osvajao čak 6 puta, iako je posljednje dvije godine dolazio nespreman pa usporio, a Nadal samo jednom i to 2009.godine nakon velikih pet setova protiv Federera, ali i još većih pet setova sa Verdaskom. Ovaj gren slem mu je ostao dužan kako nijedan,dvije povrede protiv Mareja i Ferera 2010 i 2011, mega finale sa Đokovićem 2012 kad je vodio 4 :2 u petom, pa finale sa Vavrinkom 2014, kad je izliječio ranjene šake, imao zicer meč, a onda mu se ukočila leđa na zagrijavanju,i čak iz mjesta uzeo set. Pa finale 2017 kad je vodio 3:1 u petom protiv Federera, u duplo vrijednom meču za vječnu listu,i nova povreda prošle godine kad je vodio 2:1 protiv Čilića i bio veće favorit od Federera. Želi da postane prvi bi-gren slem šampion još od Roda Lejvera. Đoković želi biti prvi ikad sa 7 Ozi opena,i trećim slemom u nizu. Da vidimo prvo Cicipasa, on je posljednja prepreka ka finalu snova,jer Pui to nije.

Rukomet. U nedjelju prenosimo i Budućnost-Kopenhagen, vrlo važan meč Lige šampiona u Morači, apropo meča sa Lajpcigom 1987, prepliće se mnogo toga, uostalom biće baš i Kicbil ovog vikenda, hram drugog bijelog sporta, a bliži nam se i SP u Oreu koji prenosimo. U subotu je taj zastrašujući Hanenkan spust, u nedjelju ujutro novi triler slaloma, gdje će Hiršera opet napadati Noel, Švarc, Feler, Kristofersen, Jul, Cenhojzern i ostali, a već u utorak noćni spektakl slalom u Šladmingu. Tu su naravno i ski skokovi gdje duvaju novi vjetrovi,Kobajaši u pada, Kraft i Forfang u usponu,pa biatlonski svijet gdje se karavan seli u kultni Antholc, italo-njemački centar i gdje svemogući Johanes Bo želi da definitivno sruši dinastiju Furkada, čak tri trke će imati. Ako tome dodamo i utakmice Lacio-Juventus, dupli Milan-Napoli i još sijaset iz sezone fudbala i košarke u punom jeku, dobijamo već neizdrživu količinu emocija.

Ali, govorimo naravno o muškom rukometnom mundijalu koji će imati rasplet u Danskom Herningu. Vidjeli smo puno toga, ali danas je novi dan raspleta, baš kao što je bio i ludi četvrtak, sa 12 mečeva na kraju prve faze i velikim rezom prvenstva. Danas završava i druga bodovna faza, mada djeluje da polufinaliste znamo - Njemačka i Francuska zvanično, a Danska i Norveška skoro. Nakon grupe smrti u Berlinu iz koje su prošli Francuska, Njemačka i Brazil neminovno je došlo do atomske eksplozije fuzionisanjem sa Hrvatskom, Španijom i Islandom u novoj grupi u Kelnu. Hrvati koji su došli na krilima svih pobjeda i 4 boda, srušili u Minhenu i prvaka Evrope Španiju, neobjašnjivo su izgubili od Brazila 29:26, u meču gdje nijesu od početka pronašli rješenja, gdje su ekspresno došli na 25:26, ali ni to nije pomoglo, Langaro, Dos Santos, Pocer i ostali asovi iz Evrope napravili su još jedan podvig. Ni puno bolja igra protiv Njemačke u grotlu nije pomogla, iz 15:18 došli su do dva vođstva u finišu, 19:18 i 20:19,i to bez Cindrića, sa Šipicem i umjesto Stepančića izmišljenim ljevakom Vrankovićem, u režiji lidera Duvnjaka i probuđenog Karačića, ali ni Šego nije pomogao, danski arbitri su prelomili kad je trebalo i podsjetili na krađe iz 2007.godine kad je Njemačka isto kući prošla kvalitetniju Španiju pa Francusku. Pobjeda 22:21 je odvela Njemce i Francuze u polufinale, da je bilo neriješeno a moglo je, otvorila bi se strašna opcija čak i za Španiju, više nego za Hrvatsku i imali bi kompletno ludilo danas. Uz poraz Hrvata od Francuza, Španci bi u 20.30 direktno rješavali prolaz sa Njemačkom,a imaju puno kvaliteta, kako su samo tukli Brazil 36:24, slično Makedoniju 32:21 ili Island,protiv silnih Francuza se vratili na 32:30 u prekrasnom meču, kiksali jedino protiv Hrvatske igrom. Kad je tu Šterbik njih se boje i Francuzi, a tek Njemci, proradio Sole, oba Dušebajeva, pa veterani Entrerios, Kaneljas i sjajni srednjak Sarmiento, pivot Aginagalde i par novih, teška mušterija za sve. Ipak, sad znamo ko prolazi,samo treba da se vidi ko je prvi, Njemci imaju za 5 golova bolju gol razliku od Francuza, djeluje da su bliži prvom mjestu, ali da li mogu uopšte dobiti Španiju?

Francuzi će igrati na pobjedu protiv Hrvata da bi izbjegli Dansku, onda će morati i Njemci, ali upravo za Hrvate i Špance ovo je zadnja šansa za Olimpijske igre, moraju juriti pobjede. Pogotovo Hrvatska, koja ako izgubi, a Španci uzmu makar bod protiv Njemačke,i još sad u 15.30 Brazil savlada Island, pada čak na peto mjesto u grupi, odnosno deveto na mundijalu i otpada za Tokio! Taj užasni scenario djeluje da može da se desi jer su iscijeđeni i pokradeni, plus oslabljeni, ostala bi im jedino opcija da osvoje zlato na Euru za godinu dana. Španci su u znatno povoljnijoj situaciji u svakom smislu i nemaju teg poraza od Brazila kao Hrvatska. Zato će svi mečevi danas biti dramatični, a svakako i Norveška-Mađarska gdje sjajni Norvežani moraju da dobiju i onda se nadaju da neće biti štelovanja na kraju u derbiju Danska-Švedska, kao što su u fudbalu svojevremeno izveli 2004. Norveška i bez super ljevaka Tonesena ,ali sa Li Hansenom i Magnusom Rodom na toj poziciji i majstorima Sagosenom i Salivenom,letećim krilima, dobila je čisto vitalni meč protiv Švedske 30:27, ali rizik je da im bude uzaludno baš kao u Zagrebu prošle godine. Naime, jedini poraz od Danske bio je sa 4 gola razlike, pa postoji prostor da ih Danci i Šveđani zajedno izbace, a to je pobjeda Švedske od 3 do 5 razlike večeras. To bi bilo iznenađenje protiv nepogrešive Danske, ali ako se bude crtalo da je Francuska ipak druga u onoj grupi, onda bi Danci mogli ići na izbjegavanje šampiona svijeta i jasno biranje Njemačke, a to znači izgubiti od Šveđana baš 4 razlike, poklapaju im se interesi!

Nadamo se da neće ići u tom smjeru, Danci igraju kući do kraja i biće favoriti, dok Njemci gube domaći teren i biće im strašno teško do medalje tamo. Ali, Danci su sve mljeli i na EP 2014 takođe u Herningu, a onda pamtimo dobro finale sa Francuskom, 32:41 debakl, a gubili su i 14 razlike više puta, u jednom autentičnom rukometnom masakru. Mislili su da osvajaju sigurno, Hansen je šutirao 9/9 u tom finalu, htjeli su zaboraviti debakl u finalu SP godinu ranije od Španije 35:19, a desio im se novi. Osvetili se jesu Francuzima u velikom finalu u Riju 28:26, ali nikako ne žele da opet od njih izgube veliku titulu kod kuće, a još manje u polufinalu. Igraju strašno Danci, ali Francuzi opet ulivaju strah, svojim iskustvom, klasom, fizičkom snagom koja je beskrajna.

Sad je tu i veliko boss Nikola Karabatić, a bekova na tone, vladali su 10 godina u rukometu bez ljevaka, gurali dešnjaka Žeroma Fernandeza desno, produžili do 39.godine karijeru Abatiju, pokušavali sa tada mlađim Barašeom.. A sad paradoksalno 4 ljevaka na desnom beku da se ne zna ko je bolji od koga, prije svih čudo iz Barse mladi Dika Mem ,pa zvijezda Pariza Remili zbog kojeg Stepančić mora u Vesprem, pa sjajni Valentan Port,junak pomenutog finala sa Dancima 2014,koji može i da zamjeni letećeg Abaloa na krilu,i sad još Melvin Ričardson, sin velikog Žaksona,i prvak Evrope sa Monpeljeom, jer da,zavladali su i klupskim rukometom sa čak tri tima na posljednjem F4 u Kelnu. Uz još jednog mladića Ngesama,i sjajnog Kentana Maea, nekad asa Flenzburga a sada Vesprema,i sve ostale to je čudo od ekipe gdje je smjena generacija već uspjela, a u Dinara gledaju kao u Boga. Imaju Hansen i drugovi razloga da ih izbjegavaju, ali i mi da se nadamo da će taj duel desiti baš u nedjelju u finalu, jer to je maksimum teorije sporta, baš kao Đoković-Nadal u tenisu, a pored Rija 2016 i Herninga 2014, bila bi to prije svega repriza finala mundijala 2011 u Švedskoj, kad su Danci pritisli svemoćnu Francusku u epskom meču, 35:35 regularno, pa 39:37 za Francuze nakon produžetaka, jedan od najboljih mečeva svih vremena. Bliži se nedjelja,što će to biti..

]]>
Wed, 23 Jan 2019 16:44:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/228367/n-sofranac-heroji-nedjelje.html
B. Vojičić: Dan kad je Vučić gorio http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/228061/b-vojicic-dan-kad-je-vucic-gorio.html Nije trebalo razbijati oblake hemijom, kao za vrijeme vojne parade u Moskvi. Osvanuo je vedar zimski dan. Ruski predsjednik je doletio iz pravca Mađarske, u pratnji, sada već srpskih migova 29, tako da nije bila potrebna ruska akro grupa "Striži". ]]>

Spektakularno je dočekan, kao heroj i spasitelj, baš kao što su Hrvati dočekali Papu ili još i više - "s puno vjere, nade i ljubavi", javljeno je odmah, urbi et orbi.

Uz poruku: "Komšije nam zavide na ruskoj podršci. Hrvati pukli od muke. Putin ulaže u Srbiju, a Hrvate Tramp ponižava. Bolje 'mig-29 u ruci, nego 'F-16 barak' na grani..."

Toga dana Beograd je postao centar Balkana, a sve oči bile su uprte u njega. Iako nije poveo sa sobom patrijarha moskovskog i cijele Rusije, Kirila, ne miješajući se u crkvene stvari, Putin je utisnuo svoj dragocjeni potpis u Hram Svetog Save: u kockicu u boji državnih zastava, u mozaik koji rade umjetnici iz Rusije (trenutno ih je 22, sa akademikom Mihinom na čelu).

Zamislite: na Hristov mozaik optočen kockicama u boji državnih zastava sa Putinovim i Vučićevim potpisima, rad ruskog vajara, urađen u ruskom stilu, za ruske pare, a srpska duhovnost, čime je, simbolično dakako, obilježio teritoriju - za vjeke vjekov.

Pa će Srpska crkva, ako bog da, s obzirom na to da je u Beogradu potpisan i sporazum o saradnji u kosmosu s "nebeskim narodom", sve to, jednoga dana, pretvoriti od snoviđenja - u kanone. To što je patrijarh Irinej, nakon obilaska svetinje na Vračaru, poklonio Putinu ikonu Svetog Save, a on je odmah cjelivao, manje je bilo upečatljivo, koliko Putinov pogled uprt u folk divu Cecu Ražnatović, možda ne samo zbog njene bunde.

Čak je Šešeljeva silna želja da uživo vidi ruskog predsjednika, koji pet sati u Hramu nije išao u WC čekajući na drvenoj stolici Putina, bila jača i od svih mjera obezbjeđenja. I uspio je.

Šešelj je bio presrećan: "Kao da se duh pojavio, mislio sam da će patrijarh da se onesvijesti. Onda sam se rukovao sa Putinom i rekao ko sam, a on je klimnuo glavom i srdačno odgovorio da me je pratio u Hagu".

Desilo se da je i naš Marko Milačić, kao dio četvorke iz Crne Gore za koje je Putin rekao da su heroji, poslije ručka prišao Putinu s leđa da bi napravio selfi. I oštro mu rekao: "Ja sam ljut na vas. Putin se šokirao. Pa sam ga dodirnuo za rever. Pitao je: Zašto? Zato, kada svoga sina Vuka pitam - ko bi volio da bude kada poraste, on kaže: Vi, a ne ja. Putin će na to, ekspresno: pa to je vaša greška, tako ste ga vaspitali. U pravu ste, rekao sam".

Milačić je uspio i da Putina pozove da posjeti Crnu Goru i njegove Kuče.

I lideri DF-a Mandić i Knežević saznali su da su "heroji", valjda zato što im nije uspio udar u Crnoj Gori i zbog saradnje sa ruskim oficirima GRU-a. A Putin se, po običaju, ne miješa u sudski proces. A kad se dvojac iz DF-a vraćao kući Vučićevim avionom, preblijeđeli smo od straha: to je onaj avion koji se često kvari, ne daj bože da im se što desilo.

Tog dana, Srbija je bila svijet. Vučićev otac Anđelko, zaplakao je od sreće kada je njegov sin dobio ruski orden. A sin Vučić je umalo sav izgorio, kad mu je Putin pričvrstio državni orden Aleksandra Nevskog.

Višemjesečno šepurenje srpskih tabloida da Putin Srbiji donosi rakete, pokazalo se jalovim. Vučić je smogao snage, da pred visokim gostom podvikne Britancima, uz poruku da samo Srbija, to jest on lično, vodi svoju politiku i niko drugi, kao i da nikakvog rješenja sa Kosovom bez Rusije neće biti: "Zbog ruskog veta potpuno je jasno da nikakvog rešenja neće biti bez Rusije i da ću se pre svakog rešenja svakako posavetovati sa predsednikom Putinom".

Srpski narod nikada neće zaboraviti da je Rusija 2015. godine, po Putinovoj naredbi, uložila veto na rezoluciju SB UN o Srebrenici, po kojoj su Srbi trebalo da budu proglašeni krivcima za genocid, kazao je Vučić. I zorno pokazao kako se suočava sa (bliskom) prošlošću. O daljoj, znamo.

Od Vučića saznajemo i to, da iz opozicije, Đilas i Šolak nijesu spavali, i da je bila nestašica "bensedina" jer ne mogu da podnesu da neko može da dovede sto hiljada i više oduševljenih građana. "Oni ne mogu da dovedu ni pet hiljada, ni uz sve zloupotrebe svojih medija, laži. Da pokradu Srbiju, da je opljačkaju, da uzmu 500 miliona evra za četiri godine - to mogu, za to su eksperti", unovčio je Vučić doček prvog čovjeka Rusije. Ali, nije valjda Putin samo zbog toga dolazio.

Dačića mitinzi opozicije i godišnjica parastosa Oliveru Ivanoviću nijesu omeli u namjeri da visokom gostu otpjeva dvije pjesme, na ruskom, u čast domaćina: "Kalinku" i "Rjabinušku". Iako se vrlo trudio, nije bio toliko ubjedljiv, kao kada je na turskom pjevao "Osman aga" Erdoganu. Za portparolku Zaharovu nije bilo poklona, ali njenom šefu Lavrovu, "poklonio je šajkaču i čuturu s rakijom od dunje". Pa neka cuga.

Vućić je svome gostu priredio prijatno iznenađenje, mada su tablodi, otkrivši tajnu, umanjili efekat tog čina. Predsjedniku Putinu poklonio je štene šarplaninca s Kosova, Pašu, čiji se pedigre na Kosovu može pratiti u sedam generacija. A Putin je, javili su Vučićevi mediji, samo pred Pašom u Beogradu pao na koljena, i ustrašeno štene, čiji je pasoš za nepovratni put do Kremlja bio spreman, nakon kratkog maženja, ubrzo se smirilo.

Poklon originalan, nema što: to je četvrto štene koje Putinu daruju državnici. Do sada je dobio tigra, konje, čak i erotski kalendar za rođendan od studentkinja novinarstva, u kojem piše: "Ugasio si šumske požare, no ja još gorim". Baš, kao što je dostojanstveni Vučić gorio u Beogradu.

Putin je na odlasku rekao: Hvala na prijateljstvu. I odletio. Sve nade i naslovnice Vučićevih medija bile su uperene u jedno - Putina. Odnosno u dvoje: I Jelenu Karleušu, i njenu ljubavnu prepisku. Barem za trenutak, nije bilo najave rata, pa smo sa uzbuđenjem mogli da pratimo ove za Srbiju izuzetno važne događaje.

Uz farmu i zadrugu, razumije se. Jedno istraživanje je pokazalo: za samo godinu dana, omiljene Vučićeve novine, Informer i Srpski telegraf su u 265 navrata najavljivali ratove i sukobe, koristeći 30 puta lekseme šiptar/šiptarski, a 47 puta ustaša/ustaški. Stefan Janjić, urednik portala Fake News Tragač, asistent Odsjeka za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, kaže: "Uočili smo 48 imeničkih i 85 glagolskih sintagmi kojima se najavljuje sukob: nuklearni rat, rat sve bliži, balkanski rat, građanski rat, ulični rat, objava rata, veliki rat, rat do istrebljenja, specijalni rat, hladni rat, treći svetski rat, na ivici rata, izolacija i rat, krvavi plan..."

Da te bog sačuva. I Putin, gasom, vetom i modernim oružjem, dakako. Samo, po koju cijenu?

]]>
Mon, 21 Jan 2019 11:09:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/228061/b-vojicic-dan-kad-je-vucic-gorio.html
B.Vojičić: "Zlatni dječaci" kolovođe http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227466/bvojicic-zlatni-djecaci-kolovodje.html Iako su mitingaške snage bile heterogene po političkim motivima, glavni zahtjevi takom "AB evolucije" nijesu bili upereni protiv komunističkog režima, niti usmjereni na uvođenje demokratskog poretka. Bitno je bilo da Crna Gora postane srpski sartelit. ]]>

Marko Špadijer koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom cijeni da su "mitinzi solidarnosti" bili manipulacija planirana u Beogradu od strane Miloševića kojom je kroz korišćenje nacionalnog sentimenta i kroz populizam napravljena moćna mašina vjernika odanih stvaranju nove srpske države. U izjavi za Radio Slobodna Evropa (2008) on kaže: "To je bio pripremljeni scenario za održvanje neke mini imperije, solidarnost sa Srbima na Kosovu je tu emotivno trebalo da odigra ulogu, ona je bila slaba u tom sentimentu, po mnogima , po šavovima , po stanju povezanosti sa Srbima u prvom redu i tu su mitinzi bili jedan vid koji je razdrmao Crnu Goru, učinio je da ta njena politička nesiogurnost bude još nesigurnija". On smatra da je rukovodstvo dobro postupilo "što nije izazvalo građanski sukob u Crnoj Gori, ali nije dobro što nije pokazalo porsonalitet, Crna Gora jednostavno je bila slaba".

