RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html me http://www.rtcg.me/img/logo.png RTCG - Radio Televizija Crne Gore - Nacionalni javni servis :: Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/rss.html N. Šofranac: Opet svi na brdo! http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214896/n-sofranac-opet-svi-na-brdo.html Zvjezdice Lige šampiona, takmičenje zvijezda,prirodni habitat za Crvenu Zvezdu. Upravo ovaj naslov bio je 4. marta 1987,kad je dolazio Real na Marakanu (i primio 4 gola), a možda čak još veća euforija drma pred Napoli sjutra. Govorimo o svim favoritima, ali zna se sa čim počinjemo. ]]>

U tekstu „Dan na raskršću vjekova“ najavili smo upravo ovo što se sada dešava. Zvezda kao simbol regiona, klub u renesansi, jedini u eliti, pa još u istinskoj grupi smrti ove LŠ, grupi koju će cijeli svijet pomno pratiti. Osjećalo se da je ovo momenat jer projekat ovih 15 mjeseci ide bez greške i zastoja, jedna nevjerovatna titula sa 100 od 111 mogućih bodova, prolazak 4 kola do Lige Evrope, pa još prolazak teške i najgledanije grupe, pa odlične partije protiv CSKA i ziceri Bena i Pešića u Moskvi za dalji napredak, a sad i 4 kola savladana za ulazak u raj LŠ, 100% učinak u prvenstvu, pritom prodaje tek nekih igrača a ujedno i stalno jačanje tima, risanacija dugova od minus 54 do minus 13 miliona sa svim milionima koji će tek stići od izdašnog takmičenja, i jedan tim koji je nakon Salcburga dobio opet novi oblik. Nije očito demoralisala ova grupa sa strašnim rivalima već su posljednjeg dana stigli Boaći, Marin i Čaušić, a ko je pratio subotnji meč sa Radnikom mogao je da vidi tim koji sada igra po njihovim notama. Marin je pravio spektakl, kakav gol, asistencije i prodori, Boaći odmah imperator, dva gola i asist štiklom, Čaušić gol sa distance, Kafu prvi gol na pas našeg neustrašivog Stojkovića, čak je i Ebesilio bio više puta blizu, imao je i stativu na pas sjajnog  fantaziste Simića. Stigao je da pogodi i Stoiljković, jer i on se vraća iz povrede i biće opcija u napadu, a sve više ulazi u igru i sjajni štoper Degenek, junak Salcburške čarobne noći, koji osim saradnje sa Savićem zna izvanredno i da povuče i odigra. Jasno da je odmarao Ben, toliko toga je već napravio, a doveo je svoja mala Komorska ostrva na domak pobjede protiv šampiona Kameruna kojeg vode Sidorf i Klajvert, i njima je dao gol, u magičnoj je formi. Bilo je zapanjujuće koliko su se izigrali i kako su novi odmah naslijedili taj duh koji je donio Milojević i ukupnu sreću koja vlada u klubu. Kako su se radovali svakom golu, kako su se tražili i dijelili emocije Marin i Boaći, a što će tek biti kad se spoje Marin i Ben koji su zajedno bili u Olimpijakosu i očito kao znak sudbine uništili 1:3 Partizan prethodnog ljeta.

Ovaj meč je opet novi početak, jedne baš evropske Zvezde, željne da se usudi izazvati najveće, a podsjetio je na prvo kolo 1989. i 6:1 protiv Slobode iz Tuzle- golovi, šanse, spektakl, zabava, tada je svaki meč bio takav, a taj je bio prvi one zlatne generacije Bari-Tokio.

E sad, proporcija nije ista jer u današnjem fudbalu treba preći još nekoliko nivoa da bi se došlo do vrha, a to je prosto i nemoguće ako nijesi u najveće 4 lige, evo i PSŽ sa svim milijardama ovog svijeta ne može dalje od top 8. Ali, ekipa koja se nazire- Borjan;Stojković, Savić, Degenek, Rodić;Čaušić, Krstičić;Ben, Marin, Kafu;Boaći, to je ekipa koja po klasi i afinitetima kao i iskustvu brojnih igrača ima evropsku dimenziju i jeste možda najjača sa ovih prostora u posljednjih četvrt vijeka. Konkretno za Napoli moguće da se razmišlja i o igri sa tri srednjaka, znači zajedno Jovičić, Krstičić i Čaušić da bi se igralo čvršće i ne bi bilo u manjini u odnosu na Anćelotijevu sredinu Hamšik, Alan, Zjelinski, koji trče mnogo i okreću loptu sa mnogo tačnih pasova. Ali govoreći generalno, Milojević sigurno razmišlja da napada ovako, sa još sjajnih alternativa poput Ebesilija, Simića, Pavkova, Stoiljkovića, Jevtovića, Srnića i svih ostalih koji će biti izuzetno važni na dva domaća fronta, a već u nedjelju veče je derbi na stadionu Partizana, izuzetno bitan da se potvrdi moć. Ali, sad je Napoli u mislima svih.

Utorak u 21, kao sastanak sa sudbinom, sa izgubljenom prošlošću, sa mjestom na kojem si nekad bio srećan. Stvarno se dešava, to je ta utakmica, ima sve boje i crte koje jedna čarobna treba da ima. I stiže Anćeloti, jedan od najboljih i najpragmatičnijih trenera Evrope, a uz to i najpozitivnijih ličnosti modernog fudbala, čovjek dogovora, razgovora i fer pleja. Tri Lige šampiona je osvojio, po tome je već u najužem krugu legendi, ali osvojio je i dvije kao igrač što ga čini mitom. Ali, kad je osvajao tu prvu morao je preći preko Marakane, i bilo je pakleno, on će toj magli vječno zahvaljivati. Kad su Rud i Marko stizali na sva zvona ljeta 1987 u Milanelo, on je odmarao na plaži Fređene misleći da se karijera bliži kraju, Rudi Feler je već stigao u Rim, on je bio kapiten jer Konti je polako odlazio.Saki ga je zvao kad se ni on nije nadao, a svi su govorili - star je i slomljen, ne valja. Ipak je Arigo bio u pravu, Anćeloti je bio njegova desna ruka, pomogao je mnogo da eksplodira Donadoni te prve godine, a i sam se podmladio, vratio u reprezentaciju i počeo drugu mladost. Nakon titule 1988. sve je bilo bajno, jer i titula Holandije i dolazak Rajkarda koji će mu biti kao blizanac učinili su Milan top favoritom, ali jesen te godine mu je donijela Zvezdu i jednog igrača s kojim nije mogao izaći na kraj-Dragana Stojkovića. U tom prvom meče na San Siru čuveni Sakijev presing nije funkcionisao baš zato što je Stojković s loptom u nogama uvijek prolazio Anćelotija i bježao sredini Milana praveći prostor i nevjerovatne probleme, a tako je i dao gol za 0:1, sam protiv svih. Sistem koji je pokorio cijelu Italiju i Evropu, čuveni „Zon-pres“ Ariga Sakija odjednom je bio paralisan, a Virdis je iščupao 1:1 u Milanu. U revanšu Milan još manje ubojit, a Anćeloti dobija čak crveni karton u nastavku, dok Savićević u sred magle pogađa za 1:0. Nije imao rješenja Saki, nije imao ni Gulita na klupi, čovjek manje, grotlo, ali umjesto šok eliminacije prekid i iznova sjutra. Ostala je da važi kazna Anćelotija pa nije igrao, kao ni Virdis, ali je zato Arigo kod hotela Hajat u parku istrčavao rovitog Gulita i bacio ga u vatru, a u trećem meču viđen je konačno i pravi Milan, poništen jedan gol za nevjerovati, bilo je i šansi, ali tek na penale su prošli jednu Zvezdu sa 100 života, koju su Dejan i Piksi činjeli magičnom, a onda ušli Prosinečki i Mrkela. Kako je laknulo tada Anćelotiju, Milan je osvojio nadmoćno, u polufinalu 5:0 protiv Reala gdje on daje nezaboravni prvi gol sa 25 metara, u finalu 4:0 protiv Steaue, i vladavina je počela.

Posljednji gol u karijeri dao je 19.maja 1992, u meču Milan-Verona 4:0, na proslavi prve titule Fabija Kapela, i to tako što je oteo loptu upravo Piksiju na sredini terena i sam završio akciju. Dva dana kasnije u meču Milan-Brazil priređen mu je oproštaj, jer njegov mentor Arigo Saki već je bio selektor Italije i natjerao ga je da prekine u 33.godini da bi bio njegov pomoćnik, ubjedio ga je da će biti veliki trener. Kad je Saki debitovao 13.novembra 1991, utakmica Italija-Norveška 1:1 Anćeloti je bio starter, iako je tada već bio rezerva mladom Albertiniju u Milanu, njegov čovjek totalnog povjerenja. I zaista pratio je Sakija na putu do velikog svjetskog finala 1994. protiv Brazila, nisu se razdvajali tih godina, malo su se distancirali od Kapela i njegove fudbalske filozofije, iako je osvajao sve, a cijeli Milan bio u reprezentaciji. Sa takvim idejama Karleto je i postao samostalni trener, prvo u Ređani, pa od ljeta 1996. u Parmi nakon odlaska njihove legende Nevija Skale, kojeg je otjerao Tanci. Pred Božić Anćeloti je bio pri samom dnu, iako je imao super trio Zola-Kjeza-Krespo, i to je Zola u novembru prodat Čelsiju, samo su tonuli. A onda 22. decembra na "San Siru" dobija svog učitelja Sakija golom Marija Stanića 0:1, i kreće uzlet Parme koja za dlaku nije skinula skudeto Lipijevom moćnom Juventusu, i ulazi u LŠ.

Mnogo toga je prevalio od tada Anćeloti kao trener, u Juveu, pa 8 godina u Milanu, ali i velikanima širom Evrope-Čelsiju, PSŽ, Realu, Bajernu, a Zvezda mu je još jednom bila na putu, tog ljeta radosti i suza 2006.godine. Milan je bio najjači tim Evrope uz Barselonu a zbog lavirinta Kalćopolija morao je igrati taj baraž sa Zvezdom čiji je predsjednik bio upravo Dragan Stojković, novi susret. Imao je Karleto igrače koji su tek stigli sa plaže, poput Kafua i Kake, Italijani još zalivali osvojeni mundijal, Zvezda srčana sa Piksijem Kovačevićem koji je igrao flastera na Kaki, i kvalitetom u figurama Jankovića i Žigića, ali ipak je razlika bila prejasna, a Pipo Inzagi taj koji je prelomio oba meča(na Marakani pogodio i 2003 protiv SCG kad je Piksi bio predsjednik saveza). Te sezone u Atini Karleto je sa nova dva Pipova gola protiv Liverpula podigao i svoj drugi pehar LŠ, a Realu je baš on donio sanjanu „la desimu“, što nije mogao Murinjo.

Nakon svega toga zna Karleto odlično Zvezdu i magiju Marakane, gledao je meč protiv Surdulice, čak je znao i da je Surdulica dobila Partizan na startu sezone, uvijek informisan maksimalno o inostranom fudbalu, stiže uptavo u ovim trenucima u Beograd, a večeras će održati i pres i trening na stadionu gdje je prije 30 godina doživio jedino isključenje.Rekao je za ovu grupu da je najjača ikad, a nazvao Zvezdu fascinantnim autsajderom. Milojević kaže da je puno naučio od njega i da želi još da uči, ali sigurno da može da napreduje i on sam do elite Evrope, ima dosta sličnih karakteristika.

U Napoliju su uvjereni da će Anćeloti biti još bolji od Sarija koji je prije radio samo u nižim kategorijama, pa metode vrhunskih trenera nije poznavao, niti ofsajd zamke i sve stvari koje Anćeloti uvodi. Sari grabi sada sjajno sa Čelsijem, a Karleto pametno postepeno mijenja njegov Napoli, Zjelinski je postao ključ sredine jer ode Žoržinjo, Hamšika vraća na pleja ala Pirlo, a Milik je sada nezamjenjiv iako je protiv Fiorentine počeo sada džoker Mertens. Traži od Insinjea da igra više u sredini i blizu Milika, tako su i dali gol u subotu, pa to polako prelazi u njegov voljeni 4-4-2, sve više Anćelotijevski Napoli. Žali se da mu Kulibali nije još idealan, naporna sezona pa mundijal sa Senegalom, a on je stub odbrane, još nema izuzetnog Alžirca Gulama, igra znatno tanji Mario Rui. Kvota 1.44 na pobjedu Napolija, a 9.00 na Zvezdu nije stvarnost, biće to i tehnički zahtjevan meč a atmosfera će biti luđa nego ikad, utakmica glava u glavu, a ne igra mačke i miša, to garantovano. Krstičić je rekao da sanja evropsko proljeće, znači bar treće mjesto, a Liga Evrope i jeste mjera za ovu pojačanu Zvezdu i mogla bi tamo baš daleko da ode, ali mogla je i u LŠ da je žrijeb bio drugačiji u smislu da je donio bilo koju od 7 preostalih grupa, mnogi bi bili na mukama. Ovdje treba igrati sa top timovima ove planete, ali svi koji se nadaju da će biti rezultati tipa 5:0 i 6:0, i ugrožen negativni rekord Dinama i Batea, bojim se da će biti razočarani i da ne poznaju DNK Crvene Zvezde.Ali upoznaće ga, ima vremena. U ovom momentu je bitno da se na brdo ide kao nekad, da bi pošlo pola miliona ljudi sjutra, a realno i više.

Još prisjećanja. Napoli je baš u septembru 1981. igrao u kupu UEFA sa Radničkim iz Niša, kakve utakmice. U Napulju je Oskar Damijani dao penal za 1:0, a onda se veliki Rudi Krol našao na mukama, prvo ga je fintom izbacio Stojiljković i pogodio rašlje za 1:1, a onda mu je pobjegao leteći Aleksić(najbrži igrač Jugoslavije sve do pojave još jednog igrača Radničkog pa Zvezde Binića), i bilo je nestvarnih 1:2! U finišu iz indirekta 2:2, ali iako je Leskovčanin Gavrilović prvi put vidio baklje i vikao da gori stadion, iako su svi bili iz tog regiona i niko reprezentativac, izbacili su Napolitance sa burnih 0:0 u Nišu, kad je Čair gorio. Stigao je taj Radnički sve do polufinala, i tu dobio kući 2:1 moćni Hamburg koji je iduće godine bio prvak Evrope, sa Magatom, Kalcom, Hrubešom, Fon Hesenom, a ovamo Panajotović, Mitošević, Beganović, Aleksić, Stojiljković, Drizić, Vojinović, Savić, Gavrilović, Milenković.. Napoli je imao to jedno iskustvo i bio eliminisan, ali ni Zvezda nema dobra sa Italijanima, to je bila noćna mora. Od Fiorentine u velikom polufinalu 1957, Italijani stalno kobni, kako je nesrećno ispala od Intera u četvrtfinalu 1981, puno bolja u revanšu ali gol nije htio, dominacija Pižona, Šestića i Repčića, prosto bila je kvalitetnija Zvezda. Onda i Verona 1983, tamo 1:0 Fana, a u revanšu pred 100 hiljada ljudi 2:3 preokret, pogodili su i Milko i Boško Đurovski, ali je čuda radio „patuljak“ Nano Galderizi sa golovima ala Maradona na Marakani. I Milan dva puta, ali i Sampdorija u virtuelnom polufinalu 1992. u Sofiji bili su fatalni, a konačno je u oktobru 2002.godine eliminisan Kjevo sa sjajnih 0:2 u Veroni, za pamćenje gol Milovanovića, kao i sve šanse Mrđe.No, nije radost trajala predugo jer se odmah ispriječio novi Italijan Lacio, golom Kjeze na Marakani iz ponovljenog slobodnjaka, a bio je Bošković blizu pogotka za 2:0 što je vodilo dalje. Trener je bio tada naš File Filipović, legenda Zvezde, a Lacija Manćini, veliki prijatelj Mihajlovića i Stankovića koji su čak najavljivali da neće igrati protiv svoje Zvezde, Stanković je morao da se zagrijava pred produžetke iako mu se nije ulazilo, ali taj gol Kjeze je „riješio“ stvar. A sad je vrijeme za prvi susret ove vrste, gigant Balkana protiv ponosa juga Italije, prvak Evrope 1991 protiv osvajača kupa UEFA 1989.

U ovoj grupi još mega derbi u isto vrijeme Liverpul-PSŽ, sudar svemirskih napada, trio Salah-Mane-Firmino protiv ludila Mbape-Kavani-Neimar, sa Mbapeom koji je već među pet najboljih igrača planete, ako ne i uže. Nova beton sredina Liverpula Henderson-Fabinjo-Keita sa stubom Van Dajkom nazad i strašnim Alisonom na golu psihički je mnogo ojačala ekipu što su pokazali i prekjuče na Vembliju protiv jakog Totenhema koji ih je prije 11 mjeseci pojeo 4:1 na istom mjestu, dok je nazad duvalo. Ali i PSŽ ima na sredini Veratija i Rabijoa, uz Di Mariju kojeg će Tuhel vjerovatno staviti, a Kurzavu umjesto Bernata lijevo, Dani Alves desno nakon oporavka. Imaju i Drakslera i mnoge asove, ali u meču sjutra vidjećemo ko će biti brži sa loptom, očekuje se leteći meč i šanse na traci, Tuhel izaziva Klopa, čiji je bio sljedbenik kao i nasljednik u Majncu i Dortmundu.

Govoreći o totalnom sudaru Liverpul-PSŽ govorimo i o top favoritima LŠ, za koju Španci pišu da je najjača i najizjednačenija u istoriji. Juventus se od aspiranta pretvorio u favorita, nekom logikom najvećeg uz Siti i upravo PSŽ, ali Suarez kaže da su dva najveća favorita opet Barsa i Real, bez obzira na Ronalda. Uglavnom se svede na kraju na tri velikana iz Španije plus Bajern, i ako upadne neki Englez u top 4. Sada se misli da mora konačno biti u polufinalu PSŽ, a da bi trebali biti i Juve, Siti i Barsa ili Bajern, mada šta onda reći za ovakav Liverpul, ili za Real protiv kojeg će biti svi i sve ove godine, ali i domaćina finala Atletiko, dok Murinja više niko ni ne pominje. Juve ima na papiru sve, na stranu ružno pljuvanje Daglas Koste juče, to je igrač koji se najbolje razumije s Ronaldom, a u rotaciji su Mandžukić, Dibala i Kvadrado, svi se mijenjaju, kao i na sredini Pjanić, Kedira, Emre Džan, Matuidi, uz Bernardeskija, povratnika Bonućija, čini se da sve imaju, a prvi test je preksjutra u Valensiji, vrlo ozbiljan. Muči se Valensija, Marselinju fali Kondogbija, ali potencijal napada je enorman, Čerišev, Gedeš, Soler i Vas po krilima, Bačuai, Rodrigo, Gameiro u špicu, uz vrelu publiku, biće i Ronaldu zanimljivo da se tamo vrati. U toj grupi još Jang Bojs-Mančester Junajted, čak 1.72 na pobjedu Murinja, ali biće borbe za dva mjesta u toj grupi, Juve i  mančester će igrat dva uzastopna meča kasnije.

Sjutra otvaraju sve u novom terminu 18.55 Inter-Totenhem i Barsa-PSV, izuzetno atraktivna grupa. Na San Siru Spaleti pokušava da izmisli nešto, možda čak počne Lautaro Martinez naprijed, Keita nije u formi a Ikardi još rovit i slab protiv Parme. Već su 8 bodova iza Juvea a tek je počelo, i nisu imali nijedan derbi, mnogo problema na sredini sa Brozovićem, izostali su dolasci Modrića i Vidala i sada nema pasvorda za Lućana pa se počeo pominjati Konte i tamo. Totenhem ne blista, dva poraza u nizu, bez Ljorisa i važnog Dele Alija, ali mogli bi početi Eriksen, Dajer, Son, Moura, Lamela i Kejn, ili Dembele a Lamela sa klupe, ima Poketino svakako više kvaliteta i ovako, i puno bržu igru. Prije pet ipo godina 3:0 za Totenhem kući uz šou Bejla i Sigurdsona, ali drama i 4:1 za Inter u revanšu, gol Adebajora u produžetku spasio Viljaš Boaša tada. Barsa favorit te grupe, ali kakav izazov na Vembliju je čeka za 15 dana, kakav fudbal. Protiv PSV-a zagrijavanje, i oni rešetaju sa sjajnim Lozanom, ali i super ljevakom Anđelinjom i De Jongom, ali Barsa je nešto više, sa magijom Mesi-Kutinjo-Suarez, ali i Dembele, Vidal, Malkom, Artur, Lengle, Rakitić daju sada više opcija nego prije, mnogo moćna ekipa naprijed i već lider u Španiji. A jedva čekaju da im Inter padne šaka nakon 8 godina egzila.

Atletiko ide Monaku sjutra, povratak Falkaa koji i dalje obožava Atletiko, tačnije sjutra oni njemu dolaze, a Jovetić i Savić teško da će biti spremni. Važan meč jer u toj grupi je uvijek opasni Dortmund koji traži pobjedu u Brižu, sa Rojsom, Vitselom, Alkaserom, Gereirom, opet su rifrešovani, nakon odlaska Obamejanga ali i apsurdnog škartiranja asa Jarmolenka (juče dva gola za Vest Hem na Gudisonu). Monako je sada tu autsajder, ali pažnja na tu grupu. Biće zanimljivo i kako će se Ajaks obrušiti na AEK, pun potencijal napada Tadić, Zijeh, Huntelar, Neres, Šene i De Jong, sa tandemom snova Blind-De Ligt nazad, Taljafikom lijevo, i još puno talenata, igraju najčistiji fudbal u Evropi, a za razliku od Zvezde dobili su grupu gdje to mogu da ispolje, pored još Benfike mogli bi čak dalje, u osminu. Biće i tu sjajni mečevi, Benfika u klasiku preksjutra dočekuje Bajern koje je namučila žestoko prije dvije ipo godine. A Bajern je sličan onom prije, ipak su se odrekli samo Vidala, i dalje vječni Roben i Riberi, kakav je sada gol dao Roben, plus majstor Hames, ali i Miler, Levandovski, sada i Gorecka, Martinez, svestrani Kimih, i kao uvijek još puno opcija, iako im ove godine mnogi ne vjeruju.Ali i to je top ekipa koja je posljednje dvije sezone teško pokradena, i to može imati težinu.

Siti će se zabavljati u grupi, iako Hofenhajm i Šahtjor traže igru i golove, ali Gvardiolu svi čekaju na proljeće. Još nisu ista mašina od prošle godine, ali liče, 7.oktobra će mnogo bit jasnije na Enfildu gdje su prošle godine dva puta pali, kakav će to biti meč. Liverpul u ovih 20 dana nakon Totenhem igra dava puta sa Čelsijem, ali i Sitijem, Napolijem u gostima, i PSŽ-om, horor, Sitiju je raspored bolji. Gvardiola sad ima Mendija zdravog, a tu je i Marez da ga rotira sa Sterlingom i Saneom na krilima, plus dvojica Silva, i De Bruin kad se vrati kao „unutrašnja krila“ i samo Fernandinjom iza, u sistemu 4-1-2-2-1 koji je izumio prošle sezone, sa dva full-inverted beka koji su ulazili u sredinu i oslobađali bokove za najčešće jednog od Silvi i Sanea, i stvarali neviđenu pometnju, a sa Mendijem umjesto Danila to će biti tek pakao. Ostali su i Agero i Žezus kao aždaje u napadu, ekipa brzine, klase, snage, samo fali opet Belgijanac.

Fali tu samo Čelsi, Konte ih je nakon titule ostavio bez LŠ, a Sari sada sa Žoržinjom i Kovačićem na sredini, uz jednog Azara koji je po njemu trenutno br1 na svijetu, pa Moratu, Pedra, Alonsa ima više opcija nego ikad i seriju pobjeda. Ali, Englezi opet bacaju svoje 4 karte, a Real nastupa bez najboljeg strijelca u posljednjih 6 izdanja LŠ Ronalda, nakon bitke i remija u Bilbau, sa tri pojačanja (Kurtoa, Odriozola, Marijano), i vjerom da će Isko i Asensio totalno da eksplodiraju pored Modrića i Krosa, a Bejl je danas rekao da su svi slobodniji bez Ronalda i igraju više kao ekipa, što je podržao i vjerni Ronaldov drug Benzema. Marselo po štampi ide iduće godine u Juve, a Florentino navodno ima riječ Neimara i Azara baš za 2019, ali šta do tada? Mnogi se pitaju mogu li išta da osvoje ove godine, Barsa se smatra jačom, a Roma stiže preksjutra na Bernabeu. Znala je Roma tamo i da slavi 2002 i 2008, dolazi u problemima, partije Alisona i Strotmana uz Naingolana samo bijesne naviječe dodatno, ali prošle sezone Roma je znala da igra na velikim stadionima, Džeko i drugovi se inspirišu, imaju oni široki roster ali da li će Di Fra sada napokon pogoditi sastav? Dobar i intrigantan meč, a za sad ih CSKA i Plzenj ne brinu previše, ali nikad se ne zna, treba ići poslije na led i igrati kao 2014. Finale je 1.juna 2019., na Vandi u Madridu, zato su Ćolu pojačali tim sa Arijasom, Želson Martinsom, Lemarom čak 75 miliona, Kalinićem, i zadržali zvijezde, posrću u prvenstvu, ali pažnja jer zna se njihov san, a oni snove ostvaruju. Ima i čudnih mečeva kao Galatasaraj-Lokomotiva, to je za Ligu Evrope, ali i mnogo premnogo kvaliteta na sve strane, i već ovaj utorak donosi pravu ekstazu, zaista nema preko ovoga, ostaje da uronimo u ovaj zvjezdani svijet i da uživamo. Ja mislim da znam ko će osvojiti, ali o tome u nekoj narednoj epizodi.

]]>
Mon, 17 Sep 2018 17:25:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214896/n-sofranac-opet-svi-na-brdo.html
I. Šuković: Je li naša reprezentacija "naša"? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214426/i-sukovic-je-li-nasa-reprezentacija-nasa.html Poslije izvjesnog vremena naš nacionalni fudbalski tim se okupio u domovini da se pripremi za zvanične mečeve. Dolazak na pripreme naše momčadi uvijek izazove pažnju javnosti i njihove utakmice se očekuju sa zanimanjem. ]]>


Atmosfera oko reprezentacije je nerijetko posebna. Ko igra, koji je sastav najbolji, ima li povrijeđenih, šta je selektor predvidio kao taktiku...

Na stranu to što svaki prosječni Crnogorac misli da bi bio najbolji selektor, "samo da se on pita". Ali pita se Tumbaković i on to dobro radi. Čovjek je iskusan stručnjak, posvećen poslu i strpljivo gradi dobru atmosferu u timu, što je jedan od bitnijih aduta. Na psihološkom planu je, reklo bi se, dosta ekipa uznapredovala pod njegovim vođstvom.

Loša situacija sa sastavom tima, odsustvo nekoliko igrača koji su nosioci igre crnogorskog reprezentativnog fudbala je zabrinulo mnoge iskrene navijače. Po svoj prilici, ne i Tumbakovića...

Umije da na najbolji način iskoristi snage sa kojima raspolaže. I postigne zadovoljavajuće rezultate. To je zaista za respekt!

Momci u našim državnim dresovima su protiv Rumuna i Litvanaca odigrali solidno i ostvarili zacrtano. Četiri boda iz dvije utakmice, a predstoji im borba za prvu poziciju u grupi. Zašto da ne, samo hrabro, naprijed!

Dakle, nastupom našeg tima, iako bez nekoliko standardnih i ponajboljih, možemo biti zadovoljni.

Ono čime bi mogli biti nezadovoljni mnogi navijači koji su gledali TV prenos utakmica našeg tima je način na koji je to urađeno.

Utakmicu prenosi neko kome je to strani tim. Korektno komentarisanje, ali bez žara, bez atmosfere, podizanja emocija kada naši momci idu u napad, stvaraju šanse. I upravo to, za komentatora to nije "naša" selekcija, "naš" tim. To je za njega strana ekipa koju on bez žara isprati od prvog do posljednjeg zvižduka. I nije njemu ništa zamjeriti, jer on očigledno ima selekciju koju zove "našom", ali to nije ova naša, crnogorska...

Iako je u pitanju "najvažnija sporedna stvar na svijetu", dakle fudbal, nije nimalo sporedna stvar za nas kako naša fudbalska javnost prati prenose utakmica našeg državnog tima. To tradicionalno okupljanje višenacionalne, građanske Crne Gore oko svojih “sokola” i svrstavanje pod zajednički državni grb i barjak, ne smije da iščili pred blijedim slikama i mlakim riječima sa ekrana.

Mi koji podugo pamtimo, znamo kako su nam cijelu bivšu domovinu okupljali pod istu zastavu, od Triglava do Đevđelije, velika jugoslovenska imena sportskog novinarstva. Prije svih Mladen Delić, iskrenim, emotivnim i neskrivenim žarom. Dok je prenosio meč potpuno se predavao igri, kao da je i sam na terenu.

A onda plejada velikih: Marković, Tomić, Stojaković, Nikitović, Sušec, Pantić, Cvitković, Đurković ,Kokolj...i Šofro, naravno.

Pomenuo sam Šofra, jer je on paradigma današnjeg sportskog novinarstva i čovjek takvog nerva koji se očekuje kada se prenosi reprezentativni sport. Posvećeni zanesenjak i sportski fanatik koji nas ne ostavlja ravnodušnim. I nema potrebe pominjati ostala imena, jer svakako nije Šofro jedini, iako je jedinstven.

Bez “naših” komentatora nema ni pravog uživanja u reprezentativnom fudbalu. Radosti kad dobijaju i tuge kada gube. Jedno je atmosfera na stadionu, a drugo pred malim ekranima. Tamo treba prenijeti, u naše domove, taj žar, tu navijačku strast. Ako je tamo izgubimo, izgubiće najviše fudbal i naša potreba da zajedno slavimo i tugujemo.

Da su nam pobjede i porazi zajednički, da smo bar u nečemu na okupu. Ili smo i to izgubili.

Da podsjetimo, UEFA je do sada davala ekskluzivno pravo nacionalnim javnim servisima da prenose utakmice reprezentacija svojih država. I to niko nije dovodio u pitanje, niti sa finansijskog, niti sa moralnog i političkog stanovišta.

Ali avaj, i UEFA je podlegla uticaju krupnog kapitala, globalnih finansijskih moćnika, velikih igrača što sve stavljaju pod svoj šešir. I džaba tu i moralna kategorija, i nacionalni interes i patriotizam. Krupni kapital to ne poznaje, poznaje samo govor profita i moći.

Naš Šofro će možda opet jednom prenositi, sa neskrivenim žarom utakmice crnogorskih reprezentativnih fudbalera, a kad će ne znamo!

]]>
Thu, 13 Sep 2018 09:30:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214426/i-sukovic-je-li-nasa-reprezentacija-nasa.html
N. Šofranac: 9/11 - Dan koji je osvijestio svijet http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214275/n-sofranac-911---dan-koji-je-osvijestio-svijet.html Utorak je danas, baš kao što je bio i tog 11. septembra 2001. Ljeto je bilo na izmaku,mislili smo na mnoge stvari ali sigurno ne na ono što će se desiti. Bin Laden, Talibani, Đulijani, odjednom će ući u naše živote. Cijeli svijet je bio nespreman. ]]>

Ovaj datum je ubjedljivo najpoznatiji i najpominjaniji u istoriji čovječanstva, što nije čudo jer se desio u punoj eri komjutera ,satelita i interneta. Međutim, istoričari i smatraju da će ostati upamćen kao jedan od onih koji razdvajaju epohe i vjekove, da je u rangu sa 1492.godinom i otkrićem Amerike,odnosno 1789.godinom i Francuskom buržoaskom revolucijom koja je označila kraj Srednjeg vijeka. Ovaj datum označava kraj rata komunizma i kapitalizma, kraj potrage za boljim i bogatijim životom i blagostanjem, a početak zajedničke borbe svijeta protiv terorizma,potrage za sigurnijim životom,strah nedodirljivih za koji nisu znali,i otvorenu borbu hrišćanskog i islamskog svijeta ili već savremene planete sa islamskim fundamentalizmom,što i dalje traje.

Zato priču moramo početi vjekovima unazad,a inspiracija je upravo film Renca Martinelija “11.septembar 1683.”, iz nedavne 2012.godine, koji opisuje posljednji veliki pokušaj Turaka da izvrše invaziju zapadne Evrope i osvoje Beč. Naravno da je iskoristio neslavnu popularnost 11.septembra 2001, da poveže ove događaje i prijeteću najezdu Islama,ali datum je ispravan jer upravo je tada Paša Kara Mustafa krenuo stopama čuvenog Sulejmana Veličanstvenog koji je 150 godina prije njega bio pred zidinama Beča. Tada je “Zakonodavac” kako su ga zvali u Istočnom svijetu osvojio Beograd 1521.godine, prošao ratove u Dalmaciji i Sloveniji, a nakon što je postavio Rumunskog Kneza za vladara Ugarske,neminovno je ušao u rat sa Austrijom odnosno Habzburškom monarhijom. Izgledalo je da će Otomanska najezda da se nastavi, ali zaustavilo ih je loše vrijeme u Beču čiju su okolinu opustošili i ipak se povukli 1529.godine. Sulejman je tada bio mlad, umrijeće 1566.godine, ali Kara Mustafa je bio stvoren da taj san ostvari. Nakon deset krvavih ratova, uključujući i rat sa Poljskom i teški Tursko-Ruski rat 1676-1681, stekli su se uslovi za pohod na Evropu i to sa 100 hiljada vojnika dok je Beč branilo samo 10 hiljada ljudi. Pobjeda je bila na dohvat ruke, ali došlo je do nesloge u Turskim redovima, što je iskoristio Poljski kralj Jan drugi Sobjeski i sa svojom opasnom konjicom uništio Turke i natjerao ih na povlačenje, prvo u Ugarsku a potom u Beograd. Zbog ovog teškog neuspjeha Kara Mustafa je i kažnjen po naređenju Sultana Mehmeda,i zadavljen je svilenim gajtanom u Beogradu na izmaku te 1683.godine, a Beč je ipak ostao neosvojiva tvrđava i branik Evrope. Jedna ukleta priča, dva glumca su umrla na snimanju filma, prije nego je i završen prije 6 godina.

A koliko je samo filmova urađeno o ovom “našem” 11.septembru 2001. Prvi i najpoznatiji Alana Brigana već 2002.godine sa namjerno 11 režisera iz cijelog svijeta, u namjerno 11 epizoda koje traju tačno po 11 minuta,9 sekundi i 1 fotogram(frejm), kao jasna aluzija na 11 9 01, datum tragedije. Svako je radio priču u svojoj zemlji, među kojima Iran, Bangladeš, Egipat i Bosna i opisuje momente kada se saznaje ono što se desilo u Americi. U Iranu se radnja dešava u izbjegličkom kampu, gdje izbjeglice iz Afganistana odbijaju minut ćutanja za žtve u Njujorku, u Bosni Denis Tanović(dobitnik Oskara za film “Ničija zemlja”) opisuje djevojku iz Srebrenice koja odaje počast žrtvama iz svog mjesta 1995, a ne ovim iz 2001. I tako redom, najnoviji video zapisi i informacije izlaze na vidjelo baš ovih dana.

I zaista, to je jedan od “onih” dana, za koje bi mnogi znali tačno da kažu gdje su bili, šta su radili. Ja ne mogu zaboraviti telefonski poziv Slavka Đurđića,sa toliko uzbuđenosti i dramatike(nakon svih drama koje smo već prošli na našem tlu 1999.),koji mi kaže da su izgleda Palestinci napali Ameriku i da će svijet da eksplodira. Uh,previše dramatike za jedan tako miran dan,nekad takvu količinu ludila prosto odbijaš da prihvatiš. Bilo je tek završilo EP u košarci u Istanbulu, osvojili zlato a naš Vlado Šćepanović direktno riješio finale sa Turcima, paralelno završili i iscrpljujuće snimanje serije o vaučerskoj privatizaciji, cijeli ljetnji ciklus sportskih prenosa i čak prenos “Mis Italija” 10-og uveče, sa gostima iz politike, sporta, modelinga.. Došlo je vrijeme da se konačno predahne i uživa u početku Lige šampiona, dugo najavljivani spektakl Roma-Real te večeri, dok se u Rimu još slavila ta luda titula. Kakvi sad soliteri, kakva Amerika, neka rade što hoće..

To je bila prva reakcija, ali samo 15 minuta kasnije sam u studiju, sa živim programom CNN-a i RAI-a, suočen sa stvarno ogromnim soliterima koji nisu u najboljem stanju,ljudima koji vrište,i da simultano prevodim sve to,nadajući se da neće trajati duže od 20 minuta,sa glavom i dalje u Rimu. Sve to se dešava oko 16 sati, znate da je prvi avion udario u 8.45 u Njujorku,dakle u 14.45 po našem vremenu, 15 minuta kasnije i drugi. Malo šta se kapira, ne znaju ni na CNN-u koga da okrive,pominje se Sadam Husein, konfuzija totalna.. Srećom, tri dana ranije slušao sam na Radio Italija jednu analizu da li bi Amerika mogla paralelno da vodi rat u Koraji i Iraku, sa zaključkom da bi se ukrcali u Pjong Jang a izgubili u Bagdadu, pa pričam i o tome. U međuvremenu soliteri padaju,jedan pa drugi,padaju uživo u prenosu,a ljudi se bacaju sa 150.sprata u prostor,u beznađe. Slike horora. Onda u prvi plan ulazi priča o ubistvu Masuda,pro američkog afganistanskog političara noć ranije ušatoru, u koji su upali prerušeni Talibani, koji su bili potpora ovim teroristima. I tako ulaziš sve više u priču,uključuju se ličnosti i televizije iz cijelog svijeta,priča nema kraja,vrte se sati, dani, mjeseci, sve do invazije Afganistana i rušenja režima Talibana nema izlaska iz studija RTCG, ma kakva Roma-Real, sad to postaje sekundarno.

Čak je strah bio ogroman i u Rimu, pričalo se da će Vatikan da dignu u vazduh, meč je trebao da bude i otkazan,ali se ipak igra,otkazaće sve one sljedeće večeri. Čak mi tačno dok čovjek pada sa zgrade uključuju šansu Batistute kod 1:2 (ludo vrijeme) i rađa se tada čuveno “E Bati,Bati, crni utorak i u Rimu”. A Kasanova majka kad je vidjela taj avion koji udara mislila je da scena iz filma a ne stvarnost, to mi je pričao novinar “Republike” koji je bio u njihovoj kući uoči utakmice, tek doselili iz Barija. Takav je bio taj “Sveti utorak” kako ga zovu islamski fundamentalisti i koji je u zapadnom svijetu bio prepoznatljiv kao kod nas 4.maj i smrt Tita nekada davno.

