RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html me http://www.rtcg.me/img/logo.png RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html B.Vojičić: Spas u slozi http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/190705/-bvojicic-spas-u-slozi.html Kada je uvidio da skupštinska većina ne može da se okrene radu u korist naroda, pa čak i da je krenula pravcem koji je koban za Crnu Goru, knjaz Nikola je odlučio da iskoristi pravo koje mu daje Ustav, da je raspusti. ]]>  

Neposredno prije drugih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, narod je posredstvom nezavisne (provladine) “Slobodne riječi“, oktobra 1907, upozoravan da pažljivo bira svoje predstavnike, jer je njegovo iskustvo i znanje o politici još na niskom nivou. Imajući u vidu prethodne izbore, kada su većinu mjesta osvojili kandidati neskloni Dvoru, ovaj nedjeljnik opominje da su dosadašnji narodni predstavnici zloupotrijebili narodno povjerenje i zaveli ga na stranputicu, umjesto da ga vaspitavaju i da ga povedu pravim putem. I zbog toga, situacija je po narod postala – kritična, jer je kao posljedica te neupućenosti, na sve strane zavladao haos, koji prijeti da dovede u pitanje i budućnost zemlje. Zato su pravi i iskreni politički prijatelji naroda oni koji će voditi računa da narod ponovo ne sklizne s pravoga puta.

Da se to opet ne bi dogodilo ( pošto je knjaz raspustio prvu Narodnu skupštinu), list upozorava da narod mora dobro paziti koga će ovog puta birati. Budući da je to izbora ostalo malo vremena, od naroda se ovog puta očekuje da će biti upućeniji i da se neće zavesti: da će umjeti razlikovati prave, iskrene poštene prijatelje od onih nametnutih. Bila je ovo jasna poruka biračima da ne biraju kandidate opozicije, jer će ih oni, kako im se sugeriše, povesti u haos i propast.

Tako je i bilo: izbori su sprovedeni bez incidenata, ali uz pritisak organa vlasti na birače i snažnu agitaciju državne vlasti protiv Narodne stranke. Sve je to rezultiralo da na ovim izborima kandidati Narodne stranke ostanu bez ijednog mandata. Dvor je tako u parlamentu imao apsolutnu većinu. Nakon održanih izbora 1907.godine, Crna Gora ulazi u mirno parlamentarno razdoblje, jer je režim knjaza i kralja Nikole uz represiju potpuno eliminisao opoziciju iz političkog života. Opoziciono mišljenje nije potrajalo ni u javnom mišljenju, jer u septembru 1907.prestaje da izlazi tada jedini opozicioni list „Narodna misao“.

Knjaz Nikola je u Prijestolnoj besjedi na početku novog saziva Narodne Skupštine, na osnovu izbora 1907.godine, rekao da Ustav nije da da bi se narodna snaga cijepala i bespotrebno trošila u partijskoj borbi, već da bi se svačija riječ čula u narodnom predstavništvu. No, u prethodnom sazivu Skupštine većina poslanika je krenula stranputicom i učinila da njen rad bude beskoristan. Kada je uvidio da skupštinska većina ne može da se okrene radu u korist naroda, pa čak i da je krenula pravcem koji je koban za Crnu Goru, knjaz kaže da je odlučio da iskoristi pravo koje mu daje Ustav, da je raspusti.

Knjaz Nikola je rekao:“Elementi, koji su većinu prošle Narodne Skupštine odmah u početku zaveli na stranputicu, učinili su njen rad besplodnim. Meni je bilo najteže čim sam to primijetio, jer sam velike nade polagao u njen rad i vjerovao, da će me umjeti pomoći u radu na korist naroda. Očinski sam strpljivo očekivao gotovo pola godine, nadajući se s jedne strane, da će zdrava svijest iz njene sredine prokrčiti sebi put, koji pokazuju naš Ustav, dobro našega naroda i slavna istorija Crne Gore, - a sa druge strane želeći, da u duhu slobodoumlja, koje sam naslijedio od Mojih slavnih predaka, odnjegujem što više samostalnosti u radu prosvjećenih pojedinaca, čime bi se još više proširile utakmica i volja za rad na opštem dobru. Ali, Moje i Moga naroda nade, koje smo polagali u rad prošle Narodne Skupštine, nijesu se ostvarile. Kad je ista sve upornije počela da ide kobnijem pravcem, pa kad se takvome njenome radu oduprla i svjesnija njena polovina, smatrao sam, da je nastupio trenutak, da sam dužan upotrebiti pravo, koje mi daje Ustav, da njene sjednice odložim i da je potome pošto je prestala svaka mogućnost njenoga rada, i raspustim, držeći se one moje svečane i jasne riječi kad sam dao Ustav: Pođe li se stranputicom, a na štetu trudom i mukom zarađenih tekovina, neka svak zna danas unaprijed, da ću se vazda naći sa cijelim i najboljim elementom ove zemlje na braniku prave ustavnosti, spreman da svima sredstvima zaštitim svete narodne tekovine.”

Sukobi i krize na početku parlamentarnog života u Crnoj Gori dovode do izrazite političke podijeljenosti. Predvodnici jedne grupacije bili su „kučići i odžakovići“, pristalice knjaza-gospodara, koji su decenijama bili dio sistema ili bliski vlasti a koji su u Gospodarevom apsolutizmu nalazili sigirnost svoje pozicije i činili vladajuću kastu. Za protivnike su dobili uglavnom opozicionare iz novodobijenih oblasti, uvjerene da u tadašnjim okolnostima nijesu u mogućnosti da obezbijede željenu (socijalnu i institucionalnu) prohodnost. Njihova borba za vlast, faktički je bila borba za obezbjeđivanje socijalnih pozicija koje su im stari vlstodršci onemogućavali. Zahvaljujući takvom nastojanju, uz njih su bili i mnogi nezadovoljnici iz sistema vlasti, zbog gubitka dotadašnje pozicije, pa su svoje protivljenje i oni ogrnuli borbom za demokratiju, zajedno sa mladim ljudima školovanim van Crne Gore, ponajviše u Beogradu.

Navodeći da socijalna motivacija bila glavni uzrok suprostavljenih političkih grupacija u Crnoj Gori, istoričar dr Živko Andrijašević, objašnjava u studiji „Crnogorska ideologija 1860-1918“, da je unutarcrnogorski politički konflikt odavno postojao kao konflikt socijalnih grupacija, a da je dobio politički karakter čim je ustavnost omogućila stranačko organizovanje. „Zato nije slučajno što za četiri prve godine ustavnosti ima više političkih afera i incidenata, nego za prethodne tri decenije ’mirnog doba’. Snaga i radikalizam ovih političkih sukoba, u dobroj mjeri je rezultat decenijskog sučeljavanja konfrontiranih socijalih ambicija“, kaže Andrijašević. Kritikujući vlast u Crnoj Gori, opozicija je smatrala da postoji monopolistička struktura, knjazu odanih ljudi, koja bez obzira na proklamovane promjene i dalje drži sve ključne pozicije. Za mlade i školovane, rođene poslije „Veljeg rata“, ova politička kasta je držala prolaze prema stubovima državne vlasti, pa im je, posredstvom „Narodne misli“, poručivala da na „mladima svijet ostaje“. Nijesu samo kritikovali rad crnogorske vlade i mnogobrojne negativne pojave i zloupotrebe u sistemu vlasti, već su često ismijavali, pa čak i vrijeđali, ljude koji su tom sistemu pripadali. Nekima je pripisivano da su prodali svoj moral, da su larmadžije, kukavice, gramzivci.

Bilo je i tekstova u kojima se uvođenje ustavnosti smatralo prilikom da na scenu stupe oni koji imaju demokratska stremljenja. Autor članka u opozicionoj “Narodnoj misli“, iz novembra 1906, smatra da u Crnoj Gori postoje tri kategorije takvih ljudi. Jednoj kategoriji pripadaju demokrate koji su do juče bili indiferentni prema svim nedaćama koje je narod trpio, a ima i takvih koji su bili glavni pruzrokovači tih nedaća. To su demokrate iz interesa ili ogorčenja. U drugu grupu spadaju demokrate, koji i nijesu bili uzrokovali narodne nedaće, ali su se solidarisali sa djelima onih koji su prouzrokovali ove nedaća, te su danas postali demokrate samo silom okolnosti. Treća vrsta jesu prave demokrate, mlađi ljudi kojima je jedino stalo do dobra i istinitog uređenja Crne Gore, a svoj demokratizam ispoljavali su na svakom mjestu, i riječju i djelom, i u autokratskom dobu. Nažalost, mnogima od ovih lažnih demokrata od koristi je novi sistem vlasti, jer su crnogorskom narodu nedovoljno jasni pojmovi – ustavnost i parlamentarnost, što pruža mogućnost lakog manipulisanja i zloupotrebe ustavnosti i parlamentarizma.

Režim je, pak, stvarao uvjerenje da je opoziciona kritika „neprijateljski posao“. Provladin nedjeljnik „Slobodna riječ“ kroz klasifikaciju crnogorskih političara objašnjava ko je na pravoj a ko na pogrešnoj i gubitničkoj strani. U članku „U slozi je spas“ iz marta 1907, list navodi da u Crnoj Gori postoje četiri kategorije političara. Da vidimo, koje? Prvu kategoriju čine, ne toliko brojni, najstariji državni činovnici koji su do uvođenja ustavnosti držali sve ključne položaje u državnoj upravi. To je grupa ljudi koja vjeruje da se državom može upravljati samo na način na koji su oni upravljali, a da je svaki drugi način upravljanja – put u propast. U pitanju su ljudi koji su bili uz Gospodara u najtežim danima za Crnu Goru. Oni su učestvovali u ratu, a nakon rata vodili su glavnu riječ u privrednom i kulturnom preporodu zemlje. To nijesu ljudi velikog teorijskog znanja, niti su ljudi koji mnogo drže do zakona i birokratske procedure. Oni su vladali po svojoj savjesti i iskustvu, a bespogovorno su slušali Gospodara. Sve što su radili, radili su s uvjerenjem da je tako najbolje za Crnu Goru i Gospodara. Iako se kaže da su njihovi metodi prevaziđeni, a „herojsko doba“ u kome su oni vladali bespovratno završeno, poručuje se da ne treba odbaciti njihovo iskustvo u upravljanju zemljom i njihove dobre namjere.

Drugu grupaciju crnogorskih političara, po „Slobodnoj riječi“, predstavljaju ljudi „prepone, smetnje i zakočivanja“. Za njih se kaže da potiču iz junačkih i dobrih kuća, de se izdvajaju bistrinom i izgledom, ali da nemaju mnogo moralnih skupula. Njih prvenstveno vodi egoizam i interes, a vole da se pozivaju na zasluge svojih predaka i da se njima, ukoliko je moguće, nekako okoriste. Zatim, treću grupu političara, čine školovana omladina. Kaže se da ona većinom potiče iz najsiromašnijeg socijalnog sloja crnogorskog društva, ali istovremeno i iz uglednih porodica koje su davale junake. Ova grupacija do sada nije imala bitnijeg udjela u upravljanju zemljom, ali su joj nove političke okolnosti omogućile da bude dio vlasti. Iako imaju znanja, oni još nemaju dovoljno svijesti o tome šta je vlast, niti svijesti o potrebi da se zarad opštih interesa, interesa države i Gospodara, odreknu nekih ličnih ambicija i interesa. I potonju, četvrtu grupu političara čini, neradni i nespremni zanatlija, razglavareni ili nedoglavareni koliko bi on stio glavar, nezadovoljni činovnik, moralni propalica i bez zasluga iz prošlosti i bez spreme za sadašnjost. Ova se grupacija naziva proleterskom, i najvećom i najopasnijom za opšte interese. Oni učestvuju u politici, ali ne znaju zašto se bore, niti imaju svijest o opštim interesima; oni traže „nigdje ne čuveni komunizam“, odnosno, potpunu jednakost u svemu, pa i u časti, radu i junaštvu.

]]>
Tue, 16 Jan 2018 10:25:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/190705/-bvojicic-spas-u-slozi.html
B.Vojičić: Pade ustavna vlada http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/190217/bvojicic-pade-ustavna-vlada.html Pad Mijuškovićevog kabineta za nas je stoga potpuno razumljiv. Niz velikih i opravdanih nezadovoljstava, od kojih veliki dio potiče i iz starog sistema, pali su na njegovu glavu i on, koji je stvorio prvu ustavnu vladu, morao je pasti kao prva žrtva ustavnosti. To ju nužna ironija sudbine, protumačio je srpski list „Dubrovnik“. ]]>

Nakon pada prve ustavne vlade Lazara Mijuškovića, krajem 1906. godine, list „klubaša“ objašnjava da je prvi ustavni kabinet, morao pasti, jer su izbori za Narodnu skupštinu završeni pobjedom opozicije, što znači da se narod opredijelio za duh slobodoumlja i demokratije. Budući da “Narodna misao“ nije bila naklonjena vladama koje imaju podršku Dvora, za novu Radulovićevu vladu se kaže da je predstavljaju ljudi, koji su do juče jednako osjećali teror nesnosnih samovoljnika, a da su novi ministri mlađi ljudi, koji su zadojeni slobodoumnim i demokratskim principima. 

U nedjelju prije podne predstavila se Narednoj skupštini nova vlada, koja je pod predsjedništvom Marka Radulovića obrazovana iz skupštinske sredine, kratko je izvijestio “Glas Crnogoraca”. Zvanični list, uz propratni tekst da su strani listovi s interesovanjem propratili ministarsku krizu, te da veći dio srpskih i hrvatskih listova, koji pišu o promjeni vlade, s pohvalom ističu pravilan razvoj ustavnog i parlamentarnog života u Crnoj Gori, i u korektnom držanju našeg vladaoca i u ustavnom režimu gledaju zalogu za jači napredak otadžbine, citirao je članak iz srpskog lista “Dubrovnik”:

„Mijuškovićeva je vlada pala. To je prvi uspjeh prve crnogorske skupštine. Na prvoj njenoj sjednici to se već moglo predvidjeti. Ispitati sve psihološke uzroke o ovom postupku skupštine nije laka stvar za onoga koji nije u Crnoj Gori dugo živio. Javni život crnogorski nije se do sada razvijao pred očima cijelog svijeta, niti je nalazio izraza u organima javnosti. Stoga je za sve ljude spolja vrlo teško ući u dubinu uzroka raznih pojava. Ovo što se sad dogodilo, može se ipak vrlo lako razumjeti. Suvereno narodno predstavništvo želi da pokaže i da dokaže svoju suverenost. To je mnogo lakše bilo učiniti s jednim negativnim postupkom, nego s jednim pozitivnim, jer je za pozotivan rad potrebna egzekutivna vlast, u koju legislativa ima povjerenje, a toga ovom prilikom u Crnoj Gori nije bilo. Pad Mijuškovićevog kabineta za nas je stoga potpuno razumljiv. Niz velikih i opravdanih nezadovoljstava, od kojih veliki dio potiče i iz starog sistema, pali su na njegovu glavu i on, koji je stvorio prvu ustavnu vladu, morao je pasti kao prva žrtva ustavnosti. To ju nužna ironija sudbine…
Knjaz Gospodar, čije se ustavno raspoloženje jasno ogledalo u potpuno parlamentarnom postupku pri izboru nove vlade, neće sigurno stvarati nikakve zaprijeke bujici, koja se zove volja narodna. Bolje je deset ministarskih kriza, nego i jedna sjenka od državne krize. Ustavnost je u Crnoj Gori jedna nova stvar, ali ujedno i jedna vrlo popularna stvar, - Crna Gora je u zavidnom položaju da može bez ikakve opasnosti za državne interese mijenjati svoje vlade, ali ne može bez opasnosti za spokojstvo Crnogoraca mijenjati sisteme vladavine. Istorija Srbije u pošljednjim decenijama je jasan primjer, koji se bez sumnje u Crnoj Gori neće ponoviti”.

“Carigradski Glasnik” u članku “Preporođena Crna Gora” (Glas Crnogorca, 25. novembar 1906) afirmiše promjene u Crnoj Gori “za ovu pošljednju godinu dana”, a uvjenčani ovih dana dolaskom novoga naraštaja na vladu, koje su, kako list smatra, udarili zdravu osnovicu preporodu Crne Gore. Napominjući da je ta promjena, u svakom pogledu, zanimljiva i poučna, list naglašava: “Samo jedna prelazna vlada i samo jedna godina, od kako je uveden u život osnovni zakon zemaljski, trebale su da održe vezu između starog i novog doba, pa da dođe na zemaljsku upravu jedna čisto narodna vlada. To što je narodni duh u Crnoj Gori izvršio u roku od nepune jedne godine, to je do sad išlo desetinama godina u drugim većim i bogatijim i prosvijećenijim državama, u kojima, i pored dobrih i starih ustava, narod nije još u stanju da dođe do ispunjenja svojih zahtjeva i volje nego se jednako rve s težnjama da se suze njegova prava, pri čemu upravnici najviše nalaze pomoći u nemaru i nerazumijevanju svojih potreba i prava kod samoga naroda i njegovih prvaka. Zaostala u tome pogledu iza drugih, Crna je Gora jednim korakom, bez umora, stigla svoje drugarice u pošljednjem trenutku i, tako reći, preko noć našla se s njima na jednom stepenu, gotova da po sad uporedo grede s njima…

Koliko je god u svim krugovima, u zemlji i na strani, radosno dočekan lanjski preokret u Crnoj Gori, ipak ih je malo koji su bili pravi poznavaoci prilika u Crnoj Gori i koji su mogli pretpostavljati ovako brzo izbijanje na površinu narodne svijesti, pred kojom se moralo skloniti u kraj sve ono što je bilo nazadno i preživjelo. Prvi pokušaj za uvođenje novoga života, našao je odziv u cijeloj zemlji, kao udar iskru u kamenu, zahvaljujući školovanim sinovima zemlje, bistrini naroda, i njegovu poznavanju svoga ljudskog dostojanstva. To, i mnogi drugi složeni uzroci, učinilo je te je u dobro zatvorenom sudu tako brzo uzavrela svijest, da je, pri prvom probnom otvaranju, prelila na sve strane. Tako se samo može shvatiti ovako brzo i srećno rješenje preporoda Crne Gore”.

U članku koji zvanični list (Glas Crnogorca,13. januar 1907.) prenosi iz novopokrenutog srpskog lista u Mostaru "Narod" o prilikama u Crnoj Gori, navodi se da se već osjeća blagotvorno djelovanje Ustava: “Blagotvorno djelovanje prve narodne skupštine i novog pravca politike u Crnoj Gori osjetilo se odmah u svemu javnom životu. Na prvom mjestu osjetili su to ljudi slobodoumnijih misli. Rješenje cetinjskoga suda, kojim se omladinci oslobodiše optužbe uvrede Veličanstva, kojom ih stari režim obijedi, značilo je pobjedu slobodoumlja nad natražnjaštvom. Radi toga je ovo riješenje s najvećim oduševljenjem primljeno u svoj Crnoj Gori. Pod ugodnim djelovanjem novoga pravca i crnogorska javna riječ, koja se prije ograničavala na službeni ‘Glas Crnogorca’ počela se razvijati. ‘Narodna Misao’ u Nikšiću počela je prva krčiti put demokratskim idejama, koje su već uhvatile jaka korijena u prvoj Narodnoj skupštini na Cetinju. List, takođe, piše da se i u svim drugim granama javnoga reda osjeća se svjež uticaj nove struje. Osnivaju se novčani zavodi, udara se temelj Crnogorskoj banci, Crna Gora dobiva prvi svoj novac, država uzima inicijativu za veća preduzeća angažujući tu u oskudici i strane kapitale … Novi duh slobode raščistio je vidokrug. Mi vidimo svu Crnu Goru zaokupljenu mnogostrukim radom na opštem narodnom dobru”.

Nakon stava o tome da države i vlade ne postoje zbog vlade, nego zbog naroda, te da su vlade izraz narodne volje, u osvrtu provladine „Slobodne riječi“(februara 1907) kaže se, da je odlazeća vlada bila iskaz narodne volje, ali da je morala pasti, jer je naišla na prepreke koje su joj onemogućavale dalji rad. Urednik lista, koji je napisao tekst, pokušao je da se detaljnije informiše o uzrocima pada vlade, pa je nakon pribavljanja mišljenja od političkih faktora došao do različitih objašnjenja. Jedni smatraju da je vlada pala, jer je uvidjela da joj je onemogućen rad zbog uticaja sa strane, a drugi smatraju da uzrok leži u tome što je vlada htjela da izbjegne rješavanje krupnih državnih pitanja. Činjenica je da je vlada ostala pri svojoj ostavci i kada joj je Narodna skupština ponovo dala povjerenje, pa čak i uprkos tome što joj je vladar nudio da i dalje ostane. Kako je vlada ostala pri svojoj odluci, Narodna skupština je ostavila vladaru da on povjeri sastav kabineta kome hoće, što je on i učinio, i izabrao Andriju Radovića, člana Državnog savjeta, koji uživa povjerenje Narodne skupštine.

A kada je i vlada Andrije Radovića ubrzo demisionirala, u “Slobodnoj riječi“ su ponovo objašnjavali razloge pada ove vlade. Kaže se da je vlada Andrije Radovića dala ostavku, koja je uvažena, tako da je u pet mjeseci obrazovana i treća vlada, a podnijela je ostavku zato što joj je onemogućen rad u Narodnoj skupštini. Opozicija koja je u početku bila neznatna, jačala je toliko da je došlo do podjele poslanika, i do opstrukcije rada Skupštine. Naime, prilikom rasprave o jednom sporu u Narodnoj skupštini, Radovićeva vlada ostala je u manjini, o čemu je predsjednik vlade izvijestio vladara. Vladar je, prema saznanju “Slobodne riječi“, sugerisao Radoviću da pregovorima pokuša obezbijediti dovoljan broj poslanika za rad vlade, ali Radović u tome nije uspio. Zbog toga je predložio knjazu da Skupštinu odloži ili raspusti, ili da on podnese ostavku. Nakon toga, knjaz je hitno pozvao grupe poslanika na razgovor, i kako se uvjerio da je Radovićevoj vladi onemogućen rad, prihvatio je njegovu ostavku. Knjaz je čak pokušavao sastaviti koaliciono ministarstvo, ali ni u tome nije uspio. Nakon Radovićeve ostavke, knjaz je mandat za sastav nove vlade povjerio Lazaru Tomanoviću.

Imenovanjem Tomanovića, koji je bio u potpunosti čovjek Dvora, odmjeravanje snaga između vladara i opozicione većine, okončano je vladarevom pobjedom. To je u redovima opozicije, odnosno Kluba Narodne stranke, izazvalo nezadovoljstvo, jer i pored većinske podrške u Narodnoj skupštini, oni tokom prve godine parlamentarnog života nijesu uspjeli da održe vladu koju su sami formirali. Razočaranje takvom situacijom iskazano je i u opozicionom glasilu. U komentaru „Narodne misli“ povodom debakla opozicione većine u Narodnoj skupštini, navodi se da je ideja Kluba Narodne stranke bila časna, patriotska, napredna i korisna, ali je zbog intriga koje su širene protiv Kluba, njihova ideja propala. Najviše štete, kako se kaže u komentaru, izazvala je intriga da je Klub antidinastički nastrojen, što je kod Crnogoraca, koji uglavnom poistovjećuju domovinu i patriotizam sa gospodarom i dinastijom, izazvalo ne mali otpor. Čak je jedan od vođa Narodne stranke, vojvoda Šako Petrović Njegoš, morao pred poslanicima da se pravda da su njegovoj stranci ideal Gospodar i njegov uzvišeni dvor.

“Što anketom, što svojom nadmoćnošću, držanjem i prevlašću (što je potonje vrijeme bezdušno, nepravedno i bez ikakvog razloga i povoda kršćeno u nepatriotizam i vele izdaju) a najviše naivnošću i nesavjesnošću nekolicine svojih članova, koji se ili iz interesa ili neznanja dadoše zavesti i time u veliko smanjiše brojnu prevlast dotadanje snažne većine. Vlada , koja se oslanja na većinu iz koje je bio i klub, simpatisala mu je, jer ga je smatrala za nešto zakonito i patriotsko. Otud još više mržnja naspram Kluba zavist, sujma i nepovjerenje čak i u vladu. Opozicija počinje nemilostivo da protura glas antidinastičarstva, kobni glas od nedogledno zlih posledica. Taj je glas za srce ujeo patriotski Klub jer Crnogorac više nego iko vidi i otadžbinu i patriotizam i građanski ponos i sve uzvišeno i časno usresređeno u svoga Gospodara i Dinastiju. To je dalo povoda predsjedniku Kluba, voj. Šaku Petroviću, da u odbrani svojoj i svojih drugova, za koje je bio uvjeren, da im je Gospodar i Njegov Uzvišeni Dom ideal; da im je On –Gospodar početak i svršetak svakojega rada; jer dobro, napredak i ugled otađžbine, to je cilj njihovih težnja i osjećaja, a otađžbina i Gospodar za Crnogorca je jedna nerazdvojna cjelina”, komentariše “Narodna misao” u tekstu “Ko je kriv“, od devetog jula 1907.

 

]]>
Thu, 11 Jan 2018 09:18:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/190217/bvojicic-pade-ustavna-vlada.html
B.Vojičić: Opozicija kao izdaja http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/190115/bvojicic-opozicija-kao-izdaja.html Crna Gora, kako sada stvari stoje, nema opoziciju, nego “opoziciju“. To nije opozicija, iskrena, nesebična, objektivna, rukovođena idealnim namjerama, već je to opozicija nekolicine nezadovoljnika koji su uvrijeđeni što nijesu na vlasti, upozoravale su su prije 112 godina novine na Cetinju. ]]>

Ustavnost i parlamentarizam fenomeni su političkog života Crne Gore u XX vijeku, u vrijeme kada neznatan dio crnogorskog društva posjeduje znanja o ovim oblicima političkog uređenja. Otuda je bilo koje političko konfrontiranje s knjazom Nikolom, kao posljedica „novog ustavnog doba“, doživljavano kao neprijateljsko, štetno, a Gospodarev patriotizam, državnička mudrost i politička dobronamjernost kao fakat, uzvišen čin. Opoziciono djelovanje poluzvanična štampa kvalifikuje kao neprijateljsko i izdajničko, razlike su tek u tumačenju uzroka. Neki opozicionari postali su to zabludom, drugi, iz nečasnih pobuda. Prvi su neprijatelji proizašli iz rđavog shvatanja, mladalačke bujnosti, neobaviještenosti. Na drugoj strani stoje oni, koji su njihova krajnost, čije je interese uvrijedio novi ustavni režim.

Kako se objašnjava u članku poluzvanične „Ustavnosti“ (septembra 1906) „od Crne Gore, koja je do juče imala autokratski oblik vladavine, srastao, tako reći sa duhom i narodnim shvatanjem, koje mu nije bilo protivno, teško je odjednom stvoriti državu s najsavremenijim oblikom vladavine, s najslobodoumnijom ustavnošću i parlamentarnošću. Vidi se danas u svijetu da, osim Engleske, nije gotovo ni jedna država zadovoljna sa najmodernijim oblikom vladavine, jer i on ima svojih velikih nedostataka. Zato bi kod nas, ići naglo iz autokratizma u drugu krajnost, u vladavinu političke razuzdanosti, značilo potkopavati osnove državne, rušiti moralne principe, razjedinjavati narodne snage i oslabljivati ukupnu narodnu snagu za velike radove u budućnosti. Ne treba se vraćati natrag, ali ne treba naglo skakati ni naprijed, da se ne bismo suviše zamorili i klonuli, kad nam skokovi budu potrebni“.

U tom članku, objavljenom neposredno prije održavanja izbora za prvu Narodnu skupštinu, kada u Crnoj Gori još nije bilo političkih stranaka, biračima je objašnjeno da crnogorski režim ima dvije grupe protivnika. Ni jedna, ni druga grupa nema znanja i vrijednosti, koja je preporučuje da bude vlast. Prva grupa protivnika, može se nazvati revolucionarima, a druga reakcionarima. Prvu grupu čine srednjoškolci i studenti koji se školuju van Crne Gore i oni su neprijatelji koji su proizašli iz rđavog shvatanja, mladalačke bujnosti, možda i iz hotimične neobavještenosti, u kojoj ih drže oni, koji možda za to imaju kakvog svog naročitog računa. Drugu grupu čine stariji, među kojima većinu čine oni čije je lične interese uvrijedio novi režim ili će ih možda uvrijediti.

“Ustavnost“ (oktobra 1906) u tekstu posvećenom opoziciji, navodi da je od 1906. godine riječ “opozicija“ ušla u modu, kao i da se mnogi grabe da se samoproglase opozicionarima. Zbog toga se u tekstu pokušava dati odgovor na nekoliko pitanja: čemu opozicija, ko je predstavlja, kakva je opozicija u Crnoj Gori. Na početku se kaže da politička sloboda traži da ne bude samo jedno mišljenje, već da se borbom više raznih mišljenja, stvori nepristrasno mišljenje, koje neće naginjati samo u jednu stranu. Nažalost, u Crnoj Gori postoji prava bujica jednostranog opozicionog mišljenja, koja ne služi opštem dobru, već ličnim ciljevima. Ko čini crnogorsku opoziciju? U članku se navodi da na jednoj strani postoji tzv. mlađa struja, među kojima ima izuzetnih ljudi, ali koji još nemaju ni dovoljno iskustva, ni dovoljno staložena znanja da bi svoje ideje priveli u djelo, bez štete po državne i narodne interese. Oni dobro misle, imaju iskrene namjere, ali nemaju iskustva i rutinu, a još manje umjerenosti i velike strpljivosti. Na drugoj strani su “klasolovci i ordenolovci“, stari i mladi koji misle da su političke slobode došle radi njih, njihovih ličnih, koterijskih i rodbinskih interesa. Oni su u većini. Ispraznom larmom i mnogobrojnošću, ugušili su glas savjesti i ozbiljne kritike od strane onih ljudi koji s njima neće da imaju ništa zajedničko. Zato Crna Gora, kako sada stvari stoje, konstatuje autor, nema opoziciju, nego “opoziciju“. To nije opozicija, iskrena, nesebična, objektivna, rukovođena idealnim namjerama, već je to opozicija nekolicine nezadovoljnika koji su uvrijeđeni što nijesu na vlasti.

Neke od ovih karakteristika crnogorske opozicije, ubrzo će, prema zvaničnom stanovištu, biti potvrđene u praksi, i to čim su nekadašnji opozicionari, na osnovu izborne volje, postali vlast. Predviđajući šta se sve može u budućnosti dogoditi, knjaz Nikola je riješio je da danas podari milom, ono što bi kasnije morao silom, konstatuje Miloš Živković u provladinom „Cetinjskom vjesniku“, novembra 1909. Time je, kaže autor, svojim političkim protivnicima, koji se u tekstu ironično nazivaju “demokratama“, uskratio zadovoljstvo da nešto od njega otmu, i da izvojuju krupnu političku tekovinu. A kada su njegovi politički oponenti shvatili da ih je knjaz nadmudrio, oni su, umjesto da budu zadovoljni što je Crna Gora dobila Ustav, naprasno počeli da se žale što ustav nije slobodoumniji, prikrivajući tako svoju želju za vlašću i položajima, i prikazujući se borcima za slobodu. Ovi ljudi, uglavnom iz redova studentske populacije školovane u Beogradu, ostali su tako bez ijednog ozbiljnog argumenta za svoju antirežimsku agitaciju. Štoviše, knjaz je mnogima od njih dao u ruke poluge sistema vlasti. I umjesto da se pokažu kao demokrate, ovi mladi ljudi, osjetivši slast vlasti, odmah počeše vršiti nasilja i gaziti odredbe ustava. Da su duže ostali na vlasti, kaže se u članku, tamnice bi napunili reakcionarima. Budući da su, zbog svojih ekstremnih pretenzija ubrzo pali s vlasti, mnogi od njih, umjesto da druge zatvaraju, sami završiše u zatvoru.

Crnogorski režim, oličen u Gospodaru, nije de fakto vjerovao u svrsishodnost parlamentarizma, jer je u njemu vidio sistem koji uludo troši „narodnu volju“, unosi razdor i netrpeljivost, slabi državu umjesto da je jača. Smatralo se da parlamentarizam dovodi na političku scenu one ljude koji se uz dopadljive demagoške priče o „opštem dobru“ bore za lične i koterijske interese. Uz manipulaciju, vlast može osvojiti i nepatriotska i nemoralna grupacija, jer je crnogorsko društvo politički nedovoljno zrelo, dovodeći u opasnost interese države i društva, jer se država lakše može zaraziti virusom anarhije nego demokratije. Upravo je kao zaštitu od ovakvih „izazova parlamentarizma“, državna ideologija nametala Gospodara i one političke snage koje ga podržavaju. Samo Gospodar i oni koji su mu naklonjeni, imaju „opšte interese“ u prvom planu.

Iako se unaprijed nije znalo političko opredjeljenje izabranih poslanika, već nakon nekoliko sjednica bilo je jasno da većinu imaju knjaževi protivnici, koji su prvo, krajem 1906.godine, formirali Klub narodne stranke, a početkom 1907.i prvu političku stranku u Crnoj Gori – Narodnu stranku. Rad parlamenta obilježili su sukobi dvije političke grupacije – „klubaša“ i „pravaša“, kao i pad Mijuškovićeve vlade. Poslanička opoziciona većina, koja je pripadala Narodnoj stranci, potom je formirala dvije vlade, Radulovića i Radovića koje su bile kratkog roka. Knjaz je mandat za saziv nove vlade dao Lazaru Tomanoviću, svom privrženiku, koji nije mogao da obezbijedi većinu u parlamentu. Knjaz Nikola je, jula 1907.godine, odlučio da raspusti Skupštinu i raspiše nove izbore, koji su zakazani za oktobar 1907. O knjaževoj odluci da raspusti narodnu skupštinu, zvanični „Glas Crnogorca“, juna 1907, objavio je komentar na prvoj strani:

„Cetinje, 26.juna. Kad je Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, naš uzvišeni Knjaz i Gospodar, radeći vazda o dobru svoga naroda, darovao Crnoj Gori Ustav, On je bio proniknut dubokim uvjerenjem, da je došlo vrijeme, da se i Njegova junačkom slavom uvjenčana država počne uređivati poput ostalih jevropejskih država. Pošto je proveo skoro po vijeka kao Samodržac sve državne vlasti, vazda u neposrednom općenju sa svojim dragim narodom. On je s njim dragovoljno podijelio svoju zakonodavnu vlast, kao što su uvijek On s narodom a narod s njim dijelili zlo i dobro.

Tako prošle godine na Lučindan skupiše se na Cetinju narodni poslanici u prvu zakonodavnu Narodnu Skupštinu. Unaprijed se znalo, da ovi prvi narodni poslanici još ne mogu dovoljno poznavati duh i pravi smisao ustavnosti niti biti vješti parlamentarci, ali je vazda postojala sasvim prirodna pretpostavka, da će oni baš za to još više nastojati, da u neprekidnom sporazumu sa Velikodušnim Ustavodavcem najprije, u samom početku, najbrižljivije razviju i učvrste ustavni život, ne izlažući ga trzavicama i opasnostima.
Ali za vrijeme polugodišnjega svoga rada prva Narodna Skupština nije opravdala tu prirodnu pretpostavku, uništavajući se sve više u dugotrajne besplodne rasprave, koje su većinom poticale lične strasti, te bacile sjeme razdora u Narodnoj Skupštini, koja se najposlije razdijelila u dva tako zavađena, upravo neprijateljska tabora, da se sasvim onemogućio svaki dalji rad prvog Narodnog Predstavništva.
To je dalo povoda Knjaževskoj Vladi da, po savjetu i samog skupštinskog Predsjedništva, predloži Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Gospodaru odlaganje sjednica skupštinskih, Koji ih je i odložio za tri mjeseca u nadi, da će kroz ovo vrijeme svi dobromisleći narodni poslanici uvidjeti, kakva je nježna briga potrebita tek dobivenoj ustavnosti, što li zahtijeva opšte dobro narodno i državno, te da će se sporazumjeti, kako bi se mogao nastaviti pravilan i koristan rad prvog Narodnog Predstavništva.
Na izmaku ovoga vremena svakome je jasno, da nas je i ova nada prevarila, što više, bilo je pokušaja kroz ovo vrijeme da se onaj razdor iz Skupštine unese u narod na veliku štetu narodnu i državnu po nekim krajevima naše otadžbine, kao što je bilo i izjava nepovjerenja nekim narodnim poslanicima od strane njihovih birača. U takvim prilikama Knjaževskoj Vladi nije preostalo drugo, nego da predloži Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Gospodaru, da raspusti prvu Narodnu Skupštinu i da naredi nove izbore, kao što glasi Najviši Ukaz koji na čelu lista donosimo.