O tom vremenu klad je "Crna Gora jurišala na sebe", Vladimir Keković, dugogodišnji šef Službe državne bezbjednosti, svjedoči da je Univerzitet Crne Gore bio veoma aktivan u ovim istorijskim događajima. U tom su prednjačili rektor Univerziteta dr Miloš Radulović, sekretar univerzizetskog komiteta SK - Momir Bulatović, profesor Ljubiša Stanković - predsjednik omladine Crne Gore, Milica Pejanović Đurišić - član CK SKJ, Pavle Bulatović - urednik Univerzitetske riječi, dr Veselin Vukotić i mr.Zoran Žižić. Nesporno je, kaže Keković, da sve ono što se dogovorili u kabinetu kod profesora Boška Gluščevića (koji je mlade i lijepe zvao 'moji zlatni dječaci'), gdje su se najčešće sastajali, što je bilo opšte poznato i išlo na javnu scenu. "Mozak" je saopštavao što su njihovio ciljevi.Koncentrisali su se na kompromitaciju crnogorskog rukovodstva, koje su napadali kao nemoralne i nesposobne, koji su zemlju doveli u bezizlaznu situaciju, zahtijevajući ostavke, kao najblažu mjeru koja se prema njima može preuzeti - u čemu su u konačnom uspjeli.

Na sjednici partijskog rukovodstva, predsjednik komunističke omladine Ljubiša Stanković saopštava da omladina i radnici ne vjeruju ovom rukovodstvu i da ih ono ne može voditi u reforme. Dva dana nakon ove sjednice, došlo je do sastanka partijskog rukovodstva Univerziteta i Predsjedništva Partije, 10.decembra 1988. Tada je Momor Bulatović saopštio 15 zahtjeva i zaključio da za početak imaju dovoljno snage i znanja, "dovoljno je da samo vi napustite političku scenu". Kad je TV Beograd objavio snimak sa ove sjednice, bilo je jasno da je rođena medijska zvijeza! A kad je, 9.januara 1989, univerzitetsko rukovodstvo odbilo da se sastane sa partijskim čelnicima, pod izgovorom da bi to moglo proizvesti negativne posljedice, bilo je jasno šta slijedi. Noću, tog 9.januara, održana je Akciona konferencija SK "Radoja Dakića" - presjedavao Miodrag Ilić. Ocijenjeno je da je poslije oktobra crnogorsko rukovodstvo "cijelu stvar htjelo da okrene na drugu stranu i da radnike ućutka militantnim grupama".

Desetog januara oko 9 časova radnici "Radoja Dakića" su bili pred Skupštinom Crne Gore. Marko Orlandić o tome svjedoči:"Informisani smo da su se na putu ka centru grada radnicima priključili studenti, njih oko hiljadu, koji su po odluci Rektorata organizovano pristigli. (Sam rektor univerziteta, Miloš Radulović, cijelu noć je proveo sa studentima ispred zgrade Skupštine).Pristizali su radnici ŽTO 'Titograd', tako da je već oko 10,30 časova ispred Skupštine SR CG bilo oko sedam hiljada lica. Repertoar povika, parola, pjesama i transparenara, ugklavnom je bio poznat iz prethodnih okupljanja, a bilo je i novih, sve krajnje uvredljivih za pojedine rukovodioce, organe i institucije u zemlji i Republici. Negirala se i crnogorska državnost i nacija veličanjem Srbije i Slobodana Miloševića".

Dolazak radnika pozdravljen je pokličima:"Ostavke, ostavke". Na transparentima poruke:"Crna Gora-Srbija","Kosovo je naše", "Glavu damo, Kosovo ne damo" "Narod će vam suditi". Poslije 12 satiii stiglo je ozvučenje. Formiran je odbor za vođenje mitinga, na "predlog" radnika "Radoja Dakića" u koji su ušli predstavnici svih grupacija protesta:Svetozar Vukčević, Radisav Bošković, Ismet Hadžijusufović, Predrag Lakić i Predrag Bulatović iz "R.Dakića"; dr Ljubiša Stanković, Ivan Brajović, Srđan Darmanović(Republički komitet Saveza socijalističke omladine), Milica Pejanović Đurišić, Aco Đukanović i Momir Bulatović (Univerzitet "Veljko Vlahović").Za predsjednika Organizacionog odbora izabran je Svetozar Vukčević, predsjednik akcione konferencije Saveza sindikara "R.Dakića".

Rukovodstvu su uručeni zahtjevi koje je pred masom pročitao Momir Bulatović, što je nailazilo na oduševljenje i parole "Izdajničke rane bole", "Crnogorski foteljaši došli su vam crni dani". Ređali su se govornici, prvoborci AB: Drago Šofranac, Drago Vučinić, prof.Slobodan Vujačić, Vasilije Milutinović...Popodne ispred Skupštine bilo oko 20.ooo ljudi,dok su se na stepeništu smenjivali govornici zahtijevajući smjene.Mitingovanje je tokom noći i jutarnih sati nastavilo nekoliko hiljada, da bi ujutro, 11.januara, sjatilo oko 45.ooo, uzvikujući: "Aoj Slobo aoj rise Crnoj Gori navrni se".

Oko 11 sati isped mitingaša je izašao potpredsjednik Skupštine Božidar Tadić i saopštio da su kompletna rukovodstva dali ostavke. Likovanju nema kraja. Smjenjuju se govornici (oko 40). Momir Bulatović poentira: "Svi su naši zahtjevi ispunjeni - narod je pobijedio" i pozvao da proslave "veliku pobjedu". Organizatori mitinga iz redova vladajuće partije tako su uspjeli da obezglave crnogorski drnogorski državni i partijski vrh i ubrzo preuzmu sve čelne pozicije. Iz redova Saveza kominusta izabran je predsjednik Crne Gore (Branko Kostić), predsjednik Izvršnog vijeća (Radoje Kontić), dr Miloš Radulović izabran je za člana Predsjedništva Crne Gore a Nenad Bućin za člana Predsjedništva SFRJ iz Crne Gore, a da Desetom (vanrednom) kongresu i novo partijsko rukovodstvo, na čelu sa asistentom Univerziteta Momirom Bulatovićem, i sekretarom Milom Đukanovićem.

Novo rukovodstvo svoj je program nazvalo "Nova razvojna filozofija". Uvodni referat na kongresu je podnio Veselin Vukotić, koordinator Predsjedništva Partije (potom član SIV-a):"Sve što se dešavalo od oktobra do danas pokazuje da narod nije bio izmanipulisan ni spolja ni iznutra, da na njegovom čelu nijesu bili četnički sinovi već najprogresivniji izdanci mlade generacije. Ovi događaji nijesu 'posrbljavanje' i 'nacionalna rasprodaja' Crne Gore nego odluka i volja da se vrati dostojanstvo crnogorskoj naciji i svima koji bratski i u slozi žive u Crnoj Gori". A Momir Bulatović je kazao:"Zlonamjernici koji su možda prepoznali i sopštvenu političku sudbinu osuli su niz nečuvenih uvreda i pograda na račun dostojanstva naroda i njegove demokratske opredijeljenosti. Najmasovniji skup u istoriji Crne Gore proglašen je ulicom, narod prozvan ruljom".

Iako su mitingaške snage bile heterogene po političkim motivima, glavni zahtjevi takom “AB evolucije” nijesu bili upereni protiv komunističkog režima, niti usmjereni na uvođenje demokratskog poretka. Prije nego što je Crna Gora postala srpski sartelit,čime je narušen princip na kome je zasnovana federativna Jugoslavija, gubitak crnogorskog glasa faktički je značio blokadu u Federaciji i tako ubrzanu razgradnju zemlje - srušena je komunistička garnitura, ali ne i sistem. To potvrđuje i izjava Mila Đukanovića, jednog od prethodnika “Ab revolucije”, koji je za “januarski prevrat” rekao:”To jeste bila borba za vlast, borba kojom je vlast trebalo oduzeti od birokratskog rukovodstva i vratiti je onome kome po Ustavu pripada: radničkoj klasi i narodu”(“Pobjeda”, 12.januar 1989). A mi znamo u što se ta borba pretvorila. Sve, do momenta kad se taj isti Đukanović dozvao pameti, i kazao da je “Milošević prevaziđen političar”.

]]>
Tue, 15 Jan 2019 11:43:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227466/bvojicic-zlatni-djecaci-kolovodje.html
B. Vojičić: Crna Gora bez otpora http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227359/b-vojicic-crna-gora-bez-otpora.html Na putu prekrajanja avnojevske Jugoslavije prva je na udaru bila Crna Gora pa se krenulo, njenom prisajedinjenju Srbiji. Dogodio se, propaganda je sugerisala, narod, koji je ostao ne samo bez svoje države, nego bez posla, svejedno i bez obraza. ]]>

Crna Gora je formalno srušena 11. januara 1989. godine, a stvarno je pala 20. avgusta 1988. godine na trgu Ivana Milutinovića u Podgorici, kad je održan "miting solidarnosti" sa Srbima i Crnogorcima sa Kosova. I pored stava jugoslovenskog državnog i partijskog rukovodstva da se "mitinzi solidarnosti" ne izvoze van teritorije Srbije, namjerno je izabran 20. avgust. To je dan kad je rođen Slobodan Milošević (Požarevac, 1941); promovisan u Srbiji kao "vožd srpskog naroda", za koga je Matija Bećković - čuvar srpstva i kosovskog zavjeta, koji nije silazio sa malih ekrana - prorekao: "Slobodan Milošević je sinteza dve najskuplje srpske reči: sloboda i Miloš".

Inače, krajem jula 1988. godine dolazi do teške i oštre rasprave u partijskom rukovodstvu zemlje. Predstavnici SK iz svih republika, izuzev Srbije, bili su protiv “izvoza” mitinga. Na zajedničkoj sjednici Predsjedništva SR Srbije i Predsjedništva CK SK Srbije, u zaključcima, uvaženi su razlozi rukovodstva Slovenije i BiH o neoorganizovanju mitinga u te dvije republike. Obrazloženje je bilo “da treba uvažiti upozorenja i ocjene koje su izrazili rukovodstva SK BiH i Slovenije u vezi sa mogućim implikacijama eventualnih skupova te vrste u tim republikama”. Crna Gora, Hrvatska i Makedonija su izuzete i za njih, očigledno, nijesu važili isti kriterijumi.

Stipe Šuvar, tadašnji predsjednik CK SKJ, u feljtonu “Feral Tribuna” otvoreno govori kako su u Predsjedništvu doživljavali Miloševiću pobjedu na Osmoj sjednici u Srbiji, kad je eliminisao svoga mentora Stambolića. Na pitanje novinara: ”Tko su tada bili Vaši politički istomišljenici?”, Šuvar odgovara: “Prije svih Vidoje Žarković i Marko Orlandić s kojima sam se nešto više družio...Često smo razgovarali o Miloševiću i jedan drugog uvjeravali: ‘Čuj, ako Milošević rasčisti s memorandumskom politikom obračuna s Titom (a time i s Jugoslavijom kakva je ostala nakon Tita), to će biti jedino što nas može spasiti. A ako pak sam postane zarobljenikom nacionalizma, i ako ćemo se možda obračunati s njim nego li s Ivanom Stambolićem, kojega protežira sva srpska nacionalna elita, i to upravo ona koja je sročila Memorandum SANU. U Miloševiću tada nisam prepoznao kaplara za dovršenje upravo takve politike. Naprotiv, smatrao sam da mu treba dati šansu. Život me je, međutim, demantirao već u onom trenutku kada sam postao predsjednik Predsjedništva CK SKJ”.

Nakon pada vojvođanskog rukovodstva i mitinga koji se prelio u Titograd narednog dana, u kasnim večernim satima, 7. oktobra 1988, održana je sjednica dva predsjedništva na kojoj su prisustvovali savezni funkcioneri Veselin Đuranović, Vidoje Žarković i Dobroslav Ćulafić. Božina Ivanović, predsjednik Predsjedništva SR CG rekao je: "Mi smo legalni organi u legalnoj zemlji i legalnoj republici. Treba procijeniti jesu li to zahtjevi naroda ili su to zahtjevi grupe ljudi i pojedinaca. Očito može se nazreti da ima nekih emisara koji govore u ime drugih sredina, da to nije naivno, da je to dobro organizovana mreža koja funkcioniše, koja ima političke zahtjeve". Veselin Đuranović je upoznao sa stavovima Predsjedništva SFRJ, ocjenjuje "da najnoviji događaji u nizu gradova i u pojedinim područjima zemlje ugrožavaju funkcionisanje društvenog sistema i nose u sebi opasnost po ustavni poredak zemlje. Utisak je da je ovo što se dešava u Titogradu repriza događaja u Novom Sadu, da to nije nastalo spontano, da iza toga stoji dobro smišljena organizacija. Ako zamišljeni scenarijo uspije u Titogradu to će imati veoma negativne posljedice, jer će početi da se širi i u druge krajeve zemlje. Zabrinjava toliko prisustvo velikosrpskog nacionalizma".

Predsjedništvo Centralnog komiteta SKJ, 8. oktobra 1988. zauzelo je stav povodom "prelivanja" mitinga u Crnu Goru: “Nacionalističke snage pokušale su iskoristiti protestni skup u Titogradu da pučističkim putem smijene rukovodstvo Saveza konunista Crne Gore i da ugroze njen ustavni položaj kao ravnopravne članice jugoslovenske federacije. Zloupotrebljavajući gostoprimnstvo crnogorskog naroda i djelujući na platformi srpskog nacionalizma, takve militantne grupe i pojedinci, u savezništvu sa svojim istomišljenicima u Crnoj Gori, sve agresivnije dovode u pitanje postojanje crnogorske nacije, njene istorije i kulture”. Dijagnoza je bila precizna, ali populisti se nijesu na to obraćali. Milošević je od Crne Gore očekivao “četvrti glas” za blokadu federacije i nije se zaustavio dok to nije ostvario. Na ruku mu je što se u partijskom vrhu zemlje računalo da je Milošević lakši plijen od Stambolića.

Crnogorski rukovodioci Veselin Đuranović, Vidoje Žarković, Marko Orlandić, Božina Ivanović, Miljan Radović, Slobodan Filipović, ima li su saznanja i tačnu ocjenu da velikosrpski nacionalizam ugrožava bezbjednost zemlje. To potvrđuje Vidoje Žarković koji je na pitanje "Monitora" (februar 2003) da li je crnogorsko rukovodstvo znalo što se dešava iza scene u pripremanju za njihovo rušenje u "AB revoluciji" ovako odgovorio: "Tadašnje rukovodtvo dobijalo je informacije od Službe državne bezbjednosti o tome ko sve stoji iza scene i mešetari Crnom Gorom u pripremanju 'događanja naroda' i odakle se sve vuku konci. Nije adekvatno reagovalo, a i da je rezultat bi bio isti, jer sintezi velikosrpskog nacionalizma bile su potrebne ovakve promjene u Crnoj Gori". Marko Orlandić, najviše pozicionirani crnogorski funkcioner, član Predsjedništva CK SKJ, govoreći o optužbama na račun nedovoljne energičnosti tadašnje crnogorske vlasti, piše: „Ima ljudi kojı smatraju da smo 11. januara 1989. godıne ‘kukavıčki kapitulirali’ i da smo se ‘predali’. A šta je trebalo i šta se moglo preduzeti u tim danima prevrata? Upotrijebiti oružanu silu protiv sopstvenog naroda za odbranu vlasti! Ne znam crnogorskog funkcionera iz tog perioda koji bi se na tako šta odlučio“. (M. Orlandić, U vrtlogu, 1997)

Nezadovoljstvo naroda bilo je veliko, zbog socijalnog položaja, ali ubrzo poslje januarskog prevrta, bilo je veće a položaj zaposlenih teži, ali revolta nije bilo. “Nesporno je da je bunt bio mješavina spontanog i smišljenog angažovanja određenih snaga, kao i to da su te snage bile heterogene po političkim motivima. I uticaj medija izvan Crne Gore na indoktrinaciju masa je nesporan, ali i kolebanje u rukovodstvima SK Crne Gore i njihove greške”, ocijeniće Veselin Đuranović u interviju “Krugu” , septembra 1990. Tada je on prokpomentarisao poziciju Crne Gore u partijskim dokumentima “nove razvojne filozofije” poslije preuzimanja vlasti. Na pitanje “Kruga”: Šta je sporno? Sve moderne države se temelje na slobodnom građaninu, pojedincu”, Đuranović odgovara:”Ali, i na državotvornom narodu! Sporno je upravo to što u tim dokumentima nigdje nema stava da je Crna Gora država crnogorskog naroda. Jer, kao država ona ne bi ni postojala da ne odžava nacionalni identitet crnogorskog naroda. Pored toga suočeni smo sa političkim programima koji tretiraju Crnu Goru kao “srpsku” državu, negirajući da je ova republika država crnogorskog naroda. Idejnu podlogu ovog programa čini teza da su “pod komunističkom vlašću” Crnogorci “rasrbljeni”, pa ih sada treba ponovo “posrbiti”. U stvari, to je program denacionalizacije Crnogoraca. U tu se svrhu nastoji uključiti i crkva, pa se promocije anticrnogorskog programa stranke vrše, po pravilu, uz crkvene svečanosti”.

 

 

 

]]>
Mon, 14 Jan 2019 12:39:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227359/b-vojicic-crna-gora-bez-otpora.html
B.Vojičić: Na obali od Morače http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227255/bvojicic-na-obali-od-morace.html To što se na mitinzima uzvikivalo, skandiralo i pjevalo, ti transparenti, (sve unaprijed pripremljeno) nijesu samo dokaz o stavovima pučista, već pokazuju porive društvenih snaga koje su, kad su odvrnute slavine, izbile na površinu: agresivni populizam, socijalna demagogija, velikosrpski nacionalizam. ]]>  

Tokom ljeta i jeseni 1988. mitinzi su preplavili Srbiju i Crnu Goru, a pokušavano je da se organizuju i u drugim jugo-republikama. Propagandno: radilo se o spontanom okupljanju, iako je bilo jasno kao sunce da je organizovan marš “srpskih šajkača”. O autentičnoj pobuni građana nije bilo ni govora: parole i pjesme koje su uzvikivali učesnici sa Kosova, najčešće “Hoćemo oružje” i “Dajte nam oružje” počinjale su na znak Šolevića, iza bine ako već nije bio na bini. Počelo se sa “zborovima podrške” i “mitinzima solidarnosti” a završilo sa “događanjem naroda” i “AB revolucijim”, “balvan revolucijom”.