A prije nego konačno dođemo do fakata tog događaja moram ispričati još jednu “predigru”. Bin Laden nije bio nepoznat ni prije tog dana, a pogotovo se to ime pominjalo baš tog ljeta 2001,jer je konstantno prijetio predsjedniku Bušu da će ga ubiti,i Amerikancima da će patiti. Naravno,javnost ga tada nije ozbiljno shvatala, ali CIA jeste, imali su mnogo podataka, svi tvrde i vezano za 11.septembar. Krajem jula te godine pratili smo samit G8 u Đenovi, sedam velikih sila plus Rusija. Sve sa redovnim akreditacijama i mogućnošću da se u luci gdje su bili smješteni snime razgovori sa najvećim liderima, a nama je pitanje nezavisnosti Crne Gore i tada odloženog referenduma bilo primarno. Međutim, taj samit se pretvorio u tri dana pakla, u petak je policija ubila demonstranta Đulijanija na ulici, a u subotu su stigli i agresivni antiglobalisti u crnom “Black blocks” i nastao je gerilski rat na ulicama Đenove, totalni haos. Ono što je interesantno, Džordž Buš jedini nije boravio u luci već je njegov veliki crni mecedes uz ogromno obezbjeđenje nakon sastanaka išao u jedan hotel na periferiji i sve više se šuškalo ime Bin Ladena i mogući atentat. Radio sam i emisije o tome, ali opet se nije ozbiljno shvatalo. A onda se desio dan, dan koji je promjenio svijet i koji je Bin Laden odavno planirao.

Ovaj Arabijski plemić je završio vrlo uspješno školu i studije u Americi, imao svijetlu perspektivu,ali ovim putem krenuo od 1979.godine kad se desila Sovjetska invazija Afganistana. On je tada stigao u ovu zemlju da stvori Džihad, armiju koja će kasnije postati zloglasni i da se bori za oslobođenje ove zemlje. Odlaskom ruskih tenkova 1989.godine, ostvario je cilj, ali na njega negativno utiče Al Zahavi, kasnije drugi čovjek Al Kaide,koji ga navodi na borbu protiv Amerike,njenog rata u zalivu,i za odlazak njenih trupa iz Saudi Arabije, njegove zemlje. Sve to radikalizuje i 1996.godine lansira prvu “Fatvu”, zavjet protiv Amerike, dvije godine kasnije i drugu, poziva muslimane da ubijaju Amerikance širom svijeta i rađa se teroristička ćelija Al Kaida. Plan o 11.septembru on je imao još 1996.godine, a mozak operacije bio je Halid Šeik Muhamed koji ga je ubjedio da mogu to da naprave. Bin Laden je obezbjedio finansijsku podršku, a djelimično promjenio Muhamedov plan koji je predviđao i napad na Los Anđeles jednim avionom (izgubilo bi se previše vremena).

Dogovor je bio da se sve izvede u 20 minuta tako da predsjednik ne može da reaguje, a definitivno su se odlučili početkom 1999.godine. Tada su pažljivo izabrali teroriste, prije svega pilote koji nijesu bili klasične kamikaze već iskusni i obučeni ljudi, koji su prošli kroz američki sistem i bili uvaženi, ali sa prikrivenim islamskim ekstremizmom. Upravo takav je bio Mohamed Ata, komandant operacije, ponosni pilot American Airlines-a, koji je već tri godine unaprijed znao da će poginuti udarajući u Svjetski trgovinski centar. Bio je među samo pet ljudi koji su znali sve detalje unaprijed, uz Bin Ladena, Al Zahavija, Mohameda Atefa i Halida Muhameda. Ta 4 aviona koja su tog jutra 11.septembra oteta i preusmjerena bili su komercijalni letovi istočnom obalom, dva su se obrušila na njujorške tornjeve blizance, jedan na Pentagon u Vašingtonu prouzrokovavši 125 žrtava, a četvrti je imao za metu Bijelu kuću ali su putnici već čuli preko telefona šta se desilo i pokušali da povrate kontrolu nad avionom, teroristi su reagovali noževima i suzavcem, pa se avion srušio u Pensilvaniji, nigdje nije bilo preživjelih.

Ova dva koja su krenuli na World trade centar željeli su da naprave što veću štetu znajući da u to doba ujutro ima u prosjeku 14 hiljada ljudi,a baš tada zadesilo se čak 17 hiljada. Ali, nikad nijesu ni sanjali da će uspjeti da sruše ta dva ogromna solitera, to su više puta kasnije rekli i Bin Laden i Halid Muhamed. Kad se desio prvi udar stradali su direktno od njega oko 600 ljudi, oni koji su bili na nižim spratovima su uglavnom uspjeli da se spasu mada su neki našli smrt na stepenicama, u požaru. Oni koji su bili iznad su se ili ugušili ili izgorjeli ili bacali sa prozora sa stotina metara visine ili pokušali da izađu na krov nadajući se u helikoptere spasa, ali krov je bio zatvoren, a ni helikopteri zbog dima i struje nijesu mogli doći. Najgora stvar je što se požar širio i stvarao pakao, ima puno zastrašujućih videa koji to pokazuju,a željezo od kojeg je soliter napravljen je popuštalo i tako je došlo do kolapsa i rušenja. Mnoge naučne istrage su pokazale kako je nesigurno bio izgrađen, ali ko se plašio ovoga, Perl Harbur i albatrosi desili su se 1941.godine i Amerikanci su mislili nikad više, ko smije njih da napadne. Tako je stradalo 2996 ljudi, uključujući i 19 terorista, među njima je bilo i policajaca i pogotovo vatrogasaca koji su tih dana bili nacionalni heroji. Čuven je dokumentarac o Tomiju kojeg su kolege ismijavale jer je najviše gasio malo dima, a tog dana se zatekao tamo i poginuo u ruševinama. Žrtve su bile iz čak 90 različitih zemalja, svijet u malom, ali mnoge žrtve nijesu mogle ni biti identifikovane jer su ostale samo kosti ili odjeća. Kad su soliteri padali kolateralno su uništavali cijeli Ground zero, narod je bio u šoku, među njima i Serena Vilijams koja je noć ranije izgubila u tom gradu finale od sestre Venus i išla u šoping sa Janom Torpom o čemu smo već pričali u tekstu Serenin 11.septembar. Danima smo gledali te ruševine, a tornjevi simboli Njujorka nikad nisu ponovo izgrađeni zbog kontroverzi oko tih projekata, sada su na tom mjestu dvije velike fontane. Mnoge bolesti pluća su takođe nastale tu, zbog olova i merkurijuma, iako se tada prikrivalo da se ne širi panika.

Iako je sve ovo imalo devastirajući efekat, u smislu ljudskih života, pa pola miliona Njujorčana ostalo bez posla, ekonomski gubici, zatvaranje berzi na 7 dana i ubitačan pad Vol Strita popoz 1929, ipak je nestvarno ujedinilo Amerikance, ujedinilo u strahu i ponosu, gradonačelnik Rudol Đulijani koji je bio pred ostavkom odjednom postaje heroj, a predsjednik Buš junior, koji je u tih prvih 8 mjeseci mandata bio vrlo kritikovan dostiže čak 86% popularnosti i podrške. Buš,koji se zalagao za drugačiji smjer od famoznog Klintona, i da Amerika više ne bude svjetski policajac,pogotovo ne na Balkanu, odjednom ulazi u konflikte,proglašava “patriotski akt” koji odobrava kongres,a onda i akciju “Enduring freedom”, rat protiv terorizma koji će trajati godinama. Službe brzo odbacuju Palestince, dolaze do Bin Ladena i Talibana kao organizatora i logistike,do identiteta svih terorista i veze sa Bin Ladenom,ali takođe drže u igri i Sadama Huseina,iako to nije bilo tačno,ali služi kao alibi za ulazak u Bagdad 2003 i njegovo konačno obaranje. Već 7.oktobra, 26 dana nakon tragedije kreće bombardovanje Kabula i osvajanje Afganistana,još jedan rat u direktnom prenosu, Talibani se povlače u pećine, u kojima nijesu bili još otkad su objesili javno Hadžibulata 1994.godine. Svakog dana se očekivalo hvatanje Bin Ladena, javljali da je u nekoj pećini u zoni Tora Bora, ali to će se desiti tek nakon 10 godina. On je dugo negirao odgovornost svoju i Al Kaide, čak i video porukama, ali je kasnije sve priznao, a i dokazi su bili neoborivi. Nikad nije negirao Halid Muhamed, koji je uhvaćen u Pakistanu 2003.godine i odveden u zloglasni zatvor Gvatanamo Bej na Kubi, a redom su hvatane i sve ostale vođe. Bin Laden je ubijen maja 2011, već star i bolestan. Veliku pomoć te jeseni 2001 pružio je predsjednik Pakistana Pervez Mušaraf, inače je region mogao da eksplodira, ali nisjeu ga Amerikanci potom spasili kad je padao generalski, kao ni predsjednicu povratnicu Benazir Buto kad je ubijena, iako su znali.

Sve ono što je promjenio 11.septembar je neopisivo, mjesecima se živjelo u strahu, Vatikan se pominjao stalno kao meta, ali i Njujorški maraton, pa Zimske olimpijske igre u Solt Lejk Sitiju, koje su se pretvorile u najveću platformu američkog patriotizma, sa djevojčicom koja osvaja medalju u umjetničkom klizanju uz muziku “fields of gold”(zlatna polja) i posvećuje to žrtvama nine eleven, datuma koji je postao refren, svakodnevica tada. Mnoge napade koje je Al Kaida kasnije izvela, poput željezničke stanice u Madridu 2004, pa metroa u Londonu 2005, radila je u prijetnji da će ponovo napasti Ameriku,da će ih zastrašiti i poljuljati, ali i ova mreža je vremenom razorena. Ono što su uradili 11.septembra mogli su u suštini da urade jednom. A svešto su željeli, da otjeraju Ameriku sa Bliskog i Srednjeg istoka, da oslobode palestinsku zemlju, Irak, Arabiju i Avganistan, a unište Izrael, sve je ispalo suprotno. Ipak, ovaj dan ostaje ugaoni kamen modernog doba, najveći teroristički akt koji se pamti.

I sada, 17 godina poslije, kad je vremena prošlo zaista puno, njegov značaj se prepoznaje još više. Bili smo tek ušli u novi milenijum, milenijum u kojem se očekivalo da će kola da lete, da se kupuju placevi na mjesecu a osvoji se vrlo brzo Mars, a onda se desilo nešto što niko nije očekivao i što je okrenulo rutu čovječanstva. Da li je bitan kao 1492 i 1789.godina to je pitanje, ali sve ono što se dešavalo poslije sa Arapskim proljećem 2011, pa načinom na koji je Amerika vodila ratove u Libiji i Siriji, ohrabrujući prvo Gadafija i Asada, pa tražeći njihove glave, pokazuje niz kontroverzi i koliko se strah od nadirućeg Islama povećao. Kontroverze su ostale vezane i za ovaj događaj, postoje mnoge teorije zavjere koje kažu da se sve znalo i moglo izbjeći, da je CIA znala ali nije htjela da podjeli informacije sa FBI-em, da je čak i Buš znao ali mu je odgovaralo ovako da ispadne heroj, da su i tornjevi blizanci bili tako konstruisani da budu lako srušeni.. Ipak svi naučni dokazi i istrage rekli su suprotno. Ostali su filmovi, ostali su video zapisi, ostao je vrisak i fotografija “ a falling man”. Ostali su prvi pametni telefoni da uvijek podsjećaju dokle je svijet tada bio stigao, na raskršću milenijuma. I ostala je homogenost savremenog društva koje nije imalo dilemu da to nije napad na Ameriku nego napad na svijet, a mi smo bili već uveliko zakoračili u taj svijet. Već tada, kad je gorio Menhetn.

]]>
Tue, 11 Sep 2018 16:41:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/214275/n-sofranac-911---dan-koji-je-osvijestio-svijet.html
N. Šofranac: Dan na raskršću vjekova http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/212856/n-sofranac-dan-na-raskrscu-vjekova.html Imam osjećaj da bi Mocart izabrao Zvezdu. A ne tim iz svog grada. Zbog istorije, romantike, entuzijazma, strasti, talenta, a i zbog prepravljanja iste od strane Red Bula. Da može da se probudi i bira, iako lopta još nije postojala, dok je on komponovao kao niko baš u Salcburgu prije tri vijeka. ]]>

Počela je sedmica koja će donijeti sve ljetnje rasplete pleo ofa, potom i žrijebanja, proglašenja, kraj tržišta, i posljednji vreli vikend uoči prve sezonske pauze. Puno toga, ali ovom prilikom govorimo o meču u Salcburgu. Jeste, tu je i Dinamo Zagreb koji bi već sjutra mogao da zakorači u elitu,još jednom,ali ne bi to bila senzacionalna vijest. Vrlo specifičan klub, najbolje poslovanje i unutrašnji sukobi, nemiri koji traju još od 1991 kad je Tuđman nametnuo ime HAŠK Građanski, paradoksi..Poput gubljenja titule od Rijeke 2017, uprkos budžetu od 52 miliona, pa ispadanju od Skenderbega prošlog ljeta u plej ofu Lige Evrope, nakon što su se provukli protiv Grenlanda, mala ili velika sramota. Pa brzi povratak na tron, i sada sa ozbiljnim Bjelicom na klupi u stanju da lakoćom ruše bogate i ambiciozne klubove, i djeluju baš blizu, ali opet pažnja na Asalea, Ngamelua i drugove(Jang Bojs). Ali, jasno da to ne bi bilo ništa novo, otkad su pregazili Partizan 1997, pa bili šokirani u 120.minutu od Asprilje i Njukasla, naredne dvije sezone su glatko ulazili u Champions pod palicom povratnika Prosinečkog na terenu, a u tekućoj deceniji to se ponavljalo više puta od 2010 kad su prošli Malme. Savladali su i Arsenal prije tri godine što je bio bum, ali previše katastrofa i neuspjeha, i premalo publike i entuzijazma, da bi ostavili trag. Osim toga, evropsko proljeće je nedosanjani san još iz vremena SFRJ, a toliko puta je izmaklo kroz treće mjesto u eliti, ili kad je bio viđen plasman u LE, kao 2008 protiv Paoka, prosto ukleto. Eto Zvezda ga je odmah ostvarila prošle sezone iz prvog ozbiljnog pokušaja. A Dinamo koji je bekove i štopere poput Lovrena i Ćorluke prodavao za 10 miliona, preko svojih najvećih asova Modrića, Eduarda, Mandžukića, Badelja, Brozovića i ostalih, do Pjace i Roga nedavno, a taj trend se i sada nastavlja, mogao je puno bolje da valorizuje svoju dominaciju na regionalnom nivou. I sada sa velikim talentom iz Katalonije Olmom, pa Gavranovićem, Oršićem i ostalima mogu da uđu, ali Maksimir opet neće biti kao kad su igrali Mlinarić,Deverić,Kranjčar,Cerin,ili Boban,Šuker,Prosinečki,Škoro.

Zvezdina priča je mnogo zanimljivija. Ne samo zato što se radi o ubjedljivo najuspješnijem i najpopularnijem klubu iz zlatnih vremena velike Jugoslavije, već zato što i sada nakon duge duge pauze u vrhunskim rezultatima i dalje ima taj duh i virtuelnu veličinu, u jednoj potpunoj izmijenjenoj stvarnosti svijeta koji nije ni nalik onom iz 1991, kada su na izdisaju jednog vremena svi snovi i ostvareni,da bi preko noći bili raspršeni. Ali ta virtuelna stvarnost,ta armija navijača vjernih do fanatizma,činili su da se više puta upali nada da se slavni dani mogu vratiti, a ovo je jedan od tih dana, možda više nego ikada.

Bitna podsjećanja: Zvezda je osvojila 19 titula šampiona SFRJ, daleko najviše, drugi je bio Partizan sa 11(i to dvije na sudu), pa Hajduk 7, a Dinamo samo 4. Sve to reflektovano je i evropskim rezultatima, osvajanjem Evrope 1991, ali i finalem kupa UEFA 1979, polufinalima 1957 i 1975, čestim evro proljećima i nebrojeno mnogo mečeva sa preko 100 hiljada navijača na Marakani, valjda posljednji put protiv Milana 1988. Takav evropski šmek malo ko je imao uopšte na kontinentu, jeste Hajduk u periodu 1975-1986 kad je morao bar do par finala,kakve su samo igrače i Torcidu imali,kako su im se iščupali PSV, Sent Etjen, Hamburger, Totenhem, Varegem, čudo, razbijali su ih u Splitu. Ali Zvezda je bila nešto posebno, ne samo pojam istoka Evrope, već nešto mnogo veće, kad se sjetim kakav je samo bunker igrao Inter u četvrtfinalu 1981, i to nakon 1:1 na San Siru, potpuno inferioran tehnički a šampion Italije sa Altobelijem, Bekalosijem, Prohaskom, Milerom, Bergomijem, Kazom.. Što su sve promašili Pižon, Šestić, Repčić, Janković. Moglo se slobodno i tada na evropski vrh, moglo i 1987 kad je Real nadigran 4:2, ili 1982 kad je Anderleht Tomislava Ivića ispušten još u Briselu a osvojila Aston Vila, ili 1974, pa 1975 kad je Real eliminisan, penali s moćnim Milanom 1988, sigurno najmoćniji tim kupa UEFA 1989-90 kad se desio Keln, mnogo puta prije konsakracije 1991. Ali, moglo je da i tada izmakne, a ovako je Zvezda među samo 22 tima koji su ikada osvajali vrh Evrope, a bila je 18.tim u tom trenutku kad je osvojila. Odmah nakon nje upisala se prvi put Barselona(?!), pa odmah potom i Marselj, a u minulih 25 godina samo još dva nova tima- Dortmund 1997 i Čelsi 2012. Da, to je taj svijet koji se promjenio, globalizacija,enorman kapital u vodećih desetak klubova, nedodirljivost, nemogućnost da se čak uđe u priču sa njima. Ali, tim koji je među 22 osvajača mora makar da uđe, ako je to Dinamo radio toliko puta, ako je čak jedan tada periferni Maribor to uradio tri puta (1999,2014,2017), ili Partizan dva (2003,2010). Zvezda nije nikad jer Liga Šampiona postoji od sezone 1992-93, one prve pod sankcijama, iako mnogi pamte da je Zvezda 1991-92 kad je opet bila na domak finala igrala onu grupnu fazu, to je bio i dalje Kup šampiona, i samo prvi eksperiment za ono što je dolazilo, više utakmica, marketinga,prenosa,grupnih faza.

Tako da nikad nije bila dio fudbalskog raja, od svih osvajača jedina pored Notingema i Aston Vile, koji su drugoligaši u Engleskoj i davno nestali sa evropske mape. Bilo je ozbiljnih pokušaja. Nakon prve titule u SRJ 1995, sankcije su pale ali nije dobijena i prilika za elitu, avgustovsko ispadanje od Ksamaksa u borbi za kup UEFA, tačno u vrijeme “Oluje”, sjajna generacija Petkovića, Kovačevića, Krupnikovića, Adžića, Stankovića, Stojkovskog na najgori način je potrošena,protiv sigurno slabije ekipe. Ta ekipa osvojila je duplu krunu,iskovanu na 100.derbiju u nadrealnoj atmosferi, vodio je čovjek iz Barija Ljupko Petrović, izbacila je još puno sjajnih potencijala tada, poput Mašića, Stojiljkovića, Riznića, Đorovića, Stefanovića, ali su već na pola naredne sezone praktično svi prodati, jedini način da se preživi. Dugih pet godina se moralo čekati na narednu titulu i samim tim šansu sa evropski raj, ali moramo pomenuti i sljedeću 1996.godinu kad je nada bila u KPK. Zvezda je sa ukupnih 6:1 nokautirala Partizan u finalu kupa, i to onu Tumbinu zlatnu generaciju predvođenu Ćirićem, i tako otišla u najpogodnije takmičenje. U avgustu je uz velike napore preskočen Harts iz Škotske, a ulogu lidera već je preuzeo fenomenalni dribler Perica Ognjenović. Potom je u prvom kolu eliminisan Kajzerslautern, čuvenim revanšem na Marakani kad je Stanković dao gol za 1:0 i produžetke a u njima rapsodija 4:0, meč koji je proslavio tada 18-godišnjeg Dejana. Jer bila su tada čak tri Stankovića, ranije pomenuti je Predrag, a u zapećku je bio Jovan, kasnije u Majorki i Atletiku jedno od najboljih lijevih krila Evrope. E, taj Rehagelov Kajzerslautern je te 1996 osvojio njemački kup, ali i ispao iz lige, međutim sa praktično istim igračima je već naredne sezone postao šampion Njemačke i s dvije pobjede srušio moćni Bajern sa trona! Nešto se budilo i osjećalo, pored Perice i Dejana, tu je bio veliki motor Njeguš, pa strijela Živković, ali i majstor doveden iz Vojvodine Pantelić, izuzetni centarfor Jovičić koji je brzo naslijedio Kovačevića, onda Vanić, ali i tehničar Anić kojeg su se morali ubrzo odreći da ne bi upropastio Pericu na splavovima. Ta ekipa bila je u potpunosti nova u odnosu na onu koja je igrala 100.derbi samo godinu ranije, resetovana skroz, ali opet puna klase, a da je samo mogao da se napravi miks između te dvije generacije kakav bi tim nikao.

Dva puta su u ranoj sezoni stigli da igraju kod nas, prvo još 31.jula 1996 na Zlatici protiv Koma u kupu, bilo je 0:4 sa 4 gola Jovičića, igrali su svi, a kako je to bio prvi meč ikada koji sam prenosio sa stadiona pitao sam uživo Džajića i Pižona da li bi mogli da se suprotstave jednoj Barseloni koja je upravo dovela fenomena Ronalda i čuda činila na tržištu. Zamislite to pitanje sada, a tada je odgovor bio da mogu, prošlo je bilo samo 5 godina od Barija, iako je izgledalo da su prošli vjekovi. Drugi dolazak je bio na stadion Pod Goricom 31.avgusta u prvenstvu i 1:3 protiv Budućnosti uz šou Perice i Pantelića,a iste večeri je počela španska liga uz het trik Ronalda na debiju u Ovijedu(2:4). I eto, kao što je bio suđen onaj duel protiv Milana 1988, očito je bio suđen i ovaj sa Barsom te 1996. Drugo kolo, za evro proljeće i čak otvoren put ka raju(Barsa će se na proljeće prošetati do pehara preko Aika,Fiorentine i Pari sen Žermena). Zašto je ova priča toliko bitna? Pa upravo zbog sastava Bobija Robsona, koji ilustruje novi svijet fudbala- Bosmanov zakon je upravo tog ljeta stupio na snagu i Barselona ga je najbolje iskoristila,umjesto tri stranca odjednom si mogao imati 20, a niko nije pokupovao kao oni, čak ni tada premoćni Italijani! Stigao je 20-godišnji Ronaldo, već tada prvi igrač svijeta i imao bum sezonu, nenormalni prodori i golovi, čak 34 u prvenstvu iako je mnoge i propustio, vodio ih do pehara kupa Kralja i kupa kupova. Uz njega još Đovani, pa povratnik Stoičkov, Figo, Luis Enrike, Popesku, Gvardiola, Pici, Blan, Kouto, Nadal, Vitor Baija, Dela Penja, kakva ekipa snova. Na Kamp Nou 3:1 bez Ronalda koji je igrao za Brazil i dao het trik, a onda taj 31.oktobar na Marakani,i možda posljednji put 70 hiljada gledalaca,iako zvanično samo 50. Luda atmosfera, Ronaldo i Đovani u sjenci Perice koji je letio terenom i pravio serpentine, gol Jovičića za ogromnu nadu, dok se još slavilo 1:1 Đovani, ali onda pravi uragan Zvezde ulaskom Pantelića, sijaset šansi, tresla se odbrana Barse, spašavali su više puta sa linije, stativu je pogodio Pantelić, Ronalda je čak zamjenio “Pićići” Pici, pravo čudo spasilo je Robsona već te noći otkaza,a samim tim i njegovog prevodioca mladog Murinja, te noći fasciniranog grotlom Marakane. Ta Barselona je igrala neviđeno progresivan ali i riskantan fudbal, prenosili smo tada svu sezonu, Kapelov Real sa Mijatovićem,Šukerom, Raulom,Sidorfom,Karlosom i Panućijem će joj uzeti titulu nakon maratona, ali upravo od tada Barsa dovodi samo zvijezde i u svaku sezonu ulazi sa mega timom, nikad više nije prestala. A za Zvezdu,imao sam jak utisak te noći na stadionu, bila je posljednja prilika da nekim čudom uhvati voz sa evropskim velikanima, vrati se onamo gdje je bila prije rata, privatizuje se i modernizuje,i iskoristi svoje ogromne resurse i potencijale. Umjesto toga ambis i ogromno nazadovanje. Uostalom, Džajić je stalno pričao kako se decenijama težilo hvatanju evropskog vrha,i tačno kad se to postiglo 1991 došao je taj rat koji je odgovarao političarima nacionalistima koji su bili najveće zlo ovih naših prostora, unazadili sva društva za više decenija, a Zvezda koja se upravo bila pozicionirala u eliti i mogla da dovodi velike asove, bude dio krema jednako kao Milan, Real, Barsa i Mančester, vraćena je na 1946.godinu ako ne i gore(Džajić je pričao o pozicioniranju i potom nazadovanju,ne o političarima,da ne bude zabune). Ali, klasa nije voda,a ove dvije cijele generacije koje su nikle u samo godinu dana bile su još uvijek produkt starog sistema SFRJ, i izuzetno obučene,kad su i one otišle ugasilo se svjetlo.

Stigla je potom ta titula 2000, iskovana na proljeće, prestizanjem Partizana i silaskom Obilića- u julu glatko izbačen Torpedo,i onda plej of sa Dinamom iz Kijeva. Odličnih 0:0 u Kijevu, sve je bilo tu, nisu više imali Ševčenka i Rebrova, a Zvezda jeste nove talente Pjanovića,Drulića, našeg Boškovića, pa vrlo mladog Marjana Markovića, Gvozdenovića.. Gol Boškovića zapalio je Marakanu, nikad bliže raju, ali Kaladze i drugovi su poravnali, i pored silnih napada do kraja 1:1 je njih odvelo. Odmah naredne godine nova šansa, plej of sa Leverkuzenom, Muslin je odlično spremio prvi meč kući, 0:0 ali bolja Zvezda, vrlo slično kao sad sa Salcburgom, mnogo nade u gol u revanšu, ali glatkih 3:0 sa dva gola Nojvila, a sezona će pokazati kakav je taj Leverkuzen. Mogli su da osvoje tripletu, stigli su do svih finala, titulu su izgubili suludo kući kao i dvije godine ranije u Unterhahingu, a u Ligi šampiona prošli dvije grupne faze, čak izbacili Lipijev Juventus 3:1( grupu prošli Leverkuzen i La Korunja,a ispali Juve i Arsenal koji su osvojili titule!), potom izbacili Liverpul u ludom revanšu četvrtfinala 4:3, a onda i veliki Mančester(2:2,1:1),i u finalu nadigrali galaktikose Real Madrida koje je spasio Kasiljas i volej snova Zidana 2:1. Igrali su magični Ze Roberto, Bašturk, Nojvil, Kirsten, Paulo Rink, Lusio, Ramelov, Balak, kakav tim na koji je naišla Zvezda a koliko lakših je bilo. I 2004.godine kad se vodilo 3:1 protiv PSV-a kući mirisalo je dobro, letjeli su Boško Janković, Žigić i novi Pantelić, ali 5:0 čak u revanšu, i jedan mislilo se osrednji PSV koji igra ubitačnu sezonu, stiže do polufinala gdje uz mnogo nesreće ispada od velikog velikog Anćelotijevog Milana(0:2,3:1). Pecanje šampiona nastavljeno je i 2006, kad je u plej ofu došao prvi tim Evrope po rejtingu Milan,ali nakon afere “Kalćopoli” zalutao u plej ofu.

Odlazak Ševčenka, trošenje na Mundijalu i iznenadni prekid odmora nisu ih mogli poremetiti,ekipa koja je igrala kao sat, bio sam na oba stadiona, 1:0 na San Siru i 1:2 na Marakani čak ne odslikavaju superiornost Milana,iako se Zvezda borila žestoko. Inaravno na kraju sezone pehar sa ušima završava u Milanu,opet isti scenario. To je bio znak da se prodaju najbolji, Janković i Žigić, ali te dvije sezone sa Draganom Stojkovićem kao predsjednikom donijele su dvije uzastopne duple krune,i bile su prava reanimacija kluba,prvu titulu osvojio je Zenga. Partizan je tada u seriji pobjeđivan,a nakon nove titule 2007, dovedeni su i brojni stranci baš da bis e konačno ušlo u svijet sa zvjezdicama. Napadač Barkos koji je poslije napravio odličnu karijeru, pa mag Frenklin Salas, Kolimbijac Molina koji je harao u Argentini a potom i u Santosu,sjećate se suptilnog Portugalca koji je i tada imao probleme sa srcem a nedavno umro,slično je bilo sa Ekvadorcem Benitezom, doveden je i naš Igor Burzanović,bilo je tu puno novog kvaliteta. U plej ofu Glazgov Rendžers kojeg je na velike muke stavila Zeta,pogotovo na Ajbroksu. Tamo 1:0 famozni Naćo Novo u 90.minutu, kad je remi bio jasan,a u revanšu promašaji,potom nervoza,ansioznost,i čudo da Darševil nije donio novu pobjedu Škotima. Nestvarno, i taj naizgled skromni Glazgov igra u grupi 0:0 sa Barsom(Ronaldinjo, Mesi, Eto, Anri), seli se u kup UEFA i stiže čak do finala, novi dežavi! Šarena ekipa a zapravo sjajna, u napadu Darševil, Novo, Amerikanac Bizli(koji ga je dao Zvezdi i u dresu PSV-a), pa Kuzan, Hemdani, Tompson,strašni desni bek Haton, Španac Kueljar, pred meč sa Zetom su pojeli Murinjov Čelsi 2:0 u predsezoni. Ipak, dok je Piksi još bio tu, u oktobru umalo pade Bajern na Marakani,od 2:1 do 2:3 u nadoknadi,ali tada on odlazi i kreće mračno doba od punih 6 godina. Novih prilika nije ni bilo, što zbog suspenzije, a Ludogorec prije dvije godine nije ni bio plej of runda.

Nova prilika jeste sada,ovo je skroz nova i pozitivna priča. Već prošla godina je bila revolucionarna, jer proći puna 4 kola kvalifikacija izuzetnom gradacijom igre i rivala, pa još prezimiti u Evropi nakon čak 26 godina,to nije uradio niko. Pala je i dvostruka osveta Kelnu,istorijski bod u Londonu uz prečku sina Duleta Savića,a i u ispadanju od CSKA Zvezda je opet bila na nivou,u oba meča. Kući za nijansu bliža,a u Moskvi dvije nevjerovatne šanse za prolaz u finišu Pešića i Bena, već nije bilo Kange, a povrijeđen i aut Boaći. Sjajna priča,ali ostati bez njih dvojice,pa još i Le Taleka i Donalda,kao i Pešića,izgubiti opet kičmeni stub izgledalo je previše. Međutim,trend je pozitivan,opet je napravljena sjajna hemija,dovedeni dobri igrači,i sad se opet može proći kroz sva 4 kola kvalifikacija ali najjačeg takmičenja,postaviti novi rekordi. Degenek se već uklopio sa Savićem, tu je i Babić da uskoči, Stojković odličan,a ne sumnjam ni u Rodića kojeg kritikuju svi, beton sredina Krstičić-Jovičić uz eventualno Jovančića,i onda taj niz krilnih napadača kao što su Ben, Radonjić, Ebesilio, Kafu, Srnić, a čak ni Stojiljković nije klasična devetka,to je jedino Pavkov,takođe dobar igrač. Šteta što Ebesilio ima problema,odavno ga znam i pravi je igrač, Kafu će značiti mnogo,a Radonjić se preksjutra oprašta i ide u Marselj gdje stiže i Strotman i moguće Ljajić. Šteta što i Srnić nije onaj sjajni iz prošle sezone,ali tih igala na krilima ima opet puno, da je bio samo Boaći ili Pešić Salcburg bi pao u prvom meču. Ovo je dan kad bi mogao da stigne Đovani Sio iz Monpeljea, reprezentativac Obale Slonovače, koji je u Renu i Monpeljeu minule tri godine rešetao, odličan ljevak,opasan glavom,i jedva čeka da pređe na nagovor Le Taleka koji je sada tamo. Za grupnu fazu kojeg god takmičenja to je baš sklopljen tim,a glavni adut svakako trener, Milojević čuda radi, koliko pametnih izbora i poteza.

Zvezda strašno rijetko gubi,otkad je on tu samo od Krasnodara tamo 3:2, od Arsenala kući 0:1, u Kruševcu u 97.minutu 1:0, i posljednji put u Moskvi u februaru 1:0,sve minimalno a posljednji put prije više od pola godine. Tim je nevjerovatno pouzdan, i nedostatak publike je prevaziđen protiv ekipe koja daje golove kao od šale. Bitka i srce viđeno u Trnavi nada je i pred ovaj revanš,takođe i ogromna podrška navijača koji spremaju invaziju,ali trebaće i puno više od toga,ovo je strašan tim. Jeste i Trnava izbacila Legiju,a sada u LE u gostima tukla Olimpiju 0:2 igravši dugo sa igračem manje,rutinski što valorizuje podvig Zvezde,ali ovo je Salcburg i moramo reći nešto više.

Ovaj tim se zvao Austrija Salcburg još prije rata pa sve do 1978.godine kad su se vratili u prvu ligu,dobili novog sponzora i ime Kazino. Pod tim imenom napravili su i bum 1994.godine kada stižu do prve istorijske titule, ruše duopol Rapida i Austrije, ali i nevjerovatno stižu do finala kupa UEFA! U to vrijeme italijanske diktature, uspjeli su izbaciti brojne rivale, nestvarno kako su u decembru preživjeli u Lisabonu kad je Sporting vodio 3:0 i vladao, potom izbacili dva Njemca, u četvrtfinalu Ajntraht, pa u polufinalu hit Karlsrue koji se proslavio sa 7:0 protiv Mijatovićeve Valensije. I njih je uspio stopirati tim Ota Barića,kojeg smo znali u 80-im kao trenera Vinkovačkog pa Zagrebačkog Dinama. U četvrtfinalu je Kaljari eliminisao ništa manje nego branitelja trofeja Juventus i Zlatnu loptu Bađa, ali onda ispao u novom italijanskom derbiju od Intera, koji je opet u četvrtfinalu izbacio u strašnim mečevima Dortmund, 1:3 u Njemčkoj pa srećni poraz 1:2 na San Siru. U finalu 0:1 u Beču, Inter koji se te godine borio za opstanak u Kalću je već slavio,ali u revanšu u Milanu potpuna dominacija Salcburga,bezbroj odbrana Zenge na oproštaju,stativa Markinjosa,i na kraju Jonk za novih 1:0 i puno puno sreće.Mogao je Salcburg do nevjerovatnog pehara tog 11.maja 1994, ispašće ipak godina grada Milana kao nikad. Bio je to sjajan period Salcburga,dakle titule 1994,1995 i 1997,a odmah jeseni 1994 ušli su i u grupu Lige šampiona. Pamti se novi izlet na San Siro, debakl 3:0 od prvaka Evrope Milana, ali i savršena gluma golmana Ota Konrada,režirani pad i boca koju je maser stavio pored stative. Uzalud žalba Berluskonija,službeno 0:3, Milan se seli u Trst,i tek u posljednjem kolu u Beču golom Masara uspio je proći preko Salcburga i potom stići do novog finala, baš u Beču 1995.

Te zlatne godine pod imenom Kazino okončane su baš ljeta 1997 kad je došao novi vlasnik,naišao je slabiji period ali bum se dešava 2005.godine kad klub preuzima čuvena kompanija Red Bul i prebogati Ditrih Matešic. Odmah mijenjaju ime u Red Bul po njegovoj kompaniji koju je osnovao još 1984 sa Tajlanđanima i slavnom energetskom piću, pa i stadion u Red Bul Arena, izbrisao je sa grba 1933 kao godinu osnivanja,a i tri osvojene titule u Austriji,rekavši da je ovo sada novi klub i istorija počinje od njega. UEFA ga je ubrzo upozorila da pravno to ne može biti novi klub,da vrati godinu osnivanja i osvojene titule što je na silu uradio. Za njegovo vrijeme u posljednjih 12 godina Salcburg je čak 9 puta bio šampion,posljednjih pet u nizu,a i ove će se prošetati. Odmah je doveo za trenera Trapatonija 2006,a za pomoćnika njegovog pulena u Interu Mateusa,mnoge igrače,ali navijači su punu godinu ratovali s njim,nisu prihvatali brisanje istorije i na kraju mnogi prestali da navijaju za Red Bul i osnovali novi klub Austrija Salsburg po uzoru na to što je do tada bilo. On je nastavio svojim putem,koliko asova je tu stvoreno,u posljednje vrijeme Sorijano i Sadio Mane,ali Champions je i njima izmicala suludo,i kad je bila tu,2009 i 2011 dva puta od Izraelaca a viđena već,prošle od Rijeke,a kakvo čudo su onda napravili u LE.

Matešic danas ima 74 godine, ima zvanično 21 milijardu dolara i sad 49.najbogatiji čovjek planete,a Ligu šampiona želi žarko,i to je rekao Marku Rozeu,kao ultimatum. On je uzeo 2009.godine i Lajpcig,od amaterskog napravio jak klub,ulagao čak više nego u Salcburg,prebacivao tamo igrače,bio vicešampion Bundes lige 2017, uveo ih u prošlu Champions,ali shvatio da se tamo od Bajerna ne može i vratio se Salcburgu, ulaganja su opet odlična. Inače, isto je radio i u Formuli 1, preuzeo od Forda tim Jaguar 2004.godine i odmah mu dao ime Red Bul izbrisavši prošlost. Prethodno je uzeo Zauber, ali 2001.godine bijesan što su uzeli mladog Rajkonena a ne njegovog pulena Bernoldija(tada vjerenika Jelene Dokić), digao ruke i otišao.Samo što je Rajkonen ubrzo postao svjetska zvijezda,i dan danas traje. S Red Bulom je dotakao nebo u F1, doveo neke inženjere koji su projektovali osvajanje mjeseca,napravio imperiju,i sa Fetelom 4 puta za redom bio prvak svijeta 2010-2013. Uzeo je još jedan tim, od bivšeg Italo-Australijanskog Minardija,uz pomoć prijatelja i zemkjaka Bergera,nekadašnjeg asa, napravio je Toro Roso,što takođe znači “Crveni bik”,na Italijanskom,praktično filijalu Red Bula, sa kojom je i mladi Fetel osvojio prvu pobjedu u Monci 2008. Ekstremni sportovi su njegov raj, koliko Red Bul avionskih trka, pa skokova sa Red Bul platformi od 27 do 50 metara, raznih izazova poput Feliksa Baumgartnera i skoka iz svemira 2012, još jedan njegov Austrijanac. A ima i svoj privatni hangar sa starim avionima,među njima i jedan Daglasov iz 1958.godine koji je pripadao Josipu Brozu Titu!

