RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html me http://www.rtcg.me/img/logo.png RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html Sjutra promjenljivo, do 29 stepeni http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/207270/sjutra-promjenljivo-do-29-stepeni.html Crnoj Gori će sjutra u prvom dijelu dana biti promjenljivo oblačno a na jugu sa sunčanim periodima. ]]>

Kako je najavljeno iz Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju u poslijepodnevnim satima i tokom noći biće promjenljivo do potpuno oblačno, mjestimično slaba kiša, a moguća je i grmljavina.

Nešto više uslova za padavine u noćnim satima. 

Vjetar u jutarnjim i noćnim satima povremeno umjeren do jak, sjeverni i sjeveroistočni, tokom dana će oslabiti. 

Jutarnja temperatura od 4 do 19, najviša dnevna 14 do 29 stepeni.

]]>
Sun, 24 Jun 2018 22:48:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/207270/sjutra-promjenljivo-do-29-stepeni.html
Mesi tužni bez nigdje nikoga http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/207024/mesi-tuzni-bez-nigdje-nikoga.html Neuspjeh je ključ svakog uspjeha. ]]>  

Tako je govorio legendarni Majkl Džordan. Čovjek koji je mnogo puta okusio poraz na putu ka vrhu. Onda je tri puta zaredom osvojio titulu, pa odmorio. Vratio se i ponovo tri puta bio dosegao tron.

Toliko puta je gubio da mu je dosadilo. I odlučio je da promijeni mnogo stvari, prije svega nakon što su ga počistili Detroit Pistonsi i njihova „prljava“ muška igra. Vratio se jači nego ikad i postigao za mnoge i danas nedostižni cilj. Nikada nije gubio finala. U svakom od njih je bio najkorisniji igrač.

Ne, ovo nije priča o najboljem svih vremena, već o čovjeku koji je sa klubom osvojio sve, a sa nacionalnom selekcijom skoro ništa. Osim olimpijskog zlata, koje u fudbalu, nažalost, nema težinu kao u ostalim sportovima.

Da li samo zbog toga možemo reći da Mesi nije najbolji fudbaler svih vremena? Napraviću osnovnu novinarsku grešku. Neću dati jasan odgovor na to pitanje. Razlog je jednostavan. Ni Džordan nije mogao da osvoji sve titule sam, ali je svojim prisustvom od prosječnih igrača pravio bolje. I imao je uvijek pomoć saigrača, koji su sve podređivali zbog tima i najboljeg među njima.

To je glavni razlog zbog kojeg i na ovom Svjetskom prvenstvu, Argentina djeluje pogubljeno. Kao da im je Mesijevo prisustvo opterećenje, a ne inspiracija. Tim bez ideje. Bez dovoljno kvaliteta u ključnoj liniji za Mesija – veznom redu. To se vidjelo u oba meča. I protiv Islanda kada je Mesi igrao iza špica i sinoć protiv Hrvatske, kada je bio na svojoj osnovnoj poziciji – krilnog napadača.

I prije prvenstva je bilo jasno da Hrvati imaju jači tim. Barem za one koje razumiju igru. Kada se uporede pozicije, jasno da su Hrvati bolji jedan na jedan na skoro svakoj poziciji od golmana, preko bekova, osim napada. Ali, šta će vam Mesi, Aguero, Iguain, Dibala, pa čak i Pavon, ako nema ko da im doda ključan pas.

Vukao je Mesi mnogo puta sam selekciju. Pa i ovoga puta bio je ključan što su uopšte nakon mučnih kvalifikacija na Svjetskom prvenstvu. Rusija je otkrila sve mane Argentinaca, koje pogubljeni Sampaoli nije uspio da sakrije. Od čovjeka koji je sa Čileom pravio čuda, došao je do toga da ga taktički „progutaju“ treneri sa mnogo manje iskustva.

Argentince je uhvatila panika već nakon prvog meča, iako im je sinoć igrao i iks. Promjena formacije, mnogo novih igrača. Od starta se vidjelo da ne štima u svim linijama. Pa čak i kada su imali rijetku priliku da pogode zicer, to je kao nekom „Božjom rukom“ odlazilo pored gola. I onda po pravilu stiže kazna.

Od kompaktne Hrvatske, koja na sredini ima dva plejmejkera kao niko na prvenstvu. A na klupi mađioničara Kovačića. Šta bi Mesi dao da u timu ima i slabiju Modrićevu nogu? Svakako i u njoj ima više klase i fudbalskog znanja od Mese, Akunje, Pereza, Banjege i ostalih u veznom redu "Gaučosa" zajedno.

"Naravno da očekujemo više od njega, ali on nije Maradona, ne može sam osvojiti titulu. To moramo shvatiti mi Argentinci, ali i njegovi saigrači. On je fenomen ako mu se osiguraju odgovarajući uslovi kao što je to u Barseloni. U suprotnom se muči i to nije to. Ko mu je pomogao protiv Islanda? Pa Di Marija nijednom nije prošao protivnika, a podrška iz veznog reda nije stizala", tako je govorio veliki napadač Ernan Krespo o Mesiju nakon Islanda.

Dijagnoza bez terapije. Nemoguće je promijeniti igrače i stil za tako kratko vrijeme. Argentinci su morali o tome da misle mnogo prije Rusije. Već poslije izgubljenog prošlog finala u Brazilu. Vjerovatno i jedinog u Mesijevoj karijeri.

Bez kreacije u veznom redu Mesi može bljesnuti samo povremeno. Poželjno je da imaš igrača poput Gatuza uvijek na terenu. Ali ako imaš takvu dvojicu, kao protiv Islanda, ili četvoricu kao sinoć, pa ni Džordan nije mogao sam!

Znam da mnogi već poslije nekoliko početnih rečenica ovog teksta pitaju – pa kako može Ronaldo sam? Odgovor – nije sam. Ima kreaciju iza sebe – ostarjelog Mutinja, Bernanda Silvu, i mnogo potentnije spoljne bekove od Mesija. A do jedine titule s reprezentacijom stigao je, realno dosta srećno. Treći u grupi na Euru do prošlog prvenstva je ispadao. A jedini meč u eliminaciji , prije finala, težak za Portugal, bio je upravo protiv Hrvatske. To je druga priča, koju nema potrebe duljiti.

Činjenica je da je veliki šampion. Isto tako, činjenica je da svi Portugalci igraju za njega, i on za njih. Ne smeta mu ni da igra odbranu protiv Maroka. Jedan za sve, i svi za Ronalda. To je ono što Mesi nikada nije imao u nacionalnom timu.

I Argentinci uporno nijesu učili lekciju s početka priče. Iako i dalje imaju šansu da prođu grupu, teško da će napraviti išta značajnije, a kamoli stići do finala i titule.

Da li to znači da je Mesi najbolji fudbaler svih vremena? Ne znam. Ali, znam da je i ovoga puta, kao i u prošlosti, bio „Sirak tužni bez nigdje nikoga...“.

]]>
Fri, 22 Jun 2018 00:30:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/207024/mesi-tuzni-bez-nigdje-nikoga.html
N. Šofranac: Predodređen http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/206064/n-sofranac-predodredjen.html Nemoguće je osvojiti 11 puta Rolan Garos. A ipak se desilo. I bili smo svjedoci neponovljivog, godinu po godinu. Po mnogima najveći podvig u svijetu sporta ikada, a na ovoj drevnoj šljaci mnogi šampioni su kovali slavu i pisali istoriju. ]]>

Magija crvene zemlje, magija Pariza. Prije nego se pojavio Španac koji će pomjeriti sve granice vidjeli smo slavne mečeve koji su napravili mit ovog turnira i koje sada valja smjestiti u novoispisanoj istoriji. Brojke Nadala su sa druge planete, čista mitologija, 11 osvajanja iz 13 pokušaja, tri puta bez izgubljenog seta, sa još 11 titula u Monte Karlu i 11 u Barseloni,kao i 8 u Rimu, i nevjerovatnih 111 pobjeda u 113 mečeva na šljaci u tri dobijena seta,u zlatnoj eri teniskih šampiona-za urlike. Ali, probajmo samo da se vratimo u vrijeme prije nego se on pojavio.

Razmišljanja su tada bila drugačija. Pojam šampiona bio je Bjorn Borg i sve se mjerilo po njemu. Ledeni Šveđanin se na turu pojavio 1973.godine kao 17-godišnjak i izazvao histeriju tinejdžerki oko sebi,novu Bitlsmaniju,fascinirajući dugom kosom i trakom,preteča ABBA stila. Šveđani do tada nisu bili istaknuti ni u tenisu ni u muzici,ali sve se preko noći promjenilo,zauvijek. Talenat Borga bio je enorman, a svi puno bolje znaju njegovu vezu sa Vimbldonom koji je puta uzastopno osvojio protiv svih rezona i tradicije igre na travi(1976-1980), iako je još puno moćniji bio u Parizu. Te 1973 finale je bilo Nastase-Pilić,ali već 1974.godine kad je tek trebao da napuni 18, stiže do prve titule i to serijom velikih preokreta,za to doba unikatnih. I u finalu je nadoknadio 0:2 u setovima protiv španskog specijaliste za šljaku Orantesa koji nije mogao da vjeruje da taj dječak u petom setu pojačava tempo kao da se tek zagrijao. Bio je to prvi veliki preokret u finalima Pariza, a juče kad je Nadal poveo 2:0 protiv Tima izašla je grafika koja je istakla da se samo 4 puta desilo u istoriji(osim Borga 1974, to su uradili još Lendl u epskom finalu protiv Mekinroa 1984,na vrhuncu njihovog rivalstva,zatim Agasi 1999 protiv Medvedeva kad se digao iz pepela i konačno osvojio životni slem,i argentinski meteor Gaudio koji je 2004.godine izvadio prežaljeni meč protiv zemljaka Korije koji je bio bolji ali dehidrirao i pao 8:6 u petom). Ali, davno je bila 1974. Borg je rođen juna 1956, isto kao i Nadal(jun 1986) slavio je rođendan negdje oko finala Rolan Garosa, a osvojio ga je eto i godinu mlađi jer Rafa 2004.godine nije mogao da debituje zbog povrede,a već je bio opasan. Sličan im je bio put,kao i stil igre, i kasnija adaptacija i pohod na travu. Naredne 1975.godine Borg je opet osvojio pobjedivši još jednog kultnog igrača šljake Giljerma Viljasa u prekrasnom meču,već tada dvije titule,ali ga 1976 smjenjuje dugokosi Italijan Panata koji ga je skinuo sa trona i u Dejvis kup finalu Italija-Švedska. Borg je tada počeo dominaciju na Vimbldonu i smijenio Konorsa na vrhu ATP liste,ali ni 1977.godine nije osvojio Pariz, učinio je to Viljas u slavu Argentine. Ipak, od 1978.godine puna dominacija Borga koji upravo ruši Viljasa u finalu,lagano i 1979, pa onda i 1980 protiv svoje vječne žrtve Gerulaitisa,a onda je 1981 imao pakleno finale, novi teniski astro Ivan Lendl natjerao ga je na pet setova,ali poklekao 6:1 u petom jer je igrao maraton i u polufinalu protiv drugog Argentinca Klerka. Na kraju Lendl je udarao u zid, Borg je bio neprobojan, ali tog ljeta će ga Mekinro svrgnuti na Vimbldonu nakon pet osvajanja,i uz veliko upozorenje Lendla,a pod pritiskom slatkog života i diskoteka koje su tada zavladale Borg ostavlja sve sa samo 25 godina,i počinje plej-boj eru. Nikad nećemo saznati koliko bi zaista osvojio,ali ako je sa 25 godina imao 6 Rolan Garosa i 5 Vimbldona,u Australiju nije ni išao,a US open mu je izmicao,ali opet 11 gren slem titula,lako je vjerovati da bi sad bio čak ispred Federera i Nadala. Mogao je da igra komotno do ranih 90-ih,a tako je rano nestao. Za 25.rođendan proslavio je šesti Rolan Garos,isto kao i Nadal 2011, ali Rafa je evo stigao do 11-og. Ne bi ni Borgu bilo lako u narednim godinama pod naletom Lendla i Mekinroa,a kasnije Bekera,Edberga,Vilandera i ostalih. Ali imao je nešto nevjerovatno,bio je od čelika koji se ne topi ni na 1600.

A upravo je njegovu prazninu prvi popunio 18-godišnji Mats Vilander 1982.godine kada je u finalu pobjedio 3:1 legendu Viljasa i svi su rekli da je predodređen,da je stigao novi viking. Naredne godine u finalu će ga tući Janik Noa u delirijumu cijele Francuske, 3:0 u meču gdje je tamnoputi Francuz letio terenom,ali i meču koji će mu obilježiti život,toliko popularnosti da je bio na ivici samoubistva,srećom postao je rok zvijezda i uspješni selektor,a sin NBA as. Višestruko osvajanje bilo je određeno za Vilandera i Lendla, po tri puta u 80-im, a njihova međusobna finala 1985 i 1987 su bila vrhunac tog vremena,uz već opisan triler iz 1984. Nikada više nijedan Francuz se neće popeti na tron i ne nazire se. Apropo jučerašnjeg finala u kojem smo na trenutak vidjeli glumačku gromadu Žan Pol Belmondoa, 1987.godine Beker je trčeći za jednom lopticom tokom polufinala sa Vilanderom naletio u prvom redu na njega,zastao i rekao “mnogo vas cijenim i sad ću vam nabrojati sve vaše filmove”. On, Živojinović, Mejot, Lekont, Keš, drugo vrijeme i karakteri,mnogo šmeka i manje gladijatori. Rafa je tada slavio prvi rođendan,a juče ga Belmondo gleda kako diže 11.pehar.
Crtu treba podvući baš te 1988 nakon trećeg trijumfa Vilandera,jer od 1989 sve postaje drugačije,u tenisu i svijetu uopšte. Kakvom se samo brzinom svijet mijenjao, pojavili su se i sateliti,a Francuzi su te godine izbacili skroz engleski jezik pa se gejm zvao jeu(žu),a taj-brejk po njihovom jeu decisif(odlučujuća igra). Vjetar promjena zahvatio je i tenis,pogotovo tenis. Toliko se novih upornih igrača šljake pojavilo, Argentinac Manćini je osvojio i Monte Karlo(protiv Bekera),i Rim(protiv Agasija), ali i mladi Španac Brugera(budući šampion), i Urugvajac Perez, pa moćna američka plejada Kurijer-Agasi-Čang,s tim što je Agasi uz druga Krikštajna bljesnuo već i 1988. Svi su oni dolazili iz Boletijerijeve škole na Floridi koja je donosila atomsko udaranje sa osnovne linije, pravu revoluciju za tadašnji tenis sa drvenim reketima,i zemljotres je morao da nastupi.Sampras je iz druge priče i stići će malo kasnije. Nije mogao biti običan taj Rolan Garos i završio je upravo trijumfom kosookog Majkla Čanga, krhkog 17-godišnjaka koji je stizao i vraćao do besomučnosti i izbacio velikog favorita i svjetskog br1 Lendla u pet setova u osmini. Ta njegova herojska pobjeda dok je skoro kolabirao i servirao iz ruke,a u njegovoj postojbini Kini bijesnila kontra revolucija na Tijenanmenu,ostaje simbol te godine Berlinskog zida,i inspiracija za veliki hit Scorpionsa Wind of change. U finalu je savladao takođe 3:2 Edberga,ali nikad više neće ponoviti tu tinejdžersku eksploziju. Tenis se tada zauvijek promjenio,a šljaka je ostala neosvojiva tvrđava za velike šampione Mekinroa, Bekera, Edberga, Samprasa,kojima je samo to falilo za životni slem,a nakon mnogo juriša nekako su po jedan osvojili Agasi,Federer i Đoković i uspjeli da ga sklope. Agasi je izgubio kao mlad finala 1990 i 1991,i onda osvojio sve drugo a tek 1999 dočekao i to kako da sruši Medvedeva,za ovo novije znate dobro. Zašto je baš šljaka najukletija ima puno objašnjenja,ali jasno je da su poeni najduži,da mečevi traju vječnost a servis utiče najmanje,treba iscijediti organizam da bi se osvojilo a to ni mega šampionima nije uspjelo.

Iz Boletijerijeve škole izašla je i mega šampionka,tada naša Monika Seleš- već famozne 1989 je tako namučila monstruoznu osvajačicu zlatnog slema 1988 Štefi Graf da je svijet bio zapanjen,imala je samo 15 godina! Već sa 16 natjerala je veliku Njemicu na prvi bolan poraz i osvojila 1990,pa opet i 1991 i 1992,imala je već 8 gren slem titula sa 19 godina,čudovišno, Graf je ostala u njenoj sjenci,kad se desio zločin nožem u Hamburgu,i okrenulo se opet sve. U korak sa Monikom išle su i titule Džima Kurijera,šampion 1991 i 1992, pun snage,baš te 1992 bio je posljednji slučaj da osvoji br1 i kod muškaraca i kod žena,do juče i titula Nadala i Halep. Ali, Kurijeru nije uspio tris 1993, iako je bio super favorit srušio ga je u finalu 3:2 Španac Serđi Brugera i tu počinje velika španska renesansa. Nevjerovatan je bio posljednji poen u kojem je Brugera sve izdržao i pasingom završio u transu. Rafa Nadal kao da je tada gledao sebe samog unaprijed u vremenu. Imao je 7 godina i pratio taj prenos koji je Španiju bacio u trans,iako niko nije mogao ni slutiti što će se danas dešavati. Nadal je već malo trenirao tenis,ali puno više fudbal,a njegov stric je bio u drim timu Barselone,prvak Evrope, Migel Anhel Nadal, želio je i on u fudbalere i imao puno talenta,dešnjak. Od tog dana tenis postaje bitan za njega,a Brugera velika inspiracija,kao i Karlos Kosta,sada drugi trener,a već naredne godine finale je skroz špansko, Brugera-Berasategi. Ni Brugeri nije uspio tris 1995,jer ga je zaustavio u polufinalu Čang,a osvojio razbijač fanatik Muster,ali ubrzo je bilo novo špansko finale Moja-Koreča 1998, to je već bila najezda. Zemlja šljake,zemlja koride i tih izdržljivih asova koji ne odustaju nikad,stil beskrajnog vraćanja,sve je to bila moda i trend,a čak i kad je novi trostruki vladar Brazilac Kuerten tukao Brugeru 1997, pojavio se novi mladić Moskito Ferero 2000.godine i doveo na ivicu suza Kuertena. Njegova godina je bila napokon 2003, a prethodne je izgubio finale od najboljeg druga Alberta Koste. I taman kad su svi najavili dinastiju Ferera nakon 2003, paralelno sa Federerom na Vimbldonu i Rodikom na US openu, njega su blokirala leđa, izgubio je brzo mjesto br1, pa se činilo da će šljakom zavladati Argentinac Korija. Bio je stvarno majstor,osvajao puno turnira na šljaci,ali taj meč života koji je izgubio kako smo već opisali od zemljaka s kojim nije pričao, Gaudija, doveo ga je do depresije i rano je ispario iz teniskog svijeta. Već te 2004.godine Nadal bi možda čak i osvojio, imao je već skalp Federera u Majamiju,a na šljaci skalpove Moje i Koste čak iz 2003. Ali,zbog povrede sve je odloženo za 2005. Prije Pariza već je osvojio Monte Karlo, Barselonu i Rim,svoje vječne etape,a ta finala sa Korijom bila su novi nivo igre na šljaci. Sve je bilo spremno i neminovno se desilo, prvu veliku titulu Rafa je iskovao na 19.rođendan, 3.juna 2005 kad je u polufinalu oborio svjetskog br1 Federera u 4 seta i otvorio rivalstvo vijeka. Iako su u 15 prethodnih godina osvajali njegovi zemljaci Brugera,Moja,Kosta i Ferero,a u finale stizali i Berasategi i Koreča,i privlačili veliku pažnju,bilo je odmah jasno da će ovaj ljevak uraditi nešto mnogo veće,da svijet pored Federera mora da prihvati još jednog šampiona koji se jednom rađa,da će lomiti i na ostalim podlogama,uostalom te prekretničke 2005 je osvojio čak 11 titula! Sve što je od tada napravio su naši dani, 4 uzastopno,pa 5 uzastopno,pa sada opet 2 uzastopno, sa Federerom u Parizu ima 5:0, sa Đokovićem 6:1, mnogo puta ih je dobijao sa nulom,i još ne misli da se zaustavi. Juče neki rekoše, kad je prvi put osvojio tek se pojavljivao you tube,a Zukerberg još nije ni pošao u sud da prijavi svoju ideju o stvaranju Facebook-a, najbolji fudbaler je bio Ronaldinjo,a Soderling koji ga je prvi pobjedio 2009 tada se nije znalo ni da postoji,a sad već ne igra skoro deceniju.

Ako pogledamo njegove najbolje poteze jednako su za urlike i tada i sada,nešto nadrealno,ali igra se transformisala vremenom,svu mladalačku eksploziju nadoknađuje sada izuzetnom muskulaturom,ali i igrom bekhenda i voleja što je doveo do savršenstva, forhend top spin je i dalje takav da ga nijedna druga ruka još nije proizvela ali se manje troši,jer i sam kaže da njegovo tijelo već ima 40 godina,toliko je istrošeno vremenom. Cijena osvajanja 11 Rolan Garosa, jedan nehumani podvig,jedna iluzija koja je postala stvarnost,jedna privilegija našeg vremena.

Kad su ga juče pitali da li je ovo najveća pobjeda u njegovoj karijeri,on koji se ne otvara nikad previše dao je jasan odgovor- “pokušaću da hronološki poređam moje najveće i najdraže pobjede: prva još 2004.godine na stadionu u Sevilji protiv Rodika i prvi Dejvis kup za Španiju, potom protiv Korije 3:2 u finalu Rima 2005, (što je iznenadilo sve prisutne ali nedavno je u Rimu to pomenuo na ceremoniji,tada je shvatio da je najjači na šljaci), potom famozni trijumf nad Federerom na Vimbldonu 2008, pa opet isti rival i Aus open 2009, onda US open 2010 protiv Đokovića jer je tada već kompletirao životni slem ali mnogo draža i emotivnija je pobjeda nad istim rivalom i istom mjestu 2013, pa veliki revanš Soderlingu i rekonkvistiranje Pariza 2010,i na kraju prošlogodišnji Rolan Garos 2017,jer je bio izlazak iz trogodišnjeg tunela i najperfektniji turnir ikada”. To je lista top 8 osvajača 17 gren slem titula, neoborivog šampiona koji sada nastavlja vječnu trku sa Federerom i napada cifru 20. Rodžer je stajao na koti 17 skoro pet godina,s ve dok nije imao 35 ipo i Aus opena 2017,onog nezaboravnog finala upravo sa Rafom. Nadal je evo stigao do 17 sa 32 godine tek napunjene, prolazno vrijeme je opet odlično,stimulansi ne fale,samo tijelo mora da izdrži. A i da vidimo da li Rodžer može i sa 37 još da osvaja,danas je krenula sezona trave,ako dođe do finala u Štutgartu postaće u ponedjeljak opet br1, za mrvicu, vrijeme je za njih dvojicu stalo. Tu se naravno čeka povratak Mareja i Đokovića, kojih već duže nema u vrhu,i da famozna next gen konačno skine okove. Nove stranice treba ispisati, ali šljaka Pariza dobila je svoj mit i svog kralja, vjerovatno za nekoliko vjekova koji dolaze. A mi smo to vidjeli,najavili i doživjeli,od embriona 2004,pa do kraja koji još nije ni došao. Nije to bio ni jučerašnji dan. Još uvijek ni mladost, ni vrijeme,ni grčevi ne mogu protiv toga.

]]>
Mon, 11 Jun 2018 16:53:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/206064/n-sofranac-predodredjen.html
B.Vojičić: Snaga državnog primjera http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204441/bvojicic-snaga-drzavnog-primjera.html Referendum ne samo što nije destabilizovao region, već je, na miran, demokratski nacin, riješio potencijalno ozbiljan regionalni problem i zarište krize. Način kako je organizovan i protekao– u našem nemirnom regionu – primljen je i u medjunarodnoj zajednici sa velikim olakšanjem. ]]>

Crnogorska skupština je proglasila samostalnost Crne Gore 3. juna 2006. i donijela  Deklaraciju  nezavisne  Republike  Crne  Gore  koju  je  prihvatila  i Evropska unija. Brzo priznanje Crne Gore od strane EU, SAD, Rusije, Kine i čitave međunarodne zajednice, kao i prijem Crne Gore u UN, bili su svojevrsna podrška Crnoj Gori. Zemlje regiona su među prvima priznale nezavisnu Crnu Goru, dok je Srbija to učinila sa zakašnjenjem – prvo ju je priznao predsjednik Tadić, pod pritiskom EU, a kasnije, premijer Koštunica pod uticajem ruskog predsjednika Putina. Prosrpske stranke nijesu priznale rezultat referenduma a  odbijaju  da  priznaju i  državne  simbole  iako se crnogorska nacionalna zastava vijori na Ist Riveru ispred palate UN u Njujorku. Sa crnogorskom nezavisnošću ugasila se državna zajednica Srbija i Crne Gora. Labav savez dvije države, formiran pod pokroviteljstvom visokog predstavnika EU Havijera Solane, trajao je svega tri godine.

Nezavisnost Crne Gore je proglašena na svečanoj sjednici parlamenta kojoj nijesu prisustviovali poslanici opozicionih stranaka koje nijesu priznale rezultat referenduma. Iako pozvani, svečanosti nijesu prisustvovali ni zvaničnici Srbije koja je tek kasnije priznala crnogorsku nezavisnost. Odluku o proglašenju nezavisnosti usvojili su poslanici vladajuće koalicije – Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije, kao i Građanske partije, Liberalne partije, Demokratske unije Albanaca i Demokratskog saveza. Sjednicu   su   bojkotovali   poslanici   Socijalističke   narodne  partije, Narodne stranke, Srpske narodne stranke i Demokratske srpske stranke.
Prosrpske stranke  u  Crnoj  Gori  doživjele su  dvostruki poraz  –  na referendumu na kome je izglasana nezavisnost 21. maja i na parlamentarnim izborima na kojima ih je vladajuća koalicija ubjedljivo pobijedila, 10. septembra 2006. Za crnogorsku opoziciju je to bio težak udarac. Ona je tako faktički pokazala da nije prava opozicija, već da je protiv države, sada nezavisne Crne Gore, koju ne priznaje.
Iako se u početku zalagala za bojkot referenduma, opozicija je pristala na njegovo održavanje i referendumska pravila.

U tome je ključnu ulogu odigrala EU. Najjača opoziciona partija, Socijalistička narodna partija (SNP) sa  liderom  Predragom  Bulatovićem  zalagala  se  za  zajedničku  državu  sa Srbijom u kojoj bi Crna Gora imala ravnopravni položaj.  Predsjednika Socijalističke narodne partije su protežirali srpski zvaničnici (u februaru su ga primili predsjednik Tadić i premijer Koštunica), računajući da je on jedini pravi konkurent crnogorskom premijeru Đukanoviću. Nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima, Bulatović je podnio ostavku na funkciju predsjednika partije. Zbog nejasne strategije – želje da ostane u savezu sa Beogradom kao ravnopravan partner i saradnje sa nacionalističkim prosrpskim strankama u Crnoj Gori, iako je sopstvenu SNP profilisao ka građanskoj orijentaciji, Socijalistička narodna partija je propustila šansu  da  u  nezavisnoj  Crnoj  Gori  preraste  u  autentičnu,  jaku  opozicionu partiju.

Bulatović je početkom 2006., uoči referenduma, tražio da se u Crnoj Gori formira koncentraciona vlada. On je pokušao da napravi savez za "obaranje crnogorske vlasti" sa Nebojšom Medojevićem, čelnikom Grupe  za  promjene, Andrijom Jovićevićem, bivšim ministrom policije i Miodragom Lekićem, bišim ambasadorom SRJ u Rimu. Beogradska štampa je gromoglasno najavila njihov odlazak u  SAD "na poziv američkog Stejt dipartmenta".Iz Vašingtona je demantovano da se radi o zvaničnoj posjeti, a ova četvorka se dalje nije oglašavala. Savez je propao. Nakon referenduma, Bulatović je tvrdio da je "moguće obnavljanje pitanja zajedništva Srbije i Crne Gore", kao i da je "međunarodna zajednica blagonaklono gledala na opciju nezavisnosti".

Najradikalnija srpska stranka u Crnoj Gori, Srpska narodna stranka (SNS) sa Andrijom Mandićem na čelu, permanentno lansira dežurnu tezu o ugroženosti srpstva i srpske Crkve u Crnoj Gori. Nakon proglašenja nezavisnosti Crne  Gore,  Mandić najavljuje nove referendume kojima će  se Crna Gora pripojiti Srbiji. Njegova stranka je pozvala građane Srbije koji posjeduju crnogorsko državljanstvo da se ne odriču svog statusa, već da prijave boravište u Crnoj Gori kako bi "osigurali svoja politička prava – ne zbog učešća na referendumu, nego u budućim političkim procesima, ako se Crna Gora otcepi". Dobro plasiran u beogradskim medijima, Mandić je tvrdio u provladinoj “Politici” da, "Milo plaća glas 2000 evra", te da "Đukanovićev san o nezavisnosti Crne Gore podseća na scene iz filma Kum". Čelnik Srpske narodne stranke zahtijeva autonomiju za Srbe u Crnoj Gori: "Hoćemo kulturnu i prosvjetnu autonomiju za Srbe čime ćemo spriječiti asimilaciju Srba u Crnoj Gori. Zahtijevamo i da se u novom ustavu Srbi definišu kao  konstitutivni narod". Njegova  stranka  je  pokrenula inicijativu prikupljanja potpisa građana za peticiju kojom se od Vlade Srbije traži da Srbi u Crnoj Gori dobiju državljanstvo Srbije.

Mandićeva stranka bila je stožer Srpske liste  koja je okupila najkonzervativnije srpske nacionalističke snage u Crnoj Gori. Nakon septembarskih izbora 2006. uspjela je da uđe u parlament. Na Srpsku listu stavio je, uoči izbora, svoj potpis i Tomislav Nikolić, funkcioner Srpske radikalne stranke(SRS). Nikolićeva izjava da Srbi u Crnoj Gori treba da imaju status nacionalne manjine, jer im je Srbija matična država koja ima obavezu da "zaštiti ugrožene  Srbe",  naišla  je  na  oštre  reakcije  prosrpskih  stranaka.  Narodna stranka je saopštila da Nikolić treba da zna da "takvim tvrdnjama Srbe, koji su državotvorni narod u Crnoj Gori, svodi na status nacionalne manjine. Tako daleko se ne usuđuje da ode ni Đukanovićev režim koji diskriminiše Srbe".

Ambivalentni odnos prema referendumu Grupe za promjene, koja je takođe nakon izbora ušla u parlament ogleda se u svojevrsnom dualizmu: njen čelnik, Nebojša Medojević, nije javno pozvao članove i pristalice da izađu na referendum i  glasaju  za nezavisnost, iako   se izjašnjava kao pobornik crnogorske samostalnosti.Zbog ovakvog stava koji sam Medojević objašnjava činjenicom da je referendum organizovao "režim Mila Đukanovića", nekoliko uglednih ličnosti napustilo je ovu organizaciju. Nebojša Medojević je bio čest gost beogradskih medija u kojima je otvoreno napadao crnogorsku vlast. U štampi je objavljeno da ga je primio predsjednik Srbije.

Branko Lukovac (uz Rada Bojovića) koordinator Pokreta za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, na desetogodišnji jubilej nezavisnosti, kazao je da su razlozi za nezavisnost i neistine o njegovim posljedicama, nevedeni u dokumentima pokreta, u cjelini potvrđeni već tokom prve decenije u nezvisnosti.