Mi smo uvjereni, da je bistri um našega naroda već uvidio, da put kojim je bila krenula prva Narodna Skupština, ne vodi nikakvome dobru ni narodnome ni državnome. Narodu ne treba novih tereta i tako je dosta opterećen; narod je sav pod oružjem i svaki čas dužan je da na glas trube poleti pod svoje barjake, i ko unj unosi razdor, to je njegov zlotvor, taj ne znade što radi. A državi ne treba težnja za radikalnom izmjenom njenoga bića; naprotiv njena budućnost zahtijeva, kao što zahtijeva ponos svakoga pravoga Crnogorca, da se sveto čuva sve ono dobro, što je Crnu Goru u Srpstvu uzdiglo i u svijetu proslavilo; a da one nove uredbe i ustanove uvodimo, koje se slažu sa duhom narodnim i sa državnim životom, prema narodnim potrebama i prema sredstvima, koje narod može da državi stavi na raspoloženje.

Mi se nadamo, da se s ovim našim pogledima naš narod potpuno slaže, te da će dobro paziti, da pošalje u drugu Narodnu Skupštinu ljude, koji će biti vjerni tumači i dostojni predstavnici njegovi; iznad svega pak ljude, koji ljube mir i slogu, i koji će se starom crnogorskom odanošću okupiti oko Prestola našeg Uzvišenog Vladaoca, koji je na bojnom polju staru slavu crnogorskoga oružja potvrdio, koji je Crnu Goru proširio, preporodio i uveo u koncert jevropejskih država – oko iskušanoga oca otadžbine“.

]]>
Wed, 10 Jan 2018 10:00:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/190115/bvojicic-opozicija-kao-izdaja.html
N. Šofranac: Trka za sva vremena http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/189720/n-sofranac-trka-za-sva-vremena.html Na pragu igara u Koreji koje će donijeti duele za pamćenje, sjećanje na zagrebačku dramu koja se odigrala baš na ovaj dan prije 12 godina. ]]>

Danas je 36.rođendan Janice Kostelić, jedne od najboljih skijašica u istoriji. Tog 5.januara 2006.godina slavila je 24.rođendan i spremala se da pokloni najveću emociju svom gradu. Bila je u top formi, slavila duplu pobjedu u Bad Klankirhajmu i na čelu generalnog poretka. Tek 24.rođendan a već istorija iza nje, 6 puta prvakinja svijeta, 7 globusa, 4 Olimpijske medalje, pobjede i rekordi.. Ipak, ovo je bila priča za sebe. Dovesti svjetski kup u Zagreb bila je jedna luda pustolovina, ideja i vizija njenog oca, Zorana Bandića i Vedrana Pavleka - napraviti od jednog brda svjetsku pozornicu, donijeti žičare, reflektore, tv kablove, napraviti svjetski praćen događaj. Još 1986.godine tu je održan “Zlatni medvjed” i Križaj je uspio dovesti najvećeg Ingemara Stenmarka, a pobjedio je tada mlađani Rok Petrović, ali nije to bio Svjetski kup naravno. Ta staza je dobila ime “Crveni spust”, po kategorizaciji FIS-a morao je biti crni, ali u SFRJ ništa nije smjelo biti crno, pa onda jasno crveni i tako je ostalo. U ranim 2000-im Patrik Lang je dao zeleno svijetlo i luda ideja je postala stvarnost, uostalom rezultati porodice Kostelić bili su nevjerovatan katalizator, bilo je svima u interesu. Bijeli karavan je stigao praktično u glavni grad, prvi put nije riječ o visokim planinama.

Ali te 2005.godine Janica je imala nenormalan pritisak, iako je bila u velikoj formi i lider poretka, pobjediti na stazi gdje je stala na skije bio je nadljudski imperativ, ispala je nakon nekoliko kapija. Koštalo je to na kraju puno, jer u martu je izgubila veliki globus za samo tri boda nakon jedne fascinantne mrtve trke s vječnom rivalkom i vršnjakinjom Anjom Person, koja je riješena u posljednjem veleslalomu u Italiji, nikad viđeno. Dovoljno je bilo da je u svom Zagrebu bila na 28.mjestu! Ali, pamtila je i srećne rođendane, kao 5.januara 2003.godine kad je pobjedila upravo u Bormiju dominantno, a samo sat kasnije njen brat Ivica pobjedio u Kranjskoj Gori, te godine dominirao u slalomu. Te njihove paralelne pobjede napravile su Hrvatsku preko noći skijaškom velesilom, na dočeku iz Solt Lejk Sitija 2002.godine nepregledna masa od stotina hiljada ljudi ih je dočekala, s Janicinim slikama na soliterima, da se ona uhvatila za glavu kad je sve to ugledala.

Jasno je onda zašto je 30 hiljada ljudi pohrlilo na Sljeme prve godine s bakljama i bubnjevima, napravilo najbolju atmosferu na svijetu, još bolju od Šladminga i mitske staze Planai, a trofej “Snježne kraljice” donosio je i 60 hiljada eura ,tada najveću nagradu. Tako stižemo do drugog izdanja koje se desilo prije tačno 12 godina, i vraćamo na početak priče. Janice je ponovo lider i opet u mrtvoj trci sa Šveđankom, osvajaju velike bodove u bukvalno svim disciplinama, trka na najvećem nivou ikada. Ali, želi da ovaj put pobjedi kod kuće - niko nije slutio tada, a ona u dubini duše jeste, da će joj ovo biti posljednja trka na snijegu gdje je porasla. Prva vožnja teška i maglovita, opet je bila stegnuta i tek sedma, čak sekundu i po iza leteće Marliz Šild,  jedine koja je mogla da pobjedi nju i Anju u slalomu. Sumorno, nadvili su se tamni oblaci.

Odjednom se sve razvedrilo do 18 sati za drugu vožnju, reflektori prekrasno obasjali stazu, a beskrajna masa od starta do cilja napravila fudbalsku atmosferu ,sve se treslo. Janica je uoči starta ljubila štap, molila se da konačno pokaže pravo lice, trebala joj je ekstremno moćna vožnja, direktna rivalka Person bila je treća. I odmah na startu odletio joj je štap i rukavica, neviđeni peh. Mislilo se da će stati ali je nastavila da golom rukom raznosi kapije i u sjajnoj koordinaciji prolazi vende i čak dodaje u slalomskoj livadi! Publika je skijala s njom, prednost je povećala na 1.52, potom 1.47 na posljednjem prolazu, a u cilju čak 1.90, suludo! Jaukala je od bolova, ali bilo je to remek djelo njene karijere, čisti heroizam. Njen dug Zagrebu i Sljemenu i to na rođendan, narod je prosto poludio. Znali smo tog istog momenta da smo vidjeli nešto istorijsko što će dugo biti mjera hrabrosti i ludosti. U Sestrijereu penjući se slalom stazom nakon prve vožnje sam udarao u te kapije koje su kao od gvožđa, misčeći na to što je Janica napravila.

Naredne 4 takmičerke ne uspjevaju da je pomjere bez obzira na zalihu, uspjele su na kraju Austrijanke Šild i Cetel jer su imale sekundu i po prednosti, a ostalo im je puno manje. Nije nikad pobjedila kući, ali to treće mjesto imalo je puno veću težinu, tu žrtvu niko nije zaboravio. Ostavila je iza sebe rivalku Person, koja je jedina izviždana na Sljemenu, sve ostale su vozile s nestvarnom podrškom, i godinama je to bilo tako, skijaši su obožavali Zagreb jer ih je publika nosila kao na stadionu. A Janica se već dva dana kasnije pojavila u Mariboru s rukom u gipsu, ali druga u veleslalomu, a onda opet u seriji pobjeda, osvojiće te sezone u martu svoj treći Svjetski kup s rekordnih 1970 bodova, nakon lude trke sa Person. Taj rekord pomjeriće u najboljoj verziji Lindzi Von sa 2000 izjednačivši Herminatora Majera, a onda Tina Maze prije pet godina sa bizarnih 2414 bodova, što će izgleda ove godine srušiti fantastična Šifrin, fenomeni se stalno rađaju, granice pomjeraju. Ali, to što je Janica napravila 2006 graniči se s nemogućim.

Osim što je u Zagrebu išla po cijenu života na glavu, imala je i dvije povrede i ogromne probleme sa štitnom žlijezdom koji su je sputavali. Na vrhuncu su bili baš na Olimpijadi u Torinu gdje je bila među favoritima u svih pet disciplina. Trenuci za koje živiš a temperatura te obara, puls stalno iznad 130, organizam u stanju iscrpljenosti. Bio sam tih dana u Torinu i na stazama Sestrijere i San Sikario, svjedok te drame. U spustu je bila kandidat za zlato, ali otac joj nije dozvolio da se stušti, ostala je gore s visokom temperaturom, zlato ta odlazeću zvijezdu Dorfmajster. Dva dana kasnije njena drugariva Nika Flajs je pala u kombinacijskom spustu pa je prekinut, odlučeno da se tog dana voze dvije noćne vožnje slaloma, a sjutra spust, obrnut redosljed. To je bio spas, u slalomu je bila druga a sjutra dan svježija pobjedila je i Šild i Person u spustu i okitila se zlatom. Sjutradan otkazuje nastup u superveleslalomu ali nevrijeme pomjera za još jedan dan, ona se okrijepi, nastupi i osvoji srebro! Čudo za čudom. U slalomu je bila u naj formi, ali već nije mogla da diše, završila je četvrta i vratila se sa još dvije velike medalje, dok je i Ivica osvojio srebro iza Ligetija u kombinaciji. Nakon novih terapija i kontrola vratila se i pobjeđivala u Leviju i Oreu, te sezone je slavila u 7 različitih disciplina što niko nikad nije uradio, i na Švedskom snijegu detronizovala takođe legendarnu Person. Tog 11.marta 2006.godine kad je s velikom razlikom slavila i u veleslalomu upisavši 30.pobjedu karijere, samo je ona znala da je kraj, ali nije rekla nikom. Nije to mogla biti obična subota, orjentacije radi - umro je Slobodan Milošević, prekinut je u haosu meč Zeta-Budućnost pod Goricom i uveče u totalnom haosu okončan u Beogradu izbor za pjesmu Evrovizije, kakav dan. Dan kad je Janica posljednji put skijala i pobjedila.

Sad lako može da se postavlja pitanje zašto je prestala sa samo 24 godine, ako je tada već imala 30 pobjeda, 3 velika globusa i čak 7 malih, 6 titula prvakinje svijeta i 6 Olimpijskih medalja, dokle je sve mogla da stigne, kad je i ovako jedna od najvećih ikada. A još je mogla i skroz da ozdravi. Jeste Lindzi došla do čak 78 pobjeda i još ih juri, jeste Šifrin već sada na 38 pobjeda, sjutra može da poveća, a tek u martu puni 23 godine, ali sa Janicom na stazi imale bi sigurno manje, jer ona je pobjeđivala sve, pa i Lindzi u spustu. Procvjetala je tek nakon njenog povlačenja, do tada je bila u sjenci. Čak je i Anja Person šokirana odlaskom svoje vječne rivalke, iako super svestrana, posustala naredne 2007, pa je globus uzela Nikol Hosp, ali je Anja zlatnu žetvu napravila na SP u Oreu te godine, kod kuće. Onda počinje velika era Lindzi Von i rivalstvo sa Marijom Riš, ali na sve to bi uticala snažno Janica, mogla je da bude dan danas na stazi i oprosti se upravo u Pjong Čangu za mjesec dana. Kako sam prenosio uživo i ovaj njen podvig u Zagrebu i taj oproštaj u Oreu i pričao sa mnogima iz bijelog cirkusa u Torinu, smatralo se da je i poluzdrava nepobjediva, nedostižna, nadmoćna.Fascinantno bi bilo vidjeti njene duele sa Šifrin u slalomu na vrhuncu, jer to ide izvan okvira sportskih performansi, ali nije bilo suđeno. Ipak, ostaje ta vječna misterija za Austrijance, Švajcarce, Norvežane i sve ostale kolijevke skijanja, kako se iz jedne mediteranske Hrvatske pojavila skijašica a i skijaš kojima se nije moglo stati na put. I dan danas se to pitaju.

Velika Jugoslavija je živjela od Slovenaca, imala sjajne asove ali ne takve, čekali smo prvu medalju sve do Sarajeva 1984 i Jureta Franka, a Mateja Svet je donijela srebro iz Kalgarija 1988, u smiraj te države. Mateja je bila preteča Janice, ekstra talenat, sa 19 godina osvojila tri medalje na SP  u Kran Montani 1987, što je bilo čudesno, čak i slalom zlato u Vejlu 1989 ispred velike Šnajder, ali nikad ni blizu velikog globusa, iako je bila univerzalna. I ona se povukla rano, 199.godine, sa 22. U Sloveniji ipak postoje svi uslovi, a u Hrvatskoj puno manje, tradicija veoma skromna. Ante Kostelić, veliki tvorac svega, bio je diskretan skijaš, ali već potpuno afirmisan kao rukometni trener kad je početkom 90-ih počeo da najavljuje da ima djecu koja će osvojiti zimske Olimpijske medalje. To je pričao svima, ali mu niko nije vjerovao. Uslijedile su brojne pobjede na cicibanima i topolinima, pa ozbiljne juniorske medalje, ali koliko je tu fanatizma bilo potrebno. Nijesu imali hiljade pripremljenih staza kao Austrijanci, već su spavali u prikolicama po planinama a on je ustajao u 4 ujutro da im sprema stazu za trening, inkognito. Danima su rušili drveće i od gora izmišljali strme staze koje bi ličile na strašnu Štrajf u Kicbilu ili strminu 80 stepeni pred Solt Lejk Siti, a onda trenirali. Izmišljao je i specijalne rafting trenere u ledenoj vodi, na rolerimai što sve nijesmo vidjeli, ali taj fanatizam je bio nužan da bi se uopšte ušlo u FIS svijet i borbe za svjetske bodove, jer krenuli su na mjesec sa helikopterom.

A kad su 1998.godine u velikom usponu i stigli do svijeta, Janica bila sa 16 godina osma na igrama u Naganu u kombinaciji, krenule su paklene povrede. Ivica je dva puta imao najteže operacije ukrštenih ligamenata, koljeno je bilo kopčama cijelo, doktori su ga otpisivali, a Janica je nakon dvije ubjedljive pobjede u slalomu sa 17 godina, decembra 1999 stradala na treningu spusta u Sent Moricu i umjesto borbe za Svjetski kup borili su joj se za život u bolnici. Sve su to prevazišli, i već naredne sezone ona osvaja prvih 7 slaloma sezone, na kraju donosi sanjani Svjetski kup u Hrvatsku 2001. Novembra 2001, Ivica sa brojem 64 senzacionalno pobjeđuje slalom u Aspenu što je i danas svjetski rekord po visini broja, izlazi iz tunela povreda i u martu 2002 u Flakau dobija mrtvu trku sa Bodi Milerom i Vidalom za globus slaloma. Pomenuti Solt Lejk je istorija, Janica iako iskidana povredama tokom te sezone pravi čudo i osvaja tri Olimpijska zlata i srebro iza Ćekarini u superveleslalomu, sa 4 medalje svjetska heroina. Mark Đirardeli koji je pet puta osvajao veliki globus, tada je ispričao kako mu je Ante najavio 1999 u Vejlu da će ona osvojiti sve, i kako mu ništa nije vjerovao, jer to je bilo kao da iz Hrvatske poleti kosmički brod na Mars. Još više ga je iznenadio Ivica, koji je nakon nove slalom dominacije 2003, i svjetskog zlata te godine, imao puno pauza i povreda sve do 2009, a onda uzletio do zvijezda. Serija pobjeda i magični veliki globus 2011, posljednji prije ere Hiršera, premoćan u slalomu i kombinaciji, pobjednik čak superveleslaloma u Kicbili, 4 Olimpijska srebra. Nije se dalo zlato nikada, nakon Ligetija 2006, oteli su mu u Vankuveru 2010 prvo veliki Bodi Miler u kombinaciji za 0.33, pa na kraju Italijan Racoli u slalomu za samo 0.16! Nije mogao da vjeruje, toliko puta se prošetao u kombinaciji, fiksirao Soči 2014, ali i tada je iz snijega iznikao Sandro Vileta i oteo mu za 14 stotinki. Isto tako ni njemu Zagreb nikad nije bio suđen, kad je 2008.godine tu stigao i muški karavan i to tada u februaru, odmah je bio drugi, iza Marija Mata a ispred Herbsta i tada golobradog Hiršera. Drugi je bio i u noći 2009, samo 0.05 iza Granža, pa opet magične 2011.godine, 0.10 iza Mirera, a razbijao ih je na drugim stazama. Kući 4 podijuma, bez pobjede, sudbina.

Njih dvoje su na kraju osvojili 10 Olimpijskih medalja, a taj duh im je bio posebno usađen, duh Olimpijske pravde, potom 4 titule svjetskog kupa, 13 svjetskih medalja, i seriju malih globusa i pobjeda. Jasno je zašto je Zagreb dobio fiksno mjesto u kalendaru do 2021.godine, sa perfektnom organizacijom i najboljim provodom i navijanjem, tom krunom za pobjednika u obje konkurencije. Jedna priča rođena iz ničega koja je zaludjela cijelu zemlju. Ali, nije više ništa kao prije 12 godina kad je Janica išla na glavu bez štapa, ovo je prva godina da više nema nijednog od njih,a nestao je i taj talas na kojem su i Ana Jelušić i Natko Zrnčić osvajali medalje, sve je splasnulo. Juče je viđen prekrasan obračun u kojem su sitne stotinke pravile razliku između velikih Hiršera, Kristofersena i brata prvog snježnog kralja Mihaela Mata, vožnje jedna bolja od druge, došlo je i 10 hiljada ljudi da to isprati, ali nema više te buke, elektriciteta skroz od vrha staze do ciljne ravnine. Zagreb je u tim godinama bio veći događaj od Inzbruka ili Bišofshofena, a sad opet nije, sjutra čekamo istoriju Stoha na “tri kralja”. Ali, ovo je u pravom smislu jedna neponovljiva priča za ove prostore i normalno je da se to vrijeme ne može vratiti. A ostaje svakako Pjong Čang za 5 sedmica i da se uživa u duelima novih heroja za Olimpijsku vječnu slavu.

]]>
Fri, 5 Jan 2018 16:51:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/189720/n-sofranac-trka-za-sva-vremena.html
B.Vojičić: Samo uljudno i pristojno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/188317/bvojicic-samo-uljudno-i-pristojno.html „Svak će moći slobodno da iskaže istinu, ali samo istinu! Narod je Crnogorski suviše osjetljiv, pa kad bi drugijem pravcem pošli, pošljedice bi bile nedogledno zle. Nema sumnje da Crnogorci u tome slučaju ne bi pribjegavali pesnicama i toljagama, nego bi revolver radio na sve strane“, upozorava “Glas Crnogorca”. ]]>

Knjaževina Crna Gora sa prvim pisanim Ustavom 1905. dobija i prvi Zakon o štampi. Kad je, početkom 1906.godine, Zakon o štampi stupio na snagu, osim zvaničnog “Glasa Crnogorca” i poluzvanične “Ustavnosti”( pojavila se mjesec dana nakon donošenja Ustava), nijedan drugi list nije postojao. Desetak dana prije prvih izbora za Narodnu skupštinu, 3.septembra 1906.godina, pojavila se “Narodna misao” u Nikšiću, kao prvi nezavisni list u Crnoj Gori. A 1907.u Podgorici je počela da izlazi “Slobodna riječ”. Posljednja dva lista pokrenuta su kao nezavisna i kritički usmjerena prema vlasti, ali su ubrzo, postala i glasila dvije političke orjentacije: “klubaša“ i „pravaša“, zbog čega su stalno polemisali. Ali, to je bilo blagotvorno za političko profilisanje tek formiranih stranaka i stvaranje javnog mnjenja. Sredinom 1908.godine crnogorska vlada pokrenula je list “Cetinjski vjesnik”(od 1913. “Vjesnik”).

Od pobrojanih listova, jedino je “Glas Crnogorca” bio zvanični list, dok su “Ustavnost”, “Slobodna riječ” i “Cetinjski vjesnik” bili formalno nezavisna glasila, a faktički mediji pod kontrolom vlasti. Tako je crnogorska ustavnost, uz politički pluralizam, rezultirala i medijskim pluralizmom.

Namjera knjaza Nikole da donese zakon o štampi objavljena je, 23. jula 1905. godine, u “Glasu Crnogorca”. U tom članku naslovljenom “Cetinje, 22. jula”, “Glas Crnogorca” o slobodi štampe piše: “Nema sumnje, da je korist od slobodne štampe očigledna, kad se pravilno primijeni, ali tako isto nema sumnje da i pošljedice toga mogu biti strašne i da mogu unijeti u narod nemoral i trulež, a za tijem neminovno i propast, kad se ona zloupotrijebi. Sloboda štampe dobra je kad se iskazuje u ispovijedanju istine s ubjeđenjem u njenu silu, i kad je onaj koji to iskazuje gotov na sve opasnosti i gonjenja od strane onijeh, koje istina vrijeđa. Sloboda štampe jest moćno sredstvo za rasprostiranje zdravijeh i blagotvornijeh pojmova i naravstvenijih principa među narodima. U tom slučaju ona je dobro, a u protivnom ona je zlo, bijeda i nesreća za narod i za ljudstvo u opšte”, naglašava “Glasa Crnogorca”.,

“Svak će moći slobodno da iskaže istinu, ali samo istinu! Narod je Crnogorski suviše osjetljiv, pa kad bi drugijem pravcem pošli, pošljedice bi bile nedogledno zle. Nema sumnje da Crnogorci u tome slučaju ne bi pribjegavali pesnicama i toljagama, nego bi revolver radio na sve strane i ponovila bi se ona stara vremena, kad su se pandurice ispred kuća graditi morale, a to željeti nikako nije!” , ističe “Glas Crnogorca”.

“Glas Crnogorca” prenosi i članak iz Ćurčićevih “Beogradskih novina”, u kome se afirmiše “mudra opreznost” iskusnog crnogorskog Knjaza u vezi s donošenjem zakona o štampi. U tekstu se kaže da je, u vezi sa ustavnošću (tada u crnogorskoj štampi prvi put nagoviještena!), kojoj mudri vladalac Crne Gore ovako oprezno sprema zemljište, i smatrajući javnu riječ kao neizostavnu pogodbu ustavnom vremenu, Knjaz Nikola izdao je naređenje, da se napiše za Crnu Goru zakon o štampi, kojemu je cilj, po tvrdnji autora, da obezbijedi slobodno publikovanje istine, ali i da suzbije mogućne zloupotrebe u javnosti, koje vrlo štetno djeluju na život naroda i države. Konstatuje se da je samo uređivanje prava javne riječi putem zakona nesumnjiv dokaz da javnost u knjazu Nikoli nema protivnika, kako bi htjeli to da mu poture njegovi kivni neprijatelji, ali da on kao vjerni čuvar  svoga naroda, smatra za svetu dužnost da čednost toga naroda čuva od zloupotreba, koje razoravaju snagu državnu i narodnu.

Sama pojava zakona o štampi u Crnoj Gori, ma i sa velikim ograničenjima, nije ništa drugo, nego službeno priznanje o potrebi javnosti u zemlji, poslije kojega moraju doći i izmjene u naprednijem duhu sa povećanjem kulture i socijalnog razvitka. Znajući kolike opasnosti donosi sobom skakanje od apsolutizma k najvišoj slobodi, knjaz Nikola daje za sada svome narodu onakvu javnost, kakvu nalazi da mu može dati. Pokažu li se dobre pošljedice od javnosti – a nema sumnje da će se pokazati –njena prava lako će se proširivati. Mnogo je pametnije dati onoliko koliko se može dati, nego se davanjem zatrčati tako, da se kasnije mora oduzimati. Takvo oduzimanje po pravilu uvijek se rđavo odaziva na razvitak društveni. I u tome koraku poznaje se mudra opreznost iskusnoga crnogorskog Knjaza.

Izradu projekta zakona o štampi (a, potom i ustava) knjaz Nikola povjerio je Stevanu Ćurčiću iz Beograda, koji je diplomirao pravo na Univerzitetu u Beču, u tom vremenu vlasniku i glavnom uredniku lista “Beogradske novine” i predsjedniku Srpskog novinarskog društva. O tom zakonu knjaz je pozitivno govorio u Besjedi prilikom donošenja Ustava, kada je pomenuo Zakon o štampi i iskazao nadu da će njegovi podanici umjeti da iskoriste slobodu i prava koja dobijaju. Knjaz Gospodar je objasnio da je štampa “produženi odjek ljudske riječi, koja ima svoju važnost kada je slobodna i istinita. Štampa je organ misli, pa kao i same misli ona mora biti slobodna i nezavisna…”

Zakon o štampi stupio je na snagu 1. februara 1906. Dan kasnije, “Ustavnost” (2. februara 1906) analizira taj zakon sa uvjerenjem da će se prosvjećeni sinovi naše zemlje njime pametno poslužiti na korist vladaoca, otadžbine, naroda i novog slobodnog političkog života u našoj zemlji. List načelno razmatra značaj slobode štampe i ističe da ne može ni da bude prave političke slobode, gdje nema i slobode štampe. Gdje nema slobodne štampe, nema, istina, ni zloupotreba štampe, ali tu nema javnog mišljenja. Štampa iznosi pred javnost ogledalo u kome se svako ogleda. Autor teksta konstatuje da je slobodna štampa javna kontrola sviju mišljenja, najboljih i najgorih. I naglašava da u Zakonu o štampi nema nikakve ni preventivne, ni zakonske mjere, koja bi sputavala slobodu javnog mišljenja i uvjerenja.

“Misao, iskazana putem štampe, po ovome zakonu je sasvim slobodna. Protiv ubjeđenja i slobodne misli naš zakon ne predviđa nikakve krivice i kazne. On ne dopušta samo uvredu i klevetu vladaoca i članova vladalačkog doma, i izričan poziv građana na bunu. Neka napr. neko u kakvom listu ovako napiše: Građani, ne slušajte naredbe ni jedne vlasti, već ustanite na oružje, pa se oduprite! – i to će biti odmah zabranjeno. Takvo se pisanje zabranjuje svugdje na svijetu. Podsticanje na nered, na rušenje države, na zločina djela ne trpi ni jedna država na ovom svijetu. Kad bi se to dopustilo, nastala bi anarhija”, potencira “Ustavnost”.

Autor teksta podvlači da su “kazne zakonom predviđene za krivice osjetne, ali kad se ima u vidu da je dopuštena učtiva kritika i da nije zabranjeno iskazivanje misli i ubjeđenja, koja se ne odnose na čast i karakter ličnosti, i da prema čl. 25. ’uljudna i pristojna kritika zakona i rada organa državnih vlasti ne podliježe nikakvoj kazni’, onda kazne, ma kako bile teške i osjetne, ne sprečavaju slobodu iskazivanja misli, već sprječavaju samo zloupotrebu slobodne štampe.“

“Glas Crnogorca“ (februar 1906) prenosi reagovanje na taj zakon beogradskog lista “Pravda”, organa ponovo organizovane Napredne stranke,  pod naslovom “Još jedan korak naprijed”: “Onomadne  je ‘Glas Crnogorca’ donio zakon o štampi, koji nosi datum od 1. decembra. Dakle, prethodi ustavu sv. nikoljdanskom, što će reći da ga je darivao narodu samodržni Nikola I, po milosti Božjoj knjaz i Gospodar Crne Gore i Brda, a ne da ga je donijela crnogorska Narodna skupština, a potvrdio ustavni Nikola I po milosti Božjoj i volji narodnoj Knjaz i Gospodar Crne Gore i Brda. U tekstu se objašnjava da je zakon o štampi malo stroža redakcija srpskog zakona o štampi, pisan u tako liberalnome duhu da se često čovjek može bojati da neće svojim liberalnim principima naškoditi postupnome razvitku i preporođaju stare Crne Gore u savremenu državu, jer osim kvalifikacije za odgovornog urednika ispit zrelosti i svršena srednja škola  i cenza poreskog, zatim mekšije kazne za uvredu i  klevetu vladaoca i vladalačkog doma, “ovaj se zakon  stav po stav poklapa sa našim zakonom o štampi”.

I “Ustavnost” (februara 1906) svoju ocjenu o Zakonu o štampi potkrepljuje istovjetnim mišljenjem iz beogradske štampe, tekstom iz beogradske revije ”Srpski književni Glasnik”: “Od 1. februara stupio je na snagu novi zakon o štampi za Knjaževinu Crnu Goru. Zakon je u glavnome kopija zakona o štampi koji važi za Srbiju. Razlika je između ova dva zakona u tome što crnogorski predviđa svuda oštrije novčane kazne i kazne zatvora za štamparske prijestupe, nego što to ima u zakonu o štampi u Srbiji. Isto tako, po crnogorskom zakonu o štampi odgovorni urednik dnevnog lista ili povremenog spisa mora da je svršio bar srednju ili kakvu stručnu školu, da plaća po 15 kruna poreze i da ima 30 godina. Ovaj se zakon, dakle, može s pravom nazvati liberalnim.”

Konstatuje se da, ako se i oni koji će po njemu suditi, i oni, koji budu po njemu uređivali novine, umjednu staviti na visinu svojih dužnosti, biće velike koristi za Crnu Goru. Naročito bi trebalo da se budući urednici dobro čuvaju da ne kaljaju po blatu valjane ljude, samo zato što ne bi bili istih političkih ubjeđenja kojih i oni, da u borbi za svoja načela ne kaljaju porodični život svojih protivnika, da ne upotrebljavaju umjesto kritike, uvrede i klevete. Dužnost je dobrih i pravih novinara da budu umjereni, da pišu sa dokazima u ruci, da nikada ne zaboravljaju da protivnik, bilo partijski, bilo lični, bilo visokoga položaja političkog, ima lične i građanske časti, da nikad u list ne puštaju neprovjerene vijesti, kojima se nanosi državi ili pojedincu šteta, da njihov list bude, jednom riječi, samo zastupnik istine, pravde, moralnosti, čovječnosti, naroda i zemlje njihove .

Opoziciona “Narodna misao” (septembra 1906), međutim, problematizuje Zakon o štampi i traži njegovu promjenu: “ Zar nije svaki poslanik zavirio u zakon o štampi, te vidio u njemu zakon – o ciframa, koje označuju globu za globom! Ne zna li svaki poslanik, da taj drakonski zakon treba izmijeniti na najslobodnijoj osnovi. Zar on neće njegovom autoru reći da se ne treba bojati slobode štampe, nego jedino onoga što će ona iznositi?"

“Narodna misao” traži potpunu slobodu štampe. U tekstu naslovljenom “Sloboda štampe”(decembra 1906), potpisan inicijalom glavnog urednika Malenice: M, navodi se da je reforma naših prilika donijela sa sobom i zakon o štampi, ali, ako hoćemo blago da sudimo o njemu, onda ćemo ovako kazati: Našao si iznemoglog putnika u Sahari, pa si ga pridigao, sklonio od pješčanih vjetrova i nahranio – ali mu vode nijesi dao! Potom autor teksta konstatuje: “I mi smo dobili 56 članaka zakona o štampi, po kojima bi mogla štampa nekako mizerno da životari. Ali, eto ti člana 6, koji jasno otkriva namjeru onih koji pisaše ovaj zakon – i u Crnoj Gori nema slobode štampe. Zašto ta gospoda, kad su već prepisali srpski zakon o štampi, ne unesoše u naš zakon i onaj paragraf, koji ovako veli: “Odgovorni urednik mora biti građanin, koji uživa građanska i politička prava (član 22 ustava)“ – i ništa više. Ali, našoj je gospodi malo bilo uživanje građanskih i političkih prava, nego treba stalno da žive u Crnoj Gori (sigurno ne može nikako imati ni zastupnika!), da je svršio najmanje kakvu srednju školu, da uživa sva građanska prava, da je pošljednje tri godine plaćao 15 kruna dacije i da mora imati najmanje 30 godina!!! Još je čudo, što ne mora da položi kauciju od jedno 100.000 kruna! Gdje nema slobodne štampe, ne može biti ni slobodnog narodnog razvoja; ne može biti slobodne misli, a protiv toga je baš ovaj zakon i išao: ugušiti sve što može dovesti do poznanja pravnih prilika, te da se ni jedna riječ ne čuje o pravim tegobama našega naroda...“

U 1. članu Zakona o štampi konstatuje se da je štampa slobodna i da se ne može podvrgavati nikakvim administrativnim mjerama, kaznama, opomenama ili cenzuri.

Članom 6. Zakona o štampi utvrđuje se i da svaki list mora imati odgovornog urednika, koji mora biti: crnogorski državljanin, sa stalnim mjestom boravka na teritoriji Knjaževine Crne Gore. Ako se zna da su za pedeset godina izlaženja “Glasa Crnogorca” svega tri njegova urednika bili iz uže Crne Gore, a ostali bili izvanjci, onda je ta odredba dosta restriktivna. Da je završio najmanje srednju školu, takođe je restriktivan uslov, kada se znada su od 1879. do 1900., samo tri crnogorska ministra imala visoku školu. Da je u posljednje 3 godine plaćao najmanje 15 kruna poreza, teško ostvarljiv uslov za mlade školovane. Da ima najmanje 30 godina. U vezi sa ovom zakonskom odredbom, interesantan je podatak da je u Srbiji bila odredba da urednik političkih novina ne može biti lice ispod 25 godina, pa je Svetozar Marković, osnivač “Radenika”, prvog socijalističkog list u Srbiji, javno protestovao: ”Kad Ustav Srbije priznaje da može biti mladić od 18.godina sposoban da upravlja državom (odnosi se na knjaza Milana Obrenovića), besmisleno je tvrditi da mladić u istim godinama ne bi bio sposoban da uređuje novine”.

Iako se novinama zajemčava potpuna sloboda, Zakon predviđa da se list zabrani ukoliko iznese uvredu na račun vladara ili vladarskog doma, ukoliko pozivaju na promjenu u redu prestolonasljeđa ili na oružanu pobunu protiv zakonite vlasti, kao i za djela koja se kažnjavaju krivičnim zakonom. S druge strane, novine su imale slobodu da kritikuju rad organa vlasti, ali, kako se kaže, “uljudno i pristojno”.

]]>
Thu, 21 Dec 2017 10:53:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/188317/bvojicic-samo-uljudno-i-pristojno.html
N. Šofranac: "Slučajno" najbolji http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/188135/n-sofranac-slucajno-najbolji.html Vuko Borozan će preksjutra dobiti priznanje za najboljeg u 2017.godini. Nakon nove drame bez kojih se očigledno ne može u posljednje vrijeme. ]]>

Nema mnogo filozofije. 2017. godina je bila intenzivna, burna ali na seniorskom nivou pamtimo i uspješnije, te oko izbora sportiste godine nije trebalo da bude dileme. Imao sam prilike da o tome govorim upravo na ovom portalu već dva mjeseca unazad, u raznim debatama gdje se postavljalo pitanje ko će biti “taj”,i gdje su neki sa ko zna kakvih pozicija postavljali pitanje kako ćemo uopšte izabrati najboljeg za ovu godinu. U takvoj situaciji si logično i primoran da daš najbolji i najubjedljiviji odgovor a to je Vuko Borozan-odgovor je bio uvijek isti.

Takođe u okviru naše redakcije prije 20-ak dana. Imao je sezonu snova, osvojio je sve što se može i to u jednom sportu koji dostiže vrhunac posljednjih godina, konkurencija je atomska kao u NBA ligi proporcionalno gledano, a F4 u Kelnu je multimedijski spektakl za cijelu planetu, jedan od najpraćenijih na godišnjem nivou u svijetu sporta. U takvoj situaciji on je bio jedan od najboljih igrača i strijelaca Vardara, u oba četvrtfinalna meča sa bogatim Njemačkim Flenzburgom, pa u polufinalu sa devetostrukim šampionom Barselonom, pa u nezaboravnom finalu sa drim timom Pari Sen Žermena, najbogatijim klubom svijeta koji godinama “vrišti” za tom titulom i još je nije osvojio. Ekipa u kojoj su najveći asovi planete Karabatić, Hansen, Narsis, Abalo, Remili, Genshajmer, Omeje i ostali pravila je specijalnu taktiku sa grubim izlascima Luke Karabatića na Borozana da bi zaustavila njegov pakleni šut. Barsu su dobili u posljednjoj sekundi bombom Cindrića, a Parižane takođe u posljednjoj golom Čupića, donijeli su Makedoniji jedan uspjeh i feštu kakva se ne pamti, jedan tim sa ovih prostora i uz puno igrača iz regiona osvojio je titulu koju još nisu dosanjali ni giganti Pariz i Vesprem(izgubio 9 golova prednosti u prethodnom epskom finalu protiv Kielcea),ni Leven, a ostali su ovaj put kratkih rukava i mega timovi Barse, Kila, Kielcea, Flenzburga-maltene sve same reprezentacije svijeta, sa pregršt super stranaca i ogromnim budžetima. Vardar je napravio istinski podvig, bio je prvi i u grupi i jedini uz Barsu osigurao direktno četvrtfinale, sve ih je pobjedio, a ove sezone uprkos odlasku Dušebajeva kod oca u Kielce igraju još bolje, opet su glatko dobili Barsu, guraju sjajno na sva tri fronta i spremaju se za odbranu trona, a PSŽ ako ni ovaj put ne uspije nakon dovođenja Sagosena i dupliranja rostera rasformiraće ekipu i silni Katarski milioni biće usmjereni drugačije, i u fudbalu i u rukometu ovo im je ultimativna godina.

