[ Vikend novine ]

RADOMAN OCJENJUJE

„Mirne litije su sofisticiraniji oblik udara"

Kad se analizira prljava medijska kampanja koja je iz Srbije krenula ne prije dva mjeseca nego još u vrijeme najave donošenja Zakona, u proljeće 2019, kad se sagledaju istupi najviših srpskih zvaničnika, sasvim je očito da je riječ o pripremanom i koordiniranom procesu, kaže prodekan za nastavu na Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju Aleksandar Radoman.

Radoman je u intervjuu Vikend novinama kazao da je jasno da su Zakon o slobodi vjeroispovijesti i njegovi „sporni članovi“ samo povod za nešto drugo, što ima političku pozadinu.

Smatra da su „mirne litije“ sofisticiraniji oblik udara jer je direktne pozive na rat i barikade zamijenila naoko bezazlena i bogougodna retorika“.

„Vojnom terminologijom rečeno, ako je duga kontinuirana medijska haranga na Crnu Goru bila svojevrsna artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije“, ocjenjuje Radoman.

Veliki broj ljudi na litijama je, po njegovim riječima, rezultat nesuočavanja sa prošlošću I guranja problema pod tepih.

“Raspad jednoga sistema, ratovi, egzodusi, žrtve… sve to je u nekom trenutku gurnuto pod tepih i proglašeno tabuom. S ideologijom koja je stajala iza svega niti smo se suočili niti smo je razumjeli. To što smo gurnuli jednom pod tepih sad nam kuca na vrata. Najpostojaniji promoter te ideologije krvi i tla u nas je SPC. Iako inspirator zbivanja 90-ih, ona je danas jača nego ikad. U prećutnom paktu s vlastima izgradila je mrežu na kojoj joj Država može pozavidjeti”, kaže Radoman.

 Višedecenijski terenski rad, zajednički poslovi i s vlašću i s opozicijom, povlađivanje širokim masama, kako kaže prodekan, urodilo je plodovima vidljivim svakome ko četvrtkom ili neđeljom veče pokuša da izađe iz kuće.

“Svoditi taj fenomen na vještinu manipulisanja iracionalnim, iako je u tome SPC nesumnjivo izuzetno uspješna, bila bi opasna redukcija, jer u toj masi svijeta ima nemali broj onih koji nijesu tu zbog straha od kletvi, već iz socijalnih, političkih i drugih razloga. Do onih do kojih Država ništa ne preduzima da stigne u protekle tri decenije stigla je SPC, a na talasu njihova često i opravdanoga nezadovoljstva broj svojih privrženika SPC je makar udvostručila”, naveo je on.

Kult slobode i „nezavisinosti“, kako kaže Radoman, je ono po čemu su Crnogorci bili prepoznatljivi.

“Dvadeseti vijek donio je ne samo slom toga kulta već i negiranje crnogorske samosvojnosti. Na početku XXI vijeka potomci onih koji su ginuli ispod crnogorskoga barjaka na Grahovcu ili Vučjem dolu, tu istu zastavu spaljuju ili huškaju đecu da to čine!? Pri svemu tome, đe god da odu izvan CG, drugi će ih lako prepoznati baš kao Crnogorce! Ako to nije endemska patologija, onda zaista ne znam što je”, kaže Radoman.

Ta patologija korijen ima u, kako je rekao, ideologiji zla s kojom se nijesmo suočili i kojoj smo dozvolili da u ime navodne slobode govora postane legitimni društveni stav.

“S tom ideologijom nema kompromisa, ni malih, ni velikih. Jedan od nosilaca te politike u Crnoj Gori upravo je SPC, a iza tog koncepta stoje centri moći izvan CG. Međutim, pitanje je koliko je Država zaista, ne deklarativno, uložila u obrazovanje, inkluziju, promociju vrijednosti građanskoga društva, multikulturalizma i sl.”, tvrdi prodekan.

Radoman trenutnu situaciju vidi kao pat poziciju.

“Dugo očekivani susret predstavnika Vlade i SPC u Crnoj Gori nije donio ništa novo. Za sve vrijeme halabuke kristalisalo se da SPC ima primjedbe na dva ili tri člana toga zakona, tvrdeći da je on neustavan. Umjesto da primjedbe dostave Ustavnome sudu, kao jedinoj legalnoj instanci za to, oni su se odlučili na metode koje izlaze iz okvira institucionalnoga djelovanja. Ne razumijem kakav se tu kompromis može napraviti osim da se SPC ubijedi da preda svoje primjedbe Ustavnom sudu i sačeka njegove odluke. Ili da CG odustane od vrijednosti na kojima počiva, suspenduje samu sebe i preda se na upravu SPC”, navodi Radoman.

