Tufik Softić [ Piše: Tufik Softić ]

STAV

Titovina za pola akcije

Taman kada sam pomislio da me više ništa ne može iznenaditi, ostao sam zatečen pred informacijom da je kompletna preostala imovina nekadašnje fabrike celuloze i papira u Beranama prodata za pola jedne akcije beogradske firme “Energoprojekt”.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Pogledam začuđeno mog prijatelja i poslednjeg direktora fabrike papira prije uvođenja stečaja, Milića Joksimovića, i pitam jesam li dobro čuo. Eto tako, sad mi reče neki mladić da je on vlasnik i da je dao pola akcije za 26 hektara zemljišta i sve preostale zgrade iz kojih sada vadi što može da se iskoristi ili reciklira, kaže Milić. 

Izguglam na brzinu i pronađem informaciju bajatu šest godina - “novi vlasnik, koga je vest zatekla na letovanju u Sardiniji, nije želeo da otkriva planove za Energoprojekt”.

Najprije pomislim, Andrijevčanin D.B. ljetuje na Sardiniji. Vrlo impresivno. Ranije je u Srbiji kupio firmu “Napred”, a onda je uspio da postane većinski vlasnik i čuvenog beogradskog građevinskog brenda “Energoprojekt”. I uspio da istisne državu Srbiju, koja je do tada upravljala tom kompanijom. Alal vjera.

Koliko je u tome pomogao novac koji su on i njegov brat iznijeli iz Crne Gore, iz Berana i Andrijevice, kao koncesionari šuma, ostaće tajna. Tajna nije da su iznijeli sve što je ovdje zarađeno od tog tajkunskog posla i da jedan jedini euro nije uložen niti u rodnu Andrijevicu, niti u Berane. Zafalilo, ipak, pola akcije i priskočio drugi Beranac. Nije D. pitao pošto, dao svu preostalu imovinu bivše fabrike celuloze i papira.

Istina, osim zemljišta, nije ostalo mnogo toga. Sve drugo je ruševno i nedavno je jedan mladić stradao vadeći ciglu, a njegov brat teško povrijeđen kada se obrušio neki noseći zid.

Informaciju da je kompletna imovina ovog nekadašnjeg socijalističkog giganta prodata za pola akcije plasirao sam u dva navrata, bez ikakvog efekta i takozvane fidbek (feedback) reakcije ili povratne informacije. Pomislim, koga to više zanima.

Sa Sejom, Vanjom i snimateljskom ekipom RTCG toga dana sam bio u društvu Milića Joksimovića u krugu fabrike. Vanji je bio zadatak da provjeri da li na tom mjestu ima još opasnih hemijskih materija, a Milić sagovornik. Seju je Milić za njegovu emisiju pričao o prvomajskim okupljanjima i prisjetio se kako je imao svega četrnaest godina kada je fabrika svečano otvorena. Ja sam odlučio da za Portal RTCG napravim priču o tome kako Milić Joksimović, posljednji direktor fabrike papira, poslije osamnaest godina odlučuje da posjeti svoju kancelariju, i riječju, fotografijom i video zapisom zabilježim šta tamo zatiče, od ulaznih vrata u zgradu do nekadašnjeg kabineta. Bilo je to vrlo mučno. Slike do temelja opljačkane poslovne zgrade i drugih objekata ostale su zabilježene za sva vremena.

Ne bih da lamentiram nad bilo čime, a posebno ne nad nepovratnim vremenima, ali moram podsjetiti da je to ona fabrika koja je otvorena 1964. godine, i u čijem reprolancu je zatim izgrađeno praktično sve što je postojalo u Beranama do nesrećne tranzicije. Ta fabrika, u kojoj je bilo radnika i inženjera iz svih republika nekadašnje SFRJ, bila je glavni zamajac koji je pokrenuo urbanizaciju Ivangrada. Pokušavam da zamislim Fince koji su stanovali u onim kućama na Jasikovcu, a koje ne znam iz kojih razloga danas nazivaju “švedske”. Tragom za poslom, po zadatku ili dobrovoljno, u Berane su tada došli brojni inženjeri i iz drugih država, čijih potomaka i danas ima, katolika, jevreja, Hrvata, Italijana, Čeha, i doprinose tome da ovaj grad predstavlja multikulturalnu sredinu.

Onda jednog dana, dobro poznate godine, stižu na vlast mladi i lijepi.  Uprkos svim računicama i preporukama da fabrika celuloze i papira može da radi optimalno sa manjim brojem radnika, odlučili su da je zatvore. U tom trenutku je samo u njenom magacinu bilo deset miliona eura vrijednosti rezervnih djelova. Nastala je opšta pljačka u kojoj se do danas ne zna ko je šta dohvatio.

