Luka Vlaisavljević

BROJ KOJI NIKO NE ŽELI

Prokletstvo Čelsijeve "devetke"

Fudbal i sujevjerje su nekako neodvojive cjeline. U eri napredne fudbalske analitike, xG-a, ogromnih timova trenera, i dalje postoji ta doza "prospi so, zečja šapica, nagazi na teren prvo desnom nogom".

Posebno interesantna je teorija o "ukletim" brojevima na dresu. Godinama niko nije htio da nosi broj "13" sve dok ga nije Euzebio ponio na prvenstvu 1966. godine vinuvši Portugal do polufinala.

Ako pak postoji jedan broj i klub koji su definitinvo za ozbiljnije razmatranje onda su to Čelsi i broj "9" na dresu.

Početkom ove sezone o tome je progovorio i tadašnji mendažer "Plavaca" Tomas Tuhel, koji je nakon što je "vratio" Romelua Lukakua u Inter na pozajmicu kazao na presu da "nijedan njegov igrač ne želi da nosi devetku".

"Taj broj je uklet, to su mi rekli i ljudi u klubu, i navijači i igrači. Niko nije htio da ga uzme, ma ni da ga dodirne. Ima ljudi u klubu koji su ovdje decenijama, i samo mi kažu za nekog igrača 'Ah znaš kako on je nosio devetkui i nije mogao da da gol'. Ko sam ja da se miješam u to", kazao je Tuhel tada.

Nevjerovatna stvar je kada se pogleda lista fudbalera koji su nosili broj devet na Stamford Bridžu, i koliko je tu bilo fudbalske klase, koja sa druge strane ipak neće ostati upamćena u većini slučajeva po golgeterskim učincima u plavom dresu.

Krenimo redom od moderne istorije Premijer lige.

Toni Kaskarino (1992-1994.)

Živopisni krupni irski reprezentativac koji je u Čelsi stigao iz Seltika. U dvije sezone je uspio samo šest puta da savlada protivničke golmane, prije nego što nije završio transfer u Marsej.

U Francuskoj je eksplodirao igrajući pored Marseja i za Nansi.

Kasnije je postao poznat po sjajnoj autobiografiji, karijeri profesionalnog poker igrača i lažne povezanosti sa Irskom, odnosno nedostatkom direktne linije sa novodnim djedom na osnovu čega je dobio irski pasoš.

Mark Stein (1994-1996)

Prvi od trojice igrača u modernoj isoriji londonskog kluba za kojeg ne važi "prokletstvo".

Fudbaler iz Južnoafričke republike je uspio na 65 utakmica za "plavce" 25 puta da zatrese mrežu što je više nego zadovoljavajući učinak.

Ipak nakon dvije sezone morao je da se "skloni" fudbaleru koji je sljedeći na ovoj listi.

Do kraja karijere nije napravio neki značajniji pomak, igrao je mahom u Čempionšipu, prije nego što se posvetio svom novom zanimanju fizioterapiji.

Đanluka Vijali (1996-1999.)

Bilo je učinkovitijih napadača od njega, ali zasigurno ne većih. Najveća devetka u istoriji Čelsija, koji je tragično izgubio bitku sa opakom bolesti.

U igračkim danima je i kao igrač i kao trener/igrač u Čelsiju donio na Stamford Bridž FA kup, Liga kup, UEFA Kup pobjednika kupova, UEFA super kup.

Legenda ekipe iz zapadnog Londona koji je bio kasnije jedna od ključnih ljudi u timu Roberta Manćinija sa kojim je pokorio Evropu na EURU 2020.

Vijali je na 88 utakmica u svim takmičenjima za Čelsi, 40 puta dao gol.

Kris Saton (1999-2000.)

Ako bi trebao da se traži neko ko je začetnik priče o prokletstvu broja devet onda bi to definitivno mogao da bude Kris Saton.

Doveden iz Blekburna sa kojim je uspio da osvojio Premijer ligu, za tada velikih 10 miliona, 193 cm kurpulentni napadač se na Stamford Bridžu zadržao samo jednu sezonu.

Ukupno 39 utakmica u svim takmičenjima i svega tri postignuta gola.