Vardar je pritom dominirao i u SEHA ligi osvojivši je trijumfima nad Zagrebom i glatko nad super Vespremom u finalu, naravno i duplu krunu u Makedoniji, jednostavno sve. Borozan je postao prvi lijevi bek ispred jednog Kaneljasa, nosio im je igru uz Cindrića, bio izraziti protagonista, a nedavno je izabran i za trećeg lijevog beka na svijetu, iza Hansena i Sagosena, na odlučujućoj poziciji u muškom rukometu. Treći naš rukometaš nakon vanzemaljca Vujovića i Pera Miloševića koji je osvojio Evropu. Takođe, pomogao je u presudnoj mjeri da naša selekcija ustane iz pepela i ode na Euro u Hrvatskoj, nakon što se savez početkom aprila jednim hladnim saopštenjem oprostio od njega i ispratio ga negdje drugo. Nakon bure koja se digla i intervencije ministra Janovića vratio se i dao 10 golova u Slovačkoj u remiju, pa opet 7 ovdje u pobjedi, onda 10 Šveđanima u čarobnoj nikšićkoj noći, i završni doprinos u Rusiji za slavlje, a Rusima je i ovdje dao 10. Nemjerljiv doprinos i liderstvo. Eto, imamo i mi nekoga za koga možemo da kažemo “svjetski a naš”,i da je imao godinu snova.

Sada, kad smo pred vratima EP u Hrvatskoj očekivao sam da će se svi voditi ovom logikom i da će izbor biti lak. Naravno, i u ovim debatama i svim internim razgovorima ostavljala se rezerva za veliki rezultat rukometašica na SP, a to znači medalja, koja se nije desila. Ipak, dođe taj dan D, i iznenađenja ne prestaju. Borozan juče nije bio ni među kandidatima, jednostavno nije bio predložen. Žiri koji vrši konačan izbor imao je ispred sebe spisak kandidata čiji trud i dostignuća svakako treba vrednovati, ali senzacionalno nije bilo njegovog imena i oni samim tim nisu mogli da ga glasaju. A nije ga bilo zato što ga Rukometni savez nije predložio, koliko god to nevjerovatno zvučalo. I sve bi neminovno otišlo tim krivim tokom da to juče nije primjetio bivši kapiten naše reprezentacije Goran Đukanović, koji je prepozna trenutak, konsultovao se sa Zoricom Kovačević(bivšom odličnom rukometašicom ali i usnulom predsjednicom skupštine saveza sada),i kao privatno lice donio žiriju tu pismenu molbu koju su potpisali Zorica i on, da se uvaže Vukovi rezultati. Zahvaljujući senzibilitetu Dejana Savićevića i ljudi iz sporta koji prepoznaju vrhunske domete u drugim sportovima to je prošlo, a potom je i na glasanju pobjedio ostale kandidate. On, koji nije bio ni predložen.

Nepravda je tako izbjegnuta i to je pozitivan praktični efekat. Ostaje velika nedoumica zašto ga je savez preskočio umjesto da ga ponosno kandiduje i promoviše. Bolje je možda i ne znati što je pravi razlog, nakon svega što se proljetos a i puno prije dešavalo, kad se umalo urušila reprezentacija i cijela generacija. Sad nas čeka izuzetno prvenstvo Evrope, i kakav je to način stimulacije igrača uoči velikog nastupa, preskakati ih nakon godine snova. Često ispada da se radi upravo suprotno od načina na koji bi trebalo, i to nikako da stane. Ali, da vjerujemo da će ova nagrada biti stimulans cijeloj ekipi da odigra i iznad granice mogućnosti, jer trebaće nam puno Borozana u Hrvatskoj, na najjačem takmičenju u ovom sportu.

Postoji jedan čudan sindrom kod tog izbora u posljednje vrijeme. Rukometni savez je i prije dvije godine bio akter, kad je odlučio da bojkotuje i ne kandiduje nikog, a bilo je jasno da je te 2015.godine trebala da osvoji neka igračica Budućnosti nakon briljantnog osvajanja Lige šampiona. Mogla je da bude Kaća Bulatović, mogla je da bude i Majda, Milena ili neka druga, ali prvih nekoliko mjesta je bilo za njih. Kako nisu kandidovane, žiri je birao između onog što ima i izabrao Aleksandra Ivovića koji je te godine osvojio takođe Ligu šampiona ali sa Pro Rekom. Naravno, Leka je još od 2007.godine i gola koji je odveo u Peking,svake godine konstantno na izuzetnom nivou i u najužem krugu naših naj sportista, takođe i izuzetna ličnost o čemu su mi govorili i čelnici i navijači Pro Reka još u Londonu, sjutra će nastupiti u Igalu gdje je ponikao,i s njim se nikad ne može kiksati, ali mora se podvući ta stavka da izbor ne treba da zavisi od nečijeg bojkota ili inata, već da bude jasan i liberalan.

Ako je to bila 2015.godina što reći za 2016-u, Dejan Zlatičanin je bio prvak svijeta WBC asocijacije, vrh vrhova svjetskog sporta, dobio je neku utješnu nagradu ali i neolimpijski sportovi se jasno moraju tretirati, zamislite da neki naš vozač bude šampion svijeta u Formuli 1, izaberu ga za sportistu svijeta a mi ne možemo da ga izaberemo. Prošla godina je bila sjajna i za naš vaterpolo, blistavo srebro sa EP u Beogradu i četvrto mjesto na igrama u Riju, ali ovaj je bio veći i tu izbor nije težak. I tako godinu za godinom, bilo je i pozdravljenih izbora poput Nikole Janovića 2013, za neponovljivu 2012-u nije bilo teško, zapravo bilo je ali to su slatke muke,i dobro je kad imamo podlogu da se raspravljamo čiji je uspjeh veći, kad i savezi zdravo polemišu između svojih kandidata, kad ne postoji apsolutna istina i kad uspjeh prestiže uspjeh. Tako smo još i prije izbora COK-a imali 2003.godine slučaj da su u izboru sportskih novinara podijelili nagradu bokser Nikola Sjekloća(bronza na SP u Bangkoku koju je tek vrijeme i valorizovalo dodatno)i Denis Šefik, golman koji je s Jadranom i SCG osvojio sve, iako se tada računalo da nije Crnogorac (ali zaslužio je u bazenu,a kasnije je i postao). To je klasična situacija gdje nije lako izmjeriti veličinu i težinu uspjeha, a slučajno se desilo da budu izjednačeni.

Bilo je polemika i 1998. godine kad je Vlado Šćepanović osvojio ispred Ivana Strugara koji je bio i amaterski i profesionalni prvak svijeta, ali je i Vlado bio u velikom usponu u Budućnosti i sa Jugoslavijom prvak svijeta u Atini,zaslužio. Već naredne godine bilo je mnogo teže ponoviti to i opet ne dati Strugaru koji je bio na vrhuncu, tada je čak postojala i jedna blaga politička sugestija da tako bude, ali ponoviću utisak koji sam saopštio i tada i puno puta kasnije,1999.godine je trebao da bude Strugar. Pazite, Britanci su juče izabrali Mo Faraha, zlatnog na 10 km, ali i prvi put poraženog na 5 km u Londonu ljetos,a ostavili iza njega šampiona F1 Hamiltona, pa prvaka teške kategorije Džošuu koji je nokautirao Klička, dok favorit Frum zbog doping afere nije ni ušao u finalni izbor. Zamislite koliko hiljada razloga sad imaju Hamilton i Džošua da lamentiraju izbor,ali oni imaju drugačiju tradiciju i kulturu istog, to je druga stvar,prvi su mu čestitali. I sve je transparentno, nikad niko nije zaboravljen, a sa 50 olimpijskih medalja imaju baš i koga da biraju.

Cilj svega je da se ova tendencija komplikovanih izbora promjeni, da se ne zaboravljaju ljudi, da se ne isključuju ni po kojoj osnovi osim po sportskim dometima, a najmanje zbog sujeta ili političke pripadnosti, a sve to nije teško. Ovdje se prije svega radi o savezima, jer COK je taj koji verifikuje i pravi ceremoniju i dodjelu, ali ne i taj koji direktno bira, ima samo svog predstavnika u žiriju, a po statutu to nije predsjednik Simonović, koga je Đukanović juče takođe pozvao i obavjestio o situaciji,i dobio podršku da interveniše. Već je bilo došlo dotle da je bilo teško ovo izvesti, a eto izvedeno je,i nadajmo se da će nakon mnogo bure i loših stvari koje su isplivale u našem sportu posljednjih mjeseci ovo biti zrak sunca, prekretnica i početak uređenosti i transparentnosti.

]]>
Tue, 19 Dec 2017 15:20:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/188135/n-sofranac-slucajno-najbolji.html
N. Šofranac: Novi Armstrong? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/187665/n-sofranac-novi-armstrong.html Kris Frum je završio svoju najbolju godinu u karijeri, ušao u legendu biciklizma, ali mogao bi je pamtiti po velikom zlu. Nešto i o klupskom Mundijalu, pred finale koje nas čeka preksjutra. ]]>

Mnogi su juče skočili od sreće i rekli “konačno je dolijao”, drugi su se uhvatili za glavu, ali u ovom slučaju treba baš ići oprezno i vidjeti kako će se slučaj tretirati i kakav će biti epilog. Cijeli svijet je ovo imao kao breaking news, a danas ne prestaju analize, što ne čudi jer Tur de Frans je najpraćeniji događaj na godišnjem nivou u svijetu sporta, treći generalno nakon Olimpijskih igara i fudbalskog Mundijala, a ako čovjek koji ga je 4 puta osvojio u posljednjih 5 godina padne na doping testu, samo nekoliko godina nakon sedmostrukog osvajača Armstronga jasno je da se cijeli sistem ruši. Doping test je obavljen u četvrtak 7.septembra, u finišu paklene Vuelte u Španiji, trke koja je Fruma iscrpljivala uvijek više od njegovog Tura, i koju do ove godine nikako nije uspjevao da osvoji. Nakon što je izdržao sve nalete velikih rivala Nibalija i odlazećeg Kontadora, koji su razliku od njega osvojili sve Gran Tur trke, stigao je konačno u crvenom u Madrid i okrunio sezonu snova, famozni dabl. Ipak, tog 7.septembra nivo salbutemola u njegovom urinu bio je znatno iznad dozvoljene granice, a to su potvrdile i kontra analize. Zašto je to objavljeno tek juče, zašto ga UCI odmah ne suspenduje dok se istraga ne završi, samo su neka od pitanja. Njegovo objašnjenje odmah je stiglo- radi se o lijeku protiv astme od koje već duže boluje, uzimao je uvijek propisanu količinu jer dobro poznaje pravila, a i njegov tim SKY to zna.

E sad.. Nema tog šampiona koji na doping nije reagovao govoreći da je nevin, da nema pojma o čemu se radi i kako je došlo do toga. Svi,svi, svi. Armstrong je onaj koga svi znaju, nestvarna priča, as koji je još kao mlad postao prvak svijeta 1993 u Oslu ispred tadašnjeg diva Induraina, bio specijalista za dnevne trke, nikako velike etapne, a onda obolio od kancera 1996, čudesno preživio i vratio se nikad jači krajem 1998, a od 1999 počeo svoju vladavinu na Turu koja je trajala sve do povlačenja 2005, 7 titula u nizu. Negirao je sa gnušanjem sve silne optužbe koje su ga pratile još od 1999, famoznu knjigu doktora Ferarija 2005, postao veliki lični prijatelj predsjednika SAD Buša, simbol američkog čuda, nedostižno moćan. Vratio se nakon tri godine pauze i potpuno čist sa 37 godina osvojio odlično treće mjesto na Turu 2009, iza Kontadora i Šleka, što samo pokazuje da on fenomen jeste bio, najstariji vozač na podijumu na Jelizejskim poljima ikada. A tek 2011.godine otkrio je sve, pritisnut dokazima WADA-e koji su isplivali, priznanje koje ga je izbrisalo iz istorije, oduzete su mu sve titule Tura, ostalo mu je samo zlato iz 1993. Ali, bilo je to užasno vrijeme, i njegov vodonoša Flojd Lendis koji je osvojio nakon njega 2006, odmah je otkriven, a zatim i Hemilton, Hinkapi i redom svi čuveni “poštari” iz njegove ekipe koja je komandovala kao danas SKY. U toj eri doping su koristili svi, samo je bilo pitanje prelaska granice i eliminacije, ali znalo se da je biciklizam žestoko zatrovan. I veliki as Kontador je pao 2010, nakon osvajanja trećeg Tura u 4 godine, Španci su ga proglasili nevinim, ali ipak je kažnjen dvije godine i oduzet mu je taj Tur, kao i Điro 2011 koji je vozio pod uslovnom kaznom i dominirao. Njegovo naizgled uvjerljivo objašnjenje je bilo da je pojeo meso koje je sadržalo tu supstancu, blago iznad dozvoljenog procenta, nikad razjašnjeno do kraja. Slično je bilo sa italijanskim asom Đibom Simonijem koji je 2002.godine diskvalifikovan u sred Đira, zbog kako je objasnio karamela iz Čilea koje su ga dovele do pozitivnog testa, banalnost koju je platio, a osvojio je Điro 2001 i 2003. On i Kontador, pa i Ivan Baso su u suštini uspjeli da se rehabilituju, da operu svoj imidž, i da nakon doping afera ponovo pobjeđuju čisti.

Zato ostaje gorka priča i sudbina Marka Pantanija, najvoljenijeg italijanskog idola od Kopija naovamo, osvajača i Đira i Tura 1998, koji u sred svije najveće dominacije na Điru 1999, gdje nije imao rivala, pada na testu u Madoni di Kampiljo, dan prije kraja dobijene trke. Toliko malo iznad limita, po današnjim pravilima bio bi potpuno čist, u eri kad se znalo da svi uzimaju, bilo je jasno da je to bio pucanj u metu, da ga je neko htio zaustaviti- mafija kako se kasnije saznalo. Vratio se naredne godine i bio u stanju da pobjedi onakvog Armstronga na Mon Ventuu i Kurševelu, u vrletima Tura, ali njegova sreća bila je ubijena, proces je predugo trajao, nađen je mrtav zbog overdoze, mnoge indicije govore ubijen u hotelu u Riminiju na San Valentino 2004, gdje je imao kontakte sa dilerima i istom mafijom koja mu je prijetila. Ostao je opšti utisak da je on bio žrtva, da je morao da plati za sve, a za narod je postao heroj, mit, takav status ima. “il pirata”. Prolazili su kroz kazne mnogi, čak i kralj sprinta Petaki, pa ozloglašeni Rikardo Riko, čak i osvajač Đira 2000 Garzeli, mnogi veliki španski penjači poput Santi Pereza i Herasa, oni koji su ostali uvijek čisti poput Bunja, Kjapućija ili danas Nibalija stalno su lamentirali kako su uzaludna nevjerovatna odricanja kada drugi varaju i dopinguju se. Trebalo je veliko prečišćavanje, naučni metodi testiranja, upadanja noću u sobe, sklanjanje čitavih ekipa poput Virankove Festine sa Tura 1998, eliminacija i velikana poput Ulriha 2002.godine, da bi se konačno okrenuo list.

Krisa Fruma su oduvijek pratile glasine da je dopingovan, i više nego Armstronga. Kad je bio drugi na Turu 2012 iza zemljaka i klupskog druga Bredlija Viginsa, a jasno jači od njega, svima je bio simpatičan i čekalo se da dobije zeleno svijetlo svog SKY-a da osvoji. Već naredne 2013.godine kad je prvi put osvojio bio je pod pritiskom i optužbama, pogotovo kad je ostavio za sobom kolumbijskog orla Kintanu na Mon Ventuu, da nemoguće ići ovako bez dopinga, da je nova prevara u pitanju. Bio je to jubilarni 100.Tur, ovjenčan drevnim etapama i vrhovima, on se nije obazirao i glatko trijumfovao. Naredne godine je odustao zbog povrede i slavio je ubjedljivo Nibali, ali posljednje tri godine bile su opet Frumove. Već 2015.godine su ga francuski navijači polivali vinom i vikali mu “dope,dope”, namučio se tog ljeta da odoli završnim naletima Kintane, a 2016.godine bio je nedodirljiv. Ove godine je kasnio sa formom, došao je na Tur bez ijedne pobjede u sezoni, a na Dofineu je bio jasno slabiji od bivšeg druga Riči Porta i Italija Arua. Tako je i krenulo, Aru u žutom, Frum u teškoćama i ranjiv kao nikad, ali prosto nakon teškog loma Porta u epskoj kišnoj devetoj etapi koju je dobio tačkasti Bargil, i nakon gripa koji je oslabio Arua, on se polako vraća, jača u trećoj sedmici, a i sve mu se otvara. Opet je osvojio, četvrti put, iako nije mirisalo, došao na samo korak od vječnih rekordera Anketila, Merksa, Inoa i Induraina. Naravno, godina koja dolazi bila je predviđena za petu krunu da ih stigne sa 32 godine, uz još rezervi da ih i prestigne. Uz to, konačno je ukrotio i Španiju, tu trku koja mu je izmicala još od 2011, kad su se on i Vigins prepirali a sve to iskoristio Španac Kobo, pa tako iz godine u godinu, slavili su Kintana, Kontador tri puta, Nibali, ostali asovi velike četvorke. Iako mu je i ove godine ekipa bila puno slabija nego na Turu i često je ostajao sam u brdima, bio je veoma jak i odolio odličnom Nibaliju koji je bio stalno blizu na oko minut zaostatka- ostvario je san da uzme Vueltu i najavio konačno dolazak na Điro 2018.

Eto, upravo je Vuelta ta koja mu može doći glave, ako ga UCI proglasi krivim automatski će mu oduzeti tu titulu, kazniti ga najmanje godinu dana suspenzije, a i njegova karijera biće umrljana za sva vremena. Nisu ga momentalno suspendovali što je izazvalo bijes mnogih drugih vozača, glasan je bio Njemac Toni Martin, četvorostruki šampion svijetu na hronometru i osvajač srebra u Londonu 2012, baš iza Viginsa a ispred Fruma, koji je sinoć rekao “Ovo je velika sramota, UCI je pokazao da ima jedan aršin za Fruma a drugi za sve ostale vozače koji bi bili smjesta suspendovani. Nije trebao da uopšte vozi na svjetskom prvenstvu”. Inače, na SP je Frum osvojio bronzu na hronometru, baš ispred Martina, a iza nedostižnog Dumulena i sjajnog Slovenca Roglića, a sve se dešavalo 15 dana nakon njegovih pozitivnih nalaza na Vuelti. Da bi neko drugi bio odmah stopiran to je tačno, ali UCI želi da zaštiti dok može simbol ovog sporta, čovjeka koji drži primat u ovoj deceniji, i to pored jednog Kontadora koji ima čak 7 Gran Tur titula (na stazi osvojio 9). Njegovo objašnjenje da su to ljekovi za astmu još bi i moglo da prođe.

Sambutanol je lijek za astmu koji je otkriven u Britaniji 1967.godine a u prodaji i upotrebi je od 1969, dok ga je američki zdravstveni sistem prihvatio 1982. Radi se o lijeku koji oslobađa disajne puteve, uzima se kao tableta ali i kao sirup, i sprečava napade astme, a Frum kaže da ga je spašavao u visokim planinama i omogućavao na duže staze da se izbori sa paklenim usponima. Dozvoljeno je da se koristi kao medikament i za vrijeme trka, ali najviše 1600 mikro grama u 24 sata, odnosno 800 mikro grama za 12 sati. Dozvoljena je granica u urinu od 1000 nanograma po milimetru, a kod Fruma je bila iznad 2000, premnogo. Italijani Petaki i kasnije Ulisi su bili kažnjavani na godinu odnosno 9 mjeseci za manje vrijednosti nego ove Frumove, ali je Pjepoli bio potpuno oslobođen jer je uredno objasnio kako je do toga došlo. Frum se nalazi na odmoru na Majorci i za BBC je rekao da razumije svoju ulogu lidera u ovom sportu i razumije potrebu UCI-ja da sve istraži pa će im dati sve na raspolaganje, kao i njegov tim. Zna dobro pravila i ne bi nikad prekoračio dozu, uvjeren je da će dokazati nevinost i kaže da njegova karijera neće biti umrljana niti urušena.

Sad predstoji istraga koja mora biti brza, sve je moguće, ali kazna je sigurno opcija, mnogi za to navijaju. Ovaj lijek liječi astmu ali i omogućava lakše disanje pod velikim naporima i takođe opušta mišiće kad se uzima u većim količinama, djeluje kao pravi doping. Ako mu oduzmu Vueltu biće to nova titula za ajkulu Nibalija. Mnogi optužuju Fruma još od 2013, napadaju cijeli program SKY-a i njihove vozače koji djeluju kao roboti, vođeni potenciometrima, a kad odu u neki drugi tim vraćaju se u normalne vozače. I sam Frum koristi naučne metode i mjerače snage u brdima, ide kao navijen svojim tempom i kad mu pobjegnu rivala, pa ih polako i progresivno stiže što je mnogima oduvijek sumnjivo, i nezapamćeno. Mora biti u stanju da izađe netaknut iz ovoga jer bi sumnja ostala vječno, a bilo kakva duža kazna u 32.godini bi ga izbacila zauvijek sa šampionskog kolosjeka. Bio je i favorit za britanskog sportistu godine, ispred velikog atletičara Mo Faraha, šampiona formule 1 Hamiltona, i bokserskog šampiona Džošue, kao i u mnogim svjetskim izborima sportiste 2017, ali sad je sve na kocki. Istina mora da pobjedi, inače ovakve stvari nikad neće prestati. A moramo znati ko je šampion a ko varalica. To je minimalni smisao praćenja najtežeg sporta na svijetu.

U subotu u 18 po našem vremenu igra se finale klupskog Mundijala Real Madrid-Gremio i očekuje se pravi spektakl. Koliko muke da se dobiju mečevi na ovakvim takmičenjima, favorizovana Urava je čak ispala od Al Džazire, Pačuka u 102.minutu prošla Al Vidad, Gremio jedva u produžecima izbacio Meksikance, a bizarno je bilo mučenje Reala sinoć sa simpatičnom Džazirom, nakon 35 šansi, zicera, stativa i poništenih golova umalo da gube 2:0 da Busufa nije samo milimetarski bio ispred lopte, ono je svakako morao biti gol. Za nevjerovat, to samo u fudbalu može, čak i kad su razlike svemirske, a Real je i u finalu prošle godine gubio 2:1 od domaće Kašime, izjednačio iz sumnjivog penala, a onda se u posljednjih 15 minuta očajnički branio od Japanaca, preživio šanse i već viđeno isključenje Ramosa koje je zambijski sudija oprostio u 91.minutu. I koliko smo još velikana vidjeli da se muče kad logike za to nema, zašto baš u Aziji, zašto na ovakvim “prvenstvima”?

Ta Kašima je solidna ekipa, dvostruki strijelac protiv Reala Šibazaki je prešao u Hetafe i povremeno igrao dobro, jedna skroz japanska ekipa, miljama daleko od vrijednosti Reala ali tog dana umalo pobjednik. Ipak, pehar ide u ruke bogatih Evro klubova, u posljednjih 10 godina čak 9 puta je otišao u Evropu, izuzetak je samo 2012.godina kad je Korintijans savladao 1:0 Benitezov Čelsi golom Peruanca Gerera, uz odličnu partiju sad Barsinog Paulinja. Milan je osvojio 2007 u velikom finalu protiv Boke 4:2, onda su se ređali Mančester, Barsa tri puta, Inter, Bajern, Real dva puta, sve rjeđe Južnoamerikanci koji su do sredine 90-ih čak vodili u tom skoru. Upravo je 1995.godine Gremio na penale izgubio od moćnog Ajaksa, i krenula je serija 5 godina Evrope, nastavili je Juve, Dortmund, Real i Mančester 1999, onda je sjajna generacija Boke sa Rikelmeom, Palermom, braćom Skeloto, Tevezom i Ibarom znala nadvisiti Real i Milan, strahovito namučiti i Bajern 2001, to su već bili pravi okršaji, dramatični i ravnopravni. Ali, kad je FIFA uvela ovaj sistem sa 7 ekipa sa svih kontinenata od 2005.godine, prvo su slavila dva brazilska tima Sao Paolo protiv Liverpula i Internacional protiv Barse (i to sa premladim Patom, protiv Ronaldinja koji je ponikao u Gremiju, gradskom rivalu Internacionala iz Porto Alegrea). Nakon toga revanš Milana Boki i početak diktature Evropljana. Argentinci su uvijek ove utakmice shvatali kao borbu na život i smrt, osvetu bogatom fudbalu Evrope, pravdu za strast i siromaštvo, i uspjevali da slave, ne samo Boka već više puta i Independijenta, posljednji 1984 protiv Liverpula, ili čuveni River 1986 protiv Steaue, ali odavno nijesu. Išlo je čak 20 hiljada navijača Rivera za Japan prije dvije godine na veliki izazov protiv Barse ali Mesi i Suarez su ih pokosili 3:0. Slično je prošao i godinu ranije San Lorenco, ali i nekad Peleov šampionski Santos koji je 2011 izgubio 4:0 od Mesija i drugova. Mnogo bliži bio je Bozelijev i Veronov Estudijantes 2009, kad ih je Mesi srušio golom grudima u 113.minutu, ili River 1996 kad ih je Del Pjero oborio u 83.minutu, nakon prilika Ortege i Salasa za Argentince. U 60-im godinama igralo se u dva meča sa domaćim terenima pa su dueli u Latino Americi bili gerilski ratovi, Milan je uspio da osvoji 1969 u revanšu u Argentini sa Estudijantesom,ali su se Prati, Rivera i ostali krvavi vratili kući. Još ranije, 1963.godine Milan je savladao na San Siru 4:2 moćni Peleov Santos koji je godinu ranije pregazio Euzebiovu Benfiku 5:1. Ali u Sao Paolu 3:1 za Santos, onda majstorica opet tamo i nova titula za Pelea, Neimar nije uspio da ga naslijedi 2011. Mnogo glamuroznih mečeva, mnogo drame kao Juve-Argentinos 4:2 na produžetke 1985 uz šou Platinija, ili dominacija Zvezde na vrhuncu moći 3:0 protiv Čileanaca 1991, da je tada stigla Boka sa Batistutom i Latoreom bilo bi puno teže.

To je bogata istorija, a sada se pojavljuje opet jedan brazilski tim i jedno jako finale, nakon što su 2010,2013 i 2016.godine u finale ulazili čak timovi iz Afrike i Azije umjesto Latino Amerikanaca. Gremio je nesrećno izgubio pomenuto finale od Ajaksa 1995, ali je slavio 1983.godine dramatično 2:1 protiv Hamburga, koji je u finalu KEŠ šokirao premoćni Juve 1:0. Oba gola za Gremio protiv njih postigao je sadašnji trener Renato, koji je bio fantastično krilo, dribler i šarmer, stigao 1988 u Romu kao ekstra pojačanje, prikazivao klasu ali više vodio sladak život i ubrzo otišao. Igrao je on u Brazilu sve do kraja vijeka, a čuveni su njegovi okršaji na plažama sa Edmundom i Romarijom, i njihova lumpovanja na Rio karnevalu u sred sezona, bjekstva iz Evrope, i razne ludosti. Već je postao prvi Brazilac koji je osvojio Libertadores kao igrač i kao trener, srušio je Hamburg tada, ostaje još samo Real da zaokruži istoriju na čudovišan način. Ima Luana u vrhunskoj formi, ali Real nije trčao da kupi njega, već 17-godišnju senzaciju Flamenga Vinisijusa. Gremio je bio dobar i u prvenstvu, osjeća šansu da izađe iz sjenke Korintijansa i Palmeirasa koji godinama dominiraju, ili Flamengista koji imaju armiju od 40 miliona navijača u Brazilu, daleko najveći budžet ali rijetko osvajaju, što smo vidjeli i sinoć. Čuveni “Mengao” ili “Rubronegra” kako tepaju Flamengu mogao bi da uči od Gremija, a bio je na vrhu samo 1981 kad su ih predvodili Ziko i Karpeđani, bili su jači i od Pejslijevog Liverpula tih godina. Što može da uradi Gremio ako bude počeo i Bejl, ako Realu one silne stative i ziceri konačno počnu da ulaze u mrežu pitanje je, ali ovo finale ima miris velikog,nestrpljivo se čeka, i može da pruži ovom takmičenju dimenziju približnu Ligi šampiona, kao što to gradacija i nalaže. A od 2021.godine ide se na format extra large, 24 tima, pravi mundijalito u julu mjesecu, sa više velikana iz Evrope, biće to totalni spektakl. I posljednja odluka FIFA-e, ako neko od igrača Reala dobije crveni, po etičkom kodeksu kaznu će odraditi odmah u narednom meču, a to je upravo El klasiko sa Barsom 23.decembra na Bernabeu!

]]>
Thu, 14 Dec 2017 18:18:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/187665/n-sofranac-novi-armstrong.html
B.Vojičić: Gospodareva očinska briga http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/187598/bvojicic-gospodareva-ocinska-briga.html Knjaz Nikola, prema tumačenju „Glasa Crnogorca“, davanjem Ustava želi da usreći Crnu Goru i od nje napravi modernu državu, koja bi se mogla svrstati u krug naprednih evropskih zemalja. Višedecenijsko odlaganje ustavnih reformi, objašnjava, knjaževom obazrivošću, koja je uticala da reforme izvrši tek kada se uvjerio da su Crnogorci zreli za takav preobražaj. ]]>

Nakon knjaževe prijestolne besjede u “Glasu Crnogorca“ (8.januara 1906) objavljen je Raspis Ministarstva unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore, kojim se svim organima lokalne vlasti dodatno pojašnjava karakter Ustava, s preporukom da o novom obliku državnog uređenja i karakteru ustavnosti upoznaju i podređeno im stanovništvo. U Raspisu se navodi da je knjaževa očinska briga, da se za sva vremena pisanim zakonom obezbijede građanska i politička prava njegovih podanika i očuvaju dosadašnja prava i slobode, jedini razlog donošenja Ustava. Stoga se vjeruje da će narod znati pojmiti važnost dobročinstva svojega Gospodara. Dok su drugi narodi prolivali more svoje krvi da bi dobili ustavna prava - da budu jednaki pred zakonom; da im je svojina nepovrediva; da ne mogu biti osuđeni dok se ne saslušaju – dotle je jednim potezom pera, bez ičije molbe ili zahtjeva, Gospodar darivao Ustav. U Raspisu se navode i neke najvažnije odredbe Ustava: “Svi su crnogorski državljani pred zakonom jednaki“, “Lična sloboda ujamčena je svakom državljaninu ovijem Ustavom“; “Niko ne može biti uzet na odgovor, osim u slučajevima koje je zakon predvidio i načinom, kako je zakon odredio“; “Niko ne može biti pritvoren ili inače lišen slobode osim u slučajevima ili po propisima, koje je zakon predvidio“; “Niko ne može biti osuđen, dok ne bude saslušan ili zakonitijem načinom pozvan da se brani“; “Svojina je nepovredna, ma kakve prirode ona bila“.

Početak parlamentarnog života u Crnoj Gori, koji je donio mnoga iskušenja, nepoznanice i sukobe, označen je donošenjem Zakona o izboru narodnih poslanika, juna 1906. godine. Zakon je donio knjaz, i to na osnovu člana 221. Ustava za Knjaževinu Crnu Goru, koji mu daje pravo da donese nekoliko zakonskih akata, koji će imati privremenu važnost, tj. dok se ne sazove prvi saziv Narodne skupštine. U suštini, Zakon je samo detaljnije iskazao ustavna određenja koja se tiču izbornih prava crnogorskih državljana. Ovaj Zakon predviđa da osnovna jedinica lokalne vlasti – kapetanija, bude glavni ogranizator izbornog procesa, a da izbore sprovode birački odbori. Iz svake crnogorske kapetanije i varoši, birao se po jedan poslanik, a proces glasanja utvrđen je na ovaj način: “Glasanje se vrši u određenoj sobi, a birači dolaze jedan po jedan, pristupaju odborskom stolu, daju svoj glas, pa koji zna pisati može pored svoga imena napisati sam ime onog kandidata za koga je glasao, a koji ne zna pisati za njega će to učiniti pisar odborski; poslije toga uklanja se birač iz dotične sobe, a ulazi drugi.“ Ovakvim načinom glasanja, koji predviđa da birač pored svog imena napiše ličnost za koju glasa, čini glasanje javnim, ali i time podložnim direktnom uticaju vlasti na rezultate izbora.

Na osnovu ovog izbornog zakona, u Crnoj Gori su 14/27. septembra 1906. godine održani prvi parlamentarni izbori, na kojima su kandidata izlazili samostalno, kao nezavisni pojedinac, i to bez profilisanog političkog programa. Stranaka tada još nije bilo. Biralo se šest poslanika za varoši (Cetinje, Podgorica, Nikšić, Kolašin, Bar, Ulcinj) i 56 iz kapetanija. Ukupno je u Skupštini trebalo da budu 62 izabrana poslanika i 12 virilnih (po funkciji). U biračkim okruzima kandidovalo se za jedno poslaničko mjesto od tri do četrnaest kandidata.

Nakon sprovedenih izbora, objavljen je u zvaničnom listu komentar u kome se kaže da su izbori bili potpuno slobodni, isto kao i oni što se održavaju u nekoj od zemalja zapadne demokratije. Ovim izborima mora da bude zadovoljan i narod, jer je na političku scenu svojom slobodnom voljom izveo ljude koji predstavljaju različite političke opcije i različite generacije i socijalne slojeve. Ali, tek će se pokazati kako će oni raditi u Skupštini i kakvi će biti rezultati njihovog rada. Najvažnije je da su narodni poslanici izabrani na slobodan i zakonom predviđen način. Prvi dan njihovog rada u skupštini je sudbonosan dan za Crnu Goru, jer će se vidjeti kojim će putem ona krenuti, ističe „Ustavnost“ (21.septembra 1906).

Neposredno prije održavanja izbora, biračima je u novinskom članku u “Ustavnosti“ (2.septembar 1906) objašnjeno i da crnogorski režim ima dvije grupe protivnika. I što je u svemu najvažnije, biračima je objašnjeno da ni jedna, ni druga grupa nema znanja i vrijednosti, koja je preporučuje da bude vlast. Prva grupa protivnika, može se nazvati revolucionarima, a druga reakcionarima. Prvu grupu čine srednjoškolci i studenti koji se školuju van Crne Gore, i oni su neprijatelji koji su proizašli iz rđavog shvatanja, mladalačke bujnosti, možda i iz hotimične neobavještenosti, u kojoj ih drže oni, koji možda za to imaju kakvog svog naročitog računa. Drugu grupu čine stariji, među kojima većinu čine oni čije je lične interese uvrijedio novi režim ili će ih možda uvrijediti. Iz teksta saznajemo da nekolicina mladih ljudi koji se školuju na strani, smatraju da iz starog režima treba preći u novi, i to na osnovu principa državne uprave u Švajcarskoj i Engleskoj. Autor navodi da od Crne Gore, koja je do juče imala autokratski oblik vladavine, koji je srastao s duhom i narodnim shvatanjem, teško bilo ko može da stvori državu s najsavremenijim oblikom vladavine. Liberalizam, kakav je svojstven iskusnijem i tolerantnijem duhu, koji u progres ide putem evolucije, a ne revolucije, traži postupnost u svemu. Za stariju grupu političkih protivnika autor naglašava da su epigoni onih prvih, i navodi da je u ovoj grupi srazmjerno malen broj onih koji su iz uvjerenja protivnici i neprijatelji novog režima. Većinu političkih protivnika iz grupe reakcionara autor smješta u grupu nezadovoljnih, jer je politička potreba dovela do personalnih promjena, tako da je razumljivo negodovanje onih koji silaze, i ako nije opravdano. Mnogi se ne mogu pomiriti s novim stanjem, jer im je nešto oduzelo, ili nijesu dobili nešto što su očekivali u svoju korist.

