Duško Kovačević

Jesen u Njujorku

Jesen u Njujorku donijela je neobičan prizor: na ulicama kapitalističkog središta svijeta ponovo se čuje eho jedne davno odbačene ideje. "Bauk komunizma“, nekada metafora svjetske revolucije, sada kruži Menhetnom kao politička dosjetka, medijska ironija i strah od promjene. U liku novog gradonačelnika, Zo(h)rana, američka ljevica pokušava da obnovi nešto što Zapad odavno živi - a da toga možda nije ni svjestan. 

Пише: Duško Kovačević Види све колумне

Bauk komunizma ponovo kruži Sjedinjenim Državama – ili makar Menhetnom. Ta čuvena prva rečenica Komunističkog manifesta Marksa i Engelsa, nekada opasna, a danas gotovo poetska, ponovo se čuje, ovog puta u povodu pobjede Zo(h)rana na izborima za gradonačelnika Njujorka.

Naravno, paralele sa „crvenom prijetnjom“ više su stilska figura nego realna politička činjenica. Zorana, levičara i demokratu, srpska ljevica doživljava s toplinom – kao svog, „Zorana“, dok ga američka desnica dočekuje s podozrenjem i starim refrenom o „prijetećem komunizmu“. Ali to plašenje komunizmom danas više zvuči kao eho davno završenog hladnog rata, kao šum starih filmskih traka.

Uostalom, ni Holivud više ne snima karikature o komunistima. Ironija i sarkazam, koji su decenijama hranili američku kulturnu mašinu, zamijenjeni su ravnodušnošću.

Jer čini se da se komunizam u Americi mogao živjeti samo u umjetnosti – u poeziji, na platnu, u filmu – ali nikako u realnosti politike??Ipak, kako bi rekao Karl Manhajm, politika je sama po sebi „iracionalni manevarski prostor“ – pa možda i u toj iracionalnosti ima mjesta za utopiju.

Zoranova obećanja Njujorčanima – zamrzavanje stanarina, besplatan prevoz, briga o djeci, dostupno stanovanje, minimalna plata od trideset dolara po satu – nisu ništa drugo do pokušaj da se obnovi ono što je zapadna civilizacija već odavno institucionalizovala kroz socijalne programe, sindikate i tržišne korekcije.

U tom smislu, paradoksalno, komunizam je jedino i uspio – upravo na Zapadu. Herbert Markuze je to davno naslutio kada je 1964. u Čovjeku jedne dimenzije zapisao:

„Ako radnik i šef uživaju u istom televizijskom programu, ako daktilografkinja izgleda kao kći svog poslodavca, ako crnac vozi Kadilak, ako svi čitaju iste novine – gdje je onda revolucija?“

Možda je to pitanje i danas isto. Možda Zoran, u svojoj njujorškoj kampanji, nije govorio ni o čemu novom – samo o onome što je Zapad već davno osvojio, ali zaboravio da cijeni.

I za kraj jedno podsjećanje: Džon Lenon – antiglobalista s nježnim komunističkim zanosom – pao je jednog davnog decembra, u sjenovitom portunu „Dakote“, najljepše zgrade Menhetna. Napolju je Central Park disao u bojama okera i krvi; lišće je padalo kao da se svijet umorio od svojih snova.

Njegovom smrću, makar i deceniju kasnije, simbolično su završene šezdesete – i sve ono što su značile za obje obale Amerike: bunt, utopiju - da li i vjeru da se može promijeniti svijet?

Dok lišće polako pokriva staze divnog Central Parka, Lenonovo ime još lebdi u zraku... Zato, ne očekujmo previše od Zorana.