Iz Čelsija se preselio u Seltik gdje je povratio svoje golgetetrske sposobnosti, i četiri puta u tandemu sa Henrikom Larsonom je osvojio Škotsku Premijer ligu.

Džimi Flojd Haselbank (2000-2004.)

Uz Vijalija definitivno jedan od najvećih igrača koji su nosili broj 9 u modernoj istoriji Čelsija.

Enleski klub ga je platio 15 miliona funti Atletiko Madridu. Interesantno je da je u Španiji samo godinu dana proveo, iza Salve (Rasing Santader) bio je drugi strijelac lige sa 24 gola, poveo je "Jorgandžije" do finala Kupa Kralja (dobivši Barselonu u polufinalu sa dva puta po 3:0) gdje ih je zaostavio Espanjol. Na kraju te jedine sezone, Atletiko Madrid je morao da se seli u niži rang takmičenja.

Njegov period u Čelsiju obilježile su sjajne partije, 87 golova za četiri sezone u svim takmičenjima, ali bez osvojenog trofeja.

Kasnije je prešao u Midlsboro sa kojim je igrao finale UEFA Kupa (praz od Sevilje).

Haselbank je u plavom dresu sa brojem devet jedne godine bio i prvi strijelac Premijer lige.

Mateja Kežman (2004-2005.)

Srpski fudbaler je na Stamford Bridž stigao sa oreolom jednog od najubojitijih strijelaca Evrope.

Njegove četiri godine u PSV-u kada se pretoče u golove u holandskom prvenstvu izgledaju ovako 24, 15, 35, 31.

Sa Arjanom Robenom je činio tandem "Betmen i Robin" koji je bio strah i trepet širom Holandije.

I onda dolazak u Čelsi Žozea Murinja i svega četiri gola u Premijer ligi u jedinoj sezoni koju je proveo na Stamford Bridžu (sedam ukupno u svim takmičenjima).

Odmah nakon godinu dana je prodat Atletiko Madridu, odatle je igrao za Fenerbahče, PSŽ, prije nego što su krenule putešetvije po Istočnoj Evropi i Kini, ali daleko je bio od sjaja koji je pokazao u Holandiji.

Upravo od Čelsija kreće pad u karijeri napadača. Ovoga puta "Robin" se pokazao značajnijim od "Betmena".

Ernan Krespo (2005-2006.)

Argentinska gol mašina je dobila devetku nakon odlaska Kežmana u Atletiko Madrid.

Fudbaler kojem je to bila povratnička sezona u Londonu, nakon što je sezonu prije otišao na pozajmicu u Milan sa kojim je igrao kultno finale Lige šampiona u Istanbulu 2005. godine (poraz od Liverpula).

Krespo teško da može da se nazove nekom "katastrofom" u Čelsiju, tu godinu dana je odigrao korektno, dao 13 golova u svim takmičenjima.

Međutim ni on ni porodica nisu jednostavno mogli da pronađu ritam života u Londnonu pa se tako vratio u Inter (iz kojeg je prvobitno i stigao) gdje je proveo naredne dvje sezone na pozajmici dok ga nakon dvije godine italijanski klub nije i zvanično otkupio.

Khalid Bulahruz (2006-2007.)

Ako se ikada bude pravila lista sa najneortodoksnijim brojevima-pozicijama fudbalera, mjesta mora definitivno da bude za holandskog štopera (uz napomenu našega Simona Vukčevića koji je kao igrač sredine nosio dres sa brojem jedan).

Fudbaler koji je stigao iz HSV-a, neposredno nakon što je Krespo bio na letu za Milano, odlučio je da uzme njegov broj devet, iako igra na poziciji štopera.

Popularni "Kanibal" međutim je imao česte probleme sa povredama pa je u Premijer ligi skupio svega 13 nastupa, a nakon godinu dana je pozajmljen Sevilji.

Nikada više nije nosio dres Čelsija.

Stiv Sajdvel (2007-2008.)

Jedan od onih neobjašnjivih potpisa. Kako drugačije objasniti da u tim koji je krcat super zvijezdama dođe jedan fudbaler Redinga, i to još kao slobodan igrač.