Kao stara država, sa hiljadugodisnjom tradicijom, Crna Gora je, nakon raspada zajedničke države  – imala i ostvarila  jednaka prava kao sve druge,  da bude nezavisna, suverena, ravnopravna, član zajednice slobodnih i demokratskih drzava, te da samostalno odlučuje o svom razvoju i odnosima sa drugima.

Referendum o nezavisnosti Crne Gore ne samo što nije  destabilizovao region, već je, na miran, demokratski način, riješio potencijalno ozbiljan regionalni problem i zarište krize. Način kako je organizovan i protekao – u našem nemirnom regionu – primljen je i u medjunarodnoj zajednici sa velikim olakšanjem, te je i to potstaklo brzo prihvatanje njegovih rezultata, medjunarodno priznanje nezavisne Crne Gore, uspostavljanje diplomatskih odnosa, članstva u UN i drugim medjunarodnim i regionalnim organizacijama.
Čvrsto smo vjerovali i isticali da će Crna Gora i Srbija, tek kao nezavisne drzave, imati  dobre, stabilne i razvijene  odnose. To se u ovoj dekadi i potvrdilo -  Crna Gora i Srbija grade  mnogo bolje medjusobne odnose, zasnovane na načelima dobrosusjedstva, medjusobnog uvažavanja, postovanja i saradnje.

Proteklih godina, Crna Gora je pokazala da će biti dobar susjed; aktivan promoter regionalne saradnje;  te da će mnogo brže napredovati prema širim integracionim okvirima. Ona  sada prednjaci medju državama koje su kandidati za članstvo u evropskim i evro-atlanskim integracijama. Treba reći da su se državni organi Crne Gore pokazali doraslim tako velikom izazovu kao što je  dobro vodjenje  pregovora i reformskih procesa, što potvrdjuju dominantno pozitivne ocjene  ovih organizacija kao i uticajnih država članica.
Smanjene su  velike unutrašnje političke tenzije koje su ranije postojale a ticale su se njenog statusa;  očuvan je  multietnicki i multikulturalni karakter i skad Crne Gore.  Crna Gora je, u ovom periodu, jedna od stabilnijih država Zapadnog Balkana koji je, nažalost, još nestabilno područje Evrope.

Na ekonomskom planu – uz mnoge ozbiljne probleme nastale tokom bolne tranzicije i privatizacija, gubitka čitavih grana industrije, nezaposlenosti, prijetećih dugova  -  ipak se potvrdilo da Crna Gora ima  resursa za uspješan i održiv razvoj.   Prisutan  je i u porastu   interes stranih investitora za ulaganja u pojedine sektore ekonomije,  posebno u turizmu,  infrastrukturi  i energetici.  Mjereno rastom društvenog proizvoda i dohotkom po stanovniku, Crna Gora prednjaci medju državama ranije Jugoslavije i Zapadnog Balkana koje  teže da postanu članice Evropske unije. Pa ipak, mora nas zabrinuti i pokrenuti na akciju okolnost da znatan dio gradjana teško živi, ne mali dio ispod granice siromaštva.

Kraj 

]]>
Fri, 25 May 2018 11:03:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204441/bvojicic-snaga-drzavnog-primjera.html
B.Vojičić: Amfilohijevo NE satani http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204335/bvojicic-amfilohijevo-ne-satani.html Srpski mediji objavljuju mapu Crne Gore na kojoj su obilježeni djelovi koji će pripasti “Velikoj Albaniji” uz propratni tekst da je to "cena albanske podrške režimu Mila Đukanovića." Ispod mape piše da se "sve što je obeleženo žutom bojom na primorju nalazi u glavi svakog Crnolatinaša i u vekovnim snovima Crne katoličke internacionale" a sve što je obeleženo zelenom bojom predstavlja dio "Islamske transverzale." ]]>  

Srpski mediji su permanentno podgrijevali strah od referenduma. Jedna od dežurnih tema bila je "seoba Srbalja" kojom je potencirano upozorenje da će se, u slučaju Đukanovićeve pobjede i proglašenja nezavisnosti, dio crnogorskih građana iseliti u Srbiju. Tvrdilo se da će se u tom slučaju, sjeverni dio Crne Gore otcijepiti i pripojiti Srbiji. U takav scenario uključuje se i Boka Kotorska koja će "tražiti svoju autonomiju ako Crna Gora bude nezavisna."

Slobodan Vuksanović, ministar prosvjete u Vladi Srbije upozorio je crnogorske roditelje čija se djeca školuju u Srbiji da će studije poskupiti kao i udžbenici postavljajući im i pitanje – "kako misle da svršeni studenti nastave svoje profesionalne karijere u Srbiji nakon crnogorske nezavisnosti?" On je naglasio da roditelji crnogorskih studenata treba da budu "istinito informisani o svim pravnim i životnim konsekvencama eventualnog razdvajanja Srbije i Crne Gore."

Reagujući na to, crnogorski ministar prosvjete Slobodan Backović kaže da je “dobro što u Srbiji iskazuju zabrinutost što će se desiti našim građanima poslije osamostaljenja Crne Gore, ali je u najmanju ruku čudno da se ta zabrinutost ispoljava kroz prijetnje i sijanje straha od promjena, i to na osnovama čiste manipulacije. Sve u skladu sa stereotipom da Srbija građane Crne Gore hrani, školuje, daje udžbenike, zapošljava, liječi besplatno, pa ćemo poslije osamostaljenja ostati bez svega toga, odnosno nećemo moći platiti i preživjeti."
Objavljen je mapa Crne Gore na kojoj su obilježeni djelovi koji će pripasti “Velikoj Albaniji” uz propratni tekst da je to "cena albanske podrške režimu Mila Đukanovića." Ispod mape piše da se "sve što je obeleženo žutom bojom na primorju nalazi u glavi svakog Crnolatinaša i u vekovnim snovima Crne katoličke internacionale" a sve što je obeleženo zelenom bojom predstavlja deo "Islamske transverzale." Spekuliše se i sa vojskom, tvrdnjama da je u Crnoj Gori u toku "razvrstavanje oficira po nacionalnoj osnovi" da se od "deklarisanih Crnogoraca stvara jezgro buduće republičke vojske" kao i da "oficirima srpske nacionalnosti dva meseca kasne plate."

Isticano je da su Bošnjaci za državnu zajednicu sa Srbijom, a Muslimani protiv tako da se "zbog nepostojanja ubedljive većine muslimansko-bošnjačkom korpusu pripisuje moć da prevagne u donošenju odluke o državnom statusu."

Na tribini "Crna Gora i referendum" koju su organizovali udruženje "Knez Miroslav" i Srpski sabor "Dveri", ocijenjeno je da u Crnoj Gori vlada medijski mrak, kao i da vlast u Crnoj Gori uvodi anarhiju i bezakonje, gazi demokratska načela i ukida vladavinu prava, "razara zajedničke duhovne i državne vrednosti i jedinstven identitet naroda i destabilizuje čitav region".

U medije se ubacuje i "slovenački model" sticanja nezavisnosti koji će navodno primijeniti Crna Gora. Provladina “Politika” na prvoj strani otkriva "tajnu strategiju" vladajuće crnogorske partije, pozivajući se na dokument dobijen iz Demokratske srpske stranke. U tekstu se tvrdi da će se, u slučaju neuspjeha referenduma primijeniti slovenački model odvajanja. Dalje se konstatuje – "nejasno je da li autori ovog dokumenta podrazumevaju i rat, kao što je bio slučaj u Sloveniji.” Mediji tvrde i da "EU lobira za Đukanovića" preko izaslanika za Srbiju i Crnu Goru Jelka Kacina. Kacin je pokrenuo proceduru za usvajanje rezolucije o crnogorskom referendumu i nezavisnosti: "Plan je da rezolucija bude usvojena neposredno pre referenduma kako bi Brisel pozvao sve građane na referendum i opoziciji stavio do znanja da bojkot referenduma neće podriti legitimitet rezultata izjašnjavnja građana."

Srpski zvaničnici su nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore, lansirali i tezu o potrebi da Crna Gora uvede dvojno državljanstvo za Srbe. Tim povodom Vojislav Vukčević, ministar za dijasporu u Vladi Srbije izjavljuje: "Kada se već politika referenduma gradila na tezi da je biti sa Srbijom samo šteta za Crnu Goru, onda otkuda moralno pravo vlastima u novoj državi da sprečavaju najmanje 185.000 onih koji su se izjasnili za zajedničku državu i verovatno se izjašnjavaju kao Srbi, da uzmu i srpsko državljanstvo. Dešavanja na Balkanu, pa i poslednja sa Crnom Gorom, raspršila su narod na sve strane, pogotovo Srbe, i logično je da oni danas traže neki papir kako ne bi u potpunosti izgubili vezu sa zemljom čijem narodu pripadaju."

Predsjednik Odbora za bezbjednost Skupštine Srbije Milorad Mirčić (Srpska radikalna stranka) je optužio Crnu Goru da radi na nasilnom odvajanju po receptu "albanskih terorista", a kroz formiranje "Oslobodilačke vojske Crne Gore":" Po svaku cenu crnogorska klika želi da izazove nemire i zato kreće u kampanju protiv vojske i stvaranje paravojnih jedinica."General Milan Simić tvrdi da je "crnogorska secesija početak fragmentarizacije srpskog nacionalnog prostora", te da je jasna "žurba u preuzimanju funkcije komandovanja vojskom." Simić konstatuje da je "Srbija ostala bez mora" i najavljuje pripreme za nove referendume.

Đorđe Vukadinović, glavni urednik časopisa "Nova srpska politička misao" veli da je Milo Đukanović, uz nesebičnu asistenciju međunarodne zajednice, "zalepio šamar čitavoj srpskoj političkoj eliti." On dovodi u pitanje stranačko zalaganje predsjednika Srbije, jer je Tadić čestitao Đukanoviću referendumsku pobjedu pozivajući se na novu realnost u srpsko-crnogorskim odnosima: "Koštunica ostaje u velikom problemu. Svesni su toga i u Briselu pa mu ne uzimaju za zlo što nije čestitao Podgorici. Po ko zna koji put on je obmanut od ‘prijatelja’ iz međunarodne zajednice i sopstvenog okruženja."

Nacionalistička matrica koja se koristila nakon osamostaljivanja bivših jugoslovenskih republika devedesetih godina o potrebi zaštite srpskog naroda, ponavlja se i nakon crnogorskog referenduma. Miša Đurković, naučni saradnik Instituta za evropske studije u Beogradu, pozdravlja spremnost Srba u Crnoj Gori da traže garancije za zaštitu svojih prava od međunarodnih institucija. U tome bi, po Đurkoviću, pomoglo stvaranje snažne prozapadne srpske partije kao i otvaranje, pored ambasade, srpskog kulturnog centra u Podgorici "kao centra srpskog identiteta koji će pomagati prosvetno i kulturno uzdizanje Srba." Đurković traži i da se ne izgubi medijska pažnja za Srbe u Crnoj Gori, "kao što se to desilo u Republici Srpskoj, te da se dvojnim državljanstvom Srbima iz Crne Gore "omogući školovanje srpske dece na srpskim univerzitetima."

U intervjuu sa Slavenkom Terzićem, u provladinon listu “Politika” u naslovu se ističe njegova osnovna teza – "Novi crnogorski nacionalizam". Terzić ovu tezu pojašnjava na sljedeći način: "Novi crnogorski nacionalizam raskida sa opštepoznatom istorijom, kulturom i tradicijom Crne Gore. Taj nacionalizam čini suštinu ideološkog projekta današnje vlasti u Crnoj Gori a korene mu treba tražiti u delima austrougarskih i velikohrvatskih ideologa".

S kakvom je nervozom i nezadovoljstvom zvaničan Beograd dočekao rezultat referenduma o nezavisnosti ilustruje i izjava savjetnika premijera Koštunice Aleksandra Simića koji je oštro kritikovao beogradsku organizaciju za praćenje izbora CESID, pozivajući na njeno krivično sankcionisanje zbog prognoze, nakon zatvaranja birališta, da je za nezavisnost glasalo 56,3 odsto izašlih glasača: "Ne bi me iznenadilo da neko podnese krivičnu prijavu protiv CESIDa. To što je učinio CESID je nešto što spada u najbolje tradicije scenarija separatizma Mila Đukanovića."

ULOGA SPC: Mitropolit Amfilohije u susret izjašnjavanju crnogorskih građana na referendumu pozvao je građane da kažu „Da“ dobru, ljubavi prema Bogu i bližnjima, a „Ne“ razbratništvu, onomo što nas odvaja od Boga i jedne od drugih. Činilo se da se radi o biblijskim porukama, ali su u tom trenutku imale vrlo priktičan cilj. Nedjeljko Rudović je u nedjeljniku „Vreme“ (18.maj 2006) piše o Amfilohijevom ’Da’ i ’Ne“: “Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije, najveći autoritet za pristalice očuvanja državne zajednice, nije se primjetnije miješao u kampanju, ali prošle sedmice nije odolio da se ne oglasi. Pošto je dolazeći na liturgiju u obnovljenoj crkvi Svetog arhangela Mihaila u selu Zavala kod Podgorice vidio riječ DA ispisanu na putu i pored puta, Amfilohije je pozvao građane da "kažu DA dobru, ljubavi prema Bogu i bližnjima, vječnoj Božanskoj svjetlosti koja obasjava svakog čovjeka koji dolazi u ovaj svijet". On se, međutim, pozvao i na riječi apostola Pavla koje upućuju i na to da ima i naše NE. "Naše NE satani, grijehu i smrti, svim lažnim ideologijama koje truju ljudsku dušu i koje grabe iskru božanstvenu i sele je u skotsko mrtvilo. Da kažemo NE satani-čovjekoubici koji truje i pomračuje ljudski um, zlobi i zavisti, tome demonskom nasleđu koje ugrožava ljudsko dostojanstvo. Kažimo NE bezakonju, klanjajući se zakonu Božjem. Da kažemo NE razbratništvu. Da kažemo NE svemu onome što nas odvaja od Boga i jedne od drugih, što razara jedinstvo naroda Božjeg za koje je žrtvovano sve što smo imali časno i čestito kroz našu istoriju", bile su mitropolitove riječi koje citira “Vreme”. Iako se radi o vjerskim porukama, jasno je našto cilja mitropolit Amfilohije “Ne” razbratništvu i podjelama kad treba da se odluči na referendumu”.

Srpska pravoslavna crkva imala je isti stav o referendumu kao i zvanična srpska politika koja se otvoreno zalagala protiv nezavisnosti, a za državno jedinstvo sa Crnom Gorom. U pismu predsjedniku SCG Svetozaru Maroviću patrijarh srpski Pavle insistirao je na jedinstvu SCG i očuvanju zajedničke države kao vitalnom potrebom i suštinskim interesom svih građana i naroda u cjelini, što je značajno za "budućnost Kosova": "Razbijanje vekovima izgrađivanog i neizmernim žrtvama plaćenog narodnog i državnog jedinstva ne može doneti ništa dobro. Naprotiv, razbijanje zajednice može izazvati dalekosežne štetne posledice i u budućnosti ugroziti narod i njegovu slobodu i u Srbiji i u Crnoj Gori."

Reagujući na patrijarhovo pismo, crnogorski premijer Milo Đukanović je izjavio da, "nije riječ o razbijanju niti o bilo kakvoj destrukciji, nego o namjeri Crne Gore da na demokratski način i poštujući evropska pravila i ponašanja uradi ono što smatra da je za nju najbolje. Pripadamo onoj većini koja smatra da je za nas najbolje da obnovimo svoju državnu kuću i da sa tim štitom nastavimo da ostvarujemo punu evropsku i evroatlantsku integraciju."

“Vijeće narodnih skupština” koje je formirano po direktnom nalogu Srpske pravoslavne crkve usvojilo je Deklaraciju o zajedničkoj državi, istovjetnu onoj koju je donio i Pokret za zajedničku državu na osnivačkoj skupštini. Crkva je, uoči formiranja Pokreta za zajedničku državu, više puta okupljala lidere srpskih opozicionih stranaka u Crnoj Gori, kako bi kanalisala politički teren za djelovanje te organizacije.Srpska narodna stranka, koja je na septembarskim parlamentarnim izborima 2006. bila nosilac Srpske liste, najradikalnija srpska stranka u Crnoj Gori i članica Pokreta, za Srbe traži sopstveni parlament, budžet, institucije, nastavu na srpskom jeziku i frekvencije za srpske elektronske medije. Pokret za zajedničku državu koji je okupio sve srpske nacionalističke snage u sprezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom stalno ističe tezu da su Crnogorci Srbi i da pokušaj "dukljanizacije i montenegrizacije Crne Gore kao istorijska sramota neće uspeti". Lansira se i stara tvrdnja da su Srbija i Crna Gora dvije srpske države (akademik Ljubomir Tadić) odnosno da je referendum "zajapurena mržnja prema pravoslavnom krstu i slovenstvu" (Miro Vuksanović).

Nastavlja se...

]]>
Thu, 24 May 2018 12:03:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204335/bvojicic-amfilohijevo-ne-satani.html
N.Šofranac: Taj slatki kraj maja http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204258/nsofranac-taj-slatki-kraj-maja.html Uvijek postoji taj jedan vikend u godini. Kao odabran da se prepliću drame, titule, karijere, sudbine,rastanci. Ove godine pričamo o kraju fudbalske sezone, oproštaju Pirla, teniskom spektaklu u Rimu, planinama Đira. ]]>  

Hronološki, tenis se prvi nametnuo. Već u petak emocije Nadal-Fonjini u ranom terminu zbog kojeg je marinac iz San Rema napravio histeriju, naravno kad ga je Rafa uzeo pod svoje. Ali, ta noć se odužila strahovito, jer i meč Šarapova-Ostapenko je bio maratonski, pa Đoković-Nišikori sa totalnom dramom u trećem setu (kako je samo novi selektor Italije Manćini navijao za Đokovića kad se lomilo), pa Halep-Garsija i tek poslije 23 časa krenuo je duel Zverev-Gofan koji je završen u 1.30 nakon ponoći, teškom pobjedom aktuelnog šampiona. Svi u rimske diskoteke osim naravno Zvereva kojem nije ostalo puno vremena da se regeneriše za Čilića, zato brzo u hotel, bez presa u sitne sate.

U toploj noći izbija i bivša pobjednica Rolan Garosa Franćeska Skjavone,ne propušta žurke Foroitalika, još ispala rano, istina namučila Cibulkovu u 38.godini. Ovaj put sa Marijom de Filipi, kraljicom Canale 5, voditeljkom “Ce posta per te”, koja je upravo ispratila sa svoje televizije Maru Venije (vraća se na RAI i svoju Domenica in), a angažuje na oduševljenje publike Simonu Venturu. Tek tamo saznajemo raspored za subotu, šlager Nadal-Đoković 51. epizoda projektovan već u 14.30, po največoj vrućini, Čilić-Zverev u 20 sati. Ali, subota je tek dolazila,i to kakva.

Sunce je peklo jako već od 9 ujutro,naroda kao nikad. Plaćaju 20 eura samo da bi bili na travnjaku i gledali na video zidu,a karta za Nadal-Đoković je od 200 do 360 eura za prvi sprat tribina,uoči tog meča atmosfera je fudbalska,el klasiko. Počinju ipak u 15.20 pa gledamo i emocije iz Torina,tamo je provala oblaka,tipični plač neba,a legenda Điđi Bufon se oprašta nakon 17 godina. Došao je 2001, već tada kao zvijezda iz Parme sa kojom je osvojio kup UEFA,kup Italije,postao standardni br1 reprezentacije,tamo debitovao protiv velikog Kapelovog Milana 1995 i odmah pokazao da je predodređen.

Ta karijera se beskrajno odužila i slijedi senzacionalno poglavlje Pariz,ali sudbina je htjela da se upravo njegova Parma vrati u rekordnom roku iz 4.lige u prvu sa tri uzastopne promocije,koje su ravne čudu.Tako je čudesan bio i gol Fođe koji je šokirao Frozinone,i D Aversa je uspio sa Di Gaudijom,Ćeravolom,Ćićiretijem,mlađim Insinjeom i 41-godišnjim Lukarelijem koji je nakon duela sa Ibrahimovićem i Iguainom ostao da se na prašnjavim livadama bori sa gladnim diletantima i dobija sve zvižduke i bijes navijača iz provincija.Evo ih sada,nekadašnje mlekadžije su opet tu.

A Điđi odlazi u momentu kada Nadal i Đoković igraju napeti taj brejk nakon paklenog prvog seta,udaraca i poena koji su podsjetili na zlatna vremena i učinili da budemo srećni što smo baš tu.Publika je uobičajeno pokušala tada da pogura Đokovića,ali nakon toga iskazala i veliki respekt prema Nadalu koji je napadao kao predator u drugom setu.

Njih dvojica su ukupno 12 puta osvajali Rim, Nadal 8 i Đoković 4, odigrali i nezaboravna finala, kao 2009 kad je slavio Rafa, ali i Đoković svoje magične 2011, pa Nadal u dva dana 2012, pa opet Đoković 2014, u vrijeme tragičnih poplava..Ovaj je pripao Nadalu koji je smanjio h2h na 26:25, ali u petak veče nije bio presrećan što će igrati s njim(“ima lakših suparnika s kojima treba da se igra”),a i nakon meča je shvatio da dobija prijetnju,možda čak za svoj Rolan Garos,a pogotovo za dalje. Kad je Đoković izašao u kolicima koja su ga provozala do izlaza takva masa je jurnula za njim da je nastao stampedo,nikad viđeno na tenisu.

Do drugog polufinala je ostalo još dosta vremena,pa je bila idealna prilika da ispratimo rasplet kraljevske etape Đira, najteži uspon na svijetu, Zonkolan ili “monstrum” kako ga zovu. Ako Đibo Simoni kaže da je teži od Anglirua u Španiji treba mu vjerovati,pobjeđivao je na oba. I tu se dešava nešto što je štampa najavljivala,veliki Kris Frum je prevazišao posljedice pada u Jerusalimu,bolovi su otišli i bio je spreman za napad i otvaranje cijelog Đira. Njegova pobjeda blistava,prva ikad na ovoj trci i baš na svetoj planini,gdje dolazi toliko navijača da se stvara prirodni amfiteatar na proplancima.Četvorostruki šampion Tura koji je napokon jesenas osvojio i Vueltu,sada daje sebe i Điru,gdje nikad u istoriji nijedan Britanac nije slavio. Ali, prvi Britanac koji je osvojio Tur bio je ipak njegov kapiten Bredli Vigins 2012, iako je on nanizao potom 4, tako i ovaj Điro rađa velikog šampiona Sajmona Jejtsa,njegovog zemljaka,koji hara od pošetka trke i koji i te subote silovito tuče Pinoa,Arua,Pocoviva i šampiona Dumulena,i kreće čak u lov na Fruma,umalo je i njega stigao! Njegova roza majica je sve jača,Zonkolan je opet bio ekstremni ispit za organizam,a već za sjutradan zakazan novi planinski lanac u super nedjelji,sad kad su tijela već na limitu.

Na campo centrale odužio se i derbi ženskog polufinala Šarapova.Halep,vrhunski tenis i mnogo podrške za preporođenu Mariju ali ipak ostala bez snage na kraju trećeg seta,ponavlja se final Halep-Svitolina. Čekajući napokon Čilića,tehnologija čini čuda,gledamo paralelno i kako Konte ostavlja Murinja na zero tituli, kako Hajnkes bolno pada od svog nasljednika Kovača, čak i kako Šveđani potapaju 6:0 Amerikance i ulaze u svjetsko finale hokeja sa Švajcarskom. Sve se komentariše,prilika da i Manćiniju kažem nešto o hokeju i kako su Njemci umalo uzeli Olimpijadu,on ostavlja mjesto u vip loži za Čilić-Zverev,odlazi u Milano da prati sjutradan Milan-Fiorentina nakon što je objavio prvi spisak,a ima zakazana gostovanja u “Che tempo che fa” i Domenica sportiva posljednje izdanje. Dešava se i to da sretnem u centru,potpuno slučajno,ekipu Beneventa uoči posljednjeg plesa u seriji A, dugačak put vozom do Rima,pa presjedanje i prema Veroni gdje igraju s Kjevom. Najbolji strijelac Čeik Diabate raspoložen za priču,analiziramo njegov posljednji gol Đenovi,ali i dva koja je dao Juveu,ali i glupost koju je napravio protiv Milana,sjajan talenat,neko će ga dobro platiti sada. Nije nikad obišao Rim,pita me gdje je zid koji razdvaja stari i novi vječni grad.Ali već je prošlo 8,i stiže drugo polufinale.

Meč Čilić-Zverev smo pratili u jednom dahu,pravo mitraljiranje na šljaci,nemoguće je bilo izabrati jačeg,toliko siline kod obojice,brejk šansi,povrataka,i na kraju taj brejk koji Zverev dobija 15:13 iako je prethodno prokockao sve zicere.Onda Šilić briljira do 4:2 u drugom,ali ipak pada pod udarcima ovog mladića koji je u nizu osvojio Minhen,pa masters u Madridu,i nakon noćnih maratona sa Edmundom,Gofanom i Čilićem ipak i ovdje stigao do finala,da protiv Rafe brani svoju titulu iz 2017. Umoran ali mlad,impresionirao nas je,znali smo da se sprema veliko finale. Ali,nastupala je nova burna rimska noć u znaku Španjolki,salse i flamenka,provod kao u sred ljeta,svi budni i u transu.

A ta nedjelja je morala svanuti prije ili kasnije,dan za rasplete i presude. Mnogo sunca i vreline,na putu ka Foroitaliku mnogo gužve i haosa,približava se sudbonosni okršaj Lacio-Inter, Lacijali na Campo dei fiori i kod čuvene Fontane Trevi napravili bakljade,dimne bombe,probudili grad. Prolazimo i veliki trg Pjaca del Popolo, naredne godine neki mečevi teniskog mastersa igraće se i tu, na sred trga,to je obećanje organizatora,kakav spektakl. Tibar mutan kao nikad,i već u 13 vrijeme za žensko finale,u kojem Svitolina protiv svih prognoza opet uništava br1 Halep,i ponovo osvaja Rim. Meč gotov već u 14.20, ostaje puno do 16 i muškog finala,a fatalno pogrešna vremenska prognoza da nema kiše do 20 sati stvoriće haos. Sunce i dalje peče kao u julu, emocije ne staju, gledamo pobjedu Markeza ispred dva Italijana,Petrućija i Rosija u Le Manu,pa novu demonstraciju sile Sajmona Jejtsa na Djiru,treća pobjeda u rozom,dok Arua nosi voda,a Frum na 33.rožendan,nakon slavlja dan ranije pa torte na startu ipak posrće i ostaje 5 minuta iza u poretku. Dumulen jedina prijetnja na 2:11, zbog hronometra u utorak,ali Jejts djeluje premoćno i pred velikom titulom. Muzika sa glavnog terena upozorava,izlazak titana Nadala i Zvereva,finale rasprodato,karta preko 400 eura,mora se brzo zauzeti mjesto.

Kakvo finale, Nadal u 32.godini djeluje kao mladić koji ima želju da svima pokaže šta zna,leti terenom,udarci ga slušaju savršeno, 6:1 protiv Zvereva koji ne djeluje da se pita išta,liči na brzi kraj. Sa prvim oblacima Rafa malo popušta,a Njemac ne čeka da mu se dva put nudi,udara odjednom kao sjekirom,dobija i on 6:1, a Nadal nikako sebe da trgne,sparina,nervoza,apatija. Silovit Zverev i u trećem,uspjeva mu teški brejk i leti na 3:1, tada je Rafa baš bio na ivici,kiša u nekoliko navrata pada jako,kisne se na tribinama i bježi,ali Argentinac Štajner ne pomišlja da prekida, Zverev se okreće,odugovlači,nervira ga. Tada se Nadal i žali sudiji, slično je bilo i u prvom meču sa mladim Njemcom,u Indijan Velsu 2016, tada je rekao da je u životu vidio puno ali nikad da neko gleda u sunce i odlaže igru(taj meč je iščupao ludo nakon meč lopti i zicera Zvereva). U toj apokalipsi stiže konačno prekid kod 3:1,idemo u hodnike,nastaje ogromna gužva,ali brzo nastavljaju,i Rafa smanjuje na 3:2. Onda ide novi pljusak,čak sa olujom i slijedi pauza od 45 minuta, opet gužvanje i miješanje sa fudbalskim tifozima,momenti najveće konfuzije i rizika. Sky u punom sjaju,već se uveliko igra u seriji A, na San Siru Kutrone kao Van Basten prije 30 godina, na San Paolu suze sa neba za Sarija, za gorko-slatki 91 bod. Postaje i hladno ali kiša staje i kompjuter sada kaže da je neće biti do sjutra ujutro,dakle finale se nastavlja.

Izlaze i sad dobijaju pet minuta zagrijavam+nja,a Nadal zna da je trenutak za napad odmah! Brejk zaostatka se nadoknađuje na hladno,tako je uradio u velikom finalu Rolan Garosa sa Đokovićem 2012, tako je uradio bezbroj puta,iskustvo je čudo u nekim situacijama.Odmah je bio tako agresivan i odlučan Nadal da se rodio novi mini meč u kojem Saša nije imao ni šansu,čak iznenađen takvim pritiskom rivala,na sve ili ništa. Ni gem više za njega i osma titula za boga šljake.Emotivna je bila i ceremonija,sjajni Njemac je priznao da je osjećao tron,ali “ipak izgubiosam od Rafe,što ću” bile su njegove riječi,dok je Nadal poljubio voljenu rimsku šljaku i rekao da je ovaj turnir za njega kao gren slem,a pobjeda u finalu 2005 jedna od najdražih uspomena u karijeri,što je izazvalo ogromne aplauze. A baš taj meč je bio epski,savladao je najboljeg igrača šljake prije svoje pojave-Giljerma Koriju,omalenog majstora iz Argentine. Nadal je slavio 3:2 nakon mora obrta,kišnih pauza i 8 sati ukupnog trajanja! Zverev je tada imao 8 godina,ali evo Rafa i dalje traje i u 32.godini odbija njegov nalet ali upozorava sve na to što će Zverev da uradi već u naredne dvije godine.Tenis je bio fantastičan,ali zavjesa je spuštena,već od nedjelje iščekivani R.Garos.