Na titogradskom i andrijevačkom mitingu tražena je podrška i solidarnost sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu, već na cetinjskom mingu od crnogorskih delegata u saveznoj Skupštini i članova Centralnog komiteta SKJ, traženo je da traže odgovornost za one koji “evo osam godina drže konce kontrarevolucije na Kosmetu i da podrže stavove oko promjene Ustava Srbije”, uz parole “Crna Gora je srpska Sparta”. Na narednim mitinzima ogoljene su karte - zahtjev je: smjena cjelokupne državne i političke vlasti u Crnoj Gori. Ono što nije uspjelo tokom oktobra, ostvariće se tri mjeseca kasnije, u januaru, kada je tadašnje rukovodstvo naćerano da podnese kolektivnu ostavku. Samo desetak dana ranije beogradski novinar Milorad Vučelić ogolio je čitavu strategiju: ”U oktobru je bilo planirano definitivno rušenje crnogorskog i vojvođanskog rukovodstva, mitingaški pohod na BiH, Hrvatsku i Sloveniju, i za 29. novembar proglašenje Treće Jugoslavije na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Međutim, crnogorsko rukovodstvo bilo je tvrđe nego što smo očekivali, pa predstojeći odstrel neće preživjeti” (Sa ulice u fotelje, Monitor, januar 2009).

To što se na mitinzima uzvikivalo, skandiralo i pjevalo, ti transparenti, sve unaprijed pripremljeno, nijesu samo dokaz o stavovima pučista, već pokazuju porive društvenih snaga koje su, kad su odvrnute slavine, izbile na površinu: agresivni populizam, socijalna demagogija, velikosrpski nacionalizam. Dvodnevni protesni miting ispred Parlamenta, kako su “oslobođeni” mediji izvjestili, tada prednjačila TV Titograd, “preko sto hiljada” radnika, studenata, omladine i građana “a da nijedna palma nije polomljena”, završen je oko 14 sati 11.januara 1989. Nakon što su prihvaćeni svi zahjevi mitingaša. Ondašnji potpredsjednik Skupštine SR Crne Gore Božidar Tadić saopštio je da su u skladu sa zahtjevima, svi podnijeli ostavke. “Ispunjeni su svi zahtjevi, narod je pobijedio”, slavodobitno je kazao Momir Bulatović, čestitajući oduševljenoj masi trijumf koječega. Posebno su bili oduševljeni rezulatom novinari “Pobjede” Vidoje Konatar i Vaska Ždralević-Joksimović, Televizije Titograd Milorad Popović, Tanjuga-a Vlatko Vujović i Ivo Popović, “Večernih novosti” Momir Čabarkapa, “Ekspres politike” Budo Simonović, “Politike” Božidar Milošević, Stanko Papović i mnogi drugi. Ostalo je bogato mitingaško “stvaralaštvo”:

“Radnička se budi klasa, bez toga nam nema spasa”, “Oj Vidoje Žarkoviću, crnogorski Brankoviću”, “Đuranović Veseline, izdajniče domovine”, “ Crna Gora rodi Sloba, to je čovjek našeg doba”, “Slobodane, srpski sine, kad ćeš doći na Cetinje, kad ćeš doći pod Lovćenom, čekaćemo te sa ordenom”, “Oj Skupštino mirno stani, evo idu Nikšićani, ”Crna Gora i Srbija - dva oka u glavi”, “Iako smo prebijeni, mi nijesmo pokoreni”, ”Stankoviću naša diko, ne može ti ništa niko”, “Orlandiću sram te bilo, Šuvarevo desno krilo”, “Na obali od Morače, crnogorska vlada plače”, “Dolje oni što su krivi, neka radni narod živi”, “Žuta gredo crnogorska muko, tu je Lazar Crnogorce tuko”, ”Bulatović nije gori, samo što se manje zori”, “Brajoviću đe su tvoje suze, što su naše okaljale bluze”, “Radoviću ti Miljane, ti si kazo svoje znanje”, “Crnogorski narod bira i Ljubišu i Momira”, “Našoj vladi slomiše se krila, jer nikada nije dobra bila”, “Mi smo đeca sestre dvije, Crne Gore i Srbije”, “Mičite se s toga praga, Šofranca nam dajte Draga”, “Crna Gora Sloba rodi, da Kosovo oslobodi”, “Crnogorska pašće vlada, ili danas il nikada”, “Milošević iz Srbije ne da da se narod bije”, “Sad Srbija ima vođu, što je ravan Karađorđu”, “Mi smo đeca sve spremnije Crne Gore i Srbije”, “Oj Miljane profesore, studenti te tvoji kore”, “Ovaj narod traži hljeba, zato bolja vlada treba”, “Izlazite izdajice, da vam narod vidi lice”, “Đurišiću mlad majore, komandante Crne Gore”, “Oj narode Crne Gore, spremajmo se na izbore”, “Svići zoro crno ti svitanje, narodu je veliko hitanje”, “A oj Slobo, a oj rise, Crnoj Gori navrni se”, “Milošević Slobodane, najsrećniji u godini dana, “Ko to kaže. Ko to laže, Srbija je mala”, “Crna Gora u boj kreće, robovati više neće”, “Oj nikšićka željezaro, Crne Gore ogledalo” (vidi V.Koprivica, B.Vojičić, Prevrat 89,Podgorica, 1994).

Vladimir Keković, tada čelni čovjek crnogorske SDB, u knjizi “Vrijeme meteža 1988-1989” (KPZP, Podgorica,2002) kaže da je cilj bio da se crnogorsko rukovodstvo prikaže ne samo kao nesposobno i nedoraslo, nego i kao nemoralno i korumpirano. U tome su, po beskrupuloznosti, prednjačila “Politikina” izdanja; a beogradski i srpski mediji, gotovo bez izuzetka. A u tu svrhu su ustanovljene i dobro poznate rubrike “Pisma čitalaca”, “Reagovanja” i slično, u “Politici” posebno. Iz Crne Gore perjanice takvog “novinarstva” bili su dopisnici “Borbe” Slavko Vukašinović, “Novosti” Duško Jolić i ostrašćeni Momir Čabarkapa, “borbeni” velikosrbi “Politike” Dragan Bećirović, Božidar Milošević i Stanko Papović koji informacije “uzima iz kontejnera”, “Nina” Milorad Vučelić, “Duge” Nebojša Jevrić i Jovan Plamenac... Ove medije su od početka pratili “Univerzitetska riječ” i “Omladinski pokret”, a nešto kasnije su im se priključili “Pobjeda”, Televizija nakon smjene uredništva i Radio Crne Gore. Posebnu ulogu je u harangi odigrao “Radio Bar” koji je sebe nazivao “najjužnijom srpskom radio stanicom”, a ubrzo mu se po rečniku i besprimjernim podmetanjima pridružio i “Radio Nikšić”. Korišćene su i posebne populističke metode, pisanje peticija radnika u preduzećima, recimo Željezare, ŽTO Titograd, Radoja Dakića i Aluminijskog kombinata, svjedoči Keković.

]]>
Sun, 13 Jan 2019 12:01:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227255/bvojicic-na-obali-od-morace.html
B.Vojičić: Hoćemo Ruse kao gusle http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227165/bvojicic-hocemo-ruse-kao-gusle.html Kad je TV Titograd objavila sa nikšićkog mitinga parolu "Hoćemo Ruse" to je iskorišćeno za smjenu rukovodstva televizije, a kasnija zvanična interpretacija događaja se svela da je autentična parola glasila: "Hoćemo gusle". Tako je "stara vlast" potkopala sebe. ]]>


Nakon Podgorice održani su "mitinzi solidarnosti" u Nikšiću i Cetinju. Miting u Nikšiću (18. septembar 1988.) ostaće upamćen po buri koja se podigla oko jednog uzvika, za koji nije dokazano je li ili nije izgovaran: "Hoćemo Ruse", što se ubrzo, veoma smišljeno, pretvorilo u hajku, a potom i uklanjanje clelokupne uređivačke garniture u Televiziji Titograd koja je, kako su tada s razlogom procjenjivali punktovi "događanja naroda" u Crnoj Gori, bila velika smetnja informativnoj okupaciji Crne Gore.

Tako je "stara vlast" kupovala vrijeme za svoj opstanak, a nakon što su ostavke podnijeli: Rajko Cerović (glavni urednik), Branko Vojičić (odgovorni urednik) i Esad Kočan (zamjenik odgovornog urednika) krajem novembra 1988, vrata TV Titograd za rušenje Jugoslavije bila su širom otvorena.

Povodom izvještaja Televizije Titograd (pošto je bila nedjelja, izvještaj je emitovan u Dnevniku TV Prištine, koja je toga dana bila dežurni centar za JRT) i "Pobjede", da se na nikšićkom mitingu čulo i klicanje "Hoćemo Ruse", odmah je pokrenuta lavina reagovanja, jer je to značilo traženje pomoći spolja; poslije Informbiroa, ponovo - veleizdaja!

Prvo iz Nikšića, gdje je preslušan snimak Radio Nikšića, koji je direktno prenosio cijeli tok mitinga i u čijoj se redakciji nalazio jedan od punktova za mitingovanje po Crnoj Gori. Uzvikivanje "Hoćemo Ruse" nije pronađeno na snimku.

To je bilo dovoljno da Boro Vušović, direktor nikšićkog informativnog centra, a nakon "januarskog prevrata" predsjednik nikšićke SO, na sjednici Opštinske konferencije Socijalističkog saveza otpuži uređivačku garnituru TV Titograd, za "okorele zelenaše", da su oni to podmetnuli da bi kompromitovali cijeli miting, što je potom, po oprobanom receptu, dobilo veliki politički rep u beogradskoj štampi. Nikšićki društveno-politički organi javnosti su rekli da se radilo o skandiranju "Hoćemo gusle", zatraživši da odgovorni zbog tog propusta odgovaraju.

Sa nikšićkog mitinga izvještavala su dva novinara TV Titograd (Dragan Božović i Boro Labudović). Prvi je uradio izvještaj, a drugi se u cjelini složio sa njim, a obojica - da je bilo klicanja "Hoćemo Ruse". Kako je prvu verziju toga izvještaja pregledala i odobrila urednica Unutrašnjo-političke rubrike Dragica Miljanović, a tek potom uređivački tim, nije bilo sumnje da je parola podmetnuta ili unesena nekom uređivačkom intervencijom, jedino je postojala dilema: može li se to dokumentovati snimkom sa 12 kaseta donesenih iz Nikšića?

Naknadnim pregledom nije na snimljenom materijalu bilo potvrde da je bilo takvog klicanja, što automatski nije značilo da klicanja nije bilo. Kako će novinari koji izvještavaju za listove, a koriste papir i olovku, dokazati da su na jednom skupu čuli ove ili one uzvike i parole? A policija nikada nije saopštila da li posjeduje te snimke. 

Fantom-parola, za koju se tvrdilo da je namjerno ubačena, podigla je strasti i u samoj TV Titograd, donekle i "Pobjedi" gdje su tvrdili da su je ubacili u svoj izvještaj na osnovu TV priloga. To je doprinijelo da porastu ambicije jednoj grupi novinara i urednika, koji su u novostvorenoj atmosferi vidjeli šansu za sebe.

Koliko je to nekima bila opsesija, pokazuje podatak da je TV Beograd, udarna pesnica Miloševićeve "AB" kontrarevolucije, u svakom momentu imala informaciju o "stanju duha" u crnogorskoj TV, pa i tome da prilikom naknadnog pregleda, klicanje "Hoćemo Ruse" nije pronađeno na snimljenom materijalu.

I Mirošlav Šolević se uključio u cijelo zamešateljstvo, tvrdnjom da je parola izmišljena i namjerno lansirana u "Pobjedi" i Televiziji. Šolević kaže da je to priča u stilu “kuca laje - vjetar nosi”, te da će oni ponovo doći u Titograd, ali da tada neće biti ćiri bu ćiri ba”.

Ističe da nema potrebe da se brani od "seljačke novine" i crnogorske "Zeri i populit", ali da će zvati predsjednika Socijalističkog saveza i zahtijevati demanti. Crnogorsko rukovodstvo, posredstvom Republičke konferencije Socijalističkog saveza sa Ramiz Bamburom na čelu, u početku je slalo signale uređivačkoj garnituri TV Titograd da se, što je moguće efektnije, oslobode balasta parole "Hoćemo Ruse", tako što se objaviti da se radi o novinarskom previdu. Kasnije je vršen pritisak da se tako postupi, čak je, nakon što je uredništvo odbilo da žrtvuje svoje novinare i pospe se pepelom, to isto rukovodstvo, ocijenilo da se radi o "grubom previdu" i zatražilo odgovornost, odbacivši kvalifikciju da se radi o "okorelim zelenašima".

Uslijedili su iscpljujući maratonski redakcijski i partijski sastanci, na kojima su do detalja pretresene sve činjenice i nedvosmisleno utvrđeno da paraola nije namjerno smišljena, ali da TV ne raspolaže tonskim ili video snimkom koji bi to potvrdio, pa je odlučeno da se javnosti tako i kaže. To, međutim, akterima "događanja naroda" nije bilo dovoljno i nijesu se zaustavljali sve dok garnitura tadašnjih urednika nije podnijela ostavku. Na tome se nijesu zaustavili sve dok nijesu srušili i crnogorsku vlast u januarskom prevratu.

Zanimljivo: nakon nikšićkog mitinga zagrebački nedjeljnik "Danas" samo u jednom broju objavio je pet priloga u kojima je temeljno uporište za njihovu sadržinu bila parola "Hoćemo Ruse". U jednom, njegov autor, koji nije bio u Nikšiću, piše: "Uzvikivanje ove parole nadjačalo je u jednom trenutku sve ostalo što je uzvikivala masa”! Bilo je to vrijeme kada je štampa, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, propagandnim manirima širila svoje "istine".

No, neke novinarske kolege smatraju da se radilo o nesporazumu, pa je bilo raznih verzija. U jednom momentu dok je govorio Rajko Anđelić, došlo je do kvara na mikrofonu. Tehničari su osposobljavali ozvučenje, a Anđelić je stajao na bini osjećajući se nelagodno zbog toga što je morao da prekine govor. U njegovoj blizini stojao je jedan od učesnika mitinga sa gulama pa je neko iz mase viknuo "Dajte mu gusle, dajte mu gusle", a potom je skandirano "Hoćemo gusle". Drugi su bili ubijeđeni da je uzvikivano "Hoćemo Ruse" na pojavljivanje mitingaša profesora Slobodana Vujačića, koji je stradao po “IB” liniji, a koji važi za rusofila i zdušno je, od prvog momenta, podržavao Miloševića.

]]>
Sat, 12 Jan 2019 12:00:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227165/bvojicic-hocemo-ruse-kao-gusle.html
B. Vojičić: Boj se ovna http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227076/b-vojicic-boj-se-ovna.html Crnogorska vlast je znala šta se sprema, ali nije umjela, ili smjela, ništa da preduzme. ]]>

Operativnu ulogu u vezi održavanja organizovano-spontanih mitinga imao je prištinski Odbor za odlazak Srba i Crnogoraca na mitinge van Kosova, sa Miroslavom Šolevićem i Kostom Bulatovićem kao kolovođama, zatim Momčilom Pumpalovićem, Mićom Šparavalom, Rajkom Čukićem i Mošom Odalovićem, koji su po više dana boravili u Crnoj Gori, u mjestima u kojima su pripremani mitinzi.

Oni su uspostavili veze sa srpskim nacionalistima u Crnoj Gori, posebno u većim kolektivima: "Radoje Dakić", Željezara "Boris Kidrič", Pivara, Kombinat aluminijuma , Željeznica, davali im instrukcije i za sve teškoće okrivljivali rukovodstvo.

Kosta Bulatović, koji danas živi u Danilovgradu, izjavio je za Radio Slobodna Evropa (2008) da nije bilo moguće da se nađe drugi put za odbranu prava Srba na Kosovu: "Mi smo tražili saglasnost republika koje će da podrže stavove Republike Srbije da bi se dvije pokrajine podvele pod vlast Srbije, jer su obje iskočile iz okvira ustavnih integracija Srbije. Crna Gora kao srpska država kroz vekove nama je bila potrebna da nam da podršku i mi smo zbog toga organizovali taj miting u tadašnjem Titogradu i mislim da je to bila prava stvar i da je narod Crne Gore to sve prihvatio, ali je novo rukovodstvo koje je došlo u Crnoj Gori to devalviralo i skrenulo je sa pravoga puta na stranputicu.”

Bulatović i sada odbacuje da su mitingaši sa Kosova bili istrumentalizovani od strane Slobodana Miloševića, koji je njihov bunt koristio za ostvaranje velikosrpskog projekta rušenjem SFRJ, ali je kazao da je dan održavanja mitinga u Titogradu (20. avgust 1988.) namjerno određen: “Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, prvog komuniste na vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”.

Kakva je medijska sloboda bila u Crnoj Gori govori podatak da je trebalo čekati dvije godine od pada crnogorskog rukovodstva, da opozicioni list Liberalnog saveza, pod okriljem mraka, objavi izvod iz dosijea Službe državne bezbjednosti Crne Gore. List "Liberal" (decembra 1990) objavio je "Izvod iz dosijea AB revolucije (kako je palo bivše crnogorsko rukovodstvo) "na 17 stranica, dakle, materijal policijskog porijekla koji, kako navode, kruži Crnom Gorom, da se ne bi postavljalo pitanje ko ga je ustupio. Propraćen komentarom "da postoji paralelni svijet crne političke istine koji govori o mreži terenaca, organizatora, mitinga, jataka, doušnika i ostalih egzekutora državnog udara", te da će crnogorska javnost kad ovo pročita "imati potpunije saznanje o tome iz kakvih demokratskih temelja izvire legitimnost aktuelne vlasti".

Iz policijskih dostava, operativnih podataka i prisluškivanih telefonskih razgovora, u akciji “Korab”, vidljivo je kako je sve teklo pod dirigentskom palicom Šolevića sa Kosova, po imenu i prezimenu naveden veliki broj onih koji su učestvovali u puču u Crnoj Gori iz Beograda, Prištine, Novog Sada, kao i domaći jataci. Ali, na žalost, pošto nije publikovan nastavak dosijea, mada se naslućivalo, nije dat “lik i djelo” glavnog nalogodavca i njegovih seiza.

Služba državne bezbjednosti Crne Gore (na čijem čelu je bio Vladimir Keković) pratila je svaku stopu Šolevića i znali cjelokupnu mrežu njegovih saradnika. Iz dana u dan, iz sata u sat, znali su s kim je kontaktirao, kod koga je bio, gdje je ručao ili večerao, o čemu su razgovarali, šta su dogovarali, ko su veze sa Beogradom, Novim Sadom i Prištinom. Znala je to i crnogorska komunistčka vlast, ali nije umjela, ili smjela, ništa da preduzme!