Po poziciji vezni fudbaler, nije mnogo mario za sujevjerje (koje je tada već krenulo da uzima maha) i uzeo je devetku.

"Igram u timu sa Esjenom i Lampardom, mogu i nulu na leđima da nosim", kazo je Stiv na predstavljanju.

Ipak nije uspio da se nametne Žozeo Murinju, iako je u jedinoj godini na Stamford Bridžu zabilježio 25 nastupa u svim takmičenjima i jedan gol.

Interesantno je da Čelsi te godine nije osvojio ni jedan trofej, i Murinjo je završio svoju prvu kampanju u londonskom klubu.

Sajdvel je nakon Čelsija imao solidne sezone u Aston Vili, Fulamu i Stouku, a na zalasku karijere pomogao je Brajtonu da povrati premijerligaški status.

Jedna sasvim pristojna karijera, daleko pak od zvezdanog sjaja koji se zahtjeva u Čelsiju.

Franko di Santo (2008-2009.)

Nakon lutanja sa pozicijama devetka se ponovo vratila na leđa napadača.

Di Santo nije bio klasičan Argentinac, imao je 193 cm visine i dobio je priliku da proba da se nametne za prvi tim.

Svega osam nastupa bez i jednog gola, bilo je dovoljno da prvo se preseli u Blekburn na pozajmicu, a onda i da postane standardan fudbaler u Viganu (sa kojim ima čak i FA kup).

Nakon Vigana je igrao u Bundesligi, tačnije Verderu i Šalkeu, a karijeru je zavšrio u Čileu.

Fernando Tores (2011-2014.)

"Onaj koji će da skine kletvu", "Devetka koja će da utaba put svima"...Samo neki od naslova kada je u januaru 2011. godine Fernando Tores za tadašnjih rekordnih 50 miliona funti napustio Liverpul i pojačao Čelsi.

Kao fudbaler "crvenih" je bio strah i trepet za odbrane i golmane Premijer lige.

Međutim ako je bilo nekoga da sumnja u postojanje kletve u Čelsiju, situacija sa Toresom je definitivno zacementirala cijelu priču.

Brojni navijači širom Enleske će njegov transfer da proglase kao najveći flop u istoriji Premijer lige, iako možda i nije tako kada se pogleda statistika.

Ukupno 172 puta je nosio dres Čelsija, dao je 45 golova, pomogao da se osvoji istorijski prvi trofej u Ligi šampiona, sa sada već kultnim golom u polufinalu protiv Barselone.

Međuitim njegov prelazak u Čelsi pratio je društveni fenomen koji tada uzima pun zamah i koji je i danas sveprisutan - društvene mreže.

Ako bi promašio kakvu priliku, taj isti promašaj bi se vrtio svuda, i jednostavno možemo da pričamo o "El Ninju" kao prvoj fudbalskoj žrtvi trol i meme svijeta.

Nakon Čelsija je igrao u Milanu jednu sezonu (nije se ni tamo proslavio), prije nego što se vratio u njegov Atletiko.

Karijeru je završio u Japanu, danas se bavi trenerskim poslom i izgledao kao da se u karijeri bavio profesionalnim dizanjem tegova.

Radamel Falkao (2015-2016.)

"El Tigre" je na Stamford stigao kao već svojevrstan flop u Mančester junajtedu.

Stigao kao pozajmljen igrač Monaka na "Teatru snova" je samo četiri puta savladao protivničke golmane, pa su u Čelsiju mislili da je to samo tranzicioni period privikavanja na Englesku.

Međutim ni na Stamford Bridžu nije bila bolja situacija, pa je tako u 12 nastupa za Čelsi dao svega jedan gol.

"Plavci" su imali na kraju opciju da mu otkupe ugovor od Monaka za 38 miliona funti, ali su to zdušno odbili.

Čelsi inače sezonu prije potpisa Falkaa nije imao nikoga da nosi broj devet.

Alvaro Morata (2017-2018.)

Nakon još jedne godine pauze i praznog ormarića sa brojem devet, u Čelsiju su ponovo rješili da razbiju kletvu.

