[ Izvor: Pobjeda, Objavio: I. P. ]

PIŠE RAJKO CEROVIĆ

"Litije kao političko sredstvo"

Crna Gora danas očigledno vri. Jedni uporno šetaju iza srpskih nacionalnih zastava, pa nešto kasnije samo iza crkvenih ripida i po kojom ikonom, pretežno sv. Save, ali se ponekad sjete da uprte i sv. Petra Cetinjskog. ili Vasilija Ostroškog... Drugi im se ne pridružuju, jer ne dijele slično mišljenje, ali ima mnogo više onih koji s puno gnjeva posmatraju tu novu provalu srpstva koja im očigledno smeta već trideset proteklih godina. Tim prije što većina znaju rezultate ranijih popisa kad su mnogi današnji Srbi u Crnoj Gori bili, prosto, Crnogorci.

(Autor: Rajko Cerović)

Bilo kako bilo, jedno je danas kristalno jasno. Ovo nije rat za pravoslavnu crkvu, još manje za pravoslavlje u cjelini, pa ni za crkvu u najopštijem značenju riječi. Ovo je rat samo za Srpsku pravoslavnu crkvu koja živa ne da iz ruku crnogorske crkve i manastire. Ne da i - tačka. Smatra ih svojima, čas po tome što laže da je na ovom prostoru postojala punih 800 godina, i još u tobože autokefalnom statusu, ili još drskije da je ovdje postojala i prije 1918. godine? Crnogorci se, i pored izglasavanja inkriminisanog zakona, tu odavno ništa ne pitaju, jer su ne samo danas, pokazali da sebe ni najmanje ne cijene.

Ponavljanje prošlosti

Nije im prvi put. Da se malo dovatimo prošlosti. Da ne idemo predaleko nego ne dalje od kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog vijeka.

Sjetimo se vrelih mitinga i to samo u Crnoj Gori. I onoga u Titogradu 20. avgusta 1988. godine, i onoga u Nikšiću 18. septembra iste godine i onih manjih na Cetinju, Kolašinu ili Andrijevici. Nije važno. Drugih mitinga, vrijednih pomena, nije bilo.

Pitajmo se zbog čega su ti mitinzi održavani samo u Crnoj Gori?

Trebalo je Crnu Goru čvrsto pritegnuti za Srbiju, da joj u ratu, koji je već bio planiran, slučajno ne padne na pamet da ima neko, ne daj Bože, sopstveno mišljenje. U budućem dobro planiranom preuređenju Jugoslavije, odnosno pravljenju Velike Srbije, Crna Gora je bila uračunata kao sigurni plijen, koji Srbiji, na osnovu njenih vjekovnih težnji, nikako, ama baš ni u kom slučaju, ne smije izmaći iz ruku. Crna Gora je i na mitinzima i u ratu tako kidisala na sebe da nije bilo sile ni pameti da je od toga ko odvrati.

A što je bilo sa onim starim crnogorskim rukovodstvom, palim januara 1989. godine? Pa zbog toga su i planirani i održavani mitinzi. Trebalo je stvari tako pripremiti da se crnogorski rukovodioci zbace sa vlasti lako, kao govnjavom metlom, što je upravo tako i učinjeno.

Stratezi velikosrpstva

Velikosrpski stratezi, od SANU, KOS-a, raznih velikosrpskih intelektualnih udruženja i koterija, koji su u Srbiji cvjetali još za Titovog vremena, dobro su znali da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo bilo čvrsto jugoslovenski orijentisano. Ali, politički beskrajno naivno, bez sopstvenih institucija ili nezavisnih intelektualaca, sa Akademijom nauka, koja je duboko uvjereno, a pitanje je koliko i danas, radila protiv Crne Gore.

Procjena je bila da se crnogorsko rukovodstvo ni umije ni zna braniti, jer je tvrdnjom da su Crnogorci nacija, ali srpskog etničkog porijekla davno ispisalo sebi smrtnu presudu. Ipak, puzdano se znalo da ti ljudi neće pristati da dignu oružje protivu ma kojeg jugoslovenskog naroda, što im je odredilo sudbinu. Sve su crnogorske institucije od Pobjede do raznih sitnih partijskih rukovodstava odmah pretrčale na Miloševićevu stranu.

