Morali bi ste, gospodine Mitroviću, znati kao član uređivačkog kolegijuma Pobjede ( urednik spoljno-političke redakcije) iz vremana 90-ih ko su potpisnici najbesčasnijeg novinarskog izraza trotomne publikacije „RAT ZA MIR." Znam to i ja i makar još po neko u Crnoj Gori.

Ne sjećam se, a Vi me ispravite ako griješim, da ste bilo gdje i bilo kada mogli pročitati ime 1993. 24.- godišnjeg pripravnika u Radio Nikšiću - Vesne Terić.

Da li ste, možda čuli, ili vidjeli, ili istraživačkim novinarstvom došli do saznanja da je Vesna Terić, harala po Dubrovniku, Bukovici, Morinju, možda ispraćala deportovane Muslimane pod nož Radovanu Karadžiću? Ako jeste, molim Vas, suočite mene i građane Crne Gore sa svim mojim grijesima? Vašim uvaženim čitaocima saopštiću da je jedino istina da je Vesnu Terić, novinara –pripravnika 1993. tadašnji glavni i odgovorni urednik Milan Stojović poslao na službeni put u Tivat, ne saopštavajući mi pri tom o kakvom se novinarskom „ zadatku" radi.

Vesna Terić kao najmlađi i najneiskusniji novinar te ekspedicije i nakon što je, po dolasku u Tivat, vidjela o kakvoj je misiji riječ i izvijestila preko talasa tog Radija o toku i količini raspodjele humanitarne pomoći u Crvenom krstu, pozvala je svog urednika i obavijestila ga da će neizostavno da se vrati u Nikšić i to iste večeri učinila.

Tačno je da su se sa talasa tog Radija čuli pozdravi srpskom Radio Tivtu, ali Vaš novinar bi morao da razlikuje bar muški od ženskog glasa. Uostalom, nije li Vam bar nelogično da pripravnik, pa makar bio osposobljen i u Vijestima, može dobiti ulogu urednika bar i u programu Radio Tivta.

U najkraćem, ja Vesna Terić, po Siniši Lukoviću, novinaru nezavisnih Vijesti , ratni zločinac, priznajem Bogu i čataocima Vijesti da sam po zadatku te ratne, a uređivali ste Pobjedu, znate i koliko užasne 1993., u Radio Tivtu provela cijela dva dana, i odradila dva priloga, ponavljam o podjeli humanitarne pomoći.

Pošto imate više novinarskog iskustva iz tog perioda, a sada ste, za razliku opet od mene, dostigli i zenit uređivačke nezavisnosti, molim Vas preporučite mi lustrativnu terapiju, koju ste vi prošli, kako bih jednog dana bila bar blijeda kopija vaše divne slike. Sve zbog moje tivatske prošlosti. I molim Vas podsjetite me na sve moje zločine učinjene bilo kad i bilo kome. To dugujete Bogu, Hagu, narodu...

Ona što ja znam i sa čime niko ko me i na tri minuta sreo u životu neće polemisati je da sam rođena u poštenoj porodici, od oca Crnogorca i majke još ljuće Crnogorke. I od đedova i prađedova istog nacionalnog opredjeljenja. Presmiješno je, gospodine Mitroviću, mene i zamisliti da pozdravljam, makar i srpski Beograd.

U porodici su me, srećom, naučili da razlikujem ljude i neljude, nezavisno od nacionalnog predznaka. Kao takvu jednako su me ljudski i profesionalno potresle sudbine deportovanih Muslimana, protjeranih Bukovičana, pobijenih Dubrovčana, o kojima sam , možda ste zaboravili, ja Vesna Terić, izvještavala sa Ekrana vama „omiljene" Televizije Crne Gore.

Ne stidim se, gospodine Mitoviću, ni jedne stranice u mojoj novinarskoj i ljudskoj biografiji. Jedino me sramota što za 17 godina časnog bavljenja novinarstvom, sebi nijesam mogla priuštiti ni jedan kvadrat stana, nemam ni polovni automobil, ni račun u banci. Sve ono što jedan bastašni novinar u bastašnom nezavisnom glasilu stekne za godinu profesionalnog rada. E, toga se priznajem Vam, baš stidim!

Kakva je uloga TV CG bila u tom vremenu, kakva je njena uloga danas, nemam Vam namjeru elaborirati, jer Vam je to itekako poznato.

Znamo to, gospodine Mitoviću, vrlo dobro i Vi - nezavisni i ja – ratni zločinac -Vesna Terić.