A nema uopšte vremena za analize, Olimpiko je već dobro ispunjen, najavljeno je 75 000 ljudi,rekord Lacija od 2003! Guzva i dalje ogromna jer navijači Intera tek ulaze sa strane famoznog obeliska. Kolege sa Skz Italia su mi potvrdile sastave već u 15 sati, Marušić od starta, Imobile na silu, De Fraj koji se zakleo u dobre namjere,a ništa od Luiz Alberta i Parola. Spaleti sve jasno, atmosfera luda, osjeća se nova mega drama kao tog 5.maja 2002. Ulazi jače Inter ali traje samo 5 minuta,onda izbija super Lacio, akcije u nizu i uobičajeno smušena odbrana Intera, Imobile pakuje mrtvi zicer Luis Felipeu ali bek promašuje za tužbu UNESCO-a,Sergej dominira ali promašuje zicer glavom koji daje uvijek,šutira Imobile,i napokon cijepa Marušić uz veliki karambol. Nastavlja Lacio, Sergej dobija bukvalno sve duele,u vazduhu,na zemlji,rola đonom i izluđuje ih,tako fizički i tehnički dominantan igrač se rijetko viđa,ali fali mu gol,kao i u Krotoneu kad je kod 2:2 mogao da završi sve. Brani mu Handanović bombu,pa pogađa elektro stativu iz slobodnog kad se Slovenac nije ni pomjerio,a onda Ikardi ne koristi veliki poklon.Nastavljaju se njegovi mega promašaji,kao dva za urlike protiv Milana, tri u porazu od Sasuola koji je mogao da sruši sve. Ipak,izjednačenje iz kornera pronalazi D Ambrozio, ali Lacio i dalje dominira u polju, a nakon prekrasne akcije Lulić-Anderson opet ima virtuelno dva gola prednosti,a moglo je i više. Navijači u transu, osjećali su zaista champions nakon 11 godina,a i u nastavku iako su se od 60.minuta povukli izgledalo je da Inter nema nikakav način da im naudi,a kamoli da još dva gola,bez ideje i bez udarca.Uz svuželju koju su imali bili su pred propašću sezone,i dizanjem ruku Suninga o čemu se govorilo,ali taj 77.minut je promjenio sve. De Fraj kao sudbina, Italija je takva zemlja da će vijek vjekova pričati kako je to namjerno uradio jer će u Interu igrati narednih pet godina,i da je išao da sruši svog novog kapitena. Kapiten Lulić koji je insistirao da on igra baš tada gubi glavu i kod 2:2 pravi suludi crveni karton,a Lacio u tom momentu kleca i nestaje. Uživo se mnoge stvari vide bolje, toliko su ostavili prvu stativu kod kornera da je ličilo neodoljivo na dva gola primljena (propuštena) tog 5.maja,kad se sudbina poigrala sa Interom. Gol Vesina koji okreće jednu već ispisanu priču,još jedna šansa Sergeja, ulazak Nanija,ali Lacio više nije imao ječma u tijelu. Inter se vraća u champions nakon 7 godina,ali bizarno je što je Lacio prosuo. U sezoni u kojoj su igrali na 4 fronta, osvojili super kup, u kupu ispali od Milana nakon rata i 14 penala, u Evropi od Salcburga kojeg su nadigrali kući 4:2,a tamo promašili velike šanse pa još i poveli 0:1 u 55.minutu,i ipak stigli da prime 4 u 10 minuta(!!), a u prvenstvu igrali najljepši fudbal uz Napoli,ali oštećeni zaista puno VAR tehnologijom(penal u 94.minutu za Fiorentinu i 1:1, penal pa još crveni za Imobilea i 1:3 u dobijenom meču protiv Torina, penal kao kuća nad Imobileom u Kaljariju i remi,penal Benatije protiv Juvea i gube 0:1 u posljednjoj sekundi,postoji knap 12 ovakvih mečeva,a njima je trebao još samo 1 bod da otpišu Inter prije posljednjeg kola!).Ali,u posljednja tri uzeli su samo dva boda,znaju dobro da su sami prokockali protiv Atalante i pogotovo Krotonea,ali i u tom meču odluke sa Interom su bili jasno bolji,imali i pobjedu a ne remi. Osjetio se i veliki umor,odigrali su čak 16 mečeva više od Intera koji je igrao samo prvenstvo,ali zbog dva skromna prelazna roka nije mogao da prebaci u veću brzinu,od decembarskih visina do tromjesečne agonije,pa proljećnih oscilacija,ostao je jedna ranjiva i ne do kraja izgrađena ekipa,kad se sve ovo sabere navijači Lacija bi trebali mjesecima da se hvataju za glavu.Sad će Sergrej u PSŽ ili Real,a sve će biti teže,čak su i Inzagija povukle sirene iz Napulja ali tamo će očito Anćeloti. Inter opet iz ovoga može da profitira mnogo, 40 miliona u startu donosi, Ikardi sad možda ostane, Spaleti svakako, a nakon De Fraja, Asamoe i Lautara već traže Strotmana i Politana,drugačije i bolje se planira budućnost. Strašna drama i obrti,dostojni kultnog 5.maja 2002.

Oluja se spremala u Rimu,kao da odjednom stiže zima,atmosfera potpuno drukčija nego prethodnih noći,zabavni teniski svijet se već raspakovao i otišao,žurke je zamjenio plač tifoza,a dok još bješe sunce bili su tako ubjeđeni u radost. Ostalo je da vidimo sve golove,izjave i analize njihovih tv, ali i dvije drame koje su se paralelno odigrale sa Olimpikom, Šveđani tek na penale šampioni hokeja,spriječena totalna senzacija Švajcaraca koji su dan ranije izbacili čak Kanadu,a ranije Finsku.Druga je vezana svakako za finale u Beogradu, već u petak je Real srušio mašinu CSKA, pokazali svježinu,širinu i brzinu koju smo najavljivali,iako su ih svi otpisivali. Jasno da je u sudaru titana pao i sad već bivši šampion Fenerbahče, s njima su bili spremni ući i u tuču,a opet su im dali 85 poena,pokazali veću snagu i diktirali tempo u nastavku cijelo vrijeme. Povratak Ljulja i ostalih napravili su eksploziju za desetu titulu,i dobro je za evropsku košarku da takva igra pobjeđuje,jer tranziciju,brzinu,up tempo i trojke je usvojila cijela NBA po notama Kera i D Antonija,a moramo ih pratiti u tome jer oni stalno i brzo odmiču.Slovenija je tako postala prvak Evrope,sad i Real protiv kralja odbrane Obradovića,sve je to dobro,eksponenti takve igre su i Letonija, i CSKA, i Baskonija kao i redom svi Španci,dosta je filozofija bila da se osvaja sa 62:59, i previše. U Madridu je čak i doček bio u fudbalskom stilu,kao odgovor Atletiku,ali i prizivanje Kijeva u subotu. Nikad nisu spojili ova dva sporta, 1964.godine kad su osvojili u košarci tada je Inter savladao Di Stefana i drugove u finalu fudbala, a 2014.godine kad su iščupali fudbalsku desimu, košarkaši su senzacionalno izgubili finale od Makabija doktora Blata. Vidjećemo što sad misli o tome Jirgen Klop.

Nakon što je jedan ovakav vikend ispraćen,ostalo je da se saberu svi utisci,kiša je uzavladala Apeninima, rađala se nova Vlada Đuzepe Kontea kojeg je Berluskoni nazvao “gospodin niko i ništa”,ali transfer u Milano je bio neizbježan,prvog dana raspusta oproštajna utakmica Andree Pirla. Noć maestra,kako su je nazvali, San Siro kao njegova kuća,i pored jesenjeg vremena preko 50 000 ljudi došlo je da vidi. Metro lila boje bio je krcat kao kad je Liga šampiona, svi u dresovima Pirla,bilo Breše,Milana,Intera,Juvea ili Italije, karta samo 5 eura,i mnogo mnogo dobre energije,kao da je rimska ludnica daleko iza nas.

Sve što smo vidjeli bilo je spontano,američki stil,parada zvijezda kojih je bilo nestvarno,finte i gafovi,a već u 1.minutu gol Ševčenka. Kreće pjesma “non e brasiliano pero...”, taj Brazilac je Ronaldo koji gleda sa klupe(koljena nagrđena kao Maldiniju pa ne igraju),a novinar Paolo Kondo kaže “za jedan minut je dao više golova nego Kandreva za cijelu sezonu!”. Bolje su igrale plave zvijezde,pored Ševčenka i Sidorf u punoj spremi kao da još igraju, Ševa mu i namješta efektan gol glavom,a toliko puta je bilo obratno na ovom stadionu.. Pogađa i Kafu,na drugoj strani dva gola Pato,sa 28 godina ubjedljivo najmlađi,sad u Tianđinu. Poluvrijeme čak 6:3, Pirlo igra s pola snage i malo dodira,pušta druge da igraju,slobodnjake šutita kao da je lopta od sunđera,a gradi loptu i fintira sa vječnom klasom. Na drugoj strani i Albertini igra zadnjeg veznog profesorski,on je bio Pirlov prethodnik u Milanu,kao mlad zaigrao uz odlazećeg Anćelotija 1991,neprikosnoven do 2002, a kad je baš Anćeloti izumio Pirla na toj poziciji te godine,Albertini je morao u Španiju.Sad su već obojica prestali a mogli bi držati lekcije današnjim igračima,to će i potvrditi Gatuzo. Njega čeka u petak 30 kilometara pješačenja nakon petarde Fiorentini,zato je igrao malo,izudarao Ventolu,ali ga je dva puta izvrtio majstor Kafu pa je izašao da čuva snagu,daleko je od nekadašnje kondicije. Seržinjo je letio lijevom stranom ali u nastavku je ušao Nesta i tako mu uklizao da je digao stadion na noge,a ipak mega ovacije dobili su Toti kao nikada(umalo došao u Milan 2003,da nije otkriven Kaka),i pogotovo vječni idol navijača Pipo Inzagi koji je kod 3:7 grizao kao da se igra za titulu,čupao se,šutirao,a onda nanizao tri gola i doveo do 7:7!

Čim je dao prvi gol zarazio je stadion i saigrače kao i te noći kad je sa dva gola okrenuo protiv Reala, onda glavom 6:7, a totalni trans tek što je uz ovacije ušao upravo Bufon- Toti ga je uposlio, Pipo prešao i Bufona i Jankulovskog i pogodio iz mtvog ugla! Lud totalno i u 45.godini,izgleda isto kao uvijek,želja ista kao uvijek,jednom se rađa. Na kraju je ponio i loptu kući zbog het trika,a grlio Bufona s kojim je bio baš u Parmi 1995,kako je to davno bilo kad su izbacili Halmštad,onda samo u reprezentaciji zajedno,dao mu je dosta golova u Milan-Juve,ali što mu je Bufon odbranio u finalu u Mančesteru 2003! Ali koliko još asocijacija, Kasano koji se igra s idolom Totijem nakon svih svađa, Del Pjero sa Tevezom iako se nisu sreli u Juveu,Diana i Toni bacaju Pirla kao u slavnim vremenima Breše,tu je i legenda Robi Bađo,lider te ekipe Maconea 2001. Jedino Bekam nije mogao doći ali poslao je sjajnu poruku,video i preko Lamparda. Na kraju je Pirla zamjenio njegov 15-godišnji sin Nikolo,isto broj 21 i kadet Juvea,dobar tehničar poput njega,zajedno su istršali pošasni krug poslije meča,momenti za drhtaje,kao kad je Van Basten odlazio 1995,i Maldini 2009,i cijela zlatna generacija 2012,ovaj stadion pamti toliko toga. Kratak je bio i govor Pirla,nikad nije pričao puno i nije se davao nikom do kraja osim Italiji,bio je sam svoj kapiten kroz karijeru.Za njega bi moglo biti mjesta u stručnom štabu Manćinija,svakako jedan od najvećih asova Italije svih vremena. Fešta se nastavila sa tortama i šampanjcem u restoranu Đanini,tamo gdje su se slavile sve velike pobjede,dok je kiša lila kao u novembru.

U utorak je ostalo još poći malo istočnije od Milana u Rovereto,tamo je vožen famozni hronometar koji je čekao Tom Dumulen da nekako uhvati uraganskog Jejtsa, na ulicama Franćeska Mozera,i on i Simoni kao šampioni Đira iz oblasti Trento su bili tu,ali vidjeli smo strahovitog Roana Denisa, a Jejts se samo još približio konačnom slavlju u nedjelju,kod Koloseuma u Rimu. Ostaju ipak još tri ubitačne planinske etape,u četvrtak ledeni Prato Nevozo, u petak lanac Bardonekija koji ledi krv u žilama,i u subotu Ćervinija za kraj svega,svako može da padne i izda na takvim visinama,nije još gotovo,to kaže i Frum koji i dalje vjeruje u gren slem. Ostaje da to vidimo u narednim danima,koji će donijeti i veliko finale u Kijevu,i sjajni fajnal for rukometa u Kelnu, glamur F1 u Monte Karlu,uz Điro rasplet u Rimu,i start Rolan Garosa. Objava svih lista za Mundijal već nas približava najvećem događaju,pisaće se istorija,praviti i super transferi,ali vikend koji je odjavio sezonu 2017-18,sa toliko suza na Apeninima ostaće da se pamti i prepričava.

]]>
Wed, 23 May 2018 16:12:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204258/nsofranac-taj-slatki-kraj-maja.html
B.Vojičić: Koštuničine “žute trake” http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204214/bvojicic-kostunicine-zute-trake.html „Ako je Koštunica posebno zainteresovan da ljudima sa crnogorskim nacionalnim predznakom u Srbiji obezbijedi pravo na izjašnjavanje o ovom pitanju, ima jednostavan izbor, da organizuje referendum u Srbiji”, poručio je Đukanović srpskom premijeru. ]]>

Taman što je Venecijanska komisija počela da razmatra crnogorski zakon o referendumu, srpska vlada je prikupila spiskove Crnogorca koji žive u Srbiji uz zahtjev da imaju pravo da glasaju na referendumu“. Taj spisak, sa 264.805 imena, srpski premijer Koštunica odnio je (16.jun 2005) u Brisel i predao evropskim zvaničnicima Solani i Renu. Pošto je odmah bilo jasno o čemu se tu radi, Koštuničin savjetnik za politička pitanja, Miša Đurković, dva dana potom, objelodanio je da niko ne prebrojava Crnogorce. Prema pisanju Blica on je izjavio da je „ovo prvi put da je međunarodnim zvaničnicima konkretno, i dokumentovano prikazano postojanje tolikog broja ljudi kojima crnogorska vlast odriče pravo odlučivanja o sopstvenoj sudbini“.

Da se radi o miješanju zvanične Srbije u referendumski proces, upozorio je crnogorski premijer Milo Đukanović: Koštunica je ovim potezom potvrdio ono što je mislio da je prošlost, pokazujući je da Crnu Goru tretira kao Šumadiju. Istovremeno je crnogorski predsjednik Filip Vujanović uputio pismo Borisu Tadiću u kome je izrazio ogorčenje Koštuničinim potezom, uz očekivanja da Tadić neće podržati nacionalne spiskove i neodgovoran i iritirajući Koštuničin potez. Tadić je, međutim, uzvratio da smatra da svi građani Crne Gore treba da imaju pravo da glasaju na referendumu o državnom statusu te republike, naglasivši da se zalaže za očuvanje državne zajednice jer je to najbolji put za ulazak u Evropsku uniju. Tadić se založio da Beograd i Podgorica direktno komuniciraju a ne preko Brisela.

Novinar „Vremena“ Miloš Vasić pozabavio se Koštuničinim spiskom tekstom „Biciklisti, spremite se“ (Vreme, 23.jun 2005). Kaže da je pravi problem pitanje: kako je Koštunica došao do spiska od tih 264.805 lica?: „’Legalistički’ ispravna ili ne, tužna analogija nameće se sama po sebi: nekako slično ovom najnovijem potezu našeg premijera  Koštunice izgledale su i pripreme za čuveni Miloševićev referendum o ’kulturnoj autonomiji’ Srba u Hrvatskoj. ’Srbi svi i svuda’, kako se onda govorilo. Srbi ili Crnogorci, svejedno; važno je da glasaju tamo gde nemaju prebivalište i tamo gde ne plaćaju poreze, a sve radi ’državnog razloga’ koji se – ovako ili onako – svodi na Veliku Srbiju. Ova priča ima dva ugla. Jedan je principijelan; drugi je besprincipijelan. Naime, jedan stručnjak za ustavno pravo trebalo bi da vodi računa o nekim osnovnim principima moderne parlamentarne demokratije.Na primer, da nema oporezivanja bez predstavljenosti; i obrnuto – da se ne može plaćati porez jednoj državi, a glasati u drugoj. O prebivalištu i da ne govorimo. To što u nekim državama i ’dijaspora’ može da glasa, samo po sebi je moralni i politički skandal.Dopunska sramota je sistematsko mešanje političke kategorije kakva je državljanstvo sa etičkom kategorijom kakva je nacionalna pripadnost, a to se radi svako malo. I tu smo već došli do besprincipijelnosti.”

Premijer Đukanović ocijenio je da Koštunica koordinira pokušaje opstrukcije crnogorskog referenduma, izražavajući uvjerenje da EU neće odstupiti od dotadašnjih standarda koji se tiču izbornog prava: „Ako je Koštunica posebno zainteresovan da ljudima sa crnogorskim nacionalnim predznakom u Srbiji obezbijedi pravo na izjašnjavanje o ovom pitanju, ima jednostavan izbor, da organizuje referendum u Srbiji”. Solana je tada imenovao slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka za posrednika u pregovorima i glavnog predstavnika EU u procesu praćenja i oblikovanja referendumske kampanje.

Venecijanska komisija  je  16.  decembra 2005. usvojila Izveštaj kojim ocjenjuje da je crnogorski Zakon o referendumu usklađen sa evropskim standardima. Osnovne preporuke Komisije: da se zadrži cenzus izlaznosti od 50 odsto biračkog tijela, da crnogorski građani koji žive u Srbiji ne mogu da glasaju na referendumu i poziv vlastima i opoziciji da se dogovore o potrebnoj većini za odluku o državnom statusu.

Boris  Tadić, predsednik Srbije,  izjavio  je  da  odluka  o  nezavisnosti  Crne  Gore  "ne  može  da  bude ubedljiva ukoliko za nju ne bude ubedljiva većina" i upozirio je da "veoma mali broj građana može na referendumu doneti odluku kojom bi bila razgrađena međunarodno priznata država." Očito je da se radilo o pokušaju Vlade Srbije da se, "preseljenjem" glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru, spriječi crnogorsku nezavisnost. Naime, ukupno biračko tijelo u Crnoj Gori broji 450.000 birača i jasno je da bi se sa dodatnih 263.000 birača ishod referenduma doveo u pitanje. Predsjednik Srbije Boris Tadić i predsjednik Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić ocijenili su postupak premijera "opravdanim i legitimnim".

EPILOG KOŠTUNIČINE PRIČE: Naučni savjetnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu,dr Kosta Nikolić,  u knjizi “Vojislav Koštunica – jedna karijera” (Komitet pravnika za ljudska prava-YUCOM, Beograd,2006): piše da je  Koštunica bio ubijeđen da će referendum u Crnoj Gori propasti. A kad se desilo obrnuto, odbio je da službeno prizna plebiscit. Evo izvoda: “Kada je referendum ipak raspisan, Vojislav Koštunica se zalagao da neophodna, “prirodna” većina za izglasavanje nezavisnosti bude 50% od upisanih birača. Takođe, Koštunica je bio uvjeren da referendum neće uspjeti:“Verujem da će referendum u Crnoj Gori propasti, jer će se građani izjasniti, uprkos svim kampanjama koje se vode, za opstanak državne zajednice”.

Savjetnici Vojislava Koštunice davali su poseban ton referendumskom procesu. Tako je Slobodan Samarđić govorio o savezu vlasti u Crnoj Gori i Albanaca koji je bio uperen protiv Beograda: “Ne radi se tu samo o zaštiti manjine, čime maše crnogorska vlast već nekoliko godina, već o tome da ona u Albancima ima saveznika u strategiji otcepljenja. I crnogorska vlast i albanska manjina u Crnoj Gori žele da se oslobode Beograda i tu je njihovo savezništvo”.

Službeni Beograd odbio je i da prije održavanja referenduma prihvati dijalog sa Crnom Gorom o odnosima dvije republike u budućnosti,već se i dalje insistiralo na tome da je za nezavisnost neophodna većina od 50% upisanih birača. Pojedini predstavnici izvršne vlasti u Srbiji često su plasirali tezu da je krajnji cilj crnogorske nezavisnosti, u stvari, ujedinjenje sa Kosovom.

Referendum na kome se odlučivalo o državnom statusu Crne Gore održan je 21. maja 2006. godine i završen je pobedom bloka za nezavisnost, koji je dobio 55,5% glasova. Razočaranje i ljutnja Vojislava Koštunice takvim ishodom bili su više nego uočljivi, a bilo je očigledno i da se Srbija uopšte nije pripremila za takav ishod referenduma. Koštunica je samo izjavio da se srpska vlada neće izjašnjavati dok se u Crnoj Gori formalno ne okonča referendumska procedura. Vojislav Koštunica nije želeo da komentariše preliminarne rezultate crnogorskog referenduma, a poručio je da je odmah po završetku glasanja uočena “ozbiljna” neregularnost: “Sada je prenagljeno davatibilo kakve ocene, setimo se koliko su se na parlamentarnim izborima nedavno u Italiji čekali dugo rezultati. U našem slučaju, u pitanju je budućnost države”. 

Izjavio je i da je Vlada Srbije, posle objavljivanja konačnih rezultata, iznetiširi stav i plan o daljim koracima koje će preduzeti i da će Srbija u potpunosti poštovati konačan rezultat referenduma u Crnoj Gori: “Srbija je u potpunosti poštovati konačan rezultat referenduma u Crnoj Gori, ali reč je o važnom procesu i jasno je da ne sme da bude sumnje u njegov zvanični rezultat. I Evropska unija i mi saglasni smo da je svaki glas bitan, pa ćemo zbog toga sačekati da se sve procedure u vezi sa referendumom budu ispoštovane. Moram da kažem da smatram da je po završetku glasanja u Crnoj Gori ozbiljno narušen prethodni tok referendumskog procesa, zbog iznošenja rezultata dve NVO samo 45 minuta posle zatvaranja birališta”.

Vlada Srbije je odbila da službeno prihvati ishod plebiscita, već je samo njegov rezultat “konstatovan”. Koštunica je 2. juna odbio i posredovanje Evropske unije prirazdruživanju Srbije i Crne Gore. Tako je odsustvo smisla za prihvatanje realnosti još jednom prevladalo kod Vojislava Koštunice. Na kraju su SAD i Ruska Federacija, i to neposredno pre odlaska Vojislava Koštunice u službenu posetu Rusiji, priznale nezavisnost Crne Gore.”

Nastavlja se...

]]>
Wed, 23 May 2018 11:19:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204214/bvojicic-kostunicine-zute-trake.html
B. Vojičić: DA i NE, dva svijeta http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204118/b-vojicic-da-i-ne-dva-svijeta.html Dva državotvorna pokreta formirana su u Crnoj Gori (januar 2005) u dva dana, kao „dvostruki kolosijek u crnogorskoj izvedbi“. Ali, umjesto dva suprostavljena politička bloka - jednog za samostalnu Crnu Goru i drugog za zajednicu SCG - praktično podjela je bila ne samo oko viđenja državnog statusa Crne Gore već i budućnosti njenog nacionalnog i multietničkog bića. ]]>

Na referendumu, kako primjećuje profesor dr Srđan Darmanović, nijesu se borila dva modernizacijska bloka: independisti – feberalisti, već dva bloka podijeljena po fundamentalnim vrijednostima i pitanjima. Independistički blok sa Milom Đukanovićem na čelu, činio je Pokret za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, kao multietnička koalicija, koja je okupila najširi krug građana svih vjera i nacija (ubjedljiva većina Crnogoraca i nacionalne manjine), predvodile su partije i pripadnici civilnog društva koji su se protivili ratovima na prostoru ex Jugoslavije i hegemonističkoj velikosrpskoj miloševićevskoj politici, i koji se protive nastavljačima te politike u Srbiji.

Na drugoj strani, unionistički blok - Pokret za zajedničku državu (sa Predragom Bulatovićem na čelu) činile su partije srpskim nacionalnim predznakom, zapravo prosrpske opozicione stranke u Crnoj Gori i srpska udruženja, uglavnom partije-saveznice Miloševićevog režima. Ovaj pokret, politički i finansijski otvoreno je podržavao Beograd, pod čijim su patronatom bile, i ove stranke i Srpska pravoslavna crkva, koja je učestvovala u formiranju “vijeća narodnih skupština”. Istoimeni pokret formiran je u Beogradu, na čijem su čelu srpski akademici, tvorci Memoranduma SANU.

POKRET ZA ZAJEDNIČKU DRŽAVU, svjedoči Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, uživao je otvorenu podršku Beograda. Koštunica je zvanično, kao premijer primio čelinike Pokreta, što je dobilo veliki publicitet u srpskoj štampi i u elektronskim medijima. SPC je kroz Pokret uspjela da objedini sve nacionalističke snage u Crnoj Gori, ne skrivajući tu namjeru i pripremajući formiranje te organizacije tako što je u više navrata okupljala lidere prosrpskih političkih stranaka.

Nacionalno homogen, Pokret za zajedničku državu promovisao je stavove o potrebi čvrstog državnog jedinstva sa Srbijom, uz dežurnu tezu o ugroženosti srpstva u Crnoj Gori, optužujući vlasti da su Srbima ugrožena sva prava – od prava na sopstveni jezik do toga da se proganja Srpske pravoslavne crkve. U antireferendumskoj kampanji, Pokret je širio strah od predstojećeg izjašnjavanja građana, pa su predstavnici parlamentarnih stranaka (članice Pokreta) javno prijetile da će to biti „ratni referendum“.

Srpska narodna stranka(SNS) tvrdi da su Srbi u Crnoj Gori trenutno ugroženiji nego u Hrvatskoj u vrijeme akcije Oluja. SNS, najradikalnija partija u Crnoj Gori, za Srbe traži sopstveni parlament, budžet, institucije, nastavu na srpskom jeziku, frekvencije za elektronske medije, u slučaju da se na referendumu izglasa nezavisnost. Aćim Višnjić iz NVO Srbi u 21.vijeku, pozvao je da se organizuju plemenski referendumi kako bi „teritorije srpskih plemena odvojili od nezavisne Crne Gore“.

Istupajući na konvenciji beogradskog Pokreta za zajedničku državu koja je održana u Klubu Vojske SCG u Nišu, Zoran Žižić, visoki funkcioner Socijalističke narodne partije i predsjednik Pokreta za Crnu Goru, izjavio je da „crnogorski režim vrši kulturni genocid nad svojim narodom, a referendum je jedan od puteva da to ostvari“. Smajo Šabotić, predsjednik nevladine organizacije Liga za sjever, upozoravao je da će se – u slučaju nezavisnosti, sjever Crne Gore odvojiti i prisajediniti Srbiji, jer je to „nesumnjiv interes crnogorskih građana da budu dio Podunavlja, kao i stanovnika Srbije da budu dio Mediterana“.

Udruženje Vaso iz Lijeve Rijeke javno se zaklinje: “Bez krvi nećemo dati svoju svetu zemlju“, a osnivač te organizacije, Zoran Lakušić (član Socijalističke narodne partije), najavljivao je da će i da pogine „ako treba“. Marko Pekić, lider studentskog pokreta Njegoš, crnogorski referendum naziva „suludom idejom“ i kaže da priprema marš na Crnu Goru zbog ukidanja „vještačkih granica“.

Pokret za zajedničku državu osnovali su u Beogradu akademici Ljubomir Tadić i Matija Bećković, koji su oduvijek negirali crnogorsku naciju i državu. Ljubomir Tadić, jedan od tvoraca Memoranduma SANU, izjavio je da se „crnogorski režim boji poraza koji mu visi kao Damoklov mač zbog čega prijeti referendumom“. On zahtijeva da crnogorski državljani koji žive u Srbiji imaju pravo glasa na referendumu. On smatra da se „ne smije nikad prihvatiti kao definitivni vojni gubitak, gubitak srpske krajine i slavonskih zemalja gdje su Srbi bili većina“, kao što se „ne smije prihvatiti ni separatizam Crne Gore“. Akademik Veselin Đuretić je javno upozorio „nepodobne“ Crnogorce da će biti „protjerani iz Srbije“.

“Družina sijedih glava iz Doma sindikata traži da budu Crnogorci za jednokratnu upotrebu – dok na referendumu izglasaju da Crna Gora ne postoji. Onda će opet biti elitni Srbi”, napisao je komentator “Monitora” Draško Đuranović.

Pokret je održao zajednički trodnevni skup u Podgorici, što je bio dio antireferendumske kampanje, na tri nivoa – pravnom, političkom i bezbjednosnom. Na skupu su se čule prijetnje („u slučaju izglasavanja nezavisnosti biće građanskog rata“), koje su bile upućene i manjinama, kao i pogrdne riječi poput onih koje je izgovorio gost iz Grčke Panajotis Haristos nazvavši referendum „majmunskim“. Na skupu su, osim akademika Ljubomira Tadića i Matije Bećkovića bili i mitropolit Amfilohije, Branko Kostić, nekadašnji predsjednik (krnjeg) Predsjedništva SFRJ, Zoran Žižić, bivši predsjednik SRJ i Džejms Biset, kanadski ambasador, Ronald Hačet, bivši Reganov administrativac i drugi.

Krajem 2005. godine, Pokret za zajedničku državu je izjavio da nije moguć bilo kakav razgovor o referendumu sa crnogorskom vlašću i predložio da Crna Gora formira prelaznu vladu koja bi pripremila „demokratski ambijent za parlamentarne izbore i eventualni referendum“. Ova ideja se podudara sa onom koju je ranije iznijela nevladina organizacija Grupa za promjene. Prema pisanju beogradske štampe, Nebojšu Medojevića, jednog od članova te organizacije, zvanično je primio i predsjednik Srbije Boris Tadić. Očito je i ta organizacija instrumentalizovana kroz srpske medije u cilju osporavanja referenduma.Crnogorski predsjednik Filip Vujanović kazao je da ih je “Koštunica primio ne kao predsjednik DSS, već kao premijer Srbije. I time i drugim aktivnostima, on se postavio kao čelnik pokreta protiv nezavisnosti Crne Gore, opet kao premijer Srbije”.

POKRET NEZAVISNU I EVROPSKU CG: Sažeo je program u „deset razloga za nezavisnost“a istovremeno je sačinio kao promotivni materijal flajer (letak) o „deset neistina o posljedicama crnogorske nezavisnosti“. Prvi razlog je, kako se ističe: „Nezavisna država omogućava upravljanje vlastitom sudbinom“. Potom: što državna zajednica sa Srbijom ne može biti ravnopravna. U programu se kaže:“Naša dilema nije nezavisnost ili državna zajednica, nego nezavisnost ili nestanak crnogorske državnosti i identiteta. Crna Gora će biti nezavisna ili će se utopiti u Srbiju i postati samo dio srpske države.”

Kao treći razlog, polazi se od toga da nezavisna država znači brži put u evroatlanske integracije, te da se Crna Gora, od raspada SFRJ, živeći u zajednici sa Srbijom, udaljila od demokratski naprednih društava.U programu se, kao četvrti razlog, podvlači da je nezavisna država uslov za razvoj prosperitetnih veza sa Srbijom. Ovaj stav se objašnjava time da „istorijsko iskustvo, od 1918.godine pa sve do danas, jasno upozorava da velikosrpska državna politika ne doprinosi prosperitetu Crne Gore i Srbije”.Kao peti razlog, u programu se navodi da je veličina Crne Gore njena prednost. Od preko 200 članica UN, Crna Gora je brojnija od 40 i veća od 30 država.

Nezavisnost je garant razvoja ekonomije i boljeg života, navodi se kao šesti razlog.A suverena Crna Gora je najbolji okvir za očuvanje multietničkog drštva, ističe se kao sedmi razlog. Crnogorska državotvorna ideja počiva na afirmaciji i zaštiti svih kultura, nacija i religija. Dalje, u programu se, kao osmi razlog za nezavisnost, ističe da je to uslov samopoštovanja i povjerenja vlastite snage. Jer, Crnu Goru su velikosrpski ideolozi često optuživali da ne može sama da ekonomski i politički opstane. Od 1918.godine, kada je zabranjeno crnogorsko ime, država, nacija i crkva, pa sve do danas, oni ističu neizlječivu crnogorsku zavisnost od Srbije. Sve ovo je smišljeno zbog toga da se u Crnoj Gori stvara inferiorni mantalitet koji će bježati od odgovornosti za vlastitu sudbinu.