Prvi saziv parlamenta, čiji je zvanični naziv bio „Crnogorska narodna skupština“, sastao se na Lučindan 1906. godine. Izborom vojvode Šaka Petrovića Njegoša za predsjednika Skupštine, uprkos tome što se znalo da knjaz nije za njegov izbor, nagoviješten je spor između vladara i parlamenta. Ubrzo je poslanička većina formirala Klub narodnih poslanika, na čijem je čelu bio predsjednik Skupštine, a iz ovog Kluba nastaće i prva politička stranka u Crnoj Gori – Narodna stranka. Narodna stranka je formalno osnovana početkom 1907. godine, kada je objavljen njen program, za čiju je osnovu uzet program Radikalne stranke Srbije, na čijem je čelu bio Nikola Pašić. Stranke sa koncepcijom o pripajanju Crne Gore državi Srbiji. Program stranke prihvatila je većina poslanika crnogorske Skupštine, kao i mnoge ugledne javne ličnosti (vojvoda Šako Petrović, Marko Radulović, Andrija Radović, vojvoda Gavro Vuković, Gavrilo Cerović, vojvoda Đuro Cerović, vojvoda Lazar Sočica, serdar Savo Plamenac...). Istina, na osnovu programskih opredjeljenja stranke, nije bilo lako prepoznati njen stav prema knjazu Nikoli i režimu koji on predstavlja, ali je na osnovu njihovog skupštinskog djelovanja bilo očigledno da je Narodna stranka nosilac opozicionog djelovanja.

Ubrzo nakon formiranja Narodne stranke, pod uticajem Dvora formirana je stranka koja je trebalo da bude njen politički pandan. Bila je to Prava narodna stranka, koja je bila pod potpunom kontrolom Dvora. U rukovodstvu stranke bili su visoki državni činovnici: Jovan S. Plamenac, Lazar Mijušković, Mitar Radulović, Niko Tatar., Prava narodna stranka nije imala svoj program i statut, tako da su jedino u osnivačkom proglasu iznesene smjernice i ciljevi njenog djelovanja. U Proglasu se kaže da osnivači stranke žele da sprovedu u život zamisao knjaza Nikole o bogatoj, srećnoj i prosvijećenoj Crnoj Gori, državi kojom će upravljati narod. U toj državi svi treba da imaju potpunu pravnu i imovinsku sigurnost. Pristalice Prave narodne stranke isticali su da su sljedbenici zavjetne knjaževe misli o borbi za slobodu Crne Gore i spas potlačene braće. Prava narodna stranke zastupala je stanovište da su Petrovići-Njegoši preporodili i unaprijedili Crnu Goru, kao i da Crnogorci treba da im budu zahvalni za sve što su učinili da svoju zemlju.

Tokom 1906. i 1907. godine, rad crnogorskog parlamenta obilježila su sukobljavanja ove dvije političke grupacije, kao i pad vlade, krajem 1906. godine. Poslanička većina, koja je pripadala Klubu narodnih poslanika, odnosno, Narodnoj stranci, primorala je knjaza da mandat za sastav nove vlade povjeri njihovom članu (Marku Raduloviću), što je knjaz doživio kao svoj poraz. Zbog knjaževog neuvažavanja njenih ustavnih ovlašćenja, ova vlada je ubrzo podnijela ostavku, a novu vladu formirao je, takođe, član Narodne stranke – Andrija Radović. Knjaz je nastavio da opstruira rad i ove vlade, pa je i Radović, aprila 1907. godine, podnio ostavku. Mandat za sastav nove vlade knjaz je zatim dao Lazaru Tomanoviću, svom privrženiku, ali za nesmetan rad njegove vlade, nije imao podršku većine poslanika u Skupštini., Nemogavši da obezbijedi većinu, knjaz je, jula 1907. godine, odlučio da raspušti Skupštinu i da raspiše nove izbore. Novi izbori zakazani su za oktobar 1907. godine.

Nastavlja se…

]]>
Thu, 14 Dec 2017 11:11:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/187598/bvojicic-gospodareva-ocinska-briga.html
N. Šofranac: Beogradsko proljeće? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/187337/n-sofranac-beogradsko-proljece.html Pola Evrope je bilo na iglama, koliko interesantnih timova i mogućih kombinacija, a sada kad sve znamo ostaje tačno dva mjeseca da ti rival uđe u glavu, da svakog dana po snijegu i ledu izađeš na trening misleći na njega. ]]>

To je specifičnost ovog decembarskog žrijeba, stvori duele koji će se desiti tek u futuru drugom u fudbalskom smislu. Dobro, bilo je nekad slično i ljeti, oko 11.jula bio bi žrijeb za prvo kolo a ono bi se desilo oko 15.septembra, bez ikakvih kvalifikacija, kad je mapa Evrope bila drugačija kao i cijela fudbalska igračka. Praistorija. Sad imamo utakmice od 29.juna, dugačak put za preći, i jednu zimu za maštanje i pripreme.

Krećemo od Lige Evrope, pa ćemo stići do velikih bosova Lige šampiona. Pričali smo mnogo o renesansi timova bivše prekrasne Jugoslovenske lige, u zoru te fantomske Balkanske lige koja nikako da krene, jer kao nikad svi su imali nešto da ponude- Osijek koji izbacuje tri tima, dva puta pobjeđuje jedan PSV koji je ubjedljivo prvi u Holandiji, Rijeka koja dolazi bukvalno na prag LŠ, pa u LE pobjedi Milan, slavi u Beču, Vardar koji izbaci Malme, umalo i Kopenhagen, potom razbije bogati Fenerbahče dva puta, Mladost koja slavi u Gracu protiv sada lidera u Austriji, Maribor opet uđe u LŠ, Zvezda preko 4 kola i potom zahtjevne grupe dolazi do raja, isto i Partizan koji se mučio nestvarno protiv Budućnosti i Olimpijakosa, ali potom dobio ključne mečeve uz dosta sreće sa žrijebom kao čak i danas. Dva Beogradska tima su tako prezimila, dva najveća kluba bivše velike zemlje, iako se po budžetu i rezultatima niz godina unazad izdvojio apsolutno Dinamo, iako i u srećnim vremenima obično bi Hajduk pratio Zvezdu u tim dalekim proljećnim avanturama(osim 2005 Partizan je uspio jedino još 1990.godine, ali tada nije bilo moćne Zvezde jer je u decembru zaustavio upravo Keln). I evo ih sada zajedno, u godini koja djeluje da je potpuno Zvezdina, ali opet je baš tada osvanuo i Partizan, i opet je Keln bio po srijedi.

Puno toga se može reći, ali ovo je baš veliki uspjeh, i ta situacija koja se nazirala da iste večeri 15.februara u Beogradu u razmaku od dva sata i par stotina metara gostuju npr Milan i Atletiko Madrid sama je po sebi fascinantna. Toliko je kombinacija bilo, ali na kraju je Nionska vaza izabrala ipak istok i snijeg, a ne glamur zapada, što je u ovom momentu i dobro. Kao prvo, UEFA je odmah saopštila da neće pustiti ta dva meča iste noći zbog bezbjednosti, pa da će Zvezda zbog trenutno manjeg rejtinga igrati već u utorak 13.februara, i to od 18 časova na slavnoj Marakani, da se ne bi poklopilo s terminom Lige šampiona. Ako sve ostane ovako, Zvezda-CSKA biće prva utakmica evro proljeća uopšte, par sati prije Juve-Totenhem i Bazel-Siti koji će igrati te iste večeri od 20.45. Kakav kraj zimskog sna, i kakvo električno buđenje! Dva dana kasnije igraće u redovnom terminu Partizan-Plzenj. Pravo Beogradsko proljeće, u višestrukom smislu, iako će zapravo još biti zima i vrlo moguće snijeg.

Stvarno je nevjerovatna ova Zvezdina sezona. Nije bilo vremena ni za raspust jer finale kupa je igrano vrelog 27.maja a start sezone u Evropi bio 29.juna-premalo odmora. Od Florijane, preko Irtiša pa Sparte Prag i jakog Krasnodara, sa novim šampionatom koji se paralelno odvijao od sredine jula, već na avgustovski žrijeb i potom vječiti derbi na Marakani Zvezda je stigla dobro iscrpljena i s puno obavljenog posla. Sada sezona još traje, nakon mnogo dobijenih bitaka, osiguranog proljeća, prolaska u kupu,i sjajnog učinka 56/63 u prvenstvu, sa čak 9 bodova više od Partizana, i još nije kraj. Čak i juče, nakon velikog pražnjenja protiv Kelna, ekipa sa Adžićem, Račićem, Babićem, Milijašom, Pešićem i ostalima napunila je mrežu Borca, koliko je mečeva dobijeno takvom rutinom, a predstoji preksjutra i vječni derbi u kući Partizana, koji je uvijek ostavljan za rano proljeće. Biće to prilika da se nakon 22 kola ode predaleko, bez obzira na sječu bodova osvoji veliki komad titule, a ispada da je FSS nakon nekoliko sudaranja termina sa LE i konfuzije ovdje pogodio, inače bi se derbi igrao 17.februara, tačno između dva duela sa CSKA odnosno Plzenjom! To je urađeno zbog mundijala u Rusiji i zgusnutog kalendara a ne dalekovidosti evro uspjeha, ali ispalo je dobro, izvući će se posljednji atomi snage i bez kalkulacija viđenih 27.avgusta. Razlika 56:47 daje Zvezdi puno opcija, Partizan će nakon sezone saopštenja, otrova i najgorih odnosa uraditi sve da se nekako pobjedom vrati, ali jučerašnji lom na Kruševačkoj njivi doveo ih je u vrlo loš položaj, s obzirom na ambicije. Napredak je imao još i prazan gol za 3:1 u finišu, uostalom on je jedini savladao Zvezdu u 97.minutu 1.oktobra, a potom u zaostalom meču vodio i na bivšem JNA sve do 95.minuta i izleta Stojkovića(kraj 1:1). Već je prethodnog vikenda Partizan morao igrati na nestvarnom snijegu protiv Vojvodine i kiksao, snijeg je okovao cijelu Srbiju, taj 13.decembar se zamišljao kao dan klimatske apokalipse, ali nije to prvi put- igrao se kup derbi čak 21.decembra 1988, kad je gol Vokrija smijenio Stankovića, igralo se i u davnim godinama po ogromnom snijegu gdje se ni linije ne vide, čak je i prvi derbi bio januara 1947, u sablasno ledenoj noći. A često su i ti februarski bili slično sleđeni, ili divno sunčani kao 1998(dva gola Dejana Stankovića), ali kako god i pored ogromnog uloga ovaj put postoji i nešto iznad-a to je Evropa, i bolje što nije u februaru. A evro proljeće nekad je značilo igrati početkom marta, tako blizu Zvezdinog rođendana o čemu smo davno pisali(4.mart), ali ni ovo nije novo- čuveni susret četvrtfinala Zvezda-Mančester 3:3 koji se pamti po teškoj tragediji “Bezbijevih beba” na aerodromu u Minhenu igrao se 8.februara, bilo je ledeno ali i krcato, još prije Marakane. A pošto se na Marakani nije u ova doba igralo još od 6.marta 1991 i rapsodije protiv Drezdena(narednog proljeća u Sofiji), onda se sjetimo i Partizana februara 2005 u sličnim uslovima protiv Dnjepra, savladanog u revanšu golom Radovića.

Taj snijeg se stalno pominje i vraća, biće ga izgleda i na derbiju preksjutra, vrlo moguće i na ta dva meča šesnaestine, ali još vjerovatnije i u revanšima, u Moskvi svakako, ali i Plzenj je poznat po tome. Ali, koliko god da ga bude opet je proljeće u fudbalskom smislu, kao ono praško 1968, kao kijevsko 2014.. Jer dugo se ovo čekalo i stiglo je nekako odjednom, a do marta se može svakako stići, ovi rivali nisu nesavladivi. Pričajući o toj dugoj Zvezdinoj sezoni bez ljetnjeg raspusta i s toliko trošenja, sad je jasna situacija da će od derbija 13.decembra proći tačno dva mjeseca do okršaja s Rusima 13.februara, potom će se u petak igrati s Javorom, i odmah na revanš u Moskvu, vjerovatno opet u utorak jer ide i revanš Lokomotiva-Nica tada, dok će Spartak putovati u Bilbao, čak tri tima iz tog grada. Jasno je takođe da se odmah nakon nove godine mora okupiti i krenuti s pripremama, uz 6 miliona zarađenih plasmanom i vjerovatne jake prodaje Boaćija može se napraviti strašan tim, a moraju se paqžljivo izabrati rivali za test mečeve. CSKA je juče pokošen 3:0 od Zvezdinog bratskog kluba Spartaka koji se digao sjajno u odbranu titule,i nakon 7:0 u Liverpulu očitao im lekciju preko prošlogodišnjih igrača Milana Luiz Adrijana i Pašalića. Tako ih je Spartak preskočio, a isto je uradio i Krasnodar kojeg je Zvezda već izbacila, danas mogu da im odu daleko Zenit i Lokomotiva, nisu bauk. I grali su dobro u Ligi šampiona, uzeli 9 bodova, ali u napadu Čalov nije u formi pa igraju Vitinjo, Džagojev i čak najisturenije Šveđanin Vernblum, uz vječne Natka, Berezuckog i Ignjaševiča, sa Akinfejevom na golu, baš spori nazad. Nakon debakla juče naredni meč ih čeka tek 4.marta protiv Grofovog Urala, čak tri sedmice nakon Beogradske utakmice, i kasniće neminovno sa spremom iako svake godine Ruski timovi idu u Španiju i tamo sparinguju, uvijek ispadne isto. Čak je i Šahtjor kad je plesao protiv Juvea i Čelsija jeseni 2012, opet lako pao u rano proljeće od Dortmunda, ili prošlog februara od Selte, a imao sve. To će biti Zvezdina prednost, a već s ovim timom i fizički može da ime se suprotstavi dobro, vidjećemo s kim će igrati, Džajić mi je pričao o nekadašnjim zimama kad ih je Miljanić vodio po Brazilu, Urugvaju i Kolumbiji, igrali protiv slavnih timova Južne Amerike, sve da bi se spremili za Karl Cajs 1971, ili Atletiko 1974, ili neko drugo opsesivno četvrtfinale, uz taj vječni san da se osvoji Evropa. Da Džajić nije isključen baš u Jeni ta 1971.godina je bila rođena za to, Pao je pao 4:1 na Marakani u polufinalu, i možda ne bi sa Vemblija uzletjela Krojfova karijera do neba nego baš Džajićeva. Ali na CSKA se mora ići da se izbaci, i Partizan je bio blizu u osmini te 2005, 1:1 u Beogradu pa poraz 2:0 u Moskvi uz dobru igru Krasića, ali Vermezovićev tim je itekako imao opcije, a CSKA na kraju osvojio pehar u Lisabonu! Sad nisu kao tada. Mogao je doći Milan što je želio Mrkela za novi revanš(ali bio je revanš već-2006), ili jaki Lacio nakon drame 2002, ili opaka Atalanta, kao i Atletiko, Viljareal, neka oni dođu kasnije, osmina je već 8.marta i tu nema pravila, može i vječiti derbi senzacionalno.

Još posljednji osvrt na Keln. Nakon što je u četvrtak još jednom savladan i platio definitivno ceh za 1989 i onaj poništeni gol Savićevića od strane Bigea, juče je dočekao Frajburg, pretposljednji na tabeli. Snijeg je padao baš kao u Valdizeru, kasnilo se sat vremena, stadion krcat, čistili su snijeg i nekako zaigrali- čak 3:0 za Keln nakon pola sata, prva pobjeda i prvi zrak sunca konačno na dohvatu. Ipak, u nestvarnim uslovima gube 3:4 s dva penala pretrpljena u nadoknadi vremena i ostaju na mizerna 3 boda! Biće druga liga ali pun stadion opet aplaudira, grad ogromnog duha.

Partizan je još u novembru ovjerio proljeće, ali posrtao u ligi, bez obzira na period kad su se svim sredstvima izvukli iz pakla u Zemunu, Čačku i Šapcu, pa nastavili verbalni rat nakon duela Čukarički-Zvezda. Igra je odavno u krizi, vidjeli smo to još u julu ovdje, i skromniji timovi ih stave na muke, ali kad je izgledalo da se sezona ruši u revanšu s Videotonom i kući protiv Jang Bojsa izvukli su najbolje. Kad nema Tošića i našeg Jankovića problemi u izgradnji igre su enormni, ali i pored novca potrošenog na Sumu nagovještavaju se nova skupa pojačanja za Evropu. Danas izvučeni rival je sličan mnogim dosadašnjim, djeluje dostupno, mada Plzenj dominira totalno u Češkoj, osvojio je 46 od mogućih 48 bodova, Slaavija je već ostavljena 14, o Sparti da ne pričamo a koliko je kupovala. Oni nisu previše, i dalje su tamo Kolarž i Petržela koji su igrali i 2011.godine protiv Milana i Barse kad su igrali i baraž protiv naše reprezentacije. Nisu tu više Pilarž i Jiraček(sad u malom Zlinu) koji su nam dali golove, ali jeste novi reprezentativac Krmenčik, a uvijek su imali malo stranaca, čak i kad su deklasirali Napoli s ukupnih 5:0 prije 4 godine, baš u ovoj rundi šesnaestine. Biće težak revanš kod njih, prvenstvo im nastavlja isto kao u Srbiji 17.februara, ali sigurno su jedan od najželjenijih rivala Partizana. I ovaj put više sreće za Partizan, jer CSKA je rang Dinama iz Kijeva(ako ne i veći) s kojim se Partizan loše proveo(3:7), a Plzenj realno stepenik niži. CSKA je savladao dva puta Benfiku, a u plej of rundi izbacio sa dvije pobjede Jang Bojs(uz puno sreće u Bernu), a taj isti Jang Bojs je prethodno izbacio Dinamo Kijev, s tim što je poslije gubio i od njega i Partizana u grupi LE. Plzenj je opet nokautiran od Steaue u 3.rundi za LŠ, u Rumuniji 2:2 pa debakl kući 1:4 početkom avgusta, a sad je upravo uzeo prvo mjesto istoj Steaui u LE, iako je tamo glatko poražen 2:0, i ona se prije kvalifikovala za proljeće. Puno duplih sudara i ukrštenih indirektnih duela, ali to je sve materijal iz ove sezone. Evo još jednog- Jang Bojs koji je pao u Beogradu imao je 7 bodova više od vječnog šampiona Bazela, ali sad je u 7 dana prednost pala na 2 boda samo. Bazel je u LŠ slavio protiv CSKA u Moskvi 0:2, izgubio kući 1:2, ali ipak otišao dalje i igraće gle čuda baš u noći 13.februara s najopasnijom ekipom Evrope Mančester Sitijem! Zvezda, Juve i Siti te prve noći nakon zimskog sna.

Ostali parovi LE vrlo zanimljivi, Španci kažu dobro za Atletiko s Kopenhagenom koji isto ide na pauzu i tone, kao i Sosijedad na Salcburg, ali teže za Bilbao sa Spartakom iz Moskve i Viljarealom koji ide na spektakl za golove u Lion. Italijani zadovoljni, Milan ide Ludogorecu i njegovim Brazilcima a tipovaće puno na Evropu i jedini trofej koji nedostaje kao vizu za LŠ, Lacio sa Steauom, a Atalanta koja baca sve na ovo takmičenje ima šou protiv sada potonulog Dortmunda, koji će do tada vaskrsnuti s mnogim igračima, čak i ako proda odmah Obamejanga PSŽ-u kako izgleda. Napoli će igrati takođe fascinantne duele sa Lajpcigom, ali njih će zanimati puno više prvenstvo i novi igrači, kao i oporavci da ponovo zaplešu. I Astana je prvi put ovdje, igraće na sintetičkom ledu protiv jakog Sportinga koji se jurio sa Juveom u LŠ, dok će Arsenal usrećiti mali Ostersunds, još jedna bajka. Po 15 utakmica na dan, zaista nikad zanimljivije i kvalitetnije.

U krem takmičenju još jedan neuravnotežen žrijeb ali i puno atraktivnih dvomeča. U LŠ je ovaj žrijeb često i presudan za sezonu, a danas je donio duele poput Bajern-Bešiktaš i Bazel-Siti gdje su zaista šokovi praktično isključeni,kakva magistrala za Siti u cijeloj sezoni nakon jučerašnjeg rata s Murinjom i 15.pobjede u nizu. Sve im se otvara a prošle sezone tumbanja i u ovoj fazi ispadanje od mine Monaka nakon dva prekrasna meča i ukupnih 6:6, ali zasluženo. Onda dueli Porto-Liverpul, Sevilja-Mančester i Juve-Totenhem, zanimljivi ali gdje su ipak jasno obilježeni favoriti. Liverpul je imao iskustva s Portom u raznim etapama istorije, ali sad je baš jači, dok Sevilja nikad nije prošla ovu fazu, ni kao favorit protiv Fenera, CSKA i Lestera, a sad ide na Mančester kojeg je razbila u test meču avgusta 2013, samo 24 sata nakon utakmice ovdje u Podgorici, uz ples Bake, Rakitića Vitola i Marina, nema ih tu više. Uz duh viđen protiv Liverpula tu može biti veselo, i pored petarde za poluvrijeme sada na Bernabeu. Juve je zadovoljan što ide na Totenhem, oni jako upiru na Kijev i novo finale, ali nemaju baš dobru istoriju sa Englezima, a Alegri je prije tačno 7 godina ispao od Totenhema sa Milanom, iako je napadao u oba meča. Tada su tu bili Bejl, Van der Vart, Đovani, Lenon, Krauč, Modrić, Kranjčar, Haton i mnogi drugi, a sada Kejn, Eriksen, Hjun Sun Min, Dele Ali, Dajer i ostali koji su pomračili u grupi Real. Jači je Juventus, ali vidjeli smo da tu veliku snagu ne uspjeva da materijalizuje protiv Intera sada i ranije Lacija, iako bi moralo biti puno jednostavnije uz dominaciju i šanse. Ove ekipe naravno biće u punom ritmu sezone, što ne važi za duel Šahtjor-Roma jer Ukrajinci idu u dubok san. Nije im to smetalo u istoj fazi prije 7 godina, kad se Roma raspala kući 1:3 s odlazećim Ranijerijem, a blistali Daglas Kosta i Vilijan- u revanšu 3:0, ukupno 6:1. Sad bi morao biti revanš za to, druga je u Rimu, imaju velik roster koji će Monći još obogatiti uz pomoć Baldinija(iz sjenke iz Londona), juče su promašili tone zicera u Veroni, uz zaostali meč sa Samp mogli na vrh, Toti se nasmijao na ime Šahtjor, ali odmah rekao “sada glava na skudeto”.

I neminovno dva velika derbija i “dežavija”. Sapunica Čelsi-Barsa se nastavlja nakon 6 godina pauze, a svega je bilo. Još aprila 2000, u četvrtfinalu 3:1 za Čelsi kojeg je vodio Viali, jedan Italijan kao i sada Konte, ali nako slavne remontade 5:1 za Barsu u revanšu na produžetke! Onda veliki dueli u eri Murinja, prošao je Čelsi u osmini 2005 pobjedom 4:2 u revanšu uz sporni gol Terija, bez obzira na magiju Ronaldinja, ali opet u osmini tačno godinu kasnije izbacila ih je Barsa jer pored Ronaldinja i Etoa pojavio se novi fenomen Mesi. Onda opet u jesen 2006 1:0 i 2:2 u korist Murinja u grupi, pa histerija polufinala 2009 s golom Injeste za vječnu slavu u Londonu, ali i 6 penala koje je reklamirao Čelsi. Kad je Barsa bila najmoćnija u polufinalu 2012 prošao je Čelsi, totalno nadigran kući a masakriran u Barseloni, s dvije kontre idealne, preživljenim penalom Mesija, stativama, nesrećama, zakoni fudbala.. Puno puno toga, i evo ih opet u mnogo ravnopravnijoj varijanti, Konte zna da može maksimalno do drugog mjesta u prvenstvu, i zato će sav svoj trenerski intelekt baciti na Barsu koja vodi glatko u Španiji, ali koja nije magična kao nekad. Ako je Azar već obećan Realu biće to i za njega strašna anticipacija Klasika, za Moratu da ne pričamo, ali kakav osjećaj za Fabregasa i Pedra kad se opet vrate na Kamp Nou. Super meč.

Na kraju Real-PSŽ, pravda za Real koju smo tražili, prava mjera za silna druga mjesta i srećna žrijebanja. Igraće protiv moćne armije asova Dani Alves i Neimar stari rivali, ali opet i njihov Di Marija, stara želja Kavani, Draksler, Verati, kao i svježa neostvarena želja Mbape(u Neimara se još nadaju da će doći širokim krugom). Ako će Barsa u januaru dovesti Kutinja, onda Real sigurno hoće nekog velikog, mada će i Bejl biti pravo januarsko pojačanje. Biće to drukčije kad se sretnu, ali Real je sa minus 8 otišao u Abu Dabi, preksjutra Al Džazira, u subotu Gremio, pa povratak i Božićni Klasiko s Barsom iduće subote u 13 časova, od toga će i strategija puno zavisiti. Parižani imaju više novca i mogu da rade što hoće dok UEFA to dopušta, Real ih je više puta prozivao zbog prevare i države Katar, ovo će biti više nego sudar metropola Madrid-Pariz, užareno kao nikad. Real ima i lošu tradiciju s puno mlađim klubom iz Pariza, prije dvije godine u grupi 0:0 u Parizu i šou Ibrahimovića, Pastorea i obožavanog Di Marije ali Navas je branio sve i Benitez je preživio tu noć, golom Naća za rubriku “zgode i nezgode”. Samo ih je Barsa znala tako nadigrati na Bernabeu. A dva spektakla bila su puno ranije, u martu 1993 i 1994. Prve godine četvrtfinale kupa UEFA, 3:1 ZA real kući uz golove Butragenja, Mićela i pojačanja Zamorana, ali u revanšu šou Parižana- Žorž Vea pa Žinola pa majstor Valdo za 3:0, onda Zamorano za valjda produžetke, ali u 97.minutu famozni gol malo poznatog Kubuarea za 4:1 i trans noć u gradu svjetlosti! Kubuare je inače kao trener PSŽ smijenjen kad je bio jesenji prvak prije 6 godina da bi postavili Anćelotija, koji ih je ostavio baš zbog Reala kasnije. A godinu tačno nakon ove drame sreli se u četvrtfinalu Kupa kupova 1994, tada 0:1 u Madridu golom Žorža Vee, u Parizu je Butragenjo dao gol ali opet u Finišu Gomes izjednačioi opet ih je PSŽ izbacio! U polufinalima su padali, od Bađovog Juvea 1993, pa Arsenala 1994, kao i 1995 u velikom polufinalu LŠ od Savićevićevog Milana, ali Vea je dobio Zlatnu loptu te 1995, Fernandez je imao strašan tim, sponzor Kanal Plus. Eto, sad će se i oni opet ukrstiti i može biti neka vrsta smjene, nakon 6:1 od Barse prošle godine Kavani je odmah rekao da ove osvajaju.

Recimo još da će početi sve u utorak 13.februara kad će nakon Zvezda-CSKA igrati Juve-Totenhem i Bazel-Siti, naredne noći Porto-Liverpul i Real-PSŽ, pa idućeg utorka Sevilja-Mančester i Bajern-Bešiktaš i sjutradan Šahtjor-Roma i Čelsi-Barsa. Sve razmazano kao i obično, sa revanšima sve do 14.marta, dok će sjutradan biti revanši za osminu LE, čije parove ćemo saznati na žrijebu 23.februara, ko zna ko će biti u toj vazi. Blizu je primavera.

]]>
Mon, 11 Dec 2017 18:17:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/187337/n-sofranac-beogradsko-proljece.html
B.Vojičić: Kralj bio preveliki optimista http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/187279/bvojicic-kralj-bio-preveliki-optimista.html Kada su politički oponenti shvatili da ih je knjaz Nikola nadmudrio, oni su, umjesto da budu zadovoljni što je Crna Gora dobila Ustav, naprasno počeli da se žale što ustav nije slobodoumniji, prikrivajući tako svoju želju za vlašću i položajima, i prikazujući se borcima za slobodu. ]]>  

Prema Ustavu iz 1905. godine, Crna Gora je od dotadašnje apsolutne monarhije postala nasljedna ustavna monarhija, s narodnim predstavništvom (Skupštinom). Monarhija sa ustavno ograničenom vlašću. Najviši organi vlasti su: Knjaz Gospodar, Narodna skupština, Vlada i ministri, Državni savjet, Glavna državna kontrola i Veliki sud. Ustavom je ozakonjena knjažev dominantan uticaj na sve oblike državnog života i politike, ali je njegova doustavna bezgranična vlast, bitno sužena: nije mogao samostalno da donosi zakone, da vrši sudsku vlast, da samostalno donosi ili mijenja sudske odluke. On je zajedno sa Narodnom skupštinom imao zakonodavnu vlast, a nijedan zakon nije mogao stupiti na snagu dok ga on ne odobri i proglasi. On saziva Narodnu skupštinu u redovni i vanredni saziv, otvara i zaključuje njene sjednice, lično prijestonom besjedom ili preko Ministarskog saziva. Knjaz je imao pravo da postavlja sve državne činovnike, kao i da daje vojne činove. Crnogorski vladar imao je pravo da postavlja i razrješava ministre, a Ministarski savjet (vlada) njemu je bio podređen. Knjaz je imenovao i sve članove Državnog savjeta..Narodna skupština je imala zakonodavnu vlast sa knjazom.

Bez pristanka Narodne skupštine nije mogao nijedan zakon biti objavljen, ukinut, izmijenjen ili protumačen. Bez odobrenja Narodne skupštine porezi se nijesu mogli ustanoviti ili izmijeniti, a ni država zadužiti. Narodnoj skupštini, međutim, nije dato pravo da formalno podnosi predloge zakona. Praktično to izgleda ovako: Nema zakona bez njegovog usvajanja u Narodnoj skupštini, ali zakon ne može postati ono što ona hoće, a neće knjaževa Vlada ili Knjaz Gospodar. Nema budžeta bez odobrenja Narodne skupštine, ali ne može postati budžet ono što ona hoće, a neće knjaževa Vlada ili Knjaz Gospodar. Vlada može spriječiti da Skupština dobije formalni projekt zakona koji ona ne želi, da ne postane zakon tekst koji Skupština izglasa. Ali, Vlada ne može ni na kakav ustavni način postići da postane zakon ono što ona želi, ako ga Skupština ne usvoji.

Akademik Mijat Šuković tumači odrebe o zakonodavnoj vlasti: “Nadležnost Vlade je ograničena na izradu i podnošenje predloga zakona.Ali, postojanje njenog predloga, neizostavan je uslov da Skupština može uobličiti koncepciju i sadržinu zakona i donijeti zakon. Korišćenjem svog prava Vlada uvijek može, ako to hoće, legalno opstruirati donošenje nekog zakona od Skupštine. Na drugoj strani, Skupština ima pravo da odbije usvajanje predloga podnesenog od Vlade i da izmjenama i dopunama iz osnova izmijeni tekst predloga. Da zakon usvoji sa sadržinom suštinski drugačijom od predloga. Da na taj način spriječi da postane zakon ono što Vlada predlaže, a Skupština ne želi. Nadležnost Knjaza ograničena je na proglašenje zakona nakon što ih usvoji Skupština. Korišćenjem tog njegovog prava Knjaz može, ako hoće, legalno spriječiti da ne postanu važeći zakoni usvojeni od Skupštine”.

Podaci govore da je Knjaz Gospodar proglasio, bez zadržavanja, svih 76 zakona koje je Narodna Skupština donijela, iako je 72 od njih usvojila sa brojnim izmjenama i dopunama Vladinih zakonskih predloga.

Prvim crnogorskim Ustavom utvrđen je i način izbora narodnih poslanika. Poslanici je trebalo da budu birani neposredno, i to da svaka kapetanija i varoš bira po jednog poslanika. Svi punoljetni crnogorski državljani (muškog pola) imali su pravo da biraju poslanike, osim vojnih lica. Za poslanika je mogao biti izabran crnogorski državljanin, koji ima navršenih 30 godine, koji stalno živi u Crnoj Gori, i koji plaća najmanje 15 kruna godišnjeg poreza. Pravo kandidovanja na izborima bilo je zabranjeno službenicima policije. Pored poslanika koji su izabrani na neposrednim izborima, u Narodnoj skupštini trebalo je da bude i dvanaest virilnih poslanika, odnosno poslanika po položaju. Mjesto virilnog poslanika bilo je zagarantovano trojici vjerskih velikodostojnika (crnogorski mitropolit, nadbiskup barski, muftija crnogorskih muslimana), predsjedniku i članovima Državnog savjeta, predsjedniku Velikog suda, predsjedniku Glavne državne kontrole i trojici brigadira koje odredi knjaz.

U “Cetinjskom vjesniku” (18. novembar 1909) objavljen je i članak novinara Miloša Živkovića, u kome se detaljnije objašnjavaju motivi knjaza Nikole da donese Ustav, i u kome se pokušava ukazati na neke zablude koje postoje kada je riječ o ustavnom poretku u Crnoj Gori. Živković, koji je 1905. bio glavni urednik “Glasa Crnogorca”, neko vrijeme lični knjažev sekretar i specijalni dopisnik sa Cetinja Ćurčićevih “Beogradskih novina”, prvo konstatuje da je knjaz Nikola, držeći se načela da jedan narod može imati dobre ustanove, ako se u njemu javi želja da ih ima, odlučio da narodu daruje Ustav, a da prije toga, Crnogorci nijesu imali takvu želju.

Ustav su gledali u knjazu, a jemstvo za napredak zemlje u međusobnom povjerenju i ljubavi, koja od davnina vlada između njih. Kao posljedica neprestanih uspjeha u spoljnoj politici i stalnosti u unutrašnjoj politici, autoritet knjažev bio je toliko ojačao da se Crna Gora od njega nije mogla vidjeti, navodi autor. Za knjaza je to moglo biti pohvalno, ali ne i korisno. Knjaz Nikola je s pravom primao pohvale za uspjehe u burnim ratnim vremenima, ali u vremenu mirnog državnog rada, nemoguće je bilo da u nedogled snosi odgovornost za sve – i za dobro, i za loše. Da bi to izbjegao, knjaz Nikola je dao Crnoj Gori ustav, znajući da apsolutistički oblik vladavine ne može zauvijek opstati. Predviđajući šta se sve može u budućnosti dogoditi, riješio je da danas podari milom, ono što bi kasnije morao silom.

Time je, kaže autor, svojim političkim protivnicima, koji se u tekstu ironično nazivaju “demokratama“, uskratio zadovoljstvo da nešto od njega otmu, i da izvojuju krupnu političku tekovinu. A kada su njegovi politički oponenti shvatili da ih je knjaz nadmudrio, oni su, umjesto da budu zadovoljni što je Crna Gora dobila Ustav, naprasno počeli da se žale što ustav nije slobodoumniji, prikrivajući tako svoju želju za vlašću i položajima, i prikazujući se borcima za slobodu. Ovi ljudi, uglavnom iz redova studentske populacije školovane u Beogradu, ostali su tako bez ijednog ozbiljnog argumenta za svoju antirežimsku agitaciju. Štoviše, knjaz je mnogima od njih dao u ruke poluge sistema vlasti. I umjesto da se pokažu kao demokrate, ovi mladi ljudi, osjetivši slast vlasti, odmah počeše vršiti nasilja i gaziti odredbe ustava. “Da su duže ostali na vlasti“, kaže se u članku, “tamnice bi napunili reakcionarima.“ Budući da su, zbog svojih ekstremnih pretenzija ubrzo pali s vlasti, mnogi od njih, umjesto da druge zatvaraju, sami završiše u zatvoru.

U članku se dalje navodi da je knjaz Nikola bio preveliki optimista, vjerujući da će pomoću takvih ljudi utvrditi ustavnu vladavinu. Iako je njegovo vladalačko iskustvo veliko, a vještina upravljanja državom neosporna, ipak, kao dugogodišnji apsolutistički vladalac, i sam se pokazao kao novajlija u poznavanju prave vrijednosti i krajnjih težnji nove političke generacije u Crnoj Gori. Političkim karakterom ovih ljudi, koju su zloupotrijebili ustavna prava, navodno je bio razočaran i narod, koji nije mogao da prihvati da knjaz-gospodar nije suveren, već da vlast pripada i onima koje narod zove “nikogovići“. Ubrzo se pokazalo da je većinska narodna volja bila da knjaz Nikola otjera s vlasti ove ljude. Da bi spasao državu, knjaz je primio ostavku koju su mu ovi neomiljeni politički predstavnici ponudili.

I umjesto da priznaju svoju nemoć i neuspjeh, oni započinju kampanju kojom prilike u Crnoj Gori prikazuju u najgorem svijetlu, a svoju žalost što nijesu dio vlasti, prikrivaju tugovanjem zbog navodnog gušenja narodnih prava. To je bilo iskustvo prvih godina crnogorske ustavnosti, navodi se u ovom članku. Ustavnost, kako se objašnjava, još po svom karakteru nije prikladna za političku svijest većine Crnogoraca, dok mlađa inteligencija još nije prošla kroz dobru školu političkog vaspitanja, gdje se usađuju u dušu vrline tolerancije, velikodušnosti i biranja dopuštenih sredstava u borbi s protivnikom. Bez takvog političkog vaspitanja, ustavna vladavina je neostvarljiva. Objašnjava se i da je Crnogorac vojnik od glave do pete, hrabar i neustrašiv u ratu, ali pun raznovrsnih obzira, popustljivosti i ravnodušnosti u društvenom i državnom životu. Zbog toga rijetko iskazuje pravo mišljenje, i još rjeđe će javno, odlučno i otvoreno stati na stranu ma čijeg mišljenja. Ta osobina je velika smetnja formiranju i jačanju političkih stranaka i političkog mišljenja u ustavnom sistemu. Crnogorac je, kako tvrdi autor članka, jedino spreman da slijedi političare koji su se pokazali kao junaci na bojnom polju i političare koji su “izdanak slavne junačke kuće“, što je bila jasna asocijacija na dinastiju Petrović-Njegoš.

