Srđan Čabrilo, TVCG

OSVRT

Potrebna strategija, CFL da bude razvojna liga

Crnogorskom klupskom fudbalu potrebna je ozbiljna analiza svega učinjenog od 2006. godine, kao i strategija razvoja za period koji dolazi jer valjalo bi utvrditi da li uopšte i postoji svrha organizovanja profesionalnog takmičenja na ovom nivou..

Proteklih 16 godina svjedočili smo za nas nimalo čudnim pojavama. Nekadašnji višestruki šampion, Mogren, više ne postoji, takođe raniji prvak Mladost, sada Titograd, u trećem je rangu. Društvo mu pravi i Lovćen, osvajač kupa, a poslije godina pauze ponovo je aktiviran Čelik, takođe osvajač najmasovnijeg takmičenja i učesnik sad već čuvenih mečeva u evropskim kvalifikacijama. Nijesu možda jedini, ali se na ovim klubovima najbolje vidi koliko nedostaje vizije crnogorskom fudbalu. Vizija nam je najčešće bazirana na iznenadnom ili nekad i planiranom prilivu finansija, pa su pojedini uspjeli na brzinu da dođu od regije do Evrope, zaobilazeći mnogo koraka u procesu izgradnje kluba. Uglavnom su isto tako brzo i nestajali sa mape.

Ako nam je osnovna strategija za razvoj fudbala postizanje rezultata, onda smo promašili, jer rezultata nema, a godine i sezone prolaze. Situacija je sve lošija, pa su nam sada nepremostive prepreke i timovi iz Albanije, sa Fraskih Ostrva ili Islanda, dok nam 3. ili 4. ekipa kosovske lige parira bez problema.

S druge strane, do poželjnih rezultata u crnogorskoj fudbalskoj ligi, koja je za mnoge najveća ambicija – što je potpuno pogrešan pristup, dolazi se najlakše budžetom za plate, jednostavno neki imaju zantno više od drugih. Po fudbaslkim kuloarima odavno kruže priče o ugovorima koje imaju najbolji igrači u prvenstvu, barata se ozbiljnim brojkama za naše životne standarde, 5,6,7 ili 10 000 mjesečno. I tu se očigledno završava svako strateško planiranje. Platili smo, idite na teren i osvojite titulu, a za narednu sezonu ćemo vidjeti…

Ako hoćemo da napredujemo u širim okvirima, moramo biti bolji makar od onih sebi ravnih, a takvih je malo ostalo. Naš klupski fudbal mora izaći iz ograničenog prostora u kojem živi godinama, a koji karakterišu neprofesionalizam,loše upravljanje finansijama, izbjegavanje odgovornosti upravnih organa, trenerske vrteške, šetanje igrača iz kluba u klub po principu ko više plati..Dakle nemamo plan, nemamo viziju, imamo sezonsko preživajlvanje i naviknutost na loše rezultate.

Zbog toga, fokus svih ljudi koji vole fudbal mora biti preusmjeren. Potreban je višegodišnji plan, strategija koja jasno postavlja ciljeve, način njihovog ostvarenja, očekivane rezultate i proces evaluacije istih. Iz ove perspektive djeluje da bi naša prva liga mogla opstati na duži period jedino kao razvojni šampionat, u kojem će priliku da igraju imati uglavnom mladi igrači, koje nećemo opterećivati instant rezultatima, titulama, kupovima..Potrebna nam je liga u kojoj treneri imaju sloodu da forsiraju mlade fudbalere a da pri tom nemaju strah da će ih nečije neiskustvo koštati posla.

Bilo je prethodne sezone nekoliko mlađih igrača koji su napravili inostrane transfere, između ostalih Janjić je u Osijeku, golman Ivezić u Belgiji, tandem Budućnosti MIjović – Đukanović je u notesima mnogih evropskih skauta. I tu dolazimo do ključne stvari za razvoj klupskog fudbala – minuti u nogama mladih igrača.

Nakon mečeva u Evopi I nekoliko kola domaćeg šampionata, koliko god bilo teško to napisati, Budućnost je možda I profitirala na duže staze odlaskom Igora Ivanovića, jer dobila je Lazara Mijovića koji je sada dominantno prvi izbor na toj poziciji, koja mu I najviše odgovara. A I mlađi je 13 godina, ako ovako nastavi I završi sezonu u plavo bijelom dresu, donijeće podgoričkom klubu mnogo više novca I pažnje od nekog potpuno loše pripremljenog nastupa u evropskim kvalifikacijama. Možda će Ivanović u Tuzi donijeti prvu titulu, ali u strateškom i racionalnom promšljanju, to ne bi bilo toliko važno.

U isto vrijeme, na drugoj strani terena Budućnost čini suprotnu stvar. Nakon revanša sa Breidablikom, na klupu se preselio mladi Damjan Dakić, 18-ogodišnji štoper koji je već prethodne sezone upisao solidan broj utakmica. Plavi su sezonu počeli sa 3 štopera, Dakićem, Adžićem i Lajonelom Adamsom koji se povrijedio već na prvoj utakmici, pa nije upisao ni minut u zvaničnim susretima. Četiri evropska duela plavi su odigrali sa tandemom Dakić - Adžić, onda protiv Petrovca nije bilo nijednog ni durog, pa u tri naredna kola tandem Adžić - Simić, a za Dakića samo 9 minuta sa klupe. Koliko god neosporno iskustvo bilo Adžića i Simića koji zajedno imaju više od 70 godina, teško je shvatiti da se žrtvuje momak od 18 godina koji je odigrao sasvim pristojno sve do sada. Podgoričanima bi u perspektivni vrijednije bilo deset Dakićevih grešaka, a toliko ih sigurno neće napraviti, nego sve iskustvo koje donosi aktuelni tandem. Jer ako sa 18 godina već pokrivate toliko odgovornu poziciju, za sezonu ili dvije sa minutima u nogama tu potencijalno nastaje ozbiljan štoper. S druge strane vrijednost Simića i Adžića može samo opadati. Sam transfer SImića je značajan za Budućnost, igrač sa više od 50 nastupa za nacionalni tim koji je povremeno nosio i kapitensku traku, može biti odličan uzor za mladog Dakića, ali uz jedan uslov - da isti taj Dakić igra redovno.

Pravilnici koji propisuju obavezu biranja jednog ili dva mlada igrača u startnih 11 odradili su svoju ulogu, ali treba kreirati atmosferu u kojoj ne moramo prinudom forsirati klubove da imaju mlade fudbalere, već afimrišemo I ulažemo u rad sa mlađim kategorijama iz kojih će prirodnom selekcijom svake godine on najbolji dobijati priliku da igraju u prvom timu nevezano za propise o bonusima. Vrijeme je da počnemo razmišljati o velikim promjenama kojima će se promovisati razvoj mladih igrača, a ne kratkoročni ciljevi I “uspjeh preko noći”.