Ogromni su to kapitali,ali i za njega opet je vrijeme za fudbal. I Salcburg ima opsesiju kao i Zvezda,samo na drugi način,sve je drugačije. I maju stršno uigran tim,jedan koncept koji Roze samo nastavlja, a izdvajaju se golman Cican Stanković,pa štoper Onguene i sjajni bek Lajner,onda dva vezna igrača iz Malija Hajdara i Samaseko, Pongračić, i sjajni Šlager, kao i brojni napadači, Dabur je najbolji,a sreća što je brzi Korejac Hvang bio na Azijskim igrama, tu je Gulbradsen iz Norveške ali rovit, pa Bosanac Smail Prevljak koji je rezerva ali u subotu dva gola za 2:3 u Altahu,a doveli su i Helanda iz Moldea upravo. Jači su nego prošle godine,a tada su izbacili Sosijedad,Dortmund i Lacio,a skoro i Marselj za finale. Lacio ih je dobio 4:2 u rimskom spektaklu,a tamo napadao kao da mu treba,čuda je promašivao Imobile u prvom uz Alberta,a onda ga Imobile i dao u 55.minutu za 0:1, odnosno ukupnih 5:2. Lacio je mislio da je završio posao,ali Salcburg im je dao 4 gola u deset minuta i nestvarno ih izbacio,šok nad šokovima,pažnja na ovu ekipu do kraja. Ne čini ti se da je ništa posebno,a onda odjednom lete,moraju se iskontrolisati do kraja. Imaju i oni svoj sistem i puno brzine,energije,aduta,ali Zvezda tehnički nije gora ništa,i ako zaista od 31 hiljade ljudi na Red Bul Areni bar 10 bude navijalo za Zvezdu ta barijera se konačno može probiti i napraviti najvažnija noć u ovom vijeku. Ovo i jeste najvažnija utakmica još od 1.aprila 1992 u Sofiji protiv Sampdorije,po više osnova,ovo može biti trajna prekretnica u novoj istoriji koja možda ne može biti slavna tipa Bari-Tokio ali može mnogo blistavog i sada nezamislivog da donese. Sa Đovanijem Sijom priča će ići dalje i u slučaju poraza,i u petak postoji Monte Karlo i jedan žrijeb takođe,ali neke etape bi se mogle preskočiti i čudo napraviti ako samo bude 1:1. Stara imperija i slava protiv novog magnata i imperijalizma,zato rekoh da bi Mocart izabrao Zvezdu. Salcburg više i nema svoje ljubičaste dresove,već dresove kompanije. A ova noć jeste raskršće vjekova,sudar prošlosti i sadašnjosti,i to bliski.

]]>
Mon, 27 Aug 2018 17:42:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/212856/n-sofranac-dan-na-raskrscu-vjekova.html
N. Šofranac: Dobrodošli Kalćo i La Liga http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/212017/n-sofranac-dobrodosli-kalco-i-la-liga.html U opštem haosu, teških nesreća i odlaganja, žalbi i presuda, ljetnjih utakmica, prelaznog roka koji broji posljednje sate, dva super atraktivna šampionata čuće početni gong, ovo je taj vikend! ]]>

Nema što da čekamo,idemo odmah da ih najavimo,i to prvo Italiju,zato što odavno nije bila ovoliko u žiži,a i tržište se zatvara danas u 20 sati,dok će u Španiji biti otvoreno još pune dvije sedmice.

Nesreća u Đenovi donijela je odlaganje dvije utakmice,logično Sampdorija-Fiorentina,ali i Milan-Đenova a već je bio rasprodat San Siro za debi Iguaina. Baš je čudna sudbina tog para Milan-Đenova,sjećam se septembra 1991, debitant Kapelo krenuo odlično sezonu,u tom meču bomba Evanija i 1:0 poluvrijeme,a onda (pre)rana jesen i pravi potop, igrano iznova nakon dva mjeseca i bio remi. Onda famozmni 29.januar 1995, ubijen nožem vođa navijača Đenove Vinćenco Spanjolo, kad su čuli na stadionu htjeli su osvetu, meč prekinut u nadrealnoj atmosferi na poluvremenu, odigran suludo samo 15 dana kasnije dok su rane bile svježe, 1:1. Savićević nije bio tragičnog dana u Đenovi jer je bio kažnjen,samo 14 dana nakon pokera u Bariju. Upravo tada Đenova nestaje 12 dugih godina iz serije A, a aprila 2012.godine tačno pred početak duela na San Siru stiže vijest o smrti Morozinija za vrijeme meča Peskara-Livorno,i novo odlaganje. Deset dana kasnije Boateng za 1:0. Evo sada još jednog odlaganja “uklete utakmice” koje se Gatuzu nije nikako svidjelo,a teško je i zamisliti kad će biti nadoknađena,tek Milan će otvoriti sezonu sa dva super derbija,ali o tome kasnije.

Sjutra u 6 popodne Kjevo-Juventus. Na istom stadionu Bentegodi gdje je prije 34 godine debitovao u Kalću Maradona, debitovaće sada Kristijano Ronaldo i mnogi su uvjereni da je u pitanju isti nivo i kosmopolitski značaj. Samo što je Maradona tada imao 23 godine,a on 33. Nije čak ni bio slavan debi za Dijega, vječni neprijatelj Napolija Verona tada je slavila glatko 3:1, zaustavljeni Maradona i njegov zemljak Bertoni, a put do prvog skudeta u istoriji biće dug tri godine za Napolitance i njihovog kralja. A bila je to zapravo najava senzacionalne titule Verone te sezone,baš tog dana ples su započeli Elkjer,Brigel,Galderizi,Fana,Di Đenaro.. Sad nećemo imati najavu plesa Kjeva,naprotiv Juve kreće na 8.titulu za redom koju su im već upisali unaprijed,ali sjutra će svi gledati šta radi Ronaldo,180 zemalja ove Planete.

Prije 21 godinu na debiju jednog drugog Ronalda koji je isto ovako iščekivan bljesnuo je Rekoba sa dba luda gola,ima i sad kandidata za tako nešto. Alegri je ispratio danas Markizija prema Montrealu,zna već bekove koji će početi, Kanselo i Aleks Sandro,i vjerovatno izvodi 4-2-3-1 sa Pjanićem i Emre Džanom(ili Kedirom) u sredini,potom Dibalom,Daglas Kostom i iznenađujuće Bernardeskijem(prije nego Kvadradom),te Ronaldom u samom špicu,dok će Mandžukić početi kao rezerva. Koliko opcija,koliko snage,niko ne krije da je cilj konačno osvajanje evropske krune,i da u Madridu moraju biti na kraju sezone. Kjevo je imao stresno ljeto pod pritiskom Krotonea i rizikom izbacivanja iz lige, teško da u ovom momentu može da im bude nezgodan kao prije 5 godina(0:1 isto na otvaranju,uz zicer Maksi Lopeza).

Za Juve će derbiji doći kasnije,s Napolijem 30.septembra kući, Milanu gostuju početkom novembra,a Inter i Romu dočekuju nestvarno identično kao prošle godine, 9.decembra odnosno pred sam Božić Rimljane,sad već uobičajeno. Alegri je siguran da će mu Ronaldo donijeti mnogo,pregledi koje je radio u Italiji po njemu pokazuju da ima tijelo 20-godišnjaka, eksplozivnost i snagu na vrhuncu,i biće to zanimljiva trka sa vremenom,ubrzo puni 34 godine a tada se polako završava(la) karijera,on je siguran da je kao na početku! Jedan od ciljeva je rekord Iguaina od 36 golova prije tri sezone i odmah će početi da ga juri,da bi preoteo Mesiju Zlatnu kopačku,njihov duel nastavlja se sada na razdaljini,ali svi glavni snovi su u raju Champions,i čeka se žrijeb 30.avgusta. Vratio se i Bonući,nema nijednog alibija da se ne osvoji skudetoZanimljiv je taj odnos Juvea i Napolija. Prošlog ljeta su mnogi čak davali blagu prednost Napoliju,jer to je bila naštelovana mašina,koja nije mijenjala ništa,i nakon 86 bodova iz onog prethodnog prvenstva i 10 uzastopnih pobjeda na kraju,Sari i njegovi momci su bili uvjereni da će popraviti rekord i osvojiti. Popravili jesu,čak 91 bod što je fascinantno,i dobili Juve u Torinu 4 kola prije kraja,mirisali skudeto dok je vodio Inter 28.aprila, ali opet sve to nije bilo dovoljno,neki prosuti bodovi su baš koštali,a mogli su,mogli su,mogli su... E,sad kad se Juve ponovo osilio i pojačao,a Napoli ostao bez kormilara,pa i Žoržinja koji je s njim otišao u Čelsi,a doveo malo malo,sve sa legendarnim Anćelotijem na klupi mnogi ih vide znatno ispod,čak u panici za 4.mjesto! Iako Karleto cijeljo ljeto priča da je ekipa fantastična i da uopšte nije tražio Kavanija,Di Mariju i top igrače,debakli od Liverpula i Volfzburga se nisu svidjeli ni njemu. A odmah ima dva derbija,već sjutra veče pakleno gostovanje Laciju na Olimpiku gdje Napoli godinama hara,pa u drugom kolu dočekuje svog voljenog Gatuza na San Paolu. Za meč sjutra plan Anćelotija je da brani ipak Karnezis,iako je stigao upravo Kolumbijac Ospina, staviće lijevo pojačanje Ruiza(Gulam još ne može),a na sredini Zjelinski,Hamšik i Alan, dok želi da Lansira Milika od starta,sa Kaljehonom i Insinjeom,što znači da sjajni Mertens koji je kasno stigao,kao i odlično pojačanje iz Bolonje Verdi kreću sa klupe. De Laurentis je rekao da treba dati 7-8 kola Anćelotiju da sprovede ideje,da je mogao dovesti baš Simonea Inzagija ili Đampaola iz Samp,ali je shvatio da je Anćeloti motivisan i najveći. Biće baš zanimljivo vidjeti to sjutra, Lacio igra za golove,velika rana od 20.maja još peče,otišao je i Felipe Anderson u Vest Hem,ali senzacionalno ostao do ovih posljednjih sati Milinković Savić, počeće odmah pojačanje Badelj,i generalno to je i dalje vrlo opasna ekipa.Strašan meč za prvi dan. De Laurentis smatra Lacio ipak savladivim, kaže da je Juve donio cijeloj ligi enormnu pažnju,a kod Milana ga najviše plaši Gatuzo,više od igrača koje je doveo.

Da je Lacio ušao u Champions kao što je bilo izvjesno sad bi sve bilo drugačije,napravili bi ekipu kao u zlatnim vremenima. Nemoguće što su prosuli,što oni što VAR koji ih je masakrirao serijski,umjesto da imaju 15-ak bodova više od Intera,po prikazanoj igri,efikasnosti,i pored čak 16 utakmica više od njih na tri fronta,nisu čak iskoristili ni savršen poklon Sasuola i dan kasnije u Krotoneu prokockali meč loptu. Onda kad je ipak rješavao taj famozni posljednji meč,i još se nadovezao slučaj De Fraj, i opet im sve donosio i remi,a oni dva puta vodili,i jasno dominirali,uz stativu Sergeja i niz prilika da uveliko riješe,u finišu i penal od De Fraja i crveni karton,i okrutna sudbina. Nisam siguran kad će Lacio imati ponovo takvu šansu da poleti,jer oni žive od rezultata,ali Interu su dali jedan novi život.

Da su i sedmu godinu za redom propustili Champions nastao bi haos,od Suninga do samog igračkog kadra,a ovako odmah su krenula pojačanja. Stigli su De Fraj,Asamoa,Lautaro,Vrsaljko i prije svih Naingolan,a da se nisu zanosili sa Modrićem lako su mogli i do Vidala,neko reče da je klon Naingolana. Prvi meč za Spaletija je upravo beštija Sasuolo, neće imati još uvijek Naingolana, neće početi ni Perišić jer je kasnio,a zbog povrede Škrinjara vjerovatno odmah igra De Fraj,dok će Asamoa lijevo ali kao krilo,dok iza njega igra Dalber. Tako je jasno da će početi Lautaro Martinez, Argentinac kojeg je poslao pravo iz svog Rasinga Milito, igraće desno kao protiv Atletika nedavno,a Ikardi centarfora. Za Ikardija iz Španije i dalje uporno stižu glasine da će ga Real dovesti posljednjih dana ako ne dovede Levandovskog,ali sad kad je Vanda Nara potpisala godišnji ugovor da bude gost najgledanije emisije “Tiki taka” ponedjeljkom,očito da je Milano sudbina. Ali pažnja na Sasuolo,i u nedjelju i inače. Pazite,otkad su ušli u elitu prije 5 godina odigrali su jasno 10 mečeva sa Interom. Prva tri su izgubili,i to dva puta sa 7:0, jednom i na svom terenu! Od narednih 7 mečeva dobili su čak 6, što je nevjerovatna promjena tendencije,postavši tako najcrnja beštija Intera. Oba puta su ih dobili u sezoni 2015/16, a isto su uradili i posljednje sezone, 1:0 kući,i famoznih 1:2 na San Siru,uz šou Berardija i fenomenalnog Politana koji je tada rešetao stalno,a sad ga upravo uzeo Inter. Taj meč je umalo koštao Inter svega. Sada ih Sasuolo dočekuje sa De Zerbijem na klupi,nakon velikog posla Jakinija,a prethodno naravno Di Franćeska, opet sa poletnom ekipom što su pokazali i petardom u kupu prije pet dana. U napadu je čuveni Kevin Prins Boateng kao lažna devetka,a krila su sjajni Berardi kojeg još lovi Roma i njegov mentor Di Franćesko,kao i upravo sin Di Franćeska(stigao iz Bolonje). A tu je i stabilna sredina,pa Lemos kao lider odbrane,biće odličan meč,trebaće puno trčanja protiv njih.

Roma kreće iz Torino,nezgodno gostovanje Macariju i odmah puno dilema za Di Franćeska. Florenci vjerovatno kao desni bek, na sredini dilema Strotman ili Kristante koji je stigao iz Atalante,dok bi Pastore trebao da igra od starta, a N Zonzi čeka priliku. U napadu Under,Peroti i Džeko,i puno alternativa na čelu sa Šikom,ali jedan opasni Toro koji je blistao u kupu sa Belotijem,Falkeom,Berengerom,a sad doveo i Sorijana i vrlo moguće u zadnji čas Zazu koji je jutros bio na korak od Sampdorije.
Nevjerovatni povratnik Parma dočekuje Udineze,od njih se može svašta očekivati,a ovih dana hiper aktivni,nakon Inglezea i Grasija danas stiže vragolasti Žervinjo iz Kine,dobro je da kreću bez kazne,biće veselo. Pipo Inzagi nakon dvije izuzetne godine u Veneciji sada vodi Bolonju, vrlo je ambiciozan,tip Kontea,odmah mu počinju Palasio i Falćineli,ali Atalanta je pravo čudo ako je ne istroši Evropa. Gasperini je dobio na kraju i Rigonija, oporavio se Iličić,ima sve, vjerovatno protiv Frozinonea počinju Pašalić,Barou i Gomez,a Duvan Zapata na klupi,ali i De Ron,Hateber,Frojler,Manćini,ekipa kao sat,imaće i dva meča s Kopenhagenom u plej ofu,gostuju u drugom kolu Romi između toga,prava napast za sve.

O Milanu je teško sada govoriti,još će se prolungirati premijera,ali iduće subote u Napulju biće upaljena sva svjetla. Koliko emocija, stari klasik juga i sjevera, sudar velikih prijatelja Anćelotija i učenika Gatuza, Iguain koji opet dolazi kao neprijatelj,samo malo manji,i tačno dvije godine od sjajne utakmice na isti dan 2016, Sari savladao Montelu 4:2,ali kakav gol Susa za 2:2, ljetošnje želje Napolija. Milan će nakon toga 2.septembra dočekati Romu pred pauzu,i biće to odmah dva direktna duela za Champions, dok će 31.avgusta saznati rivale u Evropi. Ovo je bilo ludo ljeto,od kraha do pobjede na sudu, Evropa spašena,otišli prevaranti iz Kine, Eliot postavio Skaronija a ovaj legende Lea i Maldinija,uskoro vjerovatno i Kaka, oni su stigli dovesti dosta igrača, došli su Reaina,Strinić,Halilović,Iguain,Kaldara,Bakajoko,Kastiljeho i Laksal, baš puno a Sergej ili Rabio koje jure do kraja su dokaz da se puca baš visoko. Baka je vraćen Viljarealu, Silva dat Sevilji a Kalinić Atletiku,upravo da bi Kutrone u sjenci Iguaina imao dosta prostora na tri fronta. Ali Gatuzo nije htio da pusti Suso,kao ni Bertolaćija,pa čak ni Hose Maurija njegovoj Parmi,jer vjeruje u njega kao zamjenu za Bilju. Ko onda igra između Kesija i Bakajoka u 4-2-3-1? Ideja je da Suso bude lijevo, sjajni Čalhanoglu koji je letio u pobjedi nad Barsom centralno,a na desnoj strani novi fantazista Kastiljeho ili Bonaventura, dok je Iguain naravno nosilac svega,vjeruje se u 30 golova njegovih. Ipak i Laksal je strijela više u ormaru,a Romanjoli,Kaldara,Musakio,Rodrigez i Kalabrija nosioci odbrane,čak i Donaruma ostao uz Reinu. Težak raspored,ali plan Gatuza je da stigne na gradski derbi 21.oktobra uz rame sa Interom,on je i prošle sezone bio treći otkad je preuzeo,odmah iza mašina Juvea i Napolija.

Još nešto zanimljivo je rekao danas De Laurentis kojeg proklinju sopstveni navijači. Kaže da nije slučajno Salah završio jeftino u Liverpulu prošle godine,a sad i Alison za kojeg je on nudio 60 miliona,a inače ga ne bi prodao ni za 100. Time su povećane njegove sumnje da je pravi vlasnik Rome zapravo i vlasnik Liverpula,a kad bi im taj trik otkrili izbacili bi ih zajedno iz Evrope(igrali burna dva meča polufinala u maju 5:2,2:4). To mu je jedna “ptičica” rekla još prije nekoliko godina. Ali čudno je ponašanje Rome, zimus kad su bili u trci za sve raspali su se u januaru, htjeli da prodaju Džeka Čelsiju ali se on nije nagodio,demontirali bi ekipu,a poslije je on dao sve ključne golove i umalo odveo ekipu u Kijev! Sad su prodali i Alisona najboljeg na svijetu,ali i Naingolana koji je žarko želio da ostane,prevažan igrač,i to direktnom rivalu Interu. Doveli su,opet su jaki,ali mogli su biti i mnogo jači, Monći kaže da je to to, Toti vrti glavom. Neke stvari ostaju misterija.

Španija kreće već večeras sa dvije utakmice, Barsa sjutra protiv Alavesa u pohod na čak osmu titulu u ovih 11 godina,i opet je favorit. Po ciframa ubjedljivo najjača liga svijeta, koja se širi fantastično i na azijsko i američko tržište, što je uzbunilo i list Gardijan koji piše da u svakom smislu sada pobjeđuju Premijer ligu, gdje veliki timovi nisu obrnuli ni puno novca ovog ljeta. Ali,šta će biti u Španiji?

Barselona želi novu titulu,a Real je uzdrman mnogim stvarima,tako mnogi tipuju da je pravi rival Barse Atletiko! Barsa će sad izraziti u potpunosti trio Mesi-Kutinjo-Suarez i morao bi biti šou, Kutinjo je tek na kraju sezone najavio punu magiju koja će biti, a gol Dembelea za pehar u Maroku pokazuje kolika je i on nada, kao i Malkom, preotet Romi i doveden iz Bordoa, strijelac protiv Boke na Gamperu. Stigao je i Vidal da očeliči sredinu nakon odlaska “Manćega” Injeste, djeluju baš dobro, mada je sa Seviljom bilo vrlo teško, Andalužani su odmorili u minimalcu 1:0 protiv Žalgirisa a ciljali su upravo Barsu,da bi sinoć u revanšu slavili u Litvaniji čak 0:5, sad će da počiste i Sigmu i vrate se u svoju Ligu Evrope. Od njih je možda čak opasniji gradski rival Betis koji je dobio sve po Engleskoj i Litvaniji,povratnik u Evropu i super ambiciozan ove godine,kao i Valensija,Viljareal,i opet Bilbao koji prodaje drugog golmana Kepu za 80 miliona,ali lansira nove sljedbenike Lezume,jedan tim koji ne umire nikad,sad se još oporavio Muniain,napad je strahovit.

Ipak,vraćamo se velikoj trojci koja se pita o tituli. Atletiko može da uradi velike stvari,a već u ponedjeljak gostuje Champions Valensiji nakon ogromne radosti u Estoniji. Ćolo je zadržao Grizmana koji je već bio nogom ipo u Barsi,tačnije Godin ga je ubjedio,sada pakleni tandem Grizman-Kosta može da bukne ravnopravno,ali tu su sada i Kalinić, potom ljevak Lemar plaćen 75 miliona,rekord kluba,kao i najbrži igrač Evrope Želson Martins doveden iz Sportinga,sa izvanrednim Korejom koji je promjenio meč protiv Reala. Uz Kokea i Saula koji trče kao navijeni(ukupno Atletiko pretrčao čak 10 kilometara više od Reala), imaju sve pozicije poduplane,poput Ernandeza i Filipe Luisa na lijevom beku,sa finalem na njihovom stadionu,ovo je godina za velike stvari. Sva tri super kupa su osvojili uništivši šampione Evrope, Inter 2:0 2010,sa Simaom i Agerom, potom Čelsi 4:1 2012 sa Falkaom, a sad ih je dobro zapamtio i Real, pogotovo Kostu, vrijeme je da se ona tri najveća finala koja su gubili u nadoknadama ili na penale 1974, 2014 i 2016, istorijski naplate,zaslužili su. I bolno ispadanje prošle sezone zbog Karabaga(dva puta nadigrali Romu),oni su pretvorili u trijumf preko LE i super kupa,sada se cilj zna. Samo zato koliko će biti koncentracije za super jaku ligu, fond igrača je tu.

Real je misterija za mnoge,a poraz u srijedu veoma bolan,baš zato što je od Atletika i što su u produžecima nadigrani i nadtrčani. Slučaj Modrić je povećao nervozu, a danas su i tužili Inter UEFA-i, čak je i Tebas, predsjednik saveza,rekao da Inter radi mutno i nelegalno kao PSŽ. Njega nisu smjeli dati,ali ih je i to usporilo,a traume zvane Ronaldo i Zidan još nisu izliječene. Pitanje br1 u Španiji je, što čeka Real sa 300 miliona u džepu,i još 500 od mogućih kredita,zašto ne kupuje?? Prvo objašnjenje je da su tih 300 miliona spremljeni za Neimara,ali sad i on priča da bi ostao još godinu u Parizu,dok im je prije otvoreno namigivao. Real čeka odluku UEFA-e o PSŽ-u koja će biti za 10 dana, vezano za njihove transfere,ugovore,sponzorstva,banke države Katar,sve trostruko van parametara dozvoljenih,vjerujući da će nakon toga morati da im prodaju Neimara. Druga velika opcija jeste Azar, ali da li će ijedan od njih doći? Takođe, Levandovski, pa Ikardi kojeg danas forsira “AS”, pa Rodrigo iz Valensije,i mnogi drugi su i dalje u igri,ali treba krenuti, za sad su doveli samo Kurtou i Odriozolu. Florentino je najavio da se ovog ljeta vraća galaktičkim kupovinama koje je dugo stopirao Zidan, ali evo ode i Zidan,i simbol Ronaldo,a nema još ništa. Pored Ronalda izgubili su i Hamesa,Kovačića,Moratu,sve u 12 mjeseci,ispade Benzema glavna uzdanica,a nedavno otpisani Bejl simbol i nosilac, ne ne,neće to ostati tako. Još dugih 14 dana u Španiji.

Veliki el klasiko je inače 27.oktobra,na vikend promjene sata kao 2013 i 2014, i to u Barseloni,a jedan od velikana će odigrati jedan meč za bodove u Njujorku! Priča se mnogo i o moći Pikea, već drži milijarderske firme, dao gol u super kupu Sevilji,bio tu i protiv Boke,a onda prešao 10000 kilometara i u Orlandu izgurao novi Dejvis kup,ogroman projekat od 3 milijarde, 18 zemalja za pehar na kraju sezone,samo dva dana pred start lige. Povratak i u subotu igra, postao je nešto mnogo više od fudbalera. Ipak traka je zasluženo za Mesija,nakon što su je nosili Pujol,Ćavi i Injesta. Vidjećemo može li ponoviti magičnu prošlu sezonu, najbolji strijelac,asistent i dribler u ligama petice,u svemu najbolji. A kao da se svijet okrenuo naopačke u godinu dana, prošlog avgusta se pričalo o depresivnoj Barsi koja je ostala bez Neimara i ne umije da dovede nikog, i o Realu koji ih je pojeo u super kupu dva puta i koji drži titule,poigrava se. Sad je Barsa povratila titulu,uz to i kup i super kup,diktatura u Španiji,pojačala se, dok je Real ostao bez imperije,izgubio Ronalda i još ne zna da odreaguje. Kako je sve varljivo. Lopta kreće večeras,i kao uvijek ona će sve reći.

]]>
Fri, 17 Aug 2018 17:28:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/212017/n-sofranac-dobrodosli-kalco-i-la-liga.html
N. Šofranac: Francuska slavi, Hrvatska u delirijumu http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/209264/n-sofranac-francuska-slavi-hrvatska-u-delirijumu.html Uvijek su čudni prvi dani nakon Svjetskog prvenstva, praznina i besmisao svega što dolazi, beskrajna daljina narednog ovakvog događaja i nostalgija za onim koji prođe. Probajmo objasniti kako je Francuska stigla na tron sa kojeg će se šepuriti četiri godine i kako je Hrvatska doživjela jučerašnji dan koji je teško opisiv i neviđen na evropskim prostorima, pretvorivši Zagreb u balkanski Buenos Aires. ]]>

Da, jer ovo mora biti prije svega priča o Francuskoj i Hrvatskoj, a samim tim je neizbježna kopča sa Mundijalom 1998. I to je bilo prvenstvo Francuske i Hrvatske, završilo je takođe njihovim feštama bez granica, tada istina prva i treća ekipa na kraju, ali svakako nije slavio Brazil koji je bio drugi, ostale su samo blijede slike s aerodroma u Riju gdje pridržavaju fenomena Ronalda da siđe s aviona nakon misteriozne bolesti i fijaska. U Francuskoj je tada nastalo jedno slavlje za njih bez presedana, nakon što ni tokom prvenstva podrška u Sen Deniju nije bila toliko strastvena, šou protiv Brazilaca na kraju izveo je na Jelisejska polja milione ljudi, sve je trajalo danima jer je došao i njihov veliki praznik 14.jul, ljudi su se bacali od sreće u Senu.

Zanimljivo, samo dva dana uoči starta ovog Mundijala u Parizu je odigran meč koji je evocirao 20 godina te njihove prve titule. Za Francusku je igrao kompletan tim iz 1998, izuzev kapitena Dešama, koji je bio jasno već u Rusiji, a za tim svijeta mnogi veliki asovi tog događaja, uključujući i našeg Nišu Saveljića koji je reprezentovao tadašnju Jugoslaviju, ali i nekoliko Hrvata poput Šimića, Stanića, Bobana. Hrvatska je tada zaista bila hit, igrala je s puno kvaliteta i dinamike, klasa Čileanaca Bobana, Šukera, Prosinečkog, Jarnija, sa pridodatim znanjem Stanića i Asanovića, da je tu bio i Bokšić koji je harao u Laciju bili bi ekipa za titulu po svemu. Ali i to treće mjesto slavili su kao titulu, bila je to nestvarna reklama za tada mladu zemlju, tek je počelo doba interneta, bili smo na pragu novog milenijuma, ali bajka o maloj zemlji sa Mediterana obišla je svijet. Koliko je to zaista bilo dalekosežno uvjerio sam se prije dvije godine u Riju, kada su mi Brazilke na čuvenoj plaži Kopakabani rekle da nakon igara idu upravo u Hrvatsku na ljetovanje i da je to trend njihovog društva još od 1998, a do tada nijesu ni čuli za tu zemlju ni znali gdje se uopšte nalazi. Slušaš to na najčuvenijoj plaži planete, gledaš u beskrajni okean koji nas zapljuskuje i shvataš vječnost trenutka i beznačaj prostora. Ti ljudi bi napustili taj njihov raj i došli maltene na našu obalu, na drugi kraj svijeta, jer su im majstorije Bobana i drugova kao djeci ostale urezani u sjećanja. A šta tek nakon ovog sada, ovo je još veće.

Eto, 20 godina kasnije Francuska i Hrvatska su podijelile, ne polufinalni, nego baš taj posljednji megdan za fudbalski nezaborav, oživjevši obostrano 1998. godinu. Danas, kad su mreže razvijene do maksimuma i svijet globalizovan, znali smo sve, pa i to da je planeta navijački obojena hrvatskim bojama od Australije do Amerike sjeverne i južne, jedna neviđena masa zemalja. Za Francusku su osim njihove domovine navijale samo još Francuska Gvajana, Antili i Srbija, što bilo više ili manje precizno pokazuje efekat ovog pohoda Hrvata, i ono što oni kažu da će se na njihovu privredu i turizam odraziti tek u narednih pet godina. Dosta govori i podatak da je juče popodne 4 puta više ljudi širom svijeta istraživalo uživo dokle je stigao avion sa hrvatskim igračima nego onaj sa Francuzima, iako su u Parizu dočekivali šampione, a čak 20% komentara bilo je vezano za nekonvencionalno ponašanje predsjednice Hrvatske, koja je na ceremoniji ljubila sve svoje igrače emotivno, i mladog Mbapea što je bilo simpatično, ali potom i sve ostale Francuze, pa onda i Nestora Pitanu i njegove pomoćnike, čak i dio osoblja, malo previše, ali vrlo spontano. Ako Kristina prije 4 godine nije ni došla u Rio, a toliko voli Mesija, onda je Kolinda bila hit. Ali, sada o samoj igri.

Nije baš bilo posve očekivano da Francuzi pokore svijet. Nakon nepreboljenog poraza kod kuće u finalu sa Portugalom gdje su bili mnogo bolji, svi su vidjeli više neke druge ekipe na svjetskom nivou. U kvalifikacijama nisu imali puno problema osim bizarnog poraza u Švedskoj, ali nisu ni plijenili. Tokom tog perioda Španija ih je savladala u Parizu 2:0, bila dominantna i neporažena, i svakako veći kandidat u očima svih, pogotovo nakon 6:1 protiv Argentine. U međuvremenu je nesrazmjerno rastao Brazil, znao samo za ubjedljive trijumfe dvije pune godine, nakon prvog Olimpijskog zlata, a kako su rutinski dobili Njemačku u Berlinu, isprašili domaću Rusiju 3:0 u Moskvi, Hrvatsku 2:0 u Liverpulu, ekipe koje će daleko stići na Mundijalu. Potom Njemačka koju su svi vidjeli veoma daleko, i ta Belgija prepuna klase, kao i vječna Argentina, svi su stavljani ispred Francuske. Možda i zato što se konačni spisak Dešama nije dopao nikom, pogotovo nepozivanje Benzeme, Lakazeta i junaka sa EURA Pajea, realno gledajući mogli su da donesu mnogo spektakla ovoj ekipi. Ali Dešam je očito znao od početka dobro šta želi, u glavi je imao drukčiji koncept nego prije dvije godine, samo što je prvobitno želio da koristi Dembelea iz Barse na krilu, u klasičnom sistemu 4/3/3 sa zvijezdama Grizmanom i Mbapeom, a nakon pobjede 3:1 nad Italijom bio je uvjeren da je to to. Ipak, već blijedi prvi meč sa Australijom ga je ubijedio u suprotno, pa je Dembele postao rezerva i to sa manjim značajem od Fekira, a ubačen je Žiru u napad, sa maskiranim 4/2/3/1, gdje je Matuidi protiv njegove volje gurnut na lijevu stranu. Tako je rođena jedna ekipa koja isprva nije blistala, čak ni protiv slabijih, ali protiv Perua je viđena upravo ekipa koja će ići do kraja, dovoljno angažovana da postigne i vrlo tvrda u čuvanju rezultata, protiv razigrane i simpatične ekipe Gareke koja je skroz nezasluženo izgubila od Danske, a uprkos velikom srcu i trudu Francuzima ga nisu mogli dati. Protiv Danaca su odigrali jedini meč bez golova na cijelom prvenstvu, skoro prećutni dogovor, iako su ulaskom Fekira i Mbapea dobili jednu inerciju koja im je umalo donijela neželjenu pobjedu. A onda je sve postalo jasno protiv Argentine, svi igrači iza lopte, pa na letećeg Mbapea i Grizmana, cilj Francuske je svjetska titula. U meču karijere mladog fenomena pravili su požare u šesnaestercu Argentine, a onda se tako masovno povukli da su primili čudesni gol El Fidea Di Marije i nakon gola Merkada bili na ivici ponora. To je jedan od dva momenta kada je Francuska mogla da sleti sa puta, morali su sve promjeniti u koncepciji i nije išlo, ali prva dobra ideja Matuidija, centaršut iz trka Ernandeza i nestvarni biser gol Pavara promjenili su sve. Nije bilo naivno, jer Argentina je rasla kao i prije 4 godine, preživjela je Nigeriju i znanjem i srcem, i nakon tog preokreta bila je opasna prepona, konačno se počeo otvarati i prostor za Mesija, a Maskerano je sve kidao ogromnim srcem. Taj meč je imao mnogo veću težinu nego što se tada mislilo. Urugvaj je pao lakše, iako je to ekipa koja čvrstinom parira Francuzima i svakako ne pravi grešku ostalih, da uzme loptu i igra, a Francuzima ostavlja prostor. Mogli su im biti vrlo teški, ali ostali su bez Kavanija,i premalo su imali da zaprijete. Držali su se dobro 40 minuta, ali nakon gola iz prekida game over. Tri Južnoamerikanca poslata kući, a onda je došla ta komšijska Belgija koja je ulivala strah, i koja im je sklonila sa puta opasni, najopasniji Brazil. Po očekivanju, Dešam je i njima prepustio sredinu i posjed, ali komplikovan je bio meč, dvije silne ekipe, žestoki dueli, ali Belgija jasno opasnija i bliža vođstvu. Isčupao ih je Ljoris, a onda je Umtiti dao gol svog života, uprkos roditeljima koji su ga gurali u Kamerun, a nakon toga ni svi dijamanti s terena i klupe Belgije nisu mogli probiti zid. I najefikasnija ekipa Mundijala, koja je u kontinuitetu igrala najbolje, poslata kuci, a ostala je samo ta Hrvatska koja je imala srce, energiju i kvalitet da zastraši svakoga.

Nije dugačka istorija francusko hrvatskih duela, ali je jasna i jednosmjerna. Sve je počelo tog 8.juna 1998, na Stad de Fransu, kad je Šuker doveo Hrvate u sasvim zasluženo vođstvo. Ipak, u nekoliko minuta Francuska je volšebno preokrenula, a da nije prikazala neku posebnu igru ni nadljudske napore, Tiram je dao dva jedina gola ikada, a pamti se greška iscrpljenog i povrijeđenog Bobana kojeg je Ćiro toliko obožavao da nije uspio na vrijeme ga zamjeniti. Moglo se tada sve otvoriti Hrvatima, jer Brazil je bio već pečen. Nakon toga se pamti meč iz 13.novembra 1999, štaviše prenosio sam ga, prijateljska utakmica opet u Parizu, kada su Francuzi dominirali 3:0, a Bobanu je to bio posljednji meč za državni tim. Hrvati se, nakon drame sa Jugoslavijom, nisu plasirali na EURO i sve je bilo splasnulo, odlazak Bobana i takođe Tuđman koji je umro mjesec dana kasnije, a kažu čak da je već tada bio mrtav, nego se odlagala objava. Nakon te sumorne utakmice, Hrvati su testirali Francuze i neposredno pred EURO 2000, i izgubili opet 0:2, osjećalo se da će Zidan i drugovi osvojiti i Evropu, njihovo vrijeme. Nakon toga i dva remija, pamti se 2:2 sa EURA 2004, kad je Hrvatska u nastavku preokrenula, a nevjerovatan promašaj Ivice Mornara u nadoknadi spasio Francuze poraza. Ali, tradicija je nastavljena i u ovom najvažnijem meču prekjuče.