Zatim je pred neke od sudbonosnih izbora otvoren samo papirni blok i zaposleno 250 radnika. Fabrika je bila dovedena tehnološki do savršenstva za proizvodnju najkvalitetnijih papira, kada je ponovo otišla u stečaj da bi bila privatizovana. To je bila tačka preloma i pucanja. Upravo tada je moj prijatelj Milić Joksimović izašao posljednji put iz kancelarije i ostavio sve na svom mjestu, i u kancelariji i u halama. Ni jedna olovka nije falila, ni ris papira.

Kao kupac pojavio se izvjesni beogradski biznismen crnogorskog, tj. pljevaljskog porijekla, Radoje Gomilanović, i vrlo vješto iskoristio priliku da dobije velike iznose kredita i državnih pomoći na račun ponovnog pokretanja proizvodnje. Oko milion eura. Da skratim priču, on je za nekoliko godina u kontinuitetu radio svega mjesec ili dva, a onda je odlučio da fabriku zatvori. Lagano i nesmetano je prodavao mašinu po mašinu. Već tada se pričalo da iza njega stoje, zapravo, braća B. i da je sve njihovo.

Jedan od njih je negdje u to vrijeme stigao u rodni kraj, kada je kupio ŠIK “Polimlje” Berane, a uz tu kompaniju dobio koncesije na šume koje i danas koristi. Otvorio je firmu i u Andrijevici, koju je nedavno zatvorio. Iz tih šuma, od Rožaja, preko Berana i Andrijevice do Plava, izvukli su sam Bog zna koliko miliona eura, a da ni jedan projekat nijesu realizovali u Crnoj Gori. Profit i ekstra profit bez problema su iznosili na Novi Beograd, gdje su se sa ranije kupljenom firmom “Napred” bavili građevinom. Upravnu zgradu “Napreda”, na najboljoj lokaciji u Beogradu, porušili su i napravili poslovno stambenu zgradu.

Onda su kupili i “Energoprojekt”, za čiji većinski paket su trećem biznismenu iz Crne Gore ustupili preostalu imovinu bivše fabrike celuloze i papira. Prethodno su samo papir mašine, koje ovdje navodno nijesu bile dobre, prodali turskim biznismenima za tri miliona eura i one tamo odlično rade. Nije sigurno da neće porušiti i “Energoprojekt” i izgraditi nešto što može bolje da se unovči.

Ne bih želio da budem shvaćen pogrešno. Nije me briga ni za jednog od tih tajkuna, ali ne mogu da prihvatim činjenicu da je Crna Gora od crnogorskih biznismena toliko osiromašena, da pola akcije “Energoprojekta” vrijedi svega sto je ostalo od nekadašnje imovine fabrike celuloze i papira. Tako su se oni odužili Beranama koje je sada na socijalnom dnu. Po nametnutom ideološkom obrascu višedecenijske vlasti, ti biznismeni su, međutim, svi bili patriota do patriote, a svako ko je protiv njih ružnu riječ napisao, proglašavan je za državnog neprijatelja. 

Sjedim, tako na kraju radnog dana sa Milićem, ispijamo kafu i uglavnom ćutimo. Ispred njega je nekoliko dokumenata koje je našao na podu, među smećem. Još je u šoku od svega što je vidio i čuo. Jedino što je preostalo i što treba hitno uraditi, prekida tišinu, to je da se postavi dinamit na četiri ćoška svih preostalih objekata i da se poruše do temelja, dok još neko nije stradao. I da se priča privede kraju. Kaže i on da ne krivi nikoga od tih biznismena, već one koji su im omogućili da sve to urade na zakonit način.

Milić je starije dobi. Penzioner, ali mladog je duha, obojica smo beogradski studenti, sa značajnom generacijskom razlikom. Hoću da kažem, volimo i mi Beograd, ali nam ipak nije pravo da sva, neko bi rekao, titovina u Beranama, vrijedi pola jedne akcije nekog beogradskog preduzeća koje je došlo do ruku crnogorskih biznismena. Mušo druže, tako ga oslovljavaju prijatelji, reci nešto, objasni mi ovo. Milić sliježe ramenima. Ne znam da li sam dobro vidio ili mi se učinilo da mu je zaiskrila suza u oku. Malo je odlutao, vjerovatno “sluša” sirenu koja označava kraj treće i početak jutarnje smjene. Prisjeća se rijeke radnika kako čekaju celulozine autobuse, ljudi koji u zoru nasmijani idu na posao. 
Od svega je na kraju ostala samo jedna umjetnička slika, ulje na platnu sa potpisom R. Jašović iz 1964. godine da krasi zid zgrade Opštine Berane. Revnosni službenik, načelnik opštih poslova, Danko Martinović, našao je, kaže mi, u magacinu, dao na konzervaciju i sačuvao. Siguran sam da nema tih para i akcija za koje bi Opština i Danko nekom ustupili ovu umjetničku sliku bivše fabrike celuloze i papira.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nijesu nužno i stavovi redakcije Portala RTCG