PARIZ KAO 1981.

N. Šofranac: Serijal čuda 2022.

U Parizu će 28.maja igrati Real i Liverpul. Isto kao tog 27.maja 1981, te prohladne majske srijede, samo što je to naravno bilo na "Parku Prinčeva". Tada je cijela Jugoslavija navijala za Real zbog trenera Boškova, ali je Kenedi u finisu donio treći pehar Pejsliju. Svi su mislili da je kucnuo čas Reala nakon 15 godina, ali morali su brojati čak do 32.

I više nikad nisu izgubili finale. Puno svježije je ono prije četiri godine u Kijevu, Real slavio 3:1, to se pamti, a već sad malo ko pamti kako su tih godina gurani, da je VAR morao na silu bit uveden na pola iduće sezone, kako je Ramos rano slomio Salahu ruku, a potom nanio potres mozga Karijusu, koji je u tom stanju bukvalno poklonio golove i pehar.

To je prosto tako. Ali vratimo se čudesnoj sadašnjosti. Kako je ovaj Real ušao u finale sa pozicije šesto, sedmog kandidata? Tim koji je prethodne tri godine deklasiran puno prije finala od Ajaksa i Sitija, odnosno u polufinalu od Čelsija, ali bio baš u komadićima. Tim koji je ove sezone poražen kući od Šerifa i 0:4 od Barse. Tim koji je nailazio na ogromne planine u nokaut fazi.

Ima više faktora ali svi skupa nisu dovoljni ni blizu da objasne magnitudu tih preokreta, ako želi da se ozbiljno analizira. A svako ima pravo da to radi i površno.

Domaći teren u revanšu. Ok, protiv PSŽ su ga zaslužili sa dvije pobjede u grupi protiv Intera, ali protiv Čelsija i Sitija im je to donio samo žrijeb, a to je značilo igrati dodatnih 30 minuta u grotlu svog stadiona. To je samo mali dio čitave priče, ali vrijedi podsjetiti mlađe da je nekad postojao mit Bernabeua i velikih "remontada". U 80-im godinama bile su čuvene i donijele su im dva kupa UEFA 1985 i 1986, totalno ludilo bilo je u decembru 1984. kad su jurili teških 5:1 iz Menhengladbaha. U totalnoj ofanzivi gol za 4:0 pao je u 89.minutu, a stadion se umalo srušio. Protivnički trener bio je Hajnkes, baš taj koji će im donijeti "septimu" nakon 32 godine. Nakon toga je bio isti film sve do 5:1 protiv Kelna u finalu 1986, dva puta je žrtva bio Inter u polufinalima, uzalud ih je dobijao na San Siru dva razlike.

U revanšu 1985. su ga razbili 3:0, a tačno godinu kasnije 5:1. Ovaj vremeplov da bi opisali tu legendu, ali i rekli da nema puno veze sa današnjim remontadama, tada su protivnici bili izgubljeni na ovom stadionu od početka do kraja. A takvo grotlo se u ovom vijeku rijetko gledalo, publika im je postala prezahtjevna i pregurmanska. Možda se do sinoć jedino ponovilo tog 30.aprila 2014. kad su jurili teških 4:1 iz Dortmunda. Tada ih je narod nosio u transu, iako je 70 minuta Dortmund opet vladao, Levandovski imao prečku, šanse, čudom su držali 0:0. A onda u samom finišu neki novi život, ludilo, 2:0, i Klop je jedva preživio Murinja. E, to već liči na današnje priče.

Sad ovogodišnji fenomeni, u najkraćem. Protiv PSŽ su bili objema nogama vani, a takođe igrali loše. Posebno u Parizu gdje su se samo branili, bili izrazito nadigrani, izgubili 1:0, ali Mesi je tu promašio penal i Mbape je imao još odličnih šansi, viktorija. Nakon toga oni su i 60 minuta u Madridu bili inferiorni, Mbape im opet dao gol, ali jedan mu je i poništen na limitu, izašao je još jednom sam, jednom i Mesi, čudom su bili na samo dva gola minusa. Danas svi kažu da je trebalo izvesti Mesija i Nejmara, betonirati sredinu i da Real ne bi mrdnuo. Ali u toj situaciji i grupa građana bi sa strijelom Mbapeom završila posao. Onda klik, Benzema ulazi u glavu Donarumi, to samo na ovom stadionu nije faul niti smije da interveniše VAR, i okreće se svijet. Tim zvijezda, tim koji je vladao 150 minuta dvomeča prestaje da postoji i ne može da se sastavi. Sve potpuno logike igre, ali jedan opasan presedan koji je otvorio druge.

Protiv Čelsija su odnijeli strašnih 3:1 iz Londona, svi su bili oduševljeni Benzemom, niko nije isticao nevjerovatne promašaje Haverca i Lukakua. Ali Čelsi ih je bukvalno demaskirao u Madridu, ne samo 0:3 (to je uradio i Juve 2018), već i bizarno poništen gol Alonsa, pa zicer Haverca za 0:4, pa kod 1:3 one šanse Pulišića, pa još pet velikih šansi u produžecima. To su ogromne groteske, nije par situacija nego rapsodija bivših šampiona, ali opet su svi slavili besmrtnost Reala, Benzemu, Modrića, opet sve protiv logike igre.