Kako je Šolević naručivao mitinge? Evo kako je to “spontano” izgledalo na jednom crnogorskom primjeru: Šolević je telefonirao Mojašu Ćoroviću iz Željezare “Boris Kidrič”( Mojaš je brat Tomaša Ćorovića, direktora “Radiotona” u Beogradu, ranije registrovane bliske veze Šolevića), osmoga septembra 1988. Policija je prisluškivala razgovor u kome Šolević sugeriše Ćoroviću da napiše “peticiju” i pronađe osobe koje će je potpisati, a da se prvih pet potpisnika proglase “inicijativnim odborom”. Kopiju peticije treba predati Socijalističkom savezu i reći da će original dati “Organizocionom odboru” sa Kosova. Odboru treba poslati na telefaks 18-383 obavijest da su predali zahtjev za miting koji su potpisali građani (navesti broj i drugo), sugerisao je Šolević. Šta je trebalo još “spontano” da uradi? Šolević i Ćorović su se dogovorili oko pisanja parola, Šolević dao upustvo da nacrtaju “jednu na kojoj se vidi da se Žarković klima, čas tamo, čas amo, otkazao je bez baze i ravnoteže”, a u potpisu treba da bude “Pivljani”. Da se nacrta helikopter “kako ga vodi sa sjednice Predsjedništva i vraća u svoj zavičaj”. Potom je Mojaš razgovarao sa bratom Tomašom (Šolević je telefonirao iz Tomaševe kancelarije iz “Radiotona”) i dogovorili su se da će naknadno razgovarati “u vezi detalja”.

Nakon četiri dana, braća Ćorović su razgovarali i tom je prilikom Mojaš dobio upustvo šta da čini ukoliko iskrsne neki problem:”Treba odmah obavijestiti Radio Nikšić, kao i Miletu iz “Politike” da objave kako grupa radnika traži miting, a da Socijalistički savez ne da”.

Ćorović nije žalio novac za telefonske razgovore. Razgovarao je, 18. septembra, s Dragomirom Bećirovićem, šefom dopisništva beogradske “Politike” iz Titograda, koji je tada bio u Radio Nikšiću. Tom prilikom Mojaš je rekao Bećiroviću da prekriži parole:”Ova, Vuče Brankoviću - ne ide” i ta “Sedmi, nije šesti - prekriži”.

Bećirović je imao unaprijed pripremljen spisak parola, pa kaže: “Šuvar - ostaje”, “Žarković jasan svima - ostaje” (“Nek da mjesto hrabrijima” - dodaje Mojaš), “Autor se ne crveni - ostaje”, “Boj se ovna, boj se govna - ostaje” (i pored protivljenja Bećirovića), “Čudna pisma jadi ga ubili - ostaje”. “Politika” je uvijek imala sve parole, čak i onih kojih na mitingu nije bilo, ali čitaoci nijesu mogli da znaju da njihov koautor bio, lično, novinar “Politike”.

]]>
Fri, 11 Jan 2019 11:32:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/227076/b-vojicic-boj-se-ovna.html
B.Vojičić: Montenegro bluz http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/226982/bvojicic-montenegro-bluz.html Danas se navršava 30 godina od prevrata u Crnoj Gori, u kome je na ulici smijenjena komunistička vlast, a političko vođstvo u državi preuzeo populistički pokret, nastao na talasu velikosrpskog nacionalizma. Novo političko vođstvo će tu činjenicu nešto kasnije pretvoriti u politički slogan “Godine počinju januarom”. Prekrajanje Jugoslavije ratom, moglo je da počne. ]]>

Zvaničnici su te događaje ocijenili kao “revolt naroda koji je zbacio režim koji se svrstao u antisrpsku koaliciju” i onemogućavao da se ustavnim putem centralizuje Jugoslavija, ukinu autonomije Kosova i Vojvodine i zamijeni Ustav SFRJ iz 1974. godine. Propaganda je “spontano” masovno mitingovanje nazvala “događanjima naroda”, podrškom i “solidarnošću” sa “obespravljenim Srbima” na Kosovu, a najviše rabljena krilatica bila je “antibirokratska revolucija”.

Raspad Jugoslavije i rat koji je poslije uslijedio, uvukli su Crnu Goru u novu državnu tvorevinu, SRJ, koja je izložena sankcijama međunarodne zajednice, postala nepriznata i izolovana. Crna Gora, formalno ravnopravna sa Srbijom, u takvoj državi izgubila je identitet i mogućnost da utiče na svoju sudbinu. Ulazeći u period raspleta velikodržavne krize na Balkanu, ubrzo je bilo jasno kako su januarski događaji uticali na poziciju Crne Gore, kada je na “talasu srpstva” u organizovano-spontanom prevratu Milošević ovdje instalirao vazalnu vlast, koja nije prezala od toga da negira postojanje sopstvenog naroda i njegov identitet.

Vrijeme pokazuje da je to bio dio globalnog plana stvaranja velike Srbije i vjekovne težnje da se Crna Gora prisajedini Srbiji. Na putu rušenja Avnojevske Jugoslavije prvo se našla Crna Gora pa se krenulo, po drugi put u istom vijeku, poslije tragične 1918.,njenom prisanjedinjenju Srbiji. Popločana Miloševićevim razvojnim "projektima", to je dovelo do raspada zemlje, sankcija međunarodne zajednice protiv Srbije i Crne Gore, hiperinflacije, pada plata na sedam-osam njemačih maraka, gladi, do gubitka posla i državnog dostojanstva "ratom za mir" pred zidinama Dubrovnika.

Srpski nacionalisti, uostalom, jedini na svijetu negiraju Crnu Goru kao državu i Crnogorce kao naciju! Taj velikosrpski projekat je nastao još u XIX vijeku, i na njemu istrajavaju i dan danas.

Kad je u Srbiji pobijedila nacionalistička struja, koju je predvodio Milošević, on se odmah latio posla da autonomiju Vojvodine i Kosova učini formalnom i da preuzme njihov glas u federaciji. Političkim obračunom preuzeo je kontrolu nad kosovskim rukovodstvom, a opiruće vojvođansko rukovodstvo organizovanim demonstracijama ("jogurt revolucijom") primorao je na ostavke (oktobar 1988). Kad je Srbija postala "cela iz tri dela", na red je došla Crna Gora, "Srpska Sparta". Trebao je četvrti glas za blokadu federacije, a potom i krvavi rasplet jugo-velikodržavne krize. Samo dva dana nakon pada vojvođanskog rukovodstva, organizovani su mitinzi u Crnoj Gori, gdje je bilo predviđeno da se, sličnim metodom, smijeni kompletno crnogorsko rukovodstvo. Ali, to će uspjeti tek u silovitom naletu - sto dana kasnije, zaslugom i inercijom crnogorskog rukovodstva.

Hroničari crnogorskih zbivanja saglasni su da je Crna Gora od svih bivših jugo-republika bila najsrećnije uklopljena u ex Jugoslaviju. Crnogorcima nije osporavana nacionalna posebnost i vjekovna državnost, pa je devastacija Jugoslavije vratila Crnogorce na “početne pozicije” da se ponovo suoče sa nastojanjima srpskog hegemona, da ih prisajedini i bez nacije i države. Zbog toga je, ističu analitičari, kod nacionalno svjesnih Crnogoraca snažno prisustna svijest o srpskoj krivici za rušenje Jugoslavije i, stoga, iritira ih Milošević, SANU i njen “Memorandum”, Srpska crkva, kao i domaće posrbice koji su zdušno pomagali da nestane država u kojoj su se osjećali kao svoji na svome i čak se odricali crnogorstva zarad jugoslovenstva. Crnogorstva se, međutim, nijesu željeli odreći zarad srpstva, i to ih je dovelo u sukob sa srpskim integralizmom i njegovim protagonistima u Crnoj Gori. Sve do dana današnjeg!

A koliko se narod zaista pitao, govori podatak da se - i poslije 30 godina "AB revolucije" - građevinski tajkuni sa predstavnicima bivših radnika "Radoja Dakića" (udarne pesnice te revolucije u Crnoj Gori), spore o minimumu za otkup zemljišta biviših fabrika, na kojem namjeravaju da grade stanove za prodaju. Kakve li ironije - oni koji su rušili svoju državu izvikujući parole: "Ne damo Jugoslaviju slovenačkim konjušarima i hrvatskim ustašama", "Hoćemo oružje" i "Narod se pita, Slobo umjesto Tita", da dožive sudbinu, da ostanu i bez Jugoslavije, Miloševića (dakako i Mire Marković) i bez fabrike. Srbija je ostala tamo đe je i bila, ali bez Kosova, đe se, kako se govorilo, sprovodio genocid. Sad je to nova muka, a stvarni genocid u Srebrenici se, dakako, ne priznaje. A u nezavisnoj Crnoj Gori, za koju su se borili i neki bivši mintigaši kad su se dozvali pameti, ostali bez imovine propale fabrike, na milost i nemilost, novokomponovanih kapitalista.

]]>
Thu, 10 Jan 2019 11:23:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/226982/bvojicic-montenegro-bluz.html
I. Šuković: Naše gusle   http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/225710/i-sukovic-nase-gusle-.html Evo sage o guslama. Davno okačene o zid sjećanja na neka epska i herojska vremena. Gusle kao naša tradicija negdje odjekuju u našim genima i u našem pamćenju koje seže iz dubine vijekova borbe za opstanak. ]]>

Od tog vremena, kada su nas "održale", do danas mijenjao se njihov značaj kao, prije svega, muzičkog instrumenta. Kako je prošao epski zeman gusle gube značaj podizanja borbenog morala u slobodarskom vojevanju.

Opstaju kao drevni instrument prije svega u tradicionalnim i ruralnim sredinama. Održavaju se uglavnom na zidu, kao suvenir u crnogorskim domovima, i u društvima guslara koja povremeno organizuju posijela i nadmetanja uz strune zapete na “suvom javoru”.

Generacije školovanih Crnogorki i Crnogoraca svoje muzičke sklonosti i ukuse dijele sa generacijama novih muzičkih talasa i ukusa širom svijeta. Gusle polako padaju u zaborav i na njih se, u muzičkom smislu, gleda sa podsmijehom.

U nekim smutnim vremenima gusle se skidaju sa klinova i bjesomučno zloupotrebljavaju uz ogromnu količinu mrziteljstva, šovinizma i kičeraja. To neka ide na čast onima koji su ih na taj način skrnavili. I to doprinosi novoj odioznosti prema guslama u dobrom dijelu crnogorske javnosti.

Nekritičko posmatranje fenomena gusala sa vremenske distance dovelo je do instrumentalizacije tradicionalnog instrumenta u šovinističke svrhe, i vraćanja društva 20-og vijeka stotinu godina unazad. I to neka ide na dušu retrogradnim umovima, a ne guslama.

Još kao gimnazijalac u Kolašinu, a naročito kao student u tadašnjoj jugoslovenskoj metropoli, Beogradu, bio sam veliki ljubitelj rokenrola. Na jugoslovenskoj sceni tada nadire "sarajevska škola", sa Bijelim dugmetom na čelu.

Deep purple, Sweet, Pink floyd, Rolling Stones i drugi, bili su idoli tadašnjih generacija širom svijeta. Ćoki iz Kragujevca je imao veliki dvokanalni gramofon i original ploče naručene iz Londona. U njegovoj sobi u “Studenjaku” smo slušali toliko glasan rokenrol da su nam kolege sa sprata organizovale demonstracije ispred sobe. Uglavnom ljubitelji "ćirilice" i Radio Šapca, koji je po čitav dan emitovao "pozdrave i čestitke".

Ćokijevi zvučnici su bili kao grom i uvijek smo ih nadglasili.

Gusle niko tada nije ni pominjao.Ali...

Stanovao sam u četvrtom bloku "Studenjaka" u velikoj, četvorokrevetnoj sobi u prizemlju. Bila je toliko prostrana da su komotno mogla još dva kreveta da se ubace. Tako da smo imali prostora za "ilegalce". Cimeri su bili Ličanin, Leskovčanin, Nikšićanin i Kolašinac. Jednom nas je posjetio jedan "zemljak", Perović iz Nikšića.

- Zemljače, sjutra dolazim poslije predavanja, imam lozu crnogorsku...Da popijemo po koju i popričamo malo.

Perović je bio uvijek spreman na akciju, govorljiv, tradicionalan, stalno je pričao o zavičaju i potrebi da se "zemljaci okupe". Sjutradan je zaista došao sa bocom loze u jednoj i guslama u drugoj ruci. Sve nas je iznenadio, ali njegov nastup nije ostavljao prostor osim da se ispoštuje njegova nakana da nas počasti tradicionalnim posijelom.

Popismo po čašicu, Perović dvije... Uze gusle, malo ih okrenu, prevuče gudalom preko smole, omaza strune pa zagusla...

Zateže malo strune i "namjesti ih prema grlu". Zagusla brzo udarajući prstima pa malo razvuče, zabaci glavu i zapjeva. Preznajao se, guslao, odmarao pa opet počinjao...Trajalo je.

- A bre cišo, popij jednu da pročistiš grlo kad toliko vikaš, sipao mu je Leskovčanin rakiju kod svake pauze i pomalo se sprduckao na račun crnogorske muzikalnosti, na što bi mu naš cimer Nikšićanin odbrusio:
- Ćuti paprikar!

Negdje na polovinu derneka otvoriše se vrata od sobe i u njima se zaglaviše dvije mrke dugulente. Pomislismo da su došli sa portirnice da nas opomenu, da malo utišamo.

-Mi smo komšije. Čujemo gusle pa ako možemo da slušamo malo sa vama.

Hercegovci od Bileće. Vole gusle, a nijesu ih čuli otkad su došli na studije u Beograd, pa jedva dočekali da nam se pridruže. Tako su tog dana Crnogorci i Hercegovci guđeli cijelo jedno popodne u "Studengradu", a ostali stanovnici "najvećeg studentskog naselja u Evropi" su uglavnom ostali ravnodušni.

Nekoliko godina kasnije sam se našao u omanjoj vojničkoj spavaoni u Beloj Crkvi sa nekoliko vojnika iz raznih krajeva Jugoslavije. Bio je tu i jedan Hercegovac, Soldo iz Lištice. Prije vojske je bio šoferski pomoćnik, a sada smo se našli na obuci za vojnog vozača.

-Crnogorac, Isusa ti, znaš li da guslaš, pitao je čim je čuo da sam iz Crne Gore.

- Ne znam.

- Kako ne znaš, Isusa ti! Ja znam. Sad ćeš da čuješ.

- Kako, đe su ti gusle?

-Gun, gun, gun, gun, počeo je da "gudi" Soldo priudarajući prstima u grlo. Zatim bi malo pjevao pa opet gudio. Valjali smo se svi od smijeha.

Zabavljao nas je Soldo danima dok smo položili vožnju za vojne kamione i vratili se u svoje jedinice.

"Isusa mi moj dida je bio guslar i škripar, govorio je Soldo i nastavljao da gudi. Znao je sve crnogorske guslare i šta je koji pjevao. Slušao je, kaže, to stalno u kamionu.

Osamdesetih godina gusle su često sa kasetofona puštali vozači autobusa na lokalnim linijama po Crnoj Gori. Tada su bile popularne kasete sa čuvenim pjesmama o Popu Milu Jovoviću i Serdaru Šćepanu Radojeviću. Iz kamionskih kabina, prigradskih kafana, iza tezgi na pijacama treštali su deseterci:

"U danima kad na Nikšić Crnogorci udariše"...

Sva Crna Gora je to znala napamet.To se moglo čuti još u Hercegovini i dijelu Vojvodine, đe su živjeli Crnogorci, i niđe više u Jugoslaviji.

Početkom osamdesetih godina sam u Bijelom Polju,u okviru Ratkovićevih večeri poezije, prisustvovao okruglom stolu na na kojem je Ćamil Sijarić pročitao esej o Ćor Husu iz Godijeva,guslaru koji je u dugim zimskim noćima pjevao uz gusle pred okupljenom čeljadi.

Sijarić je pripovijedao da je Husović pjevao „Hasanaginicu“ a od njega se guslanju učio i najpoznatiji muslimanski guslar Avdo Međedović, čija epska pjesma Ženidba Smailagić Meha ima 12.311 stihova i duga je kao Ilijada i Odiseja. Američki naučnik Milman Peri, istraživač i profesor sa Univerziteta Harvard iz prve polovine 20. vijeka, nazvao ga je „balkanskim Homerom”.

Došlo je vrijeme da se otimamo o gusle i sa onima koji se baš i nijesu naguslali.

Postavlja se pitanje čije su gusle?

Naše!   

]]>
Thu, 27 Dec 2018 09:05:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/225710/i-sukovic-nase-gusle-.html
B.Vojičić: Branka Asanž http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/224709/bvojicic-branka-asanz.html Već je zovu Branka Asanž, iako za to ni u simboličkoj, niti u stvarnoj ravni nema osnova. Baš kao i urednik Vikiliksa, koji već osmu godinu uživa politički azil u ambasadi Ekvadora u Londonu, i ona se krije u ambasadi Srbije u Podgorici, s tim što je optužena da je dio grupe za pokušaj terorizma. Za Asanža su problemi počeli kada je, neovlašćeno, objavio diplomatske depeše, a za Branku kada je do njenih “depeša“ došlo Specijalno tužilaštvo. ]]>

Visoki dužnosnici razmišljaju da se "slučaj" riješi, a da ne utiče na pogoršanje odnosa između dvije države, Srbije i Crne Gore. No, Branka, bez imalo osjećaja za geopolitiku, veli: "U sud se ne vraćam, o izručenju ni govora". Izgleda, da baš tako može i da joj bude. Iz sigurnog utočišta, iz ambasade ispod Gorice, odlučna je da Novu godinu dočeka kao kod kuće. Iz svog novog skrovišta, ona neumorno edukuje fanove: "Nema pravne države bez nezavisnog suda, i obrnuto". Ponavlja, kao da čita iz Jevanđelja, a istrajava u priči iz sudnice: "Ja sam apsolutno nevina osoba i kao takva ne vidim razlog da i dalje izigravam dekor u jednoj besramnoj priči". No, ne kaže da li je, poput Milana Kneževića u sigurnom utočištu u parlamentu, navukla "žuti prsuk" te da li će u Ambasadi čekati konačnu pobjedu nad "režimom". Dakako, vaninstitucionalnu. Zato, draga Branka, svako je nevin dok se ne dokaže suprotno, i to u pravosnažnom sudskom postupku. A sudanija "kod Suzane", u prvostepenom postupku još nije okončana, a kada će, ne zna se. Do tada, svi su "apsolutno nevini" i nikakvo bjekstvo, pogotovo ne sa suđenja, to ne mijenja.

Čitava priča može dobiti drugu konotaciju, ukoliko je Srbija ne isporuči Podgorici, kao što je već uradila sa Nemanjom Ristićem (Svetozar Marović je druga priča). Srbija, jasno je, tada očigledno štiti aktere afere za pokušaj terorizma, i baca sjenku na "sestrinske odnose". Tada je najmanji rizik negodovanje srpsko- ruskofilskih nacionalista sa obje strane granice, a još je manje važno šta će Zaharova na to reći. To znaju i Vučić i Dačić.