Uspostavljanju modernog političkog sistema u Crnoj Gori smetnju predstavlja i njeno plemensko uređenje, jer državni razlog ili interes, mora da se provlači kroz masu raznih sitnih interesa pojedinih plemena i familija i njihovih članova. Da bi se to spriječilo, treba jak autoritet, a to je vladalac. On bi u tu svrhu trebalo da bude naoružan većim brojem atributa vlasti, tako da je sasvim prirodno da jedan čovjek, tj. gospodar, ima u svojim rukama ogromnu moć. Da nije takve moći, dolazilo bi u Crnoj Gori do stalnog trvenja plemenskih i familijarnih interesa. Na osnovu toga, zaključuje se da se političke stranke u Crnoj Gori, ne mogu razvijati na osnovici na kojoj su postavljene stranke u zapadnim evropskim državama ili Srbiji. U Crnoj Gori nema evropskog plemstva, niti ima bogatih društvenih klasa. Jedina razlika je razlika između junaka i kukavica, kao i između interesa plemena i familija, tako da se u Crnoj Gori stranke formiraju po plemenima i familijama, a ne po političkim načelima, navodi se u članku.

]]>
Mon, 11 Dec 2017 11:23:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/187279/bvojicic-kralj-bio-preveliki-optimista.html
B.Vojičić: Crna Gora mala Rusija http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186995/bvojicic-crna-gora-mala-rusija.html Očigledna je koincidencija - istovremeno rođenje prve Gosudarstvene Dume u Rusiji i održavanje prve narodne Skupštine u Crnoj Gori. Nikola I nije želio da ostane iza Nikole II. ]]>  

Prema štampi: knjaz Nikola je odlučio da narodu daruje Ustav, a da prije toga, Crnogorci nijesu imali takvu želju, znajući da „apsolutizam, koji je samo njemu najteži bio“ ne može zauvijek opstati, a poučen aktuelnom ruskom revolucijom (1905). Knjaz je bio svjestan da bi odlaganje davanja ustavnih sloboda u konačnici u Crnoj Gori proizvelo stanje slično onom u Rusiji. „Ustavnost“ već u prvom broju ( januara 1906) detektuje te „strahote i nervozu revolucije“: “Revolucija propovijeda tiraniju rušenja, ona je apsolutizam sile u rukama mase. Ko hoće da razumije, neka posmatra samo šta se radi danas u Rusiji, gdje je nastao pravi teror od strane najnižih slojeva društva. Sve što nije s njima oni smatraju da je protiv njih – i sve to ruše. I država, i društvo i narod i institucije vjekova u koje je uloženo mnogo truda, predani su na milost strahota revolucije“.

“Glas Crnogorca” u korak prati događaje koji potresaju Rusiju: revolucionarna vrenja , atentate, teror, rat sa Japanom koji gubi, te nastojanja ruskog cara Nikolaja da uvede reforme i ustavne promjene; službeno glasilo daje više publiciteta tim događajima u Rusiji nego onima koje će uslijediti u Crnoj Gori. Kad je ruski car , 17.oktobra 1905, objavio manifest o Gosudarstvenoj Dumi, kojoj se daju zakonodavna prava, knjaz Nikola, sjutradan, 18.oktobra, na Lučindan, objavljuje proglas narodu crnogorskom kojim se najavljuje sazivanje Nikoljdanske skupštine.

U istom broju “Glasa Crnogorca“ (22.oktobra 1905) u kome je objavljen Lučindanski proglas, list donosi posebnu rubriku “Događaji u Rusiji”, niz telegrama bečkog “Kor. Biroa“ iz Moskve, Petrograda i unutrašnjosti Ruske Imperije, koji čitaocu na Cetinju svjedoče o veoma komplikovanoj i dramatičnoj tamošnjoj situaciji. Iz Moskve stižu vijesti da se stanje nije ni malo popravilo. Tamošnji fabrikanti poslali su deputaciju đeneralnom gubernatoru, koja mu je izjavila da oni ne drže za nužno da se u gradu proglasi ratno stanje, već da je naprotiv potrebno da se radnicima dozvoli držati skupštine u fabrikama, da se organizuje Gosudarstvena Duma na liberalnom osnovu i da se narodu dade što više slobode. Međutim, vijest datirana dan kasnije, svjedoči da je đeneralni gubernator izdao proglas u kome se kaže da će čete pucati, ako se radnici ne umire. List potom iz Petrograda objavljuje važnu vijest, datiranu 17. oktobar: “Večeras će izaći carev manifest, kojom se liberalni program usvaja i grof Vite imenuje za ministra predsjednika. U isto vrijeme daju se Gosudarstvenoj Dumi zakonodavna prava, a izborno pravo se znatno proširuje”. List objavljuje Carev manifest i donosi vijesti da je proizveo veliko oduševljenje.

Uvođenju ustavnosti u Rusiji posvećena je naslovna strana “Glasa Crnogorca“ (od 29. oktobra 1905) što govori o tadašnjim prioritetima. U uvodnom članku: “Cetinje, 28. oktobra. Uvođenje ustavnosti u Rusiji“, list se, u nepotpisanom tekstu, bavi ovom značajnom temom, prenoseći, uz komentar, još jednom, u novoj redakturi, manifest ruskog cara, kojim se u Rusiji zavodi ustavnost na osnovu opšteg glasačkog prava. U kometaru se kaže: “U ogromnoj ruskoj imperiji oglašena je nova era: era ustavnosti. Svi miroljubivi liberalni elementi s radošću su pozdravili carski manifest, koji smo u prošlom broju, u kratkom izvodu saopštili i u kojem se narodu javlja da je prestao uzrok neprestanim nemirima i trzavicama, koji su državi i njezinim podanicima zadavali toliko teških udaraca. U svim ruskim gradovima svečano je proslavljen dan kad se je ruski Car i Samodržac odlučio da podijeli vlast između sebe i naroda. Čuje se, istina, još glasova nezadovoljstva sa strane radikalnih elemenata i socijalnih revolucionara, ali su dosta rijetki, a brzo će i nestati pred energičnim protestima čitavog civilizovanog svijeta. Svaki prijatelj slobode i pravog narodnog napretka, bez sumnje, ima se iskreno radovati što je Rusija, Manifestom cara Nikole, stupila u red slobodoumnih i ustavnih država, jer je osnovana nada, da će Rusija od sada koračati naprijed na polju civilizacije i narodnih sloboda. Ko tako misli o novom pokretu u Rusiji i o njegovim pošljedicama, taj misli i želi iskreno ruskom narodu dobra. Unutra slobodna i napredna Rusija, biće jaka i spolja. Zadovoljni ruski narod biće, bez sumnje, pravi i iskreni prijatelj ostalim potištenim narodima i iskreno će ih potpomoći u njihovim podvizima“.

List, potom, integralno objavljuje oktobarski Carev manifest, kojim se u Rusiji, kako piše, “zavodi ustavnost na osnovu opšteg glasačkog prava”:

“Mi Nikola II, po milosti božjoj car i samodržac sviju Rusa, car Poljske, veliki knjaz Finske itd., objavljujemo svima svojim vjernim podanicima:

Nemiri i pokreti u našim glavnim gradovima i po drugim mjestima ispunjavaju naše srce velikim i teškim bolom. Sreća ruskoga vladara nerazrješivo je skopčana sa srećom narodnom, a narodni bol tišti i vladara. Sadašnji pokreti mogu duboko potresti narod, a iza toga bi mogla nastati opasnost za cjelokupnost i jedinstvo države.

Dužnost, koju nam nalaže naš vladarski zadatak, zapovijeda nam da čitavom svojom uviđavnošću, svom snagom i moći nastojimo kako bi što prije prestali ovi nemiri, tako opasni za državu.

Nakon toga što smo pozvanim vlastima zapovijedili da učine sve što treba, kako bi se uklonile direktne pojave nereda, izgreda i nasilja, i kako bi se zaštitilo mirno stanovništvo, koje hoće da u miru vrši svoje dužnosti - uvidjeli smo da je bezuslovno potrebno da se radu najviših organa vlasti dade jedinstven pravac, kako bi se s uspjehom mogle ostvariti opće mjere, koje idu za umirenjem javnoga života.

S toga nalažemo našoj vladi dužnost, da našu nepokolebljivu volju izvrši ovako:

1. Narodu se imaju dati nepokolebljive osnove građanskih prava, osnovanih na stvarnoj nepovrjedivosti ličnosti, na slobodi vjere i riječi, slobodi udruživanja i sastajanja;

2. Ne prekidajući pređašnju odredbu o izborima za Gosudarstvenu Dumu, ukoliko dopušta kratkoća vremena do saziva Dume, imaju se svi oni narodni slojevi, koji su sad potpuno isključeni od izbornog prava, pozvati na učešće u Dumi, a novom zakonodavnom tijelu ima se dopustiti da provede načelo općeg izbornog prava;

3. Ima se izreći neoborivo načelo da nijedan zakon ne može dobiti snage bez pristanka Gosudarstvene Dume, i da se izabranicima narodnim daje mogućnost da zbiljski učestvuju u nadziranju, da li postavljene vlasti rade zakonito.

Obraćamo se na sve vjerne sinove Rusije da imaju na umu svoju dužnost prema otadžbini, pa da pomognu, da se obustave sadašnji nečuveni nemiri i da zajedno s nama upotrijebe svu snagu, da se povrati mir i red u otadžbini.

Dana u Peterhofu, 17. oktobra 1905. godine, u jedanaestoj godini naše vlade. Nikola.“

Knjaz Nikola je u prijestonoj besjedi, kada je proglasio i “podario“ Ustav, kazao da svi Crnogorci znaju da poslije Boga – najviše duguju Rusiji. Zvanični “Glas Crnogorca“ kasnije će izraziti karakterističan stav da se Crna Gora nikada neće odreći oslona na Rusiju.

Crna Gora je u jednom članku upoređena sa Carskom Rusijom. ”Glas Crnogorca” (22. jula 1906) prenio je pisanje bečkog ”Parlamentara“ o prvom crnogorskom parlamentu: ”Crna Gora je mala Rusija. Svakome upada u oči istovremeno rođenje prve Gosudarstvene Dume u Rusiji sa prvom narodnom Skupštinom u Crnoj Gori. –Knjaz Crne Gore, Nikola I, nije želio da ostane iza Cara Rusije, Nikole II. Oba jedina vjerna prijatelja postali su ustavni vladaoci, pošto su se dragovoljno odrekli svoga samodržavlja. Sad se samo nadati da će Narodna skupština u Crnoj Gori govoriti i tvoriti narodnije i rodoljubivije, nego li prva Gosudarstvena Duma u Rusiji. Da li će i crnogorska Skupština sasvim ili dijelom biti zadahnuta opozicionim duhom? Sasvim je prirodno da je svaki prvi parlament zadahjnut mržnjom na stari režim, pa će tako biti i u Crnoj Gori, koja takođe ima svoje ‘emigrante’ i nezadovoljnike“, ističe bečki ”Parlamentar”.

]]>
Fri, 8 Dec 2017 10:51:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186995/bvojicic-crna-gora-mala-rusija.html
B.Vojičić: Zavedena naša mladež http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186764/bvojicic-zavedena-nasa-mladez.html Protivnici Knjaza Nikole nijesu birali sredstva, da njegov ugled unize i zamrače, i da posiju sjeme iz koga bi nikla mržnja i nepovjerenje između naroda i vladaoca. U grešnoj mržnji ti ljudi nijesu vidjeli kakvo golemo zlo spremaju svome narodu i svojoj otadžbini. ]]>

Crnogorski studenti (njih 16), organizovani u Beogradu u Politički klub crnogorske omladine (1903), čiji je prvi predsjednik bio Marko Daković, kontinuirano pritiskaju knjaza Nikolu da “izvrši duboke reforme u Crnoj Gori”. Dvije godine (od 1903. do 1905), oni raspravljaju o stanju u Crnoj Gori i njenim političkim usmjerenjima radi “izrade jedinstva pogleda”, pa su “proturali nepotpisane napise u srpskoj štampi o Crnoj Gori”. Ali, kad je knjaz na Lučindan najavio reforme, prožeti revolucionarnim stremljenjima ka svesrpskom jedinstvu, crnogorski studenti to kvalifikuju – “separatističke težnje”, “provincijalni interesi” – a da još nijesu znali sadržinu najavljenih reformi.

U proglasu “Riječ crnogorske univerzitetske omladine”, objavljenom 8.novembra 1905. godine u beogradskoj štampi, a potom, u obliku letka, rasturanom diljem Crne Gore, kvalifikuju da je Lučeindanski proglas došao “na zahodu jednog režima".

Uz zahtjev da se amnestiraju svi politički krivci, završava se akciono-političkim tekstom koji glasi: “Zdravo shvatanje nacionalnih interesa u novom životu Crne Gore, učiniće da sve separatističke težnje, antagonizam i provincijalni interesi, ukoliko bi se kosili sa stvarnim potrebama Srpskoga naroda, moraju ustuknuti pred idejom slobode i ujedinjenja Srpstva“. To će ubrzo biti okosnica političkog koncepta prvog opozicionog lista “Narodna misao”. U stvari, biti program crnogorske opozicije, “klubaša”, kasnije Narodne stranke koja se borila protiv crnogorske individualnosti.

Donošenje i rasturanje po Crnoj Gori tog letka, prvi i početni je korak proizvodnje rascjepa u narodu Crne Gore na dva protivnička tabora oko donošenja ustava i budućnosti države. Do tada, u Crnoj Gori gotovo nepoznat pojam političkih borbi, postaje novo životno stanje.

Na izborima 14/ 27. novembra 1905. prošli su uglavnom državni službenici. O ustavu  nije bilo rasprave u Skupštini. Ustavom je knjaz suštinski veći dio vlasti zadržao – Crna Gora je de fakto postala ustavna, ali ne i parlamentarna država. Četiri mjeseca nakon što je proglašen i objavljen Ustav za Knjaževinu Crnu Goru, aprila 1906, pošto su saznali njegove odredbe, obavljuju svoj drugi dokument sa naslovom “Riječ crnogorske univerzitetske omladine o prilikama u Crnoj Gori“. I ovaj se dokument kao brošura odmah rastura po Crnoj Gori. Knjaz Nikola se karakteriše i osuđuje kao “samodržac i samovoljnik, uzurpator vlasti“, da forsira crnogorstvo “na štetu srpstva“. Osuđuje se oktroisani način donošenja Ustava i tvrdi da je knjaz Nikola Ustav donio da bi pravno osigurao svoje samodržavlje, a ne da bi narod imao prava. Nakon donošenja Ustava, tvrdi se, “volja vladaoca i dalje je ostala jedini izvor i utok vlasti”, “Narodna skupština nema nikakvu zakonodavnu moć”, da je samo forma i da “služi kao igračka u rukama Vlade i knjaza”; da po sili Ustava mora primiti “sve zakonske projekte i prijedloge podnose joj”; da budžet onakav kakav joj se podnese mora usvojiti.

Krajem maja i početkom juna 1907. godine po Crnoj Gori rastura se “Proglas Srpske omladine iz Crne Gore”, štampan u Beogradu, poznat kao Majski proglas. U njemu se tvrdi  da se knjaz Nikola “prodao domaćim Turcima” i da im je “ustupio svu Crnu Goru”. Zatim slijedi poziv narodu Crne Gore: “Ne dajmo se! Crna Gora nije prćija; Crnogorci nijesu njihovo roblje. Crna Gora je naša Otadžbina…Dužnost je naša da pokažemo junački otpor koji će zadiviti cio svijet… S nama će biti naša nesrećna braća rasijana po tuđem svijetu, s nama će biti cijelo srpstvo, jer smo mi njihova đeca!...Stupajmo pod barjak naše Narodne stranke! Ispod tog barjaka provodimo borbu…protiv pljačkaša i ugnjetača protiv domaćih Turaka”. Proglas se završava zakletvom iz Gorskog vijenca “A ko izda onoga ko počne, svaka mu se stvar skamenila...“

Jedan od trojice vođa grupe crnogorskih studenata u Beogradu, Jovan Đonović, u monografskoj studiji: “Ustavne i političke borbe u Crnoj Gori 1905-1910” (Beograd, 1939), objašnjava šta je bio krajnji cilj grupe studenata: demokratizacija države ili likvidiranje države Crne Gore za svesrpske interese? Omladina je ustavne i političke borbe vodila sa “geslom: protiv separatizma, za jedinstvo”, za to da Crna Gora “žrtvuje sebe” radi “srpskih interesa i ideala”, radi “stvaranja jake srpske države” u kojoj će Crna Gora biti “južna pokrajina jake srpske države”, a do prisajedinjenja Srbiji zapadnih teritorija na kojima žive Srbi, “srpska teritorija” sa ulogom “pijemontskog logorišta”. Ovom geslu omladina će “ostati vjerna tokom cjelokupnog svog aktiviteta i najzad, završiće ga ujedinjenjem Srbije i Crne Gore 1918. godine”. Đonović piše da je “srpska štampa stala na stranu omladine, prihvatila njen postupak i njenu kuraž”, da u prvoj Riječi studentska omladina nije otvoreno iskazala “nacionalnu notu”, te da je “tek kasnije nastao momenat da omladina otvoreno izađe sa svojom velikosrpskom politikom”.

Sa ciljem neposrednog i direktnog slabljenja i konačnog eliminisanja države Crne Gore,  prema kazivanju Gavra Vukovića u “Memoarima” (Obod-Cetinje i Pobjeda-Titograd, 1985), već 1903. godine: “Nova koterija u Srbiji, da bi postigla svoj pakleni cilj, obrazovala je naročiti komitet, koji je stajao na čelu pokreta anticrnogorskog u Srbiji. Jaša Nenadović, rođak i lični sekretar Kraljev, Balukdžijić, šef pres-biroa Ministarstva inostranih djela, Stevan Lukačević, takođe neki Kraljev rođak, prozvan Saraga, iz Podgorice, stavljeni su na čelo tog komiteta”… ”Odvratni komitet, da bi se pred svijetom maskirao ma čim, regrutovao je nekoliko neiskusne crnogorske mladeži, koja se nahodila na višim i nižim školama u Beogradu, kao i iz mnogih članova ‘Slovenskog juga’, čitavo društvo koje je vodilo sistematsku kampanju protiv Knjaza i sviju nas. Zavedena naša mladež, pod firmom lažnog liberalizma, služila je, ko svjesno, ko nesvjesno, kao paravan iza koga su se zaklanjali pravi akteri komedije”… Taj “paškvilantski anticrnogorski komitet, inspirator (je) klevetničkog pisanja beogradske štampe protivu našeg Gospodara Crne Gore”,  koja je, “ne osvrćući se na propast velikih narodnih  interesa, sipala zmijski otrovni gnjev, naročito protivu Knjaza lično”… ”Njeni nasrtaji, kolumnije, bezočna grdnja, izmišljotine, zajedljivost i podmetanja, primjera nemaju u svijetu”…

Zvanični “Glas Crnogorca”, 21. januara 1906, prenosi članak iz Ćurčićevih “Beogradskih novina“, koje se bave različitim tumačenjima u srpskoj štampi na donošenje Ustava, posebno napadima crnogorskih emigranata na knjaza Nikolu: “Neznatan broj ličnih protivnika crnogorskog knjaza – koji moraju znati da je lični ugled njegov u Crnoj Gori veliki i narod njegovu riječ uvažava i sluša – tvrdili su da je ta namjera knjaževa potekla zbog pokreta, koji su oni pokušali iz tuđine stvoriti u Crnoj Gori, da je knjaz Nikola, i pored autokratskih sklonosti, koje ti ljudi preuveličavaju, morao popustiti pred tim pokretom najpošlje da on davanjem ustavnosti Crnoj Gori ne misli u njoj zavesti pravi ustavni red, zasnovan na osnovnim principima parlamentarizma, nego od ustavnosti načiniti bedem svojim autokratskim  težnjama i prohtjevima. Takvi glasovi marljivo su proturani od strane izvjesnih knjaževih neprijatelja u jednom dijelu naše štampe, da bi ružnom sjenkom prekrili djela istinskoga rodoljuba i prave državničke uviđavnosti.

Mi, koji prilično poznajemo ljude i prilike u Crnoj Gori, i koji smo znali da u ovakvom pisanju ima mnogo žuči i mržnje, a malo istine, čekali smo na djelo, pa da onda iskažemo svoj sud, čekali smo na ustav... Sve i da je knjaz Nikola pod uticajem nove struje dao Crnoj Gori ustavne slobode, taj akt bi bio nesumljiv dokaz o njegovoj državničkoj uviđavnosti, koja pametno izlazi na susret idejama novoga vremena. U tom položaju, za njega lično, prije bi bilo razloga za hvalu nego za osudu. Međutim, autoritet njegov u zemlji tako je uzvišen i tako moćan, da bi bez dobre volje knjaževe, ova nova struja imala još dosta da čeka na ostvarenje svojih ideja... Ali više njega sve, sam današnji ustav Crne Gore tvrdi, da je knjaz Nikola pristupajući ustavnoj reformi, radio iskreno i da nije (nečitko – B.V) u davanju ustavnih prava svojim podanicima. Ustanova opštega prava glasa, bez ikakva ograničenja i rezerve, potpuno obezbjeđenje ličnosti i imovine državljanina od svačije samovolje, sloboda štampe bez preventivnih mjera i cenzure, sloboda zbora i dogovora, otvara put svakome Crnogorcu na najviše položaje u državi, na osnovu zasluga i spreme, opštinska samouprava; garantovano najvažnije pravo narodnog predstavništva, pravo izrade budžeta; široka i stvarna kontrola u trošenju budžetskih pozicija, organizovano sudstvo u duhu savremene nauke – sve su to nesumljive odlike ustava, koji je mudri crnogorski knjaz Nikola dao svome narodu i kojim se može biti potpuno zadovoljan.

Sadašnji ustav Crne Gore je dokaz ljubavi vladara prema njegovom narodu i izraz bezgranična povjerenja u svijest i rodoljublje njegovih čestitih Crnogoraca. On je djelo razborita i smišljena državnika, koji u slozi, sporazumu, ljubavi i povjerenju između naroda i krune gleda najpouzdanije jemstvo za miran i pravilan razvitak države. On je silan utuk na klevete i autokratskim prohtjevima knjaza Nikole i dokaz, da vladalac Crne Gore, nikada nije zazirao da svome narodu daje računa o svakoj pari, koju narod daje svojoj državi.

Protivnici Knjaza Nikole nijesu birali sredstva, da njegov ugled unize i zamrače, i da posiju sjeme iz koga bi nikla mržnja i nepovjerenje između naroda i vladaoca. U grešnoj mržnji ti ljudi nijesu vidjeli kakvo golemo zlo spremaju svome narodu i svojoj otadžbini. Dokazana državnička mudrost Knjaza Nikole uspjela je da otvorenim i časnim izlaskom pred narod, pred njegovu kontrolu i pred javnosti, zatvori jamu, iz koje je izbijao kužni dah, koji je prijetio da struje čistu i junačku dušu vrsnih Crnogoraca. Ustavom, koji je dao Crnoj Gori, on je, uz junačke tradicije svoga doma i svojega naroda dodao još jednu čvrstu i neraskidivu vezu, ustav, koji će biti najbolji bedem za vladaoca protivu svih kleveta, a za narod jemstvo, da sa vladalačkoga prijestola može očekivati samo ono što je dobro, plemenito i uzvišeno. Ustav Crne Gore potpuno odgovara potrebama naroda...“

 

]]>
Wed, 6 Dec 2017 10:00:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186764/bvojicic-zavedena-nasa-mladez.html
N. Šofranac: 777? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186616/n-sofranac-777.html Neke serije traju puno, a moglo se desiti da nikad ni ne počnu. Sitni detalji često usmjere cijele epohe, decenije. Ovaj vikend pokazuje da bi tri takve mogle da potraju još, iako mnogi odavno žele da im vide kraj. Juventus, Hiršer, Furkad.. ]]>

Moramo se vratiti na zajednički izvor, 2011.godinu. U tom momentu ništa nije slutilo na ove nove dinastije, što se fudbala tiče Milan je nadmoćno osvojio 18.Skudeto i potvrdio cijeli šampionski sastav, imao je u rukama i Hamšika i Teveza, šalio se sa „Mister X-om“, a Juventus završio dva puta za redom sedmi, ostao bez Evrope, pregorio nekoliko trenera, ali i igrača. U alpskom skijanju Ivica Kostelić je osvojio briljantno Svjetski kup, samo u januaru skupio je famoznih 999 bodova i bio nedostižno svestran - Marsel Hiršer je već 4 godine pokazivao veliki talenat za tehničke discipline, ali imao puno povreda i svakako mu nije mogao priča sa svoje samo dvije discipline. U biatlonu se spremala istorija, legendarni Bjorndalen, jedan od najvećih sportista svih vremena dobijao je svog velikog druga i rivala Svendsena i čekalo se da osvoji rekordni sedmi Svjetski kup, mladi Francuz Martan Furkad nije bio u planovima, čak u sjenci svog brata Simona. Tako su stajale stvari.

Kako su se stvari okrenule i gdje smo danas? U fudbalskoj orbiti Italije ta godina 2011/12 je bukvalno godina prekretnice - silaskom Intera sa scene Milan je mislio da nema rivala, mislio prije svega na mega Barsu s kojom se 4 puta sastao, a Juve sa novim ambicioznim trenerom Konteom, novim stadionom koji je od početka bio grotlo (4:1 protiv Parme) i novim pojačanjima poput našeg Vučinića, Lihtštajnera i Milanove legende Pirla krenuo tiho u svoj pohod. Ibrahimović je imao 8 titula osvojenih u nizu (Ajaks,Juve,Inter,Barsa,Milan), a baš te sezone kad je dao čak 28 golova niz će se prekinuti. Bilo je jasno da je Milan kvalitetniji, ali desetkovan na startu zaostao je 7 bodova, potom sustigao u januaru jakom serijom, pokraden 25.februara pakleno u direktnom sudaru (gol Muntarija prije ere VAR-a) i ipak na plus 4 krajem marta i uz to izbacio Arsenal i igrao sa Barsom u četvrtfinalu. Kad su svi mislili da je gotovo, gubitak Tiaga Silve, kiksevi post Kamp Nou i ogromna glad Juvea donijeli su novi obrt. Alegrijeva rezerva Pirlo postao je totem Juvea,završili su prvenstvo bez poraza,mada je izgledalo da im ni to neće biti dovoljno. Da je samo priznat gol Muntarija ili Robinjov u Kataniji, ili da je u januaru stigao Tevez koji je već uzeo kuću u Milanu (stopirala kćerka Berluskonija jer je bila sa Patom koji bi otišao u PSŽ), da je ovo ili ono..Tek, ta titula koja je bila snažno i logično u rukama Milana otišla je Juveu koji je i nije očekivao tako rano, a Alegri i uprava su učinili sve da im pomognu, a onda još na kraju prodali sve najveće zvijezde i raspustili tim preko noći. Juve je opet finiširao furiozno,čim su osjetili miris titule,i biće to početak serije,najduže ikada. Osvojili su 6 titula za redom, nakon ove iščupane ređale su se sve ubjedljivije, čak i u sezoni kad je Roma krenula sa 10 pobjeda u nizu(2013/14) osvojili su sa rekordnih 102 boda, i kad su zaostajali 12 bodova(2015/16) nanizali bi 24 pobjeda u 25 kola i završavali šetnjom, nikad više nije bilo prave drame. Do ove godine koja je zacrtana kao godina prevrata.

Tako smo i najavljivali derbi u Napulju kao sudbonosan, sve dobro što je Napoli uradio sad je moralo bit potvrđeno, grad je bio paralisan kao 1.maja 1988 kad je bio famozni meč titule sa Milanom, imali su Juve kojeg može da slomi i Sampdorija, šokira istina uz puno sreće i Lacio, ali uslovi za plus 7 su bili tu. Juve je ipak napravio desant na San Paolo,sve suprotno od onog što je očekivano. Počev od nastupa Iguaina, za kojeg je rečeno javno da je van konkurencije zbog operacije,ispada sada da je i to bila taktika da se šokira domaćin, a njegove statue sa zavijenom rukom se jednako prodaju i lome ovih dana ispod Vezuva, s natpisom “cuore ingrato“(nezahvalno srce). Zaigrao je nikad zdraviji, imao šansu a onda još i dao gol Reini, gledajući gdje je De Laurentis koji ga je motivisao pričom da su na njemu dobro zaradili a još postali jači. Proljetos je nakon dva gola u kupu pokazivao prstom navijačima da je on taj koji ga je otjerao, a sad su ga motivisali svi i javnost i navijači koji mu zvižde još više nego prve godine. Nakon gola su ga napali verbalno i fizički bivše vodonoše a sad veliki asovi Mertens i Insinje,rekli mu da ovako liječi svoje komplekse i dušu, na što je on odgovorio „evo vam sad Kaljehon,namjestite njemu da ga da“(još od Reala vuku loš odnos,tražio od predsjednika da ga proda i dovede Pastorea). Nakon čarki uslijedio je Napolijev mega posjed od 80%, mnogo pokušaja Insinjea iz svih pozicija,par dobrih prilika ali ne previše, Juve kad se ovako zatvori teško je i za Barsu, pa i za ovaj umorni Napoli, a kako su falili samo Milik i Gulam baš za onaj bunker. Veliki udarac je napravio Juve, ovdje je 6 bodova bilo u igri, nedostajaće puno Napoliju, koji se preksjutra mora uzdati u rezerve Sitija da prođe u nokaut fazu, pa po svaku cijenu nadigrati Fiorentinu u nedjelju, opet kući, za vjerovatno povratak na vrh.

Ali, nakon ovakve pobjede pala je drastično kvota na 7.uzastopni Skudeto Juvea,sad svi vjeruju u to,osim Iguaina imali su i super partiju Daglas Koste u oba pravca, zaslužan puno i kod gola, solidnu Dibale i enormnu Matuidija i Kjelinija, a biće još jači. Ako osvoje sedmi onda je teško reći kad će biti kraj, a da nijesu iščupali onaj prvi moglo je sve da bude drugačije, tada su napadači bili Vučinić-Kvaljarela-Matri-Borjelo-Đakerini-Đovinko, kasnije su stigli kalibri Teveza, Morate, Dibale, Mandžukića, Iguaina..Niko nikad u Italiji nije imao takvu seriju,nemoguće u toj ligi, iako su postojali mega timovi koji su vladali Evropom, za razliku od ovog Juvea. Teško je to bilo gdje, Bitreov Real 1985-1990 je letio, ali je došao Krojfov “drim tim“ 1990-1994, pa su onda i oni zaustavljeni, PSŽ je nakon vladavine 2012-2016 naišao na super Monako pa sad mora iz početka, Bajern grabi ka šestoj.. Čudno da se baš u Italiji to dešava, ali ostaje da je trka na vrhu frenetična i da se to još može spriječiti.

Stvorila se jedna tabela gdje čak pet timova imaju projekciju za preko 90 bodova na kraju, što je suludo. Ako Roma i Lacio dobiju ubrzo u zaostalim mečevima Samp odnosno Udineze tabela ide- Inter 39, Napoli 38, Juve i Roma 37, Lacio 35, nikad viđeno. Inter je došao na prvo mjesto,a kako sad ide Juventusu mogao bi odmah pasti na četvrto i to sa Lacijom za vratom za LŠ. Fascinantna situacija, gdje ni Lacio ne popušta i kad malo podbaci Španac Luiz Alberto koji je prošle godine išao kod psihijatra i htio da napusti fudbal a sad je u selekciji jedne Španije, onda sija zvijezda Sergeja Milinkovića Savića, sinoć dominantan i lucidan do kraja, u jednoj vibrantnoj i preteškoj utakmici sa Samp, koja definitivno pušta voz petorke. A 30.decembra u posljednjem kolu prvog kruga i pred Novu godinu biće upravo Inter-Lacio,još mnogo susreta istine. Istorija daje mnogo podataka,evo jednog makro podatka: niko nikad nije osvojio titulu a da nije postigao gol u više od 4 meča, na uzorku od aktuelnih 38. U ovom momentu Inter i Lacio imaju samo jedan meč bez datog gola (i to Lacio na startu kući protiv Spala?!), Napoli ima već tri takva meča (Inter, Juve i Kjevo), Roma jedan, a Juve nijedan,uvijek su pogađali. Paradoksalno, baš tim koji igra uvijek za gol više Napoli stoji tu najgore, ali i to dosta govori. A Roma koju je Napoli dobio u Rimu sad djeluje stabilnije,bogatije resursima i opasnije od njih, na oba fronta,osjetio je to i Čelsi,a tek kad se vrate Šik i Karsdorp.

Našao se u punoj trci i Inter,sad čak na čelu i među 4 tima iz najjačih liga koji su još neporaženi, nakon šok poraza PSŽ-a i Valensije ovog vikenda. Uz njih ostali su još samo Siti, Barsa i Atletiko vjerovali ili ne, jedini poraz u sezoni im je onaj od Čelsija u 94.minutu u LŠ, ali u prvenstvu nemaju i u naletu su, dok Real nije bio peti u decembru kao sada 22 godine, pred Sevilju i Abu Dabi. Inter u tom društvu djeluje nestvarno, jer ljetos je i Spaleti vrtio glavom kad mu nisu stizali Naingolan, Strotman, Vidal, Sančez i ostali, stigla samo dva igrača Fiore koja je završila osma, čak iza sedmog Intera, ekipa ista kao ona koja je dva puta pala od Ber Ševe i pala na 81.mjesto u Evropi zvanično, npr iza Partizana. Mislio je i on i ljudi bliski klubu da se ne može ni prići Juveu, Napoliju, Milanu i Romi za LŠ, ali i to je fudbal, može sve da se okrene u stvarnosti. Neigranje u Evropi ekonomski nije dobro,ali novom treneru je odgovaralo strašno, a ogromna promjena je nastala nakon oktobarske pauze. Do tada igra je bila zaista loša, ali uz VAR, stative, Handanovića i puno sreće, samo ih je Bolonja malo zakinula u meču u kojem je samo Verdi mogao dati 4 gola. Krotone je imao 4 velike šanse, Đenova takođe do 87.minuta, a vrhunac je bio Benevento sa dvije stative i 1:2 tog 1.oktobra. Ipak, jedan momenat je bio prepoznatljiv, vrele avgustovske noći Roma je vodila 1:0, dominirala, Naingolan, Kolarov i u nastavku Peroti su pogodili stative, nije dosuđen ni penal nad Perotijem, a onda taj momentum koji se okrenuo,i 1:3-nestvarno tada.

Taj neki osjećaj nakon Perotijeve stative, osjećaj trenutka koji bježi, da Spaleti bude nadigran u bivšoj kući, tako sličan osjećaju kad su Ninković i Ševčenko promašili kontru za 2:0 u meču Dinamo Kijev-Inter 4.novembra 2009,u 4.kolu LŠ. Inter je bio još uvijek bez pobjede, čekao ga je jasan poraz na Kamp Nou,i da je čak i remizirao te noći ispao bi u grupi. Nakon toga je izjednačio Milito u 85, a u posljednjem jurišu pogodio je Snajder za nestvarnih 1:2. Logički ništa bitno, jer 7-8 timova bili su jači,a Barsa iz druge galaksije,nije im dala centar da pređu u grupi-ali znamo kako se završilo,i nešto što je puno daleko i nerealno zna da postane stvarnost. Na stranu što bi Roma sad bila virtuelni lider samo s tom pobjedom, a Inter peti, mnogo toga se promjenilo. Nakon tog niza loših partija došle su puno bolje, i jedna nova zakonitost - svi protiv Intera pruže najbolju partiju sezone, izigraju se, ali skoro svi izgube. To važi i za Milan, kojem je drugo poluvrijeme derbija ubjedljivo najbolje u sezoni, dva gola i more šansi, stavio ih je na stravične muke, ali 3:2. Isto su rekli i Kaljaritani prošlog vikenda,ali Handanović je pravio čuda,tako i u bunkeru u Napulju,a Torino je otkinuo 1:1, okupacijom sredine,opet najboljom partijom. Međutim, baš od derbija nije samo sreća i golman, od tada lopta Interu ide puno brže i više igrača stiže u završnicu, više ih je i ušlo u formu, iako roster nije velik,neki poput Santona preporođeni, a protiv Samp 3:2 kao i juče sa Kjevom bilo je puno letećih akcija. Sad je entuzijazam ogroman, najavljuju idućeg utorka 50 hiljada gledalaca u kupu protiv Pordenonea, više nego što taj grad ima stanovnika, onda u četvrtfinalu će biti derbi sa Milanom. Ipak, subota stiže prije, Inter gostuje Juveu i biće mu pakleno teško iako ima više vremena,dolazi i Sampaoli da gleda Iguain-Ikardi, potući će se, ali zna se ko je jači. Juve nakon toga odmah gostuje Romi, ispod jelke se krije ogroman komad Skudeta, ajde da vjerujemo da neće biti taj sedmi, ali sve govori to.