Državovorna i slobodarska ideja su srce crnogorske prošlosti, i navodi se kao deveti razlog za nezavisnost. A, kao deseti razlog, u programu se zaključuje, da će nezavisnost biti potvrđena u miru i na demokratski način. „Tokom prošlog vijeka Crna Gora je tri puta mijenjala svoj državni status(1918, 1945, 1992). Svaki put se to dešavalo u ratnim okolnostima i na nedemokratski način. Zato je došlo vrijeme da, nakon 87 godina, u miru i na demokratskom referendumu Crna Gora obnovi svoju državu. Prvi put će građani Crne Gore glasti za sebe i demokratski povratak u svjetsku porodicu međunarodno priznatih država. Neezavisnost će staviti tačku na iscrpljujuće domaće podjele i učiniti pobjednikom sve građane Crne Gore“.

Prva neistina – crnogorski državljani koji žive u Srbiji izgubiće građanska prava. Potom – bez pasoša neće biti moguć ulazak u Crnu Goru. Zatim – imovina srpskih građana biće ugrožena u Crnoj Gori. Slijede: zapošljavanje srpskih građana biće ograničeno u Crnoj Gori; liječenje crnogorskih građana u Srbiji biće neizvjesno; crnogorski studenti će teško studirati u Srbiji; biće ugrožena ekonomska saradnja između Crne Gore i Srbije; srpski investitori će postati nepoželjni; Crna Gora će se teško odbraniti od neprijatelja. I, deseta neistina – Srbi će biti neravnopravni u nezavisnoj Crnoj Gori.

Nastavlja se...

]]>
Tue, 22 May 2018 11:22:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204118/b-vojicic-da-i-ne-dva-svijeta.html
B. Vojičić: DA JE VJEČNA http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204023/b-vojicic-da-je-vjecna.html Dvadesetprvog maja 2006., građani Crne Gore odlučili su na referendumu da obnove crnogorsku državnu nezavisnost, 88 godina nakon njenog ukidanja. Crna Gora je izglasala nezavisnost sa 55,5 odsto glasova, dok je za ostanak zajedničke države sa Srbije bilo 44,5 odsto. ]]>

Prvi put u istoriji Crna Gora je razriješila pitanje državnog statusa na miran način, demokratski i transparentno, u skladu s međunarodnim standardima, što govori o demokratskoj zrelosti društva. Taj datum je, otuda, već istorijski utemeljen i od njega se, s razlogom, odmjeravaju etape evropskog i evroatlantskog puta savremene Crne Gore. Tom odlukom stavljena je tačka na crnogorsko državno pitanje u 20.vijeku, koje se, kako navode analitičari, kretalo kao klatno koje se njiše, čas u jednu čas u drugu stranu. Od nestanka države 1918. do njene obnove, u okviru komunističke federacije 1945, od ponovnog podređivanja srpskom nacionalizmu u eri raspada Jugoslavije 1990-92. do nezavisnosti, prvo kroz labavu (kon)federaciju sa Srbijom 2002-2005, a zatim kroz složeni referendumski proces pod supervizijom EU 2005-2006.

Indenpendističa koalicija uspjela je da preskoči “famoznu klauzulu” EU, a više od tri hiljade posmatrača OEBS-a, Savjeta Evrope, domaćih i stranih nevladinih organizacija, potvrdili su da je rezultat postignut u fer borbi, bez većih neregularnosti i u potpuno mirnoj atmosferi. Izlazak na birališta od 86,5 odsto glasača svjedoči o njihovoj visokoj svijesti da se odlučuje o : državi.

Otvoren pritisak iz Srbije na nezavisni put Crne Gore još u vrijeme Miloševića, nastavio se i nakon demokratskih promjena u Srbiji, s Koštuničinom vladom, uz sadjejstvo s ovdašnjim prosrpskim blokom predvođenim Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali, iako izdašno finansijski i medijski podržavan, pokazalo se, imao je bumerang-efekat. S proglašenjem crnogorske nezavisnosnosti ugasila se državna zajednica Srbija i Crna Gora. Labav savez dvije države (u medijima prozvan “Solanija”), formiran pod pokroviteljstvom visokog predstavnika EU Havijera Solane, trajao je svega tri godine, a njim je Brisel želio da amortizuje težnju Crne Gore ka nezavisnosti i prolongira referendum, zbog “domino efekta” u regionu, Kosova prije svega. Srbija je, inače, imenovala ambasadora tek nakon više od godine i po od crnogorske nezavisnosti.

Kako referendum u Crnoj Gori nije bio samo glasanje o državnom statusu, već politički sudar dva suprotstavljena bloka, dva pogleda na sadašnjost i budućnost, svijet. Tek se proglašenjem nezavisnosti otvaraju perspektive oslobađanja teških okova mitova i predrasuda, počev od onog da Crna Gora ne može sama sebe izdržavati. Takođe, i za prevazilaženje podjela o tome: jesmo li, ili ne,crnogorska nacija; imamo li pravo na državu; možemo li opstati bez tuđeg izdržavanja, bolnica i škola; hoće li naši ljudi, ove ili one kulture i vjere, otuđiti teritoriju (uvredljivo); te smijemo li se moliti, ili ne, klanjati ili krstiti! Tako je nezavisnost Crne Gore doživljena kod jednih: kao “sudnji dan”, trijumf “istorijskih neprijatelja” srpstva, a s druge strane, kao konačna emancipacija crnogorske samosvijesti.

Upućeni svjedoče da je pobjeda Demokratske opozicije Srbije na predsjednickim izborima u SRJ, septembra 2000.godine i kasnije na izborima Srbije - nije donijela spremnost njenog novog rukovodstva da napusti SRJ – tvorevinu politike zločina - te da sa Crnom Gorom gradi nove odnose u savezu dvije samostalne i ravnopravne drzave. Takav predlog državnog rukovodstva Crne Gore nije bio prihvaćen ni od Evropske unije, već je podržala plan tadašnjeg predsjednika SRJ - da se SRJ očuva. Posredovanje, zapravo pritisci EU rezultirali su u odustajanju rukovodstva Crne Gore od referenduma o nezavisnosti planiranog za 2001/2, te dogovorom o stvaranju Drzavne zajednice SCG. No, kako se Evropska unija na duže staze nije mogla oduprijeti rješenju kome je i sama kumovala Beogradskim sporazumom, aktivno se uključila u proces traženja modela po kojem bi referendum u Crnoj Gori bio prihvatljiv i za independistički i za prosrpski, unionistički blok, jer je bilo jasno da se o ključnom pitanju većine potrebne za izglasavanje nezavisnosti, dvije sukobljenje strane ne mogu dogovoriti bez evropskog učešća.

Praktično: iako je prema Ustavnoj povelji SCG, moratorijum na referendum o državnom statusu Crne Gore isticao 5. februara 2006, zvanični Beograd (personalno:Koštunica, Tadić), te velikosrpski krugovi, konstantno su pritiskali Podgoricu, prvo da se odgodi referendum, a potom obesmisli ideja osamostaljivanja, „preseljenjem“ glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru, čega nije bilo na referendumu 1992. Venecijanska komisija, stručno tijelo Savjeta Evrope, međutim, na decembarskom zasjedanju(2005) nije u svojim preporukama uzela u obzir taj Koštuničin prijedlog.

Po principu „uzmi ili ostavi“, dogovoren je model, do tada nikad primijenjen igdje u svijetu: izlaznost od najmanje 50 odsto biračkog tijela i „kvalifikovana“ većina od 55 odsto važećih glasova za opciju „da“. Time je, tačno, obezbijeđen visoki legitimitet referendumskog rezultata i izbjegnut bojkot unionista. Ali, i visoki rizik “sive zone”. Šta, ako, indenpendisti osvoje većinu veću od 54 odsto, ali nešto manje od potrebnih 55 odsto, tzv.siva zona, u kojoj bismo imali i poraženog pobjednika i faktički delegitimisanu zajednicu Srbiju i Crnu Goru? O mučnom referendumskom putu Crne Gore, pisao je pofesor Milan Popović u „Vijestima“ još 29.januara 2001. Evo citata:“Vidimo:ludačku košulju velikosrpskog nacionalizma bilo je mnogo lakše navući nego svući. Apsurdno je, ali tačno:pristalice nezavisne Crne Gore u Crnoj Gori su diskriminisane. Za takozvanu SRJ bio je dovoljan samo jedan, za nezavisnu Crnu Goru ni tri referenduma. Za tzv. SRJ bilo je dovoljno nedjelju dana, za nezavisnu Crnu Goru ni šest mjeseci, ni deset godina, ni skoro čitav prošli vijek. Za tzv. SRJ bio je dovoljan i onaj zakon, i oni uslovi, i ono pitanje, i one većine, i oni procenti, za nezavisnu Crnu Goru ni mnogo više od toga. Samo ucjene i prijetnje. Za nezavisnu Crnu Goru organizuje se „topli zec“.

Podsjetimo: Skupština Crne Gore prethodno je usvojila Zakon o referendumu, koji je dogovoren uz preporuku Evropske unije. Za uspjeh referenduma bilo je potrebno da ga podrži 55 odsto izašlih birača. Referendumsko pitanje glasilo je – Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom.Za predsjednika Republičke referendumske komisije (RRK) izabran je Slovak František Lipka. Pravo izjašnjavanja na referendumu imali su građani koji u skladu sa propisima o izborima imali biračko pravo.Prema podacima RRK, pravo glasa na referendumu imalo je 484.718 građana.

Nastavlja se...

 

]]>
Mon, 21 May 2018 11:10:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204023/b-vojicic-da-je-vjecna.html
Božo Vrećo gost Jutarnjeg programa http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/203680/bozo-vreco-gost-jutarnjeg-programa.html U Jutarnjem govorimo o: ]]>

-Evropskoj sedmici testiranja na HIV

-Fakultetu za međjunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG koji je osvojio laureat u kategoriji najbolja institucija za obrazovanje i edukaciju menadžera

-Ugostićemo Boža Vreća

Najavljujemo:

-Osmi 2BS forum od 21-og do 23-eg maja u Budvi

-Koncert na Cetinju povodom dana nezavisnosti

-Manifestaciju dan i noć muzeja

-Šesti hakaton od 23-eg do 25-og maja

-Imaćemo i uživo uključenja, najaviti dan patišpanja koji organizuje TO Podgorica, a imaćemo i uživo uključenje iz Centra za transfuziju krvi

-Uz servisne informacije, aktuelne priče gledaćete i redovne rubrike: dječiji kutak, pg servis, vodič događaja iz kulture...

 

Urednik i voditelj emisije: Dejan Bijelić

Urednica Jutarnjeg programa: Ljiljana Savić

e-mail: jutarnji@rtcg.org

]]>
Thu, 17 May 2018 22:02:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/203680/bozo-vreco-gost-jutarnjeg-programa.html
B.Vojičić: Gospodara ostavite na miru http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/202486/bvojicic-gospodara-ostavite-na-miru.html "Oni rade da odvojeno mišljenje dovedu u podozrenje, te poslije da opozicija bude smatrana kao anarhija, kao nešto što se kažnjava u javnosti po zakonima postojećim. Time oni čine da se preza od opozicije, od podvojenoga mišljenja, i da negativno svojom ocjenom utvrde pogrešna shvatanja“. ]]>  

Mjesec dana nakon donošenja Ustava Knjaževine Crne Gore, na Cetinju se, 4. januara 1906, pojavljuje poluzvanični list ”Ustavnost”. Izlazio je nepunu godinu (do 5. novembra 1906.) a osnovan je da bude glasilo koje će popularisati parlamentarni život u Crnoj Gori. No, praktično , bio je i antiteza nikšićkoj “Narodnoj misli”, prvom opozicionom listu u Crnoj Gori. “Urednici idealisti (’Narodne misli’), računali su da će s proglašenjem Ustava poteći zemljom med i mlijeko. Brzo su se razočarali i prešli u opoziciju tadašnjoj vladi, koja to nije trpjela i list je morao prekinuti izlaženje“, svjedoči istoričar Dušan D. Vuksan. Iako je “Ustavnost“ bio pravaški list, nastojao je da zvanično ne bude označen kao vladin list. Osnovna namjera mu je bila da brani ustav i politiku vlade. “Ustavnost” sebe određuje “kao vjesnik novog vremena u Crnoj Gori“.

“Ustavnost” daje publicitet najavi da se pokreće novi list u Crnoj Gori: “Narodna misao”. Na molbu odbora koji u Nikšiću pokreće taj novi politički list, “Ustavnost” objavljuje njihov poziv: “Svako će priznati da je danas naš narodni život dobio novo obličje i pravac, što nije ništa drugo, nego prirodna pošljedica svakog preokreta, reforme. Taj preokret pruža garantiju našemu narodu da će on moći u budućnosti biti kovač svoje sudbine. Kad je tome tako, onda je sasvim jasno da bi taj preokret bio bez naroda – iluzija”.

Četvrti dan nakon što se pojavio prvi broj “Narodne misli”, “Ustavnost” (7. septembra 1906) reaguje tekstom ”Vlada i agitacija“ kao odgovor na članak koji je izašao pod istim naslovom u prvom broju lista u Nikšiću. “Naš novi list ‘Narodna misao’ u  svom prvom broju od nedjelje donijela je bilješku pod gornjim naslovom, u kojoj obavješćuje naš svijet kako se u drugim zemljama čita u novinama, da je za vrijeme ljetnje vrućine ovaj ili onaj ministar pošao u kupatilo ili u koje ljetovalište da se malo okrijepi poslije teških državnih poslova.

A kod nas, veli ‘Narodna misao’, sasvim je protivno: naš ministar predsjednik, ministar unutrašnjih poslova i ministar finansija, baš su po toj nesnosnoj vrućini pošli po državi ‘državnim poslom’, što se događa baš pred same izbore“. “Ustavnost” naglašava da ići na odmor kod “toliko državnih poslova“ mogu samo ljudi koji ne drže do opštih i državnih interesa. “Sa naše strane uz gornju primjedbu imamo dodati da ne bi bilo zgoreg da su, ne samo ministri, no mnogo dobri i pošteniji ljudi, prošli kroz narod i uzgred mu objasnili zakon o izborima...“ “Kad pak budu doneseni potrebni zakoni i sređeni mnogi državni poslovi, moći će i naši ministri ići na odmor i kupatila, te se odmarati pa i ukloniti sa sebe sumnju, koju im ovoga puta nameće naša ‘Narodna misao’“.

Pod naslovom “Jedna dobra misao“, “Ustavnost” takođe polemiše sa nepotpisanim  “oduljim člankom” koji nosi naslov “Šta je opozicija“ iz prvog broja “Narodne misli”. “Ustavnost” objavljuje članak osobe izvan redakcije lista, potpisan sa Ć., u kome na pitanje može li kod nas biti partijske opozicije, daje odgovor – ne može, zato što nema političkih stranaka, što nema razvijenog političkog života. Za novu stranku koja bi bila opozicija, autor navodi da nema kome biti opozicija. “Kome, dakle, opozicija? Da li ljudima koji su izbili na površinu kao nužna posljedica novog vremena? Da li ljudima koji su se latili teških dužnosti, baš zato što su stvoreni uslovi za slobodan razvoj svega...? Čemu opozicija? Da li ustavnoj eri? Da li slobodi ? Da li novom vremenu?“

Ni članak “Šta je opozicija“ iz prvog broja “Narodne misli”, koji je izazvao reakciju “Ustavnosti”, takođe, nije potpisan. U njemu se kaže da: “Kod nas, gdje partija još nema, opozicija se ne može voditi po načelima partijskim, niti ustajati svakom prilikom protiv dobra i rđava djela protivne stranke. Kod nas će, bar za sada, biti upravo dva tabora pristaša i protivnika ili prošlom ili sadašnjem ili budućem radu. Obično je da svaki posao bude cijenjen a prema važnosti nagrađen ili uništen. Pristaše su samo za to da viču: amin! Svemu; opozicija je za to da cijeni. Što je svjesnija i pravednija opozicija, tim je korisnije; ocjena o radu biće i rad savršeniji i napredniji...No, kod nas je sve to drukčije; mi imamo jedan specijalitet: imamo naročitu vrstu ljudi, koji redovno, stalno prije krštavaju, no se dijete rodi, upravo: hvale svaki akt, svako djelo gotovo prije no se i učini, i time uspješno sprečavaju ma kakav pravilan i slobodan sud o tome djelu. Oni rade da odvojeno mišljenje dovedu u podozrenje, te poslije da opozicija bude smatrana kao anarhija, kao nešto što se kažnjava u javnosti po zakonima postojećim. Time oni čine da se preza od opozicije, od podvojenoga mišljenja, i da negativno svojom ocjenom utvrde pogrešna shvatanja“.

“Narodna misao” (10. septembra 1906) prilogom “Agitacija u Nikšiću“ aktuelizuje polemiku postavljanjem pitanja – zašto ovogodišnja agitacija za izbore sjeća nas na prošlogodišnju? Zato, jer je upravo vode ljudi i u istom pravcu – po narudžbini. Ekskurzije naših ministara ostavile su i ovđe vidljive tragove; postavljeni su vladini kandidati. Premda je zlobni svijet tako i tumačio “zvanično” putovanje naših ministara, to ipak mnogi nijesu htjeli vjerovati, dok nije nastala žurba vladinih poklisara. Ukoliko su ti poklisari lukavi i prepredeni, utoliko ih je lakše upoznati, jer su u toj svojoj “časnoj” raboti smiješni. Još bolje ih možeš prepoznati po tome što ih naši svjesni građani izbjegavaju i preziru, a to nam je utjeha”, upozorava list, “koji nema razumijevanja da se naši građani nijesu još sastajali, da se dogovore o izboru poslanika – a izbori su pred vratima! “Nikšićani! Bili ste u svakoj stvari prvi – ne budite ni sada posljednji!“.

Zauzeti prečim poslom, nijesmo radi stupati u polemiku s “Ustavnošću”, ali nam je žao što je ona – mjesto prvog pozdrava i čestitke našem listu “Narodna misao” – kritikujući našu bilješku o vladi i agitaciji, željela da podmetne i osumnjiči prvi korak našeg rada, stoji u odgovoru” Narodne misli” (17.septembra 1906) pod naslovom “Da se razumijemo“, potpisnim sa Ig.K. “Mi nigdje ne kažemo da Gospodaru ne leže državni i narodni interesi najviše na srcu, jer je to i prirodno; ali tu se vidi od strane ‘Ustavnosti’ neko podmetanje, kao da mi nijesmo isto toliko, da ne reknemo više, prijatelji Gospodaru i narodu, te bi krajnje vrijeme bilo da se Gospodar ostavi na miru, i da naše pogreške ne pravdamo – zaklanjajući se za Njegovo Ime“.

Autor teksta ističe da, dok je naša domovina bila neustavna država, dotle su pojedini, za sve što su radili, mogli lako reći: ‘To je Gospodar učinio – On je kriv’, te pravdajući sebe, time su stvarali provalu među Gospodarem i narodom. Zalažući  se za to da se u borbi upotrebljavaju poštena sredstva, autor podvlači da bi ‘mi griješili kad bi radili da Gospodar iz naroda ne čuje pogreške, koje mu pojedini činovnici u djelokrugu svoga rada čine’“. “Ustavnost” (13. septembra 1906) odgovara člankom “Mjesto pozdrava i čestitke“ u kome se kaže: Čestitke “Narodnoj misli“ – “Na čemu, molićemo lijepo? Da li na člancima i raspravama, kojima se narodu otvaraju oči i pogled u nove regione, ili na porukama za naše državnike i političare? Sve ako i imaju ljudi oko ’Narodne misli’ sposobnosti da u člancima iskažu i svoje nove misli, i nove originalne puteve kojima treba da se ide, pa da Crna Gora dočeka blagostanje, oni nijesu imali vremena da to sve od jednom u ova tri broja koja su izašla sliju. Budu li kadri da to učine u toku nekoliko mjeseci, čestitka neće izostati. Čestitati im možemo samo utoliko što se do sad nijesu ogrijeršili o zakon o štampi, a kako će biti u budućnosti, sami će pokazati“.

Da li je ko mogao zamisliti da se neće naša poštovana druga “Ustavnost“ uprijeti iz petnih žila da našem narodu soli mozak sa svojim otrcanim frazama kako u nas opozicija uopšte nije potrebna, pita se u “Narodne misli” (17. septembra 1906) autor teksta “Advokatu“ potpisan sa X. “Ta prepodobna ‘Ustavnost’ pita nas ‘Kome smo mi opozicija’. A mi pitamo nju kome je opozicija ona vlada, koju ona tako vatreno zastupa? Ona veli da je današnja naša vlada opozicija prošlosti! E, ako je tako, onda i ja smijem pozvati na megdan pokojnog Musu Kesedžiju (Siroma’ Musa! Pokoj mu duši!) Ona prošlost kojoj strina ‘Ustavnost’ ističe naše ministre kao ’žestoke’ opozicionare – davno je već zakopana, pa mislimo da ne bi bilo lijepo da se dira u pokojnike, jer bi takve ljude narod nazvao grobarima“.

]]>
Mon, 7 May 2018 10:20:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/202486/bvojicic-gospodara-ostavite-na-miru.html
N. Šofranac: Bez Sijene i Čovića u Euro Morači http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/201854/n-sofranac-bez-sijene-i-covica-u-euro-moraci.html Ovo toplo proljeće je skroz u znaku košarke. Euforija, titula, užurbane pripreme za Evroligu koja stiže, kao i teško mirenje sa situacijom dijela javnosti u Srbiji. Prilika da se vratimo 15 godina unazad. ]]>

Nakon izuzetnog rezultata sastanka u Barseloni prošlog utorka i brze reakcije naše Vlade,objavili smo u petak razgovor sa predsjednikom novog ABA šampiona,koji je precizno iznio detalje tog susreta i izvjesnost nastupa Budućnosti u strogoj eliti evropske košarke. Tom prilikom nije pomenuo nijednom svog kolegu iz Crvene Zvezde,to više svakako i nije primarna okupacija u našem klubu,samo u jednom momentu impresioniran uslovima i povlasticama koje ti na svim nivoima pruža Evroliga,izrazio čuđenje kako je Zvezda sa svim tim dozvolila da je Budućnost sa 1,35 miliona budžeta pobjedi na sportskom polju i preotme joj sve to.To je bilo dovoljno Nebojši Čoviću da juče odreaguje na jedan totalno nesportski i necivilizovan način,osuvši paljbu po Budućnosti i Crnoj Gori,uključujući sve moguće kafanske argumente na uštrb sportskih,ne shvatajaći da time nanosi štetu samo sebi i svom klubu.Ipak,da se prvo pozabavimo jedinom sportskom tezom koju je iskoristio u emotivnom saopštenju,a tiče se posljednjeg meča našeg tima u Evroligi koji se desio u Sijeni prije 15 godina. Vrijeme čini svoje,dobili smo od juče mnogo pitanja što se tamo zapravo desilo,malo ko se toga dobro sjeća,ne samo zato što je bilo davno,već jednostavno interesovanje u Podgorici tada je već bilo splasnulo i nije se dobro ni pratilo.

Podsjećanja radi, bila je to posljednja četvrta sezona Budućnosti u Evroligi- prve dvije završile su nastupom u osmini finala,gdje su bili prejaki 2000.godine Panatinaikos (2:1), i 2001.godine Real (2:0), a nakon toga su otišli najveći asovi, redom Tomašević, Topić, Šćepanović, Bulatović, Rakočević i ostali, pa od sezone 2001-02 dolazi do situacije da ni Real Madrid ni Tau Keramika ne mogu da napune Moraču, ni blizu. A protiv Panatinaikosa 2002,i Fortituda iste sezone jedva 1500 gledalaca,naravno i rezultati znatno slabiji. U međuvremenu Sijena je klub koji je rastao, od niželigaša do ambiciozne Fontanafrede (hladna fontana), koju je Zvezda izbacila na putu do finala Kupa Koraća 1998, a od ljeta 2000.godine bogati Monte Paski kojeg je preuzela centralna banka iz Sijene, najstarija banka na svijetu,osnovana 1472.godine! Njihova ulaganja kreću odmah, doveli su reprezentativnog centra Kjaćiga,a ljeta 2001.godine upravo Topić iz Podgorice stiže u Sijenu,s njim i Litvanac Žukauskas koji je bio na pragu Budućnosti da je Tanjević ostao,pa onda Slovenac Gorenc, Makedonski plej Vrbica Stefanov,a trener postaje mladi Ergin Ataman kojeg dovode iz jakog Efesa. Upravo te sezone osvajaju u finalu protiv Valensije posljednji Saporta kup(današnji Evrokup),i ulaze prvi put ikad u Evroligu. Tog ljeta 2002, stižu još i Mirsad Turkdžan iz CSKA, pa izuzetni strijelac Alfonso Ford koji će godinu kasnije preći u Skavolini,oboljeti od leukemije i umrijeti, stiže i jedan od najboljih Italijana svih vremena Nando Đentile, Ataman ostaje. Tada se njihovi putevi ukrštaju sa Budućnosti, nalaze se u istoj grupi u borbi za plasman u top 16.

Zanimljivo, podmlađeni sastav Budućnosti predvođen čuvenim Vladom Đurovićem (tvorac čuda sa Šibenkom,Zadrom i Zvezdom 80-ih),i sa Pavlovićem,Koljevićem,Čabarkapom i ostalim mladićima koji preuzimaju glavne uloge uz Pajovića i Milojevića, gubi prva 4 meča, ali onda ruši Žalgiris pa u 7.kolu vrlo ubjedljivo upravo Sijenu sa njenim zvijezdama, 92:75 u Morači! Ataman nije znao što da kaže, snimio sam tada razgovor sa Mirsadom i Nandom,koji su odali priznanje vrtiću Budućnosti na času košarke,i smatrali da je situacija skoro izgubljena. Naime, Đentile koji je bio tvorac titule Kazerte još 1991, velikih uspjeha Milana,i evro titule Panatinaikosa pomenute 2000.godine vidio je jedini izlaz u osvajanju šestog mjesta uz dobru ukupnu koš razliku (išlo je prvih pet iz svake grupa i najbolji šesti). Upravo će tako i biti, Siena se tumbala do kraja, i došla u situaciju da je samo pobjeda nad Budućnosti u posljednjem kolu od preko 45 razlike vodi u top 16. Budućnost je izgubila uveliko sve šanse,tražila svoje mjesto pod suncem u prvenstvu SCG u konkurenciji ojačanog Partizana, FMP-a i Zvezde koja je sa Sagadinom bila čak na čelu Jadranske lige ispred Makabija. Otišla je u Sijenu evidentno nezainteresovana i doživjela rezultatski krah protiv domaćina koji je silno jurio razliku. Apatija od starta, razlika vrtoglavo rasla,i debelo preko potrebnih 45, u jednom momentu čak 72 poena, a na kraju 112:49, čuvenih 63 razlike. Duško Vujošević koji je tada vodio Partizan u Evroligi poslao je šaljivu poruku “hoćete li to da nam uzmete sponzora” (mreža 063), a upravo Đordi Bartomeu poslao jedno pismo u kojem indirektno proziva Budućnost. Svakako to nije bila baš prava utakmica za sportski duh i imidž kluba,ali to je sve,od toga Budućnost nije imala ništa,a super jaka Sijena je u narednoj fazi briljirala,pobjedila i evropskog šampiona Panatinaikos i stigla do fajnal fora u Barseloni! Štaviše,u polufinalu su imali 6 poena prednosti samo minut ipo prije kraja u italijanskom derbiju protiv moćnog Beneton Treviza Etorea Mesine, prokockali izvjestan plasman u finale,bili na domaku raja. U finalu su zbog rivaliteta s Venetom podržali domaću Barsu koju su Bodiroga, Jasikevičijus,Navaro, Fućka i trener Pešić doveli do prve titule u istoriji! Ali, i Sijena je bila tim za najveća djela i to je dokazala,tek drugi tim u istoriji koji je u debitantskoj sezoni stigao do fajnal fora.

Sudbina je htjela da to bude i posljednji evroligaški meč Budućnosti do dana današnjeg, a što se desilo sa Sijenom? Ogromna ulaganja, naredne sezone su doveli i sjajnog strijelca Buci Torntona, pa centra Dejvida Andersena (igrao za Kinder,CSKA,Barsu), zatim izvrsnog Kakjuzisa,pa slavnog Karltona Majersa,Dejvida Vanterpula.. Stižu opet do fajnal fora u Tel Avivu 2004,i gube novi italijanski derbi nakon dva produžetka i totalne drame 103:102 od Fortituda Bolonje- nije se dalo to veliko finale,ali istu ekipu su počistili 3:0 u finalu plej ofa i došli do prvog skudeta! Atamana je naslijedio Čarli Rekalkati koji je te godine vodio i Italiju do olimpijskog srebra,a u Sijeni košarka konačno postaje popularnija od konjičkih trka i slavnih “kontrada”,tradicije od 500 godina. Nakon magične 2004.godine, došle su dvije slabije sezone,ali zlatna niska kreće od sezone 2006-07,kada osvajaju i drugi skudeto sa trenerom iz svog pogona, Simoneom Pjaniđanijem. Tu ekipu su predvodili igrači koji nisu previše koštali poput pleja ubice Mek Intajera,ili Litvanca Kaukenjasa,vraća se Kjaćig,a onda dovode i Kšištofa Lavrinoviča,vraća se junak prvog skudeta Tornton,kasnije i Romejn Sato,pravi se fizički nadmoćna ekipa.Taj tim odmah 2007-08 stiže do trećeg fajnal fora i opet prosipa čak 17 poena prednosti u trećoj četvrtini polufinala sa Makabijem.Polufinalno prokletstvo,ali uz rekorde stiže nova domaća titula i kup,i svih tih godina dupla kruna se podrazumjevala. Sijena osvaja čak 7 uzastopnih italijanskih titula (2006-2013),igra još jedan fajnal for 2011, kad je i nakon povrede Boa Mek Kejleba i poraza od 48 razlike u prvom meču od Olimpijakosa uspjela da ih dobije naredna tri meča i izbaci,ali opet na f4 ispriječio se Obradović i njegov Pao. Na pragu f4 bili su i 2012.godine,ali nakon pobjede u prvom meču ipak im vraća dug Ivkovićev Olimpijakos čeličnom odbranom i na kraju osvaja Evropu,a za Sijenu počinju finansijske muke.

Toliko su pogodili sa pojačanjima tih godina,i Mek Kejleb,i Bobi Braun,i Malik Hejrston i mnogi drugi su multiplicirali svoju cijenu igrajući za Sijenu, Lavrinovič je bio najvjerniji,ali dugovi su se ipak gomilali,i nova sila Armani Milano počeo je da ih čerupa tih godina,već u sezoni 2012-13 uzeo im je najbolja tri igrača. Ipak,šampionski gen Sijene bio je nevjerovatan,dolaze do osmog skudeta 2013.godine nakon šok serija sa Varezeom pa Milanom u 7 utakmica obije,sa Heketom i manje zvučnim imenima,ali sistemom koji obara. Kad je Milano uzeo i Heketa i opet ih očerupao u sezoni 2013-14 mislilo se da će se boriti za opstanak,dok su Milanezi igrali sjajno u Evropi i bili na pragu fajnal fora. Ipak,u junu mjesecu kad je već uveliko proglašen bankrot kluba Monte Paski i odlazak Sijene u četvrtu ligu, dešava se nevjerovatno- Sijena ipak igra za čast,ulazi u novo finale i u njemu vodi 3:2 protiv daleko jačeg Milana, u šestom meču ima meč loptu kući ali gubi u dramatičnom finišu,ali u sedmom meču opet vode 15 razlike u Milanu i nadljudskim naporima Lengford, Heket i drugovi ih konačno skidaju s trona! Tako je Milano slavio nakon punih 18 godina, ali to odbijanje da preda titulu kluba koji je osuđen na četvrtu ligu ušlo je u istoriju italijanskog sporta.

