Objavio: F.R.

BUGAJSKI PIŠE

Slagalica Tramp - Putin

Amerika ulazi u nepredvidljivo i potencijalno promjenljivo novo doba. Nakon inauguracije za predsjednika SAD-a 20. januara 2017. godine, Donald Tramp će se suočiti sa velikim izazovima unutrašnje i spoljne politike poslije održanih izbora koji su oštro podijelili stanovništvo i uznemirili mnoge američke saveznike.

Država koja bi najviše mogla da dobije od Trampovog mandata je Rusija Vladimira Putina. Ali realnost možda i neće biti onakava kakva nam se čini, pošto Vlada ne odražava uvijek predizbornu kampanju, a stvarne politike ne odslikavaju obećanja izgovorena na mitinzima.

Tokom duge predizborne kampanje, Tramp je povremeno hvalio Putina kao velikog vođu, opisivao NATO kao prevaziđeni savez i žalio se zbog nedovoljnih izdvajanje za odbranu od strane saveznika. Istovremeno, neki od njegovih savjetnika za spoljnu politiku su održavali bliske poslovne i lične veze sa Kremljom ili njegovim surogatima.

Kao rezultat takvih faktora, evropski saveznici ne mogu više biti sigurni da će Sjedinjene Države ostati posvećene NATO-u i da će pomoći u odbrani njihove nacionalne bezbjednosti.

Trampovi komentari o smanjenu NATO snaga izazvali su nervne slomove duž istočnog fronta, od Baltika do Crnog mora. Nekoliko saveznika sada strahuju da Putin može doći u iskušenje da testira Trampovu reakciju kroz brze napade na zemlje poput Estonije - dok tvrdi da je to lokalni spor i da nije u američkom nacionalnom interesu da se uključi. Putin će možda procijeniti da bi Tramp odustao od angažovanja u ratu koji ne bi bio popularan kod kuće i doveo do direktnog sukoba sa Rusijom, koji će tražiti da izbjegne po svaku cijenu.

Primarni cilj Moskve kroz kratke i oštre vojne napade na susjede ne bi bio da zauzme teritoriju ili da zamijeni vladu, već da jednostavno pokaže nemoć NATO-a pod novom administracijom u SAD. Kada bi bio uspješan, takav signal bi demoralisao svaku državu čiji je susjed Rusija, a Kremlju olakšao da vrši pritisak i da utiče na njihove spoljne i bezbjednosne politike.

Odsustvo američkog liderstva bi zapravo postalo proročanstvo koje se ostvaruje i koje bi moglo da učini NATO prevaziđenim.
U stvari, sve veća zbrka unutar Evropske unije bi mogla da se kombinuje sa neangažovanjem SAD-a u korist Moskve. Ruski zvaničnici vide pobjedu Trampa kao američku verziju Bregzita, potez koji dodatno narušava evropsko i transatlantsko jedinstvo i omogućava Kremlju da razvije više korisnih bilateralnih veza.

S druge strane, Trampov trijumf stvara strah u nekoliko evropskih prijestonica centralne i istočne Evrope da će ih Vašington ’’prodati’’ Moskvi, ili da konfuzija i neiskustvo u Trampovom timu može Rusiji pružiti nove šanse za podrivanje i dominaciju. Ukrajinci su posebno zabrinuti da će Tramp napraviti dogovor sa Putinom, koji će na početku njegovog mandata uključiti ukidanje međunarodnih sankcija Moskvi i priznavanje aneksije Krima kao legitimnog čina.

Šira strategija Kremlja bi bila da namami Trampa u nove podjele Evrope, u zamjenu za veliku zvučnu "koaliciju protiv terorizma", koja će pomoći Rusiji da se prikaže kao neophodna globalna sila. Nova podjela Evrope i nije tako nemoguća - pogotovo kada predsjednik ne zavisi od Kongresa kada su u pitanju inicijative u oblasti spoljne politike. Pored toga, kandidat Tramp je često govorio o saradnji sa Rusijom u borbi protiv međunarodnog terorizma, očigledno neupućen u to kako Kremlj zapravo stimuliše džihadizam kroz svoje brutalne unutrašnje i spoljne politike.

S obzirom na višestruke opasnosti koje dolaze iz Rusije, vrijedi procijeniti alternativne mogućnosti za vrijeme Trampovog mandata. Ovo se vrti oko dvije nepoznanice: uloge savjetnika i posljedica njegovog izuzetno nestabilnog temperamenta.

Tramp je tokom kampanje nagovijestio da bi bio spreman da prepusti spoljnu politiku kvalifikovanom republikanskom kolegi, dok bi se on fokusirao na unutrašnju politiku. Zaista, njegov potpredsjednik, Majk Pens, može biti idealan za takvu poziciju. Pens je snažni zagovornik evroatlantizma i otvoreno je govorio o opasnostima koje proističu iz ponovnog jačanja Rusije.

Ako Tramp zaista ne krije bilo kakve poslovne veze sa Moskvom, koje su uticale da potisne kritike na račun Putina, spoljna politika u Pensovoj režiji mogla bi se pokazati efikasnijom od relativno mlakog Obaminog pristupa prema agresiji Rusije u Gruziji, Ukrajini i na drugim mjestima.

Druga nepoznanica se takođe mora uzeti u obzir: opasnost da Rusija može loše procijeniti i da se može precijeniti u odnosima sa Vašingtonom. Tramp može pokazati da će odlučno reagovati na ono što se može protumačiti kao uvreda iz Moskve – da je bilateralni dogovor prekršen ili da Putin uzima Bijelu kuću zdravo za gotovo. Takva nepredvidljivost potencijalno može da dovede do iznenadne i mnogo opasnije međunarodne konfrontacije, pa čak i da uvuče obje zemlje u regionalni rat.

Još jedan dodatni faktor ne treba zanemariti u sve neizvjesnijem geopolitičkom okruženju. Široka anti-establišment revolucija koju predstavlja Tramp može imati odjek i u samoj Rusiji, gdje je ekonomija u padu, a životni standard opada zbog masovne korupcije. Možda Tramp može da posluži kao primjer Rusima da je vrijeme da se ’’eliminiše ono što je štetno" - ne samo u Vašingtonu, već i u Moskvi.

Autor: Januš Bugajski, visoki saradnik Centra za analizu evropske politike (CEPA)

Preuzeto sa sajta Centra za analizu evropske politike (http://cepa.org/the-trump-putin-puzzle)

Prevela: Draga Đurđić