Tufik Softić

STAV

Prijateljstvo iz doba eneolita

Kada sam ovih dana, nakon što sam u Beranama ugostio svog prijatelja, novinara DW i književnika, Dragoslava Dedovića, poželio da mu na odlasku poklonim nešto autentično, nisam imao dilemu da to bude jedan od dva komada keramike stare nekoliko hiljada godina prije nove ere, sa aeheološkog nalazišta u Polimlju. Komadi su, to je i laiku jasno, bili dio jedne iste zdjele iz doba eneolita, sa svim karakteristikama kulture Vinče.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

U znak trajnog prijateljstva, jedan komad sam dao njemu, a drugi je ostao kod mene. Tako smo se, osim drugarstva iz studentskih dana i kasnijeg neprekidnog prijateljstva, povezali milenijumskom teleportacijom u doba praistorije. Moj prijatelj je živio dvije i po decenije u Njemačkoj i ovo mu je izgledalo gotovo nestvarno. Objasnio sam mu da parčići keramike nisu ukradeni niti je počinjeno bilo kakvo krivično djelo. Jednostavno su pokupljeni jednom prilikom na najvećem arheološkom nalazištu iz doba eneolita na području Crne Gore, na Torinama u blizini Radmanske klisure, kod Petnjice. Bilo je to davno, prije petnaest godina.

Naš zajednički prijatelj, Reki Ramusović, i ja otišli smo sa porodicama na izlet u Radmance, gdje smo čuli da je oštećeno arheološko nalazište. Sa nevjericom smo slušali o tome kako su naki stanovnici tog kraja koji žive u Luksemburgu probijali put preko lokaliteta Torine, i oštetili u najvećoj mjeri neprocjenjivo vrijedno nalazište. Ono što smo mogli da vidimo bilo je više nego tragično. Teški buldožeri su prošli dubinom od trideset centimetara preko arheološkog lokaliteta. Počeli smo da tragamo po zemlji za komadima keramike. Za kratko vrijeme nakupili smo toliko da nismo mogli da ponesemo. Spasili smo tu keramiku da je ne izlome kamioni koju su tuda prolazili.

Arheolozi su bili zapanjeni. Podnijeli su krivičnu prijavu protiv nekog bjelopoljskog preduzeća koje je izvodilo radove, kao i protiv naručilaca posla. Krivična prijava je zaprimljena u tužilaštvu u Beranama, ali počinioci ovog teškog nemara nisu mogli biti kažnjeni, jer lokalitet nije bio zakonom zaštićen. Uzalud su uprava Polimskog muzeja i arheolozi godinama ranije pisali zatjeve. Ni Torine kod Petnjice, niti bilo koje drugo arheološko nalazište u Polimlju do sada nije proglašeno kulturnim dobrom Crne Gore.  

Upravo na Torinama kod Petnjice ranije su pronađeni ogrlica od vučjih zuba, bakarne igle, keramika, figurine. Možda i najznačajniji artefakt koji je tu pronađen predstavlja ženska figurina, neprocjenjive vrijednosti, stara preko pet hiljada godina. Riječ je o reprezentativnom nalazu koji Figurina je karakteristične petougaone glave. Torzo je vrlo relistično prikazan, sa svim ženskim atributima. Po svom obliku slična je onima koje su nađene na Kosovu, na arheološkim lokalitetima Fafos i Predionica, ali se ipak od njih razlikuje. Umjesto da nakon svega selo Radmanci pored Petnjice i čitav kraj postanu turistička atrakcija, ovaj lokalitet je, tako, zamalo potpuno uništen. U međuvremenu je u nepovrat odneseno ko zna koliko arheološkog materijala, najčešće keramike. Nerijetko i u inostranstvo, gdje su se ljudi čudom čudili kako je moguće nesmetano do toga doći, i po poljanama, kao krompire, kupiti arheološke artefakte stare i do osam hiljada godina.