Za Alvara Moratu, koji je imao dobar niz u Real Madridu i Juventusu su izdvojili 70 miliona eura.

U svojoj prvoj sezoni, Španac je 11 puta postigao gol, što statistički gledano nije najgore na šta su navikli u Čelsiju, ali je jednostavno nešto falilo u njegovoj igri.

Zato je nakon 18 mjeseci pozajmljen, a interesantno kada se vratio drugi put na Stamford Bridž nije više htio da nosi devetku, već je na leđima nosio "29". Nije se puno zadržavao pa je prije drugog debija za Čelsi pozajmljen Juventusu.

Danas igra za Atletiko Madrid.

Gonzalo Iguain (2019.)

Argentinac je stigao u januaru 2019. godine kao ispomoć iz Milana u čijim se redovima takođe nije najbolje snašao.

Fudbaler koji dijeli prvo mjesto sa najboljim golgeterskim sezonama u istoriji Seriji A (2015/16.) kao fudbaler Napolija 36 datih golova, i koji je odlične igre pružao u Real Madridu i Juventusu, jednostavno se nije snašao u Premijer ligi.

Dao je on pet golova na 19 nastupa, ali je odokativno bilo uočljivo da mu ne odgovara ostrvski tempo.

Treba u njegovu odbranu dodati da su najbolji fudbalski dani već bili iza njega u tom trenutku.

Tami Abraham (2019-21.)

Fudbaler koji je na trenutak barem razbio kletvu. Dijete Čelsija koje je pršlo sve mlađe kategorije, a koje je eksplodiralo kao pozajmljen fudbaler Aston Vile (25 golova u sezoni 18/19).

Tadašnji trener i ikona kluba Frenk Lampard je odlučio da upravo Tami bide startni napadač Čelsija, a mladi vitki Englez je vratio povjerenje sa respektabilnih 18 golova te prve sezone.

Međutim već naredne, kako dolazi do smjene Lamparda, a dolazi Tomas Tuhel, Abraham je izgubio svoju poziciju.

Kod Njemca je postigao 12 golova u svim takmičenjima, ali jasno je bilo da Tuhel nema sistem za takav tip fudbalera.

Zbog toga je i prodan Romi gdje igra na dobrom nivou pod palicom još jedne legende Čelsija, Žozeom Murinjom.

Romelu Lukaku (2021-2022.)

Interesantno kod dovođenja Belgijanca u redove Čelsija (drugi put u svojoj karijeri) je cijela fudbalska filozofija Tuhela, koji nije mogao da pronađe odgovarajuću formaciju za Abrahama, a onda je dao zeleno svjetlo za rekordni transfer u istoriji Čelsija, gdje su za 120 miliona doveli fudbalera koji je prethodno pokorio Seriju A i prekinuo suvjerenu vladavinu Juventusa koja je trajala devet godina.

Ako nije mogao pokretniji Abraham da se sinhronizuje sa sistemom Tuhela, Lukaku je bio još gori.

Samo osam golova z 26 utakmica za 120 miliona?

Nevjerovatno je da ni sam Tuhel nije htio da napravi kompromis, pa da promjeni taktiku i iskoristi sve ono što mu Lukaku može poonuditi.

Nakon samo jedne sezone Lukaku se vratio u Inter na pozajmicu, i dalje daleko od forme koja ga je krasila prije odlaska u Čelsi.

Pier Emerik Obamejang (2022-)

S koliko pompe je fudbaleski reprezentativac Gabona došao na Stamford Bridž.

Nekada uzdanica najvećeg rivala Čelsija, Arsenala, nakon godine dana dobrij partija u Barseloni, u posljednjim sekundama prelaznog roka je stigao ponovo u Lonodn.

Čelsi ga je platio 17 miliona, uz odlazak Markosa Alonsa u suprotnom smjeru.

Obamejang je na kraju prelomio da bi rado igrao pod Tomasom Tuhelom, s kojim je super sarađivao u Dortmundu.

Samo sedam dana nakon dolaska Obamejanga, Tuhel je dobio otkaz, a Gabonac se ne nalazi u planovima Grema Potera, pa je tako sa samo jednim golom iz 11 nastupa nastavio prokletstvo broja "9".