Igrali su Hrvati opet veoma dobro,oni smatraju cak i najbolje na prvenstvu uz drugo poluvrijeme sa Argentinom,izasli su puni adrenalina i preuzeli igru,ali vidjeli smo vec taj film,protiv Francuza slicno kao i protiv Zidanovog Reala nije poenta uzeti igru nego im dati prvi gol,nauditi im. Nije se ponovo osjecao taj famozni umor kod Hrvata,napadali su,ali primili su dva gola u prvom poluvremenu da ni Francuzi ne znaju kako su ih dali. Nije bio faul kod prvog (auto)gola, a penal je bio iako ga Pitana nikad bez VARa ne bi sudio. Murinjo i mnogi bivsi asovi su komentarisali da VAR treba da ispravlja sudijske greske koje idu protiv duha utakmice,a da to ovdje nije bio slucaj i da je bolja ekipa gubila na poluvremenu,sto je tacno,ali borili smo se za tehnologiju a ona je nemilosrdno pravedna i tacka. Bolje je Hrvatska usla i u nastavak,ali vec smo naucili Francusku,kad joj poklonis toliko budi spreman i na 10 minuta koje ce oni odigrati zaista dobro,preko zvijeri Mbapea koji raznosi sve. 4 1 i laku noc,poslije je za sve bilo kasno. Svaki mec su uveli u vode koje su oni zeljeli,pa i ovaj,ekipa koja brutalno koristi svoje sanse,iako zaista nisu plesali,daleko od toga. Desam je uzeo mnogo od svog druga Zidana, igrali su ono sto se danas zove reaktivni fudbal,povlacenje svih 11 ljudi sto se nekad smatralo skoro pa sramotnim,pa onda ubitacni ofanzivni talasi,sa zidom Pogba Kante na sredini,i onim Varan Umtiti u odbrani,ogromnim atletizmom i cinizmom. To je u najkracem novi svjetski prvak,pa iako se nekom to cinilo malo. Bila su ta dva momenta,kad su gubili od Argentine i kad ih je pritisla Belgija,momenti straha da nece uspjeti.Moze biti da bi Brazil bio taj koji bi im stao na kraj,ali Azar,Mazic i Orsato su ih zaustavili. Tek,ova Francuska osim sto nije bila toliko spektakularna nije bila ni jaka kao 1998, tada su plesali majstori Zidan i Djorkaef,sa Vjejrom,Petijem i Desaijem na sredini,Blanom i Tiramom nazad,i u spicu prevalentno Givarsom,tadasnjim iznenadjenjem, Prije svega jer su na Euru igrali Loko i Dugari,a onda i zato jer su izbijali mladici Anri i Trezege koji ce se proslaviti. Jasna su poredjenja sa Ziruom sada,to su takozvani centarfori martinele,koji sluze kao sponde za majstore iza njih,ali ne daju nikad golove. Ziru cak nije ni sutnuo nijednu u okvir gola,iako je imao 14 pokusaja,sjetite se pete Mbapea protiv Belgije kad ga je spojio sa golom. Ipak za Desamovu igru je bio nezamjenjiv. Givars je bio izgubio mjesto u osmini protiv teskog Paragvaja,probio se Anri,pogodio stativu,blistao,ali se i povrijedio,pa se sve vratilo na staro do kraja.


Ipak,iako ce Francuska biti vladar 4 godine,i docekani su paradom na Jelizejskim poljima juce,dva dana nakon proslave Burzoaske revolucije 1789.godine koja je promjenila svijet i okoncala srednji vijek,planeta se zapravo najezila od proslave u Zagrebu.Vec oko podne bio je krcat Trg Bana Jelacica,jer najavljen je dolazak u 14 casova,ali avion je sletio tek u 15.30,a onda je i tamo na aerodromu bio sjajan docek,pa ludnica ulicama Zagreba i probijanje kroz 300 hiljada ljudi,da bi tek u vecernjim satima stigli na trg gdje su se jos popodne ljudi onesvjescivali od vrucine i guzve,penjali visoko na stubove,histerija koja se na ovim prostorima ne pamti. Vatromet i festa koji su nastali izlaskom na binu ucinili su ovaj 16.jul jednako velikim i istorijskim kao samo svjetsko prvenstvo,Hrvatska najsiromasnija zemlja Evropske unije,fudbalska i sportska velesila/fenomen,13.zemlja u istoriji koja je usla u finale ikada. Sinoc su uzivo na HRTu imali priliku da utiske iznesu i junaci prethodnih uspjeha,Ivanisevic,Kostelic,Simenc,Tucak,Vlasic,Metlicic,Stanic,sve osvajaci velikih medalja,tvorci istorije,ali po svemu se vidjelo da je ovo najveci uspjeh u istoriji,i da moze probuditi cijelu zemlju. Sad se svi nadaju da Plenkovic moze biti stvaralac kao Dalic,taj skromni selektor koji je u Kijevu trgnuo na struju jednu ucmalu ekipu i skoro cudesno je odveo u baraz,jer remijem ni tamo ne bi bili,cak ni u barazu! Slicno je bilo i famozne 1998,kad su ih odbrane Smajhela seniora u Atini odvele u baraz,a u njemu bas preko Kijeva stigli do Francuske i prve istorije. Dalic je dobio odmah povjerenje igraca,a potom uradio mnogo na psiho i fizickoj pripremi,zavrsio je kinezioloski fakultet kao i Ladic na Zagrebackom sveucilistu i sa timom eksperata znali su regenerisati i motivisati ekipu nakon svih silnih produzetaka i penala,da nakon 16 pretrcanih kilometara izlaze jos jaci,budu od svega jaci,a umjesto silnih treninga pustao im je slike festi u domovini i podizao moral i hormon srece i zadovoljstva,seratonin. Uostalom,uoci finala je rekao/ bice svi zdravi,mi vise uopste i nemamo sta trenirati. Juce je sve prepustio igracima,ali mnogo vazna licnost u ovoj bajci.

Modric je dobio Zlatnu loptu sampionata,nakon maestralnih partija u grupi,pogotovo protiv Argentine,kasnije je bio uz Rakitica lider iz pozadine,identicno kao u Realu,pogotovo vazan uz Kovacica protiv Rusije kad je ekipa popustila u drugom produzetku,manje briljantan od Perisica u posljednjim mecevima,ali ozbiljan kandidat za konacnu Zlatnu loptu nakon 10 godina duopola Mesi Ronaldo. Sad ima velike sanse,s Realom moze da osvoji jos dva trofeja koja Ronaldo vise ne moze,a sad ce biti i pik Florentina Pereza sa Kristijanom daleko od Bernabeua,i ispracenog ne bas uz pocasti i plotune. Modriceva porodicna prica,prica izbjeglice,to je slika zemlje koju smo voljeli i koja se onako srusila,on je ta zla osjetio,dok mnogi njegovi drugovi nisu bili ni rodjeni kad je rat sijevao. Hrvatska je u Jugoslaviji bila veoma vazna karika,dala je izuzetne asove,dva super centra poput Zagreba i Splita,cesto su se osjecali zakinutim sto ne igraju neki njihovi majstori,poput slucaja Dzajic/Surjak na lijevom krilu,naravno kasnije kad je Dzaja bio vec stariji,pa Jrkovic/Acimovic kao lijeva polutka,ili Suker/Pancev pred sam raspad. Dali su njihovi Skoblar i stariji Jerkovic (Drazen) ogroman doprinos uz Sekularca i Galica onom 4.mjestu iz Cilea 1962, ali osjecalo se da zele nesto svoje,osjecalo od branjenog prijateljskom meca sa Amerikancima 17.oktobra 1990,u Maksimiru,kad je kapiten bio veteran Kranjcar. Osjetio sam to i 9.juna 1991,kad sam isao u Split da posljednji put vidim Hajduk uzivo,u mecu sa Radom(4 2),znajuci da ce Hrvatska otici,iako su politicara sa ove strane tada drugacije uvjeravali. Od Dubrovnika preko Makarske i cijele Dalmacije se osjecala neka vrsta euforije,tako slicna ovoj danasnjoj,iako se tada nije mogla zamisljati titula prvaka svijeta a ni finale,kad velika zajednicka zemlja nikad nije mogla uspjeti. Oni su tada bili sigurni da odlaze i da je to jedini put,a da upravo fudbal moze biti taj poligon ponosa na kojem ce savladjivati Italiju,Njemacku,Holandiju,Argentinu,i ostale velesile. Poligon nacionalnih snova,onih najsladjih. Proslo je vrijeme interesnih sprega,igranja preko menadzera,razjedinjenih navijaca,incidenata i kukastih krstova,ponovo su svi ujedinjeni i na vratima raja.

Recimo na kraju da je bilo bas zabavno i emotivno,vidjeli smo da Mundijal bez Italije i Holandije moze biti veliki,i s Njemackom odmah vani,i sa zvijezdama koje ne sijaju,sa pravcima igre koji se mijenjaju,manje tendencije da se napada,plese i igra uvijek za gol, sada mnogo taktike i cekanja momenta,sa fanaticnim pokrivanjem prostora i manijackim fokusom na prekide. Zbog toga cu reci, moze se igrati jos puno bolje i spektakularnije,doci ce brzo to vrijeme! Iduci Mundijal za 4 ipo godine bice prvi ikada zimski,ali na 30 stepeni u futuristickom Kataru, jer ljeti je tamo preko 50 stepeni,nemoguce. Bice to tako neobicno,a tek onda 2026, sa 48 zemalja, 16 grupa po tri ekipe, brza grupna faza ali onda beskrajna sesnaestina finala, ukupno cak 80 utakmica i to bez paralelnih termina,sve u 80 termina,i jos puno vise drame,na ogromnim Sjevernoamerickim stadionima. Potom ide Mundijal stogodisnjice mozda bas s finalem u Montevideu, kandidati su zajedno Argentina,Paragvaj i Urugvaj,uglavnom bice zabavno jer Mundijali su prica o nasim zivotima. A u zivotima mnogih VAR bi mogao da odigra odlucujucu ulogu,transparentna revizija i ispravka greske,bas kao sto je sjajno funkcionisalo u Rusiji.To smo uostalom davno najavili,a moderna su vremena,aktivirajte VAR u svemu.

]]>
Tue, 17 Jul 2018 16:29:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/209264/n-sofranac-francuska-slavi-hrvatska-u-delirijumu.html
Mesi tužni bez nigdje nikoga http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/207024/mesi-tuzni-bez-nigdje-nikoga.html Neuspjeh je ključ svakog uspjeha. ]]>  

Tako je govorio legendarni Majkl Džordan. Čovjek koji je mnogo puta okusio poraz na putu ka vrhu. Onda je tri puta zaredom osvojio titulu, pa odmorio. Vratio se i ponovo tri puta bio dosegao tron.

Toliko puta je gubio da mu je dosadilo. I odlučio je da promijeni mnogo stvari, prije svega nakon što su ga počistili Detroit Pistonsi i njihova „prljava“ muška igra. Vratio se jači nego ikad i postigao za mnoge i danas nedostižni cilj. Nikada nije gubio finala. U svakom od njih je bio najkorisniji igrač.

Ne, ovo nije priča o najboljem svih vremena, već o čovjeku koji je sa klubom osvojio sve, a sa nacionalnom selekcijom skoro ništa. Osim olimpijskog zlata, koje u fudbalu, nažalost, nema težinu kao u ostalim sportovima.

Da li samo zbog toga možemo reći da Mesi nije najbolji fudbaler svih vremena? Napraviću osnovnu novinarsku grešku. Neću dati jasan odgovor na to pitanje. Razlog je jednostavan. Ni Džordan nije mogao da osvoji sve titule sam, ali je svojim prisustvom od prosječnih igrača pravio bolje. I imao je uvijek pomoć saigrača, koji su sve podređivali zbog tima i najboljeg među njima.

To je glavni razlog zbog kojeg i na ovom Svjetskom prvenstvu, Argentina djeluje pogubljeno. Kao da im je Mesijevo prisustvo opterećenje, a ne inspiracija. Tim bez ideje. Bez dovoljno kvaliteta u ključnoj liniji za Mesija – veznom redu. To se vidjelo u oba meča. I protiv Islanda kada je Mesi igrao iza špica i sinoć protiv Hrvatske, kada je bio na svojoj osnovnoj poziciji – krilnog napadača.

I prije prvenstva je bilo jasno da Hrvati imaju jači tim. Barem za one koje razumiju igru. Kada se uporede pozicije, jasno da su Hrvati bolji jedan na jedan na skoro svakoj poziciji od golmana, preko bekova, osim napada. Ali, šta će vam Mesi, Aguero, Iguain, Dibala, pa čak i Pavon, ako nema ko da im doda ključan pas.

Vukao je Mesi mnogo puta sam selekciju. Pa i ovoga puta bio je ključan što su uopšte nakon mučnih kvalifikacija na Svjetskom prvenstvu. Rusija je otkrila sve mane Argentinaca, koje pogubljeni Sampaoli nije uspio da sakrije. Od čovjeka koji je sa Čileom pravio čuda, došao je do toga da ga taktički „progutaju“ treneri sa mnogo manje iskustva.

Argentince je uhvatila panika već nakon prvog meča, iako im je sinoć igrao i iks. Promjena formacije, mnogo novih igrača. Od starta se vidjelo da ne štima u svim linijama. Pa čak i kada su imali rijetku priliku da pogode zicer, to je kao nekom „Božjom rukom“ odlazilo pored gola. I onda po pravilu stiže kazna.

Od kompaktne Hrvatske, koja na sredini ima dva plejmejkera kao niko na prvenstvu. A na klupi mađioničara Kovačića. Šta bi Mesi dao da u timu ima i slabiju Modrićevu nogu? Svakako i u njoj ima više klase i fudbalskog znanja od Mese, Akunje, Pereza, Banjege i ostalih u veznom redu "Gaučosa" zajedno.

"Naravno da očekujemo više od njega, ali on nije Maradona, ne može sam osvojiti titulu. To moramo shvatiti mi Argentinci, ali i njegovi saigrači. On je fenomen ako mu se osiguraju odgovarajući uslovi kao što je to u Barseloni. U suprotnom se muči i to nije to. Ko mu je pomogao protiv Islanda? Pa Di Marija nijednom nije prošao protivnika, a podrška iz veznog reda nije stizala", tako je govorio veliki napadač Ernan Krespo o Mesiju nakon Islanda.

Dijagnoza bez terapije. Nemoguće je promijeniti igrače i stil za tako kratko vrijeme. Argentinci su morali o tome da misle mnogo prije Rusije. Već poslije izgubljenog prošlog finala u Brazilu. Vjerovatno i jedinog u Mesijevoj karijeri.

Bez kreacije u veznom redu Mesi može bljesnuti samo povremeno. Poželjno je da imaš igrača poput Gatuza uvijek na terenu. Ali ako imaš takvu dvojicu, kao protiv Islanda, ili četvoricu kao sinoć, pa ni Džordan nije mogao sam!

Znam da mnogi već poslije nekoliko početnih rečenica ovog teksta pitaju – pa kako može Ronaldo sam? Odgovor – nije sam. Ima kreaciju iza sebe – ostarjelog Mutinja, Bernanda Silvu, i mnogo potentnije spoljne bekove od Mesija. A do jedine titule s reprezentacijom stigao je, realno dosta srećno. Treći u grupi na Euru do prošlog prvenstva je ispadao. A jedini meč u eliminaciji , prije finala, težak za Portugal, bio je upravo protiv Hrvatske. To je druga priča, koju nema potrebe duljiti.

Činjenica je da je veliki šampion. Isto tako, činjenica je da svi Portugalci igraju za njega, i on za njih. Ne smeta mu ni da igra odbranu protiv Maroka. Jedan za sve, i svi za Ronalda. To je ono što Mesi nikada nije imao u nacionalnom timu.

I Argentinci uporno nijesu učili lekciju s početka priče. Iako i dalje imaju šansu da prođu grupu, teško da će napraviti išta značajnije, a kamoli stići do finala i titule.

Da li to znači da je Mesi najbolji fudbaler svih vremena? Ne znam. Ali, znam da je i ovoga puta, kao i u prošlosti, bio „Sirak tužni bez nigdje nikoga...“.

]]>
Fri, 22 Jun 2018 00:30:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/207024/mesi-tuzni-bez-nigdje-nikoga.html
N. Šofranac: Predodređen http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/206064/n-sofranac-predodredjen.html Nemoguće je osvojiti 11 puta Rolan Garos. A ipak se desilo. I bili smo svjedoci neponovljivog, godinu po godinu. Po mnogima najveći podvig u svijetu sporta ikada, a na ovoj drevnoj šljaci mnogi šampioni su kovali slavu i pisali istoriju. ]]>

Magija crvene zemlje, magija Pariza. Prije nego se pojavio Španac koji će pomjeriti sve granice vidjeli smo slavne mečeve koji su napravili mit ovog turnira i koje sada valja smjestiti u novoispisanoj istoriji. Brojke Nadala su sa druge planete, čista mitologija, 11 osvajanja iz 13 pokušaja, tri puta bez izgubljenog seta, sa još 11 titula u Monte Karlu i 11 u Barseloni,kao i 8 u Rimu, i nevjerovatnih 111 pobjeda u 113 mečeva na šljaci u tri dobijena seta,u zlatnoj eri teniskih šampiona-za urlike. Ali, probajmo samo da se vratimo u vrijeme prije nego se on pojavio.

Razmišljanja su tada bila drugačija. Pojam šampiona bio je Bjorn Borg i sve se mjerilo po njemu. Ledeni Šveđanin se na turu pojavio 1973.godine kao 17-godišnjak i izazvao histeriju tinejdžerki oko sebi,novu Bitlsmaniju,fascinirajući dugom kosom i trakom,preteča ABBA stila. Šveđani do tada nisu bili istaknuti ni u tenisu ni u muzici,ali sve se preko noći promjenilo,zauvijek. Talenat Borga bio je enorman, a svi puno bolje znaju njegovu vezu sa Vimbldonom koji je puta uzastopno osvojio protiv svih rezona i tradicije igre na travi(1976-1980), iako je još puno moćniji bio u Parizu. Te 1973 finale je bilo Nastase-Pilić,ali već 1974.godine kad je tek trebao da napuni 18, stiže do prve titule i to serijom velikih preokreta,za to doba unikatnih. I u finalu je nadoknadio 0:2 u setovima protiv španskog specijaliste za šljaku Orantesa koji nije mogao da vjeruje da taj dječak u petom setu pojačava tempo kao da se tek zagrijao. Bio je to prvi veliki preokret u finalima Pariza, a juče kad je Nadal poveo 2:0 protiv Tima izašla je grafika koja je istakla da se samo 4 puta desilo u istoriji(osim Borga 1974, to su uradili još Lendl u epskom finalu protiv Mekinroa 1984,na vrhuncu njihovog rivalstva,zatim Agasi 1999 protiv Medvedeva kad se digao iz pepela i konačno osvojio životni slem,i argentinski meteor Gaudio koji je 2004.godine izvadio prežaljeni meč protiv zemljaka Korije koji je bio bolji ali dehidrirao i pao 8:6 u petom). Ali, davno je bila 1974. Borg je rođen juna 1956, isto kao i Nadal(jun 1986) slavio je rođendan negdje oko finala Rolan Garosa, a osvojio ga je eto i godinu mlađi jer Rafa 2004.godine nije mogao da debituje zbog povrede,a već je bio opasan. Sličan im je bio put,kao i stil igre, i kasnija adaptacija i pohod na travu. Naredne 1975.godine Borg je opet osvojio pobjedivši još jednog kultnog igrača šljake Giljerma Viljasa u prekrasnom meču,već tada dvije titule,ali ga 1976 smjenjuje dugokosi Italijan Panata koji ga je skinuo sa trona i u Dejvis kup finalu Italija-Švedska. Borg je tada počeo dominaciju na Vimbldonu i smijenio Konorsa na vrhu ATP liste,ali ni 1977.godine nije osvojio Pariz, učinio je to Viljas u slavu Argentine. Ipak, od 1978.godine puna dominacija Borga koji upravo ruši Viljasa u finalu,lagano i 1979, pa onda i 1980 protiv svoje vječne žrtve Gerulaitisa,a onda je 1981 imao pakleno finale, novi teniski astro Ivan Lendl natjerao ga je na pet setova,ali poklekao 6:1 u petom jer je igrao maraton i u polufinalu protiv drugog Argentinca Klerka. Na kraju Lendl je udarao u zid, Borg je bio neprobojan, ali tog ljeta će ga Mekinro svrgnuti na Vimbldonu nakon pet osvajanja,i uz veliko upozorenje Lendla,a pod pritiskom slatkog života i diskoteka koje su tada zavladale Borg ostavlja sve sa samo 25 godina,i počinje plej-boj eru. Nikad nećemo saznati koliko bi zaista osvojio,ali ako je sa 25 godina imao 6 Rolan Garosa i 5 Vimbldona,u Australiju nije ni išao,a US open mu je izmicao,ali opet 11 gren slem titula,lako je vjerovati da bi sad bio čak ispred Federera i Nadala. Mogao je da igra komotno do ranih 90-ih,a tako je rano nestao. Za 25.rođendan proslavio je šesti Rolan Garos,isto kao i Nadal 2011, ali Rafa je evo stigao do 11-og. Ne bi ni Borgu bilo lako u narednim godinama pod naletom Lendla i Mekinroa,a kasnije Bekera,Edberga,Vilandera i ostalih. Ali imao je nešto nevjerovatno,bio je od čelika koji se ne topi ni na 1600.

A upravo je njegovu prazninu prvi popunio 18-godišnji Mats Vilander 1982.godine kada je u finalu pobjedio 3:1 legendu Viljasa i svi su rekli da je predodređen,da je stigao novi viking. Naredne godine u finalu će ga tući Janik Noa u delirijumu cijele Francuske, 3:0 u meču gdje je tamnoputi Francuz letio terenom,ali i meču koji će mu obilježiti život,toliko popularnosti da je bio na ivici samoubistva,srećom postao je rok zvijezda i uspješni selektor,a sin NBA as. Višestruko osvajanje bilo je određeno za Vilandera i Lendla, po tri puta u 80-im, a njihova međusobna finala 1985 i 1987 su bila vrhunac tog vremena,uz već opisan triler iz 1984. Nikada više nijedan Francuz se neće popeti na tron i ne nazire se. Apropo jučerašnjeg finala u kojem smo na trenutak vidjeli glumačku gromadu Žan Pol Belmondoa, 1987.godine Beker je trčeći za jednom lopticom tokom polufinala sa Vilanderom naletio u prvom redu na njega,zastao i rekao “mnogo vas cijenim i sad ću vam nabrojati sve vaše filmove”. On, Živojinović, Mejot, Lekont, Keš, drugo vrijeme i karakteri,mnogo šmeka i manje gladijatori. Rafa je tada slavio prvi rođendan,a juče ga Belmondo gleda kako diže 11.pehar.
Crtu treba podvući baš te 1988 nakon trećeg trijumfa Vilandera,jer od 1989 sve postaje drugačije,u tenisu i svijetu uopšte. Kakvom se samo brzinom svijet mijenjao, pojavili su se i sateliti,a Francuzi su te godine izbacili skroz engleski jezik pa se gejm zvao jeu(žu),a taj-brejk po njihovom jeu decisif(odlučujuća igra). Vjetar promjena zahvatio je i tenis,pogotovo tenis. Toliko se novih upornih igrača šljake pojavilo, Argentinac Manćini je osvojio i Monte Karlo(protiv Bekera),i Rim(protiv Agasija), ali i mladi Španac Brugera(budući šampion), i Urugvajac Perez, pa moćna američka plejada Kurijer-Agasi-Čang,s tim što je Agasi uz druga Krikštajna bljesnuo već i 1988. Svi su oni dolazili iz Boletijerijeve škole na Floridi koja je donosila atomsko udaranje sa osnovne linije, pravu revoluciju za tadašnji tenis sa drvenim reketima,i zemljotres je morao da nastupi.Sampras je iz druge priče i stići će malo kasnije. Nije mogao biti običan taj Rolan Garos i završio je upravo trijumfom kosookog Majkla Čanga, krhkog 17-godišnjaka koji je stizao i vraćao do besomučnosti i izbacio velikog favorita i svjetskog br1 Lendla u pet setova u osmini. Ta njegova herojska pobjeda dok je skoro kolabirao i servirao iz ruke,a u njegovoj postojbini Kini bijesnila kontra revolucija na Tijenanmenu,ostaje simbol te godine Berlinskog zida,i inspiracija za veliki hit Scorpionsa Wind of change. U finalu je savladao takođe 3:2 Edberga,ali nikad više neće ponoviti tu tinejdžersku eksploziju. Tenis se tada zauvijek promjenio,a šljaka je ostala neosvojiva tvrđava za velike šampione Mekinroa, Bekera, Edberga, Samprasa,kojima je samo to falilo za životni slem,a nakon mnogo juriša nekako su po jedan osvojili Agasi,Federer i Đoković i uspjeli da ga sklope. Agasi je izgubio kao mlad finala 1990 i 1991,i onda osvojio sve drugo a tek 1999 dočekao i to kako da sruši Medvedeva,za ovo novije znate dobro. Zašto je baš šljaka najukletija ima puno objašnjenja,ali jasno je da su poeni najduži,da mečevi traju vječnost a servis utiče najmanje,treba iscijediti organizam da bi se osvojilo a to ni mega šampionima nije uspjelo.

Iz Boletijerijeve škole izašla je i mega šampionka,tada naša Monika Seleš- već famozne 1989 je tako namučila monstruoznu osvajačicu zlatnog slema 1988 Štefi Graf da je svijet bio zapanjen,imala je samo 15 godina! Već sa 16 natjerala je veliku Njemicu na prvi bolan poraz i osvojila 1990,pa opet i 1991 i 1992,imala je već 8 gren slem titula sa 19 godina,čudovišno, Graf je ostala u njenoj sjenci,kad se desio zločin nožem u Hamburgu,i okrenulo se opet sve. U korak sa Monikom išle su i titule Džima Kurijera,šampion 1991 i 1992, pun snage,baš te 1992 bio je posljednji slučaj da osvoji br1 i kod muškaraca i kod žena,do juče i titula Nadala i Halep. Ali, Kurijeru nije uspio tris 1993, iako je bio super favorit srušio ga je u finalu 3:2 Španac Serđi Brugera i tu počinje velika španska renesansa. Nevjerovatan je bio posljednji poen u kojem je Brugera sve izdržao i pasingom završio u transu. Rafa Nadal kao da je tada gledao sebe samog unaprijed u vremenu. Imao je 7 godina i pratio taj prenos koji je Španiju bacio u trans,iako niko nije mogao ni slutiti što će se danas dešavati. Nadal je već malo trenirao tenis,ali puno više fudbal,a njegov stric je bio u drim timu Barselone,prvak Evrope, Migel Anhel Nadal, želio je i on u fudbalere i imao puno talenta,dešnjak. Od tog dana tenis postaje bitan za njega,a Brugera velika inspiracija,kao i Karlos Kosta,sada drugi trener,a već naredne godine finale je skroz špansko, Brugera-Berasategi. Ni Brugeri nije uspio tris 1995,jer ga je zaustavio u polufinalu Čang,a osvojio razbijač fanatik Muster,ali ubrzo je bilo novo špansko finale Moja-Koreča 1998, to je već bila najezda. Zemlja šljake,zemlja koride i tih izdržljivih asova koji ne odustaju nikad,stil beskrajnog vraćanja,sve je to bila moda i trend,a čak i kad je novi trostruki vladar Brazilac Kuerten tukao Brugeru 1997, pojavio se novi mladić Moskito Ferero 2000.godine i doveo na ivicu suza Kuertena. Njegova godina je bila napokon 2003, a prethodne je izgubio finale od najboljeg druga Alberta Koste. I taman kad su svi najavili dinastiju Ferera nakon 2003, paralelno sa Federerom na Vimbldonu i Rodikom na US openu, njega su blokirala leđa, izgubio je brzo mjesto br1, pa se činilo da će šljakom zavladati Argentinac Korija. Bio je stvarno majstor,osvajao puno turnira na šljaci,ali taj meč života koji je izgubio kako smo već opisali od zemljaka s kojim nije pričao, Gaudija, doveo ga je do depresije i rano je ispario iz teniskog svijeta. Već te 2004.godine Nadal bi možda čak i osvojio, imao je već skalp Federera u Majamiju,a na šljaci skalpove Moje i Koste čak iz 2003. Ali,zbog povrede sve je odloženo za 2005. Prije Pariza već je osvojio Monte Karlo, Barselonu i Rim,svoje vječne etape,a ta finala sa Korijom bila su novi nivo igre na šljaci. Sve je bilo spremno i neminovno se desilo, prvu veliku titulu Rafa je iskovao na 19.rođendan, 3.juna 2005 kad je u polufinalu oborio svjetskog br1 Federera u 4 seta i otvorio rivalstvo vijeka. Iako su u 15 prethodnih godina osvajali njegovi zemljaci Brugera,Moja,Kosta i Ferero,a u finale stizali i Berasategi i Koreča,i privlačili veliku pažnju,bilo je odmah jasno da će ovaj ljevak uraditi nešto mnogo veće,da svijet pored Federera mora da prihvati još jednog šampiona koji se jednom rađa,da će lomiti i na ostalim podlogama,uostalom te prekretničke 2005 je osvojio čak 11 titula! Sve što je od tada napravio su naši dani, 4 uzastopno,pa 5 uzastopno,pa sada opet 2 uzastopno, sa Federerom u Parizu ima 5:0, sa Đokovićem 6:1, mnogo puta ih je dobijao sa nulom,i još ne misli da se zaustavi. Juče neki rekoše, kad je prvi put osvojio tek se pojavljivao you tube,a Zukerberg još nije ni pošao u sud da prijavi svoju ideju o stvaranju Facebook-a, najbolji fudbaler je bio Ronaldinjo,a Soderling koji ga je prvi pobjedio 2009 tada se nije znalo ni da postoji,a sad već ne igra skoro deceniju.

Ako pogledamo njegove najbolje poteze jednako su za urlike i tada i sada,nešto nadrealno,ali igra se transformisala vremenom,svu mladalačku eksploziju nadoknađuje sada izuzetnom muskulaturom,ali i igrom bekhenda i voleja što je doveo do savršenstva, forhend top spin je i dalje takav da ga nijedna druga ruka još nije proizvela ali se manje troši,jer i sam kaže da njegovo tijelo već ima 40 godina,toliko je istrošeno vremenom. Cijena osvajanja 11 Rolan Garosa, jedan nehumani podvig,jedna iluzija koja je postala stvarnost,jedna privilegija našeg vremena.

Kad su ga juče pitali da li je ovo najveća pobjeda u njegovoj karijeri,on koji se ne otvara nikad previše dao je jasan odgovor- “pokušaću da hronološki poređam moje najveće i najdraže pobjede: prva još 2004.godine na stadionu u Sevilji protiv Rodika i prvi Dejvis kup za Španiju, potom protiv Korije 3:2 u finalu Rima 2005, (što je iznenadilo sve prisutne ali nedavno je u Rimu to pomenuo na ceremoniji,tada je shvatio da je najjači na šljaci), potom famozni trijumf nad Federerom na Vimbldonu 2008, pa opet isti rival i Aus open 2009, onda US open 2010 protiv Đokovića jer je tada već kompletirao životni slem ali mnogo draža i emotivnija je pobjeda nad istim rivalom i istom mjestu 2013, pa veliki revanš Soderlingu i rekonkvistiranje Pariza 2010,i na kraju prošlogodišnji Rolan Garos 2017,jer je bio izlazak iz trogodišnjeg tunela i najperfektniji turnir ikada”. To je lista top 8 osvajača 17 gren slem titula, neoborivog šampiona koji sada nastavlja vječnu trku sa Federerom i napada cifru 20. Rodžer je stajao na koti 17 skoro pet godina,s ve dok nije imao 35 ipo i Aus opena 2017,onog nezaboravnog finala upravo sa Rafom. Nadal je evo stigao do 17 sa 32 godine tek napunjene, prolazno vrijeme je opet odlično,stimulansi ne fale,samo tijelo mora da izdrži. A i da vidimo da li Rodžer može i sa 37 još da osvaja,danas je krenula sezona trave,ako dođe do finala u Štutgartu postaće u ponedjeljak opet br1, za mrvicu, vrijeme je za njih dvojicu stalo. Tu se naravno čeka povratak Mareja i Đokovića, kojih već duže nema u vrhu,i da famozna next gen konačno skine okove. Nove stranice treba ispisati, ali šljaka Pariza dobila je svoj mit i svog kralja, vjerovatno za nekoliko vjekova koji dolaze. A mi smo to vidjeli,najavili i doživjeli,od embriona 2004,pa do kraja koji još nije ni došao. Nije to bio ni jučerašnji dan. Još uvijek ni mladost, ni vrijeme,ni grčevi ne mogu protiv toga.

]]>
Mon, 11 Jun 2018 16:53:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/206064/n-sofranac-predodredjen.html
B.Vojičić: Snaga državnog primjera http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204441/bvojicic-snaga-drzavnog-primjera.html Referendum ne samo što nije destabilizovao region, već je, na miran, demokratski nacin, riješio potencijalno ozbiljan regionalni problem i zarište krize. Način kako je organizovan i protekao– u našem nemirnom regionu – primljen je i u medjunarodnoj zajednici sa velikim olakšanjem. ]]>

Crnogorska skupština je proglasila samostalnost Crne Gore 3. juna 2006. i donijela  Deklaraciju  nezavisne  Republike  Crne  Gore  koju  je  prihvatila  i Evropska unija. Brzo priznanje Crne Gore od strane EU, SAD, Rusije, Kine i čitave međunarodne zajednice, kao i prijem Crne Gore u UN, bili su svojevrsna podrška Crnoj Gori. Zemlje regiona su među prvima priznale nezavisnu Crnu Goru, dok je Srbija to učinila sa zakašnjenjem – prvo ju je priznao predsjednik Tadić, pod pritiskom EU, a kasnije, premijer Koštunica pod uticajem ruskog predsjednika Putina. Prosrpske stranke nijesu priznale rezultat referenduma a  odbijaju  da  priznaju i  državne  simbole  iako se crnogorska nacionalna zastava vijori na Ist Riveru ispred palate UN u Njujorku. Sa crnogorskom nezavisnošću ugasila se državna zajednica Srbija i Crne Gora. Labav savez dvije države, formiran pod pokroviteljstvom visokog predstavnika EU Havijera Solane, trajao je svega tri godine.

Nezavisnost Crne Gore je proglašena na svečanoj sjednici parlamenta kojoj nijesu prisustviovali poslanici opozicionih stranaka koje nijesu priznale rezultat referenduma. Iako pozvani, svečanosti nijesu prisustvovali ni zvaničnici Srbije koja je tek kasnije priznala crnogorsku nezavisnost. Odluku o proglašenju nezavisnosti usvojili su poslanici vladajuće koalicije – Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije, kao i Građanske partije, Liberalne partije, Demokratske unije Albanaca i Demokratskog saveza. Sjednicu   su   bojkotovali   poslanici   Socijalističke   narodne  partije, Narodne stranke, Srpske narodne stranke i Demokratske srpske stranke.
Prosrpske stranke  u  Crnoj  Gori  doživjele su  dvostruki poraz  –  na referendumu na kome je izglasana nezavisnost 21. maja i na parlamentarnim izborima na kojima ih je vladajuća koalicija ubjedljivo pobijedila, 10. septembra 2006. Za crnogorsku opoziciju je to bio težak udarac. Ona je tako faktički pokazala da nije prava opozicija, već da je protiv države, sada nezavisne Crne Gore, koju ne priznaje.
Iako se u početku zalagala za bojkot referenduma, opozicija je pristala na njegovo održavanje i referendumska pravila.

U tome je ključnu ulogu odigrala EU. Najjača opoziciona partija, Socijalistička narodna partija (SNP) sa  liderom  Predragom  Bulatovićem  zalagala  se  za  zajedničku  državu  sa Srbijom u kojoj bi Crna Gora imala ravnopravni položaj.  Predsjednika Socijalističke narodne partije su protežirali srpski zvaničnici (u februaru su ga primili predsjednik Tadić i premijer Koštunica), računajući da je on jedini pravi konkurent crnogorskom premijeru Đukanoviću. Nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima, Bulatović je podnio ostavku na funkciju predsjednika partije. Zbog nejasne strategije – želje da ostane u savezu sa Beogradom kao ravnopravan partner i saradnje sa nacionalističkim prosrpskim strankama u Crnoj Gori, iako je sopstvenu SNP profilisao ka građanskoj orijentaciji, Socijalistička narodna partija je propustila šansu  da  u  nezavisnoj  Crnoj  Gori  preraste  u  autentičnu,  jaku  opozicionu partiju.

Bulatović je početkom 2006., uoči referenduma, tražio da se u Crnoj Gori formira koncentraciona vlada. On je pokušao da napravi savez za "obaranje crnogorske vlasti" sa Nebojšom Medojevićem, čelnikom Grupe  za  promjene, Andrijom Jovićevićem, bivšim ministrom policije i Miodragom Lekićem, bišim ambasadorom SRJ u Rimu. Beogradska štampa je gromoglasno najavila njihov odlazak u  SAD "na poziv američkog Stejt dipartmenta".Iz Vašingtona je demantovano da se radi o zvaničnoj posjeti, a ova četvorka se dalje nije oglašavala. Savez je propao. Nakon referenduma, Bulatović je tvrdio da je "moguće obnavljanje pitanja zajedništva Srbije i Crne Gore", kao i da je "međunarodna zajednica blagonaklono gledala na opciju nezavisnosti".

Najradikalnija srpska stranka u Crnoj Gori, Srpska narodna stranka (SNS) sa Andrijom Mandićem na čelu, permanentno lansira dežurnu tezu o ugroženosti srpstva i srpske Crkve u Crnoj Gori. Nakon proglašenja nezavisnosti Crne  Gore,  Mandić najavljuje nove referendume kojima će  se Crna Gora pripojiti Srbiji. Njegova stranka je pozvala građane Srbije koji posjeduju crnogorsko državljanstvo da se ne odriču svog statusa, već da prijave boravište u Crnoj Gori kako bi "osigurali svoja politička prava – ne zbog učešća na referendumu, nego u budućim političkim procesima, ako se Crna Gora otcepi". Dobro plasiran u beogradskim medijima, Mandić je tvrdio u provladinoj “Politici” da, "Milo plaća glas 2000 evra", te da "Đukanovićev san o nezavisnosti Crne Gore podseća na scene iz filma Kum". Čelnik Srpske narodne stranke zahtijeva autonomiju za Srbe u Crnoj Gori: "Hoćemo kulturnu i prosvjetnu autonomiju za Srbe čime ćemo spriječiti asimilaciju Srba u Crnoj Gori. Zahtijevamo i da se u novom ustavu Srbi definišu kao  konstitutivni narod". Njegova  stranka  je  pokrenula inicijativu prikupljanja potpisa građana za peticiju kojom se od Vlade Srbije traži da Srbi u Crnoj Gori dobiju državljanstvo Srbije.

Mandićeva stranka bila je stožer Srpske liste  koja je okupila najkonzervativnije srpske nacionalističke snage u Crnoj Gori. Nakon septembarskih izbora 2006. uspjela je da uđe u parlament. Na Srpsku listu stavio je, uoči izbora, svoj potpis i Tomislav Nikolić, funkcioner Srpske radikalne stranke(SRS). Nikolićeva izjava da Srbi u Crnoj Gori treba da imaju status nacionalne manjine, jer im je Srbija matična država koja ima obavezu da "zaštiti ugrožene  Srbe",  naišla  je  na  oštre  reakcije  prosrpskih  stranaka.  Narodna stranka je saopštila da Nikolić treba da zna da "takvim tvrdnjama Srbe, koji su državotvorni narod u Crnoj Gori, svodi na status nacionalne manjine. Tako daleko se ne usuđuje da ode ni Đukanovićev režim koji diskriminiše Srbe".