I stižemo do Sitija. Ako su španski mediji najbliži Realu napisali da je prvi meč trebao biti 8:3, a čudom završio 4:3, ne treba puno dodavati. Svijet je bio očaran kristalnim fudbalom Sitija, paučinom pasova i šansama na traci. Rekao bih ipak još dvije stvari. Real je u tom meču nakon užasnih 20 minuta gdje su čudom ostali na 2:0 a ne mnogo gore od toga, imao dobru reakciju i stalno uzvraćao. Daleko od bunkera iz Pariza, išli su naprijed preko Vinisijusa, Modrića, Benzeme i čak bekova i stvorili svoje šanse, dali čak tri gola, Alaba promašio zicer. Sve je to bilo malo za onu igru Sitija, ali rezultat ih je stalno držao. I kad je Siti išao na 3:1 i 4:2 utisak je bio da im je malo, Marez je pogađao stativu, imao zicere, ali to zapravo nije malo, takav rezultat nekad valja i kontrolisati.

Gvardiola je daleko najkreativniji trener ovog vijeka i njegove ekipe stvaraju daleko najviše šansi, odbrane su skupe i sve osim slabe, ali nedostaje taj balans odnosno pouzdanost ekipe koja mora postojati u okrutnim nokaut mečevima. Tako je dozvolio kad je sa Barsom imao željenih 2:0 protiv razbijenog Čelsija, još i igrača više, da u suludoj jurnjavi za trećim golom u nadoknadi prvog dijela primio iz kontre gol van svake pameti. Nakon toga se hoće i da Mesi promaši penal, i da više neće lopta u gol. Zato on nije već sad ubjedljivi rekorder po broju titula, zato je iz onoliko superiornosti pošao sa samo 4:3 u Madrid.

I opet sinoć smo logicno očekivali puno više od njegovog tima nego od Reala, znalo se da će imati puno prostora da vezu i stvaraju, ali sad već je malo ko smio da otpiše i Real, očekivao se novi zemljotres. I zaista, Siti je djelovao kao daleko uigranija ekipa, koju puno više sluša lopta čak i kad ne briljira, a sinoć zaista nisu. Opet su imali veliku šansu Silve, igrače koji perfektno vladaju loptom uključujući i zadnju liniju, dozvolili sebi da se i atipično povuku u nekim fazama, ali Real je bio veoma nemoćan. Vinisijus je bio jedino moćno oružje, ali pored Vokera ni on nije pravio razliku, i to je bilo to, meč je mogao i tako da se ugasi.

Anćeloti naravno vadi svoja dva džokera Kamavingu i Rodriga, to su i ptice madridske znale, ali Siti pronalazi strašan gol počev od tzv "niske konstrukcije" pa preko majstora Silve i Mareza. To su dva gola prednosti, ali opet nema reakcije iako ih je stadion vukao kao nikad. Štaviše, Siti tada igra najbolje, kontroliše loptu kao što rade na svakom treningu, svaki napad je opasan. U periodu 86-89.minut imali su tri situacije da deklasiraju Real, prvo bomba Kansela, pa dvije velike šanse svježeg Griliša. Kod njegove prve tako su izigrali grogirani presing Reala serijom pasova iz prve da su skroz otvorili teren, Griliš je mogao dva puta da asistira, ali htio je slavu, prešao i golmana, a Mendi izvadio živu loptu iz gola, centimetri ne od poraza, već od debakla. Nakon toga desio se prvi gol Rodriga u 90.minutu koji je iznenadio i same igrače Reala, autentične su bile reakcije Benzeme i samog Rodriga.

Nije sporno, ostalo je velikih šest minuta u nadoknadi, ali nije to bilo pitanje vremena, već je taj gol bio toliko protiv toka utakmice, Real do tada nije imao šut u okvir gola, a trebalo mu je nekoliko. Onda je nastalo to tipično ludilo kada sva logika, šeme i utrenirast idu u vazduh, jedan dežavi koji je progutao i takav tim kao što je Siti, umalo su primili i treći u nadoknadi. Imali su onda trzaj i nalet do isteka nadoknade, novu meč loptu Fodena, ali inercija je već uveliko prešla na stranu Reala, produžeci su imali unaprijed izrečenu presudu. I onaj zicer Fernandinja i vađenje posljednjih resursa ovog tima, bilo je očigledno da je uzalud. Novo čudo se desilo.