Sve do raspleta spora, srpski Asanž ima ambiciju da sudi i presuđuje: "U konkretnom slučaju, nema suda koji se može oduprijet totalitarnom crnogorskom režimu i njegovoj neograničenoj i nekontrolisanoj vlasti". Znači, mrka kapa. Inverzijom, sad je sudstvo na optuženičkoj klupi, a dok se to ne rasčisti, domaći Asanž može da pripovijeda o svom bjekstvu iz "torture u slobodu". I da se izgovora, da priznaje samo sud Ambasade i DF-a, jer jedino tako izbjegava "nezapamćeno poniženje".

Isto kao i Branka Asanž, i Nebojša Medojević je borac protiv nepravednog sistema. Nakon izlaska iz zatvora, gdje je bio zakonito-nezakonito "stavljen" uprkos pozivanju na imunitet, izjavljuje da nastavlja gdje je stao: "Nijesu me slomili, nego kako naš narod kaže - što te ne ubije, to te ojača. E, mene su osnažili još više, baš kao i cijeli Demokratski front". Medojević je i te kako ojačan: izdržao je 13 dana, koliko je i Mandić štrajkovao glađu do prve infuzije. Ponosan na činjenicu da je njegovo hapšenje "uzdrmalo region", shvatio je što i Branka Asanž - da kada vlast počne da hapsi, vrijeme je za akciju, ili opoziciono ujedinjenje i borbu za pravnu državu. A do pravne države doći će se vaninstucionalno, uz originalnu podršku "žutih prsluka".

Nije bez osnova ni Milan Knežević, dok je bio u zatvoru, poručio da u robijašnici traži krevet koji će odgovarati Đukanoviću "nakon predsjedničkih izbora". I nije prvi put da lideri DF prijete zatvorom i svojim prijekim sudovima. Branka je izabrala, u borbi protv NATO agresije, drugi, trnovitiji put, put borbe neprestane, sa zavisnim sudstvom. Iz srpske Ambasade! A svodi se na isto, na put između agresije i reprersije. U čast čijeg poraza?

]]>
Tue, 18 Dec 2018 10:30:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/224709/bvojicic-branka-asanz.html
I. Šuković: Žal za Kraljem Nikolom http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/223919/i-sukovic-zal-za-kraljem-nikolom.html Tokom skupštinske rasprave o '918-oj i Podgoričkoj skupštini, bilo je zadovoljstvo slušati neke mlade Crnogorce, poslanike, kako zbore o svojoj istoriji, istorijskim događajima i ličnostima, iskazujući istovremeno i svoj odnos prema današnjoj i budućoj domovini Crnoj Gori. Elokventno su Papović i kolege pokazali znanje, patriotizam i viziju budućnosti svoje države. Red je da im kažem: Aferim, momčadi! ]]>


Bilo je i onih, prilično starijih i dosta politički potrošenih poslanika, koji su po poznatoj matrici izvana nametnutoj, govorili neprikladne, poluistinite i neutemeljene ocjene istorijskih zbivanja i ličnosti. Čulo se tako da je progon Kralja Nikole bio opravdan i da niko u tadašnjoj Crnoj Gori nije za njim zažalio. E, to je zaista neistina!

Crnogorci su dugo, dugo žalili za svojim kraljem i izgubljenom državom. Rođen sam skoro četrdeset godina nakon tih događaja, ali sam kao dječak i mladić sretao starine koje su rođene i živjele su u tom vremenu.

Bili su vojnici Knjaza i Kralja Nikole, i nijednog nijesam čuo da je loše govorio o svom "gospodaru". Naprotiv.

Zapamtio sam priču o događaju koji je u mom kraju često pominjan, koji jasno govori o odnosu prema crnogorskom suverenu. Bio sam dijete kad mi je otac prvi put ispričao to, nijesam baš razumio sve, ali sam priču zapamtio...

Kasnije sam je čuo još nekoliko puta od starijih ljudi.

Bilo je to neđe pred Drugi svjetski rat, pod samom vjeđom snjegopadne Sinjavine, u zimskom dobu kad se po selima śedničari u dugim noćima...

Čim namire stoku i u kuću unesu drva za ogrijev, večeraju i spreme đecu u 'aljine, odrasla čeljad se spremaju da idu na śednik. Dok snijeg škripi pod nogama, selom se kroz karamluk kreću zapaljene zublje luča ili fenjeri koji osvjetljavaju put śedničarima. Čuje se po koji zvižduk ili glasno dozivanje što kroz noć odliježu dugačkom dolinom...

U kući s onu stranu rijeke, što ima prostranu sobu, pod samom šumom iz koje teče potok čiste planinske vode, okupljaju se komšije po dogovoru, da pośede, ispričaju se i zabave...

Prvo se stariji malo ispričaju, žene predu, đevojke pletu, a momčad slušaju razgovore i bečkaju đevojke... Zatim se odigra "prsten" ili kakva druga igra, zapjeva mladež i nevjeste, a potom neko uzme gusle, i zapjeva o bojevima i junacima...

Tako je bilo i te večeri...No, kad je guslar odložio gusle, nevjesta mu donijela čašu rakije da se malo odmori, a domaćin ponudio kesu da zamota "cigar duvana", jedno momče, što je odnekud naišlo i pridružilo se posijelu, dohvati gusle, prevuče dva put po strunama i poče da "škamuće": Kralj Nikola ukro vola i pobjego...Još nije ni izustio drugi dio kad su skočila nekolicina i zavitlali štapovima i čibucima:

- Kuš, mrcino ljudska što opogani usta i zalaja na gospodara crnogorskoga, cara junaka, zaurlao je Milutin, kraljev vojnik, ranjavan u bojevima pa je ostao bez pola lijeve ruke...

- Da ono momče ne bi hitro, te strknu kroz vrata i niz basamake, oćaše mu glavu razbiti, govorio je otac.

- Nije smio niko pred starijim Crnogorcima zuba obijeliti ili što grdno reći za Nikolu Mirkovoga.

To se zbivalo dvadeset godina poslije Podgoričke skupštine i petnaestak godina nakon smrti Nikoline.

Pamtim takođe starog učitelja iz doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, tada već skoro stogodišnjaka, kako je sa pijetetom pričao o "gospodaru". Kada su sedamdesetih godina štampani Memoari Kralja Nikole odmah ih je nabavio i isčitavao danima, gotovo bez daha.

U njegovom govoru o događajima iz tog doba sve je bilo u znaku crnogorskog. Vojska, bojevi, država, ljudi, junaci sve je oslovljavano crnogorstvom. Govorio je o svom dobu i svom gospodaru sa izuzetnim poštovanjem.

Kasnije sam,početkom osamdesetih prošlog vijeka, kao student iz Beograda došao kući na kraći odmor, za neki praznik. Ujutro nakon što smo popili kafu i popričali o studijama otac mi, prije nego što izađe da što radi, dodade jednu knjižicu.

-Pročitaj to!

Vukoman Džaković: Kralj Nikola u svom dobu. Knjižica u kojoj se govorilo o nepravdi nanešenoj Kralju, dinastiji i Crnoj Gori i o Nikoli Pašiću i Aleksandru Karađorđeviću kao glavnim krivcima za to. Čak je kritikovan i odnos kultnog crnogorskog pisca toga vremena, Mihaila Lalića, prema Nikoli I. Nijesam znao gotovo ništa o tome, iako sam osnovno i gimnazijsko školovanje završio u Crnoj Gori, pa sam se prvi put zainteresovao za ovu temu.

- Doći će vrijeme da se to ispravi. Velika je nepravda učinjena i Crnoj Gori i Petrovićima. Vi, mladi naraštaji morate to dobro utuviti. Svaka nepravda se mora ispraviti. A ova će sigurno biti na vama, zborio mi je otac.

]]>
Wed, 12 Dec 2018 08:34:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/223919/i-sukovic-zal-za-kraljem-nikolom.html
B. Vojičić: Kad Julka zamuti državu http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/223776/b-vojicic-kad-julka-zamuti-drzavu.html Slučaj je htio da do susreta dođe na neutralnoj teritoriji, na beogradskom aerodromu. Konverzacija je bila postmoderna i tekla je ovako: Pejović: "Kad me ne znaš, što laješ"? Medojević: "Posao mi je da lajem". Pejović je poslaniku odvalio šamar. Gospođa Medojević, Marina, bila je šokirana. Iako gabaritan, Medojević nije mogao da se brani - vukao je pune kese. Pejović je, kažu, dohvatio i neku šipku. Bio je to sudar tradicionalne i imunitetske Crne Gore. ]]>

Grozno. Prethodno je Medojević Pejovića optužio, u Parlamentu, da je od Šarićevih para kupio KAP. Medojeviću se ubrzo posrećilo: Pejović je završio u zatvoru. Medojevića je tada odbranio imunitet. I sud mu je dao za pravo.

Sad su Medojevića “stavili u zatvor” i štite mu komoditet u samici spuškog zatvora. Tamo štrajkuje glađu osam dana. Zatim mu je pozlilo. Ne znam ko ga je nagovorio na to? Možda je mislio da će "građanska epizoda" kratko da traje. Ako se ugledao na Mandića, napravio je veliku grešku, budući da je četnički vojvoda sa ćagom izdržao čak 13 dana. Štrajkovao je glađu zbog priznanja Kosova.

Rezultat toga gladovanja - uprkos povremenom tretmanu burecima - bio je: trinaestog dana odveli su ga na infuziju i pogasili skupštinska svjetla. Čak i ona ispred zgrade - ali ne zbog korote. To je bio njegov uslov, da ga ko ne slika. Nije dozvolio da se vidi, da je puštio bradu. Veli, za Kosovo bolje bradu, nego dušu.

Medojević je majstor za fejsbučenje. Na profilu je napisao da je Milivoje Katnić od Miomira Mugoše primio mito od sto hiljada eura, kako ne bi tražio pritvor za bivšeg gradonačelnika Podgorice tokom istrage u slučaju “Carine“. A prije toga, podijelio je “saznanje” da je izvjesna Julijana Petković bila zlostavljana u Cavtatu za vrijeme ratnih dešavanja 1991. i da je u tome učestvovao glavni specijalni tužilac kao šef vojne uprave.

Kad je trebalo, da u svojstvu svjedoka ispuni svoju građansku obavezu, i da pred Specijalnim tužilaštvom kaže odakle mu te informacije, Medojević nije otkrio nikoga, pa ni sebe. Isto je uradio Milan Knežević. Ali je odlučio da u zgradi Skupštine izbjegava “stavljanje u zatvor", zbog odbijanja da dostavi podatke o sudiji koji mu je, veli, ponudio da mu za deset hiljada eura ukine presudu zbog napada na policajca. A on od poštenja nije pristao.

Poslanici nijesu okrivljeni, ali postoji zakonska obaveza da svjedoče u istrazi u kojoj nijesu ni oštećeni ni optuženi. Zakon o krivičnom postupku (član 119) predviđa novčanu kaznu do hiljadu eura i zatvorsku, do dva mjeseca lišavanja slobode, zbog povrede ove građanske obaveze.

Dakle, poslanicima se nije ni moglo tražiti skidanje imuniteta, kad ne postoji krivično djelo koje im se stavlja na teret. Ali, s druge strane, da li je moguće poslanika bez saglasnosti parlamenta “staviti u zatvor” na dva mjeseca, pošto neće da plate kaznu od hiljadu eura (hiljadu i sto američko-ruskih dolara). Dilema je: da li je pravosuđe našlo način da pritvori poslanike, i da to bude zakonito, a mimo Ustava? Tu dilemu jedino može da razriješi Ustavni sud. I on će to i da učini!

Nije prvi put da Ustavni sud, kad se politički konflikti pretvore u ustavno-pravne smicalice, djeluje kao filter. Za takvo djelovanje potrebno je vrijeme. I konstruktivna atmosfera. Tu ne pomažu ultimatumi. To što iz DF-a odluku Ustavnog suda traže u roku: odmah; što prijete akcijama, od žutih prsluka do obilaska kuća pojedinih funkcionera, ministara i sudija, samo produžava Medojevićevo “stavljanje u zatvor”. (A i Kneževićevo, kad to bude moguće.).

Žuti prsluk nije sinonim za crnu pamet, već za promjene na bolje, a tu niko nema monopol. Kućne adrese imaju i funkcioneri i poslanici DF-a. Suđenje za terorizam u pokušaju, "kod Suzane", traje dosta dugo i još je u prvostepenom postupku. To što je Mandiću i Kneževiću omogućeno, odlukom VDT, da se brane sa slobode, ne znači da im može biti dozvoljen vaninstitucionalni pritisak na sud i Specijalnog tužioca. Bilo u Parlamentu, bilo van njega . Medojevićevo:"Posao nam je da lažemo", ali samo u okvirima zakona, neminovno dovodi do sudara tradicionalne i imunitetske Crne Gore, kako je opisano na početku ove priče.

]]>
Mon, 10 Dec 2018 11:12:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/223776/b-vojicic-kad-julka-zamuti-drzavu.html
B.Vojičić: Nacija s đedom http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/223135/bvojicic-nacija-s-djedom.html Bećković ima nevjerovatnu moć zapažanja: "Crnogorci su nacija bez đeda". To mu je komentar na odluku Crnogorskog parlamenta da proglasi ništavnim odluke Podgoričke skupštine iz 1918. Valjda je pokušao da bude duhovit i originalan. Time su Crnogorci, kaže, "poništili sami sebe". Zanimljivo razmišljanje. Da su rekli da su Srbi, a ne Crnogorci, onda bi Crnogorci “potvrdili sebe”. ]]>

Prije Bećkovića, nad odricanjem Crnogoraca od sopstvenog nasljeđa, lamentirao je i mitropolit Amfilohije:"A ovo što se vlast odrekla Kosova i Metohije, ne narod, odrekla se sama sebe". Pjesnikovim i mitropolitovim tragom, krenuo je i istoričar Čedomir Antić, iz Beograda. I on je razočaran: "Donijeli su rezoluciju, hvala Bogu! Da ne žive više u laži. Treba da se zna: na ovom svijetu postoji jedan narod bez predaka. To su Crnogorci Mila Đukanovića".

Amfilohijeve i Bećkovićeve metafore su providne: Taj đed - to je kralj Nikola. A njegov unuk - Alaksandar Karađorđević. Taj unuk, srpski kralj, zbrisao je đedovinu, Kraljevinu Crnu Goru. Da bi proglasio, po svome, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca; i Vidovdanski ustav, kupujući glasove muslimana i Albanaca (Danas zagovornicima iste ideologije smetaju samo njihovi glasovi za suvereniste). Crnogorska dinastija, iako saveznik u ratu, protjerana je. Država zbrisana sa mape Evrope. Za njih je kralj Nikola pobjegao, a kralj Petar (koji mu je zet) junački se povukao, sa vojskom, preko Crne Gore i albanskih gudura . Kralju Nikoli zabranjen je povrartak u zemlju, pa je kraj Prvog svjetskog rata dočekao ponižen i diskreditovan od unuka i njegove vlade. Ni najuporniji branioci srpske politike prema Crnoj Gori ne mogu sporiti da je kralja Nikolu više diskreditovala zvanična Srbija, nego sve vlade protivničkih zemalja, te da je od Srbije doživio veće poniženje nego ijedan njen neprijatelj. I, evo, sada opet!

Zavro da spriječi Rezoluciju, Amfilohije je, stvari okrenuo: "Nikad više 1916! Nikad više okupacija! Slavimo oslobodilačku 1918!" Viđi vraga, su sedam binjišah: "Ponavljam, oni su u zabludi. Te 1916, desila se izdaja kralja Nikole, zbog čega je on poslije izgubio vlast u Crnoj Gori", odgovoriće Amfilohije "Večernjim novostima". Za Amfilohija je kralj Nikola izdajnik. A izdajnik je i onaj ko je izdao izdajnika, a to je,za Amfilohija i njegovo društvo, Đukanović. "Ne vršim ja nikakvu propagandu, već govorim istinu, odrekla se sama sebe i odrekla se kralja Nikole Petrovića, jer njegova Crna Gora nije bila Crna Gora rođena u Brozovom Jajcu, fildžan avnojevski, već ona kojoj su pripadali i Vasojevići, a kojima je pripadao Prizren, koji je pripadao i Bodinu, kao i Nemanjićima i Balšićima i Petrovićima. I himna Crne Gore, ,Onamo,'namo, za brda ona...Kakva je to Crna Gora i kakvi su to Crnogorci koji se odriču kralja Nikole?", pjevao je Amfilohije prije pola godine. Sad trubi da je kralj Nikola izdajnik, a da je Đukanović izdao izdajnika.

Na dotureno pitanje, da crnogorski pokret od Srbije traži da plati odštetu Crnoj Gori zbog aneksije, Amfilohije kaže da su nas srpske trupe oslobodile, i dodaje:"Taj isti zahtjev treba da upute Americi,Engleskoj, Francuskoj, Italiji, jer su njihovi vojnici takođe učestvovali u oslobađanju Crne Gore i Balkana. Vidite, kralj Aleksandar Karađorđević, unuk kralja Nikole, ideju svoga đeda o granicama Crne Gore zaokružio je u okvirima Zetske banovine. Njoj je 1939, pripadao Dubrovnik, kao i Hercegovina. Od Stona do Prizrena je bila Zetska banovina. A to svi zaboravljaju". Šta je srpski pop htio da kaže? Da će se Crna Gora vratiti sebi, kada se vrati Kosovu, koje je kralj Nikola oslobodio 1912. (zajedno sa Dečanima i Pećkom patrijaršijom). Da se Crna Gora gradi na idejama kralja Nikole i Aleksandra Karađorđevića, jer su granice nekadašnje Zetske banovine zapravo granice o kojima su sanjali. "Ne može se na izdaji kralja Nikole graditi budućnost Crne Gore" dobro govori Amfilohije, koji sanja da će Metohija "opet biti crnogorska, ako bog da".

Sada, kada je utvrdio da je kralj Nikola izdajnik, dodaće, da se ta budućnost ne može graditi na izdaji izdajnika, to jest, bez đeda. Kralj Nikola nije, dakle, izdajnik, on je sanjar i realizator imperijalnih snova. Ali, jeste izdajnik, kad je naumio da Crnu Goru smjesti, ravnopravno sa unukovom Kraljevinom Srbijom, u snove generacija, u buduću Jugoslaviju. E, zato, Crnogorci, nemaju đeda, a ovi u Srbiji imaju i đeda i babu. Kakva sreća! Nama ostaje da tugujemo što nam nacija ima đecu i unučad. 