Ambivalentni odnos prema referendumu Grupe za promjene, koja je takođe nakon izbora ušla u parlament ogleda se u svojevrsnom dualizmu: njen čelnik, Nebojša Medojević, nije javno pozvao članove i pristalice da izađu na referendum i  glasaju  za nezavisnost, iako   se izjašnjava kao pobornik crnogorske samostalnosti.Zbog ovakvog stava koji sam Medojević objašnjava činjenicom da je referendum organizovao "režim Mila Đukanovića", nekoliko uglednih ličnosti napustilo je ovu organizaciju. Nebojša Medojević je bio čest gost beogradskih medija u kojima je otvoreno napadao crnogorsku vlast. U štampi je objavljeno da ga je primio predsjednik Srbije.

Branko Lukovac (uz Rada Bojovića) koordinator Pokreta za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, na desetogodišnji jubilej nezavisnosti, kazao je da su razlozi za nezavisnost i neistine o njegovim posljedicama, nevedeni u dokumentima pokreta, u cjelini potvrđeni već tokom prve decenije u nezvisnosti.

Kao stara država, sa hiljadugodisnjom tradicijom, Crna Gora je, nakon raspada zajedničke države  – imala i ostvarila  jednaka prava kao sve druge,  da bude nezavisna, suverena, ravnopravna, član zajednice slobodnih i demokratskih drzava, te da samostalno odlučuje o svom razvoju i odnosima sa drugima.

Referendum o nezavisnosti Crne Gore ne samo što nije  destabilizovao region, već je, na miran, demokratski način, riješio potencijalno ozbiljan regionalni problem i zarište krize. Način kako je organizovan i protekao – u našem nemirnom regionu – primljen je i u medjunarodnoj zajednici sa velikim olakšanjem, te je i to potstaklo brzo prihvatanje njegovih rezultata, medjunarodno priznanje nezavisne Crne Gore, uspostavljanje diplomatskih odnosa, članstva u UN i drugim medjunarodnim i regionalnim organizacijama.
Čvrsto smo vjerovali i isticali da će Crna Gora i Srbija, tek kao nezavisne drzave, imati  dobre, stabilne i razvijene  odnose. To se u ovoj dekadi i potvrdilo -  Crna Gora i Srbija grade  mnogo bolje medjusobne odnose, zasnovane na načelima dobrosusjedstva, medjusobnog uvažavanja, postovanja i saradnje.

Proteklih godina, Crna Gora je pokazala da će biti dobar susjed; aktivan promoter regionalne saradnje;  te da će mnogo brže napredovati prema širim integracionim okvirima. Ona  sada prednjaci medju državama koje su kandidati za članstvo u evropskim i evro-atlanskim integracijama. Treba reći da su se državni organi Crne Gore pokazali doraslim tako velikom izazovu kao što je  dobro vodjenje  pregovora i reformskih procesa, što potvrdjuju dominantno pozitivne ocjene  ovih organizacija kao i uticajnih država članica.
Smanjene su  velike unutrašnje političke tenzije koje su ranije postojale a ticale su se njenog statusa;  očuvan je  multietnicki i multikulturalni karakter i skad Crne Gore.  Crna Gora je, u ovom periodu, jedna od stabilnijih država Zapadnog Balkana koji je, nažalost, još nestabilno područje Evrope.

Na ekonomskom planu – uz mnoge ozbiljne probleme nastale tokom bolne tranzicije i privatizacija, gubitka čitavih grana industrije, nezaposlenosti, prijetećih dugova  -  ipak se potvrdilo da Crna Gora ima  resursa za uspješan i održiv razvoj.   Prisutan  je i u porastu   interes stranih investitora za ulaganja u pojedine sektore ekonomije,  posebno u turizmu,  infrastrukturi  i energetici.  Mjereno rastom društvenog proizvoda i dohotkom po stanovniku, Crna Gora prednjaci medju državama ranije Jugoslavije i Zapadnog Balkana koje  teže da postanu članice Evropske unije. Pa ipak, mora nas zabrinuti i pokrenuti na akciju okolnost da znatan dio gradjana teško živi, ne mali dio ispod granice siromaštva.

Kraj 

]]>
Fri, 25 May 2018 11:03:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204441/bvojicic-snaga-drzavnog-primjera.html
B.Vojičić: Amfilohijevo NE satani http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204335/bvojicic-amfilohijevo-ne-satani.html Srpski mediji objavljuju mapu Crne Gore na kojoj su obilježeni djelovi koji će pripasti “Velikoj Albaniji” uz propratni tekst da je to "cena albanske podrške režimu Mila Đukanovića." Ispod mape piše da se "sve što je obeleženo žutom bojom na primorju nalazi u glavi svakog Crnolatinaša i u vekovnim snovima Crne katoličke internacionale" a sve što je obeleženo zelenom bojom predstavlja dio "Islamske transverzale." ]]>  

Srpski mediji su permanentno podgrijevali strah od referenduma. Jedna od dežurnih tema bila je "seoba Srbalja" kojom je potencirano upozorenje da će se, u slučaju Đukanovićeve pobjede i proglašenja nezavisnosti, dio crnogorskih građana iseliti u Srbiju. Tvrdilo se da će se u tom slučaju, sjeverni dio Crne Gore otcijepiti i pripojiti Srbiji. U takav scenario uključuje se i Boka Kotorska koja će "tražiti svoju autonomiju ako Crna Gora bude nezavisna."

Slobodan Vuksanović, ministar prosvjete u Vladi Srbije upozorio je crnogorske roditelje čija se djeca školuju u Srbiji da će studije poskupiti kao i udžbenici postavljajući im i pitanje – "kako misle da svršeni studenti nastave svoje profesionalne karijere u Srbiji nakon crnogorske nezavisnosti?" On je naglasio da roditelji crnogorskih studenata treba da budu "istinito informisani o svim pravnim i životnim konsekvencama eventualnog razdvajanja Srbije i Crne Gore."

Reagujući na to, crnogorski ministar prosvjete Slobodan Backović kaže da je “dobro što u Srbiji iskazuju zabrinutost što će se desiti našim građanima poslije osamostaljenja Crne Gore, ali je u najmanju ruku čudno da se ta zabrinutost ispoljava kroz prijetnje i sijanje straha od promjena, i to na osnovama čiste manipulacije. Sve u skladu sa stereotipom da Srbija građane Crne Gore hrani, školuje, daje udžbenike, zapošljava, liječi besplatno, pa ćemo poslije osamostaljenja ostati bez svega toga, odnosno nećemo moći platiti i preživjeti."
Objavljen je mapa Crne Gore na kojoj su obilježeni djelovi koji će pripasti “Velikoj Albaniji” uz propratni tekst da je to "cena albanske podrške režimu Mila Đukanovića." Ispod mape piše da se "sve što je obeleženo žutom bojom na primorju nalazi u glavi svakog Crnolatinaša i u vekovnim snovima Crne katoličke internacionale" a sve što je obeleženo zelenom bojom predstavlja deo "Islamske transverzale." Spekuliše se i sa vojskom, tvrdnjama da je u Crnoj Gori u toku "razvrstavanje oficira po nacionalnoj osnovi" da se od "deklarisanih Crnogoraca stvara jezgro buduće republičke vojske" kao i da "oficirima srpske nacionalnosti dva meseca kasne plate."

Isticano je da su Bošnjaci za državnu zajednicu sa Srbijom, a Muslimani protiv tako da se "zbog nepostojanja ubedljive većine muslimansko-bošnjačkom korpusu pripisuje moć da prevagne u donošenju odluke o državnom statusu."

Na tribini "Crna Gora i referendum" koju su organizovali udruženje "Knez Miroslav" i Srpski sabor "Dveri", ocijenjeno je da u Crnoj Gori vlada medijski mrak, kao i da vlast u Crnoj Gori uvodi anarhiju i bezakonje, gazi demokratska načela i ukida vladavinu prava, "razara zajedničke duhovne i državne vrednosti i jedinstven identitet naroda i destabilizuje čitav region".

U medije se ubacuje i "slovenački model" sticanja nezavisnosti koji će navodno primijeniti Crna Gora. Provladina “Politika” na prvoj strani otkriva "tajnu strategiju" vladajuće crnogorske partije, pozivajući se na dokument dobijen iz Demokratske srpske stranke. U tekstu se tvrdi da će se, u slučaju neuspjeha referenduma primijeniti slovenački model odvajanja. Dalje se konstatuje – "nejasno je da li autori ovog dokumenta podrazumevaju i rat, kao što je bio slučaj u Sloveniji.” Mediji tvrde i da "EU lobira za Đukanovića" preko izaslanika za Srbiju i Crnu Goru Jelka Kacina. Kacin je pokrenuo proceduru za usvajanje rezolucije o crnogorskom referendumu i nezavisnosti: "Plan je da rezolucija bude usvojena neposredno pre referenduma kako bi Brisel pozvao sve građane na referendum i opoziciji stavio do znanja da bojkot referenduma neće podriti legitimitet rezultata izjašnjavnja građana."

Srpski zvaničnici su nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore, lansirali i tezu o potrebi da Crna Gora uvede dvojno državljanstvo za Srbe. Tim povodom Vojislav Vukčević, ministar za dijasporu u Vladi Srbije izjavljuje: "Kada se već politika referenduma gradila na tezi da je biti sa Srbijom samo šteta za Crnu Goru, onda otkuda moralno pravo vlastima u novoj državi da sprečavaju najmanje 185.000 onih koji su se izjasnili za zajedničku državu i verovatno se izjašnjavaju kao Srbi, da uzmu i srpsko državljanstvo. Dešavanja na Balkanu, pa i poslednja sa Crnom Gorom, raspršila su narod na sve strane, pogotovo Srbe, i logično je da oni danas traže neki papir kako ne bi u potpunosti izgubili vezu sa zemljom čijem narodu pripadaju."

Predsjednik Odbora za bezbjednost Skupštine Srbije Milorad Mirčić (Srpska radikalna stranka) je optužio Crnu Goru da radi na nasilnom odvajanju po receptu "albanskih terorista", a kroz formiranje "Oslobodilačke vojske Crne Gore":" Po svaku cenu crnogorska klika želi da izazove nemire i zato kreće u kampanju protiv vojske i stvaranje paravojnih jedinica."General Milan Simić tvrdi da je "crnogorska secesija početak fragmentarizacije srpskog nacionalnog prostora", te da je jasna "žurba u preuzimanju funkcije komandovanja vojskom." Simić konstatuje da je "Srbija ostala bez mora" i najavljuje pripreme za nove referendume.

Đorđe Vukadinović, glavni urednik časopisa "Nova srpska politička misao" veli da je Milo Đukanović, uz nesebičnu asistenciju međunarodne zajednice, "zalepio šamar čitavoj srpskoj političkoj eliti." On dovodi u pitanje stranačko zalaganje predsjednika Srbije, jer je Tadić čestitao Đukanoviću referendumsku pobjedu pozivajući se na novu realnost u srpsko-crnogorskim odnosima: "Koštunica ostaje u velikom problemu. Svesni su toga i u Briselu pa mu ne uzimaju za zlo što nije čestitao Podgorici. Po ko zna koji put on je obmanut od ‘prijatelja’ iz međunarodne zajednice i sopstvenog okruženja."

Nacionalistička matrica koja se koristila nakon osamostaljivanja bivših jugoslovenskih republika devedesetih godina o potrebi zaštite srpskog naroda, ponavlja se i nakon crnogorskog referenduma. Miša Đurković, naučni saradnik Instituta za evropske studije u Beogradu, pozdravlja spremnost Srba u Crnoj Gori da traže garancije za zaštitu svojih prava od međunarodnih institucija. U tome bi, po Đurkoviću, pomoglo stvaranje snažne prozapadne srpske partije kao i otvaranje, pored ambasade, srpskog kulturnog centra u Podgorici "kao centra srpskog identiteta koji će pomagati prosvetno i kulturno uzdizanje Srba." Đurković traži i da se ne izgubi medijska pažnja za Srbe u Crnoj Gori, "kao što se to desilo u Republici Srpskoj, te da se dvojnim državljanstvom Srbima iz Crne Gore "omogući školovanje srpske dece na srpskim univerzitetima."

U intervjuu sa Slavenkom Terzićem, u provladinon listu “Politika” u naslovu se ističe njegova osnovna teza – "Novi crnogorski nacionalizam". Terzić ovu tezu pojašnjava na sljedeći način: "Novi crnogorski nacionalizam raskida sa opštepoznatom istorijom, kulturom i tradicijom Crne Gore. Taj nacionalizam čini suštinu ideološkog projekta današnje vlasti u Crnoj Gori a korene mu treba tražiti u delima austrougarskih i velikohrvatskih ideologa".

S kakvom je nervozom i nezadovoljstvom zvaničan Beograd dočekao rezultat referenduma o nezavisnosti ilustruje i izjava savjetnika premijera Koštunice Aleksandra Simića koji je oštro kritikovao beogradsku organizaciju za praćenje izbora CESID, pozivajući na njeno krivično sankcionisanje zbog prognoze, nakon zatvaranja birališta, da je za nezavisnost glasalo 56,3 odsto izašlih glasača: "Ne bi me iznenadilo da neko podnese krivičnu prijavu protiv CESIDa. To što je učinio CESID je nešto što spada u najbolje tradicije scenarija separatizma Mila Đukanovića."

ULOGA SPC: Mitropolit Amfilohije u susret izjašnjavanju crnogorskih građana na referendumu pozvao je građane da kažu „Da“ dobru, ljubavi prema Bogu i bližnjima, a „Ne“ razbratništvu, onomo što nas odvaja od Boga i jedne od drugih. Činilo se da se radi o biblijskim porukama, ali su u tom trenutku imale vrlo priktičan cilj. Nedjeljko Rudović je u nedjeljniku „Vreme“ (18.maj 2006) piše o Amfilohijevom ’Da’ i ’Ne“: “Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije, najveći autoritet za pristalice očuvanja državne zajednice, nije se primjetnije miješao u kampanju, ali prošle sedmice nije odolio da se ne oglasi. Pošto je dolazeći na liturgiju u obnovljenoj crkvi Svetog arhangela Mihaila u selu Zavala kod Podgorice vidio riječ DA ispisanu na putu i pored puta, Amfilohije je pozvao građane da "kažu DA dobru, ljubavi prema Bogu i bližnjima, vječnoj Božanskoj svjetlosti koja obasjava svakog čovjeka koji dolazi u ovaj svijet". On se, međutim, pozvao i na riječi apostola Pavla koje upućuju i na to da ima i naše NE. "Naše NE satani, grijehu i smrti, svim lažnim ideologijama koje truju ljudsku dušu i koje grabe iskru božanstvenu i sele je u skotsko mrtvilo. Da kažemo NE satani-čovjekoubici koji truje i pomračuje ljudski um, zlobi i zavisti, tome demonskom nasleđu koje ugrožava ljudsko dostojanstvo. Kažimo NE bezakonju, klanjajući se zakonu Božjem. Da kažemo NE razbratništvu. Da kažemo NE svemu onome što nas odvaja od Boga i jedne od drugih, što razara jedinstvo naroda Božjeg za koje je žrtvovano sve što smo imali časno i čestito kroz našu istoriju", bile su mitropolitove riječi koje citira “Vreme”. Iako se radi o vjerskim porukama, jasno je našto cilja mitropolit Amfilohije “Ne” razbratništvu i podjelama kad treba da se odluči na referendumu”.

Srpska pravoslavna crkva imala je isti stav o referendumu kao i zvanična srpska politika koja se otvoreno zalagala protiv nezavisnosti, a za državno jedinstvo sa Crnom Gorom. U pismu predsjedniku SCG Svetozaru Maroviću patrijarh srpski Pavle insistirao je na jedinstvu SCG i očuvanju zajedničke države kao vitalnom potrebom i suštinskim interesom svih građana i naroda u cjelini, što je značajno za "budućnost Kosova": "Razbijanje vekovima izgrađivanog i neizmernim žrtvama plaćenog narodnog i državnog jedinstva ne može doneti ništa dobro. Naprotiv, razbijanje zajednice može izazvati dalekosežne štetne posledice i u budućnosti ugroziti narod i njegovu slobodu i u Srbiji i u Crnoj Gori."

Reagujući na patrijarhovo pismo, crnogorski premijer Milo Đukanović je izjavio da, "nije riječ o razbijanju niti o bilo kakvoj destrukciji, nego o namjeri Crne Gore da na demokratski način i poštujući evropska pravila i ponašanja uradi ono što smatra da je za nju najbolje. Pripadamo onoj većini koja smatra da je za nas najbolje da obnovimo svoju državnu kuću i da sa tim štitom nastavimo da ostvarujemo punu evropsku i evroatlantsku integraciju."

“Vijeće narodnih skupština” koje je formirano po direktnom nalogu Srpske pravoslavne crkve usvojilo je Deklaraciju o zajedničkoj državi, istovjetnu onoj koju je donio i Pokret za zajedničku državu na osnivačkoj skupštini. Crkva je, uoči formiranja Pokreta za zajedničku državu, više puta okupljala lidere srpskih opozicionih stranaka u Crnoj Gori, kako bi kanalisala politički teren za djelovanje te organizacije.Srpska narodna stranka, koja je na septembarskim parlamentarnim izborima 2006. bila nosilac Srpske liste, najradikalnija srpska stranka u Crnoj Gori i članica Pokreta, za Srbe traži sopstveni parlament, budžet, institucije, nastavu na srpskom jeziku i frekvencije za srpske elektronske medije. Pokret za zajedničku državu koji je okupio sve srpske nacionalističke snage u sprezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom stalno ističe tezu da su Crnogorci Srbi i da pokušaj "dukljanizacije i montenegrizacije Crne Gore kao istorijska sramota neće uspeti". Lansira se i stara tvrdnja da su Srbija i Crna Gora dvije srpske države (akademik Ljubomir Tadić) odnosno da je referendum "zajapurena mržnja prema pravoslavnom krstu i slovenstvu" (Miro Vuksanović).

Nastavlja se...

]]>
Thu, 24 May 2018 12:03:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204335/bvojicic-amfilohijevo-ne-satani.html
N.Šofranac: Taj slatki kraj maja http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204258/nsofranac-taj-slatki-kraj-maja.html Uvijek postoji taj jedan vikend u godini. Kao odabran da se prepliću drame, titule, karijere, sudbine,rastanci. Ove godine pričamo o kraju fudbalske sezone, oproštaju Pirla, teniskom spektaklu u Rimu, planinama Đira. ]]>  

Hronološki, tenis se prvi nametnuo. Već u petak emocije Nadal-Fonjini u ranom terminu zbog kojeg je marinac iz San Rema napravio histeriju, naravno kad ga je Rafa uzeo pod svoje. Ali, ta noć se odužila strahovito, jer i meč Šarapova-Ostapenko je bio maratonski, pa Đoković-Nišikori sa totalnom dramom u trećem setu (kako je samo novi selektor Italije Manćini navijao za Đokovića kad se lomilo), pa Halep-Garsija i tek poslije 23 časa krenuo je duel Zverev-Gofan koji je završen u 1.30 nakon ponoći, teškom pobjedom aktuelnog šampiona. Svi u rimske diskoteke osim naravno Zvereva kojem nije ostalo puno vremena da se regeneriše za Čilića, zato brzo u hotel, bez presa u sitne sate.

U toploj noći izbija i bivša pobjednica Rolan Garosa Franćeska Skjavone,ne propušta žurke Foroitalika, još ispala rano, istina namučila Cibulkovu u 38.godini. Ovaj put sa Marijom de Filipi, kraljicom Canale 5, voditeljkom “Ce posta per te”, koja je upravo ispratila sa svoje televizije Maru Venije (vraća se na RAI i svoju Domenica in), a angažuje na oduševljenje publike Simonu Venturu. Tek tamo saznajemo raspored za subotu, šlager Nadal-Đoković 51. epizoda projektovan već u 14.30, po največoj vrućini, Čilić-Zverev u 20 sati. Ali, subota je tek dolazila,i to kakva.

Sunce je peklo jako već od 9 ujutro,naroda kao nikad. Plaćaju 20 eura samo da bi bili na travnjaku i gledali na video zidu,a karta za Nadal-Đoković je od 200 do 360 eura za prvi sprat tribina,uoči tog meča atmosfera je fudbalska,el klasiko. Počinju ipak u 15.20 pa gledamo i emocije iz Torina,tamo je provala oblaka,tipični plač neba,a legenda Điđi Bufon se oprašta nakon 17 godina. Došao je 2001, već tada kao zvijezda iz Parme sa kojom je osvojio kup UEFA,kup Italije,postao standardni br1 reprezentacije,tamo debitovao protiv velikog Kapelovog Milana 1995 i odmah pokazao da je predodređen.

Ta karijera se beskrajno odužila i slijedi senzacionalno poglavlje Pariz,ali sudbina je htjela da se upravo njegova Parma vrati u rekordnom roku iz 4.lige u prvu sa tri uzastopne promocije,koje su ravne čudu.Tako je čudesan bio i gol Fođe koji je šokirao Frozinone,i D Aversa je uspio sa Di Gaudijom,Ćeravolom,Ćićiretijem,mlađim Insinjeom i 41-godišnjim Lukarelijem koji je nakon duela sa Ibrahimovićem i Iguainom ostao da se na prašnjavim livadama bori sa gladnim diletantima i dobija sve zvižduke i bijes navijača iz provincija.Evo ih sada,nekadašnje mlekadžije su opet tu.

A Điđi odlazi u momentu kada Nadal i Đoković igraju napeti taj brejk nakon paklenog prvog seta,udaraca i poena koji su podsjetili na zlatna vremena i učinili da budemo srećni što smo baš tu.Publika je uobičajeno pokušala tada da pogura Đokovića,ali nakon toga iskazala i veliki respekt prema Nadalu koji je napadao kao predator u drugom setu.

Njih dvojica su ukupno 12 puta osvajali Rim, Nadal 8 i Đoković 4, odigrali i nezaboravna finala, kao 2009 kad je slavio Rafa, ali i Đoković svoje magične 2011, pa Nadal u dva dana 2012, pa opet Đoković 2014, u vrijeme tragičnih poplava..Ovaj je pripao Nadalu koji je smanjio h2h na 26:25, ali u petak veče nije bio presrećan što će igrati s njim(“ima lakših suparnika s kojima treba da se igra”),a i nakon meča je shvatio da dobija prijetnju,možda čak za svoj Rolan Garos,a pogotovo za dalje. Kad je Đoković izašao u kolicima koja su ga provozala do izlaza takva masa je jurnula za njim da je nastao stampedo,nikad viđeno na tenisu.

Do drugog polufinala je ostalo još dosta vremena,pa je bila idealna prilika da ispratimo rasplet kraljevske etape Đira, najteži uspon na svijetu, Zonkolan ili “monstrum” kako ga zovu. Ako Đibo Simoni kaže da je teži od Anglirua u Španiji treba mu vjerovati,pobjeđivao je na oba. I tu se dešava nešto što je štampa najavljivala,veliki Kris Frum je prevazišao posljedice pada u Jerusalimu,bolovi su otišli i bio je spreman za napad i otvaranje cijelog Đira. Njegova pobjeda blistava,prva ikad na ovoj trci i baš na svetoj planini,gdje dolazi toliko navijača da se stvara prirodni amfiteatar na proplancima.Četvorostruki šampion Tura koji je napokon jesenas osvojio i Vueltu,sada daje sebe i Điru,gdje nikad u istoriji nijedan Britanac nije slavio. Ali, prvi Britanac koji je osvojio Tur bio je ipak njegov kapiten Bredli Vigins 2012, iako je on nanizao potom 4, tako i ovaj Điro rađa velikog šampiona Sajmona Jejtsa,njegovog zemljaka,koji hara od pošetka trke i koji i te subote silovito tuče Pinoa,Arua,Pocoviva i šampiona Dumulena,i kreće čak u lov na Fruma,umalo je i njega stigao! Njegova roza majica je sve jača,Zonkolan je opet bio ekstremni ispit za organizam,a već za sjutradan zakazan novi planinski lanac u super nedjelji,sad kad su tijela već na limitu.

Na campo centrale odužio se i derbi ženskog polufinala Šarapova.Halep,vrhunski tenis i mnogo podrške za preporođenu Mariju ali ipak ostala bez snage na kraju trećeg seta,ponavlja se final Halep-Svitolina. Čekajući napokon Čilića,tehnologija čini čuda,gledamo paralelno i kako Konte ostavlja Murinja na zero tituli, kako Hajnkes bolno pada od svog nasljednika Kovača, čak i kako Šveđani potapaju 6:0 Amerikance i ulaze u svjetsko finale hokeja sa Švajcarskom. Sve se komentariše,prilika da i Manćiniju kažem nešto o hokeju i kako su Njemci umalo uzeli Olimpijadu,on ostavlja mjesto u vip loži za Čilić-Zverev,odlazi u Milano da prati sjutradan Milan-Fiorentina nakon što je objavio prvi spisak,a ima zakazana gostovanja u “Che tempo che fa” i Domenica sportiva posljednje izdanje. Dešava se i to da sretnem u centru,potpuno slučajno,ekipu Beneventa uoči posljednjeg plesa u seriji A, dugačak put vozom do Rima,pa presjedanje i prema Veroni gdje igraju s Kjevom. Najbolji strijelac Čeik Diabate raspoložen za priču,analiziramo njegov posljednji gol Đenovi,ali i dva koja je dao Juveu,ali i glupost koju je napravio protiv Milana,sjajan talenat,neko će ga dobro platiti sada. Nije nikad obišao Rim,pita me gdje je zid koji razdvaja stari i novi vječni grad.Ali već je prošlo 8,i stiže drugo polufinale.

Meč Čilić-Zverev smo pratili u jednom dahu,pravo mitraljiranje na šljaci,nemoguće je bilo izabrati jačeg,toliko siline kod obojice,brejk šansi,povrataka,i na kraju taj brejk koji Zverev dobija 15:13 iako je prethodno prokockao sve zicere.Onda Šilić briljira do 4:2 u drugom,ali ipak pada pod udarcima ovog mladića koji je u nizu osvojio Minhen,pa masters u Madridu,i nakon noćnih maratona sa Edmundom,Gofanom i Čilićem ipak i ovdje stigao do finala,da protiv Rafe brani svoju titulu iz 2017. Umoran ali mlad,impresionirao nas je,znali smo da se sprema veliko finale. Ali,nastupala je nova burna rimska noć u znaku Španjolki,salse i flamenka,provod kao u sred ljeta,svi budni i u transu.

A ta nedjelja je morala svanuti prije ili kasnije,dan za rasplete i presude. Mnogo sunca i vreline,na putu ka Foroitaliku mnogo gužve i haosa,približava se sudbonosni okršaj Lacio-Inter, Lacijali na Campo dei fiori i kod čuvene Fontane Trevi napravili bakljade,dimne bombe,probudili grad. Prolazimo i veliki trg Pjaca del Popolo, naredne godine neki mečevi teniskog mastersa igraće se i tu, na sred trga,to je obećanje organizatora,kakav spektakl. Tibar mutan kao nikad,i već u 13 vrijeme za žensko finale,u kojem Svitolina protiv svih prognoza opet uništava br1 Halep,i ponovo osvaja Rim. Meč gotov već u 14.20, ostaje puno do 16 i muškog finala,a fatalno pogrešna vremenska prognoza da nema kiše do 20 sati stvoriće haos. Sunce i dalje peče kao u julu, emocije ne staju, gledamo pobjedu Markeza ispred dva Italijana,Petrućija i Rosija u Le Manu,pa novu demonstraciju sile Sajmona Jejtsa na Djiru,treća pobjeda u rozom,dok Arua nosi voda,a Frum na 33.rožendan,nakon slavlja dan ranije pa torte na startu ipak posrće i ostaje 5 minuta iza u poretku. Dumulen jedina prijetnja na 2:11, zbog hronometra u utorak,ali Jejts djeluje premoćno i pred velikom titulom. Muzika sa glavnog terena upozorava,izlazak titana Nadala i Zvereva,finale rasprodato,karta preko 400 eura,mora se brzo zauzeti mjesto.

Kakvo finale, Nadal u 32.godini djeluje kao mladić koji ima želju da svima pokaže šta zna,leti terenom,udarci ga slušaju savršeno, 6:1 protiv Zvereva koji ne djeluje da se pita išta,liči na brzi kraj. Sa prvim oblacima Rafa malo popušta,a Njemac ne čeka da mu se dva put nudi,udara odjednom kao sjekirom,dobija i on 6:1, a Nadal nikako sebe da trgne,sparina,nervoza,apatija. Silovit Zverev i u trećem,uspjeva mu teški brejk i leti na 3:1, tada je Rafa baš bio na ivici,kiša u nekoliko navrata pada jako,kisne se na tribinama i bježi,ali Argentinac Štajner ne pomišlja da prekida, Zverev se okreće,odugovlači,nervira ga. Tada se Nadal i žali sudiji, slično je bilo i u prvom meču sa mladim Njemcom,u Indijan Velsu 2016, tada je rekao da je u životu vidio puno ali nikad da neko gleda u sunce i odlaže igru(taj meč je iščupao ludo nakon meč lopti i zicera Zvereva). U toj apokalipsi stiže konačno prekid kod 3:1,idemo u hodnike,nastaje ogromna gužva,ali brzo nastavljaju,i Rafa smanjuje na 3:2. Onda ide novi pljusak,čak sa olujom i slijedi pauza od 45 minuta, opet gužvanje i miješanje sa fudbalskim tifozima,momenti najveće konfuzije i rizika. Sky u punom sjaju,već se uveliko igra u seriji A, na San Siru Kutrone kao Van Basten prije 30 godina, na San Paolu suze sa neba za Sarija, za gorko-slatki 91 bod. Postaje i hladno ali kiša staje i kompjuter sada kaže da je neće biti do sjutra ujutro,dakle finale se nastavlja.

Izlaze i sad dobijaju pet minuta zagrijavam+nja,a Nadal zna da je trenutak za napad odmah! Brejk zaostatka se nadoknađuje na hladno,tako je uradio u velikom finalu Rolan Garosa sa Đokovićem 2012, tako je uradio bezbroj puta,iskustvo je čudo u nekim situacijama.Odmah je bio tako agresivan i odlučan Nadal da se rodio novi mini meč u kojem Saša nije imao ni šansu,čak iznenađen takvim pritiskom rivala,na sve ili ništa. Ni gem više za njega i osma titula za boga šljake.Emotivna je bila i ceremonija,sjajni Njemac je priznao da je osjećao tron,ali “ipak izgubiosam od Rafe,što ću” bile su njegove riječi,dok je Nadal poljubio voljenu rimsku šljaku i rekao da je ovaj turnir za njega kao gren slem,a pobjeda u finalu 2005 jedna od najdražih uspomena u karijeri,što je izazvalo ogromne aplauze. A baš taj meč je bio epski,savladao je najboljeg igrača šljake prije svoje pojave-Giljerma Koriju,omalenog majstora iz Argentine. Nadal je slavio 3:2 nakon mora obrta,kišnih pauza i 8 sati ukupnog trajanja! Zverev je tada imao 8 godina,ali evo Rafa i dalje traje i u 32.godini odbija njegov nalet ali upozorava sve na to što će Zverev da uradi već u naredne dvije godine.Tenis je bio fantastičan,ali zavjesa je spuštena,već od nedjelje iščekivani R.Garos.

A nema uopšte vremena za analize, Olimpiko je već dobro ispunjen, najavljeno je 75 000 ljudi,rekord Lacija od 2003! Guzva i dalje ogromna jer navijači Intera tek ulaze sa strane famoznog obeliska. Kolege sa Skz Italia su mi potvrdile sastave već u 15 sati, Marušić od starta, Imobile na silu, De Fraj koji se zakleo u dobre namjere,a ništa od Luiz Alberta i Parola. Spaleti sve jasno, atmosfera luda, osjeća se nova mega drama kao tog 5.maja 2002. Ulazi jače Inter ali traje samo 5 minuta,onda izbija super Lacio, akcije u nizu i uobičajeno smušena odbrana Intera, Imobile pakuje mrtvi zicer Luis Felipeu ali bek promašuje za tužbu UNESCO-a,Sergej dominira ali promašuje zicer glavom koji daje uvijek,šutira Imobile,i napokon cijepa Marušić uz veliki karambol. Nastavlja Lacio, Sergej dobija bukvalno sve duele,u vazduhu,na zemlji,rola đonom i izluđuje ih,tako fizički i tehnički dominantan igrač se rijetko viđa,ali fali mu gol,kao i u Krotoneu kad je kod 2:2 mogao da završi sve. Brani mu Handanović bombu,pa pogađa elektro stativu iz slobodnog kad se Slovenac nije ni pomjerio,a onda Ikardi ne koristi veliki poklon.Nastavljaju se njegovi mega promašaji,kao dva za urlike protiv Milana, tri u porazu od Sasuola koji je mogao da sruši sve. Ipak,izjednačenje iz kornera pronalazi D Ambrozio, ali Lacio i dalje dominira u polju, a nakon prekrasne akcije Lulić-Anderson opet ima virtuelno dva gola prednosti,a moglo je i više. Navijači u transu, osjećali su zaista champions nakon 11 godina,a i u nastavku iako su se od 60.minuta povukli izgledalo je da Inter nema nikakav način da im naudi,a kamoli da još dva gola,bez ideje i bez udarca.Uz svuželju koju su imali bili su pred propašću sezone,i dizanjem ruku Suninga o čemu se govorilo,ali taj 77.minut je promjenio sve. De Fraj kao sudbina, Italija je takva zemlja da će vijek vjekova pričati kako je to namjerno uradio jer će u Interu igrati narednih pet godina,i da je išao da sruši svog novog kapitena. Kapiten Lulić koji je insistirao da on igra baš tada gubi glavu i kod 2:2 pravi suludi crveni karton,a Lacio u tom momentu kleca i nestaje. Uživo se mnoge stvari vide bolje, toliko su ostavili prvu stativu kod kornera da je ličilo neodoljivo na dva gola primljena (propuštena) tog 5.maja,kad se sudbina poigrala sa Interom. Gol Vesina koji okreće jednu već ispisanu priču,još jedna šansa Sergeja, ulazak Nanija,ali Lacio više nije imao ječma u tijelu. Inter se vraća u champions nakon 7 godina,ali bizarno je što je Lacio prosuo. U sezoni u kojoj su igrali na 4 fronta, osvojili super kup, u kupu ispali od Milana nakon rata i 14 penala, u Evropi od Salcburga kojeg su nadigrali kući 4:2,a tamo promašili velike šanse pa još i poveli 0:1 u 55.minutu,i ipak stigli da prime 4 u 10 minuta(!!), a u prvenstvu igrali najljepši fudbal uz Napoli,ali oštećeni zaista puno VAR tehnologijom(penal u 94.minutu za Fiorentinu i 1:1, penal pa još crveni za Imobilea i 1:3 u dobijenom meču protiv Torina, penal kao kuća nad Imobileom u Kaljariju i remi,penal Benatije protiv Juvea i gube 0:1 u posljednjoj sekundi,postoji knap 12 ovakvih mečeva,a njima je trebao još samo 1 bod da otpišu Inter prije posljednjeg kola!).Ali,u posljednja tri uzeli su samo dva boda,znaju dobro da su sami prokockali protiv Atalante i pogotovo Krotonea,ali i u tom meču odluke sa Interom su bili jasno bolji,imali i pobjedu a ne remi. Osjetio se i veliki umor,odigrali su čak 16 mečeva više od Intera koji je igrao samo prvenstvo,ali zbog dva skromna prelazna roka nije mogao da prebaci u veću brzinu,od decembarskih visina do tromjesečne agonije,pa proljećnih oscilacija,ostao je jedna ranjiva i ne do kraja izgrađena ekipa,kad se sve ovo sabere navijači Lacija bi trebali mjesecima da se hvataju za glavu.Sad će Sergrej u PSŽ ili Real,a sve će biti teže,čak su i Inzagija povukle sirene iz Napulja ali tamo će očito Anćeloti. Inter opet iz ovoga može da profitira mnogo, 40 miliona u startu donosi, Ikardi sad možda ostane, Spaleti svakako, a nakon De Fraja, Asamoe i Lautara već traže Strotmana i Politana,drugačije i bolje se planira budućnost. Strašna drama i obrti,dostojni kultnog 5.maja 2002.

Oluja se spremala u Rimu,kao da odjednom stiže zima,atmosfera potpuno drukčija nego prethodnih noći,zabavni teniski svijet se već raspakovao i otišao,žurke je zamjenio plač tifoza,a dok još bješe sunce bili su tako ubjeđeni u radost. Ostalo je da vidimo sve golove,izjave i analize njihovih tv, ali i dvije drame koje su se paralelno odigrale sa Olimpikom, Šveđani tek na penale šampioni hokeja,spriječena totalna senzacija Švajcaraca koji su dan ranije izbacili čak Kanadu,a ranije Finsku.Druga je vezana svakako za finale u Beogradu, već u petak je Real srušio mašinu CSKA, pokazali svježinu,širinu i brzinu koju smo najavljivali,iako su ih svi otpisivali. Jasno da je u sudaru titana pao i sad već bivši šampion Fenerbahče, s njima su bili spremni ući i u tuču,a opet su im dali 85 poena,pokazali veću snagu i diktirali tempo u nastavku cijelo vrijeme. Povratak Ljulja i ostalih napravili su eksploziju za desetu titulu,i dobro je za evropsku košarku da takva igra pobjeđuje,jer tranziciju,brzinu,up tempo i trojke je usvojila cijela NBA po notama Kera i D Antonija,a moramo ih pratiti u tome jer oni stalno i brzo odmiču.Slovenija je tako postala prvak Evrope,sad i Real protiv kralja odbrane Obradovića,sve je to dobro,eksponenti takve igre su i Letonija, i CSKA, i Baskonija kao i redom svi Španci,dosta je filozofija bila da se osvaja sa 62:59, i previše. U Madridu je čak i doček bio u fudbalskom stilu,kao odgovor Atletiku,ali i prizivanje Kijeva u subotu. Nikad nisu spojili ova dva sporta, 1964.godine kad su osvojili u košarci tada je Inter savladao Di Stefana i drugove u finalu fudbala, a 2014.godine kad su iščupali fudbalsku desimu, košarkaši su senzacionalno izgubili finale od Makabija doktora Blata. Vidjećemo što sad misli o tome Jirgen Klop.