O golmanima strijelcima i ludoj priči Beneventa obavezno - ono jeste bio klasični filmski završetak, momenat oduzet ili poklonjen filmskoj industriji, kako se gleda. Tim koji ima nula bodova, ide da upiše i 15.poraz u 15 kola, prežaljen i nepravedno ponižen od cijele Evrope, dolazi do prvog boda u istoriji golom golmana iz daljine u 95.minutu protiv sedmostrukog šampiona Evrope, napisano, nacrtano. Brinjoli je danas rekao da je imao samo oko 500 pratilaca na Face book-u, a da od juče ima čak 32 hiljade, da je postao mega zvijezda. Pošao je u napad iz očaja što taj bod neće da stigne i kaže 10 sekundi prije udarca zamislio baš takav gol u glavi, kao kad na play station-u osmisliš udarac - kaže i da je zažmurio, iskrivio se, ali uz pomoć sa neba zahvatio je idealno, a pošto će Donaruma imati karijeru u rangu Bufona, da će po ovom golu biti vječno slavan, on koji u Juveu naravno nikad nije imao šansu.Koliko je taj gol značio njima, vidio je prvi put predsjednika Vigorita kako plače poput djeteta, navijači su se klanjali nebu, a tokom meča su skandirali “so che l anno prossimo giochero di sabato“(znam da ću iduće godine igrati subotom-druga liga). Ali ne radi se o drugoj ligi, oni čak imaju teorije i da se spasu, radilo se o pomjeranju sa te nule, a davno su zaslužili. Benevento je nadigrao Inter i izgubio 1:2, vodio je dugo čak u Torinu i izgubio 2:1 od Juvea, prije 7 dana pali u finišu od Atalante hicem Kristantea, ali pazite ove mečeve - vanredno oktobarsko kolo u Kaljariju, gube od starta, prežive penal, i u 95.minutu stižu do 1:1 u transu, ali odmah u 96.minutu Pavoleti stravičan gol glavom i 2:1, šok! Protiv Bolonje su takođe izjednačili u 95.minutu ali VAR im je nakon 6 minuta vijećanja našao milimetarski ofsajd. A protiv Sasuola su imali opet 1:1, u 93.minutu penal za novi šok, ali odbranili su ga, i ipak u 95.minutu nakon kornera primaju 1:2, previše sportske tragedije. Juče im se posrećilo s igračem više u 95.minutu, ali su vjerovali, kakav volej Leticije, kakva lopta Danila.

Golmani tako rijetko savladaju svog kolegu, kad se to kaže uvijek se sjetim radio prenosa iz 1982, kad je golman reprezentacije Pantelić savladao degažmanom sa svog gola kolegu Marića, bivšeg golmana Jugoslavije, prethodnika. Bio je to meč Radnički-Velež, Marić već na zalasku, ali blato je učinilo svoje, nije ni imao namjeru Pantelić. Čuveni strijelci su Rožerio Seni i Čilaver, ali u Italiji su to uradili samo Sentimenti prije rata, Rigamonti u 70-im, pa Mikelanđelo Rampula u duelu Atalanta-Kremoneze 1992, slično u nadoknadi za 1:1 i proslavio se, prešao u Juve, danima bio u medijima. Onda još samo Taibi tog vrućeg 1.aprila 2001, kad je Bađo u dresu Breše napravio šalu Juveu, Boban raščinio šampiona Lacijom neslanom šalom na San Siru, a bivši golman Milana i Mančestera tada u Ređini šokirao Udineze, takođe glavom. Ostaje još gol Amelije u Partizan-Livorno 1:1 za prolaz grupe kupa UEFA, i sada Brinjoli-gol efektniji od svih,gol za glavnu filmsku ulogu. Najljepši ikad ostaje onaj u Južnoj Africi, koji je bio i FIFA-in gol godine za 2016. Prije samo 5 dana i Sergejov brat Vanja Milinković Savić, golman Torina, uz podršku Mihajlovića šutirao je slobodni udarac sa 30 metara u kupu Italije i pogodio spektakularno prečku, probaće opet. Ali, Brinjoli nije vrhunski golman, ovaj momenat sada mora znati da iskoristi, svi ga zovu, svi pričaju o njemu.

Vraćajući se na izvornu priču, zakon broja 7 zaista može da se ostvari, osim u slučaju Juve isto i sa Hiršerom i Furkadom. Svi su krenuli stidljivo 2011.godine a sada ne daju tron i sedmu godinu u nizu,u despotskom stilu. Furkad je iskoristio donekle i povredu velikog Bjorndalena u toj sezoni 2011/12, potom izašao iz sjenke brata i ušao u impresivnu seriju pobjeda, do globusa. Od tada dominira bukvalno, koliko velikih trijumfa i medalja, ima dosta asova koji mogu da ga dobiju u jednoj trci, poput Šipulina, braće Bo, Svendsena, Lesera, Rastorgujevsa i drugih, ali niko ni blizu u generalnom. Bjorndalen je 6 puta osvajao svjetski kup, i to još 1997/98, pa nakon tri sezone velikog rivala Poarea opet 2003, pa 2005 i 2006, a onda u veteranskim godinama 2008 i 2009, ali zbog Furkada nije nikad uspio taj sedmi, iako i sada sa 44 godine i dalje je odličan, iako je u Sočiju osvojio zlato sa 40, iako je oborio sve rekorde sa 94 pobjede, osvojio u Solt Lejku 2002 čak 4 zlata, svjetski velikan. Furkad se u godini Olimpijade spremio za sedmu krunu, ali je u švedskom Ostersundu izgubio dva puta za redom od pomahnitalog Johan Tin Boa. Na 20 kilometara u teškom individualu je imao dva promašena hica i tako dobio dva minuta vremena negativna, ali nepogrešivi Bo je bio brži i u skijanju za nijansu, što je upalilo alarm! U sprintu na 10 km opet pobjeda Boa, Furkad je završio i već slavio, ali Norvežanin je išao kasnije, znao što mu treba i ludim finišom tukao ga za 7 desetinki! Nakon tih šamara juče nikad moćniji Furkad u potjeri, u direktnom duelu tijelo uz tijelo, koji Bo nije izdržao i nanizao čak 6 promašaja. Sad konačno ima velikog rivala, ali juče je pokazao da 7.globus za rekorde i može i želi.

Hiršer je nakon opisane sezone snova Kostelića 2011, krenuo sa sjajnim pobjedama u novoj 2011/12, stekao prednost, ali u gustom januaru Ivek je preko svog Vengena pa Kicbila, seriju kombinacija i slaloma uspio da ga pređe i krenula je mrtva trka pasionirana. Uključio se u nju i sjajni Fojc, a onda je nakon pobjede u Sočiju sredinom februara Ivek šepao do podijuma i sve je bilo jasno - povreda u momentu kad je bio pred odbranom trona, pauza i adio, a na finalu u martu Hiršer je izdržao pritisak Fojca, pobjedio ga čak u njegovom super veleslalomu i sjutradan ovjerio prvi globus. Tako je počela još jedna serija koja nije trebala, u smislu da je Kostelić imao sve uslove da odbrani titulu, kao što mi je ubrzo potom pričao u junu te 2012.godine kad smo ga dočekali na pučini ispred Budve. Ipak, ni on nije slutio da će to biti početak jedne duge vladavine majstora koji vozi slalom i veleslalom,i to je to, brze trke samo ako mora u završnici sezone. Ranije je mijenjana formula svjetskog kupa baš da bi se zaustavila diktatura jednog takvog šampiona Ingemara Stenmarka, Šveđanina koji drži rekord sa 86 pobjeda, koji je osvojio 8 malih globusa u slalomu i 8 u veleslalomu, a onaj generalni je osvojio kao mlad tri put u nizu 1976,1977 i 1978. Ne bi mu se moglo stati na put puno godina, u veleslalomu je bio nepražen tri i po godine čak, monstrum, ali su uveli da se priznaje samo 5 najboljih rezultata po disciplini, formula anti Stenmark, pa su uveli super G, pa kombinaciju i došli su svestrani - prvo Vencel i Fil Mer u ranim 80-im, pa era Curbrigena i Đirardelija, prvi je osvojio 4, a drugi čak pet puta! Ni veliki Tomba nije mogao s tom formulom, ni u najboljim sezonama sa po 10 pobjeda kao 1987/88 kad je u posljednjem slalomu padom dao Curbrigenu, ili isto magične 1991/92 kad je harao u te dvije discipline, ali osvojio svestrani Paul Akola. Tek 1995.godine Tombi se sve poklopilo i sa 11 pobjeda konačno je osvojio svjetski kup, jednom. Izgledalo je nemoguće, ali Hiršer je nakon te 2012.godine nanizao ukupno 6 globusa na sličan način, ogromnim kontinuitetom podijuma, skoro nikad ne ispada iako vozi ekstra riskantno, ojačao trbušni zid, prava napast, uvijek Svindal i Jansrud krenu s pobjedama u brzim trkama, ali onda posustanu i on glatko osvaja.

U međuvremenu je postao moćan kombinatorac i solidan u super G-u, i cijeli svijet čeka da bude nekako zaustavljen. Osim Austrijanaca naravno, nijesu još preboljeli kako je Svindal čak dva puta 2007 i 2009.godine posljednjim slalomom bizarno uzimao globus Beni Rajhu i žele da Hiršer vlada u nedogled, njihov heroj. I ove godine se žestoko spremio u Argentini, ali krajem avgusta se teško povrijedio, mislilo se dobro ako stigne ze Olimpijadu ali zbogom sedmi globus- ipak vratio se već nekim čudom, nije uspio u Leviju u drugoj vožnji, Svindal već slavio u subotu, Jansrud u mini bijegu u poretku, ali sinoć na paklenoj stazi “ptica grabljivica“ Hiršer je pobjedio u najtežem veleslalomu pored Adelbodena! Bio je treći nakon prve vožnje, malo iza još jednog velikog povratnika Teda Ligetija koji ga je nekad uništavao u ovoj disciplini, mega duel, ali u drugoj vožnji niko nije bio ni blizu agresivcu Hiršeru, čak ni slalomska napast Kristofersen koji se popeo sa devetog na 2.mjesto! Kakva pobjeda na američkom snijegu, tako rano, i sad boje se svi kreće njegov veliki lov, već za vikend ima idealni vikend u Valdizeru - veleslalomi slalom. Kako je izgledao sinoć i kako je brzo ušao u formu pokazuje da će taj neviđeni šampionski karakter omogućiti sedmu godinu vladavine. Bio je ovo vikend koji je vratio skroz u igru one otpisane, one koji su naizgled slučajno osvojili 2011/12, ali od tada ne znaju da stanu. A 7 puta je baš teško u vrhunskom sportu, ti primjeri skoro ne postoje, uspio je Armstrong na Tur de Fransu ali sve mu je poništeno, rekord je vraćen na 5. Ostaje da vidimo u burnim danima koji su pred nama.

]]>
Mon, 4 Dec 2017 19:15:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186616/n-sofranac-777.html
B.Vojičić: Živio cetinjski poslanik http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186541/bvojicic-zivio-cetinjski-poslanik.html „14. novembra ( 1905) obavio se na Cetinju izbor narodnog poslanika za ovogodišnju – u Crnoj Gori prvu – skupštinsku periodu. Ovaj se posao u našoj prestonici izvršio tako primjernim redom, da bi se imalo zaviđete i u zemlji, koja već vjekovima živi parlamentarnim životom“, izvještava „Glas Crnogorca“. ]]>  

„Glas Crnogorca“ (22.oktobra 1905) na naslovnoj strani donosi - Lučindanski proglas knjaza Nikole kojim nagovještava da će na Nikoljdan, izabranicima svog naroda povjeriti „drugo oružje za napredak mile mi Crne Gore“, te da će im darovati izvjesna prava za sudjelovanje u narodnim poslovima i upravi, a na drugoj strani lista - knjažev ukaz o izborima, donesen takođe na Lučindan. Knjaz naređuje: „Da se izbori poslanika za Narodnu Skupštinu, koja će otpočeti svoj rad 6.decembra ove godine, obave u cijeloj zemlji 14.novembra 1905.godine. Naređujemo, našem Ministarstvu Unitrašnjih djela, da za ovu skupštinsku periodu izradi naredbu, po kojoj će se obaviti izbori narodnih poslanika“.

Na istoj strani, u komentaru pod nazivom „Cetinje, 22.oktobra“, ocjenjujući da knjaz svojim mudrim reformama postepeno uvodi Crnu Goru u kolo prosvijećenih i naprednijih država, ”Glas Crnogorca” upozorava: ”Ali kako suviše slobodna i neobazrivo primijenjena građanska politička prava mogu biti više od štete nego od koristi po narod kome se tek daju, to i naš uzvišeni Gospodar, kao mudri vaspitač i budni stražar svoga naroda, poznajući dobro duh Crnograca, ne daje im odmah potpunu ustavnost, već ostavlja Sebi i Svojim Našljednicima da danas data prava, prema potrebama i duhu vremena, usavršavaju i proširuju. Kakav će, prema tome, biti djelokrug naše Narodne skupštine i koliko će ona imati učešća u državnoj upravi, odrediće ova prva Nikoljdanska skupština, kojoj jest zadatak, da se o tome s knjaževom Vladom posavjetuje.“

Izbori za Narodnu skupštinu (14/27.novembra 1905) bili su slobodni. Bez posebne agitacije, sem školovanih pojedinaca koji su agitovalu u svojim izbornim mjestima. Tako beogradski list „Srpska zastava“ od 3.decembra 1905, navodi da je samo mali broj „kandidata školovanih u Beogradu“ imao protivkandidate, što posredno govori o njihovoj političkoj i državotvornoj orjentaciji. Protivnici donošenja ustava (Jovan Đonović, recimo), takođe konstatuju da su izbori „provedeni potpuno slobodno“. Glasanje je bilo javno. Glasali su pojedinci, stranaka tada nije bilo. Tadašnje plemensko-bratstveničko dogovaranje, opredijelilo je kandidate i suštinski uticalo na rezultate izbora.

Skoro svi poslanici izabrani su tog dana, mada su u nekoliko izbornih jedinica izbori ponovljeni. Propisano je da izborne jedinice čine kapetanije, kao upravno-teritorijalne jedinice, kojih je bilo 56, i 6 varoških opština. Svaka izborna jedinica birala je po jednog poslanika. Dakle: ukupno 62. Poslanici su izabrani samo za 1905.godinu, pa i njihov mandat važi samo za ovu „jednogodišnju skupštinsku periodu“. Faktički: samo za decembar, 1905.

O prvim izborima u Crnoj Gori (u stvari, za konstitutivnu skupštinu) zvanični „Glas Crnogorca“ donosi izvještaj na trećoj strani(19.novembra 1905), pod naslovom:“Izbor narodnog poslanika na Cetinju“. Evo kako glasi taj izvještaj:

„14.ovog mjeseca obavio se na Cetinju izbor narodnog poslanika za ovogodišnju – u Crnoj Gori prvu – skupštinsku periodu. Ovaj se posao u našoj prestonici izvršio tako primjernim redom, da bi se imalo zaviđete i u zemlji, koja već vjekovima živi parlamentarnim životom – Prema dotičnoj naredbi Knj.Ministarstva unutrašnjih Djela odbor opštine varoši Cetinja na svojoj redovnoj sjednici, održatoj 13.ovog mjeseca, izabrao je iz svoje sredine birački odbor, koji je imao rukovoditi izborom narodnog poslanika, u koji su odbor ušli g.Milo Kovačević, profesor, Šako Filipović, činovnik poštansko-telegrafskog odjeljenja i kap. Marko L. Ivanišević, upravitelj carinarnice u penziji; za perovođu pri izboru određen je opštinski sekretar g.Pero M. Poček. Birački se odbor poslije konstituisao, izabran sebi za predsjednika g. Mila Kovačevića.

14.ovog mjeseca tačno u 8 sati izjutra bješe na skupu birački odbor u jednoj prostranoj Sali Zetskog Doma, sa predsjednikom naše opštine g.Savom P.Vuletićem, koji je po zvaničnom svom položaju imao biti pri izboru radi održavanja reda i pravilnog biranja, ako bi eventualno birački odbor zatražio njegove pomoći. U isto doba bio je stigao na biralište veliki broj birača. Predsjednik biračkog odbora g.prof. Kovačević otvorio je zbor i poslije je nastala prozivka glasača, to kako je ko prozivan, pristupio je stolu i svoj je glas javno davao. Pošto su izglasali oni, koji su bili stigli pri otvaranju zbora, pristigli su glasači koji su docnije pridolazili, i tako se glasalo do podne i od podne do 3 sata, kada se izbor imao zaključiti i zaključio se tačno kad je 3 sata izbilo. Tada su se već bili u Sali biranja ponovo okupili svi glasači, jer im je pri glasanju bilo rečeno, da u 3 sata dođu da čuju rezultat glasanja i da se ponovo glasa u slučaju potrebe užeg izbora. Na to je predsjednik biračkog odbora oglasio, da je od 578 pravnih birača na Cetinju glasalo 316 i da je apsolutnom većinom od 198 glasova protivu 118 izabrat za narodnog poslanika na Cetinju g. Voj.Š.Petrović, na što se skup odazvao sa ’Živio poslanik!'

Kako izabrani poslanik nije bio na biralištu, to se svi birači i njegovi i ostalih kandidata dogovoriše da otidu pred njegov stan i da ga pozdrave. Masa svijeta se stekla pred kuću g.Petrovićevu i izazvala ga uzvicima ’Živio!’ G. poslanik se javio i pozdravio je manifestante kratkim, ali jezgrovitim govorom, u kojem se pored ostalog zakleo biračima da će u Narodnoj Skupštini biti pravi narodni poslanik. Narod ga je vrlo često prekidao izazvan njegovom vatrenim izrazima, u kojima je veličao svakidašnju slobodu Crne Gore, požrtvovanje njenih Gospodara, a osobito današnjeg uzvišenog joj vladara Knjaza Nikole.Burnim usklicima:’Živio Gospodar! Živjela Crna Gora! Živio cetinjski poslanik! ...za dugo nije bilo kraja. Skup se je poslije toga razišao u najljepšem redu i s takvim raspoloženjem, koje je prirodno za ovaj slučaj, kad se na Cetinju bira poslanik za prvu crnogorsku Narodnu Skupštinu, a bira se na način, koji dolikuje srpskim gorštacima oglašenim kao zatočenicima srpske slobode, koji su svakad rekli ono što su mislili, pa ako ih je iskrenost morala i glave stati“.

Na Nikoljdan 1905. sastala se prva crnogorska Narodna Skup[tina. O zasijedanju Skupštine „Glas Crnogorca“(10.decembar 1905) svjedoči:

„Još prije 11 sati pred Zetskim Domom počeo se skupljatinsilan narod. Sve prostorije dvorane bile su do 11 ½ sati zauzete. U parteru su stajali svi narodni poslanici, ispod Knjaževog Prijestola s lijeve g.g.ministri, s desne strane predsjedništvo skupštine. U prvom redu pored g.g.ministara stojao je barski arcibiskup presvijetli Gospodin Milinović s lentom i odličjima na grudima, a uz njega ulcinjski g. Muftija. U gornjim ložama s desne strane zauzeli su mjesta članovi diplomatskog kora sa gospođama, a s lijeve strane gospođe naših ministara i velikodostojnika. U donjim ložama bilo je smješteno činovništvo sa pozvanim gostima, koji su za ovu svečanost došli na Cetinje.

Pred Zetskim Domom bila je uparađena četa vojnika sa muzikom na čelu.

U 11 ¾ sati dovezli su se Nj.Kr.V.Knjaz Našljednik i Nj.V.Knjaz Mirko, i, dočekani od skupštinskog predsjedništva, ušli su u dvoranu, pozdravljeni od prisutnih, pa su zauzeli mjesta s desne strane Knjaževskog Prijestola.

Poslije su se dovezle Njihova Kralj.Visočanstva Knjaginja Milena i Milica sa NjNj.VV.Knjaginjom Natalijom i Knjaginjicom Ksenijom i Vjerom, pa su zauzele mjesto u dvorskoj loži, pozdravljene od prisutnih.

Tačno u 12 sati pristupio je Nj.Kralj.V.Knjaz Gospodar sa pratnjom, i pošto je pregledao počasnu četu, pozdravljen i dočekan od predsjedništva skupštinskog, ušao u dvoranu pozdravljen je burnim uzvicima: ’Živio!’

Knjaz Gospodar zauzeo je mjesto na Prijestolu, sio je na tron i jasnim glasom počeo je da čita Prijestonu Besjedu. Čitanje Prijestone Besjede bilo je na mnogim mjestima prekidano burnim klicanjem. Stavovi, u kojima je riječ o slavnim prethodnicima Gospodarevim, bili su propraćeni jednodušnim usklicima: Slava im!, a naročito je burno bio pozdravljen stav, u kome Gospodar iskazuje blagodarnost Knjaginji Vladarici, uzvišenoj crnogorskoj majci.

Kad je Gospodar završio i pošljednje stavove Prijestone Besjede o spoljnim odnosima Crne Gore, ustao je sa Prijestola i u prisustvu Njegovog Visokopreosveštenstva g.Mitropolita, okružen sa Svoja dva sina, izgovorio je zvonkim glasom, sa osjećanjima iz dubine Svoje duše zakletvu na Ustav kojim je danas obdario Svoj narod. U tome trenutku sa Tabje počeli su da gruvaju topovi, vojska je odavala počasti, muzika je svirala crnogorsku himnu, a u dvorani se zahorilo burno i beskrano klicanje. Poslije toga jedinstvenog trenutka Knjaz našljednik i Knjaz Mirko poljubili su Svoga oca u ruku, a On je Njih poljubio u čelo. Za tim su Knjazu Gospodaru još na tome mjestu podnijeli čestitanja g.g.ministri, Njegovo Visokopreosveštenstvo g.Mitropolit, presvijetli arcibiskup barski g.Milinović i g.Muftija ulcinjski“.
„Za ovu priliku sabrana Skupština“, nije učestvovala u donošenje Ustava. Nije ni razmatrala njegovu sadržinu. Nije ni glasala. Pred njom je samo proglašen Ustav, dakle, oktroisan je.

Nastavlja se...

]]>
Mon, 4 Dec 2017 10:27:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186541/bvojicic-zivio-cetinjski-poslanik.html
N. Šofranac: Posljednji diktator http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186193/n-sofranac-posljednji-diktator.html Vjetrovi rata ponovo duvaju, jučerašnje uspješno lansiranje nuklearne rakete od strane Pjong Janga upalilo je alarm u SAD, prilika je to da se kaže nešto više o toj sada misterioznoj zemlji i dinastiji koja je na vlasti. ]]>

Napeta je bila sinoćnja sjednica Savjeta bezbjednosti UN, kao što dugo dugo nije bila. Italijan Kardi je predsjedavao i nagovjestio da je vojna opcija sada bliža nego ikada. Američka ambasadorka pri UN Hejli je rekla da je ovaj potez nešto što je skroz izmaklo kontroli i da se sada razmišlja o “brzoj intervenciji” u S.Koreji. Da je to rat koji SAD ne želi, ali ako izbije da neće biti grešaka i da će se završiti totalnim uništenjem Sjeverne Koreje. Teške riječi, a traženo je od Kine da iskoristi sva sredstva da ih zaustavi, ali i primjeni novi najjači paket sankcije u totalnoj izolaciji tog režima. Kina je odgovorila da vojna opcija ne smije da bude, ali Džin Ping je pričao telefonski sa Trampom i uvjerio ga u potporu. Mnogi ipak misle da Kina igra duplu igru, da želi izbaciti ekonomski i SAD i Rusiju sa tog kontinenta. Ruski ambasador je opet pozvao SAD da prekine igru provokacija s Korejom rekavši da je linija sankcija već iscrpljena, dok je vanjski ministar Lavrov bio još oštriji, klima je baš loša.

Što se juče tačno desilo? Raketa koja je ispaljena prije svega stiže nakon 74 dana pauze, kad su mnogi pomislili da Kim odustaje od linije sukoba, i to se radi o novom modelu Hvasong-15, podešenom kako je vječna spikerka objavila na njihovoj jedinoj televiziji da dobaci preko 13 hiljada kilometara, što znači da cijeli američki kontinent imaju na nišanu uključujući Njujork, Vašington i Los Anđeles. Saopštila je da je test savršeno uspio, i da je raketa sa nuklearnim glavama sada interkontinentalna, te je S.Koreja definitivno nuklearna sila. Sve to je pratilo nekoliko hiljada ljudi uživo na glavnom trgu u Pjong Jangu uz velike ovacije i slavlje.

Nakon svih prethodnih testova, naročito iz 2013.godine kad je postalo jasno da imaju te balističke rakete i kako Američka Intellgence računa 12 nuklearnih bombi, Kim je govorio da je sve to preventivno da bi se odbranili od mogućeg američkog napada i invazije. Sad počinje da se govori da bi Koreja mogla čak prva da napadne. Računa se da bi do 2020.godine trebalo da imaju 60 balističkih raketa sa nuklearnim glavama, više nego dovoljno da unište planetu, a već sada se kotiraju kao čak treća najveća armija na svijetu, ne više četvrta. Ova diktatura je uspjela da sprovede nuklearni program brže nego se mislilo, puno brže od Irana koji je toliko straha ulivao prije nekoliko godina a zapravo bio pod kontrolom i inspekcijom- ostaje samo dilema da li zaista Korejske rakete imaju tu moć da izađu iz atmosfere pa opet se vrate u nju očuvane na tolikoj distanci, neki naučnici kažu da bi mogle da dobace tako najviše do Japana. CIA ih međutim ozbiljno shvata, zato i ova nervoza u američkom vrhu od juče. Ali rizici vojne intervencije su enormni, ovaj put zaista nije jednostavno, posljedice bi mogle da se osjećaju decenijama na ovoj planeti.

S.Koreja je daleko najzatvorenija zemlja na svijetu, okružena misterijom, i totalno nepredvidljiva. To je zemlja nevjerovatnih prirodnih resursa kao što je rijetko zemljište i rude, ali uslijed sankcija ne mogu ništa od toga da iskoriste i eksportuju. Svi znaju za njihove čuvene vojne parade i armiju od nekoliko miliona ljudi, narod koji aplaudira u transu, ali evo kako je to počelo.

Tvorac Sjeverne Koreje je Kim drugi Sung, djed sadašnjeg diktatora Kim Jong-una. On je rođen 1912.godine, a već dok je bio u osnovnoj školi osnovao je anti imperijalistički pokret i bio politički aktivan. Bio je komandant Sovjetskog bataljona od 1941.godine, od samog početka rata protiv fašizma, i to na Japanskom frontu, taj bataljon bio je sastavljen od korejskih i kineskih izbjeglica. Koreja je tada bila pod okupacijom Japana koji je bio u savezu sa Hitlerom, a bataljon Kim Sunga je osvajao Japansku teritoriju i oslobađao Koreju, tada jedinstvenu. Upravo na ratištu rođen je njegov sin Kim Jong-il, zvanično 16.februara 1941.godine na sovjetskoj teritoriji u blizini Habarovska u Sibiri, pod imenom Juri Kim Irsenevič, iako su Korejci kasnije objavili da je rođen istog dana 1942.godine u korejskim planinama u vrijeme ofanzive. Nakon završetka rata i kapitulacije Japana, Kim Sung je postao lider radničke partije i države S.Koreje, jer je južna pripala zapadnom bloku, poput grada Berlina. Kim je zvanično postao premijer 1948.godine, a već 1950 krenuo u osvajanje Južne Koreje, čime je izazvao američku reakciju i tzv. Korejski rat.

Nakon tri godine ljeta 1953 je potpisan mir, a čuvena 38.paralela je postala granica između dvije države, najčuvanija na svijetu. Kim je vremenom napravio jaku zemlju koja se bazirala na komunizmu, uz pomoć SSSR u 60-im je bila puno stabilnija od Južne Koreje. Ali sve se okrenulo u 80-im kad je J.Koreja doživjela procvat uz Američku pomoć, investicije, pravi bum, čak i sjajne Olimpijske igre u Seulu 1988, renesansa. S.Koreja je tada stagnirala, čak se distancirala i od SSSR, a od disolucije te super sile 1991 počela je prava kriza i nemaština, niski standard. Kim je već bio star, umro je 1994.godine, a još 1980 je odredio za nasljednika svog najstarijeg sina Kim Jong-ila, rođenog na ruskom tlu. Pripremao ga je dugo za to, završio je dva fakulteta u Pjong Jangu, putovao često u Kinu, baš i u vrijeme masakra na Tijenan Menu, i sa njim diktatura je samo pojačana. Kako je Kim Sung, osnivač države bio poznat kao “veliki lider”, Kim Jong-il je u javnosti oslovljavan kao “dragi lider”. Bio je na čelu države, partije i vojske od 1994 pa do smrti 2011.godine i potpuno izolovao zemlju od svijeta više puta izazivavši rat, iako su dvije Koreje zajedno sa zagrljenim sportistima defilovale na otvaranju Olimpijade u Sidneju 2000. On je taj koji je za vrijeme Mundijala 2010 odobrio direktan prenos drugog poluvremena meča Portugal-S.Koreja, i kako je bilo 1:0 naredio totalnu ofanzivu, meč je okončan 7:0, a igrači izloženi ruglu na glavnom trgu nakon povratka. Za nasljednika je odredio svog najstarijeg sina Kim Jong-nama, rođenog 1970.godine, iz prvog braka, i on mu je bio nerazdvojan, poslao ga je i na studije u Švajcarsku, naravno pod lažnim imenom. Bio je spreman da preuzme zemlju, ali 2001.godine desio se čuveni “Tokijski incident”,kad je uhapšen na aerodromu od strane japanske policije, s lažnim dominikanskim pasošem, lažnim kineskim imenom, u društvu dvije žene i četvorogodišnjeg sina. Tada je rekao da je išao u tokijski Diznilend, ali napravio veliku sramotu ocu koji se spremao na put u Peking,u zvaničnu posjetu. Nakon toga bilo je dosta neslaganja, Kim Jong-nam je navodno tražio da otvore tržište nakon svega što je naučio u Švajcarskoj, nove metode koje su navele njegovog oca da vjeruje da je on postao kapitalista i reformista. Sve se završilo tako što ga je raščinio, otišao je 2003.godine da živi u Makau, praktično u egzilu, a za nasljednika je proglašen najmlađi sin iz trećeg braka Kim Jong-un, rođen 1984.godine, tada veoma mlad.

Kim Jong-nam je nastavio da kritikuje svoju porodicu i režim Koreje svih ovih godina, i upravo februara ove godine je ubijen na aerodromu u Maleziji, kad je krenuo da se vrati u Makau. Napale su ga dvije žene hemijskim oružjem, “nervni napad”, sve je i dalje pod istragom ali zapadni i južno korejski mediji nemaju nikakve dileme-napad je naredio njegov polubrat diktator Kim Jong-un. Svakako nije jedini član porodice s kojim se tako obračunao, 2013.godine je svog strica Jang Songa ostavio da ga rastrgnu desetine gladnih pasa, jer je slutio da ima različito mišljenje. Nakon toga je ubio i njegovu sestru i njenog muža koji je bio ambasador na Kubi, ali i njegovu djecu i njihove drugove, da ne bi ostalo nikakvog traga od Jang Songa. Egzekucije su postale svakodnevica, mnoge sumnjive su drogirali i bacali iz aviona sa deset kilometara visine u prazno.

Kim Jong-un, današnji lider, došao je na vlast decembra 2011.godine, kad je umro njegov otac, tada je imao samo 27 godina, danas 33. Njegov otac je imao moždani udar 2008.godine, i već nije mogao javno da nastupa, požurio je da mu organizuje vjenčanje 2009. godine, sa ženom takođe misterioznom koja se prvi put pojavila pored njega javno 2012. godine. Dugo se špekulisalo ko je ona, južnokorejski mediji su uvjereni da je to bivša pjevačica poznate sjevernokorejske rok grupe, ali zvanično zove se Ri Sol Džu, i posljednjih godina niko je ne viđa. Rodila je dijete 2012.godine, kažu labaratorijski osigurano da se to desi tačno na dan stogodišnjice rođenja osnivača S.Koreje Kim Sunga, djeda Kim Jong-una koji je to tražio. Snimaka nema nigdje, sve je obavijeno tajnom, ali legendarni kontroverzni košarkaš Denis Rodman bio je 2013.godine u posjeti kod diktatora i povremeno rekao medijima nešto o njegovoj ženi i porodici, hvaleći ih puno.

Kim Jong-un je visok 170 cm, a težak čak 120 kilograma, ranije se govorilo da ima dijabetes, poznata je njegova frizura bočno na nulu, jedne godine je naredio svim muškarcima u Koreji da se tako ošišaju. Obožava NBA košarku, tako je i zvao Rodmana, a ima slike sa Džordanom i Brajantom, idolima svog djetinjstva. On je bio u školi u Švajcarskoj u periodu 1997-2000, pod lažnim imenom Pak-un, zvanično kao sin ambasadora Koreje u toj zemlji, svjedočenja kažu da je brzo učio jezike, bio stidljiv pogotovo sa djevojkama, povučen, ali obožavao da igra košarku i gleda NBA. Jednom drugu je rekao da je njegov otac gospodar Koreje, ali mu niko nije vjerovao. Nakon što je završio i deveti razred vraćen je u Pjong Jang, gdje je ubrzo formiran kao diktator.

Ova dinastija Kim koja preko 70 godina vlada tom zemljom dovela je S.Koreju na najniži nivo razvoja, do stepena vojne države bez ljudskih prava, a ovo izazivanje modernog svijeta se cijeni kao krik očajnika ili ludaka, svejedno. Armija je i ranije bila moćna, Južna Koreja odavno ne spava mirno, čak i zimska Olimpijada koja će biti za dva mjeseca u Pjong Čangu, nekoliko kilometara od njihove granice sad je pod ogromnim rizikom, ali ovo jačanje nuklearnog potencijala sada Kimu daje puno opcija, a Amerikancima malo izbora, i to su činjenice. Priča se da su iscrpljeni i sve nezadovoljniji i vojnici S.Koreje, nedavno je jedan uspio da pobjegne, jurili su ga i kroz demarkacionu zonu i izbezumljeno pucali na njega, prekršivši tako sporazum, on je uspio da preskoči zid i pao u komu. Kad se probudio prvo što je rekao je da želi da gleda tv i južnokorejske filmove, tako malo ali potvrda da i ovaj narod živi u kazamatu, još gorem nego oni u DDR-u, i kod drugih diktatora o kojim smo ranije pričali. Iako u svijet šalju slike miliona ljudi na paradama i nacionalnom stadionu koji prima 200 hiljada gledalaca kako ga slave, kao i svugdje narod biva iscrpljen sve jačim sankcijama i internom torturom i sanja slobodu. Zato i njemu ističe vrijeme i žuri da uradi nešto drastično.

Po jednoj analizi koju sam slušao 8.septembra 2001.godine, samo tri dana prije avionskog udara na SAD, kad se na stranu prijetnje Bin Ladena osjećalo nešto u vazduhu još od G8 u Đenovi tog ljeta, objašnjavalo se kako bi Amerikanci puno lakše uplovili i napravili invaziju S.Koreje nego Sadamovog Iraka. Kako je to sada daleko, Irak koji je kapitulirao 2003 bio je dječja igra za ovaj slučaj, koji na žalost prijeti da se pretvori u prvi nuklearni rat na ovoj planeti. Reaguju i ostale zemlje, italijanski ministar vanjskih poslova Alfano je obustavio akreditaciju Korejskog ambasadora u Rimu, Francuska takođe traži brzu inicijativu i zaustavljanje “najopasnijeg režima u istoriji planete”. Prestrašen je centarfor Peruđe Han, mladić iz S.Koreje, otkazao po diktatu gostovanje na tv, prije 15 godina iz tog kluba je protjeran južnokorejac An, samo zato što je izbacio Italiju zlatnim golom sa Mundijala 2002, a ovdje se boji odmazde, izlaska na ulicu. Nikom ne odgovara ova situacija straha. Uloga Kine a pogotovo Rusije koja je krajnje diskutabilna i vezana za sopstvene interese, na kraju može biti ključna da se solucija pronađe. Došlo se dotle da se, utisak je, neće puno čekati.