]]>
Tue, 4 Dec 2018 10:39:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/223135/bvojicic-nacija-s-djedom.html
N. Šofranac: Idemo u Kinu, idemo na Euro! http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/223048/n-sofranac-idemo-u-kinu-idemo-na-euro.html Neki trenuci, neke situacije se jednostavno prepoznaju, osjete. Evo zašto bi ovo trebala biti istorijska godina (2019.), i zašto bi trebali stići do Kine i do "radosti Evrope". ]]>

Košarka sad mora dobiti prvo mjesto,čak i ispred fudbala. U ovom momentu se nameće čak kao novi nacionalni sport br1 kod nas,sve to ide s rezultatima i euforijom koja raste u nasem renoviranom hramu,kao i u cijeloj zemlji. Iskreno,početkom ove kalendarske godine smo morali pričati druge priče,prva utakmica je bila 3.januara protiv moćne Lokomotive,oko 2500 gledala,daleko od pune dvorane,i prije svega pozorišna atmosfera. Ta ekipa je imala tada 100% učinak u Evrokupu,a u prvenstvu deklasirala veliki CSKA u Moskvi 79:90, bila nezaustavljiva, Budućnost ih šokirala u prvom poluvremenu (37:24),osjećala se senzacija koja se na kraju neće desiti,ali malo ko je ustao cijele te večeri sa svoje stolice. Ko bi tada rekao da će Budućnost završiti u Evroligi a takva Lokomotiva ostati u Evrokupu,da će ovdje skakati svi i iz parter redova,stvoriti košarkašku Bombonjeru,kakav Bingo je bio famozno osvajanje ABA lige. Ništa bolje nije bilo ni protiv Trento kad smo prolazili u četvrtfinale,ali ni na meče Crna Gora-Slovenija u februaru,kad smo porazom od 12 razlike skoro digli ruke od SP. Čudan je bio taj meč, došao prvak Evrope,sa čak 9 zlatnih igrača(svi osim Dragića,Dončića i Rendolfa),jasno je bilo da nisu nepobjedivi,ali olako izgubljen meč na kraju,i nakon što je već slavna Španija ovdje slavila u polupraznoj Morači osjećaj je bio da se spušta zavjesa za nas,skor 1/4. Najgore što se nije vidio prostor za veliki napredak, znali smo da je naša ekipa solidna ali tako malo vremena da se uigra, mnogo više našpanovana je bila Džikićeva Budućnost, dok je Zvezdan Mitrović stizao iz Monaka,imao dva dana vremena,osim Vučevića nismo mogli imati ni ključnog igrača Dubljevića jer je tada Valensija kao šampion bila u Evroligi,kao ni Todorovića, Nidam još nije bio Nidamović kakvog sada znamo, izgledalo je da prozori nisu za nas.

Sve se promjenilo od juna,neka nova energija,pobjeda za prolaz nad Bjelorusijom,a onda ta fundamentalna u Sloveniji 1.jula koja je otvorila sasvim nove horizonte. U ovoj završnoj fazi igramo zaista na ozbiljnom nivou,kad nas je Turska pobjedila u četvrtom prozoru opet smo se udaljili,ali Dubljević je odmah te večeri rekao da je ponosan kako se borila ekipa i da će ti Turci doći na naš parket. Tada su imali za sobom mjesec dana priprema,djelovalo je čudno za dva meča,ali oni odavno spremaju SP, od početka domaći velikani žrtvuju igrače i za Evroligu u dogovoru sa Turkogluom, a u junu i septembru su računali i na NBA asove Iljasovu, Čedija Osmana, kao i naizmjenično Amerikance Bobija Diksona i Skotija Vilbekina. Ciljaju čak medalju u Kini, da se zna koga smo se sinoć pobjedili.
Ali,u septembru je bila kao planina velika pobjeda nad Ukrajinom u Nikšiću, ekipom koja je nanijela upravo prvi poraz Španiji i to glatko, sa NBA igračima Mihaljukom iz Lejkersa i Lenom iz Finiksa koji su nam zadali mnogo muka,kao i plejom Džeterom,rođenim bratom jedne od najvećih sprinterki ikad Karmelite,koji igra u Kini i sad ga nije bilo. Takvu Ukrajinu smo savladali nakon mnogo preokreta i herojskim partijama Ivanovića i Dubljevića 90:84, bez te pobjede ne bi mogli ništa,a sad tih 6 poena treba braniti u Kijevu. I bez ova tri igrača, sa Bobrovom i Lipovijem na čelu Ukrajina je deklasirala Sloveniju i sinoć izgubila samo 72:68 od Španije,biće nam teško tamo,ali sastav će im biti opet ovakav,teško da će i Džeter doći,nije se puno ni sad lomio da ga puste.

Nama su ove dvije pobjede dale krila za Kinu,to bi trebalo da je to. U četvrtak u Rigi jedna želja koja se vidjela od početka,uz opet probleme ali genijalno liderstvo Dubljevića i bitan pečat Nidama,Đurišića i Ivanovića tačno kad je trebalo,ali u odbrani ginu zaista svi,Suad uvijek daje primjer. Vrlo važno i to što smo ih savladali sa 9 razlike,a ako napravimo 2:0 protiv njih bićemo na konju. Nije to velesila koja nas je pregazila na EP, kojoj ni domaća Turska tada nije mogla da se primakne,i koju su predvodili NBA asovi Porzingis i Davis Bertans, plus evroligaški majstori Dairis Bertans,Strelnieks,Paščeniks,Tima,Škele,Peiners,Paščeniks, bez svih njih ostaju samo Mejers i Blums kao igrači top klase i to se moralo iskoristiti na kraju. Ali,ta Letonija je nakon bolnog poraza od nas otišla juče u Sloveniju,gubila i 19 razlike,bila pred slomom,ali vratila se i slavila. Samo je pojačao Dairis Bertans sa dozvolom Milana koji kad je već puštao Ćinćarinija nije htio da pravi diskriminaciju, ali znalo se da Olimpijakos neće pustiti svoj dvojac, tako razmišljaju top klubovi Evrope, bez senzibiliteta za državne timove tuđih zemalja i nisu obavezni da puštaju. Bertans je ubacio sinoć 18 poena, Blums čak 28(dobro ga umirismo one noći),a sada najavljuju da će u Podgoricu stići i sa Timom,Strelnieksom i Peinersom uz Bertansa,da odlučuju protiv naših u jednom meču suzoronećem. Za taj posljednji prozor pritisak na klubove će biti još veći,ipak se rješava sudbina zemalja,vidjećemo ko će popustiti,ali oni najavljuju već sada ove asove,jer kod nas gostuju u posljednjem terminu u ponedjeljak,dok će Španiju dočekati u petak opet u sastavu koji smo vidjeli ovog četvrtka u Rigi.

E,sad je zanimljivo reći da nama čak odgovara pobjeda Letonaca sinoć,iako pardoksalno,ali njih svakako moramo dobiti ovdje i tako bi ih se riješili,dok nam je problem Ukrajina. Kad bi Letonija uspjela dobiti okrnjenu i sad već matematički kvalifikovanu Španiju nama bi bilo dovoljno savladati ih ovdje,pa makar izgubili u Kijevu i 50 razlike. Napravio bi se trougao u kojem bi naša dupla pobjeda nad Letonijom otpisala i Ukrajinu! E,kad bi znali da Letonija dobija Španiju mogli bi odigrati rekreativno u Kijevu i tempirati sve za taj posljednji meč s Letoncima,ali kako će razlika u vremenu odigravanja biti mala moraćemo krvavo braniti tih 6 poena protiv Ukrajine. Izvodljivo je to,ali potrošiće nas mnogo pred meč odluke.

Čekajući taj februar odluke ostaje nam da se hranimo velikom pobjedom i energijom od sinoć,jedna Turska,viceprvak svijeta 2010, s motivom do neba,oborena je nakon kriznih 43:51 adrenalinom,sutem i odbranom koji su tako podsjetili na magičnu noć Budućnost-CSKA. Čim je Dubljević počeo da pogađa lude trojke i bukvalno diže dvoranu na noge, Nikola da ga prati,a svi da se bacaju,i Turcima je ušla voda u uši,imali smo plus 9 i napad,a kad smo opet zakomplikovali publika je natjerala Erdena na dupli promašaj bacanja kod 69:66,pa smo ih dotukli. Strašno,utisak je da narod sada vjeruje i shvata da se tom ogromnom sinergijom čuda mogu praviti, da u Morači može svako da padne,toliko toga se već desilo u posljednjim mjesecima,ali kad je pao Ruski kolos onda baš mogu svi. Budućnost je probila led šuterskom ekstazom protiv Baskonije,takođe čarobna noć,smjenila Pedra Martineza, ali CSKA je drugo,tim koji je 13/14 puta bio na F4, slijede ga Barsa i Real sa 6 učešća u posljednjih 14 godina,tim koji dominira u svakoj regularnoj sezoni,koji je dobio svih ostalih 18 mečeva u sezoni a nakon Podgorice slavio na najtežem mogućem terenu u Madridu,tim koji nije potcijenio utakmicu ovdje i čak odigrao odlično,sa 92 poena,odličnim procentima,vodio 17 razlike i to dok je Budućnost igrala korektno. Vraćaćemo se stalno na ovu utakmicu jer je otvorila nove dimenzije našeg sporta i samosvijesti, svi skupa su sada u nekom pozitivnom zanosu,a Budućnost je samo tri dana kasnije u Zadru sa novih 16 trojki pokazala svima da ništa nije slučajno. Kako će biti u četvrtak ovdje protiv slavne Barselone kojoj mnogo treba za zonu plej ofa, ali biće i ona na mukama,nakon puta oko svijeta sad će se igrači regenerisati.

Kad igra reprezentacija onda kao da se energija duplira,mnogo sličnosti ali tu je još suvi patriotski faktor, sinoć je zaista podrhtavala cijela dvorana,nisu to samo klasični ultrasi,to su sve generacije i oba pola koji daju ton svemu. Na tabeli smo treći zajedno sa Letonijom, skoro smo stigli i Turke,ali pažnja na Ukrajinu i taj prvi direktni duel. Igraćemo u petak 22.februara, daleka budućnost s obzirom na broj mečeva koji će se odigrati do tada, termin Evrolige,opet iste dileme,te iste večeri se igra Žalgiris-Budućnost u 19 sati,tako da neće biti puta oko svijeta za 4 igrača plus možda Danilo i Zoran Nikolić tada,kao i Aleksa Ilić. Jasno je da kod nas nema tih dilema,da će se žrtvovati sve za reprezentaciju koja je na pragu sna,a Budućnost će 1.marta u Morači dočekati Radonjićev Bajer,taman nakon meča sa Letoncima ovdje. Vikend prije posljednjeg prozora je baš pauza u Evroligi jer se igraju nacionalni kupovi širom Evrope, obično model f8, i nakon svega toga klubovi iscrpljeni još teže će puštati igrače,u samom finišu Evroligaške sezone. Kakva će tu da bude nervoza, Slovenci i Hrvati su praktično aut, ali i Amerikanci su serijom poraza doveli sebe na ivicu,što je strahovit šamar za FIBA-u i ovu njenu tvorevinu. Ali,dok Amerikanci i Slovenci očekuju s razlogom wild card za SP, Hrvati tome teško mogu da se nadaju,a ubjedljivi poraz sinoć u Litvaniji i pogotovo ubjedljiva pobjeda raspucane Poljske nad Italijom ih jasno eliminišu,dosta je Poljacima da kući savladaju Holandiju. Sa Bogdanovićem,Šarićem,Zupcem,Žićićem,Hezonjom,Rudežom,Simonom i ostalima je svakako druga pjesma ali kasno je sad,propada samim tim i Olimpijada.

Mi bismo mogli komotno preko SP do kvalifikacionog turnira za Tokio,koji je sam po sebi prohodan sasvim,ali idemo prvo da se prvi istorijski put nađemo tamo. Posljednji meč jednog vrelog ponedjeljka 25.februara u Morači reći će sve,ova ista energija,zdravlje igrača,i još par pojačanja biće presudni da dovršimo posao. Istorijske kvalifikacije smo odigrali i za 2011,i pogotovo za 2013, sa skorom 10/10 ispred Izraela i Srbije,ali ovo je nešto još više. Zvezdan Mitrović je iskreno i marljivo pristupio ovom projektu od starta i pored velikih obaveza paralelno prvo u Monaku a sad u Asvelu(junski prozor dva dana nakon petog meče finala plej ofa Francuske). Mundobasket će biti najveće događaj na svijetuu 2019.godini, kako je lijepo biti dio toga..

Fudbalski žrijeb nam je dodijelio uglavnom stare rivale,kao da ih baš nekim magnetom privlačimo u tim vazama. Grupa je atraktivna zbog mnogo čega,ali i povoljna,već sada je jasno da itekako možemo da se borimo sa Česima i Bugarima za plasman na Euro, i to ne ono da se borimo i nadamo,nego baš ravnopravno da uđemo u trku. Zbog mnogo faktora siguran sam da nam odgovara što igramo 8 a ne 10 kola, tu su šanse bile 50:50. Imaćemo dva slobodna termina i to u finišu tokom jeseni,a prvi dupli termin je i najteži. 22.marta gostujemo u Sofiji toj Bugarskoj koju smo imali u prva dva ciklusa,zadužili su nas u prvom,a bili daleko iza nas u drugom. Sad su na sličnom nivou kao tada,odavno oni ne daju velike asove,ako je Ivelin Popov najpoznatiji sve je jasno,a sad nisu uspjeli dobiti otpisanu Sloveniju za iskorak u B klasu. Relativno težak meč,ali u kojem možemo tražiti i više od remija,a samo tri dana kasnije 25.marta ovdje stiže Engleska,osokoljena polufinalem mundijala i velikim pobjedama nad Španijom i Hrvatskom sada,koje su je odvele u Portugal na F4 Lige nacija u junu. Od dva meča s njima ovdje tako miriše na taj 26.mart 2013, i naše vjerovatno najbolje poluvrijeme u istoriji, gotovo u dan isto, znamo već sada da će taj dan biti praznik. Košarka 22-25.februar, a fudbal 22-25.mart, i to isti dani zbog 28 dana februara, dakle opet petak-ponedjeljak.

Taj ciklus nam je najteži,onda stiže Kosovo 7.juna ovdje,meč koji se mora dobiti,da bi tri dana kasnije probali u Pragu protiv solidne Češke. Smjena generacija, ekipa koju predvode Šik,Jankto i Krmenčik,stara škola,ali daleko od nepobjedivih. Šik je sad dao majstorski gol Slovacima,klase ima napretek,vidjelo se i sinoć kod one pete za Florencija i par udaraca,ali nema kontinuitet,a Juve ga se odrekao zbog šuma na srcu. Već smoga gledali ovdje u septembru 2016 sa mladom,a doći će opet u septembru,na meč koji može biti ključan za to famozno drugo mjesto. To je jedini septembarski meč,a u oktobru moramo krupno,prvo ovdje Bugari treća sreća, pa 14-og u Prištini. Kosovo će tada znati na čemu je (valjda aut),ali oni imaju F4 u martu 2020 kao šansu vijeka,u konkurenciji Gruzije,Bjelorusije i Makedonije da odu na Euro,igraju veoma dobro sada,sa igračima u Holandiji i Njemačkoj, Miljot Rašica je sjajan tehničar, Arbel možda još i bolji,ali jasno je da moramo biti pravi i dobiti ih oba puta,ne upadati u neke druge zamke,i ne tražiti nikakvu pomoć drugih navijača protiv njih. Ostaje onda taj Vembli 3 u novembru kao veliko finale,bilo bi lijepo da jerelaksirani meč za oba tima koja idi na prvenstvo,a možda ipak bude odlućivao.

Da preciziramo još jednom jer pitanja ima mnogo-treće mjesto ne znači ništa,ne vodi u baraž kao za prošli Euro,jer sada postoji Liga nacija. Idu svi prvi i drugi, to je 20 ekipa,a preostala 4 mjesta imaće pobjednici 4 turnira F4, svaki u svojoj klasi. Mi imamo tanke šanse da igramo plej of svoje ili eventualno veće klase,jedino ako i Srbija i Rumunija odu direktno. Srbija bi i mogla sa Portugalom,da nadvisi Ševčenkovu Ukrajinu u trci,ali Rumuni su sa Španijom koja jasno ide,pa sa vrlo dobrom Švedskom kojoj na startu gostuju,kao i Norveškom,to će baš teže ići. Kad bi i uspjeli nekako položaj nam ne bi bio sjajan zbog tanjeg salda u Ligi nacija, moramo sve baciti na to drugo mjesto u grupi. Usuđujem se reći da je ovo taj trenutak,da smo pola-pola s Česima,samo da izvučemo nešto iz prvog mini ciklusa. Moguće da sam jedini koji je i nakon posljednjeg meča sa Rumunima vidio veliki potencijal i marginu progresa u našoj ekipi.

Jeste to bila noć razočaranja,ali užasno vrijeme,slab entuzijazam publike,loš teren,i par iznenađenja Kontre učinili su da te večeri igrači ne sprovedu ofanzivne zamisli Tumbakovića. Suvišno i pričati kako je ušao šut napadača Kluža,i kako je potrošen penal. Ali,biti s njima u Beogradu i vidjeti onakvu reakciju cijelog tima u nastavku kad smo vezli i napadali sa 8 igrača,i vidjeti na njihovim licima nakon toga ponos,ljutnju jer je poništen kristalno čist gol,ali i uvjerenost da će ova ekipa povratkom 6 prvotimaca biti veoma opasna,znači nešto stabilno,i to se ne ruši nekom krivom olujnom noći. Čak ni to što je sam selektor djelovao razočarano i pokolebano te večeri, baza postoji,veća je nego ikad i sad je momenat da budemo kompletni i u intervalu od 8 mjeseci to pokažemo protiv rivala koji ne lete. Taj Euro koji se igra u 12 gradova i isto toliko zemalja,koji odavno nazivaju "radost Evrope", cijelog kontinenta bez izrazitog domaćina,trebao bi biti naš premijerni. Nije posljednja šansa,ali po meni je najjasnija šansa do sada,a ako se plasiramo kao sa Kranjčarom u čak težoj grupi(Švajcarska izvjesno snažnija od Češke i Vels od Kosova) ići ćemo direktno, jer drugo mjesto sada to podrazumjeva. Pa,idemo onda.. I samo da 25.marta nekom ne bude hladno,ili ga boljelo grlo.

