Beta; B.V.

ZA ŠEŠELJA

Tužioci zatražili zatvor ili novi postupak

Tužioci međunarodnog suda u Hagu zatražili su danas od apelacionog vijeća da poništi oslobađajuću presudu lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju i da ga osudi za zločine u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH, 1991-93.

U pisanoj žalbi na presudu Šešelju, koji je Haški tribunal izrekao 31. marta prošle godine, tužioci su zatražili da lider radikala bude proglašen krivim i osuđen na 28 godina zatvora.

Kao alternativu, tužilac Matijas Markusen (Mathias Marcussen) predložio je, na današnjoj raspravi o žalbi Tužilaštva, da se Šešelju sudi ponovo, ukoliko apelaciono vijeće odbije da ga osudi.

"Pravda nije zadovoljena...Ukoliko oslobađajuća presuda opstane, to bi bilo ne samo uvreda za žrtve, nego i bi i potkopalo vjerodostojnost suda", rekao je tužilac Markusen.

Šešelj, koji je na privremenoj slobodi u Srbiji i nije prisustvovao raspravi, ranije je zatražio da žalba tužilaca bude odbačena, a oslobađajuća presuda potvrđena.

Lider SRS moći će da odgovori na današnje tvrdnje tužilaca u roku od deset dana pošto primi zapisnik sa zasjedanja na srpskom jeziku.

Predsjedavajući sudija Teodor Meron  rekao je, na kraju rasprave, da će pravosnažna presuda Šešelju biti izrečena "u dogledno vrijeme".

Prošle nedjelje, sudije Meron je, pred Savjetom bezbjednosti UN u Njujorku, najavio da će ta presuda biti izrečena "u prvom dijelu 2018."

Tužilac Markusen danas je ponovio ocjenu iz žalbe da je oslobađajuća presuda Šešelju "nerazumna" i "neobrazložena", te da prvostepeno vijeće nije razmotrilo veliki broj dokaza o zločinima u Hrvatskoj i BiH.

Zbog tog propusta, prvostepeno vijeće je, po tužiocu Markusenu, donijelo pogrešan zaključak da nije postojao udruženi zločinački poduhvat, u kojem je Šešelj učestvovao, u cilju trajnog i nasilnog progona nesrba sa teritorija Hrvatske i BiH koji su Srbi smatrali svojim.

Kao drugi pogrešan nalaz oslobađajuće presude, zastupnik optužbe označio je zaključak da u Hrvatskoj i BiH nije bilo sistematskog i raširenog napada srpskih snaga na hrvatske i muslimanske civile.

"Presuda jedva da spominje dokaze o zločinima. Od 357 pasusa presude, zločini se pominju u samo 10", rekao je tužilac Markusen.

Precizirao je da prvostepene sudije nisu analizirale ni dokaze o masovnim "deportacijama i prisilnom premeštanju" nesrpskog stanovništva, koji su ključni za postojanje zločinačkog udruženja.

Markusen je kazao i da je prvostepeno veće Tribunala propustilo da obavi svoju "pravosudnu funkciju" i da pruži "pravno obražloženje" za svoje zaključke.

Po tužiocu, presuda je pokazala da sudije nisu procjenjivale ni vjerodostojnost svjedoka. Kao primjer, naveo je da se prvostepeno vijeće oslonilo na svjedočenje samog Šešelja na suđenju Slobodanu Miloševiću, iako je lider radikala, kao optuženi, imao interes da sebe izuzme od krivice".

Kao dokaz da je Šešelj dijelio "zločinačku namjeru" progona nesrba, tužilac Markusen je citirao njegove izjave da "Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno" i da će "poteći rijeke krvi ako BiH proglasi nezavisnost".

Te i brojne slične Šešeljeve izjave, kao "jedva prikrivene pozive na prisilno premještanje" Hrvata i Muslimana, raspravno vijeće u presudi nije ispravno ocijenilo, naglasio je Markusen.

Umjesto toga, u oslobadjajućoj presudi se navodi da te Šešeljeve izjave "mogu biti izraz alternativnog političkog programa koji nikada nije sproveden".

U osvrtu na Šešeljeve govore koji su, po Tužilaštvu, izazvali zločine, predsjedavajući sudija Teodor Meron pozvao je tužioca da razjasni stav o govorima lidera radikala u Vukovaru, u jesen 1991, i vojvodjanskom selu Hrtkovci, s proljeća 1992.

Sudija Meron podsjetio je da je prvostepeno vijeće "imalo dilemu" da li je Šešelj u Vukovaru rekao da "nijedan živi ustaša ne smije da napusti Vukovar".

Tužilac Markusen odgovorio je da je taj navod optužnice dokazan i da ga je potvrdilo više svjedoka sa lica mjesta, uključujući i "novinara koji je te riječi zapisao u notes".

"Nema dileme da je Šešelj to rekao u vrijeme kada su njegovi dobrovoljci bili prisutni na lokacijama na kojima su Hrvati ubijani", kazao je Markusen.

Na pitanje sudije Merona "ko je počinio zločine u Hrtkovcima", nakon što je Šešelj održao govor u selu, zastupnik optužbe je odgovorio da je "poslije Šešeljevog govora došlo do porasta uznemiravanja i napada" na lokalne Hrvate u kojima je "učestvovao jedan broj članova Šešeljeve partije".

Tužilac je tvrdio da je dokazan navod optužnice da su Šešeljevi ljudi, zajedno sa drugim srpskim snagama, učestvovale u kampanji etničkog čišćenja i "sistematskih zločina" tokom koje su "desetine hiljada nesrba protjerane".

Nalaz iz prvostepene presude da u Hrvatskoj i BiH nije bilo sistematskog i širokog napada na civilno stanovništvo, tužilac Markusen je nazvao "zapanjujućim".

"Žrtve i svjedoci zaslužuju objašnjenje kako je većina u raspravnom vijeću došla do tog zaključka koji je suprotan mnogim drugim presudama", kazao je zastupnik optužbe.

Po Markusenu, prvostepeno vijeće nije čak ni izvuklo ispravne zaključke iz zločina za koje je utvrdilo da su se dogodili i da su ih počinili ljudi koje je Šešelj, kao dobrovoljce SRS, uputio na ratište.

Kao primjer je naveo masovna ubistva Muslimana u Zvorniku, u proljeće i ljeto 1992, kao i zlodjela u Vukovaru, Mostaru, Nevesinju i širem području Sarajeva.

Isti obrazac po kojem su ti zločini bili počinjeni, prema haškom tužilaštvu, dokaz je sistematskih napada na nesrpske civile, nasuprot zaključku iz oslobađajuće presude.

Nepravosnažnom presudom, Šešelj je oslobođen optužbi za progon nesrba na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; deportaciju i prisilno premještanje, kao zločine protiv čovječnosti.

Tribunal je tom presudom utvrdio i da Šešelj nije kriv za ubistva, mučenje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje vjerskih objekata i pljačkanje javne ili privatne imovine, kao kršenje zakona i običaja rata.

Prvostepenom presudom je utvrđeno da su počinjeni neki od zločina iz optužnice i da su dobrovoljci SRS bili umiješani u njih, ali ne po Šešeljevom naređenju i odobrenju.

Presudom je utvrdjeno da je stvaranje Velike Srbije bilo Šešeljev politički cilj, ali da nije podrazumijevalo činjenje zločina.