Svi igrači su naravno otišli,vratio se legendarni Kjaćig sa 40 godina da igra u 4.ligi,a ubrzo su se našli od 2016.godine u drugoj ligi,još ne uspjevaju da se vrate u prvu. Sada se klub zove izvorno Mens Sana(zdrav duh),a dug koji su priznali 2014.godine iznosio je 5,4 miliona eura,identična cifra minimalnog budžeta današnjeg evroligaša. Kako je godišnji obrt njihove banke 153 milijarde eura,ostalo je puno nejasnoća,ali kasnije se saznalo da je dug puno veći,da je predsjednik Ferdinando Minući obavio niz malverzacija uključujući i transfere,pranje novca,izbjegavanje plaćanja poreza,i da se našao na sudu. Italijanski savez je zato oduzeo titule 2012 i 2013.godine Sijeni,ali Italijanski Olimpijski Komitet im ih je vratio prošle godine. Sličnu sudbinu imao je i fudbalski klub Sijene koji je 2003.godine sa predsjednikom De Lukom ušao u prvu ligu,doveo Kjezu i Floa,a potom i brojne odlične igrače,pucao visoko,ali kasnije sa predsjednikom Mezaromom koji je sarađivao i sa čuvenom Banca di Roma,ipak bankrotirao,ispao 2010.godine i od tada tavori u trećoj ligi. Poenta ove priče je da ni najstarija banka na svijetu,sa nestvarnim obrtom novca,ni veliki niz vrhunskih rezultata,i izgrađen šampionski duh,sve to nije garancija da jedan projekat neće pući kao balon i klub biti bukvalno izbrisan sa mape. Slučaj Sijene je nešto što Evroliga ne želi da se ponovi, ne želi da u toku sezone ili na njenom kraju učesnik najvećeg košarkaškog karusela bankrotira i obesmisli takmičenje. Svi njihovi visoki standardi i uslovi su vezani za to da osiguraju svog partnera,ojačaju njegovu poziciju i logistiku i učine ga pravim evroligašem. To su u Budućnosti odmah shvatili i to žele da iskoriste, a Sijena služi kao najbolji primjer u tom smislu,a ne vezano za taj meč prije 15 godina kako naivno potenciraju Čović i neki beogradski novinari još prije njega.

Sad kad smo prošlost rasvijetlili vraćamo se našim danima. Ovu veliku šansu sportska Crna Gora će sigurno iskoristiti,stvari su jasne i treba da smo svi ponosni što ćemo biti među samo 9 zemalja učesnica Evrolige,sa svim što to znači. Osim što naivno potenciraju Sijenu i hvataju se za nju,u Beogradu previđaju da je Budućnost imala ogroman kredit kod Evrolige jer je prije dvije godine odoljela pritisku i nije htjela da u jeku sukoba FIBA-Evroliga izađe iz Evrokupa,rizikujući sankcije sopstvenog saveza. Partizan je na primjer tada podlegao i ipak se preselio u FIBA-inu ligu šampiona. Isto tako još 2000.godine Budućnost je odbila FIBA-INU Supro ligu i ostala vjerna ULEB-u u sezoni podjele 2000-01. To važi i za ABA ligu gdje je Budućnost od prve sezone kao jedini tim sa istoka bivše SFRJ, Zvezda se uljučila druge godine,potom FMP, a Partizan se čekao i nećkao sve do četvrte sezone,iako je bilo jasno da je to jedina perspektiva za košarku na ovim prostorima. Da li su stvarno mislili nakon svega toga da će se Budućnost sada odreći nečega što je krvavo zaradila na terenu,samo da bi Beograd imao opet predstavnika u Evroligi? Što treba da urade legende koje Čović poziva na ustanak,da okrenu ono što je izboreno na sportskom polju? Naravno da ne,jer to nije sport,a iz našeg kluba se potpuno logično i ne bave ovim i sličnim saopštenjima jer bi bilo bespotrebno i ispod evropskog nivoa.

Sve ono ostalo što je lamentirao u tom saopštenju nije vrijedno pomena,ne samo da nema ama baš nikakve veze sa sportom,već je toliko neozbiljno,kafanski i netačno da vodi u svijet nadrealnog. Počev od navodnih dešavanja 14.aprila kad nije bilo nikakvog “Knjaza”,već je dan prošao u sastancima zbog njegovih vanrednih presova i ucjena iz hotela Podgorica,potom trijumfalnoj utakmici,i maloj proslavi u “Super Voliju”. Iz tih opisa je sasvim jasno da su sujete povrijeđene,a zna se čija najviše,ali sad se valja zapitati da li Čović zna da je iz Crvene Zvezde odmah u ponedjeljak stigla čestitka Budućnosti uz želju za srećan nastup u Evroligi. Nije je naravno potpisao on,već direktor Damir Ristović,ali dovoljno da je poslata da se prekine sa agonijom u koju očito želi da povuče veliki klub sa sobom. Izgubiti 5 puta u 6 mečeva,pa mnogo je i premnogo. Njegove teze i vokabular se indikativno mijenjeju kako ide sa medija na medij,sasvim je drugačije to na primjer u emisiji “U obruču”,gdje se ozbiljnost podrazumjeva,u odnosu na jeftinije štampane medije prepoznatljive upravo po tome,tako je i 14.aprila debelo pomirljivija bila izjava koju je dao našoj televiziji u odnosu na jedan portal,ali najčudnije je da nema ljudi u blizini koji bi mu rekli da je odavno pređen prag ozbiljnosti i da bi valjalo posvetiti se drugim stvarima.

A te drugi stvari su na primjer poraz u Čačku i brod koji i dalje tone,trener koji nakon tog meča nudi ostavku. Ove sezone nema još nijednog trofeja za Zvezdu,u regionu su već osvojili mnogi, Budućnost ABA ligu i naš kup, Cedevita ABA super kup i Hrvatski kup, Partizan kup Srbije i tako redom, Zvezda sa ubjedljivo najvećim budžetom još ništa,i rizikuje da ostavi i titulu Srbije. Ovakvim djelovanjem taj epilog je čak logičan. Zabluda je bila da će Betomeu plakati za dvomilionskim Beogradom i Arenom koja će sad ugostiti f4, uostalom ove godine je Arena bila više nego poluprazna pa se od nje brzo i odustalo,a onda je poluprazan bio čak i Pionir,i kad je gostovao šampion Fenerbahče i Bamberg i mnogi drugi,a vidjele su se i antisemitističke poruke (Omić) i prozivanje Evrolige,neće oni žaliti ni za kim,žele i nove zdrave centre. Ona Zvezda koja uradila veliki posao rušeći 13-godišnju vladavinu Partizana (2001-2014),pa punila 25 hiljada gledalaca na duelima Evrokupa sa Budiveljnikom i Uniksom 2014,pa prenijela svu tu sjajnu energiju na naredne sezone u Evroligi i činila čuda,sada je jasno promašila sezonu,a za to neko treba da odgovara a ne da proziva striptiz barove, ma koliko zaslužan bio. Ako je najskuplji igrač Bjelica dobio otkaz,ako je pojačanje Enis dobio otkaz,ako su mladi igrači iz FMP-a igrali kako su igrali,pa sada dovedeni i novi,ako su dovedeni igrači koje Radonjić nije htio jer ne igraju odbrani i urušili su dugo građeni sistem,za sve to neko treba da odgovara. Ali, najteže je očito priznati svoje greške,počev od igrača pa do trenera. Sada neće biti lako izgraditi sve iznova sa pozicije “evrokupaša”,za to treba nova energija i nove ideje. Ali,ako mu nedostaju može da skokne po savjet do fudbalskog kluba i kolege Terzića,oni su preko noći digli jedan sistem,oduševili u Evropi i juče osvojili briljantnu 28.titulu,čistu kao suza,iako je odatle ispraćen na ne baš velika vrata,nema sumnje da bi mu pomogli. A iduće sezone se vidimo u Euro Morači u ABA ligi,jer ni Sijena ni Zvezda neće moći doći na Euro revanš u istu,ali ubrzo se nadamo i takvoj situaciji,možda već u sezoni proširenja 2019-20.

Što se tiče kolega iz Srbije koji suprotno rezultatu na terenu prizivaju i dalje očajnički učešće Zvezde u Evroligi,poziv da dođu u Moraču na te spektakle,regionalna saradnja i bliskost predviđaju upravo to. Biće puno mega asova da se vide,ali biće ih i u našim redovima. Džastin Dolmen se ne zove Dževdet Doljmen,i u pitanju je velemajstor,najbolji igrač Evrokupa i Endesa lige 2014,ali biće takvih sada više. A to što lamentiraju kako je Srbija imala ranije jedno sigurno mjesto u Evroligi ako ne i dva,i da je unijela sve u ABA ligu kao u Jugoslaviju 1918.godine, žrtvujući sebe,krajnje je sebičan stav. Sve je to bilo u redu dok je jedan beogradski klub redovno učestvovao,sad kad je Podgorica perjanic regiona ne valja i budi se naknadna pamet. Iz SFRJ su evro titule osvajale prvo Bosna,pa Cibona dva puta,pa Spilćani tri puta,pa tek onda jednom Partizan,pravo monopola nema niko,a teren je mjerodavan za sve. A Budućnost je u ABA ligu i ULEB takmičenja uložila sebe,dijeleći sudbinu regiona. Da ne pričamo što je Crna Gora unijela u Jugoslaviju te 1918.godine i na koji način,sad nakon tačno 100 godina izborila se za nešto drugo,na svim poljima. Izborio se tako i Žalgiris koji je dugo tavorio u komunističkoj vladavini u SSSR-u,a Litvanija je bila šampion Evrope 1935 i 1937. Ono što tada nismo znali, tokom 80-ih godina svi mečevi Žalgiris-CSKA u Kaunasu su bili i borba za slobodu, Sabonis,Kurtinaitis i navijači su to jasno govorili,ali je režim prikrivao.Stigli su i da im uzmu titulu 1985,i da igraju veliko finale sa Cibonom 1986. Kada je sloboda stigla, Litvanija je odmah osvojila bronzu na Olimpijadi 1992 u Barseloni i to baš pobjedom nad Rusima,a Žalgiris osvojio Evropu 1999.godine senzacionalno,i evo ga sad opet s njihovim herojem Jasikevičijusom na fajnal foru u Beogradu,sa manjim budžetom od Zvezde. Sport priznaje podvige i junake,a ne one druge. Imamo priliku da sada živimo jedan takav san i takvu istoriju,ubrzo stiže kod nas.

]]>
Mon, 30 Apr 2018 17:18:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/201854/n-sofranac-bez-sijene-i-covica-u-euro-moraci.html
N. Šofranac: Zemljotres! http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/201156/n-sofranac-zemljotres.html Imperija se trese, ovaj put se ozbiljno trese. Nije lako osvojiti 7 puta uzastopno ništa, pogotovo italijansku ligu koja ne priznaje takve vladavine kroz dugu istoriju, a kao što se 476.godine slavio pad Rimskog carstva tako je ogroman dio Italije spreman da proslavi i pad ovog torinskog. ]]>

Na ovaj dan smo obično pričali o San Đordiju, svecu Barselone i njegovim dejstvima, konkretno Real-Barsa 2:3 prije tačno 365 dana i još jedan “slijepi hitac” Mesija u 93.minutu, ali ovaj put je konačno intervenisao napolitanski San Đenaro a “colpo gobbo”(slijepi hitac) Kulibalija može imati istorijsko dejstvo. Lopta udarena glavom na visini 2.48 metara iznad zemlje, tri centimetra iznad rekorda Sotomajora, bum-tras i Juve na koljenima! Niko nije pošao ni da brzo izvadi tu loptu iz mreže i krene ka centru, još jedan dokaz koliko su bili iscrpljeni i pomireni sa porazom. Kad ne može sa zemlje može iz vazduha, na najmanje uobičajen način za Napoli, ali u posljednje vrijeme mora i tako,na silu, drukčije se ne može do Skudeta. Milik protiv Kjeva u stanju depresije za 1:1 (pa ludi gol Diavare u posljednjem dahu), pa Abijol i Toneli protiv Udineze, uključeni na struju nakon makazica Simeuna zvanog Simi iz Krotonea i sad taj “colpo gobbo” u skladu sa nadimkom Juvea koji oni baš ne vole, ali voljeli su jedan takav hitac Zaze prije dvije godine, takođe sa sirenom, kada je Napoli bježao dva boda njima.Točak sudbine.

Vjerovali ili ne, 15 hiljada navijača Napolija dočekalo je ekipu na aerodromu Kapodikino u 3 časa ujutro, te scene su bile nadrealne. Prvo je cijeli grad izašao na ulice i trgove odmah nakon pobjede, nastalo je kupanje u fontani Karćofo gdje se slavilo i u vrijeme Maradone, trgovi Plebisito i Trieste krcati kao u sred ljeta, a čuvena Merćelina uzduž mora proključala, trube, fanfare i čak vatromet. Te stvari su zaista teške za opisati, sad se svi pitaju kako će to izgledati ako zaista i osvoje titulu, da li će onaj totalni rimski delirijum iz 2001.godine biti smiješan pri fešti ovog grada sanjara, gdje su sve emocije na deseti stepen u odnosu na ostatak svijeta. Pjesma nije stajala do zore, a onda su zakrčili saobraćaj prema aerodromu pa su se hiljade ljudi uputili pješke,dočekali su ih sa bakljadom i dimom, kad je avion dotakao tlo nastala je eksplozija kao da je pao gol, a snimljen je kapiten Hamšik kada kaže “majko moja,ovaj narod je lud,ovo nigdje ne postoji”. Euforija je do neba, tako je bilo i u subotu na ispraćaju, Sari je rekao da samo ko je to vidio može da zna kakvu su im emociju dali, a takođe i na stadionu gdje se 2 hiljade Napolitanaca čulo od početka do kraja, dočekalo prvo rušenje te tvrđave, pa je trener rekao “ovo je pobjeda jednog naroda”. Isti on koji po danu ide da ukaže čast žrtvama Superge(veliki Torino) i koji uveče pokazuje srednji prst navijačima Juvea koji su ih na izlasku iz autobusa vrijeđali na rasnoj osnovi.Ali, vratimo se fudbalu.

Napoli je svih ovih godina za vratom Juventusu, ali nikad zaista blizu kao sad i nikad uspješan na ovom stadionu. Stadion koji je sagrađen 2011.godine je simbol ove dinastije Juvea, od tada samo titule, nakon Skudeta Milana 2011 uspostavljena diktatura, a Milan i mnogi drugi tamo još nijesu osvojili ni bod.Nije ni Napoli do sinoć, sve sami porazi. Prve sezone su izgubili 3:0 na kraju marta 2012 i te noći je Juve prišao Milanu na dva boda.Bio je to jaki Macarijev Napoli sa Kavanijem i Lavecijem, bio tako blizu da eliminiše Čelsi u osmini, ali Konte je agresijom dobio taj meč. Onda 2:0 oktobra 2012, biće to sezona direktne trke Juve-Napoli, ali glatko će pripasti Juveu, koji je na startu sezone odnio i Super kup u Pekingu nakon skandaloznih 4:2 protiv Napolija,koji ih je dobio jedino u Rimu u finalu Kupa. Najteži poraz Napoli je doživio novembra 2013, čak 3:0 za Juve sa čuvenom “prokletnicom” Pirla (la maledetta-njegov slobodnjak sa tri prsta,padalica bez efea), a tada je Napoli došao sa evropskim trenerom Benitezom i modernim 4-2-3-1, gdje su Mertens-Hamšik-Kaljehon činili trio iza novog bombardera Iguaina dovedenog da ne bi oplakivali Kavanija..Konte je opet našao način. Nakon njegovog odlaska stiže Alegri, Napoli im ovaj put odnosi bolno Super kup u Kataru, ali Juve dolazi na domak triplete, slavi polemično 1:3 u Napulju, a u pretposljednjem kolu kad su već bili prvaci i mislili samo na finale sa Barsom, a Napoli igrao za Ligu šampiona u punom sastavu, Alegri izvodi šarenu ekipu i čak na taj način preživljava kod 1:1 i dobija 3:1, Benitez je te noći poludio, a tek 7 dana kasnije kad je Lacio odnio champions a on odlepršao za Madrid. Prokletstvo nije srušeno ni naredne sezone sa Sarijem, dobili su ih sjajno kod kuće, ali na Stadijumu se desio taj gol Zaze i prvenstvo se okrenulo opet na istu stranu, 13.februar 2016. Prošle sezone sa veleizdajom Iguaina sastaju se već krajem oktobra 2016, Napoli dolazi do 1:1 i igra dobro u lavljem gnijezdu, ali upravo Iguain daje gol za novu depresiju i 2:1. Na proljeće se sastaju i u polufinalu Kupa, ali opet poraz u Torinu 3:1 s kontroverznim penalima, pa u tri dana dva puta igraju u Napulju,ali samo 1:1 u prvenstvu i zbogom titulo, a onda Pirova pobjeda 3:2 u revanšu Kupa i to im Iguain daje oba gola. Nikako da bude srećan Napoli. Dolazi i ova sezona,i opet Iguain, to nezahvalno srce ih ruši 1.decembra na San Paolu 0:1,i svi opet misle da se neće moći, da će kraj biti isti. Do sinoć.

Zanimljivo, Napoli je imao 4 boda više uoči tog derbija 1.decembra na svom stadionu, treba da zada ključni udarac a izgubio 0:1 i sve se otvorilo. Sad je Juve imao takođe 4 boda više uoči duela na svom stadionu, sve bilo spremno za feštu, a desilo se isto, 0:1 i potpuno otvaranje prvenstva. Činjenica je da je Napoli odavno tempirao ovu sezonu samo za titulu, nakon 10 uzastopnih pobjeda na kraju prošle, mnogih tada oborenih rekorda, sa 86 bodova, sa brojem golova i bodova u gostima, izračunali su da sa još 10 bodova više koje će osvojiti protiv “malih” stiže titula. Tako su i odlučili da ne mijenjaju ništa, da ne traže ni prolaz u Evropi niti Kupu, samo i samo titula. Gurali su bolje od Juvea, bolje od svih na planu igre, onda je došao taj apatični poraz od vječnog rivala i Inter je apstraktno izbio na vrh s bodom prednosti, pa je uslijedilo kolo sa Juve-Inter 0:0, ali i Napoli-Fiorentina 0:0,i sve je ostalo isto. Međutim,tu nastaje veliki rez, Inter gubi odjednom naredna dva meča od Udinezea i Sasuola i počinje njegov krah, isto krahiraju Roma i Lacio, a Napoli i Juve upravo od tada paralelno vežu 10 pobjeda u nizu! Odvajaju se skroz, Napoli čuva taj sitni bod prednosti, ali novi lom je 3.marta - Juve dobija u posljednjoj sekundi na terenu Lacija jedan klasični remi meč, Napoli silazi uzrujan na megdan sa Romom i pored idealnog starta gubi ga 2:4, u tom momentu djeluje nestvarno jer Roma je bila uzdrmana žestoko, nadigrana kući od Milana, u velikim nevoljama, ali iz današnje perspektive manje čudno,pričamo o evropskoj super Romi. Nakon toga Napoli se ljulja, remi s Interom na San Siru, remi sa Sasuolom na silu, remi i sa Milanom 0:0, Juve leti na plus 6, ali dešavaju se i njima Spal i Krotone, pa je sinoćnji meč mogao da ima veliki efekat. Na 6 bodova razlike i nakon one odbrane Donarume zicera Milika svi su požurili da kažu da je gotovo. Ali ove godine San Đenaro želi drugačije, još od ljetos navijači su uvjereni “sad ili nikad više”, krajem decembra je izašao kalendar sa mjesecom majem i kupanjem u moru sa Skudetom, nakon svake pobjede na San Paolu nastaje koncert, pjevaju se pjesme Ringeire, navijači i igrači ispod tribine zajedno,jedna bajka koja traje. Tako su vjerovali i na minus 6, i da taj neosvojivi stadion može da padne i pao je. Dug put je pređen, a ovom pobjedom u Torinu su i legitimisali eventualnu smjenu, tražili su pobjedu, igrali hrabrije, imali 8:0 u šutevima na gol, Juve je deprimirao i sopstvene navijače defanzivnom taktikom i stavom.

Alegri je mislio da će 0:0 stići na taj način i svi zadovoljni. Ali Juve je umoran, ranije se Krotone i Spal ne bi mogli desiti, nemoguće, bili su u stanju na Vembliju i na Bernabeu okrenuti nevjerovatne situacije u Evropi, pokazati snagu, resurse i karakter, ali taj penal koji 99/100 nije postojao udaljio ih je po ko zna koji put od evropske slave. Zato Insinje kaže sinoć “ovo je bilo finale, a Juve je navikao da gubi finala” i dodaje ulje na vatru “vidjeli smo da su umorni, zato smo išli na visok presing i posjed, nijesmo im dali da dišu”. I sva ta prednost u snazi, rotaciji, raznovrsnosti nestaje, sinoć je igrica bila u rukama Napolija. Alegri je malo izgubio živce, rekao da se njegov tim bori na tri fronta cijele sezone, a ostali već u decembru žrtvuju sve. Sve tačno, ali tako priča neko kome izmiču stvari i kontrola.

Samo još malo istorije. Napoli je izgubio tih navedenih 7 duela na novom stadionu uključujući i Kup, pamti jednu veliku pobjedu na starom Komunaleu 2009.godine kad je Juve vodio 2:0, ali su Laveci, Datolo i Sosa režirali veliki preokret 2:3 i to je ta oaza u pustinji, jedina pobjeda u Torinu u tri decenije, jer 2001.godine Napoli je ispao iz lige, bio i trećeligaš, bankrotirao.. Prije toga bio je lak zalogaj za Lipijev Juve, ali vraćamo se još unazad, sve do Maradonine ere. Jedna utakmica će biti vječno u memoriji Napolitanaca,baš kao i ova sinoćnja. To je meč novembra 1986, Juve zvanični šampion i dalje sa Platinijem, upravo ispao na penale od Real Madrida nakon dva paklena meča Kupa šampiona, opet favorit za titulu,sa Trapatonijem osvojio 6 u 10 godina. Ali Trap je preuzeo Inter, a njih Rino Markeze, Napoli dolazi kao lider, gubi 1:0 ali napada, u nastavku lomi meč, šou Maradone i Đordana, puca Juveova imperija 1:3! To je meč koji im je pokazao da mogu sve, da je prva titula u istoriji nešto ostvarivo, da nema više čega da se boje, ogolili su Juve. Bjankijev tim je od tada igrao silno, kad su u martu dobili Juve kod kuće 2:1 stvari su bile gotovo riješene i Platini je tada objavio povlačenje, prepustivši tron Maradoni, javno. Desila se ta prva titula ikada, legenda Lacija Bruno Đordano pomogao je svojom klasom puno Maradoni, kao i mladi Ferara, pa Banji, Renika, Franćini.. Iduće sezone stiže zvijezda Kareka i nastaje trio Ma-Gi-Ca ili magija, stiže i Kripa, Karnevale, Alemao, nastaje veliki tim. Ali tada nastaje i najveći Milan svih vremena koji im u epskoj utakmici uzima krunu, potom i Trapov rekorderski Inter, kalćo postaje ubjedljivo najjača liga svijeta, a Napoli osvaja još jedan skudeto 1990, ovaj put iščupan Sakijevom Milanu na samom kraju. Juve tada pada, gubi ugled, ali ipak Napolitancima su veliki dueli s njima suđeni- decembra 1988.godine u Torinu Juve-Napoli 3:5 u jednoj od najboljih utakmica ikad viđenih, Zofov tim je dao sve ali Maradona i Kareka su činjeli čuda. Samo tri mjeseca kasnije sudbina ih spaja u četvrtfinalu kupa UEFA, i to iznenađujuće Juve dobija 2:0 kod kuće, 80 hiljada ljudi na San Paolu gleda revanš, i Maradona nosi ekipu do 3:0 i prolaza, a na kraju i osvaja Napoli taj evropski pehar! Tih godina Maradona je noćna mora Takonija, izmišljao je nemoguće golove protiv njega. Suspenzijom Maradone 1991 sve nestaje, ali ostaje taj trijumf iz 1986 kao prekretnica u razmišljanju i istoriji Napolija. Tako slično utakmici od sinoć. Ali istorija ih spaja ponovo.

Napoli je 2004.godine bio ugašen, mesija se zove De Laurentis, spašava ih nestanka i kreću od treće lige, meč sa Ćitadelom prati 70 hiljada gledalaca, za nevjerovat. 2006.godine ulaze u drugu ligu i ekipa počinje da jača, a iste te godine Juve umjesto da slavi novi Skudeto biva raskrinkan nakon 41 namještene utakmice i izbačen upravo u Drugu ligu i to sa minus 9 bodova u startu. U tu istu Drugu ligu koju Napoli prihvata sa ushićenjem jer vidi da se otvaraju vrata raja. Juve je prihvata na silu, kao tragediju i odmah na startu igra samo 1:1 u Riminiju, istorijsko dno kluba. I kao da ni to nije dovoljno žrijeb ih spaja već u šesnaestini finala Kupa, jedan meč u Napulju i 3:1 za Napoli, a to je bio jedini mogući izlaz Juvea u Evropu naredne sezone! Bufon nakon slave prvaka svijeta u Berlinu biva izrešetan na San Paolu, ali i u Riminiju, Vićenci.. U novembru je opet krcato u Napulju u mega derbiju serije B, završava 1:1, a Juve i pored minusa stiže glatko do prvog mjesta, sa njima u Prvu ligu ulaze i Napoli i Đenova, kakvo društvo šampiona! Od te 2006.godine kreće iznova taj veliki rivalitet koji temperamentni predsjednik Napolija De Laurentis zove otvoreno mržnjom,i već od duela jeseni 2007 u Seriji A kad su lomili Lavecija, to su uvijek dueli na nož. Apoteoza za Napolitance bila je januara 2011, het trik Kavanija za 3:0, slavljeno do zore. Kakav duel novembra 2011, Napoli promašuje penal, vodi 3:1, ali Vučinić i Estegaribija vade 3:3, Konteov karakter već se vidio, osvajaju taj Skudeto bez poraza i kreće opisani dio istorije. Ali, činjenica je da je Napoli morao uvijek da se za svoje mjesto pod suncem izbori preko giganta Juventusa, bilo to za titulu ili u Drugoj ligi, bilo za trofej Kupa ili evro pehar, u derbiju suprotnih polova, siromašnog i srčanog juga protiv bogatog i arogantnog sjevera, kao da su dvije zemlje i to dobro udaljene. Tako mora biti i za treći(eventualni) Skudeto.

Recimo na kraju što predstoji do 20.maja u ova 4 kola. Napoli sanja preuzimanje trona već ove nedjelje, tu je taj sada pakleni okršaj Inter-Juve u subotu veče, gdje Alegri već kaže da mora pobjediti po svaku cijenu, ali i Spaleti mora na pobjedu jer već kasni taj bod za Romom i Lacijom koji nije uopšte lako nadoknaditi, a Inter se muči mnogo više od njih i juče su Handanović i stativa spašavale protiv skromnog Kjeva. Djeluje da je Inter previše tanak za Juve, i igrački i po formi, ali ipak Inter je sva tri meča sa Juveom i Napolijem ove sezone završio 0:0, a ako tako bude i sada Napoli može u nedjelju u 18 sati u Firenci da dotakne Skudeto. Prevažna utakmica,nakon te ne bi trebalo da bude problema. Upravo jutros društvenim mrežama kruži inicijativa navijača Fiorentine, kojima je Juve najveći neprijatelj, da treba pustiti Napoli da baš preko Firence dođe do titule, zlokobna riječ “scansiamoci”, koju su iz kluba požurili da demantuju. Pjoli kaže da će igrati na pobjedu, njegova ekipa je nakon 6 trijumfa u nizu stala protiv Spala, pa izgubila od Lacija i opasnog Sasuola i dalje bi mogli do Evrope, ali Napoliju je utakmica života. Otkad je Sari trener Napoli tamo nije slavio, prošle sezone je bilo 3:3 pred Božić, kakav gol Bernardeskija, a prije dvije godine drama 1:1. To je još jedna analogija između Napolija i Juvea, to je bio sam kraj februara 2016, Zazin gol je donio Juveu plus 1 dva kola ranije. Onda Juve remizira u Bolonji, jedini meč koji nijesu dobili u nizu od 25 kola(!!),ali Napoli ne koristi poklon da se vrati na vrh, igra 1:1 kući sa Milanom. Onda tog 28.februara Juve lako dobija Inter sa kojim će i sad da igra, a Napoli remizira u Firenci i zbogom. Sad se ponavljaju isti mečevi, posljednja pobjeda Napolija u Firenci je pod Benitezom,0:1 novembra 2014. A Inter je prošle sezone kad je najgore igrao pod De Burom dobio Juve preokretom 2:1, fudbal je zaista čudan. Strašno je važno to kolo, svi očekuju smjenu, ali Juve lako može da dobije a ako u Firenci bude i remi, pažnja, skoro da je sve gotovo, jer Juve će imati plus 3, a pošto je međusobni skor izjednačen a ima za 10 golova bolju gol razliku, biće mu dovoljno samo da još kući savlada Bolonju i Veronu, gotovo. Napoli mora da dobije u Firenci! A tamo neće biti udarne igle Mertensa zbog kartona, biće zato Milik ,ionako je opasniji u posljednje vrijeme,on koji je trebao biti bastion,jedini nasljednik Iguaina.Biće i Insinje i Kaljehon, ali i Žoržinjo ili Rog, Sari je konačno otvorio slavine. Strašno je bitno i pretposljednje kolo 13.maja, Napoli gostuje Sampdoriji što nije šetnja ali tamo dobijaju, a Juve gostuje Romi na Olimpiku što je pakao! Da sve bude za njih teže tu je i finale kupa protiv Milana na istom stadionu 9.maja, i svakako novo iscrpljivanje za trofej koji će Milan tražiti i zbog prestiža,ali i direktnog ulaska u grupe Lige Evrope. Protiv Rome neće biti šala za Juve, prošle godine su tamo izgubili 3:1, prethodno isto poraz 2:1, odavno nisu slavili, od gola Osvalda u posljednjoj sekundi pod Konteom. A ovo je sada evropska Roma koja je i veliku Barsu znala da sruši, a 99% će joj trebati za champions! Jedino da Roma sada preskoči Liverpul pa ima na horizontu to finale snova u Kijevu ,a pritom se odlijepi od Intera na tabeli, ali vrlo vjerovatno će to bit full Roma, a imaće i sedmicu da sprema taj meč. Čini se da je to najveća šansa Napolija, ako dobije sva 4 meča, Roma teško da neće makar remizirati sa umornim Juventusom, a Inter ako što uradi. U posljednjem kolu Napoli-Krotone bi se pretvorio u feštu vijeka, ali koliko dana na iglama ovog vrelog proljeća 2018, dok taj dan ne stigne. Svi “Teroni” Italije kucaju u drvo, u Padre Pija i San Đenara, samo da taj dan i dođe, vrijedjelo ga je čekati tri decenije.

