[ Objavio: O.Z. ]

PRIČA IZ MOSTARA

Otac i dva sina na tri zaraćene strane

Period rata u Bosni i Hercegovinu i ratom zahvaćeni Mostar, otac i dva sina proveli su na tri zaraćene strane - Vojsci Republike Srpske (VRS), Armiji BiH i Hrvatskom vijeću odbrane (HVO).

To je priča 50-ogodišnjeg Mostarca, Zorana Lakete, koji je ostao živ, da je ispriča.

Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. Zoran je rat u Mostaru proveo kao pripadnik HVO-a, njegov brat Goran se borio u redovima Armije BiH, a da paradoks bude veći, njihov otac Ratko bio je u redovima vojske RS-a, koja je takođe dejstvovala na području grada Mostara. Brat Goran stradao je u avgustu 1993, od projektila koji su pripadnici HVO-a ispalili sa brda Hum. Poginuo je od granate vojske u čijim redovima je bio njegov brat Zoran.

Ova priča, osim što je sama po sebi porodična tragedija, ona je i najslikovitiji primjer koliko rat, i sve ono što on sa sobom nosi, nije ništa drugo nego zlo i veliki apsurd, piše Anadolija.

"Zovem se Sabahudin, Zoran ili Ranko, prezivam se Laketa, sva ova imena imaju isto značenje, jer sva trojica od njih su zorom ili sabahom rođeni", kaže Zoran u razgovoru za Anadoliju.

Zoran je je 25 godina kada je počeo rat, koji je njemu i svoj omladini, praktično zaustavio mladost u rodnom Mostaru.

Za rat s početka 90-ih godina, koji naziva seljačkom bunom, Laketa kaže kako je to bio ništa drugo nego smiješan rat. Iz tog razloga, kako ističe, i svoju tragičnu životnu priču nikada nije želio ispričati tako da bi nekoga rastužio. Ipak, naglašava da je bitno prenijeti je cijelom svijetu kako se nikada i nikome ne bi ponovila.

"Da, moju priču treba znati cijeli svijet. Moj brat je bio u Armiji BiH, ja sam bio u HVO-u, otac mi je bio mobilisan u Vojsci Republike Srpske. Da li sad da pričamo o domoljublju, rodoljublju ili patriotizmu? Pa je su li to bili naši ideali? Nijesu", ističe Laketa.

Prisjeća se predratnog života u Mostaru, te kaže kako nije bilo Bajrama, Božića niti Uskrsa, a da nije otišao kod komšije ili da komšija nije posjetio njega.

"Kažu da je sve to jučer bilo kao nešto zabranjeno, u to vrijeme tame i mraka. Ne znam onda ko nam upali ovo svjetlo. Završio sam školu za aviomehaničara, s nadom da ću nekada raditi u Sokolu (Jugoslavenska fabrika aviona u Mostaru). No, ja sam od te 1992. godine do danas na birou i obespravljeni sam građanin moje jedinstvene Bosne i Hercegovine. U to doba, u cvijetu mladosti, sa svojih 25 godina postajem neki vojnik, treba nekoga da mrzim, da pucam na nekoga, da se ubijamo u ‘bratoubilačkom ratu’, a eto i fakta da sam bio na jednoj, moj brat na drugoj, a otac na trećoj strani. Sve ovo desilo se mojoj familiji, mojim prijateljima, mojim komšijama, braći i sestrama. Imao sam samo jednog brata, jednog oca, jednu majku, svi oni su danas nažalost mrtvi, a ja sam evo još malo živ", kaže Laketa.

Danas, četvrt vijeka kasnije, i sam sebi postavlja pitanje kako je bilo moguće da članovi obične radničke familije, koja je živjela od radničke plate, čija su djeca imala srećno djetinjstvo, besplatno školovanje, bude dijelom nesrećnog sukoba.

"Mi smo po vjeroispovjesti pravoslavci, mada nijesam ni znao da smo to dok sve ovo nije počelo. Eh, pošto smo pravoslavci, trebali bi kao da stanemo na srpsku stranu. Pa kako da stanem na sprsku stranu, a tamo vidim kokarde. Stao bih da je to bila petokraka, jer sam vjerovao u te ideale, vjerovao sam u bratstvo i jednistvo, da su svi ljudi isti, da svi zajedno imamo, da radimo i da živimo. Nažalost, sve se ispostavilo suprotno", priča Laketa.

Kako on i brat Goran nisu željeli da u prvim sukobima u Mostaru budu prisilno mobilisani u vojsku, koja nije bila njihova JNA, Laketa kaže da su odlučili ostati u mješovitom Mostaru. On je otišao kod supruge na Balinovac, a njegov brat je ostao uz najboljeg prijatelja Adisa Kadrića zvanog Ado, na istočnom dijelu Mostara.

Braću na dva fronta dijelila jedna ulica

Na pitanje kako je tokom boravka na ratištu HVO-a gledao na činjenicu da je na suprotnoj strani njegov brat, odnosno da bi u konačnici mogli doći do direktnog kontakta i pucati jedan na drugog, Laketa odgovara kako je sve to bila velika trauma.

"Zamisli svi oko tebe ti govore iza leđa, ne smiju ti ništa u lice reći. 'Vidi ga Srbin, došao ovdje kod nas, a eno mu brata u balijama'. Bila je to žestoka trauma", naglašava Laketa.

Takođe dodaje kako je tokom boravka na ratištu imao konstantan strah, u smislu da je tamo preko ulice njegov brat i da bi se jednog dana mogli direktno sukobiti.

"Šta da dođemo cijev na cijev, ja bih izletio na njega, on na mene, obojica bismo poginuli. Brat je to, krv nije voda. Mi se trenutno nalazimo u Šantićevoj ulici, gdje je bila linija razgraničenja. Nijesu to bile nikakve video-igrice, to je bio jedan surov život. Samo jedna ulica nas je dijelila. Zamisli da dođe brat na brata, kao što se moglo desiti. Smiješno. Teško je to objasniti nekome i prenijeti tu emociju", kazao je Laketa.

Zoran kaže kako kako danas, 25 godina nakon rata, dolaze nove generacije koje se odgajaju na poseban način. Kako dodaje, danas u Mostaru ima mladih koji nikada nijesu vidjeli Stari most ili Partizansko groblje, kulturno-istorijske spomenike tog grada.

Dok se prisjeća brata i govori o njemu, osjeti se težina i bol u svakoj njegovoj riječi. Na kraju svoje priče, Zoran šalje poruku svim narodima u BiH ali i susjednim zemljama: "Da Bog da se nikada i nikome ne ponovilo!”