Nakon što je jedan ovakav vikend ispraćen,ostalo je da se saberu svi utisci,kiša je uzavladala Apeninima, rađala se nova Vlada Đuzepe Kontea kojeg je Berluskoni nazvao “gospodin niko i ništa”,ali transfer u Milano je bio neizbježan,prvog dana raspusta oproštajna utakmica Andree Pirla. Noć maestra,kako su je nazvali, San Siro kao njegova kuća,i pored jesenjeg vremena preko 50 000 ljudi došlo je da vidi. Metro lila boje bio je krcat kao kad je Liga šampiona, svi u dresovima Pirla,bilo Breše,Milana,Intera,Juvea ili Italije, karta samo 5 eura,i mnogo mnogo dobre energije,kao da je rimska ludnica daleko iza nas.

Sve što smo vidjeli bilo je spontano,američki stil,parada zvijezda kojih je bilo nestvarno,finte i gafovi,a već u 1.minutu gol Ševčenka. Kreće pjesma “non e brasiliano pero...”, taj Brazilac je Ronaldo koji gleda sa klupe(koljena nagrđena kao Maldiniju pa ne igraju),a novinar Paolo Kondo kaže “za jedan minut je dao više golova nego Kandreva za cijelu sezonu!”. Bolje su igrale plave zvijezde,pored Ševčenka i Sidorf u punoj spremi kao da još igraju, Ševa mu i namješta efektan gol glavom,a toliko puta je bilo obratno na ovom stadionu.. Pogađa i Kafu,na drugoj strani dva gola Pato,sa 28 godina ubjedljivo najmlađi,sad u Tianđinu. Poluvrijeme čak 6:3, Pirlo igra s pola snage i malo dodira,pušta druge da igraju,slobodnjake šutita kao da je lopta od sunđera,a gradi loptu i fintira sa vječnom klasom. Na drugoj strani i Albertini igra zadnjeg veznog profesorski,on je bio Pirlov prethodnik u Milanu,kao mlad zaigrao uz odlazećeg Anćelotija 1991,neprikosnoven do 2002, a kad je baš Anćeloti izumio Pirla na toj poziciji te godine,Albertini je morao u Španiju.Sad su već obojica prestali a mogli bi držati lekcije današnjim igračima,to će i potvrditi Gatuzo. Njega čeka u petak 30 kilometara pješačenja nakon petarde Fiorentini,zato je igrao malo,izudarao Ventolu,ali ga je dva puta izvrtio majstor Kafu pa je izašao da čuva snagu,daleko je od nekadašnje kondicije. Seržinjo je letio lijevom stranom ali u nastavku je ušao Nesta i tako mu uklizao da je digao stadion na noge,a ipak mega ovacije dobili su Toti kao nikada(umalo došao u Milan 2003,da nije otkriven Kaka),i pogotovo vječni idol navijača Pipo Inzagi koji je kod 3:7 grizao kao da se igra za titulu,čupao se,šutirao,a onda nanizao tri gola i doveo do 7:7!

Čim je dao prvi gol zarazio je stadion i saigrače kao i te noći kad je sa dva gola okrenuo protiv Reala, onda glavom 6:7, a totalni trans tek što je uz ovacije ušao upravo Bufon- Toti ga je uposlio, Pipo prešao i Bufona i Jankulovskog i pogodio iz mtvog ugla! Lud totalno i u 45.godini,izgleda isto kao uvijek,želja ista kao uvijek,jednom se rađa. Na kraju je ponio i loptu kući zbog het trika,a grlio Bufona s kojim je bio baš u Parmi 1995,kako je to davno bilo kad su izbacili Halmštad,onda samo u reprezentaciji zajedno,dao mu je dosta golova u Milan-Juve,ali što mu je Bufon odbranio u finalu u Mančesteru 2003! Ali koliko još asocijacija, Kasano koji se igra s idolom Totijem nakon svih svađa, Del Pjero sa Tevezom iako se nisu sreli u Juveu,Diana i Toni bacaju Pirla kao u slavnim vremenima Breše,tu je i legenda Robi Bađo,lider te ekipe Maconea 2001. Jedino Bekam nije mogao doći ali poslao je sjajnu poruku,video i preko Lamparda. Na kraju je Pirla zamjenio njegov 15-godišnji sin Nikolo,isto broj 21 i kadet Juvea,dobar tehničar poput njega,zajedno su istršali pošasni krug poslije meča,momenti za drhtaje,kao kad je Van Basten odlazio 1995,i Maldini 2009,i cijela zlatna generacija 2012,ovaj stadion pamti toliko toga. Kratak je bio i govor Pirla,nikad nije pričao puno i nije se davao nikom do kraja osim Italiji,bio je sam svoj kapiten kroz karijeru.Za njega bi moglo biti mjesta u stručnom štabu Manćinija,svakako jedan od najvećih asova Italije svih vremena. Fešta se nastavila sa tortama i šampanjcem u restoranu Đanini,tamo gdje su se slavile sve velike pobjede,dok je kiša lila kao u novembru.

U utorak je ostalo još poći malo istočnije od Milana u Rovereto,tamo je vožen famozni hronometar koji je čekao Tom Dumulen da nekako uhvati uraganskog Jejtsa, na ulicama Franćeska Mozera,i on i Simoni kao šampioni Đira iz oblasti Trento su bili tu,ali vidjeli smo strahovitog Roana Denisa, a Jejts se samo još približio konačnom slavlju u nedjelju,kod Koloseuma u Rimu. Ostaju ipak još tri ubitačne planinske etape,u četvrtak ledeni Prato Nevozo, u petak lanac Bardonekija koji ledi krv u žilama,i u subotu Ćervinija za kraj svega,svako može da padne i izda na takvim visinama,nije još gotovo,to kaže i Frum koji i dalje vjeruje u gren slem. Ostaje da to vidimo u narednim danima,koji će donijeti i veliko finale u Kijevu,i sjajni fajnal for rukometa u Kelnu, glamur F1 u Monte Karlu,uz Điro rasplet u Rimu,i start Rolan Garosa. Objava svih lista za Mundijal već nas približava najvećem događaju,pisaće se istorija,praviti i super transferi,ali vikend koji je odjavio sezonu 2017-18,sa toliko suza na Apeninima ostaće da se pamti i prepričava.

]]>
Wed, 23 May 2018 16:12:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204258/nsofranac-taj-slatki-kraj-maja.html
B.Vojičić: Koštuničine “žute trake” http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204214/bvojicic-kostunicine-zute-trake.html „Ako je Koštunica posebno zainteresovan da ljudima sa crnogorskim nacionalnim predznakom u Srbiji obezbijedi pravo na izjašnjavanje o ovom pitanju, ima jednostavan izbor, da organizuje referendum u Srbiji”, poručio je Đukanović srpskom premijeru. ]]>

Taman što je Venecijanska komisija počela da razmatra crnogorski zakon o referendumu, srpska vlada je prikupila spiskove Crnogorca koji žive u Srbiji uz zahtjev da imaju pravo da glasaju na referendumu“. Taj spisak, sa 264.805 imena, srpski premijer Koštunica odnio je (16.jun 2005) u Brisel i predao evropskim zvaničnicima Solani i Renu. Pošto je odmah bilo jasno o čemu se tu radi, Koštuničin savjetnik za politička pitanja, Miša Đurković, dva dana potom, objelodanio je da niko ne prebrojava Crnogorce. Prema pisanju Blica on je izjavio da je „ovo prvi put da je međunarodnim zvaničnicima konkretno, i dokumentovano prikazano postojanje tolikog broja ljudi kojima crnogorska vlast odriče pravo odlučivanja o sopstvenoj sudbini“.

Da se radi o miješanju zvanične Srbije u referendumski proces, upozorio je crnogorski premijer Milo Đukanović: Koštunica je ovim potezom potvrdio ono što je mislio da je prošlost, pokazujući je da Crnu Goru tretira kao Šumadiju. Istovremeno je crnogorski predsjednik Filip Vujanović uputio pismo Borisu Tadiću u kome je izrazio ogorčenje Koštuničinim potezom, uz očekivanja da Tadić neće podržati nacionalne spiskove i neodgovoran i iritirajući Koštuničin potez. Tadić je, međutim, uzvratio da smatra da svi građani Crne Gore treba da imaju pravo da glasaju na referendumu o državnom statusu te republike, naglasivši da se zalaže za očuvanje državne zajednice jer je to najbolji put za ulazak u Evropsku uniju. Tadić se založio da Beograd i Podgorica direktno komuniciraju a ne preko Brisela.

Novinar „Vremena“ Miloš Vasić pozabavio se Koštuničinim spiskom tekstom „Biciklisti, spremite se“ (Vreme, 23.jun 2005). Kaže da je pravi problem pitanje: kako je Koštunica došao do spiska od tih 264.805 lica?: „’Legalistički’ ispravna ili ne, tužna analogija nameće se sama po sebi: nekako slično ovom najnovijem potezu našeg premijera  Koštunice izgledale su i pripreme za čuveni Miloševićev referendum o ’kulturnoj autonomiji’ Srba u Hrvatskoj. ’Srbi svi i svuda’, kako se onda govorilo. Srbi ili Crnogorci, svejedno; važno je da glasaju tamo gde nemaju prebivalište i tamo gde ne plaćaju poreze, a sve radi ’državnog razloga’ koji se – ovako ili onako – svodi na Veliku Srbiju. Ova priča ima dva ugla. Jedan je principijelan; drugi je besprincipijelan. Naime, jedan stručnjak za ustavno pravo trebalo bi da vodi računa o nekim osnovnim principima moderne parlamentarne demokratije.Na primer, da nema oporezivanja bez predstavljenosti; i obrnuto – da se ne može plaćati porez jednoj državi, a glasati u drugoj. O prebivalištu i da ne govorimo. To što u nekim državama i ’dijaspora’ može da glasa, samo po sebi je moralni i politički skandal.Dopunska sramota je sistematsko mešanje političke kategorije kakva je državljanstvo sa etičkom kategorijom kakva je nacionalna pripadnost, a to se radi svako malo. I tu smo već došli do besprincipijelnosti.”

Premijer Đukanović ocijenio je da Koštunica koordinira pokušaje opstrukcije crnogorskog referenduma, izražavajući uvjerenje da EU neće odstupiti od dotadašnjih standarda koji se tiču izbornog prava: „Ako je Koštunica posebno zainteresovan da ljudima sa crnogorskim nacionalnim predznakom u Srbiji obezbijedi pravo na izjašnjavanje o ovom pitanju, ima jednostavan izbor, da organizuje referendum u Srbiji”. Solana je tada imenovao slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka za posrednika u pregovorima i glavnog predstavnika EU u procesu praćenja i oblikovanja referendumske kampanje.

Venecijanska komisija  je  16.  decembra 2005. usvojila Izveštaj kojim ocjenjuje da je crnogorski Zakon o referendumu usklađen sa evropskim standardima. Osnovne preporuke Komisije: da se zadrži cenzus izlaznosti od 50 odsto biračkog tijela, da crnogorski građani koji žive u Srbiji ne mogu da glasaju na referendumu i poziv vlastima i opoziciji da se dogovore o potrebnoj većini za odluku o državnom statusu.

Boris  Tadić, predsednik Srbije,  izjavio  je  da  odluka  o  nezavisnosti  Crne  Gore  "ne  može  da  bude ubedljiva ukoliko za nju ne bude ubedljiva većina" i upozirio je da "veoma mali broj građana može na referendumu doneti odluku kojom bi bila razgrađena međunarodno priznata država." Očito je da se radilo o pokušaju Vlade Srbije da se, "preseljenjem" glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru, spriječi crnogorsku nezavisnost. Naime, ukupno biračko tijelo u Crnoj Gori broji 450.000 birača i jasno je da bi se sa dodatnih 263.000 birača ishod referenduma doveo u pitanje. Predsjednik Srbije Boris Tadić i predsjednik Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić ocijenili su postupak premijera "opravdanim i legitimnim".

EPILOG KOŠTUNIČINE PRIČE: Naučni savjetnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu,dr Kosta Nikolić,  u knjizi “Vojislav Koštunica – jedna karijera” (Komitet pravnika za ljudska prava-YUCOM, Beograd,2006): piše da je  Koštunica bio ubijeđen da će referendum u Crnoj Gori propasti. A kad se desilo obrnuto, odbio je da službeno prizna plebiscit. Evo izvoda: “Kada je referendum ipak raspisan, Vojislav Koštunica se zalagao da neophodna, “prirodna” većina za izglasavanje nezavisnosti bude 50% od upisanih birača. Takođe, Koštunica je bio uvjeren da referendum neće uspjeti:“Verujem da će referendum u Crnoj Gori propasti, jer će se građani izjasniti, uprkos svim kampanjama koje se vode, za opstanak državne zajednice”.

Savjetnici Vojislava Koštunice davali su poseban ton referendumskom procesu. Tako je Slobodan Samarđić govorio o savezu vlasti u Crnoj Gori i Albanaca koji je bio uperen protiv Beograda: “Ne radi se tu samo o zaštiti manjine, čime maše crnogorska vlast već nekoliko godina, već o tome da ona u Albancima ima saveznika u strategiji otcepljenja. I crnogorska vlast i albanska manjina u Crnoj Gori žele da se oslobode Beograda i tu je njihovo savezništvo”.

Službeni Beograd odbio je i da prije održavanja referenduma prihvati dijalog sa Crnom Gorom o odnosima dvije republike u budućnosti,već se i dalje insistiralo na tome da je za nezavisnost neophodna većina od 50% upisanih birača. Pojedini predstavnici izvršne vlasti u Srbiji često su plasirali tezu da je krajnji cilj crnogorske nezavisnosti, u stvari, ujedinjenje sa Kosovom.

Referendum na kome se odlučivalo o državnom statusu Crne Gore održan je 21. maja 2006. godine i završen je pobedom bloka za nezavisnost, koji je dobio 55,5% glasova. Razočaranje i ljutnja Vojislava Koštunice takvim ishodom bili su više nego uočljivi, a bilo je očigledno i da se Srbija uopšte nije pripremila za takav ishod referenduma. Koštunica je samo izjavio da se srpska vlada neće izjašnjavati dok se u Crnoj Gori formalno ne okonča referendumska procedura. Vojislav Koštunica nije želeo da komentariše preliminarne rezultate crnogorskog referenduma, a poručio je da je odmah po završetku glasanja uočena “ozbiljna” neregularnost: “Sada je prenagljeno davatibilo kakve ocene, setimo se koliko su se na parlamentarnim izborima nedavno u Italiji čekali dugo rezultati. U našem slučaju, u pitanju je budućnost države”. 

Izjavio je i da je Vlada Srbije, posle objavljivanja konačnih rezultata, iznetiširi stav i plan o daljim koracima koje će preduzeti i da će Srbija u potpunosti poštovati konačan rezultat referenduma u Crnoj Gori: “Srbija je u potpunosti poštovati konačan rezultat referenduma u Crnoj Gori, ali reč je o važnom procesu i jasno je da ne sme da bude sumnje u njegov zvanični rezultat. I Evropska unija i mi saglasni smo da je svaki glas bitan, pa ćemo zbog toga sačekati da se sve procedure u vezi sa referendumom budu ispoštovane. Moram da kažem da smatram da je po završetku glasanja u Crnoj Gori ozbiljno narušen prethodni tok referendumskog procesa, zbog iznošenja rezultata dve NVO samo 45 minuta posle zatvaranja birališta”.

Vlada Srbije je odbila da službeno prihvati ishod plebiscita, već je samo njegov rezultat “konstatovan”. Koštunica je 2. juna odbio i posredovanje Evropske unije prirazdruživanju Srbije i Crne Gore. Tako je odsustvo smisla za prihvatanje realnosti još jednom prevladalo kod Vojislava Koštunice. Na kraju su SAD i Ruska Federacija, i to neposredno pre odlaska Vojislava Koštunice u službenu posetu Rusiji, priznale nezavisnost Crne Gore.”

Nastavlja se...

]]>
Wed, 23 May 2018 11:19:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204214/bvojicic-kostunicine-zute-trake.html
B. Vojičić: DA i NE, dva svijeta http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204118/b-vojicic-da-i-ne-dva-svijeta.html Dva državotvorna pokreta formirana su u Crnoj Gori (januar 2005) u dva dana, kao „dvostruki kolosijek u crnogorskoj izvedbi“. Ali, umjesto dva suprostavljena politička bloka - jednog za samostalnu Crnu Goru i drugog za zajednicu SCG - praktično podjela je bila ne samo oko viđenja državnog statusa Crne Gore već i budućnosti njenog nacionalnog i multietničkog bića. ]]>

Na referendumu, kako primjećuje profesor dr Srđan Darmanović, nijesu se borila dva modernizacijska bloka: independisti – feberalisti, već dva bloka podijeljena po fundamentalnim vrijednostima i pitanjima. Independistički blok sa Milom Đukanovićem na čelu, činio je Pokret za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, kao multietnička koalicija, koja je okupila najširi krug građana svih vjera i nacija (ubjedljiva većina Crnogoraca i nacionalne manjine), predvodile su partije i pripadnici civilnog društva koji su se protivili ratovima na prostoru ex Jugoslavije i hegemonističkoj velikosrpskoj miloševićevskoj politici, i koji se protive nastavljačima te politike u Srbiji.

Na drugoj strani, unionistički blok - Pokret za zajedničku državu (sa Predragom Bulatovićem na čelu) činile su partije srpskim nacionalnim predznakom, zapravo prosrpske opozicione stranke u Crnoj Gori i srpska udruženja, uglavnom partije-saveznice Miloševićevog režima. Ovaj pokret, politički i finansijski otvoreno je podržavao Beograd, pod čijim su patronatom bile, i ove stranke i Srpska pravoslavna crkva, koja je učestvovala u formiranju “vijeća narodnih skupština”. Istoimeni pokret formiran je u Beogradu, na čijem su čelu srpski akademici, tvorci Memoranduma SANU.

POKRET ZA ZAJEDNIČKU DRŽAVU, svjedoči Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, uživao je otvorenu podršku Beograda. Koštunica je zvanično, kao premijer primio čelinike Pokreta, što je dobilo veliki publicitet u srpskoj štampi i u elektronskim medijima. SPC je kroz Pokret uspjela da objedini sve nacionalističke snage u Crnoj Gori, ne skrivajući tu namjeru i pripremajući formiranje te organizacije tako što je u više navrata okupljala lidere prosrpskih političkih stranaka.

Nacionalno homogen, Pokret za zajedničku državu promovisao je stavove o potrebi čvrstog državnog jedinstva sa Srbijom, uz dežurnu tezu o ugroženosti srpstva u Crnoj Gori, optužujući vlasti da su Srbima ugrožena sva prava – od prava na sopstveni jezik do toga da se proganja Srpske pravoslavne crkve. U antireferendumskoj kampanji, Pokret je širio strah od predstojećeg izjašnjavanja građana, pa su predstavnici parlamentarnih stranaka (članice Pokreta) javno prijetile da će to biti „ratni referendum“.

Srpska narodna stranka(SNS) tvrdi da su Srbi u Crnoj Gori trenutno ugroženiji nego u Hrvatskoj u vrijeme akcije Oluja. SNS, najradikalnija partija u Crnoj Gori, za Srbe traži sopstveni parlament, budžet, institucije, nastavu na srpskom jeziku, frekvencije za elektronske medije, u slučaju da se na referendumu izglasa nezavisnost. Aćim Višnjić iz NVO Srbi u 21.vijeku, pozvao je da se organizuju plemenski referendumi kako bi „teritorije srpskih plemena odvojili od nezavisne Crne Gore“.

Istupajući na konvenciji beogradskog Pokreta za zajedničku državu koja je održana u Klubu Vojske SCG u Nišu, Zoran Žižić, visoki funkcioner Socijalističke narodne partije i predsjednik Pokreta za Crnu Goru, izjavio je da „crnogorski režim vrši kulturni genocid nad svojim narodom, a referendum je jedan od puteva da to ostvari“. Smajo Šabotić, predsjednik nevladine organizacije Liga za sjever, upozoravao je da će se – u slučaju nezavisnosti, sjever Crne Gore odvojiti i prisajediniti Srbiji, jer je to „nesumnjiv interes crnogorskih građana da budu dio Podunavlja, kao i stanovnika Srbije da budu dio Mediterana“.

Udruženje Vaso iz Lijeve Rijeke javno se zaklinje: “Bez krvi nećemo dati svoju svetu zemlju“, a osnivač te organizacije, Zoran Lakušić (član Socijalističke narodne partije), najavljivao je da će i da pogine „ako treba“. Marko Pekić, lider studentskog pokreta Njegoš, crnogorski referendum naziva „suludom idejom“ i kaže da priprema marš na Crnu Goru zbog ukidanja „vještačkih granica“.

Pokret za zajedničku državu osnovali su u Beogradu akademici Ljubomir Tadić i Matija Bećković, koji su oduvijek negirali crnogorsku naciju i državu. Ljubomir Tadić, jedan od tvoraca Memoranduma SANU, izjavio je da se „crnogorski režim boji poraza koji mu visi kao Damoklov mač zbog čega prijeti referendumom“. On zahtijeva da crnogorski državljani koji žive u Srbiji imaju pravo glasa na referendumu. On smatra da se „ne smije nikad prihvatiti kao definitivni vojni gubitak, gubitak srpske krajine i slavonskih zemalja gdje su Srbi bili većina“, kao što se „ne smije prihvatiti ni separatizam Crne Gore“. Akademik Veselin Đuretić je javno upozorio „nepodobne“ Crnogorce da će biti „protjerani iz Srbije“.

“Družina sijedih glava iz Doma sindikata traži da budu Crnogorci za jednokratnu upotrebu – dok na referendumu izglasaju da Crna Gora ne postoji. Onda će opet biti elitni Srbi”, napisao je komentator “Monitora” Draško Đuranović.

Pokret je održao zajednički trodnevni skup u Podgorici, što je bio dio antireferendumske kampanje, na tri nivoa – pravnom, političkom i bezbjednosnom. Na skupu su se čule prijetnje („u slučaju izglasavanja nezavisnosti biće građanskog rata“), koje su bile upućene i manjinama, kao i pogrdne riječi poput onih koje je izgovorio gost iz Grčke Panajotis Haristos nazvavši referendum „majmunskim“. Na skupu su, osim akademika Ljubomira Tadića i Matije Bećkovića bili i mitropolit Amfilohije, Branko Kostić, nekadašnji predsjednik (krnjeg) Predsjedništva SFRJ, Zoran Žižić, bivši predsjednik SRJ i Džejms Biset, kanadski ambasador, Ronald Hačet, bivši Reganov administrativac i drugi.

Krajem 2005. godine, Pokret za zajedničku državu je izjavio da nije moguć bilo kakav razgovor o referendumu sa crnogorskom vlašću i predložio da Crna Gora formira prelaznu vladu koja bi pripremila „demokratski ambijent za parlamentarne izbore i eventualni referendum“. Ova ideja se podudara sa onom koju je ranije iznijela nevladina organizacija Grupa za promjene. Prema pisanju beogradske štampe, Nebojšu Medojevića, jednog od članova te organizacije, zvanično je primio i predsjednik Srbije Boris Tadić. Očito je i ta organizacija instrumentalizovana kroz srpske medije u cilju osporavanja referenduma.Crnogorski predsjednik Filip Vujanović kazao je da ih je “Koštunica primio ne kao predsjednik DSS, već kao premijer Srbije. I time i drugim aktivnostima, on se postavio kao čelnik pokreta protiv nezavisnosti Crne Gore, opet kao premijer Srbije”.

POKRET NEZAVISNU I EVROPSKU CG: Sažeo je program u „deset razloga za nezavisnost“a istovremeno je sačinio kao promotivni materijal flajer (letak) o „deset neistina o posljedicama crnogorske nezavisnosti“. Prvi razlog je, kako se ističe: „Nezavisna država omogućava upravljanje vlastitom sudbinom“. Potom: što državna zajednica sa Srbijom ne može biti ravnopravna. U programu se kaže:“Naša dilema nije nezavisnost ili državna zajednica, nego nezavisnost ili nestanak crnogorske državnosti i identiteta. Crna Gora će biti nezavisna ili će se utopiti u Srbiju i postati samo dio srpske države.”

Kao treći razlog, polazi se od toga da nezavisna država znači brži put u evroatlanske integracije, te da se Crna Gora, od raspada SFRJ, živeći u zajednici sa Srbijom, udaljila od demokratski naprednih društava.U programu se, kao četvrti razlog, podvlači da je nezavisna država uslov za razvoj prosperitetnih veza sa Srbijom. Ovaj stav se objašnjava time da „istorijsko iskustvo, od 1918.godine pa sve do danas, jasno upozorava da velikosrpska državna politika ne doprinosi prosperitetu Crne Gore i Srbije”.Kao peti razlog, u programu se navodi da je veličina Crne Gore njena prednost. Od preko 200 članica UN, Crna Gora je brojnija od 40 i veća od 30 država.

Nezavisnost je garant razvoja ekonomije i boljeg života, navodi se kao šesti razlog.A suverena Crna Gora je najbolji okvir za očuvanje multietničkog drštva, ističe se kao sedmi razlog. Crnogorska državotvorna ideja počiva na afirmaciji i zaštiti svih kultura, nacija i religija. Dalje, u programu se, kao osmi razlog za nezavisnost, ističe da je to uslov samopoštovanja i povjerenja vlastite snage. Jer, Crnu Goru su velikosrpski ideolozi često optuživali da ne može sama da ekonomski i politički opstane. Od 1918.godine, kada je zabranjeno crnogorsko ime, država, nacija i crkva, pa sve do danas, oni ističu neizlječivu crnogorsku zavisnost od Srbije. Sve ovo je smišljeno zbog toga da se u Crnoj Gori stvara inferiorni mantalitet koji će bježati od odgovornosti za vlastitu sudbinu.

Državovorna i slobodarska ideja su srce crnogorske prošlosti, i navodi se kao deveti razlog za nezavisnost. A, kao deseti razlog, u programu se zaključuje, da će nezavisnost biti potvrđena u miru i na demokratski način. „Tokom prošlog vijeka Crna Gora je tri puta mijenjala svoj državni status(1918, 1945, 1992). Svaki put se to dešavalo u ratnim okolnostima i na nedemokratski način. Zato je došlo vrijeme da, nakon 87 godina, u miru i na demokratskom referendumu Crna Gora obnovi svoju državu. Prvi put će građani Crne Gore glasti za sebe i demokratski povratak u svjetsku porodicu međunarodno priznatih država. Neezavisnost će staviti tačku na iscrpljujuće domaće podjele i učiniti pobjednikom sve građane Crne Gore“.

Prva neistina – crnogorski državljani koji žive u Srbiji izgubiće građanska prava. Potom – bez pasoša neće biti moguć ulazak u Crnu Goru. Zatim – imovina srpskih građana biće ugrožena u Crnoj Gori. Slijede: zapošljavanje srpskih građana biće ograničeno u Crnoj Gori; liječenje crnogorskih građana u Srbiji biće neizvjesno; crnogorski studenti će teško studirati u Srbiji; biće ugrožena ekonomska saradnja između Crne Gore i Srbije; srpski investitori će postati nepoželjni; Crna Gora će se teško odbraniti od neprijatelja. I, deseta neistina – Srbi će biti neravnopravni u nezavisnoj Crnoj Gori.

Nastavlja se...

]]>
Tue, 22 May 2018 11:22:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204118/b-vojicic-da-i-ne-dva-svijeta.html
B. Vojičić: DA JE VJEČNA http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204023/b-vojicic-da-je-vjecna.html Dvadesetprvog maja 2006., građani Crne Gore odlučili su na referendumu da obnove crnogorsku državnu nezavisnost, 88 godina nakon njenog ukidanja. Crna Gora je izglasala nezavisnost sa 55,5 odsto glasova, dok je za ostanak zajedničke države sa Srbije bilo 44,5 odsto. ]]>

Prvi put u istoriji Crna Gora je razriješila pitanje državnog statusa na miran način, demokratski i transparentno, u skladu s međunarodnim standardima, što govori o demokratskoj zrelosti društva. Taj datum je, otuda, već istorijski utemeljen i od njega se, s razlogom, odmjeravaju etape evropskog i evroatlantskog puta savremene Crne Gore. Tom odlukom stavljena je tačka na crnogorsko državno pitanje u 20.vijeku, koje se, kako navode analitičari, kretalo kao klatno koje se njiše, čas u jednu čas u drugu stranu. Od nestanka države 1918. do njene obnove, u okviru komunističke federacije 1945, od ponovnog podređivanja srpskom nacionalizmu u eri raspada Jugoslavije 1990-92. do nezavisnosti, prvo kroz labavu (kon)federaciju sa Srbijom 2002-2005, a zatim kroz složeni referendumski proces pod supervizijom EU 2005-2006.

Indenpendističa koalicija uspjela je da preskoči “famoznu klauzulu” EU, a više od tri hiljade posmatrača OEBS-a, Savjeta Evrope, domaćih i stranih nevladinih organizacija, potvrdili su da je rezultat postignut u fer borbi, bez većih neregularnosti i u potpuno mirnoj atmosferi. Izlazak na birališta od 86,5 odsto glasača svjedoči o njihovoj visokoj svijesti da se odlučuje o : državi.

Otvoren pritisak iz Srbije na nezavisni put Crne Gore još u vrijeme Miloševića, nastavio se i nakon demokratskih promjena u Srbiji, s Koštuničinom vladom, uz sadjejstvo s ovdašnjim prosrpskim blokom predvođenim Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali, iako izdašno finansijski i medijski podržavan, pokazalo se, imao je bumerang-efekat. S proglašenjem crnogorske nezavisnosnosti ugasila se državna zajednica Srbija i Crna Gora. Labav savez dvije države (u medijima prozvan “Solanija”), formiran pod pokroviteljstvom visokog predstavnika EU Havijera Solane, trajao je svega tri godine, a njim je Brisel želio da amortizuje težnju Crne Gore ka nezavisnosti i prolongira referendum, zbog “domino efekta” u regionu, Kosova prije svega. Srbija je, inače, imenovala ambasadora tek nakon više od godine i po od crnogorske nezavisnosti.

Kako referendum u Crnoj Gori nije bio samo glasanje o državnom statusu, već politički sudar dva suprotstavljena bloka, dva pogleda na sadašnjost i budućnost, svijet. Tek se proglašenjem nezavisnosti otvaraju perspektive oslobađanja teških okova mitova i predrasuda, počev od onog da Crna Gora ne može sama sebe izdržavati. Takođe, i za prevazilaženje podjela o tome: jesmo li, ili ne,crnogorska nacija; imamo li pravo na državu; možemo li opstati bez tuđeg izdržavanja, bolnica i škola; hoće li naši ljudi, ove ili one kulture i vjere, otuđiti teritoriju (uvredljivo); te smijemo li se moliti, ili ne, klanjati ili krstiti! Tako je nezavisnost Crne Gore doživljena kod jednih: kao “sudnji dan”, trijumf “istorijskih neprijatelja” srpstva, a s druge strane, kao konačna emancipacija crnogorske samosvijesti.

Upućeni svjedoče da je pobjeda Demokratske opozicije Srbije na predsjednickim izborima u SRJ, septembra 2000.godine i kasnije na izborima Srbije - nije donijela spremnost njenog novog rukovodstva da napusti SRJ – tvorevinu politike zločina - te da sa Crnom Gorom gradi nove odnose u savezu dvije samostalne i ravnopravne drzave. Takav predlog državnog rukovodstva Crne Gore nije bio prihvaćen ni od Evropske unije, već je podržala plan tadašnjeg predsjednika SRJ - da se SRJ očuva. Posredovanje, zapravo pritisci EU rezultirali su u odustajanju rukovodstva Crne Gore od referenduma o nezavisnosti planiranog za 2001/2, te dogovorom o stvaranju Drzavne zajednice SCG. No, kako se Evropska unija na duže staze nije mogla oduprijeti rješenju kome je i sama kumovala Beogradskim sporazumom, aktivno se uključila u proces traženja modela po kojem bi referendum u Crnoj Gori bio prihvatljiv i za independistički i za prosrpski, unionistički blok, jer je bilo jasno da se o ključnom pitanju većine potrebne za izglasavanje nezavisnosti, dvije sukobljenje strane ne mogu dogovoriti bez evropskog učešća.

Praktično: iako je prema Ustavnoj povelji SCG, moratorijum na referendum o državnom statusu Crne Gore isticao 5. februara 2006, zvanični Beograd (personalno:Koštunica, Tadić), te velikosrpski krugovi, konstantno su pritiskali Podgoricu, prvo da se odgodi referendum, a potom obesmisli ideja osamostaljivanja, „preseljenjem“ glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru, čega nije bilo na referendumu 1992. Venecijanska komisija, stručno tijelo Savjeta Evrope, međutim, na decembarskom zasjedanju(2005) nije u svojim preporukama uzela u obzir taj Koštuničin prijedlog.

Po principu „uzmi ili ostavi“, dogovoren je model, do tada nikad primijenjen igdje u svijetu: izlaznost od najmanje 50 odsto biračkog tijela i „kvalifikovana“ većina od 55 odsto važećih glasova za opciju „da“. Time je, tačno, obezbijeđen visoki legitimitet referendumskog rezultata i izbjegnut bojkot unionista. Ali, i visoki rizik “sive zone”. Šta, ako, indenpendisti osvoje većinu veću od 54 odsto, ali nešto manje od potrebnih 55 odsto, tzv.siva zona, u kojoj bismo imali i poraženog pobjednika i faktički delegitimisanu zajednicu Srbiju i Crnu Goru? O mučnom referendumskom putu Crne Gore, pisao je pofesor Milan Popović u „Vijestima“ još 29.januara 2001. Evo citata:“Vidimo:ludačku košulju velikosrpskog nacionalizma bilo je mnogo lakše navući nego svući. Apsurdno je, ali tačno:pristalice nezavisne Crne Gore u Crnoj Gori su diskriminisane. Za takozvanu SRJ bio je dovoljan samo jedan, za nezavisnu Crnu Goru ni tri referenduma. Za tzv. SRJ bilo je dovoljno nedjelju dana, za nezavisnu Crnu Goru ni šest mjeseci, ni deset godina, ni skoro čitav prošli vijek. Za tzv. SRJ bio je dovoljan i onaj zakon, i oni uslovi, i ono pitanje, i one većine, i oni procenti, za nezavisnu Crnu Goru ni mnogo više od toga. Samo ucjene i prijetnje. Za nezavisnu Crnu Goru organizuje se „topli zec“.

Podsjetimo: Skupština Crne Gore prethodno je usvojila Zakon o referendumu, koji je dogovoren uz preporuku Evropske unije. Za uspjeh referenduma bilo je potrebno da ga podrži 55 odsto izašlih birača. Referendumsko pitanje glasilo je – Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom.Za predsjednika Republičke referendumske komisije (RRK) izabran je Slovak František Lipka. Pravo izjašnjavanja na referendumu imali su građani koji u skladu sa propisima o izborima imali biračko pravo.Prema podacima RRK, pravo glasa na referendumu imalo je 484.718 građana.

Nastavlja se...

 

]]>
Mon, 21 May 2018 11:10:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/204023/b-vojicic-da-je-vjecna.html
Božo Vrećo gost Jutarnjeg programa http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/203680/bozo-vreco-gost-jutarnjeg-programa.html U Jutarnjem govorimo o: ]]>

-Evropskoj sedmici testiranja na HIV

-Fakultetu za međjunarodnu ekonomiju, finansije i biznis UDG koji je osvojio laureat u kategoriji najbolja institucija za obrazovanje i edukaciju menadžera

-Ugostićemo Boža Vreća

Najavljujemo:

-Osmi 2BS forum od 21-og do 23-eg maja u Budvi

-Koncert na Cetinju povodom dana nezavisnosti

-Manifestaciju dan i noć muzeja

-Šesti hakaton od 23-eg do 25-og maja

-Imaćemo i uživo uključenja, najaviti dan patišpanja koji organizuje TO Podgorica, a imaćemo i uživo uključenje iz Centra za transfuziju krvi

-Uz servisne informacije, aktuelne priče gledaćete i redovne rubrike: dječiji kutak, pg servis, vodič događaja iz kulture...

 

Urednik i voditelj emisije: Dejan Bijelić

Urednica Jutarnjeg programa: Ljiljana Savić

e-mail: jutarnji@rtcg.org

]]>
Thu, 17 May 2018 22:02:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/203680/bozo-vreco-gost-jutarnjeg-programa.html
B.Vojičić: Gospodara ostavite na miru http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/202486/bvojicic-gospodara-ostavite-na-miru.html "Oni rade da odvojeno mišljenje dovedu u podozrenje, te poslije da opozicija bude smatrana kao anarhija, kao nešto što se kažnjava u javnosti po zakonima postojećim. Time oni čine da se preza od opozicije, od podvojenoga mišljenja, i da negativno svojom ocjenom utvrde pogrešna shvatanja“. ]]>  

Mjesec dana nakon donošenja Ustava Knjaževine Crne Gore, na Cetinju se, 4. januara 1906, pojavljuje poluzvanični list ”Ustavnost”. Izlazio je nepunu godinu (do 5. novembra 1906.) a osnovan je da bude glasilo koje će popularisati parlamentarni život u Crnoj Gori. No, praktično , bio je i antiteza nikšićkoj “Narodnoj misli”, prvom opozicionom listu u Crnoj Gori. “Urednici idealisti (’Narodne misli’), računali su da će s proglašenjem Ustava poteći zemljom med i mlijeko. Brzo su se razočarali i prešli u opoziciju tadašnjoj vladi, koja to nije trpjela i list je morao prekinuti izlaženje“, svjedoči istoričar Dušan D. Vuksan. Iako je “Ustavnost“ bio pravaški list, nastojao je da zvanično ne bude označen kao vladin list. Osnovna namjera mu je bila da brani ustav i politiku vlade. “Ustavnost” sebe određuje “kao vjesnik novog vremena u Crnoj Gori“.

“Ustavnost” daje publicitet najavi da se pokreće novi list u Crnoj Gori: “Narodna misao”. Na molbu odbora koji u Nikšiću pokreće taj novi politički list, “Ustavnost” objavljuje njihov poziv: “Svako će priznati da je danas naš narodni život dobio novo obličje i pravac, što nije ništa drugo, nego prirodna pošljedica svakog preokreta, reforme. Taj preokret pruža garantiju našemu narodu da će on moći u budućnosti biti kovač svoje sudbine. Kad je tome tako, onda je sasvim jasno da bi taj preokret bio bez naroda – iluzija”.