Teško je, kako ocjenjuje, sad predvidjeti krajnje posljedice.

“No čini mi se da je promjena pristupa koju je SPC u Crnoj Gori demonstrirala kad je s najave „krvavih badnjaka“ prešla na „mirne“ litije i kad se distancirala od političara krajnje desnice, neobično slična transformaciji onoga političkog subjekta u Crnoj Gori koji je prije neku godinu od podmlatka jedne desničarske stranke prerastao u umivenu, populističku, kamuflažno građansku partiju. Između crvenih kravata i crvenih epitrahilja trenutno ne vidim suštinsku razliku, a identične metode djelovanja navješćuju mogućnost da SPC isturi novi talas „mladih, lijepih i pametnih“ kao svoje favorite”, ocjenjuje Radoman.

Smatra da je država adekvatno reagovala na taj prvi talas, koji je bio prijetnja za bezbjednost.

“ Pozivi poslanika u Skupštini ratnim drugovima da otkopaju oružje nalikovali su prijetnjama koje je uoči početka rata u BiH u skupštini izgovorio R. Karadžić, baš kao što su scene barikada u Sarajevu iz marta 1992. godine mogle podsjetiti na blokade Podgorice iz svih saobraćajnih pravaca te blokade mostova i saobraćajnica po CG i sl. Ali, nakon što se te metode nijesu pokazale djelotvornim, prešlo se na drugi talas, „mirne litije“, bez javno istaknute političke ikonografije. Vojnom terminologijom rečeno, ako je duga kontinuirana medijska haranga na CG bila svojevrsna artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije”, kaže prodekan.

Smatra da na tu, kako kaže, vješto pripremljenu strategiju država nije adekvatno odgovorila, a da su najednom na površinu isplivale brojne slabosti sistema koji nije bio ni medijski ni operativno spreman za ovaj oblik otpora.

 „Mirne litije jesu sofisticiraniji oblik udara jer je direktne pozive na rat i barikade zamijenila naoko bezazlena i bogougodna retorika. Poruka da će svetinje braniti životima, kad se ima u vidu da je riječ o katastarski neregularno upisanim vjerskim objektima i imovini, jasno upućuje na namjere koje niti su mirne niti su bogougodne”, kaže Radoman.

On kaže da je svima jasno da između Amfilohija I Irineja “ima nekih čegrsti”.

“No, u pogledu odnosa prema crnogorskome identitetu, ali i građanskim, multikulturalnim, sekularnim i antifašističkim tradicijama koje su u osnovi savremene CG – između arhijereja SPC nema nikakve ni čegrsti ni nesuglasice. Jednako o tome misle i Irinej i Amfilohije, i njima potčinjeni jereji, ma kakvim se retoričkim marifetlucima ovih dana služili ne bi li omasovili svoje političke skupove”, navodi Radoman.

Đukanović je glavna meta napada unionističkih krugova, smatra on.

“Đukanović je, nesumnjivo, metonimija crnogorskih političkih uspona i padova u potonje tri decenije. Nakon odbacivanja pogubne Miloševićeve politike i prihvatanja idejne platforme LSCG i SDP-a, Đukanović je postao glavna meta napada unionističkih krugova. Zanimljivo je da je tada, zbog bliskosti s njim, od strane unionista i današnji njihov duhovni i politički predvodnik zavrijedio parolu “Amfilohije, Turčine“. Kao ličnost koja dominantno reprezentuje vladajuću političku strukturu nije neobično što je baš Đukanović na udaru ideoloških i političkih protivnika. Međutim, pitanje je koliko je ta politička elita zaista uspjela ovo društvo transformisati u ozbiljnu državu i je li ono u mnogim domenima još zavisno od kulta ličnosti. U tom slučaju direktni udari na ličnost jesu forma borbe za slom države koju predstavlja”, kaže Radoman.

 Okolnost da je proces Đukanovićeve difamacije započeo onda kad je proklamovao suverenističke stavove upućuju na takav zaključak.

“Na to nas upućuju, uostalom, i istorijska iskustva s početka XX vijeka. Glavna Đukanovićeva krivica u očima predvodnika litija ne ogleda se u evidentnim slabostima ovoga društva kao što su partitokratija, nepotizam, kontroverzne privatizacije i sl., već upravo u onome što su nesporne zasluge Đukanovićeve politike: izmicanje sa stranputice 90-ih, obnova državnosti, ulazak u NATO, put ka EU, vjerska tolerancija, građansko društvo, promocija antifašizma. Lažni borci za bolji životni standard i za uvezenu tuđu tradiciju idolopoklonski bi se, kao nekad, odnosili prema Đukanoviću da je on predśednik srpske Crne Gore, makar ona bila i gladna i bijedna i korumpirana i pod sankcijama”, zaključuje Radoman.