 

 

]]>
Thu, 30 Nov 2017 17:30:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186193/n-sofranac-posljednji-diktator.html
B.Vojičić: Nijesu vladali autokratski http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186133/bvojicic-nijesu-vladali-autokratski.html „Lav narodne crnogorske snage, koji je na ovome golome stijenju bio vječito na mrtvoj straži, biće sada ne samo lav bojnoga megdana, već i lav prosvjetne i kulturne sile“, komentarisao je „Glas Crnogorca“. ]]>  

U prijestolnoj besjedi kojom je knjaz Nikola obznanio uvođenje Ustava, na Nikoljdan (6/19.decembar 1905), prvi put je objašnjeno kakve će promjene u političkom i društvenom životu Crne Gore donijeti uvođenje ustavnosti. Knjaz je rekao da je do stupanja na snagu Ustava oblik vrhovne državne uprave bilo samodržavlje, ali da ni on, niti njegovi prethodnici, nijesu vladali autokratski. Snaga Samodržavlja počivala je na čistoj ljubavi i vjeri narodnoj. Samodržavlje nije kočilo napredak zemlje, ono je njoj, naprotiv, bilo potrebno do današnjeg dana, i bilo je istorijska neophodnost. No, polazeći od uvjerenja, da je za Crnu Goru prošlo vrijeme samodržavlja, i vodeći računa o duhu i vremenu, knjaz kaže da je svojevoljno riješio da toj vladavini podari drugi oblik, kojim će se narod uvrstiti u napredne narode. On izjavljuje i da Ustav daje narodu da se s njim mudro i pošteno posluži, pri čemu napominje da ovaj Ustav nije djelo jedne noći, ili rezultat podržavanja današnjih političkih prilika, nego je isključivo rezultat njegovog ubjeđenja i njegove davne želje. Knjaz je iskazao nadu da će njegovi podanici umjeti da iskoriste slobodu i prava koja dobijaju Ustavom.

Nakon što je knjaz Nikola “podario” Ustav, zvanični “Glas Crnogorca” komentarima, te prenesenim člancima Stevana Ćurčića (“Beogradske novine”) i Mihaila Polit Desančića(novosadski “Branik”), daje objašnjenje o karakteru ustavnog sistema i razlozima za njegovo uvođenje u crnogorski politički život, glorifikujući “mudri čin” knjaza Nikole.

U nepotpisanom komentaru: “Cetinje, 6. decembra”, “Glas Crnogorca” ističe, da Crna Gora, “bez potresa i iznenađenja” od danas dobija oblik vladavine, kojim se ponose države prosvjećenih naroda. Knjaz Nikola dao je Crnoj Gori Ustav “iz sopstvenih pobuda, na osnovu dugotrajnog razmišljanja”, te da je dosadašnji oblik vladavine, koji je samo njemu najteži bio, zamijenio ustavnim i parlamentarnim sistemom. Time je knjaz Gospodar učinio monumentalno djelo, koje će biti sjajna kruna Njegove Bogom blagoslovene, narodnom ljubavlju uvijek praćene i srećne vladavine. Autor komentara ocjenjuje kako su Crnogorci duboko religiozni, vaspitani u rodoljublju i svjesni podaničke, srpske i građanske dužnosti, i zato postoji tvrda nada da novi oblik vladavine u Crnoj Gori neće biti podstrek za zavadu, za slabljenje narodne i državne snage i za zanemarivanje rodoljublja i zavjetnog poziva.

Lav narodne crnogorske snage, koji je na ovome golome stijenju bio vječito na mrtvoj straži, biće sada ne samo lav bojnoga megdana, već i lav prosvjetne i kulturne sile. A u narednom broju “Glas Crnogoraca”u nepotpisanom komentaru “Cetinje, 10. decembra”, autor naglašava da je prijestona besjeda Gospodareva istorija mirne i ozbiljne evolucije crnogorskog narodnog i državnog života. U toj istoriji nema ni pomena o strahotama unutrašnjeg razdora i o silnim naporima naroda da dođe do prava koja nije imao; nema pomena zato što istorija državnog i narodnog života Crne Gore te pojave nije zabilježila, jer ih, blagodareći mudrosti i rodoljublju njenih vladara i svjesnosti naroda, nije ni bilo.

O značaju Nikoljdana Ćurčić u “Beogradskim novinama” piše, a prenosi “Glas Crnogorca”(17.decembra 1905): “Mi još ne znamo kakav će ustav knjaz Nikola iznijeti pred prvu Narodnu Skupštinu u Crnoj Gori, i da li će taj ustav pogoditi težnje i potrebe narodne, u onolikoj mjeri u koliko to želi narod srpski u Crnoj Gori. Za korisnu i pravilnu funkciju nove državne mašine u bratskoj nam zemlji od pregoleme je važnosti da se, pri njenoj izradi vodi račun o stvarnim potrebama zemlje, o stupnju kulturnoga joj razvitka, o temperamentu mase narodne, kako se ne bi otišlo u ekstreme, koji novome redu stvari mogu samo nauditi. S druge strane, moraju se stalno imati pred očima neizostavne osnovne pogodbe, bez kojih se parlamentarni život ne daje ni zamisliti. U tome pogledu i vladalac i narodno predstavništvo moraju mudro odmjeravati svaki korak, kako ne bi kasnije morali udarati unatrag. Bolje je i lagano, ali stalno ići ka napretku, nego prenagliti, pa poslije uzmicati natrag, jer takvi koraci bolno utiču na masu narodnu, sugerišući joj nepovjerenje prema vrhovnom predstavniku državne vlasti, i unoseći u javni život zabunu i pometnju, od kojih ljuto stradaju interesi naroda i države”. List izražava zabrinutost za budućnost Crne Gore, “jer se bojimo stare srpske bolesti, nesloge i razdora. Ne dao Bog, da taj slučaj nastupi, jer bi on donio mnogo zla teško napaćenoj i siromašnjoj Crnoj Gori, koja u novome redu stvari traži nove izvore snazi državnoj i narodnome napretku”.

Desančić u “Braniku” ističe originalnost prijestone besjede knjaza Nikole: “O Nikolju-dne otvorio je viteški knjaz Nikola crnogorsku skupštinu. Kao što mu je proglas o Lučinu-dne bio pun značaja i poleta tako mu je i prijestona besjeda. Ta prijestona besjeda knjaza Nikole nije sastavljena po običnoj šabloni prijestonih besjeda na zapadu Evrope. Ona sadrži onu glavnu misao, kao i proglas o Lučinu-dne, naime da dosadašnja autokratija u Crnoj Gori nije mogla nikad doći u protivnost sa slobodom crnogorskoga naroda.

To je ona misao, koju je pok. Ljuba Nenadović za Crnu Goru još prije 57 godina u onom stihu označio riječima: kad je sloboda Srbe izbjegla, u tvoje je stijenje pribjegla. Prema tome, što autokracija nije mogla u Crnoj Gori nikad značiti protivnost sa slobodom crnogorskoga naroda. Knjaz Nikola, prema duhu vremena, prema napretku u kulturi i civilizaciji, u kojem i Crnogorci treba da su učesnici, rado hoće da dijeli sa svojim narodom vlast, pa sve ono što u prosvijećenom svijetu narodi u pravima državnoga samoopredjeljenja sa ustavom uživaju. Ustavno doba, koje je o Nikolju-dne u Crnoj Gori nastupilo, svijetla je tačka u dubokoj tami potištenoga Srpstva na Balkanu, a ujedno visoko odskače od partijskih trzavica  i čitavoga današnjega jadnoga stanja u Srbiji.“

“Glas Crnogorca”.(8. januar 1906) donosi novi članak iz novosadskog “Branika”: “Poslije crnogorske Skupštine”, iz pera dr Mihaila Poleta Desančića, u kome se naglašava da je prema potištenom Srpstvu na Balkanu vladala svagda, stotinu godina, “zlatna sloboda“ u Crnoj Gori. A da prema toj slobodi, autokracija, samodržavlje u Crnoj Gori ne bješe ona autokracija, koja dolazi u protivnost sa voljom narodnom, već ta autokracija iđaše svagda volji i želji narodnoj na susret. Još kad dobismo izvod iz prijestone besjede knjaza Nikole, mi rekosmo da to nije prijestona besjeda po šabloni običnih prijestonih besjeda. Pa kad dobijem tu prijestonu besjedu u svoj opširnosti, mi moradosmo reći da je ona eminentan državnički spis od rijetke vrijednosti. Istina, ta prijestona besjeda je dugačka, predugačka, ali ona nije ono što druge prijestone besjede, koje obuhvaćaju perspektivu za jednu jedinu legislaturnu periodu, već je to prijestona besjeda kao neki izvještaj svome narodu za dugi niz godina, za čitavo jedno razdoblje od 45 godina, od kad je knjaz Nikola stupio na vladavinu u Crnoj Gori.

Ukazujući da će narodno predstavništvo imati velike zadatke da ispuni radi stvaranja shodnih zakona, i u sudskoj i u administrativnoj, pa i financijalnoj struci, Desančić ističe: “Stari Danilov zakonik je zbirka nekih zakona, odnosno zbirka običajista prava u Crnoj Gori u najprimitivnoj formi. Danas Crna Gora ima svoj vrlo dobro sređeni, na visini evropskog zakonodavstva, stojeći imovinski zakonik, što ga je sastavio glasoviti dr Valtazar Bogišić. Mi u Ugarskoj još nemamo građanskoga zakonika, ma da ustavna era u nas traje već 38 godina. U prijestonoj besjedi spominje knjaz Nikola i to, da je već sastavljen i građanski postupnik. Mi u Ugarskoj moradosmo u ustavnoj eri čekati na kazneni zakonik 11 godina, a na kazneni postupnik 29 godina”.

Što se tiče same rasprave u prvoj crnogorskoj skupštini, to Desančić drži za vrlo dobro, što nije bilo velikih rasprava, a ne držimo za veliku pogrešku, što nije sastavljena pismena adresa i nije vođena velika adreska debata. Poslanici su se ograničili na to da su se knjazu Nikoli na prijestonoj besjedi usmeno zahvalili. To je, istina, vrlo primitivno, ali pri tom ne treba imati mjerila evropskih parlamenata. Crnogorska skupština ne stoji u onom odnošaju prema knjazu Nikoli kao drugi evropski parlamenti prema svome vladaru. Taj odnošaj u Crnoj Gori je još patrijarhalan, a možda će još dugo ostati patrijarhalan. Taj patrijarhalan odnošaj razjašnjava i to da je knjaz Nikola u skupštini, u mnogim stvarima, sam lično davao obavještenja i razjašnjenja. Baš u tom se pokazalo ono što je knjaz Nikola držao za svoj vladarski zadatak, a to je da svom narodu savjetom posluži.

Nastavlja se...

]]>
Thu, 30 Nov 2017 09:49:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186133/bvojicic-nijesu-vladali-autokratski.html
N. Šofranac: 1. decembar http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186097/n-sofranac-1-decembar.html Biće veoma zanimljiv posljednji mjesec, ali već je dovoljno iščekivanje njegovog prvog dana. Žrijeb koji će se komentarisati ploa godine, prvenstvo koje će obilježiti kraj godine i derbi koji će se konzumirati te večeri, ali može imati epohalnu abdikaciju kao konsekvencu. ]]>

Moskva je okupana za veliki događaj, Rusi pokušavaju da prevaziđu sebe kao kad je prije 4 godine bila atletika, a odmah potom i ZOI u Sočiju, vanredno uspjele manifestacije. Vidio se taj trud i na preliminarnom žrijebu u S.Peterburgu prije već dvije i po godine, a tek ljetos na Kupu Konfederacija, kad je izgledalo da finale nije u bivšem Lenjingradu nego u vasioni. I sad su sve spremili puno prije vremena, najmoderniji metro da se izbjegnu gužve, najnovije stadione, maskotu, loptu, poster i špicu Mundijala - kao da sjutra treba da počne a ne za pola godine. Nikakve veze sa Brazilcima koji su stalno uvjeravali “biće sve u redu”,a onda na dan otvaranja moleri i dizalice još sređivali novi stadion u Sao Paolu gdje su igrali Brazil-Hrvatska prvi meč. Izgleda stvarno daleko to doba, improvizacija, sudija Nišimura kao nečiji vojnik, ali i veliki protesti na ulicama protiv samog održavanja prvenstva. Ogromni socijalni protesti, zbog kojih je i žrijeb održan u jednom risortu, daleko od velikih gradova i demonstranata, decembra 2013, a slično se desilo u blizini Marakane uoči otvaranja Olimpijskih igara, veliki okršaj sa policijom, jedva smo stigli do stadiona. Pitao sam puno Brazilaca kako to da zemlja koja je najzaljubljenija u fudbal na planeti može da bude protiv najveće fešte, objasnili su to glađu i politikom, ali na licu mjesta smo se uvjerili da ga s više strasti vole Argentinci.

Oni su i u doba najveće diktature izašli na ulice da ga slave, a sad je to nemjerljivo. Nego, sad tih problema nema, žrijeb će biti održan u koncertnoj sali državne palate u Kremlju, nekadašnjem simbolu SSSR-a, idealna pozornica, 6000 mjesta. Putin je osigurao prisustvo njemu bitnih saveznika, a sve ostalo logično prepustio FIFA-i, Infantino je već danima tamo. Multi medijski spektakl, nakon izbora “the best” i ovo će biti glamur, a voditelji su legendarni engleski bombarder Geri Lineker(10 golova na dva Mundijala) i ruska novinarka Marija Komandnjaja. Osam zemalja je osvajalo čuvenu “boginju”, njihovi predstavnici izvlačiće kuglice, Kanavaro Italiju, Kafu Brazil, kao posljednji kapiteni šampioni, Argentinu ništa manje nego Maradona, Španiju Pujol a Francusku Zidan, to su najsvježiji prvaci, a Urugvaj je prošli put predstavljao legendarni Giđija, strijelac tog gola koji je sledio Brazil 1950. i stvorio “Marakanaco”, ali je u međuvremenu umro i sad će biti Forlan, MVP 2010. Dok se budu miksali slavni momenti istorije oni će uz međusobnu komunikaciju kreirati grupe, šešir po šešir. Ovaj put kriterijumi su baš prosti - sva 4 šešira su urađena po renkingu iz oktobra, osim naravno Rusije koja je morala u prvi, a inače je po rejtingu na 65.mjestu, najgora od svih.

Prvi šešir čine osim Rusije još Brazil, Argentina, Njemačka, Francuska, Poljska, Belgija i Portugal, oni će biti nosioci grupa, Rusija će svakako biti A1 i igrati meč otvaranja Mundijala, a ostali će biti žrijebani od B do H, ali svakao nositi jedinice. Onda idu ostali šeširi, s tim što iz drugog neće obavezno biti dvojke, ali to je i manje bitno. Ono što je bitno jeste da ovaj put nisu samo Evropljani u drugom šeširu nego i polovina Latino Amerikanaca, ali geografska komponenta će donijeti poludirigovan žrijeb- ne mogu biti ekipe istog kontinenta u istoj grupi, osim silom prilika evropske, i to u 6 grupa po dvije i u dvije po jedna.

To će ograničiti opcije kako se žrijeb bude bližio kraju, ali bolje ovako nego lakrdija prije 4 godine kad je Francuska kao najgora po rejtingu ispadala iz drugog šešira u četvrti, a da bi se to izbjeglu Platini i Blater su napravili zavrzlamu ubacivši je kao desetu u drugi, pa još igrom vrućih kuglica izveli da baš njihove Francuska i Švajcarska budu zajedno u mekšoj grupi i prođu (vrlo često su bile zajedno), a da žrtva bude Italija baš kao što se desilo na simuliranom žrijebu,i završi u grupi smrti sa Engleskom i Urugvajem i na kraju pobjednikom grupe Kostarikom, uz sve igranje u Amazonskoj džungli. Uspjela generalna proba jedne mućke koja je uspjela, ali srećom njih dvojica sada više nijesu tu, FIFA je očistila puno toga.

Sada drugi šešir čine Španija, Hrvatska, Engleska, Švajcarska, Kolumbija, Urugvaj, Meksiko i Peru, jedan veliki miks, a interesantno Španci koji su u velikom usponu žale što su u oktobru ostali osmi (zbog Rusije nedovoljno), a Francuzi im umakli mizernih 6 bodova! Još više žale zbog Poljske koja je vješto izračunala da će sačuvati renking ako ne bude igrala prijateljske mečeve i uspjela za dlaku, pa je prvi put u istoriji u prvom šeširu. Da smo sačuvali onih 2:2 u Varšavi pomogli bi Španiji. Ovako svi se pitaju može li Španija na Brazil i Argentinu ili će na neku od evropskih, a ako tako bude onda će im iz donjih šešira doći egzotične selekcije. Može, i ne mora biti grupa smrti. Englezi opet priželjkuju Rusiju, nakon svih onih tuča u Marselju na Euru, ali zato da bi onda išli još na Afrikance, kao što uostalom žele sve selekcije s našeg kontinenta.

Treći šešir čine Danska, Švedska, Island, Kostarika, Iran, Tunis, Egipat i Senegal, od kojih je Danska realno najjača, ali pažnja na Iran koji je veoma ozbiljan. U posljednjem su Srbija, Japan, Australija, Koreja, Nigerija, Maroko, Panama i Arabija, ali poziciju Srbije mogu da olakšaju baš ovi kontinentalni ključevi, dok će svi ostali u veoma teške grupe. Na juče simuliranom žrijebu koji je imao za cilj da pokaže dinamiku i pravila, Brazil je ponovo zajedno sa Hrvatskom i prvi meč s njima, dok su tu bili još Kostarika i Japan, slatka grupa. Srbija je završila sa Poljskom, Kolumbijom i Iranom, pa traže reprizu, ali u takvoj grupi bi bilo veoma teško igrati svaki meč, može to i bolje. Argentina je izvukla stare znance – Meksiko (nije isti kontinent), Švedsku i Maroko, od Švedske je ispala 2002, dok je Meksiko izbacila 2006 i 2010, ali s njima je uvijek krvavo.

Mnogo će zavisiti od žrijeba, svi misle da će grupa Brazil-Španija biti najjača, ali takva baš može da bude najlakša, najbitniji je taj treći šešir i gdje će Evropljani iz njega i takođe geometrija grupa, ko s kim ukršta u osmini. Ovdje nije lavirint kao na Euru sa 24 ekipe, kad smo na jutro raspleta imali preko 900 kombinacija i križanja, ovdje ide odmah A1-B2, A2-B1, i tako redom, najprostije. Tako smo prošli put znali odmah da će Brazil osvojiti grupu A, ali da ga u osmini čeka velesila Španija ili Holandija, ili pak opasni Čile, što se i desilo uz krah Španije. Cijeli kostur će moći da se projektuje, možda i kalkuliše zbog mega derbija u četvrtfinalu, ali najbitnija će biti baš osmina. Izgleda kao sjutra a biće tek na Mundijalu 2026.godine formula 48 selekcija, kada će biti 16 grupa po tri, kraća i opasnija prva faza gdje ne smiješ kiksati odmah, a potom nokaut faza od šesnaestine do kraja, isti broj mečeva, isto trajanje, a puno više nokaut mečeva.
Boban, Infantino i kompanija su uvjereni da će tako dinamizirati sve, ali eto da kažem i tu što mislim - to forsiranje nokaut mečeva baš u fudbalu ne pomaže da se izabere najbolji, može se opstrukcijom igre stići do penala, danas je sve ujednačenije, igra je u toj fazi. Sistem duplih grupa je bolji, kao što je bilo u Ligi šampiona 1999-2003 ili na Mundijalu Španija 1982 kada se nakon prve faze sa 24 došlo na 12 ekipa, pa nova elitna grupna faza gdje su samo pobjednici grupa išli u polufinale, pravi filter. Ali, sačekajmo sada petak u 16 sati po našem vremenu, taj dvočasovni spektakl, mnogi će nakon toga imati svoju viziju Mundijala i čemu da se nadaju. Zaista mogu biti veoma različite grupe.

Dok još budemo slušali selektore u miks zoni sa svojim analizama a stizali nam i tačni termini i mjesta susreta (neki će počinjati u 23 po lokalnom vremenu), doći će vrijeme za veliki derbi Italije, sudar svjetova Napoli-Juve. Petak 1.decembar u 20.45, odavno određeno uoči tako bitnog posljednjeg kola Champions. Napoli tek u srijedu igra meč molitve u Roterdamu (jer Siti 4 dana uoči šampionskog derbija Mančestera te večeri mora da im savlada Šahtjor u Harkovu), a Juve u utorak da ovjeri u Pireju. Tako se došlo do petka, što je već viđeno u petak 1.marta 2013, datum koji je Mazarijev Napoli odredio kao dan sudbine i smjene, ali Konteov Juve se već do tada odlijepio i priveo sa mirnih 1:1. Koliko je takvih velikih duela između njih bilo u ovoj deceniji, počev upravo od velike fešte Napolitanaca oko nove godine u sezoni 2010/11, tri gola Kavanija za velikih 3:0 i trku sa Milanom tada za Skudeto. Nakon toga novembar 2011, prvo odlaganje zbog poplave, pa krajem mjeseca jednog ludog ponedjeljka, šou Napolija i 3:1 uz šou “tri tenora” Laveci-Hamšik-Kavani, ali Vučinić i Pirlo vuku Juve do 3:3 i pokazuju novi karakter koji je donio Konte, neće izgubiti nijedan meč te sezone, ovako ili onako.

Nakon tog derbija prvenstva 2013 koji je opisan, uslijedio je trijumf Napolija u proljeće 2014. sa novim idolom Iguainom, ali već apsolutno kasno, Juve je letio ka tituli rekorda, a veliki pratilac te sezone je bila Garsijina Roma, takođe sjajna. Potom, januar 2015, po kiši i zimi, Benitez je prozivao krađe Juvea pred meč, tražio osvetu, i baš kod 1:1 i nalet njegovih desi se ofsajd gol Kjelinija,još nije postojao VAR, super Vidal za 1:3 na kraju. Prva pobjeda u Napulju nakon 15 godina, još od vremena Zidana.

Nakon malera i odlaska Beniteza stiže profesor Sari i blistavi Napoli koji pleše, već u septembru Juve pada 2:1, ali još je dobro prošao, kako je samo igrao Iguain. U februaru se desio meč Skudeto u Torinu koji je Juve dobio autogolom u 89.minutu i Napoliju se svijet opet srušio. Prošle sezone igrali su dva meča u tri dana i to nedavno, početkom aprila, uz veliku novost - Iguain je sada na suprotnoj strani, već im je dao gol u Torinu za 2:1. I to se čekalo kao neko čudo, i Napoli i Roma se još nadali, ali Juve je rano poveo pa se puno branio - 1:1 uz dominaciju Napolija, Hamšik strijelac, Iguain se nije ni vidio, zvižduci ga ogluvjeli, ali Juve je cilj postigao opet. Tri dana kasnije razgoropađeni Iguain dvostruki strijelac, ali prekrasni Napoli okreće na 3:2, ima još pregršt šansi, ali za finale je falilo još golova jer u Torinu su drastično oštećeni 3:1. Baš tada Juve nije primio nijedan gol u dva meča sa Barsom, a Napoli mu je davao i golove i stvarao zicere, ali opet i opet ništa. Ta igra post-Iguain sa Mertensom u špicu i čigrama Insinjeom i Kaljehonom koji ga hrane je funkcionisala, ali Pipita im je dao 4 gola ukupno i pokazao prstom na De Laurentisa, da je on krivac što je otišao. Bilo je tu i finale kupa 2012 u Rimu koje je Napoli glatko dobio, pa vreli Super kup u Pekingu 4:2 za Juve uz otrove, puna je baš ova decenija.

Bilo je velikih duela i prije, famozni su oni iz 2006, prvo ih je Napoli u avgustu izbacio iz kupa 3:1, a onda u novembru veliki derbi druge lige 1:1, zajedno su se vratili u Prvu. De Laurentisu je uvijek Juve bio na putu uspona, smatra ga doslovce neprijateljem. I sa Iguainom se preloše razišao, ali sada neće igrati zbog operacije šake, juče je njegov sin rekao da se ne raduju tome, nego su željeli da on igra i da mu daju 4 gola. Kad je on tu svi igrači Napolija se ultra motivišu, posebno Kaljehon kojeg je htio da se otarasi, tražio to od predsjednika. Kako će Alegri postaviti sada ostaje otvoreno mada djeluje neizbježno Mandžukić u špicu, vrlo moguće Dibala i Daglas Kosta bočno, ali izbora ima dosta. Sari računa na svoj veliki trio, ali na sredini je sve otvoreno, Hamšik naravno, ali Alan ili Žoržinjo, pošto izgleda da planira Zjelinskog. Takođe rovit je Mario Rui koji mijenja maleroznog sjajnog Gulama, tu su problemi, ali Hisaj može sve, računa se i na džokera Unasa. U januaru Ingleze i Denis Suarez da se poveća izbor, Skudeto je opsesija, ali kakva šansa da preksjutra ostave Juve 7 bodova. Uraditi to u decembru bilo bi ozbiljno, jer Juve je problem, za sve ostale Napoli ima rješenje i klasu. Ovaj put sve moraju da urade perfektno, sad su i jači ali nemaju njihovu rutinu u osvajanju i igranju ovakvih duela, mora se igrati i glavom. Utisak je da ovaj meč ima težinu onog iz februara 2016, može da ima još veću. Juve nakon toga osim Olimpijakosa ima i Inter kući, pa Romu na strani, kakvi derbiji, tu bi trebao da bude i Iguain, ali trebaće mnogo snage i lucidnosti koja je falila npr protiv Lacija, pogotovo protiv Rome.

Izuzetan decembar, igraće se stalno, uključujući i subotu 23.decembar pred sam Božić, ali i u subotu 30.decembra pred novu godinu, pa opet 6.januara na Befanu, da bi onda imali pauzu do 21.januara, dakle fudbal za praznike poput Engleza. Uostalom mega derbi Real-Barsa je pred Božićne subote 23.decembra u 13 časova, u nesvakidašnjem ambijentu - nema stajanja.

Još samo malo istorije klasika juga i sjevera, Napoli je postao problem za Juve u 80-im dolaskom Maradone i Bertonija, pamti se vječno indirektni udarac Maradone koji sa 10 metara prebacuje živi zid uz nestvarnu dozu felša. Takođe veliko slavlje Maradone, Đordana i drugova oktobra 1986 u Torinu kad su šampione srušili 1:3 i krenuli jako ka prvom Skudetu. Na proljeće je bilo 2:1 u Napulju i pored ponosne igre Platinija, i titula je konačno stigla u grad strasti. To su bile godine Napolija, pamtim jedan stravični meč u jesen 1988, kad je Zofov Juve srušen 3:5 u Torinu uz šou Maradone i Kareke, ali Ruj Baroš je izludio Feraru, a na proljeće u četvrtfinalu kupa UEFA 2:0 za Juve, pa ludih 3:0 za Napoli u revanšu, potom i taj jedini evropski trofej. Godine 1990. Maradona je dva puta za antologiju matirao Takonija za 3:1 i veliku trku sa Milanom do drugog skudeta, a u septembru u Super kupu čak 5:1 za ekipu Maradone protiv tima snova Bađa, Skilaćija, Heslera, Di Kanija, Kaziragija, ali onda i brzi pad. Nasljednik Maradone bio je Zola, još jedna magična desetka ali kratko je trajalo, pošao je u jaču Parmu, a ovih dana vrte slike Maradone, Zole i Insinjea zajedno, kao da je kucnuo čas za novu istoriju. Kavani, Iguain, Laveci već su zaboravljeni, na rivi se živi za današnje junake, Mertens je u ludoj formi, a nema boljeg meča da Marechiaro konačno stigne Maradonu i cifru 115. Nakon mundijalskog žrijeba bolje se dobro koncentrisati za ovakav meč.

Ali, biće u petak da se koncentriše i na rukomet, kreće SP. Istina naše kreću u subotu veče sa Dankinjama, taman nakon basket poslastice Džikić-Muta, ali u petak u 17.30 emitujemo jednosatnu emisiju koja najavljuje sve, a onda od 18.45 otvaranje i prvi meč domaće Njemačke i misterije Kameruna. Prenosićemo veliki broj mečeva, a od osmine pa do kraja praktično sve, već u utorak čak tri duela, naše igraju tada u podne sa Japanom, pa u 18 Njemačka-Srbija, grupa s kojom ukrštamo, pa u terminu Lige šampiona i prekrasni meč Rumunija-Španija, gdje će Barbosa da čuva Neagu.

Biće da uživaju ljubitelji rukometa, biće ovo i dobro posjećeno prvenstvo, a mnoge selekcije su i izmjenile rostere. Naravno, pratimo našu grupu, ne bi smio doći u pitanje plasman u osminu, ali i ne bi baš željeli da igramo sa letećom Holandijom odmah. U manje od 24 sata dva derbija na startu, sa Danskom pa Rusijom, evropska bronza pa Olimpijsko zlato. Danska je naša sudbina, naše su ih savladale još na debiju EP 2010, na njihovom tlu 29:30, kako je samo Bojana odigrala, Mortensen zbunjena. Onda taj bolni poraz u osmini SP u Beogradu 2013, kad je Kaćin gol za produžetke zakasnio desetinku, pa blistava pobjeda opet kod njih 21:23 na SP 2015 i par dana kasnije skoro traženi poraz za 5.mjesto zbog boljeg Olimpijskog puta. A kako nas je taj put odveo opet kod njih naše su ih razbile u finišu tog marta 2016, i ostavile bolno bez Rija. Ni nama Rio nije prijao pa se otišlo u tanjem sastavu na Euro u Švedskoj prije godinu i na startu baš kao i sada ta sudbonosna Danska. Poraz 21:22, ali bili smo oduševljeni borbom mlade ekipe, Milena je vukla, bila je i pobjeda blizu, baš blizu, sjajno drugo poluvrijeme. Sad kad su tu opet Kaća i Jovanka tu je i samopouzdanje, protiv Srbije čak 36 golova s njih dvije na čelu, i izjave igračica da im sad prija brža igra, što više da su u tom ritmu tim bolje. To je velika novost jer cijeđenje u odbrani i stajanje na loptu su bile doktrine, ali švedski selektor neminovno će ubrzati, njegova Švedska je još prije Danske i Holandije uvela tu igru s pancirom, pa je Helen Tomsen nadogradila u obje selekcije kasnije. Bitno da odgovara i igračicama, Jovanka već odavno to igra, uklapaju se i bekovi, kakva šteta što nema Majde. Za Dansku smo svakako optimisti, uvijek se odigra dobro, iako bukmejkeri favorizuju njih dva gola. Onda bi bilo lakše igrati odmah sa Rusijom, koja je zasijala zlatom iz Rija, onda bila oslabljena i nedorečena na EP iako je Vakirjeva opet vukla. I one su nam prije ležale puno, ali ova ekipa je nova energija a ujedno i enigma, već na SP 2015 se vidjela snaga,dobile su 8/9, a završile tek pete. Strašno teški mečevi, onda lakši, ali biće tu još bivši prvak svijeta Brazil, promijenjen nakon šoka od Holandije u Riju, ali Ana Rodrigez i Duda Amorim su na top nivou i dalje. Jaka grupa, a ukrštanje s domaćom Njemačkom koja je dobra (čak dobila super Holandiju na EP, pa još dva puta u testovima), sa Holandijom koja želi da skine konačno Norvešku s trona, Srbijom koja će nakon dva meča imati i Andreu Lekić, a Obradović sanja veliki domet s punim sastavom sada, ali i uvijek opasnom Korejom i dubokom zonom, sve opasni nokaut rivali, ali Holandija apsolutno za izbjeći.

Zato ćemo tu grupu pratiti posebno, ali i drugi dio kostura je izuzetan, Norveška koja je opet osvojila sve sa trijom Merk-Kristijansen-Oftedal sad ima i zvijezdu Bukurešta Amandu Kurtović da zamjeni Merk, i opet je najopasnija, testiraće je Poljska, ali pažnja i na ovu Rumuniju koju vodi Ambroz Martin iz Đera i koji će se oprobati sa svojim zemljakom Duenjasom koji dugo vodi Španiju. I Švedska je selekcija koja raste brzo sa Gulden i Hagman, ali i Slovenija sa Gros koja je u baražu izbacila Hrvatsku, biće i tamo puno sjajnih ukrštanja. Što tek reći za gvozdenu i sad baš tamnoputu Francusku koja će se brzo izmjeriti sa Španijom i Rumunijom. Do narednog petka mečevi za bodove, a tada će se nacrtati cijeli kostur do kraja, pa će od vikenda krenuti jedan na jedan, sve do 17.decembra i velikog finala. Istog dana biće i finale fudbalskog SP u Jokohami, a iako kreće već za nedjelju dana čekamo noćas da saznamo posljednjeg učesnika, Lanus ili Gremio u grotlu predgrađa. Ko prođe biće najveći ali ne i jedini izazivač nesigurnog Reala, koji prije puta ima da odigra “derbi krvi” u Bilbau, pa s Dortmundom i još najteže u Sevilji - a čim se vrati pomenuti praznični El Klasiko. Kao i uvijek uz još beogradski VAR derbi i čaroliju zimskih sportova koji se potpuno zahuktavaju biće to decembar velikih emocija, ali da vidimo ovaj prvi dan za početak.

]]>
Wed, 29 Nov 2017 17:50:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/186097/n-sofranac-1-decembar.html
B. Vojičić: Ne odmah potpuna ustavnost http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/185811/b-vojicic-ne-odmah-potpuna-ustavnost.html Za samu Crnu Goru od pregoleme je važnosti da prvi koraci u ustavnosti budu trezveni i odmjereni, kako bi se nesumljivo utvrdila i javno priznala korist od promjena, koja je došla inicijativom vladaočevom. ]]>
Da će Crna Gora dobiti ustav, prvi put se javno pominje u člancima Stevana Ćurčića i Mihaila Polit Desančića, koje je zvanični “Glas Crnogorca“, prenio iz „Beogradskih novina“ i novosadskog „Branika“.

Ćurčiću je to bilo poznato, jer je već bio poslao nacrt ustava koji je od njega zatražio knjaz Nikola. A dr Mihailo Polit-Desančić, poznati srpski političar i publicist iz Vojvodine (tada u sastavu Austro-ugarske) protumačio je značenje toga čina za Crnu Goru i srpstvo. Desančić je, inače, autor rasprave “Istočno pitanje i njegovo organsko rešenje” (Beč, 1862) u kojoj kaže da su narodi u Osmanskom carstvu na Balkanu samostalni organizmi koji imaju sposobnost izgradnje nacionalne države. Prema tadašnjim podacima, u evropskoj Turskoj ima oko 15 miliona stanovnika, od čega je između 2,5 i 4 miliona muslimana. Zato je, po Desančiću, izvjesno da će doći do podjele evropske Turske, shodno istorijskim i etničkim granicama između 4 najbrojnije nacije – Srba, Bugara,Rumuna i Grka, pa je najbolje za njih da stvore konfederaciju. On smatra da je pitanje trenutka kada će se Srbiji priključiti Bosna, Hercegovina, Crna Gora i Stara Srbija, budući da u ovim provincijama živi isti narod – Srbi, koji treba da obrazuju jedinstvenu državu, pod vođstvom Srbije.

Zvanični cetinjski list “Glas Crnogorca” najavio je “novo doba” – sazivanje Narodne skupštine! U kratkoj crtici (23.jul 1905) čiji je predmet “istorijski tok razvoja crnogorskog života“, list objavljuje “prijatnu vijest” da je knjaz Nikola naredio da se napiše Zakon o štampi i da će “početkom idućeg decembra sazvati na Cetinju Narodnu skupštinu pred kojom će se iznijeti, kako svi državni prihodi, tako i tačan izvještaj, o tome našto se ti prihodi upotrebljavaju. Poslanike za tu skupštinu biraće sam narod po svojoj volji“. A u avgustovskom broju (6.avgust 1905), iz “Beogradskih novina” cetinjski list prenosi detalje, kako je Knjaz Nikola “naredio je, da se početkom decembra o.g. sastane na Cetinju Narodna skupština, koju će narod slobodno izabrati. Pred tu skupštinu, koja će za sada imati samo konsultativni karakter, iznijeće se tačno suma prihoda državnih, kao i na što se ti prihodi upotrebljavaju. Tim korakom narod će se upoznati sa najvažnijim pravom narodnoga predstavništva u ustavnoj državi, pravom kontrole nad prihodima i rashodima državnim”. Osjećajući da će “Crna Gora od samodržavnog oblika vladavine, po zakonima prirodnoga razvitka, morati da prijeđe na predstavnički sistem sa učešćem naroda u upravljanju državnim poslovima, mudri crnogorski Knjaz želi, da izvede postupno tu promjenu bez naglih skokova i prelaza, i da tako svojoj državi obezbijedi miran i trajan razvitak”, cijene “Beogradske novine”.

Inače, “Glas Crnogorca” (22. oktobra 1905) na naslovnici objavljuje “Proglas narodu crnogorskome”  knjaza Nikole  obnarodovan na Lučindan 1905. godine, u kome iskazuje opredjeljenje da se ograniči njegova dotadašnja apsolutna vlast. Proglas kojim je vladar pozvao narod da izabere svoje predstavnike za narodnu skupštinu, u istoriografiji se naziva “Lučindanskom proklamacijom”, budući da je donešena na Lučindan (18/31. oktobra). U Lučindanskoj proklamaciji, knjaz nije direktno saopštio da će dati Ustav, već je samo nagovijestio da će na Nikoljdan 1905. godine, izabranicima svog naroda povjeriti “drugo oružje za napredak mile mi Crne Gore.”, te da će im darovati izvjesna prava za sudjelovanje u narodnim poslovima i upravi.