]]>
Mon, 23 Apr 2018 17:34:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/201156/n-sofranac-zemljotres.html
B. Vojičić: Vlada naslijedila "pustoš" http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/200736/b-vojicic-vlada-naslijedila-pustos.html Već na prvim sjednicama Narodna Skupština je donijela odluku da se poslanicima koji ometaju rad Skupštine ne isplati dnevnica. ]]>

Već nakon prvih skupštinskih sjednica(oktobar 1906), crnogorski čitaoci su na osnovu novinskih izvještaja mogli sticati predstavu o tome što se dešava u Skupštini i kako se odvijaju skupštinske rasprave. Upravo u jednom takvom izvještaju, čitaocima se poručuje da je izvještaj napisan tako da bi “svako imao što približniju zamisao toka rada u njoj“. Na početku teksta se daju neke pojedinosti o radu Skupštine, koje su za crnogorske čitaoce toga doba bile potpuna novina. Kaže se da Narodna skupština drži svoje sjednice poslije podne, obično u 15 časova, a da prije podne rade odbori, koji pripremaju izvještaje o zakonskim predlozima. Sjednice obično otvara predsjednik Skupštine, a često ga u toku rada zamijeni potpredsjednik. Prije otvaranja sjednice, predsjedništvo se uvjerava da li ima dovoljan broj poslanika, jer se radi i rješava samo ako ima više od polovine cjelokupnog broja poslanika. Sjednice traju do sedam sati, a češće i duže. Čitaocima je predočeno i o čemu je raspravljano u Skupštini. Na jednoj od sjednica, poslanik pop Vojin Popović, podnio je interpelaciju ministru unutrašnjih djela, prigovarajući zbog toga što muslimani u zemlji drže svoje radnje u nedeljne i praznične dane otvorene, što se protivi članu 364 Krivičnog zakonika. Ministar Gojnić pravdao je taj postupak time što je ova koncesija data njima na osnovu člana 367, ali kako je Skupština zahtijevala da pred zakonom svi građani budu jednaki, to je ministar Ivanović rekao da će narediti da se u buduće ne odstupa od zakona i da se te koncesije ukinu.

Poslanik Savo P. Vuletić podnio je zahtjev da se na Plavnici uvede poštanska telegrafska stanica. Ministar unutrašnjih djela dao je obećanje da će se ovoj želji i potrebi odazvati. Poslanik Janko Tošković podnio je predlog da se poštanski saobraćaj između Podgorice, Kolašina i Andrijevice ubrza, što je ministar prihvatio. Na jednoj od skupštinskih sjednica pokrenuto je pitanje administrativne podjele Crne Gore, i zatraženo od vlade da se izjasni o ovom prijedlogu. U Skupštini je pročitano i pismo radnika državne štamparije, koji su se obratili Skupštini s molbom da se reguliše njihov položaj i da im se godine službe u štampariji priznaju kao godine beneficirane službe. Narodna skupština je preporučila vladi da uzme ovu molbu u obzir i reguliše položaj radnika. U Skupštini se čuo i prijedlog da se zabrani uvoz nekvalitetnog vina u Crnu Goru, jer se time šteti domaćoj proizvodnji. Grupa poslanika je zahtijevala i da se stenografske bilješke o radu Skupštine redovno objavljuju u novinama. Poslanik Spasoje Radulović podnio je predlog da se od činovnika traži kaucija kako bi se izbjegle novčane pronevjere. U Skupštini je razmatrana i molba ruskog državljanina Kibalčića, da mu se ustupi zemljište za podizanje i uređenje modernog morskog kupatila, hotela, muzeja i čitaonice. Prijedlog je proslijeđen vladi na razmatranje. Skupštini su se obratili i hercegovački ustanici, koji ne uživaju nikakvu potporu, pa traže da Skupština utiče na vladu da im dodijeli neka sredstva. Poslanici pop Vojin i pop Krsto Popović podnijeli su prijedlog za osiguranje obale rijeke Morače, radi sprečavanja poplava u donjoj Zeti, a Skupština je taj prijedlog prihvatila.

Nakon ovog izvještaja, sedam dana kasnije, objavljen je još jedan, u kome su čitaoci takođe mogli saznati o čemu se još razgovaralo na sjednicama Narodne skupštine. Na osnovu ovakvih tekstova, oni su sticali predstavu ne samo o duhu parlamentarnog života i sadržaju skupštinskih rasprava, već i o djelokrugu rada i nadležnostima Narodne skupštine. Tako su sticani prvi konkretniji odgovori na pitanja: Koja je uloga Narodne skupštine u političkom životu zemlje i o čemu ona može da odlučuje? Ovaj novinski izvještaj o radu Skupštine počeo je obavještenjem da je novoizabrani poslanik kapetanije poljske Risto Bošković, položio zakletvu na svoj poslančki mandat. Zatim je pročitan knjažev ukaz kojim se ovlašćuje predsjednik ministarstva, da Narodnoj skupštini može podnijeti predlog da se proda državna kuća u Katunskoj ulici br. 7. Na prijedlog poslanika Đurovića određena je godišnja pomoć od 300 kruna Vicku Pašvali i udovici Marka Petrovića. Skupština je usvojila i prijedlog ministra unutrašnjih djela, Mihaila Ivanovića, da se porodici pokojnog kapetana Uroša Šaulića odredi godišnja pomoć od 1.000 kruna, čime je Skupština pokazala da umije cijeniti zaslužne porodice. Iznijet je i Prijedlog o uređenju opštinske samouprave, koji je podnio poslanik dr. Marko Radulović, a upućen je vladi na ocjenu.
Na sjednici Skupštine predstavnik Vlade je izjavio da je završen projekat državnog budžeta. Veći broj poslanika ustao je protiv prijedloga Zakona o taksama, jer ga smatraju nepotpunim. Vlada je nakon toga obavijestila poslanike da će, ako se Zakon ne usvoji, biti prinuđena da stavlja nove prireze pošto su državni rashodi uvećani. Skupština je donijela odluku i da se poslanicima koji su ometali rad Skupštine ne isplati dnevnica. tina je donijela odluku i da se poslanicima koji su ometali rad Skupštine ne isplati dnevnica. U Skupštini je bilo problema i da se sastane Odbor za pregled i ocjenu projekta zakona o taksama, jer članovi odbora neće da dođu na odborsku sjednicu, smatrajući da je prijedlog nepopularan. Na sjednici se čulo zapažanje i da su zapisnici o radu Skupštine opširniji nego što to potreba zahtijeva, a glavnu krivicu za to snose sami poslanici, koji bi htjeli da im se u zapisnicima označi sve što su rekli, osim samo suština njihovog izlaganja. Bilo je i prigovora pojedinih poslanika da se često ne vodi računa ko se pušta u Skupštinu da sluša rasprave. Iako je odobreno da građani mogu pratiti rad Skupštine, dešava se da u skupštinsku salu budu pušteni maloljetnici, pa i djeca. Takvu praksu treba prekinuti, i zabraniti da se djeca puštaju u Skupštinu.

“Glas Crnogorca”od 11.novembra 1906, počinje da objavljuje zapisnike sa zasijedanja Narodne Skupštine; u ovom broju - sa prvog, drugog i trećeg redovnog sastanka (od 26, 27. i 30.oktobra). Evo kako glasi zapisnik sa pretresa nacrta skupštinske adrese kao odgovor na knjaževu Prijestonu besjedu, od 5.novembra, u “Glasu Crnogorca”(15.novembar 1906):

“J. Ljepava u dužem govoru ističe krize na zapadu i govori o parlamentarizmu, pa preporučuje da se ne kritikuje vlada odmah, već se to učini docnije. Riječ mu je zakraćena, jer se udaljio od predmeta.
J.Tošković kaže, da treba odgovoriti na Prijestonu Besjedu onako kako je to korisno za Gospodara, narod i Otadžbinu, i slaže se, da se odmah ne kritikuje vlada, pa prelazi na pretres nacrta adrese, naročito odborske manjine, gdje je riječ, da je današnja vlada naslijedila “pustoš”.
Raičević odgovara na prigovor Toškovića i kaže, i ako je rečeno, da je današnja vlada naslijedila pustoš, ipak su za isti odgovorni i današnji ministri, koji su imali udjela u radu prošle vlade, a da u tome poslanici ne mogu imati nikakva udjela niti odgovornosti.

Gavrilo Cerović predlaže, da se iz nacrta adrese većine i manjine iscrpi ono, što je najglavnije, i to najbolje odgovara našem programu, - pošto su oba nacrta skoro istog načela.

J.Plamenac u dugom govoru izlaže, da današnja vlada ne odgovara svome pozivu kako za unutrašnje prilike, tako i za spoljnu politiku, i iz zaključka njegova govora provijava nepovjerenje vladi.

Dožić žali, što poslanik Plamenac smatra njih - Ministre - za izdajice, i što ih napada.
V.Gavro Vuković kaže, da je današnja vlada u Prijestonoj Besjedi uvila trag nevješte politike, te nije u adresi pomenula odnošaje sa Engleskom,Francuskom i Italijom, dokazujući, da su Engleska, Francuska i njihovi suvereni bili svagda na strani Crne Gore, a da to nije spomenuto zbog toga, što nije spomenuta Italija, sa kojom je naša politika - ne obazirući se na trgovinske ugovore - upravo takva, da smo pali u njeno naručje, zbog čega je Rusija spram nas postala hladna, te su i odnošaji između naše i ruske vlade izgubili tijesnu vezu, koja nas je sa moćnom zaštitnicom svagda spajala. Uopšte, i dalje u svome govoru Vuković iznosi slabi uspjeh naše vlade u spoljnoj politici koju je ova vlada od prethodne u ispravnom stanju naslijedila.

Predsjednik daje četvrt sata odmora.

Poslije odmora Ministar Mijušković uzima riječ, i obraća se Skupštini govoreći, da ga je V.Vuković iznio kao talijanofila i ništa manje nego izdajnika, i žali što ga Skupština osuđuje, - pa nastavlja: i Monopol Duvana i ugovore za građenje željeznice i plovidbe po Skadarskom Blatu činila je bivša vlada, u kojoj je po tim predmetima glavnu ulogu imao isti V.Vuković, -a on, Mijušković da je bio u inostranstvu i našao svršenu stvar, za koju on nije ni najmanje odgovoran.Dalje:-da njemu nijesu poznati nikakvi hladani odnosi sa Rusijom, nego na protiv najtješnji dodajući u prilog toga građenje ruske kapele, za koju je ruski Car ostavio na volju našemu Gospodaru da može sagraditi veličanstvenu crkvu, koja bi odgovarala našoj prijestonici - i pominje da ako je bilo i ako ima ikakvih političkih rđavih odnosa, - to se opet ima pripisati g. Vukoviću zbog neke afere sa Solovjevim, biv.sekretarom ovdašnjeg ruskog poslanstva.
G.Mijušković tvrdi da je dolaskom za Presj.Drž. Kontrole otvorio oči Gospodaru, našao najviši nered, upravo krađu kod predhodnih ministara i faktora; da je kao Predsjednik Gl.Deržavne Kontrole i kao ministar finansija izveo državu na pravi put i stao na put necjelishodnom grabežu državnog imetka, te je finansiranje pošlo pravilnim putem, da su činovnici počeli odmah primati uredno platu.Dalje dokazuje da je politika njegovog prethodnika V.Gavra - politika bakšiša, a u prilog tvrđenja iznosi putovanje V.Gavra u Pariz, Rim, Carigrad, kao i jedno pismo Dušana Drecuna,sekretara poslanstva u Carigradu, u kojom isti izvještava Ministra Mijuškovića, da je sin V.Gavra nosio nekakvo pismo Sultanu.

Serdar R.Plamenac izjavljuje da će radom kontrolne komisije i aktima potvrditi da je bilo neurednosti u svima nadleštvima, u rukovanju novca, ističući da je to bila krađa, koju će sami akti otkriti, - pa izražava sažaljenje, što je naša politika s Rusijom slaba, dokazujući da smo mi bili vazda uz zaštitnicu, i da smo mi Crnogorci više Rusi od samih Rusa.

V.G.Vuković tvrdi, da je on sa drugovima radio za ugovor oko Monopola, željeznice i plovidbe po Skadarskom Blatu -ali da je g.Mijušković izveo sve po svojoj želji i planu; da je njemu nametanje izjava g.Mijuškovića za politiku bakšiša jer je pisao privatno svojim poznanicima u Carigradu, da bi mu primili sina, kojemu je oduzeo stipendiju g.Mijušković; i da je državim poslovima išao u Pariz, Rim i dr.mjesta.

Sp.Piletić viče da se tjeraju lupeži i traži da Skupština izabere anketu radi pregleda računa u kontroli te da se na taj način konstatuju lupeštine.

S.Vuletić slaže se sa Sp.Piletićem i dodaje da kontrolne referate treba u zlatnom kovčegu čuvati.
N.Tatar predlaže da se ne optužuje odmah vlada, i da se ne uzlazi u pregled računa prošle vlade prije Ustava već da to bude od dana Ustava.

Dožić kaže da se mi - odnosno vlada- ne bojimo, i da neće bježati, no da će davati za sve objašnjenja.

Raičević primjećuje serdaru R.Plamencu kao Predsjedniku Glavne Državne Kontrole, što se po svim kontrolnim referatima ne postupa jednako.

R.Plamenac kaže, da Državni savjet,pa i sami ministri i sudovi idu više protiv rješenja Glav.Državne Kontrole.

Raičević se objašnjuje za presudu Knj.Obl.Suda u Nikšiću izrečenu po krivici nekog pisara, koji je učinio deficit za nekoliko hiljada, - na koju je presudu apelovala Kontrola.

J.Plamenac predlaže skupštinsku anketu za prošlost iz čega će se sadašnjost moći da ocijeni,-pa dodaje, da je riječ “pustoš” u adresi manjine bedem za današnju vladu, povodom čega uzimaju učešća Vuletić i dr.Marušić.

Sp.Piletić,izjavljuje,da je sukob između V.Vukovića i ministra Mijuškovića skrenuo na dnevni red.

Raičević čita nacrt adrese manjine, objašnjuje i njen sadržaj u pojedinostima i načelu, u kome objašnjenju uzimaju učešće:J.Plamenac, Vuletić,Piletić,Nikola Jovanović,Joveta Ćetković.

R.Popović čita nacrt adrese većine i objašnjujući detaljno istu u pojedinostima i načelu.
NJ.V.Mitropolit primjećuje odborskoj manjini zašto u svom nacrtu adrese nije uneseno sveštenstvo i crkva, o čemu uzimaju učešća:

N.Jovanović, Raičević i dr.Marušić koji kažu da ne treba stavljati zavjesu na rad prethodne vlade, pa detaljno iznosi značaj adrese i odgovornost vlade.

Dr.Marušić govori o spoljnoj politici, naročito uzajamnosti balkanskih naroda protiv Hrišćana, koje on s toga gledišta, što bi išli na podjelu i okupaciju balkanskih naroda,-naziva anti-Hrišćanima, pa nastavlja da sveštenstvu, pored toga što ima zasebne zakone i poglavara, treba pokloniti onoliko pažnje, koliko duh savremenosti zahtijeva.

Pop Vuko Čejović govori: da narod najžučnije spominje ustanove Monopola Duvana pa predočava kolonizaciju Talijana u našoj zemlji. Dokazuje, da su u Monopolu radnici skoro sve Talijani sa 5-16 hiljada kruna godišnje plate;dok se našim radnicima plaća dnevno po 25-50 novčića. Dokazuje, da se duvan zlonamjerno truje, te je i za zdravlje štetno.Dalje kaže, uporedo,sa ustanovom Monopola rasprostrla sa krađom, no da je manja kažnjiva, a veća nagrađena s dekoracijama i bogatim pensijama. Iz svega govora izvodi, da se naš narod sobito mlađi iseljuju, te naša zemlja opušće.

Potrpredsjednik izvještava Skupštinu, da zaključuje sjednicu a drugu zakazuje sjutra u 9 sati prije podne.”

]]>
Thu, 19 Apr 2018 12:20:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/200736/b-vojicic-vlada-naslijedila-pustos.html
N. Šofranac: Ko se boji VAR-a još? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/199360/n-sofranac-ko-se-boji-var-a-jos.html Ovo je jedna bitka koju fudbal mora da dobije, do kraja. Ali, zašto je ovako teško i mukotrpno? Kakvi su argumenti protiv tehnologije i pravde? ]]>

Priču o uvođenju video provjere u fudbalski sport prvi put sam čuo 1992. godine, nakon EP u Švedskoj na kojem su viđene neke krupne greške u polufinalu Holandija-Danska na štetu svrgnutog šampiona, takođe poništen apsurdno jedan gol Van Bastena u grupi protiv bivših Sovjeta. Komentari su bili vrlo negativni, i sam Van Basten tada je kratko rekao “pripremimo se da provedemo mnoge zore na stadionima”. Sada je to već daleka prošlost, tehničke mogućnosti su svakako bile manje nego danas, ali intencija je bila identična-doći do pravde, pogotovo na velikim takmičenjima.

Jasno je zašto se to htjelo prvo uraditi u fudbalu, sportu širokih narodnih masa, za mnoge religiji, na čuvenu opasku da će 20. vijek biti nakon hiljadu godina upamćen samo po Hitleru i fudbalu, šta tek reći za 21.vijek? Globalnost ove igre je nevjerovatna, značaj neizmjeran, industrija na svom vrhuncu, a ipak je baš ovaj sport tako dugo mrzio i odbacivao tehnologiju, a košarka, hokej, bejzbol, tenis naravno svi trkački sportovi odavno je prihvatili.

U Americi se sve radi javno, sudije su ozvučene i za vrijeme video check-a se čuje perfektno što govore, u odbojci je toliko puta riješena dilema linije ili sajle, u košarci je svaka desetinka bitna i više je nego svrsishodno pogotovo u finišu, a što tek reći u tenisu gdje su još krajem 80-ih ozvučili servis linije na Vimbldonu da bi riješili servis bombe od 220 na sat, a od 2006. godine sa “sokolovim okom” (hawk eye) tenis je 100% čisti sport, a čuveni “chalenge” donosi i posebnu dramatiku za igrače, publiku, i na kraju istinu. Čak je i tu prve godine bilo priče da nije taj sistem skroz ispravan i pouzdan, pa da kida igru i nervira igrače, a kako danas sve to smiješno zvuči, tenis bez “hawk eye-a” bio bi vraćen u praistoriju. I zašto se baš fudbal najduže opirao modernom?

Kad je Lampard postigao sjajni gol za 2:2 u meču Njemačka-Engleska na SP 2010 u osmini finala a sudija to nije vidio, bilo je jasno da je okidač povučen. Tačno tih dana gledali smo more čelendža na Vimbldonu i navikli na superiornost pravde, a onda se desi da upravo Englezu odu kući s Mundijala jer čelendža za Lamparda nema. Vodili su Njemci 2:0, dominirali, i poslije ih razbili 4:1, baš kao što je ta generacija Ozila i Nojera uradila u finalu U21 2009 (4:0), ali u tom momentu su Englezi bili u velikom naletu i kako bi završilo nakon 2:2 nikad nećemo saznati. Naravno, osveta za fantomski gol u finalu 1966 na Vembliju, ali što tek reći za takav gol u produžecima finala(!!), ili za Maradoninu ruku 1986, i bezbroj krupnih nepravdi.

 

Blater, koji je do tada bio oštro protiv video tehnologije, od tada počinje da se otvara i sve postaje jasno. Nakon duela za titulu Milan-Juve 2012. godine i nestvarno poništenog gola Muntarija oglasio se upravo Novak Đoković iz Dubaija, rekavši da ne može da vjeruje da najvoljeniji i najgledaniji sport na svijetu neće da iskoristi video da riješi ovako banalne a fundamentalne stvari. Danas krađa za gol Muntarija izgleda stvarno vjekovima daleko, jer gol-line tehnologija uvedena je na Mundijalu 2014. godine, tada je i to djelovalo nekako avanturistički i futuristički, a zapravo je tako prosto i sad već apsolvirano u potpunosti, nešto što se podrazumijeva. A na meču Francuska-Honduras izgledalo je kao da smo ušli u svemirski brod kad su ovjeravali onaj gol Francuza, a sudiji sat odmah pokazuje “goal-no goal", nema promila šanse da se pogriješi. Ali, svaki početak je takav,jer ljudi su takvi. Nenaviknuti na promjene.

U hokeju je problem gol linije riješen davno infracrvenim zracima, a u fudbalu je ova tehnologija zadovoljila sve jer je efikasna, brza i ispravna- u Italiji su je uveli odmah nakon mundijala i sjetimo se derbija Inter-Milan 2:2 na prošli Uskrs, gol Zapate u 97.minutu u onakvoj atmosferi nikad ne bi priznali, ali sat je pokazao “goal” i to se pokaže igračima koji protestuju-i kraj. Duša je mirna.

Ali, mnogo veći i teži korak je uvođenje VAR tehnologije. Kad smo prenosili Kup Konfederacija prošlog ljeta osjećaj je bio da vam predstavljamo jedan novi fudbal, gdje i kad je gol nije uvijek gol, gdje se čeka pa mijenja, gdje se na drugačiji način igra sa emocijama. Pratio sam i klupski SP pola godine ranije kad je premijerno upotrijebljena i kad je Kašima pobjedila favorizovani Medeljin nakon odluke VAR-a, bilo je i prijateljskih mečeva poput Francuska-Španija, ali to je prošlo slabije primjećeno. Na posljednjem Kupu Konfederacija u Rusiji odmah se desio meč Čile-Kamerun gdje poništen naizgled čisti gol Vargasa zbog milimetarskog ofsajda u finišu prvog dijela, ali na kraju je priznat gol za 2:0 istog igrača u finišu. Perfektna upotreba VAR-a i jasne odluke, prikažu nam one milimetarske linije kao u foto-finišu atletike ili ski trčanja,kompjuterski tačno,a koliko puta se na toj liniji ofsajda prelamala sudbina, pravile se namjerne ili nenamjerne greške, koliko sumnji, optužbi, krađa. Taj aspekt je fantastičan, manje je oduševila situacija kod penala, u duelu za treće mjesto Portugal-Meksiko nijesu korišćeni isti aršini a desi se nekad da ni nakon gledanja sudije nijesu ubijeđene i čak da pogriješe. Ali, znamo dobro koliko ima penala koje diskutujemo satima, čak i godinama poslije bez apsolutne istine oko kontakta i ekstrema za jedanaesterac.

Jasno je da bi bile izbjegnute mnoge nepravde, onaj gol Mijatovića u finalu 1998, ili nedavni gol Ramosa u finalu 2016. bili su teški za vidjeti u smislu ofsajda, ali VAR bi to automatski pokazao. Kakvu bi tek ulogu odigrao u revanšu Real-Bajern prošle godine, mada ni Kašai znajući da postoji ne bi radio onaj fudbalski kriminal u pet situacija čak. I onda je upravo nejasno zašto UEFA i dalje odbija da ga prihvati, i sad kad ćemo ga imati srećom u Rusiji i svijet se potpuno naviknuti na njega. Nakon Mundijala izgledaće komično da u narednoj Ligi šampiona koju već zovu “Super champions” s novim formatom i dalje gledamo banalne greške koje su dio prošlosti fudbala. Već sinoć je izgledalo smiješno da u derbiju italijanske lige Milan-Inter biva poništen gol Ikardija zbog milimetarskog ofsajda ali ofsajda, a onda u većem rangu takmičenja Ligi šampiona ne vide ofsajd Salaha kod prvog gola, pa sude nepostojeći ofsajd Sanea na drugoj strani, ili dva penala za Romu na Nou Kampu. Djeluje bizarno, kao dva svijeta, jedan moderni i drugi koji savremenost odbija i izoluje se u prošlosti. Ali zašto?

Čeferin je već objasnio da neće uvoditi tehnologiju ni naredne sezone, ali kad i djeca i sve te novije generacije to vide i apsorbuju na Mundijalu gledaće na Ligu šampiona kao ne zaostalo takmičenje gdje pravde i savremenosti nema. I Infantino je rekao da je trpio pritiske sa svih strana i unutar i izvan svijeta fudbala da ipak ne uvede VAR, ali da je izgurao svoje jer je to budućnost fudbala. Onaj glavni argument njegovih protivnika je da to ubija igru, da se čeka i gubi smisao, da se ljudi raduju pa im se to ukida. Kakve su to infantilne teorije, urađeno je sve da se ne čeka puno, da glavni arbitar ne mora da ide lično da gleda jer mu sve javljaju iz kabine i to jeste nadležnost VAR-a (video assistant referee), a kad nije siguran kaže mu da pogleda sam.

Na košarci se često gubi i više vremena i nikom ništa, ionako se sve nadoknađuje,a zanimljivija je ta pauza i suspense nego prevrtanje igrača po terenu. Što se tiče radosti poput Ikardija juče pa obrta situacije to je tek komično, treba pogledati kako je cijela Argentina izašla na terase na gol Iguaina u finalu pa im se slomilo srce nakon 20 sekundi, ali što da je taj gol priznat? Da se postane prvak svijeta na bazi greške i nepravde? Koliko bi srca onda bilo slomljeno i koliko bi se nepravda prepričavala? Izbor je jasan,treba da pobjedi pravda,da se stane na put nepravdama i greškama u najvažnijem sportu,ono što ljudsko oko ne može da uhvati da to učini kompjuter,ne ubija se time duh igre koja je progresivna, naprotiv.

Italija je to prva uvela već ove sezone i vidjeli smo sve moguće slučajeve,ali mečevi ne traju duže od 5 minuta u odnosu na prije,nikad,a rijetko i to. Vidjeli smo i slučajeve gdje sudija ne vidi a VAR “zaspi”, tu postoji takozvani “silent check” (tiha provjera) gdje oni gledaju u kabini da se igra ne bi prekidala pa jave arbitru i on tada reaguje. To bi bilo sinoć kod gola Salaha,sve bi se desilo i gol bi pao,a tek onda premotavanjem unazad vidjeli bi ofsajd u začetku akcije- tako je poništen gol Mandžukića u Atalanta-Juve 2:2, naknadno,zbog faula Lihštajnera mnogo prije gola,zavladala je totalna zbunjenost,ali to je to,fudbal kakvog smo godinama znali prosto više nije isti,moramo biti spremni da i radost može da padne u vodu,sve u svrhu pravde i istine. Bitno je da pomoćnik ne žuri sa dizanjem zastavice a glavni arbitar sa sviranjem ofsajda,jer tada se igra zaustavlja i VAR ne može da interveniše,gol koji padne nakon zvižduka ne može biti priznat. Takođe, VAR ne djeluje oko slobodnog udarca pa makar bio i na 17 metara, samo u slučaju penala, tj u četiri konkretna slučaja, ofsajd,penal,crveni karton i zamjena ličnosti. Protokol je jedno,u praksi se može ići još naprijed i djelovati brže,ali ovo je najbolja stvar za fudbal,zato poruka svima da to ne koče, toga niko ko voli fudbal ne treba da se boji. Toga bi se bojali Lućano Mođi i ljudi poput njega koji su u fudbalu mešetarili, ucjenjivali i lovili u mutnom. Ovo je za slavu igre i esencijalni smisao,da bar u nečemu pravda pobjeđuje. Bravo Infantino, bravo Zvone, konzervativci pomjerite se.

]]>
Thu, 5 Apr 2018 16:40:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/199360/n-sofranac-ko-se-boji-var-a-jos.html
B. Vojičić: A o Srbiji nema zbora http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/199306/b-vojicic-a-o-srbiji-nema-zbora.html "Ne bude li taj (vladin) program ostvarivan brzo i time spriječena mnoga zla, koja postoje i koja se pomaljaju, opet neće biti krivi tvorci toga programa, već oni, kojima padne u dio da produže njegovo ostvarenje. Ko zna bolje, široko mu polje. Nek oproba naš narod sve prve umne svoje radnike"... ]]>

Nakon sprovedenih izbora, prvi saziv parlamenta, čiji je zvanični naziv bio „Crnogorska narodna skupština“, sastao se na Lučindan 1906.godine. Taj datum se računa kao datum početka parlamentarizma u Crnoj Gori. Na početku parlamentarnog života, zvanična štampi u cjelosti publikuje Adresu kojom se vladar knjaz Nikola obratio prvom sazivu Skupštine. Knjaz je poželio dobrodošlicu poslanicima, izjavivši da je njegova davnašnja želja da ideja građanskih sloboda, oličena u načelima istinske demokratije, bude zajamčena osnovnim zemaljskim zakonima i Ustavom, koga je, kako kaže, predao svom narodu i svom prvorodnome sinu, prestolonasljedniku Danilu, da ga čuva, kao što će ga i on čuvati do posljednjeg časa.

Zatim je knjaz u svojoj besjedi dao opšti pregled stanja u zemlji. Informisao je narodne poslanike što je uradila vlada da bi ujamčila građanske slobode, da bi obezbijedila pravilno izricanje pravde, da se podigne privredna strana zemlje i da se zavede red po svim granama državne uprave. Državno upravljanje, već ranije postavljeno na zdravu osnovu, uvođenjem Zakona o budžetu i ustanovljenjem Glavne državne kontrole, našlo je najčvršću potporu u novom političkom životu, tvrdi knjaz. Takođe, Vlada je uspjela da opštu finansijsku politiku postavi na solidnu osnovu, te da pristupi i kovanju prvog crnogorskog novca. Knjaz je naveo i da je vlada zavela strogu štednju, kako bi uspostavila ravnotežu između prihoda i rashoda. Radi boljeg i pravilnog raspoređivanja državnih dažbina, vlada će pristupiti izmjenama carine, dacije i poreskog sistema uopšte, kao i podizanju privrednih škola, razvijanju svih grana narodne proizvodnje i trgovine. Za tu svrhu podnijeće zakonske prijedloge za unapređenje stočarstva, Zakon o uništenju štetenih biljaka i životinja, Zakon o lovu i ribolovu, a kasnije i druge zakone, obećao je knjaz. Budući da su saobraćajna sredstva jedan od bitnijih uslova za napredovanje u proizvodnji i razvoju trgovine, knjaz u svom govoru nagovještava da će vlada posebnu pažnju posvetiti izgradnji slobodnog barskog pristaništa, građenju željeznice Bar-Vir, uređenju plovidbe na Skadarskom jezeru. Pored toga pažnja će se pokloniti regulisanju rijeka i potoka, izgradnji sistema za navodnjavanje, ali i za isušivanje neplodnog zemljišta. Uvažavajući činjenicu da su dobro uređene opštine temelj dobrog uređenja cjelokupne državne administracije, poslanicima će biti podnijet Zakon o činovnicima građanskog reda, koji je urađen u duhu Ustava i na temelju opštinske samouprave. Za razumnu primjenu zakona i za njihovo savjesno izvršavanje, potrebni su sposobni, školovani i materijalno obezbijeđeni ljudi. Da bi se dobio veći broj stručnih ljudi, vlada je odredila pomoć najboljim đacima na sručnim srednjim i višim školama u inostranstvu. Zatim će se Skupštini, kako nagovještava knjaz, podnijeti Zakon o javnim zborovima i udruženjima, Zakon o uređenju saniteteske struke, i Zakon o pošti, telegrafu i telefonu. Pored toga, srednje i stručne škole urediće se prema savremenim zahtjevima nauke, a sadašnje stanje osnovne nastave znatno će se popraviti Prijedlogom zakona o osnovnim školama.

Knjaz je sa zadovoljstvom napomenuo da se u crnogorskoj vojsci neprestano njeguju naslijeđene vrline, i iznosi očekivanje da će poslanici s voljom primiti sve što im vlada podnese, a tiče se vojske. Na kraju besjede, knjaz je ukratko izložio i spoljnopolitičku poziciju Crne Gore. Prema njegovim riječima, odnosi sa svim državama su prijateljski: sa Rusijom postoje nerazdvojne veze, „bolje nego ikad“; sa Austro-Ugarskom postoje prijateljski i dobri susjedski odnosi; odnosi sa balkanskim državama su najsrdačniji, a Crna Gora prati sa živim interesovanjem život sunarodnika izvan svojih granica. Na kraju besjede, knjaz je ukazao da je za izvršenje svih zadataka koje stoje pred vladu, potrebno mnogo rada, vremena i istrajnosti, izrazivši nadu da će rad poslanika biti plodan i koristan za otadžbinu, kao i da će poslanici, kao i njihov vladar, uvijek biti prožeti osjećajima pravde, reda i zakonitosti.