]]>
Mon, 3 Dec 2018 14:29:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/223048/n-sofranac-idemo-u-kinu-idemo-na-euro.html
N. Šofranac: Gulit i Sena, bliži nego se ikad znalo http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/222665/n-sofranac-gulit-i-sena-blizi-nego-se-ikad-znalo.html Kristina Pensa, italijanska manekenka koja ih povezuje izašla je juče u javnost nakon puno decenija i otvorila ogromne debate o dva mita sporta. ]]>

Za sve koji su dijelili emocije ovih vremena, ali i one koji su o njima samo čuli biće ovo interesantna priča, otvorila je i mnoge rane iz prošlosti, ali na samom početku moram napisati nešto i o Napulju i "grupi smrti", nakon toliko toga već rečenog, a sad kad je skoro definisana. Prvo, vidjeli smo jednu dobru Zvezdu, koja i dalje raste i dobija već svoj evropski identitet. U ovoj grupi sa bolidima Formule 1 koja je bila ne samo "next level" već i preskakanje nekoliko nivoa i decenija života, mnoge stvari su dolazile vremenom i već sad uspjevaju puno bolje nego na početku. Po meni sinoć su se suočili sa ekipom koja igra najtečniji fudbal od svih i svakog je nadigrala, a zapanjujuće još strijepi za prolaz, u takvim mečevima najteže je naći balans između želje i mogućnosti da hrabro napadneš, a ne ostaviš prostor najubitačnijem timu u takvim situacijama na kontinentu. Takav utisak imale su i kolege iz Italije, koji smatraju da je ovo ekipa kvaliteta sa nekoliko mjesta za popuniti, s tim što im je trebalo objasniti da fale prvi štoper Savić, prvi desni bek Stojković, pa oba centarfora koji kidaju Boaći i Pavkov, a onda redom beton igrači Jovičić, Jovančić, Čaušić, i drugi, ali dopao im se na primjer Simić, uz Marina i Krstičića koje dobro znaju iz dana Fiorentine odnosno Đenove, i donekle Bena iz Olimpijakosa. Ali, ono što je viđeno u drugom poluvremenu jeste nivo i jeste putokaz i protiv ekipa "next level", čak i s igračem next gen Joveljićem koji će pamtiti San Paolo, ali koji bi mnogo značio svojoj generaciji da opet ne poklekne 5:3 u finišu nakon sjajne igre i vođstva 2:3. Tek, gol Bena može skupo da košta Napoli, sad ne smije da izgubi 1:0 u Liverpulu (osim ako Pariz ne padne na Marakani), a bez tog gola bi Liverpul baš morao da ih dobije dva razlike, i minimum koji je zaslužio Anćeloti je taj hendikep gol na Enfildu za prolaz. Prije pet godina su ispali sa 12 bodova čak, u onoj grupi s Dortmundom i Arsenalom, plaše se dežavija, ali mnogo su jaki. A Zvezda će svoju priču znati da završi na spektakularan način 11. decembra, uz najavu da se vraća iduće jeseni, već ovaj roster bio bi u stanju komotno da prođe grupu gdje je već prošao Šalke, i da nadigra te ekipe, ali i u mnogim drugim, npr umjesto Plzena da igra s već testiranim CSKA, i ovakvom Romom, pa i ovakvim Realom u Beogradu, već rušenim 1975 i 1987. Vratiće se sve, priča mora da ide dalje, a pjesma "Veselo mi s tobom nekad bješe" koja je u Salcburgu odjekivala na 2:0, i sinoć se čula pod italijanskim nebom sve do Kaprija, u finišu meča.

E sad, u našu priču nas vodi tv voditeljka iz Napulja Katerina Balivo, bivša misica i subret, a velika naviačica Napolija. Imao sam prilike da je upoznam još 2003. godine u prolazu kad je radila kod Masima Điletija u njegovom programu, vidjelo se već tada da je projektuju za lice RAI, a sad ima svoj dnevni program uživo na RAI UNO-u “Vieni da me”. Juče je najavila u stilu “obrati pažnju na jednu priču”, a gdje baš juče, u danu takve utakmice i svega ostalog. Ipak, nakon utakmice mladih uspjevam da ugrabim očito baš ono pravo-gostovanje Kristine Pense, već sama najava je otkrila sve.

A najava je bila - u studio ulazi žena koja je bila u vezi sa dva muškarca koji su joj ostavili toliku prazninu da ni nakon 25 godina ne uspjeva da ih zaboravi. Kristina, djevojka iz malog mjesta Leko, poznata u tom vremenu iz već razvijenih gosip časopisa(žute štampe), ali prilično zaboravljena, predstavila se kao dijete iz sportske porodice gdje su svi dijelili strast prema Formuli 1 i fudbalu. I njen brat se takmičio na auto trkama, i znali su da idu na te događaje, a jedne godine su pošli u Moncu na čuveni Gran pri Italije, po priči se lako generiše da je u pitanju 1985.godina, naravno septembar. Ona je tada imala 21 godinu, veoma mlada, kaže da je išla najviše da vidi Nelsona Pikea o kojem se pričalo kao o licu F1, osvajaču srca širom planete, ali bili su tu i dobri mladi Italijani Mikele Alboreto na Ferariju (i to u velikoj trci sa Prostom za titulu) i pogotovo “lijepi Rimljanin” Elio De Anđelis. Alboreto je inače odustao na toj trci i izgubio sasvim priključak sa Prostom koji je pobjedio, i zaplovio napokon ka prvoj tituli koju je odavno zaslužio, a tuga poklopila Moncu. Međutim, brat je Kristinu uputio na nekog sasvim trećeg, rekao joj je “dođi da ti pokažem budućnost” i pokazao mladog Airtona Senu, vozača Lotusa. Kaže da joj je tada izgledao simpatično i naivno, ali nije joj posebno privukao pažnju, s tim što ga je dobro zapamtila. Njihov naredni susret bio je ipak vrlo bitan, zvao je da dođe kod njega u Monte Karlo, što je ona tada odbila. Njene manekenska karijera išla je dobro, i jednog dana je ipak pristala, kako su i njegovi uspjesi rasli.

A te 1985.godine Sena je već bio vrlo poznat. Njegova prva sezona u F1 bila je 1984, tada se nametnuo u slabašnom bolidu Tolemana, i već bio na pragu giganta Meklarena i Vilijamsa. U Evropu je stigao 1981.godine i vozio Englesku Formulu 3, a skroz se nametnuo 1983.godine kad je imao ludi rivalitet sa takođe budućim licem F1 Martinom Brandlom. To ga je i odvelo u raj F1, a u Tolemanu je odmah ostvario dva šesta mjesta u sezoni mrtve trke Prosta i Laude, vozača Meklarena. A onda dolazi dan kad je cijeli svijet čuo za njega, maj 1984.godine i Monte Karlo kao njegova sudbina. Klasik ovog sporta, rekordna gledanost, ali i nestvarni pljusak koji ne staje. Trka se pretvorila u eliminaciju favorita, sudare i udare, a Sena je sa 13.mjesta preticao sve kao lud, jedini kome kiša ne smeta. Prešao je i legendarnog Laudu koji je bio drugi, a potom udario u Kazino. Sena je krenuo da lovi i vodećeg Prosta, favorita i lidera prvenstva, zapanjujuće je bilo kako je na svom slabašnom bolidu brzo stizao čudovišni Meklaren, legenda o “rain man-u” je počela da se rađa tog dana, i naravno Alan Prost kao takođe karika sudbine. Kad ga je Sena praktično uhvatio i bio spreman za napad Džeki Iks je razvio zastavu za prekid trke zbog nemogućih uslova! Šok za Senu koji bi sigurno pobjedio jer je letio, ali ispao je još veći šok za Prosta- falila su još samo tri kruga pa da se ispuni dvije trećine trke i uračunaju regularno svi bodovi.Ovako bodovi su prepolovljeni pa je Prost umjesto 9 dobio 4 ipo boda, a za drugo mjesto bi dobio 6, na kraju je izgubio titulu od Laude za samo pola boda pa vidite šta kaže matematika! Propustio je Prost neviđene šanse te sezone da riješi na vrijeme titulu, u Montrealu, Brends Heču, a u posljednjoj trci u Estorilu je glatko pobjedio ali mu je trebalo samo da Lauda ne bude drugi. Lauda je krenuo sa 9.mjesta, lagano se probijao ka vrhu, a kad je došao do trećeg mjesta vidio je da je drugi Mansel na Lotusu predaleko, 30 sekundi ispred. Kad je mislio da je sve propalo Mansel je u finišu odustao i to je bio slom srca za Prosta a trans za Laudu, treća titula. Na podijumu s njima dvojicom bio je trećeplasirani mladi Sena, još jedan znak sudbine i zbogom Tolemanu. Te sezone moramo pomenuti i najluđu trku svih vremena 8.jula 1984, jedinu u istoriji koja je vožena u Dalasu, u srcu Teksaške vreline, kad se topio asfalt i bolidi, kad je slavio Keke Rozberg(otac šampiona iz 2016.), kojem jedino nije smetalo, Prost i Lauda imali stradanje motora u finišu samom, a Mansel padao u nesvjest..Sena je tog dana pravio opet spektakl, ali u jednom momentu udario u zid i odustao.Tvrdio je da se zid pomjerio, svi su mu se smijali, ali provjera je pokazala da se od silne temperature zid zaista pomjerio par santimetara što je za preciznost kojom je on već tada vozio bilo dovoljno da udari!

A te 1985.godine Sena je već bio vrlo poznat. Njegova prva sezona u F1 bila je 1984, tada se nametnuo u slabašnom bolidu Tolemana, i već bio na pragu giganta Meklarena i Vilijamsa. U Evropu je stigao 1981.godine i vozio Englesku Formulu 3, a skroz se nametnuo 1983.godine kad je imao ludi rivalitet sa takođe budućim licem F1 Martinom Brandlom. To ga je i odvelo u raj F1, a u Tolemanu je odmah ostvario dva šesta mjesta u sezoni mrtve trke Prosta i Laude, vozača Meklarena. A onda dolazi dan kad je cijeli svijet čuo za njega, maj 1984.godine i Monte Karlo kao njegova sudbina. Klasik ovog sporta, rekordna gledanost, ali i nestvarni pljusak koji ne staje. Trka se pretvorila u eliminaciju favorita, sudare i udare, a Sena je sa 13.mjesta preticao sve kao lud, jedini kome kiša ne smeta. Prešao je i legendarnog Laudu koji je bio drugi, a potom udario u Kazino. Sena je krenuo da lovi i vodećeg Prosta, favorita i lidera prvenstva, zapanjujuće je bilo kako je na svom slabašnom bolidu brzo stizao čudovišni Meklaren, legenda o “rain man-u”je počela da se rađa tog dana, i naravno Alan Prost kao takođe karika sudbine. Kad ga je Sena praktično uhvatio i bio spreman za napad Džeki Iks je razvio zastavu za prekid trke zbog nemogućih uslova! Šok za Senu koji bi sigurno pobjedio jer je letio, ali ispao je još veći šok za Prosta- falila su još samo tri kruga pa da se ispuni dvije trećine trke i uračunaju regularno svi bodovi.Ovako bodovi su prepolovljeni pa je Prost umjesto 9 dobio 4 ipo boda, a za drugo mjesto bi dobio 6, na kraju je izgubio titulu od Laude za samo pola boda pa vidite šta kaže matematika! Propustio je Prost neviđene šanse te sezone da riješi na vrijeme titulu, u Montrealu, Brends Heču, a u posljednjoj trci u Estorilu je glatko pobjedio ali mu je trebalo samo da Lauda ne bude drugi. Lauda je krenuo sa 9.mjesta, lagano se probijao ka vrhu, a kad je došao do trećeg mjesta vidio je da je drugi Mansel na Lotusu predaleko, 30 sekundi ispred. Kad je mislio da je sve propalo Mansel je u finišu odustao i to je bio slom srca za Prosta a trans za Laudu, treća titula. Na podijumu s njima dvojicom bio je trećeplasirani mladi Sena, još jedan znak sudbine i zbogom Tolemanu. Te sezone moramo pomenuti i najluđu trku svih vremena 8.jula 1984, jedinu u istoriji koja je vožena u Dalasu, u srcu Teksaške vreline, kad se topio asfalt i bolidi, kad je slavio Keke Rozberg(otac šampiona iz 2016.), kojem jedino nije smetalo, Prost i Lauda imali stradanje motora u finišu samom, a Mansel padao u nesvjest..Sena je tog dana pravio opet spektakl, ali u jednom momentu udario u zid i odustao.Tvrdio je da se zid pomjerio, svi su mu se smijali, ali provjera je pokazala da se od silne temperature zid zaista pomjerio par santimetara što je za preciznost kojom je on već tada vozio bilo dovoljno da udari!

 Naredne 1985.godine stiže na veliko zadovoljstvo u Lotus čiji je motor dobro poznavao, i to umjesto tada neshvaćenog asa Mansela, a partner mu postaje upravo popularni Italijan De Anđelis, stvara se tandem budućnosti. Sena je odmah sjajan, prvo drugi u svom Brazilu nakon velikog duela sa slavnijim zemljakom Pikeom koji pobjeđuje, a onda u Portugalu, baš u tom Estorilu gdje je bizarno okončana prethodna sezona ostvaruje prvu pobjedu u životu, nakon duela sa kim drugim nego Alanom Prostom. Ipak, to je godina Prostove prve titule, a Sena osvaja čak 7 pol pozicija na 16 trka, ali uglavnom ga motor izdaje kad je na visokim pozicijama, silna odustajanja ga odvajaju od borbe za titulu.

Tako dolazimo do tog septembra 1985, i prvog susreta sa mladom Kristinom. Sena se oženio još 1981.godine sa Lilijan Vaskonselo u svom Sao Paulu, imao je samo 21 godinu i poveo je sa sobom u Englesku gdje se nije snašla, nakon 8 mjeseci su se razveli, i više se nikad nije oženio. Brazilska žuta štampa za koju je uvijek bio mit veže ga za mnoge žene, ali Kristinu preskaču, iz nekog razloga. S njom se uglavnom gledao na trkama i u Monte Karlu, tokom 1986.godine kad je bio još bliži vrhu(pamti se pobjeda u Herezu sa 0.014 ispred Mansela u foto finišu, i harakiri duelu sa Pikeom na prvoj ikada trci u komunističkoj Budimpešti), kao i 1987 kada je bio u trci za tron s asovima Vilijamsa Manselom i Pikeom, ali je Pike došao do trećeg naslova nakon udesa Mansela u Japanu, a treći Sena potpisao za Meklaren uz odobrenje prvog vozača te ekipe i već dvostrukog šampiona Prosta. Upravo, krajem te 1987 i počinje zvanično njegova veza sa Kristinom, kada kreće i njegova bajka sa Meklarenom. 

Iako je doveden da bude drugi vozač i pomoć Prostu za osvajanje treće titule, odmah postaje jasno da je njihov MP44 dominantan i Ron Denis im daje dozvolu da se između sebe nadmeću. Prost slavi u Brazilu na startu, ali druga trka u slavnoj Imoli u San Marinu pripada Seni ispred Prosta! Bio je to 1.maj 1988, zapamtite dobro ovaj datum, bitan je jer će se desiti i 1.maj 1994 i to baš u Imoli, a i sam 1.maj 1988. će biti važan i za drugog junaka ove priče, dok je Sena pobjeđivao u Imoli igrao se meč za Skudeto Napoli-Milan, jedan od najvažnijih u istoriji Kalća, i do današnjeg dana.

Kristina je stalno uz Senu, Italijanski mediji pričaju o velikoj ljubavi, a on dolazi i do ostvarenja sna, prve titule prvaka svijeta, preotevši je Prostu koji je bio takođe sjajan, osvojio čak 105 bodova naspram njegovih 94, ali pravilo da se boduje 11 najboljih plasmana a preostalih pet izbacuje donijelo je obrt u Seninu korist. Njih dvojica su dobili 15 od 16 trka te sezone, totalna dominacija, a prepustili su Ferariju samo njihovu Moncu, jer je Senu udario anonimus Šleser pred pobjedom, a u Monte Karlu je imao već minut ipo ispred Prosta, ali i dalje jurio rekord staze kao lud, udario u zid i poklonio svom velikom rivalu.Ipak, na kraju je bio šampion, a njegova veza s Monte Karlom bila je nestvarna, nešto kao Nadalova kasnije u tenisu sa 11 osvajanja. Sena je tamo i živio, i onako zelen 1984 bio na domak lude pobjede, onda slavio 1986, i došao do rekordnih 6 pobjeda, na sve načine, uspio je pobjediti i 1992 i 1993, kad je Vilijams bio duplo brži od njegovog Meklarena, ali ko vjeruje u čuda taj ih i stvara.

Zapanjujuće su bile slike iz Brazila s kraja te 1988.godine. Sena na odmoru, u Riju ljeto u jeku, izabran za sportistu godine Brazila, nagradu prima u emisiji čuvene televizije Globo, a uručuje mu je poznata voditeljka Ćuća Menegel, s kojom se ljubi pred milionima gledalaca uživo. Tako zvanično pokazuju da su zajedno, u Brazilu svi bruje o tome, ali sporo je to tada stizalo satelitom u Evropu, Kristinu je brzo smirio pred novu sezonu i ostao s njom. A te 1989.godine izgubiće titulu od Prosta nakon ponovo apasioniranih duela, koji su međutim iz sportske sfere u 1988, sada prerasli u van sportsku, međusobne optužbe, unutrašnji rat, i na kraju dotle da ne govore. Koliko trka za infarkt, ali obračun se desio na sudbonosnoj Suzuki u svitanje 22.oktobra 1989, kad je Sena očajnički napao Prosta, obojica su ispali, ali redari su pogurali i vratili Senu, on stigao nadrealnom vožnjom 35 sekundi zaostatka za Naninijem, pobjedio, ali sat kasnije ipak diskvalifikovan i Prost krunisan treći put. Cijeli Meklaren je radio za Senu, jer Prost je već bio potpisao za Ferari, bio sam protiv svih, ali ipak uspio. Revanš je uslijedio naredne 1990.godine, opet mrtva trka, Prost sjajan s Manselom na Ferariju iako nisu pričali, ali opet u Suzuki sudar i ovaj put je to Seni donijelo titulu, a Prostu gnijev i optužbe. Potom stiže i treća titula Sene 1991, ovaj put ispred nadirućeg Mansela koji se vratio u sve moćniji Vilijams, dok Prost uzima godinu pauze.

Ono što međutim isplivava iz jučerašnje Kristinine priče je događaj koji se desio februara 1990. Kaže da je tada Sena zvao hitno da joj nešto kaže, u Imolu za vrijeme testova novih bolida, pred sezonu. Kada je došla bio je uzrujan i požurio da joj kaže da ima predosjećaj i to vrlo loš, da neće dugo živjeti, da je u pitanju još par godina ili nešto slično. Bila je šokirana, ali on je rekao da je ubjeđen u to, a u tom momentu je nastolu vidjela knjigu o Žilu Vilneva i sledila joj se krv u žilama. U pitanju je sjajni Kanadski vozač koji je bio ljubimac navijača Ferarija iako osvojio samo 6 pobjeda u karijeri, a poginuo na stazi u Belgiji maja 1982.godine, kasnije će njegov sin postati šampion svijeta 1997. Tražila mu je objašnjenje, a Airton je rekao “bio je to izuzetan šampion i čovjek, i mislim da će upravo takav biti i moj kraj”. E tu smo, ovo su riječi za istoriju, toliko je knjiga napisano o Seni, toliko je filmova urađeno, jedan autentični smo upravo mi emitovali na RTCG1 prije godinu dana, ali nigdje se ne pominje da je imao sličan predosjećaj, da je ikom išta rekao. Naprotiv, on je baš na Suzuki i u Imoli tražio zaštitu, bio predsjednik sindikata vozača, borio se za veću sigurnost, i svog posljednjeg jutra u životu, tog 1.maja 1994. Tog vikenda je već u patak imao težak udar mladi Rubens Barikelo kojeg je on lično doveo u F1, pa je preskočio ogradu i došao mimo dozvole do bolnice i vidio u kakvom je stanju.A u subotu je poginuo Austrijanac Ratsenberger, dan prije njega. Svi smo imali tu sliku, o Seni koji je razmišljao da zbog svega toga napusti Formulu 1 tog vikenda, a sad se saznaje za nešto senzacionalno drugačije. 