Četvrti dan nakon što se pojavio prvi broj “Narodne misli”, “Ustavnost” (7. septembra 1906) reaguje tekstom ”Vlada i agitacija“ kao odgovor na članak koji je izašao pod istim naslovom u prvom broju lista u Nikšiću. “Naš novi list ‘Narodna misao’ u  svom prvom broju od nedjelje donijela je bilješku pod gornjim naslovom, u kojoj obavješćuje naš svijet kako se u drugim zemljama čita u novinama, da je za vrijeme ljetnje vrućine ovaj ili onaj ministar pošao u kupatilo ili u koje ljetovalište da se malo okrijepi poslije teških državnih poslova.

A kod nas, veli ‘Narodna misao’, sasvim je protivno: naš ministar predsjednik, ministar unutrašnjih poslova i ministar finansija, baš su po toj nesnosnoj vrućini pošli po državi ‘državnim poslom’, što se događa baš pred same izbore“. “Ustavnost” naglašava da ići na odmor kod “toliko državnih poslova“ mogu samo ljudi koji ne drže do opštih i državnih interesa. “Sa naše strane uz gornju primjedbu imamo dodati da ne bi bilo zgoreg da su, ne samo ministri, no mnogo dobri i pošteniji ljudi, prošli kroz narod i uzgred mu objasnili zakon o izborima...“ “Kad pak budu doneseni potrebni zakoni i sređeni mnogi državni poslovi, moći će i naši ministri ići na odmor i kupatila, te se odmarati pa i ukloniti sa sebe sumnju, koju im ovoga puta nameće naša ‘Narodna misao’“.

Pod naslovom “Jedna dobra misao“, “Ustavnost” takođe polemiše sa nepotpisanim  “oduljim člankom” koji nosi naslov “Šta je opozicija“ iz prvog broja “Narodne misli”. “Ustavnost” objavljuje članak osobe izvan redakcije lista, potpisan sa Ć., u kome na pitanje može li kod nas biti partijske opozicije, daje odgovor – ne može, zato što nema političkih stranaka, što nema razvijenog političkog života. Za novu stranku koja bi bila opozicija, autor navodi da nema kome biti opozicija. “Kome, dakle, opozicija? Da li ljudima koji su izbili na površinu kao nužna posljedica novog vremena? Da li ljudima koji su se latili teških dužnosti, baš zato što su stvoreni uslovi za slobodan razvoj svega...? Čemu opozicija? Da li ustavnoj eri? Da li slobodi ? Da li novom vremenu?“

Ni članak “Šta je opozicija“ iz prvog broja “Narodne misli”, koji je izazvao reakciju “Ustavnosti”, takođe, nije potpisan. U njemu se kaže da: “Kod nas, gdje partija još nema, opozicija se ne može voditi po načelima partijskim, niti ustajati svakom prilikom protiv dobra i rđava djela protivne stranke. Kod nas će, bar za sada, biti upravo dva tabora pristaša i protivnika ili prošlom ili sadašnjem ili budućem radu. Obično je da svaki posao bude cijenjen a prema važnosti nagrađen ili uništen. Pristaše su samo za to da viču: amin! Svemu; opozicija je za to da cijeni. Što je svjesnija i pravednija opozicija, tim je korisnije; ocjena o radu biće i rad savršeniji i napredniji...No, kod nas je sve to drukčije; mi imamo jedan specijalitet: imamo naročitu vrstu ljudi, koji redovno, stalno prije krštavaju, no se dijete rodi, upravo: hvale svaki akt, svako djelo gotovo prije no se i učini, i time uspješno sprečavaju ma kakav pravilan i slobodan sud o tome djelu. Oni rade da odvojeno mišljenje dovedu u podozrenje, te poslije da opozicija bude smatrana kao anarhija, kao nešto što se kažnjava u javnosti po zakonima postojećim. Time oni čine da se preza od opozicije, od podvojenoga mišljenja, i da negativno svojom ocjenom utvrde pogrešna shvatanja“.

“Narodna misao” (10. septembra 1906) prilogom “Agitacija u Nikšiću“ aktuelizuje polemiku postavljanjem pitanja – zašto ovogodišnja agitacija za izbore sjeća nas na prošlogodišnju? Zato, jer je upravo vode ljudi i u istom pravcu – po narudžbini. Ekskurzije naših ministara ostavile su i ovđe vidljive tragove; postavljeni su vladini kandidati. Premda je zlobni svijet tako i tumačio “zvanično” putovanje naših ministara, to ipak mnogi nijesu htjeli vjerovati, dok nije nastala žurba vladinih poklisara. Ukoliko su ti poklisari lukavi i prepredeni, utoliko ih je lakše upoznati, jer su u toj svojoj “časnoj” raboti smiješni. Još bolje ih možeš prepoznati po tome što ih naši svjesni građani izbjegavaju i preziru, a to nam je utjeha”, upozorava list, “koji nema razumijevanja da se naši građani nijesu još sastajali, da se dogovore o izboru poslanika – a izbori su pred vratima! “Nikšićani! Bili ste u svakoj stvari prvi – ne budite ni sada posljednji!“.

Zauzeti prečim poslom, nijesmo radi stupati u polemiku s “Ustavnošću”, ali nam je žao što je ona – mjesto prvog pozdrava i čestitke našem listu “Narodna misao” – kritikujući našu bilješku o vladi i agitaciji, željela da podmetne i osumnjiči prvi korak našeg rada, stoji u odgovoru” Narodne misli” (17.septembra 1906) pod naslovom “Da se razumijemo“, potpisnim sa Ig.K. “Mi nigdje ne kažemo da Gospodaru ne leže državni i narodni interesi najviše na srcu, jer je to i prirodno; ali tu se vidi od strane ‘Ustavnosti’ neko podmetanje, kao da mi nijesmo isto toliko, da ne reknemo više, prijatelji Gospodaru i narodu, te bi krajnje vrijeme bilo da se Gospodar ostavi na miru, i da naše pogreške ne pravdamo – zaklanjajući se za Njegovo Ime“.

Autor teksta ističe da, dok je naša domovina bila neustavna država, dotle su pojedini, za sve što su radili, mogli lako reći: ‘To je Gospodar učinio – On je kriv’, te pravdajući sebe, time su stvarali provalu među Gospodarem i narodom. Zalažući  se za to da se u borbi upotrebljavaju poštena sredstva, autor podvlači da bi ‘mi griješili kad bi radili da Gospodar iz naroda ne čuje pogreške, koje mu pojedini činovnici u djelokrugu svoga rada čine’“. “Ustavnost” (13. septembra 1906) odgovara člankom “Mjesto pozdrava i čestitke“ u kome se kaže: Čestitke “Narodnoj misli“ – “Na čemu, molićemo lijepo? Da li na člancima i raspravama, kojima se narodu otvaraju oči i pogled u nove regione, ili na porukama za naše državnike i političare? Sve ako i imaju ljudi oko ’Narodne misli’ sposobnosti da u člancima iskažu i svoje nove misli, i nove originalne puteve kojima treba da se ide, pa da Crna Gora dočeka blagostanje, oni nijesu imali vremena da to sve od jednom u ova tri broja koja su izašla sliju. Budu li kadri da to učine u toku nekoliko mjeseci, čestitka neće izostati. Čestitati im možemo samo utoliko što se do sad nijesu ogrijeršili o zakon o štampi, a kako će biti u budućnosti, sami će pokazati“.

Da li je ko mogao zamisliti da se neće naša poštovana druga “Ustavnost“ uprijeti iz petnih žila da našem narodu soli mozak sa svojim otrcanim frazama kako u nas opozicija uopšte nije potrebna, pita se u “Narodne misli” (17. septembra 1906) autor teksta “Advokatu“ potpisan sa X. “Ta prepodobna ‘Ustavnost’ pita nas ‘Kome smo mi opozicija’. A mi pitamo nju kome je opozicija ona vlada, koju ona tako vatreno zastupa? Ona veli da je današnja naša vlada opozicija prošlosti! E, ako je tako, onda i ja smijem pozvati na megdan pokojnog Musu Kesedžiju (Siroma’ Musa! Pokoj mu duši!) Ona prošlost kojoj strina ‘Ustavnost’ ističe naše ministre kao ’žestoke’ opozicionare – davno je već zakopana, pa mislimo da ne bi bilo lijepo da se dira u pokojnike, jer bi takve ljude narod nazvao grobarima“.

]]>
Mon, 7 May 2018 10:20:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/202486/bvojicic-gospodara-ostavite-na-miru.html
N. Šofranac: Bez Sijene i Čovića u Euro Morači http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/201854/n-sofranac-bez-sijene-i-covica-u-euro-moraci.html Ovo toplo proljeće je skroz u znaku košarke. Euforija, titula, užurbane pripreme za Evroligu koja stiže, kao i teško mirenje sa situacijom dijela javnosti u Srbiji. Prilika da se vratimo 15 godina unazad. ]]>

Nakon izuzetnog rezultata sastanka u Barseloni prošlog utorka i brze reakcije naše Vlade,objavili smo u petak razgovor sa predsjednikom novog ABA šampiona,koji je precizno iznio detalje tog susreta i izvjesnost nastupa Budućnosti u strogoj eliti evropske košarke. Tom prilikom nije pomenuo nijednom svog kolegu iz Crvene Zvezde,to više svakako i nije primarna okupacija u našem klubu,samo u jednom momentu impresioniran uslovima i povlasticama koje ti na svim nivoima pruža Evroliga,izrazio čuđenje kako je Zvezda sa svim tim dozvolila da je Budućnost sa 1,35 miliona budžeta pobjedi na sportskom polju i preotme joj sve to.To je bilo dovoljno Nebojši Čoviću da juče odreaguje na jedan totalno nesportski i necivilizovan način,osuvši paljbu po Budućnosti i Crnoj Gori,uključujući sve moguće kafanske argumente na uštrb sportskih,ne shvatajaći da time nanosi štetu samo sebi i svom klubu.Ipak,da se prvo pozabavimo jedinom sportskom tezom koju je iskoristio u emotivnom saopštenju,a tiče se posljednjeg meča našeg tima u Evroligi koji se desio u Sijeni prije 15 godina. Vrijeme čini svoje,dobili smo od juče mnogo pitanja što se tamo zapravo desilo,malo ko se toga dobro sjeća,ne samo zato što je bilo davno,već jednostavno interesovanje u Podgorici tada je već bilo splasnulo i nije se dobro ni pratilo.

Podsjećanja radi, bila je to posljednja četvrta sezona Budućnosti u Evroligi- prve dvije završile su nastupom u osmini finala,gdje su bili prejaki 2000.godine Panatinaikos (2:1), i 2001.godine Real (2:0), a nakon toga su otišli najveći asovi, redom Tomašević, Topić, Šćepanović, Bulatović, Rakočević i ostali, pa od sezone 2001-02 dolazi do situacije da ni Real Madrid ni Tau Keramika ne mogu da napune Moraču, ni blizu. A protiv Panatinaikosa 2002,i Fortituda iste sezone jedva 1500 gledalaca,naravno i rezultati znatno slabiji. U međuvremenu Sijena je klub koji je rastao, od niželigaša do ambiciozne Fontanafrede (hladna fontana), koju je Zvezda izbacila na putu do finala Kupa Koraća 1998, a od ljeta 2000.godine bogati Monte Paski kojeg je preuzela centralna banka iz Sijene, najstarija banka na svijetu,osnovana 1472.godine! Njihova ulaganja kreću odmah, doveli su reprezentativnog centra Kjaćiga,a ljeta 2001.godine upravo Topić iz Podgorice stiže u Sijenu,s njim i Litvanac Žukauskas koji je bio na pragu Budućnosti da je Tanjević ostao,pa onda Slovenac Gorenc, Makedonski plej Vrbica Stefanov,a trener postaje mladi Ergin Ataman kojeg dovode iz jakog Efesa. Upravo te sezone osvajaju u finalu protiv Valensije posljednji Saporta kup(današnji Evrokup),i ulaze prvi put ikad u Evroligu. Tog ljeta 2002, stižu još i Mirsad Turkdžan iz CSKA, pa izuzetni strijelac Alfonso Ford koji će godinu kasnije preći u Skavolini,oboljeti od leukemije i umrijeti, stiže i jedan od najboljih Italijana svih vremena Nando Đentile, Ataman ostaje. Tada se njihovi putevi ukrštaju sa Budućnosti, nalaze se u istoj grupi u borbi za plasman u top 16.

Zanimljivo, podmlađeni sastav Budućnosti predvođen čuvenim Vladom Đurovićem (tvorac čuda sa Šibenkom,Zadrom i Zvezdom 80-ih),i sa Pavlovićem,Koljevićem,Čabarkapom i ostalim mladićima koji preuzimaju glavne uloge uz Pajovića i Milojevića, gubi prva 4 meča, ali onda ruši Žalgiris pa u 7.kolu vrlo ubjedljivo upravo Sijenu sa njenim zvijezdama, 92:75 u Morači! Ataman nije znao što da kaže, snimio sam tada razgovor sa Mirsadom i Nandom,koji su odali priznanje vrtiću Budućnosti na času košarke,i smatrali da je situacija skoro izgubljena. Naime, Đentile koji je bio tvorac titule Kazerte još 1991, velikih uspjeha Milana,i evro titule Panatinaikosa pomenute 2000.godine vidio je jedini izlaz u osvajanju šestog mjesta uz dobru ukupnu koš razliku (išlo je prvih pet iz svake grupa i najbolji šesti). Upravo će tako i biti, Siena se tumbala do kraja, i došla u situaciju da je samo pobjeda nad Budućnosti u posljednjem kolu od preko 45 razlike vodi u top 16. Budućnost je izgubila uveliko sve šanse,tražila svoje mjesto pod suncem u prvenstvu SCG u konkurenciji ojačanog Partizana, FMP-a i Zvezde koja je sa Sagadinom bila čak na čelu Jadranske lige ispred Makabija. Otišla je u Sijenu evidentno nezainteresovana i doživjela rezultatski krah protiv domaćina koji je silno jurio razliku. Apatija od starta, razlika vrtoglavo rasla,i debelo preko potrebnih 45, u jednom momentu čak 72 poena, a na kraju 112:49, čuvenih 63 razlike. Duško Vujošević koji je tada vodio Partizan u Evroligi poslao je šaljivu poruku “hoćete li to da nam uzmete sponzora” (mreža 063), a upravo Đordi Bartomeu poslao jedno pismo u kojem indirektno proziva Budućnost. Svakako to nije bila baš prava utakmica za sportski duh i imidž kluba,ali to je sve,od toga Budućnost nije imala ništa,a super jaka Sijena je u narednoj fazi briljirala,pobjedila i evropskog šampiona Panatinaikos i stigla do fajnal fora u Barseloni! Štaviše,u polufinalu su imali 6 poena prednosti samo minut ipo prije kraja u italijanskom derbiju protiv moćnog Beneton Treviza Etorea Mesine, prokockali izvjestan plasman u finale,bili na domaku raja. U finalu su zbog rivaliteta s Venetom podržali domaću Barsu koju su Bodiroga, Jasikevičijus,Navaro, Fućka i trener Pešić doveli do prve titule u istoriji! Ali, i Sijena je bila tim za najveća djela i to je dokazala,tek drugi tim u istoriji koji je u debitantskoj sezoni stigao do fajnal fora.

Sudbina je htjela da to bude i posljednji evroligaški meč Budućnosti do dana današnjeg, a što se desilo sa Sijenom? Ogromna ulaganja, naredne sezone su doveli i sjajnog strijelca Buci Torntona, pa centra Dejvida Andersena (igrao za Kinder,CSKA,Barsu), zatim izvrsnog Kakjuzisa,pa slavnog Karltona Majersa,Dejvida Vanterpula.. Stižu opet do fajnal fora u Tel Avivu 2004,i gube novi italijanski derbi nakon dva produžetka i totalne drame 103:102 od Fortituda Bolonje- nije se dalo to veliko finale,ali istu ekipu su počistili 3:0 u finalu plej ofa i došli do prvog skudeta! Atamana je naslijedio Čarli Rekalkati koji je te godine vodio i Italiju do olimpijskog srebra,a u Sijeni košarka konačno postaje popularnija od konjičkih trka i slavnih “kontrada”,tradicije od 500 godina. Nakon magične 2004.godine, došle su dvije slabije sezone,ali zlatna niska kreće od sezone 2006-07,kada osvajaju i drugi skudeto sa trenerom iz svog pogona, Simoneom Pjaniđanijem. Tu ekipu su predvodili igrači koji nisu previše koštali poput pleja ubice Mek Intajera,ili Litvanca Kaukenjasa,vraća se Kjaćig,a onda dovode i Kšištofa Lavrinoviča,vraća se junak prvog skudeta Tornton,kasnije i Romejn Sato,pravi se fizički nadmoćna ekipa.Taj tim odmah 2007-08 stiže do trećeg fajnal fora i opet prosipa čak 17 poena prednosti u trećoj četvrtini polufinala sa Makabijem.Polufinalno prokletstvo,ali uz rekorde stiže nova domaća titula i kup,i svih tih godina dupla kruna se podrazumjevala. Sijena osvaja čak 7 uzastopnih italijanskih titula (2006-2013),igra još jedan fajnal for 2011, kad je i nakon povrede Boa Mek Kejleba i poraza od 48 razlike u prvom meču od Olimpijakosa uspjela da ih dobije naredna tri meča i izbaci,ali opet na f4 ispriječio se Obradović i njegov Pao. Na pragu f4 bili su i 2012.godine,ali nakon pobjede u prvom meču ipak im vraća dug Ivkovićev Olimpijakos čeličnom odbranom i na kraju osvaja Evropu,a za Sijenu počinju finansijske muke.

Toliko su pogodili sa pojačanjima tih godina,i Mek Kejleb,i Bobi Braun,i Malik Hejrston i mnogi drugi su multiplicirali svoju cijenu igrajući za Sijenu, Lavrinovič je bio najvjerniji,ali dugovi su se ipak gomilali,i nova sila Armani Milano počeo je da ih čerupa tih godina,već u sezoni 2012-13 uzeo im je najbolja tri igrača. Ipak,šampionski gen Sijene bio je nevjerovatan,dolaze do osmog skudeta 2013.godine nakon šok serija sa Varezeom pa Milanom u 7 utakmica obije,sa Heketom i manje zvučnim imenima,ali sistemom koji obara. Kad je Milano uzeo i Heketa i opet ih očerupao u sezoni 2013-14 mislilo se da će se boriti za opstanak,dok su Milanezi igrali sjajno u Evropi i bili na pragu fajnal fora. Ipak,u junu mjesecu kad je već uveliko proglašen bankrot kluba Monte Paski i odlazak Sijene u četvrtu ligu, dešava se nevjerovatno- Sijena ipak igra za čast,ulazi u novo finale i u njemu vodi 3:2 protiv daleko jačeg Milana, u šestom meču ima meč loptu kući ali gubi u dramatičnom finišu,ali u sedmom meču opet vode 15 razlike u Milanu i nadljudskim naporima Lengford, Heket i drugovi ih konačno skidaju s trona! Tako je Milano slavio nakon punih 18 godina, ali to odbijanje da preda titulu kluba koji je osuđen na četvrtu ligu ušlo je u istoriju italijanskog sporta.

Svi igrači su naravno otišli,vratio se legendarni Kjaćig sa 40 godina da igra u 4.ligi,a ubrzo su se našli od 2016.godine u drugoj ligi,još ne uspjevaju da se vrate u prvu. Sada se klub zove izvorno Mens Sana(zdrav duh),a dug koji su priznali 2014.godine iznosio je 5,4 miliona eura,identična cifra minimalnog budžeta današnjeg evroligaša. Kako je godišnji obrt njihove banke 153 milijarde eura,ostalo je puno nejasnoća,ali kasnije se saznalo da je dug puno veći,da je predsjednik Ferdinando Minući obavio niz malverzacija uključujući i transfere,pranje novca,izbjegavanje plaćanja poreza,i da se našao na sudu. Italijanski savez je zato oduzeo titule 2012 i 2013.godine Sijeni,ali Italijanski Olimpijski Komitet im ih je vratio prošle godine. Sličnu sudbinu imao je i fudbalski klub Sijene koji je 2003.godine sa predsjednikom De Lukom ušao u prvu ligu,doveo Kjezu i Floa,a potom i brojne odlične igrače,pucao visoko,ali kasnije sa predsjednikom Mezaromom koji je sarađivao i sa čuvenom Banca di Roma,ipak bankrotirao,ispao 2010.godine i od tada tavori u trećoj ligi. Poenta ove priče je da ni najstarija banka na svijetu,sa nestvarnim obrtom novca,ni veliki niz vrhunskih rezultata,i izgrađen šampionski duh,sve to nije garancija da jedan projekat neće pući kao balon i klub biti bukvalno izbrisan sa mape. Slučaj Sijene je nešto što Evroliga ne želi da se ponovi, ne želi da u toku sezone ili na njenom kraju učesnik najvećeg košarkaškog karusela bankrotira i obesmisli takmičenje. Svi njihovi visoki standardi i uslovi su vezani za to da osiguraju svog partnera,ojačaju njegovu poziciju i logistiku i učine ga pravim evroligašem. To su u Budućnosti odmah shvatili i to žele da iskoriste, a Sijena služi kao najbolji primjer u tom smislu,a ne vezano za taj meč prije 15 godina kako naivno potenciraju Čović i neki beogradski novinari još prije njega.

Sad kad smo prošlost rasvijetlili vraćamo se našim danima. Ovu veliku šansu sportska Crna Gora će sigurno iskoristiti,stvari su jasne i treba da smo svi ponosni što ćemo biti među samo 9 zemalja učesnica Evrolige,sa svim što to znači. Osim što naivno potenciraju Sijenu i hvataju se za nju,u Beogradu previđaju da je Budućnost imala ogroman kredit kod Evrolige jer je prije dvije godine odoljela pritisku i nije htjela da u jeku sukoba FIBA-Evroliga izađe iz Evrokupa,rizikujući sankcije sopstvenog saveza. Partizan je na primjer tada podlegao i ipak se preselio u FIBA-inu ligu šampiona. Isto tako još 2000.godine Budućnost je odbila FIBA-INU Supro ligu i ostala vjerna ULEB-u u sezoni podjele 2000-01. To važi i za ABA ligu gdje je Budućnost od prve sezone kao jedini tim sa istoka bivše SFRJ, Zvezda se uljučila druge godine,potom FMP, a Partizan se čekao i nećkao sve do četvrte sezone,iako je bilo jasno da je to jedina perspektiva za košarku na ovim prostorima. Da li su stvarno mislili nakon svega toga da će se Budućnost sada odreći nečega što je krvavo zaradila na terenu,samo da bi Beograd imao opet predstavnika u Evroligi? Što treba da urade legende koje Čović poziva na ustanak,da okrenu ono što je izboreno na sportskom polju? Naravno da ne,jer to nije sport,a iz našeg kluba se potpuno logično i ne bave ovim i sličnim saopštenjima jer bi bilo bespotrebno i ispod evropskog nivoa.

Sve ono ostalo što je lamentirao u tom saopštenju nije vrijedno pomena,ne samo da nema ama baš nikakve veze sa sportom,već je toliko neozbiljno,kafanski i netačno da vodi u svijet nadrealnog. Počev od navodnih dešavanja 14.aprila kad nije bilo nikakvog “Knjaza”,već je dan prošao u sastancima zbog njegovih vanrednih presova i ucjena iz hotela Podgorica,potom trijumfalnoj utakmici,i maloj proslavi u “Super Voliju”. Iz tih opisa je sasvim jasno da su sujete povrijeđene,a zna se čija najviše,ali sad se valja zapitati da li Čović zna da je iz Crvene Zvezde odmah u ponedjeljak stigla čestitka Budućnosti uz želju za srećan nastup u Evroligi. Nije je naravno potpisao on,već direktor Damir Ristović,ali dovoljno da je poslata da se prekine sa agonijom u koju očito želi da povuče veliki klub sa sobom. Izgubiti 5 puta u 6 mečeva,pa mnogo je i premnogo. Njegove teze i vokabular se indikativno mijenjeju kako ide sa medija na medij,sasvim je drugačije to na primjer u emisiji “U obruču”,gdje se ozbiljnost podrazumjeva,u odnosu na jeftinije štampane medije prepoznatljive upravo po tome,tako je i 14.aprila debelo pomirljivija bila izjava koju je dao našoj televiziji u odnosu na jedan portal,ali najčudnije je da nema ljudi u blizini koji bi mu rekli da je odavno pređen prag ozbiljnosti i da bi valjalo posvetiti se drugim stvarima.

A te drugi stvari su na primjer poraz u Čačku i brod koji i dalje tone,trener koji nakon tog meča nudi ostavku. Ove sezone nema još nijednog trofeja za Zvezdu,u regionu su već osvojili mnogi, Budućnost ABA ligu i naš kup, Cedevita ABA super kup i Hrvatski kup, Partizan kup Srbije i tako redom, Zvezda sa ubjedljivo najvećim budžetom još ništa,i rizikuje da ostavi i titulu Srbije. Ovakvim djelovanjem taj epilog je čak logičan. Zabluda je bila da će Betomeu plakati za dvomilionskim Beogradom i Arenom koja će sad ugostiti f4, uostalom ove godine je Arena bila više nego poluprazna pa se od nje brzo i odustalo,a onda je poluprazan bio čak i Pionir,i kad je gostovao šampion Fenerbahče i Bamberg i mnogi drugi,a vidjele su se i antisemitističke poruke (Omić) i prozivanje Evrolige,neće oni žaliti ni za kim,žele i nove zdrave centre. Ona Zvezda koja uradila veliki posao rušeći 13-godišnju vladavinu Partizana (2001-2014),pa punila 25 hiljada gledalaca na duelima Evrokupa sa Budiveljnikom i Uniksom 2014,pa prenijela svu tu sjajnu energiju na naredne sezone u Evroligi i činila čuda,sada je jasno promašila sezonu,a za to neko treba da odgovara a ne da proziva striptiz barove, ma koliko zaslužan bio. Ako je najskuplji igrač Bjelica dobio otkaz,ako je pojačanje Enis dobio otkaz,ako su mladi igrači iz FMP-a igrali kako su igrali,pa sada dovedeni i novi,ako su dovedeni igrači koje Radonjić nije htio jer ne igraju odbrani i urušili su dugo građeni sistem,za sve to neko treba da odgovara. Ali, najteže je očito priznati svoje greške,počev od igrača pa do trenera. Sada neće biti lako izgraditi sve iznova sa pozicije “evrokupaša”,za to treba nova energija i nove ideje. Ali,ako mu nedostaju može da skokne po savjet do fudbalskog kluba i kolege Terzića,oni su preko noći digli jedan sistem,oduševili u Evropi i juče osvojili briljantnu 28.titulu,čistu kao suza,iako je odatle ispraćen na ne baš velika vrata,nema sumnje da bi mu pomogli. A iduće sezone se vidimo u Euro Morači u ABA ligi,jer ni Sijena ni Zvezda neće moći doći na Euro revanš u istu,ali ubrzo se nadamo i takvoj situaciji,možda već u sezoni proširenja 2019-20.

Što se tiče kolega iz Srbije koji suprotno rezultatu na terenu prizivaju i dalje očajnički učešće Zvezde u Evroligi,poziv da dođu u Moraču na te spektakle,regionalna saradnja i bliskost predviđaju upravo to. Biće puno mega asova da se vide,ali biće ih i u našim redovima. Džastin Dolmen se ne zove Dževdet Doljmen,i u pitanju je velemajstor,najbolji igrač Evrokupa i Endesa lige 2014,ali biće takvih sada više. A to što lamentiraju kako je Srbija imala ranije jedno sigurno mjesto u Evroligi ako ne i dva,i da je unijela sve u ABA ligu kao u Jugoslaviju 1918.godine, žrtvujući sebe,krajnje je sebičan stav. Sve je to bilo u redu dok je jedan beogradski klub redovno učestvovao,sad kad je Podgorica perjanic regiona ne valja i budi se naknadna pamet. Iz SFRJ su evro titule osvajale prvo Bosna,pa Cibona dva puta,pa Spilćani tri puta,pa tek onda jednom Partizan,pravo monopola nema niko,a teren je mjerodavan za sve. A Budućnost je u ABA ligu i ULEB takmičenja uložila sebe,dijeleći sudbinu regiona. Da ne pričamo što je Crna Gora unijela u Jugoslaviju te 1918.godine i na koji način,sad nakon tačno 100 godina izborila se za nešto drugo,na svim poljima. Izborio se tako i Žalgiris koji je dugo tavorio u komunističkoj vladavini u SSSR-u,a Litvanija je bila šampion Evrope 1935 i 1937. Ono što tada nismo znali, tokom 80-ih godina svi mečevi Žalgiris-CSKA u Kaunasu su bili i borba za slobodu, Sabonis,Kurtinaitis i navijači su to jasno govorili,ali je režim prikrivao.Stigli su i da im uzmu titulu 1985,i da igraju veliko finale sa Cibonom 1986. Kada je sloboda stigla, Litvanija je odmah osvojila bronzu na Olimpijadi 1992 u Barseloni i to baš pobjedom nad Rusima,a Žalgiris osvojio Evropu 1999.godine senzacionalno,i evo ga sad opet s njihovim herojem Jasikevičijusom na fajnal foru u Beogradu,sa manjim budžetom od Zvezde. Sport priznaje podvige i junake,a ne one druge. Imamo priliku da sada živimo jedan takav san i takvu istoriju,ubrzo stiže kod nas.

]]>
Mon, 30 Apr 2018 17:18:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/201854/n-sofranac-bez-sijene-i-covica-u-euro-moraci.html
N. Šofranac: Zemljotres! http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/201156/n-sofranac-zemljotres.html Imperija se trese, ovaj put se ozbiljno trese. Nije lako osvojiti 7 puta uzastopno ništa, pogotovo italijansku ligu koja ne priznaje takve vladavine kroz dugu istoriju, a kao što se 476.godine slavio pad Rimskog carstva tako je ogroman dio Italije spreman da proslavi i pad ovog torinskog. ]]>

Na ovaj dan smo obično pričali o San Đordiju, svecu Barselone i njegovim dejstvima, konkretno Real-Barsa 2:3 prije tačno 365 dana i još jedan “slijepi hitac” Mesija u 93.minutu, ali ovaj put je konačno intervenisao napolitanski San Đenaro a “colpo gobbo”(slijepi hitac) Kulibalija može imati istorijsko dejstvo. Lopta udarena glavom na visini 2.48 metara iznad zemlje, tri centimetra iznad rekorda Sotomajora, bum-tras i Juve na koljenima! Niko nije pošao ni da brzo izvadi tu loptu iz mreže i krene ka centru, još jedan dokaz koliko su bili iscrpljeni i pomireni sa porazom. Kad ne može sa zemlje može iz vazduha, na najmanje uobičajen način za Napoli, ali u posljednje vrijeme mora i tako,na silu, drukčije se ne može do Skudeta. Milik protiv Kjeva u stanju depresije za 1:1 (pa ludi gol Diavare u posljednjem dahu), pa Abijol i Toneli protiv Udineze, uključeni na struju nakon makazica Simeuna zvanog Simi iz Krotonea i sad taj “colpo gobbo” u skladu sa nadimkom Juvea koji oni baš ne vole, ali voljeli su jedan takav hitac Zaze prije dvije godine, takođe sa sirenom, kada je Napoli bježao dva boda njima.Točak sudbine.

Vjerovali ili ne, 15 hiljada navijača Napolija dočekalo je ekipu na aerodromu Kapodikino u 3 časa ujutro, te scene su bile nadrealne. Prvo je cijeli grad izašao na ulice i trgove odmah nakon pobjede, nastalo je kupanje u fontani Karćofo gdje se slavilo i u vrijeme Maradone, trgovi Plebisito i Trieste krcati kao u sred ljeta, a čuvena Merćelina uzduž mora proključala, trube, fanfare i čak vatromet. Te stvari su zaista teške za opisati, sad se svi pitaju kako će to izgledati ako zaista i osvoje titulu, da li će onaj totalni rimski delirijum iz 2001.godine biti smiješan pri fešti ovog grada sanjara, gdje su sve emocije na deseti stepen u odnosu na ostatak svijeta. Pjesma nije stajala do zore, a onda su zakrčili saobraćaj prema aerodromu pa su se hiljade ljudi uputili pješke,dočekali su ih sa bakljadom i dimom, kad je avion dotakao tlo nastala je eksplozija kao da je pao gol, a snimljen je kapiten Hamšik kada kaže “majko moja,ovaj narod je lud,ovo nigdje ne postoji”. Euforija je do neba, tako je bilo i u subotu na ispraćaju, Sari je rekao da samo ko je to vidio može da zna kakvu su im emociju dali, a takođe i na stadionu gdje se 2 hiljade Napolitanaca čulo od početka do kraja, dočekalo prvo rušenje te tvrđave, pa je trener rekao “ovo je pobjeda jednog naroda”. Isti on koji po danu ide da ukaže čast žrtvama Superge(veliki Torino) i koji uveče pokazuje srednji prst navijačima Juvea koji su ih na izlasku iz autobusa vrijeđali na rasnoj osnovi.Ali, vratimo se fudbalu.

Napoli je svih ovih godina za vratom Juventusu, ali nikad zaista blizu kao sad i nikad uspješan na ovom stadionu. Stadion koji je sagrađen 2011.godine je simbol ove dinastije Juvea, od tada samo titule, nakon Skudeta Milana 2011 uspostavljena diktatura, a Milan i mnogi drugi tamo još nijesu osvojili ni bod.Nije ni Napoli do sinoć, sve sami porazi. Prve sezone su izgubili 3:0 na kraju marta 2012 i te noći je Juve prišao Milanu na dva boda.Bio je to jaki Macarijev Napoli sa Kavanijem i Lavecijem, bio tako blizu da eliminiše Čelsi u osmini, ali Konte je agresijom dobio taj meč. Onda 2:0 oktobra 2012, biće to sezona direktne trke Juve-Napoli, ali glatko će pripasti Juveu, koji je na startu sezone odnio i Super kup u Pekingu nakon skandaloznih 4:2 protiv Napolija,koji ih je dobio jedino u Rimu u finalu Kupa. Najteži poraz Napoli je doživio novembra 2013, čak 3:0 za Juve sa čuvenom “prokletnicom” Pirla (la maledetta-njegov slobodnjak sa tri prsta,padalica bez efea), a tada je Napoli došao sa evropskim trenerom Benitezom i modernim 4-2-3-1, gdje su Mertens-Hamšik-Kaljehon činili trio iza novog bombardera Iguaina dovedenog da ne bi oplakivali Kavanija..Konte je opet našao način. Nakon njegovog odlaska stiže Alegri, Napoli im ovaj put odnosi bolno Super kup u Kataru, ali Juve dolazi na domak triplete, slavi polemično 1:3 u Napulju, a u pretposljednjem kolu kad su već bili prvaci i mislili samo na finale sa Barsom, a Napoli igrao za Ligu šampiona u punom sastavu, Alegri izvodi šarenu ekipu i čak na taj način preživljava kod 1:1 i dobija 3:1, Benitez je te noći poludio, a tek 7 dana kasnije kad je Lacio odnio champions a on odlepršao za Madrid. Prokletstvo nije srušeno ni naredne sezone sa Sarijem, dobili su ih sjajno kod kuće, ali na Stadijumu se desio taj gol Zaze i prvenstvo se okrenulo opet na istu stranu, 13.februar 2016. Prošle sezone sa veleizdajom Iguaina sastaju se već krajem oktobra 2016, Napoli dolazi do 1:1 i igra dobro u lavljem gnijezdu, ali upravo Iguain daje gol za novu depresiju i 2:1. Na proljeće se sastaju i u polufinalu Kupa, ali opet poraz u Torinu 3:1 s kontroverznim penalima, pa u tri dana dva puta igraju u Napulju,ali samo 1:1 u prvenstvu i zbogom titulo, a onda Pirova pobjeda 3:2 u revanšu Kupa i to im Iguain daje oba gola. Nikako da bude srećan Napoli. Dolazi i ova sezona,i opet Iguain, to nezahvalno srce ih ruši 1.decembra na San Paolu 0:1,i svi opet misle da se neće moći, da će kraj biti isti. Do sinoć.

Zanimljivo, Napoli je imao 4 boda više uoči tog derbija 1.decembra na svom stadionu, treba da zada ključni udarac a izgubio 0:1 i sve se otvorilo. Sad je Juve imao takođe 4 boda više uoči duela na svom stadionu, sve bilo spremno za feštu, a desilo se isto, 0:1 i potpuno otvaranje prvenstva. Činjenica je da je Napoli odavno tempirao ovu sezonu samo za titulu, nakon 10 uzastopnih pobjeda na kraju prošle, mnogih tada oborenih rekorda, sa 86 bodova, sa brojem golova i bodova u gostima, izračunali su da sa još 10 bodova više koje će osvojiti protiv “malih” stiže titula. Tako su i odlučili da ne mijenjaju ništa, da ne traže ni prolaz u Evropi niti Kupu, samo i samo titula. Gurali su bolje od Juvea, bolje od svih na planu igre, onda je došao taj apatični poraz od vječnog rivala i Inter je apstraktno izbio na vrh s bodom prednosti, pa je uslijedilo kolo sa Juve-Inter 0:0, ali i Napoli-Fiorentina 0:0,i sve je ostalo isto. Međutim,tu nastaje veliki rez, Inter gubi odjednom naredna dva meča od Udinezea i Sasuola i počinje njegov krah, isto krahiraju Roma i Lacio, a Napoli i Juve upravo od tada paralelno vežu 10 pobjeda u nizu! Odvajaju se skroz, Napoli čuva taj sitni bod prednosti, ali novi lom je 3.marta - Juve dobija u posljednjoj sekundi na terenu Lacija jedan klasični remi meč, Napoli silazi uzrujan na megdan sa Romom i pored idealnog starta gubi ga 2:4, u tom momentu djeluje nestvarno jer Roma je bila uzdrmana žestoko, nadigrana kući od Milana, u velikim nevoljama, ali iz današnje perspektive manje čudno,pričamo o evropskoj super Romi. Nakon toga Napoli se ljulja, remi s Interom na San Siru, remi sa Sasuolom na silu, remi i sa Milanom 0:0, Juve leti na plus 6, ali dešavaju se i njima Spal i Krotone, pa je sinoćnji meč mogao da ima veliki efekat. Na 6 bodova razlike i nakon one odbrane Donarume zicera Milika svi su požurili da kažu da je gotovo. Ali ove godine San Đenaro želi drugačije, još od ljetos navijači su uvjereni “sad ili nikad više”, krajem decembra je izašao kalendar sa mjesecom majem i kupanjem u moru sa Skudetom, nakon svake pobjede na San Paolu nastaje koncert, pjevaju se pjesme Ringeire, navijači i igrači ispod tribine zajedno,jedna bajka koja traje. Tako su vjerovali i na minus 6, i da taj neosvojivi stadion može da padne i pao je. Dug put je pređen, a ovom pobjedom u Torinu su i legitimisali eventualnu smjenu, tražili su pobjedu, igrali hrabrije, imali 8:0 u šutevima na gol, Juve je deprimirao i sopstvene navijače defanzivnom taktikom i stavom.