Čitavo Polimlje je u arheološkom pogledu izuzetno bogato. To je oduvijek bilo granično područje i prostor komunikacija, sa ko zna koliko starih gradova. Od Bijelog Polja do Plava beranski arheolozi su uspjeli da otkriju veliki broj takvih gradina i pokrenuli postupak za njihovu zaštitu i proglašenje kulturnim dobrom. Neke od njih su uspjeli i da konzerviraju, kao što je bazilika Samograd kod Bijelog Polja, ili Tumbarice kod Berana. Pored ovih, tu su još Gradac u Budimlji, gradina Bihor, još uvijek arheološki nedirnuti Gradac iznad Godočelja kod Petnjice, Gradac u Crnči kod Bijelog Polja, Jerinin grad u Plavu, Gradina iznad sela Šabotići, i još dva u bjelopoljskoj opštini, Gradina u Koritima i Gradina iznad sela Muslića, kao i Gradina u Rožajama.

Sve ove naseobine potiču uglavnom iz srednjeg bronzanog doba i korišćene su kao prirodna utvrđenja. Neke od njih su korišćene i u gvozdenom dobu, sa dolaskom i dominacijom Rimljana. Upravo su nalazi sa Torina, kao i arheološka istraživanja u Beranama i Bijelom Polju u  proteklim godinama pomjerili naučna saznanja o smjenjivanju kultura na ovim prostorima. Poznati crnogorski arheolog Predrag Lutovac objasnio mi je da se u dosadašnjoj literaturi smatralo da mlađe neolitske kulture smjenjuje takozvana nakovanjska kultura, koja se javlja u primorskoj zoni, od Dalmacije do Skadra.Rezultati dobijeni najprije na lokalitetu Torine kod Petnjice, a zatim i u Bijelom Polju, ukazuju, međutim, i na jednu južnobalkansku kulturnu grupu koja zahvata prostor istočne Srbije i pruža se od Homoljskih planina, preko Kosova i naših prostora, do lokaliteta Malić u Albaniji.

Pored nakovanjske kulture, koja dolazi sa primorja, istraživanja su pokazala da je Polimlje bilo i pod uticajem bubanjsko humske kontinentalne kulturne grupe. Te dvije kulturne grupe se ovdje, na području Polimlja, susreću i prožimaju, formirajući posebnu i karakterističnu kulturu.Sve to opet ukazuje da su primorski kulturni uticaji išli dalje od Beranske kotline, za koju se do sada vjerovalo da je duboko zaleđe primorskih kulturnih grupa, pa se sada sasvim sigurno može tvrditi da su primorski kulturni uticaji išli desnom obalom Lima, površinama duž visoravni Vlahova kod Rožaja i ispod Pešterske visoravni.

Najstariji nalazi sa Torina pripadaju vinčanskoj kulturnoj grupi, i to vjerovatno njenom kraju i suživotu sa kulturnom grupom bubanj-hum, koja predstavlja izrazito eneolitsko, odnosno bakarno doba. Da su ovi spomenici i arheološka nalazišta poptuno nezaštićeni, napisao sam samo nekoliko dana prije nego se desio arheološki zločin u Bijedićima kod Bijelog Polja. Po istom scenariju kao u Torinama kod Petnjice. Neko je tu namjerio da pravi kamenolom i prošao bagerima preko arheološkog nalazišta. Pročitao sam duhovit komentar ispod teksta da postoje, zapravo, pisani dokazi kako su tu ljudi još u to vrijeme tucali kamen, tucali i tucali, sve dok se nisu preselili u Podgoricu i na primorje.Malo u šali, malo u zbilji, prepričavam ovo sa Draganom, koji je igrom slučaja bio prvi gost serijala panela upravo pod nazivom „Među artefaktima“. Nismo se vidjeli nekoliko godina.

Pitam ga da li se sjeća kako nam je bilo u doba eneolita. Kako da ne, odgovara on kao iz puške, onda kada su nas poslali po vodu, a mi razbili krčag. Jeste, rekoh, i batine smo dobili poslije toga. Da, kaže Dragan, još od tada čuvam svoj komad krčaga. I ja čuvam svoj i trajno ću ga čuvati, odgovaram. Smijemo se kao blesavi.Jedino ne možemo da se sjetimo kojem smo praistorijskom plemenu pripadali. Naš zajednički prijatelj Reki je oduvijek tvrdio da je Ilir, ali to opet dođe nekako poslije poznog bronzanog doba, a ni on ne može da se sjeti šta je bio prije toga. Svejedno, druženje u doba eneolita je bilo nešto posebno. Sada je sve nekako drugačije.