Tim povodom, komentarom pod naslovom “Cetinje, 22. oktobra”, zvanični list podsjeća da je nagovijestio tri radosne pojave, koje se u Crnoj Gori spremaju i od kojih je jedna bila ustanova i saziv Narodne skupštine. “Danas pak donosimo i proglas, kojim Nj. Kr. V. Gospodar poziva svoj dragi narod da se preko svojih izabranika okupi na Nikoljdan oko Njega, da se zajednički posavjetuju o onome što bi u današnje doba najviše doprinijelo napretku Otadžbine i njenom slobodnom razvitku. Proglas je izdat na Lučindan – dan predstavljanja sv. Petra, slavnoga Gospodara Crnogorskoga – oko čijih se sv.moštiju i danas okupljaju Crnogorci, da tu nađu duševne utjehe i mira, kao što ih je nekad on sam svojom riječju okupljao i ujedinjavao, uništavajući među njima raspre, a unoseći mir i slogu.Tako je radio sveti Petar, a tako su radili i drugi gospodari crnogorski iz Doma Petrovića-Njegoša”.

Ocjenjujući da knjaz svojim mudrim reformama postepeno uvodi Crnu Goru u kolo prosvijećenih i naprednijih država, ”Glas Crnogorca” upozorava: ”Ali kako suviše slobodna i neobazrivo primijenjena građanska politička prava mogu biti više od štete nego od koristi po narod kome se tek daju, to i naš uzvišeni Gospodar, kao mudri vaspitač i budni stražar svoga naroda, poznajući dobro duh Crnograca, ne daje im odmah potpunu ustavnost, već ostavlja Sebi i Svojim Našljednicima da danas data prava, prema potrebama i duhu vremena, usavršavaju i proširuju. Kakav će, prema tome, biti djelokrug naše Narodne skupštine i koliko će ona imati učešća u državnoj upravi, odrediće ova prva Nikoljdanska skupština, kojoj jest zadatak, da se o tome s knjaževom Vladom posavjetuje.“

Povodom Lučindanskog proglasa zvanični list (12. novembra 1905.) preštampava Ćurčićev članak iz “Beogradskih novina” u kome se navodi da je od teokratske države Crna Gora postala najprije autokratska monarhija. Sada, po uviđavnosti njenoga vladaoca, ulazi u novi, savremeni oblik državne uprave, u ustavnu monarhiju. Mada se u knjaževom proglasu izrekom napominje da se novi oblik i vladavine ne daju veoma mnogo, u ovom listu su uvjereni - naročito zato, kako navode, što znaju, da vladalac Crne Gore pažljivo odmjerava svaki svoj korak, i prethodno ga duboko i svestrano proučava - da će crnogorski ustav, dajući narodu učešće u upravljanju državom, imati za glavni smjer, da vladaocu pruži onu dragocjenu pomoć, koja uvijek potiče na jednodušnosti između naroda i vladaoca. U njemu će svakojako biti one odredbe koje čine esenciju ustavnih prava u slobodnim i naprednim zemljama.

Za samu Crnu Goru od pregoleme je važnosti da prvi koraci u ustavnosti budu trezveni i odmjereni, kako bi se nesumljivo utvrdila i javno priznala korist od promjena, koja je došla inicijativom vladaočevom. U tom pogledu odmjerenost, koju vladalac napominje u svom proglasu, može biti samo od koristi za utvrđivanje novoga režima u državi, i za pravilan i prirodan razvitak parlamentarizma, konstatuje list. Kao što u prirodi ne može biti skokova bez štete po normalan razvitak, tako ih isto ne može biti ni u društvu ljudskome. Ustavna zgrada, koju vladalac Crne Gore nalazi za potrebno, da danas dade svojoj državi, mora biti izraz pravih prilika u zemlji. Ona ne smije biti ni šira, nego što je potrebno, ali ne smije biti ni odveć tjeskobna, da ne bi sputavala sasvim opravdane težnje narodne ka napretku. Mada je vrlo teško pogoditi pravu mjeru u tom pogledu, veliko iskustvo crnogorskoga vladara, i visoko cijenjena i priznata mudrost kojom je on kroz dugi niz godina srećno upravljao poslovima svoje države, ozbiljno su jemstvo da se neće ni u čemu prenagliti, kao i da se narodu neće uskratiti ono bez čega se uloga njegova u zakonodavstvu ne daje ni zamisliti.

Iz novosadskog “Branika“, iz pera dr Mihaila Polita Desančića, “Glas Crnogorca” u istom broju donosi članak u kome se kaže da je u Crnoj Gori teško poznata riječ, a kamoli pojam: šta je, i šta znači ustav. Ko je bio u Crnoj Gori i vidio tamošnji narod, taj zna da Crnogorci još ne poznaju državne forme modernih država, jedva da znaju za državnu upravu uopšte. Tome se nije čuditi. Crnogorci su junački, ratoborni narod.

Nekad je pok. Jovan Ristić rekao: Crna Gora nije država, to je vojnički logor. Danas to već ne stoji, jer danas Crna Gora ima svoju administraciju, ima svoje sudstvo. Ima u klici sve atribute moderne države. A ovo je zasluga viteškoga knjaza Nikole. Valja znati, podsjeća Desančić, da je prošlo tek pola stoljeća od kad se Crna Gora iz neke teokracije, iz vladavine svojih vladika, pretvorila u knjaževinu, sa vladavinom svjetovnjačkoga knjaza. Valja znati da je prije pola stoljeća državna veza u Crnoj Gori bila još labava, da su vladala plemena, da je još u cvijetu bila krvna osveta među pojedinim porodicama. “Branik” dalje navodi da je tek prvi svjetovni vladar, knjaz Danilo, počeo da čini red, da uvede neke ustanove, što bi državnu vezu označivale, što bi naličile na neku državnu administraciju. Knjaz Danilo bio je kratkoga vijeka. Umro je od krvničke ruke. U dobri čas bilo je suđeno Crnoj Gori da dobije vladara kao što je knjaz Nikola, kojim bi se i svaka velika država mogla ponositi. Uz napomenu da godine unutrašnjeg preobražaja u Crnoj Gori nijesu bile sve godine mira, Desančić piše da, što se tiče onoga prigovora da knjaz Nikola bez kontrole rukuje sa državnim finansijama Crne Gore, to on ovo opovrgava, i u tom leži baš najveći dokaz da knjaz Nikola neće da rukuje bez kontrole sa crnogorskim finansijama, što se odlučio da uvede ustav u Crnoj Gori.

“Mi nemamo još podataka da bismo mogli znati, kakav će biti taj crnogorski ustav. Na svaki način željeli bi da ne bude po šablonu, po kalupu zapadnih jevropskih država, kao što je željeti, da i ruski ustav, u svojim pojedinostima, ne bude po šablonu zapadnih država. Mi ne sumnjamo da će knjaz Nikola znati za svoj narod stvoriti takav ustav koji odgovara životu, običajima i predanju crnogorskoga naroda. Da! U Crnoj Gori jedva da je poznata riječ: Ustav, ali je poznata riječ: Sloboda, za koju je Crnogorac vjekovima prolivao svoju krv, pa i ustav je ono, u čemu se ogleda sloboda u duhu civilizacije i jevropejskoga napretka”, ističe Desančić.

„U dugom nizu godina svoje vladavine, naravno da je knjaz Nikola pored svojih prijatelja i velikih poštovatelja morao imati i svojih neprijatelja i svojih klevetnika, i to ponajviše u srpskom narodu. To je tako u nas Srba, ali to je sudbina svih velikih državnika i vladalaca. Da! Knjazu Nikoli prebacuje se najveća samovolja prema crnogorskom narodu, prebacuje mu se najveće rasipanje u beskontrolnom rukovanju sa državnim finansijama. Samovolja? No bi li moglo biti reda, bi li se mogla uvesti državna administracija, mnoge korisne ustanove, da knjaz sa svojim knjaževskim autoritetom nije mnogo puta intervenirao? Rasipanje? Može li se nazvati rasipanjem, što je Knjaz Nikola udesio dvor tako, da kod mu dolaze ugledni i odlični stranci jevropejskoga glasa”, kazao je Desančić.

]]>
Mon, 27 Nov 2017 09:50:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/185811/b-vojicic-ne-odmah-potpuna-ustavnost.html
N. Šofranac: Za Beriza i istoriju http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/185359/n-sofranac-za-beriza-i-istoriju.html Odlučujući trenuci za evropsko proljeće koje kao i uvijek idu paralelno sa životnim dešavanjima. Sinoć istorijski i dramatično, danas i sjutra možda i više. ]]>

“Sevilla hasta la muerte“, pjevali su sinoć kao nikad navijači popularnog “nerviona”, više i jače čak i nego kad su osvajali pet puta drugo takmičenje UEFA-e, više nego u vrijeme te davne titule prije 7 decenija, kažu više nego ikada. To je jedna od najvjernijih publika na svijetu, može svakom da se učini da publika odlazi kući u 35.minutu, samo treba da zna njihova to ne radi nikad. Nije tako edukovana. I da se nije desila “epica remontada” oni bi bili tu da pjevaju do kraja, kao prije tačno godinu dana kad ih je sudija Klatenburg uništio u jednom dominiranom meču protiv Juvea koji su morali izgubiti 1:3, kao i mnogo puta ranije. Kad su jedne prevrele podgoričke noći na 40 stepeni krenuli u pohod ka tri uzastopne Lige Evrope njihovi igrači u loži (cijeli prvi tim osim Rakitića bio na poštedi) su mi govorili da je u tom gradu život kao na Kubi, sunce, sangrija i bezbrižnost, da ne možeš da ne uživaš u fudbalu i životu. Iako su ih tada napustili Navas, Negredo, Kondogbija i ostali, doveli su Baku, Gameira, Marina, Kristofora, Samperija, Kokea, Morena, Vitola, Rabelja i mnoge druge koji će u te naredne tri godine eksplodirati, vidio se ogroman potencijal iako su igrali protiv naše Mladosti, uostalom pisali smo baš tada o tome ovdje. Nakon te tri krune i odlaska Emerija i mnogih igrača i novi trener Sampaoli je napravio sezonu na visokom nivou, mada je falila završnica. I on je ekspresno otišao jer ga je vukla klupa Argentine, ali talenat, strast i brzinu ne može niko da im oduzme. I ove sezone imaju izuzetne solucije u napadu jer tu su sve bolji Ben Jeder i Nolito koji su standardni, ali i Murijel će sigurno buknuti kao u Italiji, pa majstori Ganso i Vaskez koji su blistali u Santosu odnosno Palermu, i povratnici Banjega i Navas, kao i snažni Pizaro koji nastavlja tradiciju zadnjih veznih ovog kluba( Keita, Mareska, Romarik, Krikovijak, N Zonzi), pa Sarabija.. Ali sinoćnja remontada protiv Liverpula ima i tri dodatna aspekta.

Jedan je vezan za veliko finale 2016, Liverpul je vodio na poluvremenu sjajnim golom Staridža, imao još par prilika, a reklamirali su i tri penala, Šveđanin Erikson nije htio da čuje, a u nastavku izašla je furija od Sevilje, uz dva gola Kokea, jedan Gameira i niz uraganskih akcija ih oduvala sa terena. Liverpul je želio osvetu sličnu onom kakvu je njemu Milan priredio u Atini 2007, željeli su je naravno u septembru na svom Enfildu, ali kako je Sevilja u finišu izvukla 2:2, Klop je sve pomjerio za sinoć.
Lako je bilo reći nakon prvog dijela da se “osveta servira hladna”, bilo je 0:3, kaznili su ih maksimalno, a razigrani Salah kojeg već traži i Real imao još prilika. Imala je naravno i Sevilja nekoliko kolosalnih, uzastopni ziceri Ben Jedera i Nolita bili su nestvarni, i cijelo vrijeme je išla jako naprijed, ali mirisalo je na potop. Ipak, jedan detalj učinio je da stadion poludi, kod trećeg gola Firmino je okrenuo glavu na drugu stranu i u stilu Ronaldinja dao gol, ali bilo je i previše lako, nije u pitanju bila magija već potcjenjivanje, navijači su poludjeli, a igrači obećali svom treneru da će stići po cijenu života.

Izašla je goropadna Sevilja u nastavku, kakav je to pritisak bio, koliko kornera, panika seviljskog sina Alberta Morena, prečka kod 2:3, vjera do kraja i famoznih 3:3, koji Liverpulu ni ovaj put ne daju željenu osvetu, već vraćaju na Istanbul ali naopačke okrenut. Potpuno zasluženo, “Pichuan“ je bukvalno plamtio jer ovo je istorija, a Sevilji će sad čak biti lakše da ovjeri plasman nego u Liverpulu u direktnom duelu sa nepredvidljivim Spartakom koji asove ima. Međutim, tu se krije glavna priča, trener Berizo. Danas je klub i zvanično saopštio da boluje od raka prostate, to je saznao juče ali se krilo od javnosti baš zbog ovog meča. Igrači su znali, rekli su mu “učinio si da dobijemo mnoge bitke,sad ti moraš da dobiješ ovu. A večeras igramo za tebe”,što su i junački uradili. Danas je nastavio da ih trenira, ekipa se zbila oko njega, a predsjednik Kastro je rekao da će naći način da dobije ovu bitku. Poruke stižu sa svih strana, i legendarni direktor Monći koji sad čini čuda sa Romom, ali je tamo ikona za sva vremena, iz Madrida je poručio “pobjedićeš i nalaziš se na najboljem mjestu na svijetu da se ne predaš, jer tamo se ljudi nikad ne predaju”. I Emeri, Serhio Ramos davno odbjegli sin, kao i mnogi drugi podržali su Beriza. Eduardo “el Toto” Berizo bio je odličan štoper, dugo igrao u Argentini, sa Riverom je osvojio Libertadores 1996,i čuvao Del Pjera u finalu svijeta, kasnije dobar u Marselju, pa legenda u Selti gdje je igrao sve do 2005,do 37.godine. U Selti se istakao i kao trener, naslijedio je ljeta 2014.godine Luis Enrikea koji je preporodio tim sa Balaidosa i otišao za slavom u Barsu, ali i Berizo je polako izgradio tim koji može svakog da šokira,odveo ih u Evropu. Prošle sezone je pravio čuda, dobio Barsu 4:3, izbacio Real iz kupa pobjedom na Bernabeu i 2:2 kući, uz krajnje riskantan fudbal sa Gvidetijem, Aspasom, Sistom, Vasom, Dijazom, Bongondom, Oreljanom.. Čuda je radio i u Ligi Evrope gdje je igrao prekrasne mečeve s Ajaksom u grupi, izbacio posljednjim dahom Šahtjor u Harkovu i sve redom do polufinala gdje je nadigrao Mančester na “Old Trafordu“. Više nego dovoljno da ga ambiciozna Sevilja postavi umjesto famoznog Sampaolija. Postoji mnogo pozitivnih primjera, ali i onih drugih poput Vilanove čija se borba uz trenerski posao pretvorila u agoniju. Sevilja će biti uz svog trenera, emocije povišene, već u nedjelju derbi u Viljarealu i njihov Baka.

Iz Španije još jedna zanimljivost. Nakon kazne za Pikea i uz povredu Maskerana gotovo je jasno da će Valverde izvaditi iz naftalina zaboravljenog Belgijanca Fermalena, koji nakon Arsenala tavori, tako je bilo i u Romi, svi ga zaboravljaju. Danas protiv Juvea vjerovatno Pike-Umtiti, ali u nedjelju u derbiju sezone na “Mestalji“ moraće on, konačno šansa da se pokaže i to kakva. Zato se prisjećaju zaboravljenih igrača koji su tako dobili drugu priliku- poput Kasiljasa kome je povreda Sezara u finalu 2002. spasila karijeru i proslavila ga ili tandema Zamorano-Amaviska koje je Valdano precrtao tokom ljeta 1994, a oni mu donijeli sjajnu titulu, zajedno 38 golova u prvenstvu, tu je čak i Bueno kojeg je Miroslav Đukić, sadašnji trener Partizana precrtao prije pet godina u Valjadolidu, on kao rezerva dao 10 golova, pa eksplodirao u Raju. Fermalen će biti pod unakrsnom super Valensije, s povratnikom Zazom, Minom, Rodrigom i Parehom, iako su 60 minuta bili u kandžama Espanjola u nedjelju, imaju sezonu snova, 6 bodova su iznad Reala i Atletika, Marselino je napravio veće čudo nego sa “žutom podmornicom“. Barsa se uzda uvijek u genijalnost Mesija ali ovo će biti pravi derbi, meč istine. A već večeras u Torinu spektakl, ali prvo mjesto nije ugroženo, više žele da operu aprilski sunovrat Enrikea na tom stadionu, nakon što su kući već srušili uzdrmani Juve 3:0 u septembru. Alegri želi pobjedu koja bi podigla sve, Juve kasni 4 boda za Napolijem a za samo 9 dana mu gostuje na već rasprodatom San Paolu, petak 1.decembar, na dan velikog žrijeba, odmah nakon toga Juve dočekuje Inter pa gostuje super Romi, kakav decembar. Rakitić je uoči večerašnjeg meča rekao da je Bufon idol svima na svijetu, da su svi kao djeca u idealni tim stavljali odmah Bufona na golu, da bi mu ustupio svoje mjesto na Mundijalu, i da ga srce boli kad vidi njegove suze. Bufon mu je odgovorio preko tvitera, napisao da bi mogao da brani ali da igra umjesto njega u veznom redu Hrvatske sigurno ne. Onda zahvalio od srca i rekao da njega i Albu čeka dres večeras. Sjetimo se, Rakitić je savladao Bufona na startu finala 2015, a baš taj san champions i dalje drži Điđija u fudbalu,do juna i adio.

Napoli meraviglioso. Nova prekrasna noć protiv Šahtjora sinoć, jedina opcija je bila da ih dobiju makar 2:1, a oni su nadigrali potpuno jedan tehnički i uigrani tim kojem nije lako sakriti loptu. Siromašniji prvi dio, ali glamurozan drugi, odmah se igra ubrzala i vertikalizovala, nalazili su pukotine, a Insinje izbacio dva igrača koji su se još i sudarili, pa je imao vremena da karikira evrogol. Igrao je moćno i protiv Milana, koliko je bio zastranio Ventura, bizarno. Nakon toga smo vidjeli svu napolitansku ljepotu i strast, a tek ulaskom Alana vibracije, automatizme u presingu i manevru, drugi gol je čarolija Mertensa i Zjelinskog, nakon promašenog praznog gola. Mertens za velikih 3:0, dokazali su da su bolji od Šahtjora, međusobni skor riješen, dobiće Napoli u Roterdamu, samo još mašina Siti treba da slavi u Harkovu. Nepravda je što je Napoli morao da igra protiv najjače verzije Sitija i to u oba meča sjajno, tamo su i promašili penal i šanse za 2:2, a kući po priznanju Gvardiole ih masakrirali u prvih 30 minuta, vodili, imali kod 2:2 prečku Insinjea i zicer Kaljehona, pa izgubili iz vazduha. A Siti sad može da ode ležerno u Ukrajinu, još će biti srijeda, koji bi trener cijedio na zimi igrače pred veliki derbi s Murinjovim Mančesterom na “Old Trafordu“ koji je odmah u nedjelju 10.decembra.. Rotacija ogromna je neizbježna, raspored i zla sreća čine svoje, ostaje samo nada Napoliju da igrači poput Bernarda Silve, Jaja Turea ili Gindogana koriste svoju šansu. Ali, zna se čemu strijemi Napoli, 1.decembar je davno obilježen, i svaki meč šampionata, ovaj kadar od 13 igrača koji igraju je kompjuterski programiran za Skudeto, malo ko vjeruje da može paralelno da gura u eliti Evrope, ove godine bar. Već je teška povreda sjajnog Gulama poremetila planove, ali Sari izmišlja Maria Ruia, njegov stari znanac, Albanac Hisaj je postao nevjerovatan igrač koji može igrati oba beka, što je radio nedavno u meču Turska-Albanija 2:3, a iskopao je opet i starog Mađa.. Radi što može, alhemičarski, ali u januaru očekuje Denisa Suareza iz Barse i jednog jakog centarfora da ojača kosti, a Milika kad se oporavi da proslijedi Sasuolu i vrati ga u život. Kako god bilo ova napolitanska avantura je prekrasna za praćenje.

Zvezda će sjutra u 19 časova po našem vremenu igrati jedan od najvažnijih duela od rata naovamo, dakle u 25 godina. Već dva puta sam u posljednjim mjesecima pisao posebne tekstove o Zvezdi, prvi put na godišnjicu Šajberijade krajem juna, baš na dan kad je protiv skromne Florijane krenula ova sezona preporoda. Drugi put krajem avgusta na dan žrijeba koji je donio nove duele s Kelnom nakon 28 godina od teške nepravde, s tendencijom da baš ovaj na Marakani 7.decembra bude odlučujući (6.decembra 1989 apokalipsa zlatne generacije u Kelnu). Već tada nakon briljantne eliminacije Krasnodara mogli smo govoriti da su Terzić, Mrkela i Milojević napravili sjajan tim, a sad kad se duga jesen bliži kraju mora se govoriti o ozbiljnoj sezoni i mnoštvu izvrsnih partija u kontinuitetu, izvajanoj igri. Puno toga je urađeno i u 4 kruga kvalifikacija i ova 4 kola grupne faze, ali i na dva domaća fronta. Zvezda je prva od starta prvenstva, osvojila je 46 od 51 mogućih bodova, pobjeđivala je pogotovo u gostima impresivnom lakoćom na ranije teškim terenima, kao u Voždovcu gdje je u maju ostavljena titulu, ili 0:4 u Nišu, ili dva puta u Čačku, u kupu 0:4, na terenu gdje je Partizanu silom poklonjena pobjeda komičnim faulom u 96.minutu.

Na većini prvenstvenih duela bile su ogromne rotacije, pa su mladi Adžić i Račić igrali dosta, Pešić bio prvi strijelac, stari dobri Milijaš i ostali dobijali veći prostor, a uvijek u stanju da se nametne igrom i posjedom. U posljednjem meču protiv Rada kad je bilo 6:1 igrali su zajedno Pešić i Boaći, prvi je dao dva a Boaći čak 4 gola, sa Milićem koji je na krilu mijenjao fiksnog Srnića, s betonom na sredini Le Talek-Donald-Kanga, te Rodićem i Gobeljićem zajedno da bi se sačuvao Radonjić, dok Stojković igra vječno. Najjača kombinacija se čuvala za sjutra, Le Talek da se seli u zadnju liniju sa rovitim Savićem, Krstičić da zauzme svoje mjesto zadnjeg veznog pored Donalda, i da se sjure na gol Srnić, Radonjić, Kanga i Boaći. Ali, super brzi Radonjić je na žalost otpao, tu može biti veoma dobri Milić, moguća je čak i varijanta sa raspucanim Pešićem, ali prije da će ući. Neće biti lak meč naravno, jer Bate je kući težak rival, velika zima i nezgodan teren Borisov Arene, ekipa s puno presinga, odgovara im i sudija iz Norveške. Imali su i nestvaran obrt u ligi, titula je praktično već bila za Soligorsk, ali njihovim samoubistvom 1:2 protiv Žodina u subotu, Bate je serijom pobjeda došao na vrh, kolo prije kraja. Kaže mi i naš Rotković koji je prošle sezone u derbiju Bate-Dinamo Minsk 3:3 dao taj gol za remi, da je Bate državni projekat za Ligu šampiona, da je Soligorsk možda morao da se skloni. Uglavnom, u nedjelju u podne gostuju Gorodeji za novu titulu u nizu, brzo nakon Zvezde. Prije dvije godine su izbacili Partizan na pragu Lige šampiona, 1:0 je bilo tamo, a onda su znali pobjediti 3:2 jednu Romu i čak 0:0 u Rimu, nekako je prošla tu grupu Roma. Sjećamo se dobro i kako su pokosili 3:1 Bajern prije pet godina, a Hajnkesov tim te sezone osvojio sve. Sad su još jači nego tada, najopasniji su domaći igrači Staševič, Signevič i Gordejčuk, ali najveći znalac svakako naš Ivanić koji je čuda radio od kvalifikacija preko Marakane i Arsenala, kao i povratnik Hrvat Buljat i s njim nazad nekadašnji igrač Lučana Milunović, koji je nedavno i dao dva gola Žodinu za 2:4 i uzaludni gol u Kelnu gdje su ipak pokošeni 5:2.

Bez obzira na njihov kvalitet utisak je da je ova Zvezda čak i znatno jača, ako uđe u meč kao u Pragu i u Kelnu da može da napravi razliku, Boaći i Kanga su već uveliko na tržištu ali žele da odu s velikim prolaskom, sve ovo što se gledalo ove sezone treba biti krunisano, ekipa je već stabilna i zrela. U oba meča protiv Arsenala bilo je puno igre i šansi, Boaći one velike promašaje jedva čeka da iskupi. Na Marakani se skandiralo kao nekad davno “Dule Savić” zbog famoznog polu voleja iz 1978, a njegov sin je bio na milimetar da pogodi u novom hramu, tamo su i navijači Zvezde bili nevjerovatni, tresla se tribina 90 minuta. Vizija postoji, i ako odu najbolji taj novac se može sjajno iskoristiti, a uskoro se vraća i lav Branko Jovičić, kojeg je Drinčić onako povrijedio početkom avgusta. Koliko bi sjutra valjao, ali koliko će očeličiti sredinu, iako je Krstičić bio pun pogodak, vizija konačno postoji, a neposredan cilj je nokaut faza Lige Evrope, i u slučaju remija sjutra veoma blizu, a sasvim moguć i u slučaju poraza čak. Ali neće biti poraza. U nedjelju je već opasno gostovanje Čukaričkom koji je u dugoj seriji, i igrački je jedan od opasnijih u ligi, biće i pražnjenje, ali osim u Kruševcu Milojević je uvijek imao rješenja i za to. Igra se ubrzano, nakon Kelna i istorijskog meča će biti još dva kola, čak i vječiti derbi broj 2 je sada uguran u jesen, na samom kraju 13.decembra na stadionu Partizana, možda i po snijegu kao nekada. Na zalasku avgusta Zvezda je bila nadmoćna u prvom dijelu, imala i prečku Pešića i dva zicera, ali u nastavku se skoro sporazumno kao u šahu prihvatio remi, više noge nijesu slušale nakon prolaska oba tima u Evropi. Sad bi ta očigledna prednost Zvezde u kvalitetu same igre i performansi trebala doći do izražaja, mada će opet biti iscijeđeni i jedni i drugi. I Partizan će iste večeri imati meč loptu za proljeće protiv ubjedljivog lidera Švajcarske lige Jang Bojsa, ali pažnja, Partizanu bi poraz ubio sve nade, a i remi vrlo opasan jer bi morali ići da pobjede u Kijevu. Zvezda je u tom smislu komotnija sjutra, ali istoriju ne treba čekati nego je napasti. Sjutra je taj dan.

]]>
Wed, 22 Nov 2017 18:34:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/185359/n-sofranac-za-beriza-i-istoriju.html
B.Vojičić: Lagano, postepeno i prirodno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/185306/bvojicic-lagano-postepeno-i-prirodno.html Za pravilan i miran razvitak Crne Gore potrebno je postepeno davanje istinskih sloboda, kako prelazak iz apsolutističke u ustavnu monarhiju ne bi bio izvor političkih, državnih i socijalnih trzavica, upozoravao je autor nacrta ustava Stevan Ćurčić. ]]>

Knjazu Nikoli nije bio nužan ustav: Za dinastičku poziciju i svoju apsolutnu vlast, knjazu Nikoli nije bio neophodan ustav. On je apsolutnu vlast i status dinastije, već 1902, bio osigurao s tri zakona: Zakonom o Knjaževoj vladi, Zakonom o Državnom savjetu i Zakonom o nasljeđivanju crnogorskog prijestola. Tim zakonima propisano je da knjaz Gospodar ima vrhovnu vlast i da su njegovoj vlasti potčinjeni Vlada, Državni savjet i svi državni organi. Takođe je i pravno osigurao nasljeđivanje prijestola iz Knjaževe porodice i dinastije Petrović.

Pa, ipak, na donošenje Ustava 1905.uticalo je više razloga. Poznati pravni ekspert i ustavopisac, profesor dr Ratko Marković, u knjizi „Ustavno pravo i političke institucije“(Beograd,1997), sažeo ih je: „Pritiješnjen zahtjevima crnogorske inteligencije, školovane na strani, demokratskim ustavnim životom Srbije na osnovu Ustava od 1903, činjenicom da je ruski car, pokrovitelj Crne Gore, bio prinuđen da u Rusiji 1905. sazove Dumu (narodno predstavništvo), knjaz Nikola je iste 1905.darivao Ustav Crne Gore“. Akademik dr Mijat Šuković naglašava pogoršanje državne pozicije Crne Gore kao „rezultat promjene istorijske situacije na Balkanu na početku 20.vijeka, preokretom u Srbiji 1903. i gubitkom predvodničke uloge Crne Gore u oslobodilačkim borbama. Crna Gora gubi dotadašnju podršku Rusije. Odnosi s Austro-Ugarskom karakterišu uzajamna podozrenja i nepovjerenja“.

Knjaz je od svog dugogodišnjeg saradnika, vojvode Sima Popovića, zatražio da mu napravi jedan „ustavčić“, ali je Simo to odbio, pod izgovorom, da nije dobro skočiti „trupačke u ustavnu vladavinu“, iako će to biti pozdravljeno jer „ćete brzo na čudo biti i vi i oni od ustava. Eto vidite šta se u Srbiji radi“. Popović upozorava da će se partije dijeliti po bratstvima, i kad se zakrve partije, zakrviće se i bratstva! Knjaz je na to, po svjedočenju Popovića, rekao da neće takav ustav, nego ustav koji će biti „udešen prema našim prilikama“. I izradu projekta ustava (prethodno, zakona o štampi) povjerio je svom beogradskom „privrženiku“, Stevanu Ćurčiću, koji je diplomirao pravo na Univerzitetu u Beču, u tom vremenu vlasniku i glavnom uredniku lista “Beogradske novine” i po riječima, Sima Popovića, knjaževom intimusu.”Tu njegovu (Ćurčićevu) privrženost i sposobnost, knjaz je mnogo cijenio. Pričao mi je Ćurčić da je knjaz Nikola od njega tražio ’da mu ustav čas prije pošaljem’ i da ga je on ’na brzu ruku izradio’ i iz Venecije mu ga poslao, te da je to što mu je ’poslao srpski ustav sa nekijem izmjenama“, piše u „Memoarima“ Popović.

Pravni eksperti nemaju odgovor na pitanje: zašto su zaobiđeni crnogorski pravnici i za pisanje ustava tražena ličnost na strani. U tadašnjem crnogorskom establišmentu radili su poznati pravnici: dr Lazar Tomanović, dr Sekule Drljević, Gavro Vuković, Labud Gojnić, Milo Dožić, Marko Radulović, Janko Drljević, Dušan Vukotić, Spasoje Piletić, Milisav Raičević i dr. Zašto Čurčić? „Razlog za povjeravanje zadatka Ćurčiću su uzajamno uvažavanje i povjerenje, i uvjerenje knjaza Nikole u Ćurčićevu sposobnost da izradi tekst ustava. Uvjerenje vjerovatno zasnovano na činjenici da je izradio kvalitetan Projekat zakona o štampi“, smatra akademik Šuković.

Pismo koje je Ćurčić dostavio zajedno sa Projektom Ustava: „Duboko proniknut uvjerenjem da je za pravilan i miran razvitak Crne Gore potrebno postepeno davanje istinskih sloboda, ja sam ustavu dao platformu i karakter liberalni, a po suštini i sadržini karakter umjereno konzervativni, i trudio sam se i nadam se uspio – da to dvoje dovedem u sklad“.

Čurčić objašnjava da osim Rumunije „nijedna balkanska i dunavska država“ nema „gornji dom“, te je zato predložio da „Narodna skupština u Crnoj Gori bude jednodomna“. I konstatuje: „Srpski ustavi od godine 1869, 1888.i 1903.imaju Veliku narodnu skupštinu koja se sastaje u izvjesnim prilikama. Rđavo iskustvo sa Velikom narodnom skupštinom u Beogradu posle prvog srpsko-crnogorsko-turskog rata godine 1876, kao i vrlo težak položaj kralja Milana u Velikoj narodnoj skupštini koju beše sazvao u oktobru 1888, opredelilo me je, da izbegnem kreiranje te ustanove, koja je po sebi nepotrebna, a štetna po dinastičke interese“.

Prelaz: lagan, postepen i prirodan: Ćurčić u pismu naglašava: „Vaše Kraljevsko Visočanstvo! Nagao skok iz apsolutizma u najnapredniju ustavnost – kao što postoje u Engleskoj, Belgiji, Francuskoj pa kod nas donekle u Srbiji – bio bi štetan i opasan u Crnoj Gori. Rđave posljedice takvog koraka nedogledne su. Zato sam...(oštećeno) nastojavao da prelazak iz apsolutističke u ustavnu monarhiju bude lagan, postepen i prirodan, kako ne bi bio izvor političkih, državnih i socijalnih trzavica. Rukovođen tim intencijama ja sam izradio ustav kakav mislim da će najbolje odgovarati sadašnjim prilikama i potrebama Crne Gore“.

Ćurčićev nacrt je dorađen na Cetinju. O njemu se diskutovalo u Odžakliji, ali , po ocjeni akademika dr Radoslava Rotkovića, možda ni knjazu ni njegovim saradnicima na ovome poslu nije bilo poznato da je prepis Ustava Srbije iz 1869. Ćurčić je doslovno prepisao neke formulacije iz ustava Srbije, recimo, o narodnim bojama, pri čemu je propušteno da se opišu četiri zastave (dvorska, ratna, četna i pomorska). Čak se i ne pominje riječ zastava, konstatuje Rotković.

Ćurčić je, uz to, na traženje knjaza Nikole, pisao i nacrte drugih pravnih tekstova, pa i prijedloge nekih članaka za zvanični “Glas Crnogorca”. U arhivskoj građi Državnog muzeja Cetinje, nalazi se Ćurčićevo pismo iz Beča knjazu Nikoli, od 21. juna 1907, u kojem piše: “Po želji Vašoj šaljem u prilogu ovoga pisma koncept ukaza za raspuštanje Narodne skupštine, i članak u kome se motivira potreba tog koraka. Oboje treba da izađe u istome broju ‘Glasa Crnogorca’. Ukaz na čelu lista, a članak u neslužbenom delu. O svakoj reči u članku, ozbiljno sam promislio; moje je mišljenje da oštrije ne treba da bude napisan nego što je”.

“ˇGlas Crnogorca” čestita Ćurčićev jubilej: nije neobično što je zvanični „Glas Crnogorca“ (23.oktobra 1904), objavio tekst „Proslava tridesetogodišnjeg novinarskog rada Stevana Ćurčića“: „Na Mitrov dan ove godine navršiće se punih trideset godina novinarskog rada Stevana Ćurčića, vlasnika i drektora ’Biogradskih Novina’ i predsjednika Srpskog Novinarskog Udruženja. On je 26.oktobra 1874.god. pokrenuo u Beču prvi srpski ilustrativni list ’Srbadija’ i od toga vremena, pa sve do danas, ostao je vrijedan radnik u hramu srpske javne riječi, uređujući ’Srpske Novine’, ’Biogradski Dnevnik’, ’Narodni dnevnik’ i sada ’Biogradske Novine’. Na navaljivanje svojih prijatelja on je pristao, da 26.t.m. sa svim u tišini proslavi svoju tridesetogodišnjicu u domu ’Biogradskih Novina’. Mi uvaženom sljedbeniku i našem dobrom poznaniku i prijatelju srdačno čestitamo“.

Ćurčić je u Srbiji bio načelnik Ministarstva finansija, 33 godine seketar i potpredsjednik srpskog Crvenog krsta. Bio je i narodni i kraljev poslanik u Narodnoj skupštini. U novootvorenom domu Jevrema Grujića u Beogradu, čija kćerka se udala za Ćurčića, pažnju privlači oružje iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, sa puškama hajduk-Veljka Petrovića i Tanaska Rajića. Radi se o kolekciji Stevana Ćurčića, za koju je on na velikoj izložbi balkanskih zemalja u Londonu 1907.dobio zalatnu medalju i povelju. A jedan od najatraktivnijih eksponata u domu Grujića svakako je pozlaćena škrinja od bronze i kristala za liker, svadbeni dar kralja Milana i kraljice Natalije Obrenović Stevanu i Stani Ćurčić.

Nastavlja se...

]]>
Wed, 22 Nov 2017 11:15:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/185306/bvojicic-lagano-postepeno-i-prirodno.html