Inače, baš u toj fatalnoj Imoli gdje će i poginuti, Kristina ga ostavlja tog dana kad joj je rekao, nije mogla s tim teretom i takav život da živi, iako je poslije zvao nikad mu se više nije vratila. On je potom bio u vezi s Brazilkom Felisijom, pa u tajnoj vezi s udatom Amerikankom Kerol Alt, njihove slike sa plaža Polinezije objavljene su tek ljeta 1995, nakon njegove smrti. A nakon treće titule, bio je žrtva moći Vilijamsa 1992 i 1993, Manselu je mogao samo da oduzme M.Karlo te 1992, elektronika i motor su bili nedostižno moćni, pričao je stalno da najbolji vozač ne može da vozi toliko slabiji bolid, jer već se znalo za dogovor Vilijams Renoa i Prosta za 1993, da imaju i šampiona Francuza i zaokruže sve. Najavljivao je dugo da će pauzirati cijele sezone 1993, a onda ipak vozio za Meklaren po ugovoru milion dolara trku po trku. Namučio je starog rivala Prosta već u Kjalamiju, pa ga deklasirao u svom Brazilu po provali oblaka, a remek djelo sačuvao za Uskrs u Doningtonu, gdje je u prvom krugu tzv “krugu Bogova” sa petog mjesta došao na prvo obišavši u talasu Hila, mladog Šumahera, Bergera i Prosta! Svi kažu da mu je to trka života, ali on je uvijek u svom srcu čuvao taj M.Karlo 1984, i pobjedu u Brazilu 1991 sa sleđenom rukom i bez mjenjača, heroizam. U M.Karlu je slavio i posljednji put te 1993, odmakao u poretku, ali potom je Prost zaređao sve pobjede i desilo se neminovno, njegova četvrta titula, i povlačenje. Sena je konačno došao u Vilijams 1994, da stigne Fanđa za kraj karijere, ali pravila su se promjenila, iako je on ostvario sve tri pol pozicije prve dvije trke su pripale nadirućem Šumaheru na Benetonu. Senu je to činilo nervoznim, oba puta je odustao i pored staze se čudio brzini Benetona u krivinama. U Imoli je opet on bio na čelu kolone, Šumaher ga je pratio kad se u krivini Tamburelo desilo izlijetanje pri brzini 315 km/h i fatalni udar. Bila je nedjelja 1.maj 1994, tačno 6 godina nakon prve pobjede na Meklarenu na istoj stazi, dan koji je šokirao bukvalno cijelu planetu. Po mnogima najveći vozač svih vremena poginuo je na stazi kao heroj novog doba, kao u filmu, a onaj koji će u svijesti ljudi biti jedini koji može da se poredi sa njim Mihael Šumaher je skakao na podijumu kao lud, reći će da nije znao ništa o Seni tada. Današnji šampion Luis Hamilton koji sada ugrožava i rekord Šumahera nakon pete titule, tada je imao 8 godina i u suzama vidio kraj svog idola Airtona Sene. Vrijeme je stalo, u Brazilu kao da se nebo srušilo na zemlju. 

Kristina Pensa je ostavila Airtona tog februara 1990, i nastavila da radi kao manekenka. Tako je putovala, bila u džet set krugovima, i u maju 1990 upoznala Ruda Gulita, veliku fudbalsku zvijezdu Milana. Bilo je to neposredno uoči mundijala u Italiji gdje je on sa Van Bastenom predvodio prvaka Evrope Holandiju, a tek se oporavio od teške operacije i igrao finale Milan-Benfika, osvojio drugi ušati pehar u nizu. Kako je rasla u porodici fanova F1 i fudbala Kristina je ušla i u drugi svijet snova, nešto nezamislivo nekad, ali sad već sasvim naviknuta na to. Prelazi s njim da živi fiksno u Milanu, slava, novac, žurke, slatki život..Već 1991.godine rađa se Kvinsi, njen i Gulitov sin. Ono što tada ni žuta štampa nije uspjevala da sazna je koliko je ona ipak i dalje pričala o Seni, i koliko je Gulit ludio zbog toga.

Rud Gulit je Surinamac rođen u Amsterdamu 1962, probio se kao libero a potom centarfor u Fejenordu, a eksplodirao skroz u PSV-u kojeg je doveo do titule 1987, ispred Van Bastenovog Ajaksa. Berluskoni je tek došao na čelo Milana, i kupuje ih obojicu tog famoznog ljeta 1987. Gulit sa sobom u Milano dovodi suprugu Ivon, s kojom je još od đačkih klupa gimnazije u Amsterdamu, i s kojom već tada ima dvije kćerke Felisiju i Šarmaj, izuzetno male. Ali, čim su stigli u Milano počinje “Movida”, već tada haraju diskoteke i revije, Gulit svojom frizurom osvaja milione mladih, na terenu čini čuda i sustiže slavu Maradone! Van Basten se brzo povrijedio pa upravo Gulit postaje sila Sakijevog Milana, koji stiže šampionski Napoli i uzima mu istorijsku titulu u sred Napulja. Ali, postaje i seks simbol, za njega se vežu mnoge žurke, mnoge djevojke, puno više nego za Maradonu, pa možete misliti. Veliki derbi prvog dijela sa Napolijem igrao se na San Siru 3.januara 1988, Saki je zakazao trening za jutro 1.januara, meč prevažan, ali Gulit je išao na doček u San Remo i došao popodne mrtav pijan. Saki je poludio, ali u nedjelju je bio šou, Milan-Napoli 4:1, Gulit najbolji na terenu, potpuno pomračio Maradonu, moglo je biti i puno više, trans na San Siru. Odluka je pala 1.maja 1988 u Napulju, 2:3, opet Gulit junak, pogodio i oporavljeni Van Basten, dan za istoriju, dan kad je Sena slavio u toj Imoli.

Tu počinje zlatna era Berluskonijevog Milana, a Gulit je medijski fenomen, slali su ga u emisiju Rafaele Kare na Kanale 5 da spašava gledanost, držao je rok koncerte, ulazio u politiku, a dobio je i Zlatnu loptu 1987, nakon titule sa Milanom osvojio je i Euro sa Holandijom! Sve se vrtjelo oko Gulita, a opstajao je nekako brak sa Ivon, sve do proljeća 1990, kad je Gulit jedne noći pozvao redakciju Gazete delo sport i rekao im da napišu da je nesrećan i da se razvodi. Ubrzo zatim Ivon bježi iz Milana za Amsterdam, vjerovali ili ne, sa jednim tjelohraniteljom Berluskonija! Gulitova tuga nije dugo trajala jer se u maju te 1990 pojavila Kristina, koja je tek napustila Senu, dobili su sina 1991, a potom i kćerku Čejen 1994. Djelovalo je sve savršeno, iako Gulit dolazi u sukob s Kapelom zbog prevelikog broja stranaca, u sezoni 1992793 kad je došao i Savićević, i u ljeto 1993 Milan ga prodaje Sampdoriji gdje blista! Bio je vrlo uključen u borbu protiv rasizma, još 1987 je svoju Zlatnu loptu poklonio Nelsonu Mandeli koji je bio još u zatvoru(1963-1990). Išao je čak u Johanesburg da donese tu Zlatnu loptu njegovoj ženi, krijući od vlasti snimljen je i intervju u njenoj kući, rizikovao je puno, pjevao na rok koncertima protiv aparthejda. Jednog dana u Milanelo je došao da ga posjeti Beni Nejto, sekretar ANC(African national congress), partije Nelsona Mandele, novinari su snimali ostale zvijezde Milana među kojima Anćelotija i Maldinija koji nisu imali pojma ko je Beni Nejto i šta to traži u Milanelu. Kažu da je razlika između Gulita i njegovih saigrača u viziji svijeta i saznanjima bila svemirska, nestvarna. Kad je Mandela nakon 27 godinanapokon oslobođen bio je 11.februar 1990, nedjelja u kojoj je Milan uništio Maradonin Napoli 3:0 i izjednačio se s njim na 1.mjestu. Gulit u dugoj pauzi, slavio je na tribinama više prvu nego drugu pobjedu, pored njega radnik Berluskonijeve kompanije Kapelo, ni slutili nisu da je on budući trener, koji će ga otjerati. Prije oslobođenja Mandele, Gulit se izborio da oslobode 6 momaka, članova ANC, koji su bez dokaza osuđeni na smrt, jedan od njih fudbaler koji je tog dana bio na operaciji, daleko. Dan prije vješanja probali su čak i omče oko njihovog vrata, ali Gulit je uključio cijeli Milan u kampanju, pročulo se, uključili se i Regan, Margaret Tačer i Helmut Kol, lideri tog vremena, i pustili su ih.

Ipak, nakon srećne sezone u Sampdoriji vraća se u Milan kako klasični centarfor, i to nakon remek djela Savićevića i 4:0 u finalu sa Barsom. Tada i ženi Kristinu s kojom već ima dvoje djece, a svadba se događa na kraju sezone, 1.maja 1994. Samo što je taj praznik Rada, ta nedjelja ujedno i dan svjetske tragedije, smrti Airtona Sene. Kristina kaže da je bila već u vjenčanici, svadba se dešavala u Milanu kod gradonačelnika Formentinija, ali u obližnjoj Imoli desilo se nešto što je oborilo sa zemlje. Nije uspjela da se oporavo od šoka, a ljubomoprni Gulit je toliko poludio da se desio incident pred mnogim fudbalerima. Na kraju vjenčanje se desilo, ali uslijedio je težak period svađa, Sena je bio stalno prisutan, on je bio ubjeđen da ga nikad neće prežaliti, tako je i povratak u Milan trajao samo par mjeseci, jer tada je postojao i novembarski prelazni rok, i on se u novembri 1994 vratio u Sampdoriju! Bjekstvo u Đenovu ovaj put nije donijelo mir, tako da je ljeta 1995 odlučio da se razdvoji od Kristine potpuno, ostavi Italiju iza sebe, i pređe u Čelsi. Juče je Kristina jasno rekla da je njihov brak propao upravo zbog Senine smrti i njegove ljubomore, i da nikad ne bi napustio Italiju da nije bilo toga. Još jedna apsolutna novost iz davne prošlosti. Odlazak u Englesku je značio ostaviti sve iza sebe, tako je i svoje kćerke sa Ivon potpuno zaboravio otkad je otišla 1990, a sad istovjetno i sa djecom Kristine, niti zvao, niti gledao. Našli su se na sudu u Milanu ljeta 1997, i tada je dobio diktat od sudije da mora tri dana mjesečno da ih gleda, u bilo kojoj zemlji, a sa Kristinom se naizgled izmirio. Bio je to jul 1997, on je bio već igrač-trener Čelsija, doveo Italijane Zolu, Vijalija, Di Matea. Kristina je tada rekla novinarima da uopšte nije zvao djecu, da im je nedostajao mjesecima, a u februaru te 1997 dolazio u Milano na jedan prijateljski meč, oni su znali da je tu i čekali ga, ali on ipak otišao u provod po Milanu i nije se ni javio. Bio je to prijateljski meč Milan-Čelsi 2:0, kad je Savićević dominirao, a drugi gol sjajno namjestio Miki Vukotić, koji je bio kratko u Sakijevoj ekipi tog proljeća, stvari je lako povezati. 

Ipak, bez obzira na dogovor, Gulit je opet nestao i godinama ga nisu vidjeli, on je već te 1997 bio u vezi sa tada tinejdžerkom Estel Krojf, nećakom legendarnog Krojfa s kojim je i igrao u Fejenordu 1983/84. Nju je oženio u junu 2000.godine pred Euro baš u Holandiji, s njom je i ostao nakon toliko godina, ali trenerska karijera mu nikad nije uzletjela. U Čelsiju je smijenjen februara 1998, i zamjenio ga upravo Viali kojeg je bio zakovao za klupu, a ubrzo je smijenjen i u Njukaslu s kojim je ispao od Partizana oktobra 1998. Posljednji angažman mu je bio u Čečenskom Tereku iz Groznog, današnji Ahmat, čiji je vlasnik ozloglašeni Ramzan Kadirov, osumnjičen za ubistvo Ane Politkovskaje i druga zlodjela. I tamo je ostao samo 6 mjeseci, draže diskoteke nego teren. 

Kristina Pensa je juče rekla i to da bi se ona sada vratila njemu, da je prošlost prošlost i da su njena vrata otvorena, a uključila se i kćerka Čejen koja sada ima 24 godine. Kristina sada ima 54, nakon manekenske karijere bila je i tv voditeljka, 1997.godine u kratkoj vezi sa vozačem Ferarija Edi Irvajnom, a početkom 2000-ih sa asom Formule 3 Marselom Batistucijem iz Brazila, koji je očito podsjećao na nikad zaboravljenog Senu. Bila je potom u čuvenom rijalitiju 2004 “uomini e donne”, gdje je prekršila pravila i stupila u vezu sa svojim udvaračem Andreom, a raskrinkani su u živom programu. Mnogo toga se jasno i od tada desilo, ali njen javni nastup kod popularne voditeljke iz Napulja otvorio je mnoge rane i donio mnoge zakašnjele istine. Niko nikad nije mogao toloko povezati dva mita sporta iz 80-ih i 90-ih Gulita i Senu, ili znati da je Sena bio opsjednut sudbinom Vilneva. Bila je ovo prilika da se uz ta saznanja podsjetima na ta slatko gorka vremena i njihove velike karijere, da se povežu stvari, činjenice i sudbine.Život piše roman(s)e.

]]>
Thu, 29 Nov 2018 15:30:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/222665/n-sofranac-gulit-i-sena-blizi-nego-se-ikad-znalo.html
B. Vojičić: Sve se vrti oko Sebastijana K. http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/222255/b-vojicic-sve-se-vrti-oko-sebastijana-k.html Ovlašćen da slavi tuđe poraze, Dačić proglašava najradosniji dan u Srba: Kosovo nije član Interpola! Vidno uzbuđen, kaže: “Preko njega (Kurca) su htjeli u Interpol, tako su i prošli”! ]]>

Odao je državnu strategiju: ”Šta će njima Interpol, pa oni su već u njemu. Svi su na potjernicama”. 

Nije bilo vremena da Ivica pojasni, ko je podigao te potjernice. Da nije možda Srbija? I šta bi onda moglo da se desi? Zar bi Vučić, tek tako, upozoravao na katastrofalne posljedice? Ukoliko Kosovo uđe u Interpol: pet hiljada Srba bilo bi na potjernicama, reče. Stara finta, upalila je sa Đinđićem, što ne bi i sad. Srpski premijer Đinđić je platio glavom, kad je spinovano da će da izruči Hagu sve one koji su činili zločine. Počeo je sa Miloševićem. Kako su u strahu velike oči - "Crvene beretke" su prekratile dilemu! I počinile - državni zločin!

Kosovo je odgovorilo - takse na srpske proizvode podignute su sto odsto! To su mjere koje će pogoditi nedužne. Vučić je odmah sazvao Savjet za nacionalnu bezbjednost (i paniku). Ugrožena je država, reče. Ali, Srbija neće uvoditi “kontramjere”. Uvijek budni tabloidi, smjesta su objavili da je Srbija u ratu! Ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Čepurin, odglasio se na Tviteru, kao Tramp. Reče da ova priča potvrđuje Napoleonove riječi, koje je ponavljao prilikom povlačenja iz Rusije 1812: ”Od velikog, do smiješnog je samo jedan korak”. Smisao je ove izreke "da ne treba precjenjivati svoje snage", pojašnjava Čepurin. Da je u pravu, govori primjer novijeg datuma, moćne Rusije , kad je ušla u rat sa Japanom, 1904. Tada je doživjela težak poraz: izgubila je pacifičku i baltičku flotu, i na svojoj koži shvatila, taj bolan korak, od velikog do smiješnog, i to u Mandžuriji. Ne ponovilo se.

Sad je Vučić, kao borac sa Ljubinog groba, obavijestio ruskog i kineskog ambasadora, a posredstvom njih Putina i Sia, da Srbija nema više povjerenja u misiju Kfora, odnosno NATO na Kosovu, jer se pokazalo, da je sve što su govorili o kretanju kosovske specijalne jedinice Rosu - izmišljotina! Najbolje bi bilo, duma on, da ubuduće Kosovo bude Rusija. Pa i to je razumljivo, pošto javnost vjeruje da Vučićevi kriminalci haraju sjeverom Kosova. Vučićev kum - Nikola Petrović je, prema mišljenju javnosti, najpoznatiji narko diler sa Kosova, zajedno sa Zvonkom Velimirovićem i Milanom Radoičićem (svi članovi SNS). Oni su, navodno, glavni za šverc cigareta, nafte i rasturanje narkotika. Srpski narod na Kosovu, više se plaši od Vučićevih kriminalaca nego od radikalnih Albanaca; ili kosovske specijalne policije Rosu. Oliver Ivanović ostavio je potresno upozorenje “Srbi se sada boje od Srba više nego što su se bojali 1999. i 2004. i 2008. od radikalnih Albanaca”. Hapšenje četvorice Srba sa Kosova - zbog umiješanosti u ubistvo Olivera Ivanovića - sada je, za Vučića, znak da je ugrožena srpska država! Možda se, upravo zbog toga, bar dio odgovora može naći u likovanju beogradskog režima: Dobro je što Kosovo nije u Interpolu!

Onda je Vulin, a ko bi drugi, pozvao Vučića da promijeni odnos prema Crnoj Gori i Makedoniji i da im pokaže “da se prijateljstvo sa Srbijom mora zaslužiti”. Vučić nikad zatečen. “Crna Gora, Makedonija, uvijek su protiv nas. Podgorica i Skoplje imaju svoje prijatelje u Prištini. Priština im je bitnija", kazaće netačno predsjednik Vučić. Izgleda da mu treba dokazivati da je Podgorici, napokon, najbitnija Podgorica. Bilo je, uostalom, divno vidjeti na Evroviziji 2018, kako su Srbiju bodovali susjedi! Za kompoziciju, srednja žalost, od Crne Gore - 12 poena, od Hrvatske - 12 bodova, od Slovenije - 12 poena, od Makedonije - 10 poena. Tada Vučić i Vulin nijesu bili zatečeni. Srbija je dobila 19. mjesto, što je najgori rezultat u finalu: Ikada!

]]>
Mon, 26 Nov 2018 10:23:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/222255/b-vojicic-sve-se-vrti-oko-sebastijana-k.html