Meni ostaje, ipak, zapanjujuće kakve se analize prave nakon ovog obrta. Ne samo da su centimetri dijelili Griliša dva puta da postavi tri razlike par minuta prije kraja, nego zbog manifestovane superiornosti Sitija u dvomeču, zbog toga što ova ekipa i na dva razlike par minuta prije kraja i dalje želi da igra fudbal i stvara šanse, ne troši vrijeme, ne izbacuje loptu i ne previja se kao što rade sve ekipe na svijetu i tako privode kraju i samo gol prednosti. I pogotovo zato što je Real bio tako nemoćan,čak je na minus dva nemoćan da pritisne, stvori situacije i rodi golove. Kao da oni prave taj ludi scenario da uvijek ustanu iz mrtvih i daju golove u nadoknadi, tako su i ozbiljni novinari iz Italije i Španije koje znam krenuli s pričom "Kralj je kralj", "Taktička perfekcija Ancelotija" , "Benzema nezadrživa mašina", da se zapitaš jesu li gledali utakmicu.

Danas je fudbal toliko globalan, a društvene mreže toliko demokratske da riječ gubi vrijednost brže nego nekad dinar, ali ako novinari krenu da izvlače zaključke i prave analize samo na osnovu konačnog ishoda onda se gubi svaki red, koncept i razum. Kad se pročitaju njihovi tekstovi koji su skroz jednosmjerni, a onda pomislimo kakvi bi bili samo da je ušla lopta Griliša, ili prosto da su se povukli tih nekoliko minuta na kraju, onda je u tome (be)smisao ovog posla. A pazite, radi se o sudu koji se iz korijena mijenja nakon viđenih 179 od predviđenih 180 minuta ovog dvomeča. Toliko o pseudo novinarstvu kao zarazi današnjeg globalizma i senzacionalizma.

Za Siti sam još samo htio reći da je prekrasan, ali nedovršen projekat, ima čarobnu igru ali opet ne onoliko neodoljivu kao nekadašnja Barsa, a nije ni pouzdan do kraja, prošlo finale su odigrali skroz u minus fazi, umjesto da se razlete i osvoje. Ali, sam projekat je izuzetno interesantan, u eri Gvardiole uloženo je puno novca i dolaze igrači koje baš on traži, ali to nisu najveće mega zvijezde, Siti nema Zlatne lopte ili one najtraženije poput Mesija, Ronalda, Nejmara, Mbapea, Levandovskog, Bejla, koji su uvijek išli u PSŽ, Real ili slično, ali ima puno igrača koji su svake godine između 6-20.mjesta na listi FIFA. Iz te eksplozivne mješavine Gvardiola je stvorio više lidera, De Bruin samo crticu iznad ostalih, ful invertovane bekove i nastavio sopstveni brend. Vidjećemo da li će nastaviti tu ili negdje drugo, gomila Premijer Liga, fali ono glavno.

A za to glavno postaje specijalista Anćeloti. Svi ovi ishodi sigurno jesu protiv logike fudbala, u smislu da svi želimo progresuvnu igru i da onaj koji više igra fudbal ide dalje. Ali on je probio sve maksimume sa ekipom koja prethodne tri godine nije mogla ni da se primakne vrhu, a koja nije bila ni pojačana, štaviše izgubila je Ramosa nakon 17 godina i Varana. Ta njegova mirnoća od ove sezone koju su i sami smatrali tranzicionom on stvara magičnu. Igrači ga obožavaju i prate slijepo, ono što se davno pričalo za potonulog Murinja. Način na koji je proslavio domaću titulu i svoj lični rekord, sa narodom, igračima i elitom Madrida, a paralelno spremao meč godine sa Sitijem kao da to nije ništa, zaista je nadrealan. Florentino ga je otkačio 2015.godine kad je bio na korak od trofeja, iako mu je godinu ranije donio famoznu "desimu" iz prvog pokušaja, što Murinjo svojom bukom nije mogao godinama. I sad ga je doveo iz Evertona da mu izgura ovu godinu i smiri svlačionicu, a Mbapea i ostale planirao za drugog trenera. E, sad će morati da ga zadrži. On je čak najavio nakon Reala kraj karijere. Liverpul je svakako kao ekipa par levela iznad Reala, pa i u jednom meču mora biti favorit. Ali ako se novo čudo desi Real će spojiti špansku i evropsku krunu što je u velikoj istoriji uradio samo dva puta, 1958. i 2017.godine. Pa već za koju godinu malo ko će se sjećati koliko su njihovi rivali bili superiorni, i koliko je taj Bernabeu gdje su stalno igrali revanš obarao logiku.

Na kraju, vrlo je malo bilo spornih momenata, za razliku od onih godina Zidana, kad je i sam Anćeloti preklinjao da se uvede VAR, kao trener Bajerna i žrtva teških nepravdi na Bernabeu 2017.godine. Da li će Karlo postati prvi trener ikada sa četiri krune? Nakon sto je dvije osvojio i kao igrač Milana. Ako u tome uspije mozda već 29.maja iznenadi sve i kaze da je bilo svega dovoljno, pa ode kod svojih medvjeda u Kanadi, da uživa u zasluženom odmoru.