Alegri je mislio da će 0:0 stići na taj način i svi zadovoljni. Ali Juve je umoran, ranije se Krotone i Spal ne bi mogli desiti, nemoguće, bili su u stanju na Vembliju i na Bernabeu okrenuti nevjerovatne situacije u Evropi, pokazati snagu, resurse i karakter, ali taj penal koji 99/100 nije postojao udaljio ih je po ko zna koji put od evropske slave. Zato Insinje kaže sinoć “ovo je bilo finale, a Juve je navikao da gubi finala” i dodaje ulje na vatru “vidjeli smo da su umorni, zato smo išli na visok presing i posjed, nijesmo im dali da dišu”. I sva ta prednost u snazi, rotaciji, raznovrsnosti nestaje, sinoć je igrica bila u rukama Napolija. Alegri je malo izgubio živce, rekao da se njegov tim bori na tri fronta cijele sezone, a ostali već u decembru žrtvuju sve. Sve tačno, ali tako priča neko kome izmiču stvari i kontrola.

Samo još malo istorije. Napoli je izgubio tih navedenih 7 duela na novom stadionu uključujući i Kup, pamti jednu veliku pobjedu na starom Komunaleu 2009.godine kad je Juve vodio 2:0, ali su Laveci, Datolo i Sosa režirali veliki preokret 2:3 i to je ta oaza u pustinji, jedina pobjeda u Torinu u tri decenije, jer 2001.godine Napoli je ispao iz lige, bio i trećeligaš, bankrotirao.. Prije toga bio je lak zalogaj za Lipijev Juve, ali vraćamo se još unazad, sve do Maradonine ere. Jedna utakmica će biti vječno u memoriji Napolitanaca,baš kao i ova sinoćnja. To je meč novembra 1986, Juve zvanični šampion i dalje sa Platinijem, upravo ispao na penale od Real Madrida nakon dva paklena meča Kupa šampiona, opet favorit za titulu,sa Trapatonijem osvojio 6 u 10 godina. Ali Trap je preuzeo Inter, a njih Rino Markeze, Napoli dolazi kao lider, gubi 1:0 ali napada, u nastavku lomi meč, šou Maradone i Đordana, puca Juveova imperija 1:3! To je meč koji im je pokazao da mogu sve, da je prva titula u istoriji nešto ostvarivo, da nema više čega da se boje, ogolili su Juve. Bjankijev tim je od tada igrao silno, kad su u martu dobili Juve kod kuće 2:1 stvari su bile gotovo riješene i Platini je tada objavio povlačenje, prepustivši tron Maradoni, javno. Desila se ta prva titula ikada, legenda Lacija Bruno Đordano pomogao je svojom klasom puno Maradoni, kao i mladi Ferara, pa Banji, Renika, Franćini.. Iduće sezone stiže zvijezda Kareka i nastaje trio Ma-Gi-Ca ili magija, stiže i Kripa, Karnevale, Alemao, nastaje veliki tim. Ali tada nastaje i najveći Milan svih vremena koji im u epskoj utakmici uzima krunu, potom i Trapov rekorderski Inter, kalćo postaje ubjedljivo najjača liga svijeta, a Napoli osvaja još jedan skudeto 1990, ovaj put iščupan Sakijevom Milanu na samom kraju. Juve tada pada, gubi ugled, ali ipak Napolitancima su veliki dueli s njima suđeni- decembra 1988.godine u Torinu Juve-Napoli 3:5 u jednoj od najboljih utakmica ikad viđenih, Zofov tim je dao sve ali Maradona i Kareka su činjeli čuda. Samo tri mjeseca kasnije sudbina ih spaja u četvrtfinalu kupa UEFA, i to iznenađujuće Juve dobija 2:0 kod kuće, 80 hiljada ljudi na San Paolu gleda revanš, i Maradona nosi ekipu do 3:0 i prolaza, a na kraju i osvaja Napoli taj evropski pehar! Tih godina Maradona je noćna mora Takonija, izmišljao je nemoguće golove protiv njega. Suspenzijom Maradone 1991 sve nestaje, ali ostaje taj trijumf iz 1986 kao prekretnica u razmišljanju i istoriji Napolija. Tako slično utakmici od sinoć. Ali istorija ih spaja ponovo.

Napoli je 2004.godine bio ugašen, mesija se zove De Laurentis, spašava ih nestanka i kreću od treće lige, meč sa Ćitadelom prati 70 hiljada gledalaca, za nevjerovat. 2006.godine ulaze u drugu ligu i ekipa počinje da jača, a iste te godine Juve umjesto da slavi novi Skudeto biva raskrinkan nakon 41 namještene utakmice i izbačen upravo u Drugu ligu i to sa minus 9 bodova u startu. U tu istu Drugu ligu koju Napoli prihvata sa ushićenjem jer vidi da se otvaraju vrata raja. Juve je prihvata na silu, kao tragediju i odmah na startu igra samo 1:1 u Riminiju, istorijsko dno kluba. I kao da ni to nije dovoljno žrijeb ih spaja već u šesnaestini finala Kupa, jedan meč u Napulju i 3:1 za Napoli, a to je bio jedini mogući izlaz Juvea u Evropu naredne sezone! Bufon nakon slave prvaka svijeta u Berlinu biva izrešetan na San Paolu, ali i u Riminiju, Vićenci.. U novembru je opet krcato u Napulju u mega derbiju serije B, završava 1:1, a Juve i pored minusa stiže glatko do prvog mjesta, sa njima u Prvu ligu ulaze i Napoli i Đenova, kakvo društvo šampiona! Od te 2006.godine kreće iznova taj veliki rivalitet koji temperamentni predsjednik Napolija De Laurentis zove otvoreno mržnjom,i već od duela jeseni 2007 u Seriji A kad su lomili Lavecija, to su uvijek dueli na nož. Apoteoza za Napolitance bila je januara 2011, het trik Kavanija za 3:0, slavljeno do zore. Kakav duel novembra 2011, Napoli promašuje penal, vodi 3:1, ali Vučinić i Estegaribija vade 3:3, Konteov karakter već se vidio, osvajaju taj Skudeto bez poraza i kreće opisani dio istorije. Ali, činjenica je da je Napoli morao uvijek da se za svoje mjesto pod suncem izbori preko giganta Juventusa, bilo to za titulu ili u Drugoj ligi, bilo za trofej Kupa ili evro pehar, u derbiju suprotnih polova, siromašnog i srčanog juga protiv bogatog i arogantnog sjevera, kao da su dvije zemlje i to dobro udaljene. Tako mora biti i za treći(eventualni) Skudeto.

Recimo na kraju što predstoji do 20.maja u ova 4 kola. Napoli sanja preuzimanje trona već ove nedjelje, tu je taj sada pakleni okršaj Inter-Juve u subotu veče, gdje Alegri već kaže da mora pobjediti po svaku cijenu, ali i Spaleti mora na pobjedu jer već kasni taj bod za Romom i Lacijom koji nije uopšte lako nadoknaditi, a Inter se muči mnogo više od njih i juče su Handanović i stativa spašavale protiv skromnog Kjeva. Djeluje da je Inter previše tanak za Juve, i igrački i po formi, ali ipak Inter je sva tri meča sa Juveom i Napolijem ove sezone završio 0:0, a ako tako bude i sada Napoli može u nedjelju u 18 sati u Firenci da dotakne Skudeto. Prevažna utakmica,nakon te ne bi trebalo da bude problema. Upravo jutros društvenim mrežama kruži inicijativa navijača Fiorentine, kojima je Juve najveći neprijatelj, da treba pustiti Napoli da baš preko Firence dođe do titule, zlokobna riječ “scansiamoci”, koju su iz kluba požurili da demantuju. Pjoli kaže da će igrati na pobjedu, njegova ekipa je nakon 6 trijumfa u nizu stala protiv Spala, pa izgubila od Lacija i opasnog Sasuola i dalje bi mogli do Evrope, ali Napoliju je utakmica života. Otkad je Sari trener Napoli tamo nije slavio, prošle sezone je bilo 3:3 pred Božić, kakav gol Bernardeskija, a prije dvije godine drama 1:1. To je još jedna analogija između Napolija i Juvea, to je bio sam kraj februara 2016, Zazin gol je donio Juveu plus 1 dva kola ranije. Onda Juve remizira u Bolonji, jedini meč koji nijesu dobili u nizu od 25 kola(!!),ali Napoli ne koristi poklon da se vrati na vrh, igra 1:1 kući sa Milanom. Onda tog 28.februara Juve lako dobija Inter sa kojim će i sad da igra, a Napoli remizira u Firenci i zbogom. Sad se ponavljaju isti mečevi, posljednja pobjeda Napolija u Firenci je pod Benitezom,0:1 novembra 2014. A Inter je prošle sezone kad je najgore igrao pod De Burom dobio Juve preokretom 2:1, fudbal je zaista čudan. Strašno je važno to kolo, svi očekuju smjenu, ali Juve lako može da dobije a ako u Firenci bude i remi, pažnja, skoro da je sve gotovo, jer Juve će imati plus 3, a pošto je međusobni skor izjednačen a ima za 10 golova bolju gol razliku, biće mu dovoljno samo da još kući savlada Bolonju i Veronu, gotovo. Napoli mora da dobije u Firenci! A tamo neće biti udarne igle Mertensa zbog kartona, biće zato Milik ,ionako je opasniji u posljednje vrijeme,on koji je trebao biti bastion,jedini nasljednik Iguaina.Biće i Insinje i Kaljehon, ali i Žoržinjo ili Rog, Sari je konačno otvorio slavine. Strašno je bitno i pretposljednje kolo 13.maja, Napoli gostuje Sampdoriji što nije šetnja ali tamo dobijaju, a Juve gostuje Romi na Olimpiku što je pakao! Da sve bude za njih teže tu je i finale kupa protiv Milana na istom stadionu 9.maja, i svakako novo iscrpljivanje za trofej koji će Milan tražiti i zbog prestiža,ali i direktnog ulaska u grupe Lige Evrope. Protiv Rome neće biti šala za Juve, prošle godine su tamo izgubili 3:1, prethodno isto poraz 2:1, odavno nisu slavili, od gola Osvalda u posljednjoj sekundi pod Konteom. A ovo je sada evropska Roma koja je i veliku Barsu znala da sruši, a 99% će joj trebati za champions! Jedino da Roma sada preskoči Liverpul pa ima na horizontu to finale snova u Kijevu ,a pritom se odlijepi od Intera na tabeli, ali vrlo vjerovatno će to bit full Roma, a imaće i sedmicu da sprema taj meč. Čini se da je to najveća šansa Napolija, ako dobije sva 4 meča, Roma teško da neće makar remizirati sa umornim Juventusom, a Inter ako što uradi. U posljednjem kolu Napoli-Krotone bi se pretvorio u feštu vijeka, ali koliko dana na iglama ovog vrelog proljeća 2018, dok taj dan ne stigne. Svi “Teroni” Italije kucaju u drvo, u Padre Pija i San Đenara, samo da taj dan i dođe, vrijedjelo ga je čekati tri decenije.

]]>
Mon, 23 Apr 2018 17:34:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/201156/n-sofranac-zemljotres.html
B. Vojičić: Vlada naslijedila "pustoš" http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/200736/b-vojicic-vlada-naslijedila-pustos.html Već na prvim sjednicama Narodna Skupština je donijela odluku da se poslanicima koji ometaju rad Skupštine ne isplati dnevnica. ]]>

Već nakon prvih skupštinskih sjednica(oktobar 1906), crnogorski čitaoci su na osnovu novinskih izvještaja mogli sticati predstavu o tome što se dešava u Skupštini i kako se odvijaju skupštinske rasprave. Upravo u jednom takvom izvještaju, čitaocima se poručuje da je izvještaj napisan tako da bi “svako imao što približniju zamisao toka rada u njoj“. Na početku teksta se daju neke pojedinosti o radu Skupštine, koje su za crnogorske čitaoce toga doba bile potpuna novina. Kaže se da Narodna skupština drži svoje sjednice poslije podne, obično u 15 časova, a da prije podne rade odbori, koji pripremaju izvještaje o zakonskim predlozima. Sjednice obično otvara predsjednik Skupštine, a često ga u toku rada zamijeni potpredsjednik. Prije otvaranja sjednice, predsjedništvo se uvjerava da li ima dovoljan broj poslanika, jer se radi i rješava samo ako ima više od polovine cjelokupnog broja poslanika. Sjednice traju do sedam sati, a češće i duže. Čitaocima je predočeno i o čemu je raspravljano u Skupštini. Na jednoj od sjednica, poslanik pop Vojin Popović, podnio je interpelaciju ministru unutrašnjih djela, prigovarajući zbog toga što muslimani u zemlji drže svoje radnje u nedeljne i praznične dane otvorene, što se protivi članu 364 Krivičnog zakonika. Ministar Gojnić pravdao je taj postupak time što je ova koncesija data njima na osnovu člana 367, ali kako je Skupština zahtijevala da pred zakonom svi građani budu jednaki, to je ministar Ivanović rekao da će narediti da se u buduće ne odstupa od zakona i da se te koncesije ukinu.

Poslanik Savo P. Vuletić podnio je zahtjev da se na Plavnici uvede poštanska telegrafska stanica. Ministar unutrašnjih djela dao je obećanje da će se ovoj želji i potrebi odazvati. Poslanik Janko Tošković podnio je predlog da se poštanski saobraćaj između Podgorice, Kolašina i Andrijevice ubrza, što je ministar prihvatio. Na jednoj od skupštinskih sjednica pokrenuto je pitanje administrativne podjele Crne Gore, i zatraženo od vlade da se izjasni o ovom prijedlogu. U Skupštini je pročitano i pismo radnika državne štamparije, koji su se obratili Skupštini s molbom da se reguliše njihov položaj i da im se godine službe u štampariji priznaju kao godine beneficirane službe. Narodna skupština je preporučila vladi da uzme ovu molbu u obzir i reguliše položaj radnika. U Skupštini se čuo i prijedlog da se zabrani uvoz nekvalitetnog vina u Crnu Goru, jer se time šteti domaćoj proizvodnji. Grupa poslanika je zahtijevala i da se stenografske bilješke o radu Skupštine redovno objavljuju u novinama. Poslanik Spasoje Radulović podnio je predlog da se od činovnika traži kaucija kako bi se izbjegle novčane pronevjere. U Skupštini je razmatrana i molba ruskog državljanina Kibalčića, da mu se ustupi zemljište za podizanje i uređenje modernog morskog kupatila, hotela, muzeja i čitaonice. Prijedlog je proslijeđen vladi na razmatranje. Skupštini su se obratili i hercegovački ustanici, koji ne uživaju nikakvu potporu, pa traže da Skupština utiče na vladu da im dodijeli neka sredstva. Poslanici pop Vojin i pop Krsto Popović podnijeli su prijedlog za osiguranje obale rijeke Morače, radi sprečavanja poplava u donjoj Zeti, a Skupština je taj prijedlog prihvatila.

Nakon ovog izvještaja, sedam dana kasnije, objavljen je još jedan, u kome su čitaoci takođe mogli saznati o čemu se još razgovaralo na sjednicama Narodne skupštine. Na osnovu ovakvih tekstova, oni su sticali predstavu ne samo o duhu parlamentarnog života i sadržaju skupštinskih rasprava, već i o djelokrugu rada i nadležnostima Narodne skupštine. Tako su sticani prvi konkretniji odgovori na pitanja: Koja je uloga Narodne skupštine u političkom životu zemlje i o čemu ona može da odlučuje? Ovaj novinski izvještaj o radu Skupštine počeo je obavještenjem da je novoizabrani poslanik kapetanije poljske Risto Bošković, položio zakletvu na svoj poslančki mandat. Zatim je pročitan knjažev ukaz kojim se ovlašćuje predsjednik ministarstva, da Narodnoj skupštini može podnijeti predlog da se proda državna kuća u Katunskoj ulici br. 7. Na prijedlog poslanika Đurovića određena je godišnja pomoć od 300 kruna Vicku Pašvali i udovici Marka Petrovića. Skupština je usvojila i prijedlog ministra unutrašnjih djela, Mihaila Ivanovića, da se porodici pokojnog kapetana Uroša Šaulića odredi godišnja pomoć od 1.000 kruna, čime je Skupština pokazala da umije cijeniti zaslužne porodice. Iznijet je i Prijedlog o uređenju opštinske samouprave, koji je podnio poslanik dr. Marko Radulović, a upućen je vladi na ocjenu.
Na sjednici Skupštine predstavnik Vlade je izjavio da je završen projekat državnog budžeta. Veći broj poslanika ustao je protiv prijedloga Zakona o taksama, jer ga smatraju nepotpunim. Vlada je nakon toga obavijestila poslanike da će, ako se Zakon ne usvoji, biti prinuđena da stavlja nove prireze pošto su državni rashodi uvećani. Skupština je donijela odluku i da se poslanicima koji su ometali rad Skupštine ne isplati dnevnica. tina je donijela odluku i da se poslanicima koji su ometali rad Skupštine ne isplati dnevnica. U Skupštini je bilo problema i da se sastane Odbor za pregled i ocjenu projekta zakona o taksama, jer članovi odbora neće da dođu na odborsku sjednicu, smatrajući da je prijedlog nepopularan. Na sjednici se čulo zapažanje i da su zapisnici o radu Skupštine opširniji nego što to potreba zahtijeva, a glavnu krivicu za to snose sami poslanici, koji bi htjeli da im se u zapisnicima označi sve što su rekli, osim samo suština njihovog izlaganja. Bilo je i prigovora pojedinih poslanika da se često ne vodi računa ko se pušta u Skupštinu da sluša rasprave. Iako je odobreno da građani mogu pratiti rad Skupštine, dešava se da u skupštinsku salu budu pušteni maloljetnici, pa i djeca. Takvu praksu treba prekinuti, i zabraniti da se djeca puštaju u Skupštinu.

“Glas Crnogorca”od 11.novembra 1906, počinje da objavljuje zapisnike sa zasijedanja Narodne Skupštine; u ovom broju - sa prvog, drugog i trećeg redovnog sastanka (od 26, 27. i 30.oktobra). Evo kako glasi zapisnik sa pretresa nacrta skupštinske adrese kao odgovor na knjaževu Prijestonu besjedu, od 5.novembra, u “Glasu Crnogorca”(15.novembar 1906):

“J. Ljepava u dužem govoru ističe krize na zapadu i govori o parlamentarizmu, pa preporučuje da se ne kritikuje vlada odmah, već se to učini docnije. Riječ mu je zakraćena, jer se udaljio od predmeta.
J.Tošković kaže, da treba odgovoriti na Prijestonu Besjedu onako kako je to korisno za Gospodara, narod i Otadžbinu, i slaže se, da se odmah ne kritikuje vlada, pa prelazi na pretres nacrta adrese, naročito odborske manjine, gdje je riječ, da je današnja vlada naslijedila “pustoš”.
Raičević odgovara na prigovor Toškovića i kaže, i ako je rečeno, da je današnja vlada naslijedila pustoš, ipak su za isti odgovorni i današnji ministri, koji su imali udjela u radu prošle vlade, a da u tome poslanici ne mogu imati nikakva udjela niti odgovornosti.

Gavrilo Cerović predlaže, da se iz nacrta adrese većine i manjine iscrpi ono, što je najglavnije, i to najbolje odgovara našem programu, - pošto su oba nacrta skoro istog načela.

J.Plamenac u dugom govoru izlaže, da današnja vlada ne odgovara svome pozivu kako za unutrašnje prilike, tako i za spoljnu politiku, i iz zaključka njegova govora provijava nepovjerenje vladi.

Dožić žali, što poslanik Plamenac smatra njih - Ministre - za izdajice, i što ih napada.
V.Gavro Vuković kaže, da je današnja vlada u Prijestonoj Besjedi uvila trag nevješte politike, te nije u adresi pomenula odnošaje sa Engleskom,Francuskom i Italijom, dokazujući, da su Engleska, Francuska i njihovi suvereni bili svagda na strani Crne Gore, a da to nije spomenuto zbog toga, što nije spomenuta Italija, sa kojom je naša politika - ne obazirući se na trgovinske ugovore - upravo takva, da smo pali u njeno naručje, zbog čega je Rusija spram nas postala hladna, te su i odnošaji između naše i ruske vlade izgubili tijesnu vezu, koja nas je sa moćnom zaštitnicom svagda spajala. Uopšte, i dalje u svome govoru Vuković iznosi slabi uspjeh naše vlade u spoljnoj politici koju je ova vlada od prethodne u ispravnom stanju naslijedila.

Predsjednik daje četvrt sata odmora.

Poslije odmora Ministar Mijušković uzima riječ, i obraća se Skupštini govoreći, da ga je V.Vuković iznio kao talijanofila i ništa manje nego izdajnika, i žali što ga Skupština osuđuje, - pa nastavlja: i Monopol Duvana i ugovore za građenje željeznice i plovidbe po Skadarskom Blatu činila je bivša vlada, u kojoj je po tim predmetima glavnu ulogu imao isti V.Vuković, -a on, Mijušković da je bio u inostranstvu i našao svršenu stvar, za koju on nije ni najmanje odgovoran.Dalje:-da njemu nijesu poznati nikakvi hladani odnosi sa Rusijom, nego na protiv najtješnji dodajući u prilog toga građenje ruske kapele, za koju je ruski Car ostavio na volju našemu Gospodaru da može sagraditi veličanstvenu crkvu, koja bi odgovarala našoj prijestonici - i pominje da ako je bilo i ako ima ikakvih političkih rđavih odnosa, - to se opet ima pripisati g. Vukoviću zbog neke afere sa Solovjevim, biv.sekretarom ovdašnjeg ruskog poslanstva.
G.Mijušković tvrdi da je dolaskom za Presj.Drž. Kontrole otvorio oči Gospodaru, našao najviši nered, upravo krađu kod predhodnih ministara i faktora; da je kao Predsjednik Gl.Deržavne Kontrole i kao ministar finansija izveo državu na pravi put i stao na put necjelishodnom grabežu državnog imetka, te je finansiranje pošlo pravilnim putem, da su činovnici počeli odmah primati uredno platu.Dalje dokazuje da je politika njegovog prethodnika V.Gavra - politika bakšiša, a u prilog tvrđenja iznosi putovanje V.Gavra u Pariz, Rim, Carigrad, kao i jedno pismo Dušana Drecuna,sekretara poslanstva u Carigradu, u kojom isti izvještava Ministra Mijuškovića, da je sin V.Gavra nosio nekakvo pismo Sultanu.

Serdar R.Plamenac izjavljuje da će radom kontrolne komisije i aktima potvrditi da je bilo neurednosti u svima nadleštvima, u rukovanju novca, ističući da je to bila krađa, koju će sami akti otkriti, - pa izražava sažaljenje, što je naša politika s Rusijom slaba, dokazujući da smo mi bili vazda uz zaštitnicu, i da smo mi Crnogorci više Rusi od samih Rusa.

V.G.Vuković tvrdi, da je on sa drugovima radio za ugovor oko Monopola, željeznice i plovidbe po Skadarskom Blatu -ali da je g.Mijušković izveo sve po svojoj želji i planu; da je njemu nametanje izjava g.Mijuškovića za politiku bakšiša jer je pisao privatno svojim poznanicima u Carigradu, da bi mu primili sina, kojemu je oduzeo stipendiju g.Mijušković; i da je državim poslovima išao u Pariz, Rim i dr.mjesta.

Sp.Piletić viče da se tjeraju lupeži i traži da Skupština izabere anketu radi pregleda računa u kontroli te da se na taj način konstatuju lupeštine.

S.Vuletić slaže se sa Sp.Piletićem i dodaje da kontrolne referate treba u zlatnom kovčegu čuvati.
N.Tatar predlaže da se ne optužuje odmah vlada, i da se ne uzlazi u pregled računa prošle vlade prije Ustava već da to bude od dana Ustava.

Dožić kaže da se mi - odnosno vlada- ne bojimo, i da neće bježati, no da će davati za sve objašnjenja.

Raičević primjećuje serdaru R.Plamencu kao Predsjedniku Glavne Državne Kontrole, što se po svim kontrolnim referatima ne postupa jednako.

R.Plamenac kaže, da Državni savjet,pa i sami ministri i sudovi idu više protiv rješenja Glav.Državne Kontrole.

Raičević se objašnjuje za presudu Knj.Obl.Suda u Nikšiću izrečenu po krivici nekog pisara, koji je učinio deficit za nekoliko hiljada, - na koju je presudu apelovala Kontrola.

J.Plamenac predlaže skupštinsku anketu za prošlost iz čega će se sadašnjost moći da ocijeni,-pa dodaje, da je riječ “pustoš” u adresi manjine bedem za današnju vladu, povodom čega uzimaju učešća Vuletić i dr.Marušić.

Sp.Piletić,izjavljuje,da je sukob između V.Vukovića i ministra Mijuškovića skrenuo na dnevni red.

Raičević čita nacrt adrese manjine, objašnjuje i njen sadržaj u pojedinostima i načelu, u kome objašnjenju uzimaju učešće:J.Plamenac, Vuletić,Piletić,Nikola Jovanović,Joveta Ćetković.

R.Popović čita nacrt adrese većine i objašnjujući detaljno istu u pojedinostima i načelu.
NJ.V.Mitropolit primjećuje odborskoj manjini zašto u svom nacrtu adrese nije uneseno sveštenstvo i crkva, o čemu uzimaju učešća:

N.Jovanović, Raičević i dr.Marušić koji kažu da ne treba stavljati zavjesu na rad prethodne vlade, pa detaljno iznosi značaj adrese i odgovornost vlade.

Dr.Marušić govori o spoljnoj politici, naročito uzajamnosti balkanskih naroda protiv Hrišćana, koje on s toga gledišta, što bi išli na podjelu i okupaciju balkanskih naroda,-naziva anti-Hrišćanima, pa nastavlja da sveštenstvu, pored toga što ima zasebne zakone i poglavara, treba pokloniti onoliko pažnje, koliko duh savremenosti zahtijeva.

Pop Vuko Čejović govori: da narod najžučnije spominje ustanove Monopola Duvana pa predočava kolonizaciju Talijana u našoj zemlji. Dokazuje, da su u Monopolu radnici skoro sve Talijani sa 5-16 hiljada kruna godišnje plate;dok se našim radnicima plaća dnevno po 25-50 novčića. Dokazuje, da se duvan zlonamjerno truje, te je i za zdravlje štetno.Dalje kaže, uporedo,sa ustanovom Monopola rasprostrla sa krađom, no da je manja kažnjiva, a veća nagrađena s dekoracijama i bogatim pensijama. Iz svega govora izvodi, da se naš narod sobito mlađi iseljuju, te naša zemlja opušće.

Potrpredsjednik izvještava Skupštinu, da zaključuje sjednicu a drugu zakazuje sjutra u 9 sati prije podne.”

]]>
Thu, 19 Apr 2018 12:20:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/200736/b-vojicic-vlada-naslijedila-pustos.html
N. Šofranac: Ko se boji VAR-a još? http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/199360/n-sofranac-ko-se-boji-var-a-jos.html Ovo je jedna bitka koju fudbal mora da dobije, do kraja. Ali, zašto je ovako teško i mukotrpno? Kakvi su argumenti protiv tehnologije i pravde? ]]>

Priču o uvođenju video provjere u fudbalski sport prvi put sam čuo 1992. godine, nakon EP u Švedskoj na kojem su viđene neke krupne greške u polufinalu Holandija-Danska na štetu svrgnutog šampiona, takođe poništen apsurdno jedan gol Van Bastena u grupi protiv bivših Sovjeta. Komentari su bili vrlo negativni, i sam Van Basten tada je kratko rekao “pripremimo se da provedemo mnoge zore na stadionima”. Sada je to već daleka prošlost, tehničke mogućnosti su svakako bile manje nego danas, ali intencija je bila identična-doći do pravde, pogotovo na velikim takmičenjima.

Jasno je zašto se to htjelo prvo uraditi u fudbalu, sportu širokih narodnih masa, za mnoge religiji, na čuvenu opasku da će 20. vijek biti nakon hiljadu godina upamćen samo po Hitleru i fudbalu, šta tek reći za 21.vijek? Globalnost ove igre je nevjerovatna, značaj neizmjeran, industrija na svom vrhuncu, a ipak je baš ovaj sport tako dugo mrzio i odbacivao tehnologiju, a košarka, hokej, bejzbol, tenis naravno svi trkački sportovi odavno je prihvatili.

U Americi se sve radi javno, sudije su ozvučene i za vrijeme video check-a se čuje perfektno što govore, u odbojci je toliko puta riješena dilema linije ili sajle, u košarci je svaka desetinka bitna i više je nego svrsishodno pogotovo u finišu, a što tek reći u tenisu gdje su još krajem 80-ih ozvučili servis linije na Vimbldonu da bi riješili servis bombe od 220 na sat, a od 2006. godine sa “sokolovim okom” (hawk eye) tenis je 100% čisti sport, a čuveni “chalenge” donosi i posebnu dramatiku za igrače, publiku, i na kraju istinu. Čak je i tu prve godine bilo priče da nije taj sistem skroz ispravan i pouzdan, pa da kida igru i nervira igrače, a kako danas sve to smiješno zvuči, tenis bez “hawk eye-a” bio bi vraćen u praistoriju. I zašto se baš fudbal najduže opirao modernom?

Kad je Lampard postigao sjajni gol za 2:2 u meču Njemačka-Engleska na SP 2010 u osmini finala a sudija to nije vidio, bilo je jasno da je okidač povučen. Tačno tih dana gledali smo more čelendža na Vimbldonu i navikli na superiornost pravde, a onda se desi da upravo Englezu odu kući s Mundijala jer čelendža za Lamparda nema. Vodili su Njemci 2:0, dominirali, i poslije ih razbili 4:1, baš kao što je ta generacija Ozila i Nojera uradila u finalu U21 2009 (4:0), ali u tom momentu su Englezi bili u velikom naletu i kako bi završilo nakon 2:2 nikad nećemo saznati. Naravno, osveta za fantomski gol u finalu 1966 na Vembliju, ali što tek reći za takav gol u produžecima finala(!!), ili za Maradoninu ruku 1986, i bezbroj krupnih nepravdi.

 

Blater, koji je do tada bio oštro protiv video tehnologije, od tada počinje da se otvara i sve postaje jasno. Nakon duela za titulu Milan-Juve 2012. godine i nestvarno poništenog gola Muntarija oglasio se upravo Novak Đoković iz Dubaija, rekavši da ne može da vjeruje da najvoljeniji i najgledaniji sport na svijetu neće da iskoristi video da riješi ovako banalne a fundamentalne stvari. Danas krađa za gol Muntarija izgleda stvarno vjekovima daleko, jer gol-line tehnologija uvedena je na Mundijalu 2014. godine, tada je i to djelovalo nekako avanturistički i futuristički, a zapravo je tako prosto i sad već apsolvirano u potpunosti, nešto što se podrazumijeva. A na meču Francuska-Honduras izgledalo je kao da smo ušli u svemirski brod kad su ovjeravali onaj gol Francuza, a sudiji sat odmah pokazuje “goal-no goal", nema promila šanse da se pogriješi. Ali, svaki početak je takav,jer ljudi su takvi. Nenaviknuti na promjene.

U hokeju je problem gol linije riješen davno infracrvenim zracima, a u fudbalu je ova tehnologija zadovoljila sve jer je efikasna, brza i ispravna- u Italiji su je uveli odmah nakon mundijala i sjetimo se derbija Inter-Milan 2:2 na prošli Uskrs, gol Zapate u 97.minutu u onakvoj atmosferi nikad ne bi priznali, ali sat je pokazao “goal” i to se pokaže igračima koji protestuju-i kraj. Duša je mirna.

Ali, mnogo veći i teži korak je uvođenje VAR tehnologije. Kad smo prenosili Kup Konfederacija prošlog ljeta osjećaj je bio da vam predstavljamo jedan novi fudbal, gdje i kad je gol nije uvijek gol, gdje se čeka pa mijenja, gdje se na drugačiji način igra sa emocijama. Pratio sam i klupski SP pola godine ranije kad je premijerno upotrijebljena i kad je Kašima pobjedila favorizovani Medeljin nakon odluke VAR-a, bilo je i prijateljskih mečeva poput Francuska-Španija, ali to je prošlo slabije primjećeno. Na posljednjem Kupu Konfederacija u Rusiji odmah se desio meč Čile-Kamerun gdje poništen naizgled čisti gol Vargasa zbog milimetarskog ofsajda u finišu prvog dijela, ali na kraju je priznat gol za 2:0 istog igrača u finišu. Perfektna upotreba VAR-a i jasne odluke, prikažu nam one milimetarske linije kao u foto-finišu atletike ili ski trčanja,kompjuterski tačno,a koliko puta se na toj liniji ofsajda prelamala sudbina, pravile se namjerne ili nenamjerne greške, koliko sumnji, optužbi, krađa. Taj aspekt je fantastičan, manje je oduševila situacija kod penala, u duelu za treće mjesto Portugal-Meksiko nijesu korišćeni isti aršini a desi se nekad da ni nakon gledanja sudije nijesu ubijeđene i čak da pogriješe. Ali, znamo dobro koliko ima penala koje diskutujemo satima, čak i godinama poslije bez apsolutne istine oko kontakta i ekstrema za jedanaesterac.

Jasno je da bi bile izbjegnute mnoge nepravde, onaj gol Mijatovića u finalu 1998, ili nedavni gol Ramosa u finalu 2016. bili su teški za vidjeti u smislu ofsajda, ali VAR bi to automatski pokazao. Kakvu bi tek ulogu odigrao u revanšu Real-Bajern prošle godine, mada ni Kašai znajući da postoji ne bi radio onaj fudbalski kriminal u pet situacija čak. I onda je upravo nejasno zašto UEFA i dalje odbija da ga prihvati, i sad kad ćemo ga imati srećom u Rusiji i svijet se potpuno naviknuti na njega. Nakon Mundijala izgledaće komično da u narednoj Ligi šampiona koju već zovu “Super champions” s novim formatom i dalje gledamo banalne greške koje su dio prošlosti fudbala. Već sinoć je izgledalo smiješno da u derbiju italijanske lige Milan-Inter biva poništen gol Ikardija zbog milimetarskog ofsajda ali ofsajda, a onda u većem rangu takmičenja Ligi šampiona ne vide ofsajd Salaha kod prvog gola, pa sude nepostojeći ofsajd Sanea na drugoj strani, ili dva penala za Romu na Nou Kampu. Djeluje bizarno, kao dva svijeta, jedan moderni i drugi koji savremenost odbija i izoluje se u prošlosti. Ali zašto?

Čeferin je već objasnio da neće uvoditi tehnologiju ni naredne sezone, ali kad i djeca i sve te novije generacije to vide i apsorbuju na Mundijalu gledaće na Ligu šampiona kao ne zaostalo takmičenje gdje pravde i savremenosti nema. I Infantino je rekao da je trpio pritiske sa svih strana i unutar i izvan svijeta fudbala da ipak ne uvede VAR, ali da je izgurao svoje jer je to budućnost fudbala. Onaj glavni argument njegovih protivnika je da to ubija igru, da se čeka i gubi smisao, da se ljudi raduju pa im se to ukida. Kakve su to infantilne teorije, urađeno je sve da se ne čeka puno, da glavni arbitar ne mora da ide lično da gleda jer mu sve javljaju iz kabine i to jeste nadležnost VAR-a (video assistant referee), a kad nije siguran kaže mu da pogleda sam.

Na košarci se često gubi i više vremena i nikom ništa, ionako se sve nadoknađuje,a zanimljivija je ta pauza i suspense nego prevrtanje igrača po terenu. Što se tiče radosti poput Ikardija juče pa obrta situacije to je tek komično, treba pogledati kako je cijela Argentina izašla na terase na gol Iguaina u finalu pa im se slomilo srce nakon 20 sekundi, ali što da je taj gol priznat? Da se postane prvak svijeta na bazi greške i nepravde? Koliko bi srca onda bilo slomljeno i koliko bi se nepravda prepričavala? Izbor je jasan,treba da pobjedi pravda,da se stane na put nepravdama i greškama u najvažnijem sportu,ono što ljudsko oko ne može da uhvati da to učini kompjuter,ne ubija se time duh igre koja je progresivna, naprotiv.

Italija je to prva uvela već ove sezone i vidjeli smo sve moguće slučajeve,ali mečevi ne traju duže od 5 minuta u odnosu na prije,nikad,a rijetko i to. Vidjeli smo i slučajeve gdje sudija ne vidi a VAR “zaspi”, tu postoji takozvani “silent check” (tiha provjera) gdje oni gledaju u kabini da se igra ne bi prekidala pa jave arbitru i on tada reaguje. To bi bilo sinoć kod gola Salaha,sve bi se desilo i gol bi pao,a tek onda premotavanjem unazad vidjeli bi ofsajd u začetku akcije- tako je poništen gol Mandžukića u Atalanta-Juve 2:2, naknadno,zbog faula Lihštajnera mnogo prije gola,zavladala je totalna zbunjenost,ali to je to,fudbal kakvog smo godinama znali prosto više nije isti,moramo biti spremni da i radost može da padne u vodu,sve u svrhu pravde i istine. Bitno je da pomoćnik ne žuri sa dizanjem zastavice a glavni arbitar sa sviranjem ofsajda,jer tada se igra zaustavlja i VAR ne može da interveniše,gol koji padne nakon zvižduka ne može biti priznat. Takođe, VAR ne djeluje oko slobodnog udarca pa makar bio i na 17 metara, samo u slučaju penala, tj u četiri konkretna slučaja, ofsajd,penal,crveni karton i zamjena ličnosti. Protokol je jedno,u praksi se može ići još naprijed i djelovati brže,ali ovo je najbolja stvar za fudbal,zato poruka svima da to ne koče, toga niko ko voli fudbal ne treba da se boji. Toga bi se bojali Lućano Mođi i ljudi poput njega koji su u fudbalu mešetarili, ucjenjivali i lovili u mutnom. Ovo je za slavu igre i esencijalni smisao,da bar u nečemu pravda pobjeđuje. Bravo Infantino, bravo Zvone, konzervativci pomjerite se.

]]>
Thu, 5 Apr 2018 16:40:00 +0100 Izoštreno http://www.rtcg.me/vijesti/izostreno/199360/n-sofranac-ko-se-boji-var-a-jos.html