Dugo se opirala samo Televizija Titograd, čije rukovodstvo nije samo natjerano na ostavku, nego i brzo izbačeno s posla, da bi godinama u javnosti nazivano izdajničkim.

Ko su bili oduševljeni crnogorski ratnici oko Dubrovnika, Mostara ili Sarajeva, u čijoj opsadi nijesu baš učestvovali u obliku organizovanih jedinica, ali jesu pojedinačno. Neka mi neko kaže da nijesu bili talibani? No, nažalost nijesu do tog nivoa dospjeli, jer talibani ne ratuju protiv sebe, kao što su to Crnogorci devedesetih oduševljeno činili.

Ako neko sumnja u tvrdnju da je Crna Gora bila ,,uračunata“ devedesetih, kao prvi i sigurni plijen Srbije u budućoj velikoj srpskoj zemlji, neka se sjeti onoga šoka koji je zadesio Srbiju poslije crnogorskog referenduma 2006. godine. Toga dana je i Srbija postala takođe nezavisna država, ali nije bilo nikakvog veselja ni tada ni danas.

Moramo ipak priznati da su nam tada mnogo pomogli ovi mozgonje iz srpskih stranaka, neki su sada u Demokatskom frontu. Ubijedili su Beograd da nema nikakve šanse da crnogorski referendum uspije. Hvala im do neba. Nevolja ipak nije u šoku kojeg je Srbija pretrpjela onog znamenitog maja 2006. godine, nego u tome što se odlaskom Crne Gore ne miri ni danas. Čak sve manje, tačnije preko SPC sve agresivnije nasrće na crnogorsku nezavisnost.

Litije i mitingovanje

No, vratimo se današnjim litijama i molebanima.

Nema nikakve sumnje da među učesnicima litija ima dosta poštenih i pristojnih ljudi. Vjernika malo teže, jer su Crnogorci i vjera često na suprotnim stranama, ali najveći dio političi i tabana sa drugim ciljevima. Zašto ne reći - protivu Crne Gore?

Ako pošto poto hoće da crnogorske hramove predaju u vlasništvo Srbije, zašto joj ne predaju Vladu i Skupštinu, ili Lovćen koji je velika želja SPC?

Teško je pretpostaviti da će se današnji litijski pohodi završiti kao i oni devedesetih. Tim prije što je danas Crna Gora, uprkos svim nedostacima vlasti, malo čvršća građevina, jer su se, pored ostalog, mnogi nekadašnji talibani debelo osvijestili.

A da se stvari danas ponavljaju kao nekad, nema nikakve sumnje. Čak sa istim strastima, istom upornošću i, nažalost, istim stepenom nerazumijevanja. Ne zaboravite da je tada na čelu svega bila niko drugi nego Srpska pravoslavna crkva.

Isti današnji srpski mitropolit u Crnoj Gori guslao je na Palama bodreći ratnike i pjevajući ode ratnim zločincima. Danas bodri ove koji učestvuju u litijama.

Valja, u svakom slučaju, dobro razmisliti u čemu je razlika. Nije valjda da Crnogorci uvijek baš uspješno rade protivu sebe? Zamislite da je srpski mitropolit u Crnoj Gori danas u pravu kao onda? Bože sačuvaj!

Ima jedna stvar u kojoj su današnji litijski tabanaši već izgubili rat. Rat protivu mitropolita obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve, koga ne mogu očima viđeti i kome uzaludno prijete brojnim prijavama za njegovo navodno lažno predstavljanje. To čine od obnove Crnogorske pravoslavne crkve, dakle 1993. godine.

No, na vrijeme povlače svoje prijave da slučajno ne dođe do suda. Tamo biše izgubili, jer se vladika Mihailo lažno ne predstavlja. On je kanonski episkop propisno hirotonisan od jednog patrijarha i sedam vladika i mitropolita. Što mu ne skinu kamilavku, pa ni bijelu na koju Amfilohije nema pravo? Sve je tako u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Koliko otuda govore ma kakvu istinu – tako im se usirilo.

Valja samo nama razmisliti u čemu se devedesete razlikuju od današnjih. Mnogo je, užasno mnogo, sličnosti. Makar po šetanju ćivota svetog Vasilija Ostroškog!