U komentaru objavljenom u provladinoj “Ustavnosti“(novembar, 1906) knjaževa besjeda, kako se i moglo očekivati, predstavljena je u idealnom svjetlu: „Ustav je u istini u našem vladaocu našao najčvršćeg i prvog svoga branioca. Sa te strane nema niti će biti kakve smetnje ostvarivanju misli građanskih sloboda, koje su i u vremenu prije Ustava bile osnov pogleda našeg slobodoumnog vladaoca“. Autor kaže da je knjaz dao kratak pregled opšteg stanja u zemlji, kao i ocjenu rada vlade, te da svako ko hoće da bude nepristrasan, mora priznati da je njen rad mnogo bolji od onoga što joj je prethodilo. Ono što se ne smije smetnuti s uma, nastavlja autor, je da je ovaj (Mijuškovićev)kabinet dao dobre osnove za stvaranje novog stanja u zemlji i za njen napredak. Zatim su istaknute informacije iz Besjede koje se odnose na finansije, posebno na politiku dovođenja stranog kapitala i privrednog napretka zemlje pomoću njega. U tekstu je, kao važna, istaknuta i informacija o davanje stipendija đacima u inostranstvu, i na tolerantan odnos vladajućeg kabineta prema političkim nezadovoljnicima i činovništvu, što se smatra dobrom osnovom za buduću političku stabilnost u zemlji. „Ne bude li taj (vladin) program ostvarivan brzo i time spriječena mnoga zla, koja postoje i koja se pomaljaju, opet neće biti krivi tvorci toga programa, već oni, kojima padne u dio da produže njegovo ostvarenje. Ko zna bolje, široko mu polje. Nek oproba naš narod sve prve umne svoje radnike i neka se, odabirajući ih, nauči cijeniti i čuvati te umne snage od intriga, podzemnih rovenja, ometanja, nesavjesnih agitacija protiv njih i neopravdanog sumnjičenja njihovih patriotskih pobuda. Istinska, a ne licemjerna demokratija, koja je sredstvo umjesto da je cilj, biće najjači pomagač narodu u vršenju ovoga veoma potrebnog odabiranja“, ocjenjue autor komentara. Za spoljnu politiku Crne Gore, autor naglašava da je od davnina bila dobra, zahvaljujući vladaocima iz kuće Petrović-Njegoš, a postala je još bolja otkada je na čelu Crne Gore knjaz Nikola.

U opozicionoj “Narodnoj misli“(novembar, 1906) knjaževu prestolnu besjedu ocijenili su kao očekivani optimistički traktat, ali i kao pokušaj održavanja apsolutističkih tradicija kada je u pitanju karakter vlasti. Autoru teksta smeta što vladar kaže “Moja Vlada“ i “kad je Mojim povjerenjem na upravu zemlje došla“, smatrajući da je takva terminologija nesaglasna sa Ustavom. „U svoje vrijeme naglasili smo: ako narodna skupština ne može naturiti Vladaru ministre koji ne uživaju njegovo povjerenje, isto tako svakako neće ni Vladar skupštini (narodu) naturiti ministre, koji ne uživaju njegovo povjerenje. Današnja vlada (Mijuškovićeva!) ne uživa narodno povjerenje, jer ona o tom povjerenju nije htjela voditi račun, pošto kao provizorna vlada nije odstupila, nego se svojevoljno zadržala na položaju“. Knjazu se prigovara i što prepisane srpske zakone predstavlja zakonima koje je donijela njegova vlada: „Za ove zakone možemo biti blagodarni samo bratskoj Srbiji, jer su ih naši ministri jednostavno kopirali; pa ne samo da nemaju nikakvih zasluga u tom pogledu, nego im se može pripisati u grijeh, što su donijeli te zakone ne obazirući se na naše specijalne potrebe u duhu našeg naroda“. Osporava se i knjažev prikaz prilika u zemlji, posebno njegova ocjena da su neke reforme doprinijele porastu sloboda i da neke institucije rade svoj posao u skladu sa važećom procedurom. Uz to, autor komentara kaže, da ono što se pripisuje uspjehu na granici, treba blagodariti našem protivniku. „A o Srbiji nema zbora!“

Od prve sjednice Narodne skupštine do ostavke vlade Lazara Mijuškovića prošlo je desetak dana. Knjaz je imenovao novu vladu iz opozicije, vladu Marka Radulovića, potpredsjednika kluba Narodne stranke. Odmah po izboru nove „klubaške“ vlade, Narodna skupština, sazvana u prvi redovni saziv, odgovorila je Adresom na prestonu besjedu knjaza Nikole, iznoseći svoj program rada u unutrašnjoj i spoljnoj politici. U unutrašnjoj politici: zahtjev za reviziju ustava i reviziju zakona koje su prethodne vlade izdale, a u spoljnoj politici: zahtjev da nacionalno pitanje(srpsko) „svuda i u svakoj prilici“ bude osnov spoljnopolitičke djelatnosti Crne Gore „u potpunoj solidarnosti“ sa Srbijom. „Narodno predstavništvo želi da između dvije srpske slobodne zemlje – Crne Gore i Srbije - bude potpuna solidarnost. Jer održavanje čvrstih i stalnih bratskih veza sa jednokrvnom braćom u Kraljevini Srbiji garancija je bolje budućnosti srpskog plemena, i samo u toj vezi možemo gledati ostvarenje naših zajedničkih ideala i zaštitu naših narodnosnih interesa“, kaže se u Adresi.

Jovan Đonović, kao savremenik i protivnik dinastije Petrović, ovaj stav iznesen u adresi skupštinskoj, ovako objašnjava: „Knjaz je ranije objašnjavao antagonizam Cetinja i Beograda svojom rusofilskom i Obrenovića austrofilskom politikom. Kad je njegov zet u Beogradu (Petar Karađorđević) počeo takođe rusofilsku politiku, on je ostao pri ranijem stavu prema Beogradu. Ranije su bile dve koncepcije i dva načina rada. Jedni su mislili da se srpstvu može najbolje poslužiti naslonom na Rusiju, drugi naslonom na Austriju. Sada se obe države i obe dinastije naslanjaju na Rusiju. Pored toga su u krvnom srodstvu. I opet se ne slažu! To se zaista nije razumevalo u crnogorskim brdima. Stoga se došlo na ideju, da bratskoj politici dve zemlje istoga naroda smetaju dinastički interesi. Možda prvi put u novijoj istoriji Crne Gore nastaju duboke sumnje da dinastije mogu biti štetne opštim srpskim interesima. Jer, kad i dve srodničke dinastije, koje uz to još idu istim velikim linijama u spoljnoj politici, ne mogu sarađivati, onda je teško naći lek sa obe zajedno“.

 

 

]]>
Thu, 5 Apr 2018 10:01:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/199306/b-vojicic-a-o-srbiji-nema-zbora.html
B.Vojičić: Da je Gospodar vladao većom državom... http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/198311/bvojicic-da-je-gospodar-vladao-vecom-drzavom.html "Što se tiče prigovora da knjaz Nikola bez kontrole rukuje sa državnim finansijama Crne Gore, to on opovrgava, i u tom leži baš najveći dokaz da knjaz Nikola neće da rukuje bez kontrole sa crnogorskim finansijama, što se odlučio da uvede ustav u Crnoj Gori". ]]>

“U Crnoj Gori teško poznata riječ, a kamo li pojam: šta je, i šta znači ustav. Ko je bio u Crnoj Gori i vidio tamošnji narod, taj zna da Crnogorci još ne poznaju državne forme modernih država, jedva da znaju za državnu upravu uopšte. Tome se nije čuditi - ističe dr Mihailo Polit Desančić, poznati srpski političar i publicista (iz Ugarske), u novosadskom „Braniku“, 1905, na pomen da će Knaz Nikola donijeti ustav. Jer, Crnogorci su junački, ratoborni narod. Pa, ipak, Desančić se nada da to neće biti po šaklonu, zapadnih evropskih država, već ustav koji će odgovarati životu, običajima i predanjima crnogorskog naroda.

U dugom nizu godina svoje vladavine, naravno da je knjaz Nikola pored svojih prijatelja i velikih poštovatelja morao imati i svojih neprijatelja i svojih klevetnika, i to ponajviše u srpskom narodu, ističe Desančić u članku, preštampanom u zvaničnom “Glasu Crnogorca” (12.novembar 1905)iz “Branika”. Pa to tumači: “To je tako u nas Srba, ali to je sudbina svih velikih državnika i vladalaca. Da! Knjazu Nikoli prebacuje se najveća samovolja prema crnogorskom narodu, prebacuje mu se najveće rasipanje u beskontrolnom rukovanju sa državnim finansijama. Samovolja? No bi li moglo biti reda, bi li se mogla uvesti državna administracija, mnoge korisne ustanove, da knjaz sa svojim knjaževskim autoritetom nije mnogo puta intervenirao? Rasipanje? Može li se nazvati rasipanjem, što je Knjaz Nikola udesio dvor tako, da kod mu dolaze ugledni i odlični stranci jevropejskoga glasa, pa i članovi vladalačkih kuća – da se na Cetinju mogu naći kao na kakvom jevropejskom dvoru. Pa to isto vrijedi i kad Knjaz Nikola putuje u inozemstvo. On mora putovati kao što se jednom vladaru pristoji.

Mi ćemo priznati, da siromašni crnogorski narod vrlo teško živi i da vrlo teško plaća svoju porezu. Zato što teško živi u Crnoj Gori, zato ga ima po čitavom svijetu, da traži zarade i zasluge. Ali to nije samo pod knjazom Nikolom – to je bilo i priđe. Ali baš zbog siromaštva Crne Gore, Knjaz Nikola gleda da svakovrsnim načinom podigne privrednu snagu crnogorskog naroda, pa da se raznim poduzećima stranih kapitala dade Crnogorcima po mogućstvu onu zaradu, koju traže u inozemstvu”.

Desančić podvlači da, što se tiče onoga prigovora da knjaz Nikola bez kontrole rukuje sa državnim finansijama Crne Gore, to on ovo opovrgava, i u tom leži baš najveći dokaz da knjaz Nikola neće da rukuje bez kontrole sa crnogorskim finansijama, što se odlučio da uvede ustav u Crnoj Gori.

“Postanak ustava u Ingleskoj, pa postanak sviju starih ustava u Jevropi, a sada već i ustava u Rusiji, nalazi svoga poglavitoga osnova i razloga u kontroli državnih finansija. To je ono baš što sasvim govori u korist knjaza Nikole. On da je do sad nesavjesno rukovao sa crnogorskim finansijama, da se boji kakve kontrole, on ne bi davao ustav, on ne bi stvarao neki organ koji će biti pozvan da ustanovljava državni budžet i da vodi kontrolu nad državnim finansijama.

Mi nemamo još podataka da bismo mogli znati, kakav će biti taj crnogorski ustav. Na svaki način željeli bismo da ne bude po šablonu, po kalupu zapadnih jevropskih država, kao što je željeti, da i ruski ustav, u svojim pojedinostima, ne bude po šablonu zapadnih država. Mi ne sumnjamo da će knjaz Nikola znati za svoj narod stvoriti takav ustav koji odgovara životu, običajima i predanju crnogorskoga naroda. U tom pogledu vrlo je značajna i divna u svom sastavu, proklamacija Knjaza Nikole (Lučindanska!), kojom saziva crnogorsku narodnu skupštinu na Nikoljdan. Knjaz Nikola u svom proglasu sa svim umjesno kaže: ‘mi ćemo se poslužiti primjerima prosvijećenijih i od nas naprednijih naroda i što se god bude tamo iskustvom pokazalo, i da je bolje nego u našem patrijahalnom režimu, mi ćemo to polagano primjenjivati na naš život’. Tim jasno kaže Knjaz Nikola, da se neće držati u stvaranju crnogorskog ustava šablone zapadnih država.

Lijepo i divno je i ono, što Knjaz Nikola u svom proglasu kaže o slobodi. ‘Šta je zagrijevalo grudi mojih i naših predaka? Šta je jednoj šaci gorštaka omogućilo, da očuva svoju zlatnu slobodu i da zadahne povezanoj braći na Balkanu svoj duh? –ljubav slobode,i ništa drugo. Ona je sve naše blago, njom se ponosimo, za nju živimo i kad bi nam je nestalo, mi bismo bili svi mrtvi’. Da! U Crnoj Gori jedva da je poznata riječ: Ustav, ali je poznata riječ: Sloboda, za koju je Crnogorac vjekovima prolivao svoju krv, pa i ustav je ono, u čemu se ogleda sloboda u duhu civilizacije i jevropejskoga napretka”, ističe Desančić.

Nakon donošenja Ustava, “Glas Crnogorca” (8. januar 1906) donosi novi Desančićev članak iz novosadskog “Branika”: “Poslije crnogorske Skupštine”,u kome se kaže: kad dobismo izvod iz prijestone besjede knjaza Nikole, mi rekosmo da to nije prijestona besjeda po šabloni običnih prijestonih besjeda. Pa kad dobijem tu prijestonu besjedu u svoj opširnosti, mi moradosmo reći da je ona eminentan državnički spis od rijetke vrijednosti. Istina, ta prijestona besjeda je dugačka, predugačka, ali ona nije ono što druge prijestone besjede, koje obuhvaćaju perspektivu za jednu jedinu legislaturnu periodu, već je to prijestona besjeda kao neki izvještaj svome narodu za dugi niz godina, za čitavo jedno razdoblje od 45 godina, od kad je knjaz Nikola stupio na vladavinu u Crnoj Gori. Desančić ističe: “Danas Crna Gora ima svoj vrlo dobro sređeni, na visini evropskog zakonodavstva, stojeći imovinski zakonik, što ga je sastavio glasoviti dr Valtazar Bogišić. Mi u Ugarskoj još nemamo građanskoga zakonika, ma da ustavna era u nas traje već 38 godina. U prijestonoj besjedi spominje knjaz Nikola i to, da je već sastavljen i građanski postupnik. Mi u Ugarskoj moradosmo u ustavnoj eri čekati na kazneni zakonik 11 godina, a na kazneni postupnik 29 godina”.

“Kad pogledamo čitav vladalački rad Knjaza Nikole za vrijeme njegove vladavine od 45 godina; kad vidimo, kako je shvatio duh vremena, te iz sopstvene inicijative Crnoj Gori podario Ustav; kad vidimo njegovo žarko rodoljublje ne samo za Crnu Goru, već i za čitavo Srpstvo, pa kad znamo za njegov državnički dar, za njegovu diplomatsku umješnost – mi možemo samo jedno žaliti, a to je, da je Knjaz Nikola ograničen na malu Crnu Goru. Šta bi Knjaz Nikola sve bio učinio, da je vladar veće države! U Crnoj Gori Knjaz Nikola pri svakom koraku nailazi na teškoće, koje su skopčane sa slabim materijalnim sredstvima Crne Gore za državni život.Pri svakom koraku nailazi Knjaz Nikola na ponosito ali golo i siromašno stijenje Crne Gore. Ali i u toj maloj,siromašnoj Crnoj Gori, Knjaz Nikola znao je svojim duhom, svojim srpskim rodoljubljem veliko stvoriti”, poentira Desančić.

Nakon donošenja oktroisanog Nikoljdanskog Ustava, 1905, zvanični “Glas Crnogorca“ uz afirmaciju “novog ustavnog režima” u Crnoj Gori (istovremeno i u Rusiji), objavljuje članak u kojima se ismijava ustavno pomodarstvo na Istoku i Aziji, kao “kusur za evropske krpe”. “Glas Crnogorca“ pod naslovom “Azija navlači evropske rukavice” (26.avgust 1906) ironiše kako se Istok “oblači u zapadno ruvo”, a Azija dobija “evropsku modu ustavnosti i parlamentarizma”. Simbolično, poučno štivo,  ne samo za Knjaževinu Crnu Goru, već i za carsku Rusiju, zaštitnicu slovenstva:

“Kralj od Kambodže vanredno se lijepo amizirao u Parizu, Parizlije još više s njime. Jedna figura sa crvenim ispupčenim debelim usnama, tamno žutim licem, čekinjavom kosom, klakom, frakom i bijelim rukavicama osmjehivala se na bezbrižne Parizlije, koji neobično vole, da gledaju ‘egzotične kraljeve’ obučene u evropsko odijelo kako ih vode po pariskim ulicama.
Azija navlači evropske rukavice – piše Petit Parisien – i sad možete da vidite u evropskim salonima malog žućkastog Japanca u sjajnoj uniformi sa sabljicom, koja bi mogla da bude štapić naše djece, ili ćutljivog Kineza koji je pod klak turio svoj perčin i ukočio se kao kakva figura u panoptikumu. Evropa eksportira u Aziju svoje krpe. I vi mislite, da Azija oblači samo evropske krpe, produkte naših fabrika! Ona još nešto više oblači: odijeva se na ime u krpe evropske kulture i civilizacije. Cijela Azija dobija sada evropsku modu ustavnosti i parlamentarizma.

Pošto je zapadna Evropa uspjela da naturi svoj parlamentarizam sjevernom slovenskom carstvu – produžava o istom pitanju bečki Parlamentaer – došao je nared na Aziju. Među Azijatima prvi su bili malajsko-mongolski Japanci, koji su uveli u svojoj zemlji tobožnju ustavnost i parlamentarizam. Za njima pođe Perzija upravo na dan godišnjice zaključenja mira u Portsmutu. Arijanci Irana dobiše takođe parlament, u počerku dosta skroman, u koji imaju pristupa samo sveštenici i trgovci, a seljaci ne.

Kolosalna Kina poslala je u Zapadnu Evropu naročitu komisiju, koja je proučila ustavne i parlamentarne ustanove, pa se prije mjesec dana vratila kući. Priča se, da će sa tijem najprije otpočeti japanski ljubimac, vice-kralj Pečilija, Jančikaj. A Turska? Abdul Hamid II je 23. decembra 1876. dao Ustav, sazvao je Parlament, i kako ga je tada raspustio, nije ga više ni sazavao. Možda će biti sazvan u korist njegovog četvrtog sina, darovitog Burhanedin efendije. Parlamentarna i ustavna turska imperija odgurnula bi od sebe sve grabljivce i slila bi u cjelinu veliko osmansko carstvo. Evropa daje primjer Aziji. Azija će tući Evropu njenim sopstvenim oružjem.

I u samom Sijamu trude se japanski agenti da obavijeste narod da traži ustav, jer će na taj način, kad bude sobom vladao, najlakše otjerati Francuze iz Indo-Kine. Ujediniće se 850 milijona Azijata, naoružani Krupovim i Krezovim topovima, brzometnim puškama i podvodnim lađama, a oduševljeni i sjedinjeni parlamentarnim režimom, te će Evropi okrenuti leđa.

Evropske i amerikanske posjede u Aziji zahvatio je ustavni pokret. Azijska Rusija bira svoje narodne predstavnike i šalje ih u Dumu. Amerikanci su svojim podanicima na Filipinima obećali ustav i samoupravu. Iza njih neće moći zaostati ni Engleska, koja će Indiji morati dati Ustav, jer među 294 milijona Indijanaca živi samo 300.000 Engleza. Već sad postoji savjet uz engleskog vicekralja u Indiji. Dva indijska pokrajinska knjaza riješena su da dadu svojim pokrajinama Ustav, ali engleska vlada oklijeva. Blagodareći japanskom premijeru, svi muslimani u Indiji i Kini traže Ustav i parlamentarni režim. Na njih se ugledaše francuska Indokina, holandski Borneo, Sumatra, Java.

Prema tome, vidi se da Azijati primaju evropsko kulturno-političko Vjeruju. Istok se oblači u zapadno ruvo otkako se Bijeli Car dragovoljno odrekao od autokratskih prava. Svuda se javljaju parlamenti, a ako u početku polutanski, ali se ipak javljaju kao pošljedica japanske pobjede. Dvadeseti vijek je vijek preporođaja Azije i istrebljenja Crnaca u Africi. Mi se tome ipak ne radujemo – veli Parlamentaer – jer će se orijaška snaga Azije, Amerike i Afrike ipak slomiti nad Evropom, i pošto je Slovenstvo prvo na udaru, ono će najviše platiti; ono će dati kusur za evropske kulturne krpe.“

]]>
Tue, 27 Mar 2018 09:52:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/198311/bvojicic-da-je-gospodar-vladao-vecom-drzavom.html
B.Vojičić: Od čega Sloveni boluju? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/197439/bvojicic-od-cega-sloveni-boluju-.html Stav engleskog profesora: Parlamentarni sistem u balkanskim zemljama rađa naročito jedan tip političara, koji juri za činovničkim položajem, gleda da se naplati za svoju političku radnju, i da je uz to taj sistem porodio nov sistem – sistem pljačkanja i podjele pljačke među članovima partije! ]]>

Mjesec dana nakon što je objavljena “prijatna vijest“ da je knjaz Nikola (1905) naredio da se napiše Zakon o štampi i da se za Nikoljdan sazove Narodna skupština, zvanični „Glas Crnogorca“ (27.avgust 1905), prenosi iz beogradskog „Trgovačkog glasnika“ iz Londona, kako se navodi, dopis g.Čeda Mijatovića o stavu engleskog profesora Vilijama Milera, povodom tih nagoviještenih reformi. Čedomilj Mijatović je, inače, po ustoličenju Karađorđevića(1903), za njih bio čovjek „starog kova“, zbog njegove službe iz vremena Obrenovića, kada je dostigao vrhunac svoje karijere, kao ministar finansija (bio, šest puta), i ministar spoljnih poslova(tri puta). Od 1895.do 1903.bio je poslanik ( ambasador) Srbije u Londonu, a nakon penzionisanja, pokušavao je da pomogne srpskoj vladi kod britanske, koja je bila užasnuta svirepim ubistvom kraljevskog para Obrenovića.

Pod naslovom “Ingleski glas o našim reformama”, Mijatović profesora Milera predstavlja kao vrlo učenog čovjeka i plodnog publicistu. “Miler je bio po svim balkanskim zemljama, i to ne jedan put; napisao je istoriju balkanskih naroda do kraja devetnaestog vijeka, i smatra se kao neki autoritet za sva balkanska pitanja. Sad je taj čovjek napisao jedan originalan članak povodom glasova, da Knjaz Nikola hoće Crnoj Gori da dade Slobodu Štampe, Narodnu Skupštinu, budžet i neku vrstu ustava.On je pun simpatija za Crnu Goru- taj po sonornom stihu Lorda Tenisona:’slobode surovi prijesto od stijenja’; pun simpatija i poštovanja prema Knjazu“.

“Miler hvali napredak koji je do sada učinjen. Razumije, da poslije Knjaževih veza sa velikim jevropskim dvorovima, poslije izlaska Crne Gore kroz Bar i Ulcinj na more, i naročito poslije zadahnuća, koje je mlađi naraštaj crnogorski dobio u Parizu, Italiji i naročito u Biogradu – ne može ni Crna Gora da ostane na onome stupnju patrijarhalnosti na kome je bila prije svega toga. Ali – sumnja, da će od istinski liberalnih ustanova biti kakvoga dobra po Crnogorce. Njegovo proučavanje istorije balkanskih zemalja novoga doba dovelo ga je do uvjerenja: da parlamentarni sistem u balkanskim zemljama rađa naročito jedan tip političara, koji juri za činovničkim položajem, gleda da se naplati za svoju političku radnju, i da je uz to taj sistem porodio nov sistem – sistem pljačkanja i podjele pljačke među članovima partije!

Srbija, veli dalje prof. Miler, ima liberalni Ustav još od 1869. godine, pa gdje i kako stoji danas Srbija? ‘Njene neprekidne, burne, a često i odvratne partijske borbe načinile su od Srbije ime, koje se amo s prijekorom ili s podsmijehom međunarodima pominje!’ Grčka ima neku sortu ustava još od 1843. godine, pa šta joj je on donio? Neprekidna trvenja, neprekidne partijske borbe, koje ne daju mogućnost ni za kakav ozbiljan tvorački rad državni, i koje su najposlije odvele Grke do poraza u ratu s Turcima. Jedan je vizantijski satirik još prije pet stotina godina napisao, da kad istočni narodi dođu u dodir s drugim rasama, oni obično poprimaju od ovih samo ono, što ne valja! Jedan je srpski pripovjedač (novelista) rekao Mileru, da su oni Srbi najbolji, koji nijesu primili jevropske manire.A jedan crnogorski državnik kazao mu je: da od balkanskih zemalja najsrećnija je ona, koja najmanje novina ima! Nakratko, po profesoru Mileru, Knjaz Nikola pravi jedan eksperiment, od koga će zavisiti budućnost Crne Gore. Svi koji ljube nju, nadaće se da će se Knjažev pokušaj pokazati uspješnim; na žalost, primjeri u susjednim zemljama i srodnim rasama ne daju mnogo nadežde.

Tako profesor Miler, a g.Č.Mijatović mu odgovara: “Nemojmo mu zamjeriti, jer u nečemu on ima pravo. Nema pravo ako misli, da su ustavnost i parlamentarni sistem krivi za sistem pljačkanja i eksploatacije otadžbine od strane profesionalnih i nepatriotičnih političara. Naravno Ustav ne da građanska i politička prava prema ličnim vrlinama, poštenju i karakteru građana. On ih daje i surovima kao i pitomima, neobrazovanim kao i obrazovanim, nevaljalima kao i ljudima punih vrlina. U političku borbu ne stupaju samo ljudi sa uzvišenim i čistim idealima, nego i ljudi koji su gotovi da sa slobodom i narodnim idealima spekulišu na ličnu i novčanu dobit. Da ne pobjedi laž istinu nego istina laž, da nevaljalstvo ne pogazi pod svoje noge vrlinu i poštenje i patriotizam, nego da svi njega savladaju, pa da ga svojom velikodušnošću povedu na put popravke, za to treba što ozbiljnijeg rada na moralnom vaspitavanju naroda. U školi leže pravi temelji ustavnosti. Moralno vaspitanje naroda jedan je od glavnih i neophodnih uslova za uspjeh ustavnosti”.

I dok afirmiše u Crnoj Gori (i Rusiji!) "novo ustavno doba", kao posljednjim zemljama u Evropi u kojima se do donošenja ustava autokratski upravljalo, “Glas Crnogorca“ objavljuje članak u kojima se ismijava, ustavna i parlamentarna “moda” kod Slovena, ali ovog puta, sa ruske strane. Tako, u broju od 27. maja 1906. objavljuje članak “Slovenska bolest”. "Od čega Sloveni boluju? – pita se “Novoje Vremja” a prenosi cetinjski list. “Govori se obično: od nesloge, sanjalaštva, lakomislenosti, sklonosti ka idealizovanju, pjesništvu i fantaziranju. Ima ih još. Ko se ne sjeća kobne slovenske nesloge, vjerovanja u tuđina i imitiranja tuđinskih osobina? U najnovije vrijeme Slovenstvo se počelo zanositi “modernim” idejama prosvijećenog Zapada. U primjeni tih ideja kod kuće svoje Slovenstvo gleda svoj spas. Slijepa kopija tuđinštine manija je današnjega Slovenstva. Jedna od najopasnijih za mlade rase lažnih nauka je priča zapadnoevropskih proroka, da snaga jedne nacije stoji u upravnoj srazmjeri sa savršenostvom državnog aparata, ako se pod tim savršenstvom najviše razumije republika, a najniže autokratija. Ne ušljed, već nezavisno od slobodoumnih oblika državne vladavine često puta su mnogi narodi postali moćni i silni. Ali, neka se ma gdje pojavi kakav prorok sa novim idejama i lažnom naukom, prvi su od svega svijeta Sloveni, koji će ustati na noge i naćuliti uši. Ukoliko su nove ideje besmišljenije, neostvarljivije, u toliko će im lakomisleni Sloveni prije naići na lijepak.

U zapadnoj i srednjoj Evropi narodi već uzdišu pod teretom ovakvog konstitucionalizma kakav je danas. Želiti je da oni narodi koji još ne stenju pod teretom preživjele zapadnoevropske ustavnosti, ne prime njene tekovine olako i bez dužeg premišljanja. Razumije se, da se tako što može očekivati samo od naroda koji svojom pameću misle. Sloveni kao da nijesu uvijek takvi. Ono, što cijelo čovječanstvo označava kao nužno zlo, Sloveni slave kao svoj spas. Anahriste i anarhizam prosvjećeno čovječanstvo najodsudnije osuđuje; među Slovenima nalazi najviše pristalica. Da je današnja ustavnost i parlamentarnost prava maska pod kojom se mogu da sakriju i najrugobnija lica, o tome je svjesno cijelo napredno čovječanstvo. Zar ustavnost u Pruskoj nešto vrijedi? Ili u Francuskoj, gdje parlamentarizam, ovakav kakav je danas, ruši narodne idealne fransuske nacije, propovijedajući kako je vojska nepotrebna i kako Francuska treba da živi kao rentijer? Ili u Engleskoj, gdje pod režimom ustavnosti najbolje na svijetu robuju toliki Irci? A koji bi Sloven smio da se pohvali ustavnošću i parlamentarnošću u dunavskoj monarhiji? Je li mađarska ustavnost prosvijećena i savršena, kad pod njom robuje nemađarska većina?

Sloveni uvijek uobražavaju da je tuđe bolje nego li njihovo. Oni vole da se podiče tuđim nego li svojim tekovinama; tuđe su im mane vrline a domaće vrline slovenske mane. Nijesu do sad mogli da se nauče da svaki narod, svaka rasa ima svoje osobine na osnovu kojih se razvijaju pravila za život toga naroda ili rase. Ono što jednome narodu može da donese koristi, drugi narod može da upropasti. Ako su naprijatelji slovenski svakada najviše navaljivali da se slovenske države zakite tekovinama prosvjećenog zapada napolju državne vladavine, imali su i zašto. Znali su da Slovene treba najprije raspasati, unijeti u njih razdor i zaluditi ih pričama o nekakvoj jednakosti koje nema ni u Francuskoj, ni u Americi, pa da se Sloveni brzo raspadnu. Neprijatelj neprijatelju nikad neće ponuditi ono što će prijati njegovom organizmu, već naprotiv, on će mu dati ono od čega će imati štete. Što je Slovenstvo danas mlitavo, povijajući se pod tuđinskim vjetrovima, kriva je njegova alapljivost na jela sa tuđe trpeze. Bolje je da samo sebi sprema životne namirnice i da se ne zanosi pričama o tuđinskom dobru. Slovenima je više potrebno da se posvete samo sebe i svojim zadacima nego li da se ugledaju na staru zapadnu Evropu, koja i onako ide natrag a ne naprijed.“

 

]]>
Mon, 19 Mar 2018 10:29:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/197439/bvojicic-od-cega-sloveni-boluju-.html
Zašto je Murinjo na stranputici? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/196984/zasto-je-murinjo-na-stranputici.html U opisu lika i djela Žoze Murinja već 15 godina se obavezno kaže "jedan od najboljih fudbalskih trenera svih vremena". Da li je? ]]>

Jasno je da moramo početi od Sevilje. Ali to je samo povod, priča je znatno duža. Prije nekoliko godina smo morali mijenjati njegov nadimak od "special one" u "semifinal one" zbog niza ispadanja u polufinalu champions sa ekipama u koje je uloženo mnogo,kao i u njega samog,da bi osvojile titulu. Sad bi već mogao da dobije nadimak "top 16 one", jer ispadanja u osmini su sve češća, okusio je to sa Čelsijem 2006, Interom 2009, opet Čelsijem 2015 kad je s igračem više igrao bunker kući protiv Pari Sen Žermena, i evo sad 2018. Ispadanje od Sevilje bilo je drastično, mnogo skuplji tim, imao je sreću da ne izgubi na vrelom "Pichuanu" iako je bio potpuno nadigran i razoružan, De Hea je pravio čudesa,i ipak je opet nadigran i savladan na svom terenu sinoć. Glatko i zasluženo eliminisan,i sad mu ostaje "uzbudljiva" borba za drugo mjesto u prvenstvu. A 87 miliona za Lukakua, a silna kampanja za Sančeza, a 105 miliona za Pogbu? Ovoliko se moglo i bez svih njih.

O Sevilji svakako treba reći nešto,nezavisno od njega. To je tim koji oduševljava Evropu godinama,lopta koja šiša travu, napadački i kombinatorni stil, osvojili su nevjerovatnih 5 puta Ligu Evrope od 2006 naovamo, ali imali su tu barijeru osmine champions. Ona Sevilja koja je osvojila dva uzastopna UEFA kupa bila je prava napast, vodila je mrtvu trku do kraja sa Realom i Barsom u ligi što je sada nezamislivo, ali je pala dva puta u osmini kad su je svi vidjeli u četvrtfinalu,od Fenerbahčea 2008,i CSKA 2010, i to oba puta kući. Isto joj se desilo i prošle godine protiv Lestera kad ih je ispustila prije svega kući kod 2:0, a u revanšu promašila penal. Zaslužili su konačno ovo nakon 60 godina, stvaraju fudbal i talente,dovode i valorizuju pa skupo prodaju,sjajna sredina, a ovo im je najčudnija godina, slično kao i Romi. Naime, klecali su puno u prvenstvu,jesu peti ali čak 11 bodova iza četvrte Valensije i upravo teški poraz u subotu 0:2 od tima Marselina izbacio ih je potpuno iz naredne champions, osim ako ne osvoje ovu. Montela je doveden umjesto Berisa nakon otkaza u Milanu,i razvija svoje ofanzivne ideje, ali navijači teško praštaju 3:5 protiv ljutog rivala Betisa kad su bolji, takođe debakl 5:1 od Eibara u baskijskim brdima,ili blamažu 2:5 od Atletika kući,a bilo čak i 0:5. Ali,igru stalno traže, sad protiv Valensije su napadali 90 minuta srčano, a sebe našli u Kupu Kralja gdje su izbacili i komšijski Kadiz (pokosio 3:5 upravo Betis), ali i snažni Atletiko sa dvije pobjede u četvrtfinalu iako su ih razbili u ligi,i stigli do finala s rekorderom Barsom, dok su sve krunisali u kraljevskom takmičenju. Vidjelo se i kod Berisa kad su izborili 2:2 na Enfildu,pa stigli i nestvarno do 3:3 kući s istim Liverpulom,da su ove godine stvoreni za kupove. Bilo je istina i užasnih 5:1 u Moskvi ali takva je sezona.Uostalom da je Emre umjesto stative pogodio mrežu u posljednjem minutu kod 2:2 ušao bi Bašaksehir a ne oni,još u avgustu. Ali,ako je koja ekipa bila stvoreni da sprovedu svoju pas igru i naigraju se s ovim nivoom kvaliteta to je bio Mančester.

Već su ga razbili na Old Trafordu samo 24 sata nakon pobjede u Podgorici protiv naše Mladosti 2013.godine 1:6,sa mladićima Kokeom, Morenom, Vitolom, Rabeljom, Samperijom, da bi sjutradan igrali Baka, Gameiro, Marin, Rakitić, Banjega, Kondogbija i ostali "titulares".Kao da je to bila generalna proba za ovo sinoć. Sada je tu puno tehničara i brzanaca, Montela forsira svog Murijela iz Sampdorije u napadu, ali i brzance Koreu, Sarabiju, majstora Vaskeza iz Palerma, dok je čuvenog Navasa vratio na beka, a Nolito i Ben Jeder su zlatni džokeri,umalo su oživjeli i karijeru Gansa, a Banjega,Pizaro i N Zonzi čine pješčanu digu na sredini. Kad se razigraju opasna ekipa,ali i limitirana u mnogim segmentima,na Bernabeu su gubili 5:0 već u prvom poluvremenu. Napravili su sada svoju istoriju,ali i učinili da vjerovatno Španija ima šestu godinu za redom tri tima u četvrtfinalu,počelo je sa Realom, Barsom i Malagom 2013, pa 4 godine bio Atletiko umjesto Malage, a sad je to mjesto zauzela kraljica Lige Evrope. Opet miriše na tri Španca, dva Engleza i dva Italijana i to nakon čak 11 godina, 2007 su bili Milan i Roma, koja je evo i sad tu, zauzela mjesto Parižana. U Milanu su srećni sa Gatuzom umjesto Montele, ali Vinćenco je napravio sinoć doktorat svoje karijere,i tek ga čeka ono glavno. Na istom mjestu doktorirao je i sam Murinjo 2004, kao trener Porta. Tada je cijeli svijet bio pred njim..

To nas vraća na glavnog "junaka". Njegov Mančester igra prazno, ali on to ne primjećuje ili ne želi. Uoči ovog revanša dao je u nedjelju dugačak intervju za italijanski RAI, pričao o svemu ali sve je djelovalo ružičasto. Nije htio da prizna da je Sevilja bila bolja u prvom meču, a Montelu nazvao zelenim. Najviše bode oči što njegov tim ni u jednom momentu nije pokazao kako može da prođe, pa makar i na silu, a nije bilo ni one njegove energije i vrištanja bez čega nekad nije moglo,isto tako je ispao od PSŽ prije tri godine, bez reakcije. Dvije godine oblikuje tim, dovode mu koga poželi, ali igre nema, čak je više bilo kod njegovog bivšeg učitelja Van Gala koji je isto trošio brdo miliona,dovodio Di Mariju, Falkaa, Ereru, Blinda, Darmijana i ostale, a tražio godine da ih uigra. Ali bilo je puno zanimljivijeg fudbala, dok je Murinjo maskirao šesto mjesto iz prošle sezone sa pričom o tri trofeja(super kup,liga kup i liga Evrope),iako je bilo jasno da su to incidentalni trofeji, ne za ovakav projekat. Sad kad nema ništa,od poraza u Skoplju izgubio sve ključne mečeve u sezoni, argumenti ponestaju a kritičara sve više. Uspio je da nadogradi sve izbacivanjem Mate kojeg je udaljio i iz Čelsija, a Sančez jedino kod njega ne liči na paklenog igrača. Nastavio je nakon niskoprofilnog rata sa Konteom u vezi kojeg ga najviše boli što je voljen kod navijača njegovog Čelsija,sada i rat sa Frankom De Burom kojeg je prozivao iz čista mira još dok je bio u Interu,a nedavno nazvao najgorim menadžerom u istoriji Engleske. Odgovor je stigao kao naručen sinoć, a Frank nije imao sve zvijezde koje on uvijek ima. Ta lista neprijatelja koje je stvorio je dugačka, u Engleskoj je prvo pikirao Ser Aleksa, ali kad je vidio da je tvrd orah prešao je na odnos respekta a udario svom silinom na Vengera i njegov tada nepobjedivi Arsenal i zaista ga izbacio skroz iz takta. Onda je najvulgarnije napadao Beniteza,od kojeg je gubio velika polufinala champions,ali i kasnije kad ga je naslijedio u Interu pa Čelsiju kratko.

U Italiji je napadao svakog živog,uključujući i potcjenjivanje mlađih trenera poput Berete i Ferare,pa atake na Macarija i Anćelotija,dok sa Ranijerijem su "noževi" radili još otkad ga je naslijedio u Čelsiju 2004,a kamoli tada u Inter-Juve. Del Nerija je napao jer je od njega izgubio i kad je vodio Atalantu i naredne sezone Sampdoriju,rekavši da je neznalica jer je uzeo njegov šampionski Porto ljeta 2004,i upropastio ga za mjesec dana.Kako je tek vrijeđao predsjednicu Rome Roselu Sensi kad mu je umalo uzela famozni skudeto 2010, kažnjavan je više puta tada i zbog simulacije zatvora na tri meča, namjerno je dizao tenzije,ratovao protiv svih. Taj stil i pobjeda nad svemirskom Barsom su ga i doveli na klupu Reala 2010.godine iako su mnogi upozoravali Florentina da ne radi to, da će ukaljati skroz imidž kluba. Ali bio je ubjeđen da će mu donijeti više tu "desimu",samo zato ga je i doveo nakon finala u Madridu i napravljen je taj pomalo "divlji" brak,koji je i završen ružno 2013, ispraćen je da se više ne vrati,zaratio sa svojim igračima,s pola lige, otjerao Valdana pa Zidana, mnoge klupske legende, kuvare, fizioterapeute,a desima nije stigla, sva tri puta polufinale. Htio je da izaziva Barsu do kraja, a odmah ga je zadesila "manita",poraz 5:0 na Kamp Nou,da bi mu uzela te sezone titulu i izbacila ga u polufinalu champions,od tada kreće njegov pad. Ljeta 2011.godine mobilisao je sve,u super kupu izgubio opet od Barse ali napravio višestruki incident, doveo igrače na ratnu nogu,a kad je Kasiljas zvao svoje velike drugove iz šampionske Španije Ćavija i Pujola da se pomire, on je uzeo na zub svog golmana i od tada počinje da ga maltretira, Adan, Dijego Lopez, svi odjednom bolji od Ikera jer nije bio vjeran vojnik..

Ali,nije Murinjo bio uvijek ovakav,provokator,motivator,bunkeraš, sve ono što ga je učinilo toliko nepopularnim u posljednjoj deceniji. Naprotiv. Kao igrač bio je loš i brzo je prestao, a onda se bacio na fudbal i fitnes, završavao tečaje u Engleskoj,predavao fizičko u svom Setubalu, pa radio kao asistent u drugoj ligi,dok se ljeta 1992 nije pojavila velika šansa,da bude prevodilac čuvenom Bobi Robsonu kojeg je upravo angažovao Sporting Lisabon. Uz njega je učio od prvog dana,puno o taktici,skautirao,igrali su dobar fudbal,ali decembra 1993 platili skupo nesrećno ispadanje od Salcburga u kupu UEFA, i pored pobjede 3:1 i dominacije u revanšu, pa su dobili otkaz. Porto je brzo iskoristio šansu i doveo ih zajedno na pola sezone,nakon poraza 3:0 od velikog Milana i šoua Savićevića na San Siru. Zaigrali su odlično,osvojili kup dok se Benfika nije mogla stići, ali biser je bila pobjeda 0:5 nad Rehagelovim Verderom u Njemačkoj,i čak je Drulović imao šansu da sruši Kapelov Milan i donese polufinale kući sa Monakom. Ovako su morali u Barselonu,i Murinjo je prvi put osjetio magiju tog stadiona i poraz 3:0. Ali,uslijedile su dvije moćne titule Porta,i za kraj čak 5:0 protiv omražene Benfike u super kupu pa su ljeta 1996 kao heroji ispraćeni u Barselonu. Murinjo je tada već bio puno više od prevodioca, o čemu su kasnije pričali i Gvardiola i Ronaldo fenomeno,i Luis Enrike,igrači te moćne Barse. Sjećam ga se dobro uz Robsona i kad su došli na Marakanu gdje ih je Perica izludio,jer Žoze je bio tako nametljiv,stavljao sebe u prvi plan. Ronaldo, Đovani, Stoičkov, Figo, Pici, Dela Penja, Blan, Popesku, Kouto, Gvardiola,koliko su imali asova,ali Kapelov Real im je uzeo titulu, oni osvojili Kup Kupova i kup Kralja. Kako je ta Barsa igrala, sve za napad, totalni rizik a skroz otvorena nazad,koliko je bodova tako otišlo,današnji Murinjo bi davno poludio,ali i tada se on na ofanzivne ideje Robsona dopunjavao svojim defanzivnim rješenjima i teorijom. Nunjez je više puta htio da ih otjera, čak iziritiran nije htio na polufinale s Fiorentinom u Firenci aprila te 1997, već otišao u Rim na košarkaško finale s Olimpijakosom,ali istrpio je do kraja.

Kad je Robson na ljeto morao da ode Murinjo ovaj put nije pošao za njim već tražio da ostane u Barsi kod novog menadžera Van Gala,toliko hvaljenog inovatora totalnog fudbala da bi učio još od njega. I ostao je pune tri godine kao njegov asistent,lično uticao na transfer Rivalda iz La Korunje i upijao svaki trening. U te tri godine se Murinjo razvio konačno,ali u Barsi ga nijesu vidjeli kao prvog trenera, pa je i 2000.godine nakon odlaska Van Gala doveden Sera Ferer. Njega je zvala Benfika koja je već u septembru smijenila Hajnkesa (još jedno ime koje se često prepliće s Murinjom,osvajač s Realom 1998),ali da bude asistent Žezualdu Fereiri. Na preporuku Van Gala Murinjo odgovara: ako vam treba prvi trener dolazim,ako ne ostajem u Španiji. Začudo upalilo je, i kreće njegova avantura u ulozi "bosa". Doveo je legendu Benfike i Marselja Mozera za asistenta i igrali su sjajno,bili prvi, pokosili Sporting za koji je igrao njihov "izdajnik" Žoao Pinto 3:0,i baš tada Murinjo lukavo traži od novog predsjednika da mu produži ugovor. Vilarinjo odbija i Žoze se odmah pakuje. Malo ko to zna ali ta Benfika koju je vodio samo tri mjeseca je plesala, nakon pet uzastopnih titula Porta 1995-1999,pa Sportinga 2000, bukvalno ih je preporodio,napadali su i igrali viktorije sa svakim. Sličan fudbal igrao je i sa malom Leirijom naredne sezone,i bio čak ispred Porta na tabeli,pa je u januaru 2002.godine Porto koji je očito bio njegova sudbina odlučio da ga preotme i konačno ga postavi. Došao je odmah, neke igrače je znao još iz 1994, digao ih na treće mjesto i osvojio kup,obećao titulu naredne 2003. I ne samo titula,osvojio je i kup i takođe kup UEFA, samljeli su sve u Evropi, kako je samo deklasiran Manćinijev Lacio u polufinalu 4:1,spektakl u Sevilji sa Seltikom,ali svaki meč je bio praznik,gledali smo mnoge i iz domaće lige jer je ta igra očaravala. Vratio je komandanta Žorža Kostu iz Čarltona i uklopio ga s Karvaljom,dao ključeve igre velemajstoru Deku,doveo iz svoje Leirije lijevog beka Nunja Valentea i opakog napadača Derleja,takođe tražio desnog beka Paula Fereiru,pa Rusa Alejničeva,a džabe doveo Maniša kojeg je Benfika škartirala.Uz Koštinju postaće nosilac njegove sredine,sklopljena je jeftina ekipa koja će pokoriti Evropu. Kad ga je Milan savladao u Monte Karlu golom Ševčenka u super kupu,pa njegov zemljak Keiroš sa Reaolom 1:3 u sred Porta,a i Mateus s Partizanom remizirao 1:1 u Beogradu malo ko je obraćao pažnju,ali stići će do raja.

Taj čuveni Old Traford,takođe njegova sudbina,poništeni gol Skolsa i srećni gol Koštinje u nadoknadi,njegova luda proslava i provociranje Fergusona i cijelog stadiona,bili su uvod u preuzimanje Čelsija. Otvorilo mu se puno,nije morao ponovo da igra sa šampionom Milanom i galaktičkim Realom,ali ni Juveom ili Arsenalom,ali osvojio je ubjedljivo. Kad su nadigrali La Korunju sjećam se dobro intervjua za italijanski sky,već tada na dobrom italijanskom rekao je "tajna je u posjedu lopte,pasovima i presingu,napadati i samo napadati". Da li u tome prepoznajete Murinja? Onog kojeg vi poznajete? Ali baš tako je igrao njegov Porto, fizički ubitačno spremni jer bio je majstor fitnesa, tzv presao alta ili visoki presing od napadača,mehanizmi uvježbani do perfekcije i veliki posjed i tehnika. Prenosio sam prvi meč s Mančesterom koji je riješio Beni Mek Karti s dva gola,pa skoro tim Fergusona nije vidio loptu,a pritom je bio otišao Postiga u Totenhem. U finalu je razbijen Realov dželat Monako,a Murinjo hladno poljubio pehar,znao je da ga već čeka Abramovič i milioni,izgledalo je da će taj isti pehar ljubiti bar još deset puta. A zapravo biće to rijetka prilika, poljubiće ga još samo jednom, sa Interom 2010. Prelaz u Čelsi donio je i pogođene transfere, poput Drogbe kojeg je htio još iz Gengama da dovede u Porto i koji će postati legenda, pa onda i transfer Robena ili Dafa, od njegovih stiže Fereira ali ne i Deko kojeg hvata Barsa. Ali,te prve godine Čelsi je igrao fantastično,osvojio je titulu sa rekordnih 95 bodova,odmah nakon što je Venger osvojio bez poraza,a Ferguson doveo Runija silnom Van Nistelroju. Sve ih je nanizao furioznim napadačkim stilom, kakvu je lekciju očitao Fergusonu i u polufinalu liga kupa na Old Trafordu,pa Benitezu u finalu,a sa 4:2 u epskom meču izbacio silnu Ronaldinjovu Barsu u osmini champions. Ipak, Benitez i fantomski gol Luis Garsije odvoja ga od Istanbula i tu se nešto polomilo. Toliko je moćno igrala Barsa tih godina kod Rajkarda i da bi joj parirao počinje da mijenja kožu,da usklađuje svoju igru prema protivniku,da kvari i razgrađuje,da provocira i ruši. Dovelo ga je sve to i do otkaza u septembru 2007,od strane Abramoviča, ali prije svega u opsesivni rat sa Barsom za koju je mislio da će jednog dana biti njegova,ali kad je shvatio da neće napao je svim sredstvima. Na kraju mu je ona i uništila karijeru, dovela ga u jednu ljušturu iz koje sada ne može da izađe.

Umjesto brda evropskih titula on ima dvije, dok Anćeloti ima tri,a dvije ima i Gvardiola s kojim ima krajnje negativan skor 3:12 u pobjedama,i koji se sada kotira daleko daleko više od njega. Dvije ima i Hajnkes, dvije ima čak i Zidan koji je juče počeo i nije potrošio milijarde kao on. Ali ne samo to, nakon što ga je Abramovič morao i drugi put smijeniti decembra 2015, jer je bio na granici ispadanja iz lige,već tada je malo velikih timova bilo spremno da razmisli da ga angažuje. U Barsi i Realu su mu zalupljena vrata, u Juveu takođe, ali i pola Engleske nije opcija za njega, uradio je to Mančester uz velike interne polemike,jer Ferguson i Gigs su bili izrazito protiv, a naslijedio je ne bez loše krvi svog bivšeg mentora Van Gala. Sad se mnogi i tamo kaju,jer osim što te posvađa s ostatkom svijeta njegova igra više kao da nema novih pora i horizonata, toliko je taj "bunkerinjo sistem" prevaziđen da su silni milioni suludo bačeni,a niko nije zadovoljan. Mančester je veliki klub i svjetski brend,ne može predugo da se blamira na ovaj način,ni sportski ni marketinški. A ko će nakon Mančestera imati hrabrosti da ga angažuje? Možda da se vrati svojim korjenima i starim dobrim idejama, Porto ili Fiorentina, zašto da ne?

]]>
Wed, 14 Mar 2018 19:13:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/196984/zasto-je-murinjo-na-stranputici.html
B.Vojičić: Opozicija najveća podrška režimu http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/196140/bvojicic-opozicija-najveca-podrska-rezimu.html Postavši instrument inostrane vlade za borbu protiv režima u svojoj zemlji, crnogorska opozicija je izgubila ne samo kvalitete koji su je uzdigli iznad lošeg i anahronog režima, već i političku autentičnost i samostalnost, bez koje se nije mogla ustanoviti kao stabilan politički blok. ]]>  

„Nova era“ u političkom životu Knjaževine Crne Gore otpočela je sazivanjem prve Narodne skupštine na Lučindan 18.(31)oktobra 1906.godine. To je ujedno omogućilo i formalni početak straničkog organizovanja, na „klubaše“ (protivnici knjaza) i „pravaše“ (knjaževe pristalice). Opoziciona „Narodna misao“ pisala je da tamo gdje nema stranaka nema ni parlamentarizma. U članku „Početak stranaka u Crnoj Gori“, septembara 1907, list piše: „Osjetna podjela na stranke pojavila se kod nas tek pred izbore narodnih poslanika, za vrijeme prve vlade po Ustavu – dakle, vlade g.L.Mijuškovića. Ovu podjelu stvorila je upravo Mijuškovićeva vlada svojom izbornom agitacijom, nagrađivanjem svojih ljudi i pridobijanjem za sebe; svojim samohvalisanjem, koje ispoljavaše preko svog organa ’Ustavnosti’ itd. Vi se sjećate pisanja ’Ustavnosti’, ona već imaše svoju opoziciju, koju najstrašnije napadaše ali ta opozicija bješe bez ikakve organizacije, te bješe nevidljiva i nečuvena za svakoga sem za ’Ustavnost’, a ona je strašnu predstavljaše i stvaraše samo za to da bi imala koga grditi po svojoj urođenoj strasti i voditi ma kakvu borbu, te ta borba izgledaše kao borba Donkihota sa vjetrenjačom. Ustav bješe postavio granicu, odvojio minulo doba našeg državnog života (a Prestona Besjeda nazva sjajnim dobom doba pred Ustavom), a novom dobu otvori slobodno polje za borbu i utakmicu, kojoj bi cilj bila opšti napredak naše Domovine u savremenom duhu“.

Jedino što se prvih dana parlamentarizma moglo primijetiti, to je bilo opoziciono raspoloženje prema vladi većine narodnih poslanika, zapisao je dr Nikola Škerović, poslanik u Crnogorskoj narodnoj skupštini biranoj 1911, u knjizi „Crna Gora na početku 20.vijeka“ (Beograd,1964), za poslanike prve po Ustavu izabrane Narodne skupštine.“Većina izabranih narodnih poslanika orjentisala se protiv ’prve ustavne vlade’ L.Mijuškovića. u toj većini našli su se: pojedinci iz starog režima, kojima se izmakla vlast i privilegije iz ruku; grupa umjereno opozicionih, naprednih,školovanih ljudi; neki broj inteligentnih pojedinaca iz naroda; izvjetstan broj ljudi prostih, bez ikakvog političkog programa, u želji da se uz školovane ljude svoj stav bez razmišljanja promijene kad to zatraži gospodar. To je znak da je političko buđenje u Crnoj Gori sve više hvatalo maha“. Škerović primjećuje da su do rada Narodne skupštine(1906) sav društveni život i državna organizacija počivali na plemekskoj osnovi. „Do sada je postojala jedna jedina natplemenska moć, moć knjaza-gospodara, koji je držao svu vlast u svojim rukama. A sa okupljanjem plemenskih predstavnika u Narodnu skupštinu, među njima se, u samom početku,pojavljuje težnja za organizaciju druge,vanplemenske,opštenarodne moći, kao protivteže onoj jedinstvenoj i apsolutnoj gospodarevoj moći. To je nagovještavalo radikalan prelom u političkom životu crnogorskih državljana“.

„Da će crnogorska vlast imati muke s opozicijom, postalo je jasno samo nekoliko dana nakon verifikacije poslaničkih mandata prvog saziva Crnogorske narodne skupštine (oktobra 1906).“, piše o tom periodu istoričar dr Živko Andrijašević u knjizi „Nacija s greškom“ (Cetinje,2004). „Najviša zemaljska vlast, oličena u knjazu-gospodaru,prilično je bila iznenađena kada je spoznala da u parlamentu nema apsolutnu većinu, odnosno, da su na prvim parlamentarnim izborima pobijedili kandidati kojima Dvor nije bio naklonjen. U Dvoru su bili iznenađeni kada je za predsjednika Skupštine izabran čovjek koji nije uživao knjaževu podršku, a zatim naprosto zapanjeni kada su ’nečesovi anonimusi’ izglasali skupštinsku Adresu kojom se kritikuje rad vlade Lazara Mijuškovića“. Andrijašević kaže da je „stav najviše državne vlasti da su protivnici knjaza Nikole neminovno protivnici narodnih(nacionalnih) i državnih interesa, predstavljalo je opšti princip za definisanje svakog opozicionog djelovanja. Političko konfrontiranje s Gospodarom, čiji se patriotizam i državnička mudrost smatraju za neupitne vrijednosti, odmah je, po principu silogizma, dobijalo obilježje nepatriotske djelatnosti“.

O tadašnjim strankama unionista Nikola Đonović u knjizi „Crna Gora pre i posle ujedinjenja“ (Beograd, 1939) ovako objašnjava političku scenu: „Stranka 'Pravaška' bila je bliže vladaocu, dok je Narodna stranka, ili stranka 'Klubaška', bila bliže narodu. Sem toga Narodna stranka je bila u narodu shvaćena kao stranka koja hoće zbližavanje pa i jedinstvo sviju Srba, kada za to bude nastupila mogućnost. „Prava“ narodna stranka je u tom pogledu bila rezervisanija. U stvari ona je tome istom težila, samo je očekivala da se dinastička pitanja urede. Bilo je svakako ljudi na 'pravaškoj' strani koji su radili suprotno tim težnjama. To su bili oni koji su služili jedino dinastičkim računima; kao što je bilo na strani 'klubaškoj' izvesnog taktiziranja koje ih je odvodilo daleko od onog što je narod očekivao.“

Državna ideologija je, kako ocjenjuje istoričar dr Živko Andrijašević u studiji „Crnogorska ideologija 1860-19018“ (Cetinje,2017), radila na stvaranju političke kulture u kojoj nije bilo razlike između opozicije i neprijatelja, između protivnika vlasti i protivnika države: „Istina, u javnom djelovanju protiv opozicije, crnogorski režim je najveću podršku imao u samoj opoziciji, čije su jezgro činili isluženi kadrovi starog režima i ambiciozni karijeristi, kod kojih se od svih poželjnih načela uglavnom prepoznavalo samo jedno – težnja da postanu vlast. Fatalnu grešku opozicija je napravila kada je postala paravan za agenturnu mrežu srpske vlade, koja je uz pomoć protivnika crnogorske vlasti, vodila borbu protiv crnogorskog režima. Postavši instrument inostrane vlade za borbu protiv režima u svojoj zemlji, crnogorska opozicija je izgubila ne samo kvalitete koji su je uzdigli iznad lošeg i anahronog režima, već i političku autentičnost i samostalnost, bez koje se nije mogla ustanoviti kao stabilan politički blok. Uviđajući njene slabosti, i koristeći se njenim nepromišljenim akcijama, režim je ovakvu opoziciju, koja je trebalo da bude protivnik vlasti, lako pretvoriuo u protivnike države, naroda i Gospodara“.

U štampi je objašnjavano kakvih sve opozicionara ima u Crnoj Gori. Komentarisano je raspuštanje prve ustavne Skupštine, i uglavnom su traženi uzroci zbog kojih je došlo do prijevremenog skraćenja njenog mandata. U zvaničnom “Glasu Crnogorca“ su naveli da je uzrok raspuštanju Skupštine: nepoznavanje duha i pravog smisla ustavnog života, dioba poslanika na dva tabora, nemogućnost sporazuma između njih, ali i izjave nepovjerenja nekim narodnim poslanicima od strane birača.

U “Narodnoj misli“ su, naravno, drugačije objašnjavali. Oni smatraju da je ovo objašnjenje bez ikakvog osnova, tvrdeći da nepoznavanje duha i pravog smisla ustavnosti nije razlog da se raspusti Narodna skupština. Ni u slučaju kada bi i uzeli da se parlamentarizam u Crnoj Gori razvijao decenijama, a na vlast došla stranka, čijim bi djelovanjem bio ugrožen narodni i državni napredak, ni tada se nema prava raspustiti Skupština, jer vlada predstavlja većinu, kojoj je narod dao svoje povjerenje. Za “nepoznavanje duha i pravog smisla ustavnog života“, ne može da se optuži nijedna grupa u Skupštini, pošto i jednima i drugima pripadaju školovani ljudi. Interesantno bi bilo objasniti ko su poslanici koji ne poznaju smisao ustavnog života, pošto školovani ljudi ne spadaju u tu grupu. I drugi razlog koji se navodi u zvaničnom listu – “dioba poslanika na dva tabora“, takođe je problematičan. Država koja je iz apsolutne monarhije prešla u ustavnu, teško se može prilagoditi kritikovanju i neprestanim primjedbama i opomenama od strane opozicije, i teško može izgleda shvatiti da je postojanje dva ili više tabora, logični proizvod parlamentarnog i demokratskog života. U državama u kojima se politički život slobodno kreće, moraju se pojaviti političke partije, i tek iz partijskih borbi i trvenja, nastaju najsavremeniji državni sklopovi. Prema tome, političke partije nijesu kakva nesreća i bolest za društveni život, nego su uzrok zdravog političkog života. Što se tiče primjedbe da je uzrok raspuštanja Skupštine i u tome što nije bilo “nade za sjedinjenje oba kluba“, i on se može smatrati neumjesnim. Uzmimo da su se oba kluba spojila i počela zajednički raditi, ko bi onda bio opozicija u Skupštini. Ko bi kontrolisao njihov rad? To bi bila prva Narodna skupština u svijetu bez opozicije. Nada bi bila opravdana da ima više stranaka, a ne da se u slučaju nevolje spoje jedine dvije stranke. Primjedba, o izglasavanju nepovjerenja pojedinih narodnih poslanika od strane njihovih birača, neumjesna je, i uperena protiv samog Ustava. Narodni poslanici nijesu predstavnici svojih birača. Oni vrše državnu vlast, vodeći računa o narodnim i državnim potrebama i interesima.

U štampi koja je bila pod kontrolom Dvora, raspuštanje Narodne skupštine 1907. godine i obrazovanje vlade Lazara Tomanovića predstavljeno je, kako se i moglo očekivati, kao početak ozbiljnog rada na sređivanju unutrašnjih prilika i povratak Crne Gore u zonu stabilnosti. Za Tomanovića i njegov kabinet kaže se da su prihvatili vlast u zemlji u veoma teškim prilikama, iako je u javnosti obrazovanje tog kabineta, zbog nepoznavanja stvarnosti ili zlonamjernog iskrivljivanja istine, predstavljano kao korak unazad i pobjeda reakcije. Autor komentara konstatuje da ne može biti riječ o reakciji ili nazadku, ako se formira vlada koje će raditi da zaustavi pogibeljnu anarhiju. Upravo dolazak Tomanoviće vlade zaustavio je lutanja i haos, a vladinu politiku učinio mudrim i postupnim djelovanjem, koje jedino obezbjeđuje napredak. No, ljudska zloba, pakost, zavist i gramzljivost za vlašću, udružene sa nesavjesnošću, nevještinom i nesposobnošću, učinile su da Tomanovićeva vlada bude predstavljana na sasvim drugačiji način. Pretpostavlja se da će, ipak, zdrav razum i dobra volja mnogim zabludama učiniti uprkos takvim otporima i osporavanjima, Tomanovićeva vlada je umjerenošću i obazrivošću, istrpjela velika iskušenja, zajemčila mir i red, uvela zakonitost i poredak.

Kada je posao diskreditovanja opozicije završen, pogotovo nakon „Bombaške afere“, crnogorski režim nije imao potrebu da se više konfrontira sa „izdajničkom opozicijom“ kad je ona krajem 1907.ostala i bez predstavnika u Narodnoj skupštini i bez svog glasila „Narodne misli“. Nakon održanih izbora 1907. godine, Crna Gora je ušla u mirno parlamentarno razdoblje, jer je režim knjaza i kralja Nikole potpuno eliminisao opoziciju iz političkog života.

 

]]>
Wed, 7 Mar 2018 11:00:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/196140/bvojicic-opozicija-najveca-podrska-rezimu.html